Vedrana Rudan

First topic message reminder :

Biografija. Vedrana Rudan rođena
je u Opatiji, 29. oktobra 1949. godine, u 00:10 časova. Živi u Rijeci.
Kolumnista je hrvatskog nedeljnika "Nacional".

Vedrana Rudan ponovno jaše. I to u velikom stilu.

Autorica koju najviše volite mrziti ovog puta nudi dvije knjige u
jednoj, uz dva (više nego) provokativna naslova Kad je žena kurva/ Kad
je muškarac peder.

Ovo je nadasve neumoljiv, blasfemičan pogled na ovdašnju svakodnevicu
i sve nas - muškarce i žene. Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput
smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš
seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi - sve su
to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti,
života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih
ljudskih odnosa. Ali, kao istinski moralistički pisac koji neprestano
pretražuje skrovita područja i, sa strašću nevjernog Tome, gura prst u
bolnu ranu, opipava šavove i spojna mjesta, Vedrana Rudan uvijek je
spremna podsjetiti nas da stvari nisu ni izbliza onoliko jednostavne
koliko bi možda neko volio vjerovati i da se na kraju svake potrage za
smislom krije tek po jedno kozmičko razočaranje. Stoga, ne dopustite da
vas prevare!

Da će ova knjiga, kao i sva ranija djela Vedrane Rudan, iznervirati
mnoge u to nema baš nikakve sumnje, ali bi do sada već svima moralo biti
jasno da je to i bila osnovna autoričina namjera. Tko to još nije
shvatio, najbolje da zaobiđe ovu knjigu. Ovo je esencijalna literatura
isključivo za one koji su spremni da zarone i prođu kroz sve slojeve
globalnog "smetlišta" u kome živimo vođeni sigurnom rukom paklene
jahačice.

Kateina guzica

MAY 30
Žene su lako kvarljiva roba. Najviše vrijede između petnaeste i devetnaeste. Kad navrše dvadeset i pet lagano su načete, u tridesetoj prezrele. Hvata ih panika. Nije lako šetati gradom i nalijetati na ugašene muške poglede. U četrdesetoj, iako znaju da su otpisane, skraćuju suknje, pumpaju sise, ugrađuju umjetne jagodice, u guzicu umeću silikonske polulopte, sve u jalovoj nadi da će izgledati kao da im je dvadeset i devet.

Mi smo, otkako jesmo, komad mesa. Muškarci su potpuno drugačija bića. U pubertet ulaze u četrdeset i petoj kad su poželjni ali premladi, sazrijevaju u šezdeset i petoj, u sedamdesetoj im ni jedna ne može odoljeti. Kad bogati riknu u devedesetoj njihove se dvadesetpetogodišnje udovice dave u suzama jer su, ni mlade ni stare, ostale bez muškarca. Što je žena bez muškarca?

Naivčine misle da kroz ženski pakao prolaze samo žene iz susjedstva. Nije tako. Pratite slučaj Kate? Valjda ste svi vidjeli golu guzicu buduće kraljice? Britanski tabloidi nisu htjeli otkupiti fotografije da ne bi povrijedili svoju princezu. Zato se njemački Bild raspištoljio. Zahvaljujući internetu svijet je najprije vidio Kateine sise koje je pokazivala suncu na nekom francuskom balkonu. Pred nekoliko je tjedana u Australiji šutirajući loptu otkrila trbuščić.

Radi li se o nezgodama, ili… Da Kate nije željela pokazati svoju riticu ne bi u nevidljivim tangama stajala pod elisama helikoptera. Postoje načini kako sačuvati guzicu od pogleda svijeta ako to želiš učiniti. Kate to ne želi jer je i ona samo jadna žena koja je navršila trideset i drugu.

Žene u trideset i drugoj nikad ne računaju da imaju trideset. One galopiraju prema četrdesetoj. Još ako si žena muškarca kome bi legla svaka starija od petnaest i mlađa od dvadeset i dvije kužimo da nam Kate svojom golom guzicom, sisama i ravnim trbuhom poručuje, nemam trideset i dvije, vidite me, imam petnaest.

Nemaš, Kate, nemaš. Ista si poput nas. Misliš da jesi jer imaš dobro dupe i ravan trbuh. Zato si gola gledala u francusko sunce, gola hodaš pod elisama helikoptera, staješ uz rub vodoskoka koji riga vruću paru iz podzemlja i obnažuje ti duge, lijepe noge. Ipak, uskoro, i ti ćeš izbjegavati helikopterske elise u širokom krugu.

Kad normalna žena diže ruke od sebe? U kojim godinama? Nikad. Između dvije kemoterapije luta gradom u potrazi za ludim rupcem, u šezdeset i petoj nokte na kvrgavim prstima premazuje ljubičastim lakom, stalno smo na dijeti, sve od sedam do devedeset i sedam.

Da li nam Kate treba pokazivati golu guzicu i sise ili bi bilo bolje da je ostala pokrivena? Neka se otkrila. Jednom će imati dokaz da je vrijedila. Gledam svoje gole fotke iz sedamdeset i druge. Dugačke noge, gole sise, ležim na leđima jer mi je prednjica bila bolja od stražnjice. Na nudističkoj plaža? Što vam pada na pamet? Na običnoj plaži. Jebeš našu golotinju u dvadeset i nekoj ako je baš svi ne vide.

Svaka žena zna da je konzerva na kojoj piše, najbolje upotrijebiti do četrdesete. Zato, Kate, požuri! Još te nismo vidjeli na ginekološkom stolu

Holy, vještica ili kuja?

JUN 02
Hrvatska političarka Mirela Holy, čelnica stranke Orah, postigla je zastrašujući uspjeh. Ona i njezini orahovci pušu za vrat esdepeovcima i hadezeovcima. U kampanju su uložili 80 tisuća kuna. Da li se dogodilo čudo? Dogodilo se čudo jer je gospođa Holy pobijedila u Hrvatskoj iako je časna osoba.

Kad se na političkoj sceni ukaže takav netko, to se prvi put dogodilo u ovohrvatskoj političkoj povijesti, onda režimski novinari ni pod koju cijenu ne smiju ostati bez teksta. “Čudnu” Holy treba “stručno” istranširati da nas ne bi iznenadila i na parlamentarnim izborima. Što će nam Hrvatska kojom ne vladaju kriminalci?

Prvi se, naravno, javio Jutarnji. Zanimljivo je kako novinar secira gospođu Holy. “Ona svoje unutarnje kontradikcije nosi i pokazuje na licu, bijela put-puder, crna kosa, pod njom vrlo često nosi crnu haljinu, netko bi je okrstio, motreći jarko crveno pobojana usta, Snjeguljicom politike.” Drkadžija je stvarno bio napet. Zanemarimo to što je gospodin nepismen i nekvalificiran da analizira bilo čije “umutarnje kontradikcije”, ajmo zamisliti kako bi se proveo kad bi na isti način pisao o Čačiću, Milanoviću, Liniću…

Da za Čačića napiše da je nekad bio bure pod kojim je vrlo često nosio vreće u koje je jedva moga uvući tusta bedra i debele nožetine Čačić bi mu došao na jutarnjolisnata vrata. Još nismo pročitali kako bi Milanović pod hitno morao napraviti dermoabaziju lica da nas ne straši svojim kraterima koji znaju biti tamnocrveni kad gospodin tresne u afan. Nikad se ni jedan novinar nije zapitao zašto Zoki nosi avijatičarsku jaknu iako nije avijatičar. Što time poručuje narodu? Ja sam heroj? Ja sam pizdek?

Kako na jahti izgleda Linić gol do pojasa, fotku objavljenu u jednoj od naših dnevnih režimskih tiskovina, baš nitko nije komentirao. Ogromno brdo mesa obraslo sijedim, dugačkim dlakama pokazuje… Što? Njegove “unutarnje kontradikcije”? Javlja nam nam da je debela, zla kraljica samo privremeno na brodu, kad se iskrca neka nam dragi bog pomogne?

Autora teksta do bola muči i to što “novinari” nikako da detektiraju, “da li joj je nadimak ‘vještica’ ili ‘kuja’.” Koji “novinari” tako nazivaju gospođu Holy nismo saznali. Kako novinari zovu Zokija? “Divljak” ili “pastuh”?

Holy nitko ne naziva ni “vješticom” ni “kujom”. Ona je “samo” jedina osoba u hrvatskoj visokoj politici koja ne krade. Upravo je ta činjenica u ovoj takozvanoj zemlji čini opakom perverznjakinjom. Autor teksta na kraju ipak blagonaklono svršava na “vješticu ili kuju” jer je gospođa sklona “gorkoj čokoladi kojoj i sam naginje.”

Nije vrag da se siroče nada, kad njegov vlasnik najzad propadne, da će u Orahu zbog svojih toplih riječi “pobojanih” tamnom čokoladom dobiti mjesto glasnogovornika? Nećeš, Patuljčiću od Kontradikcija. “Snjeguljica” je tvrd orah.

Ljeto

JUN 04
Gotovo je. Najavljuju vrućine. Ovaj vikend planiram odlazak na plažu. Imam vezu u salonu “Best Head” pa nisam u panici. Zapustila sam se jer sunce nikako da svane. Nije da jednom tjedno ne brijem noge i pazuha, nokti su mi ljubičaste kandže. Sve je to ipak zimski đir. Zrela sam za generalku. Srećom, čupaju na rate. Što me čeka? Čeka me ono što i vas.

Pedikura. Uvalit ću stopala u posudu punu pjene i moliti boga da u njoj ne partijaju gljivice, da mi cura koja će mi rezati kožicu oko noktiju ne uvali skalpel u prst, da odaberem pravu boju noktiju. Ljubičastu? Nježnoružičastu? Jarkocrvenu? Prozirnu? Nije lako odlučiti jer svaka od boja šalje drugačiju poruku.

Ljubičasta? Opakija sam nego misliš. Nježnoružičasta? U meni čuči djevica. Muškarci su ludi za djevicama i kad one imaju preko šezdeset. Jarkocrvena? Pogledaj mi nokte, bejbi! Njima ću ti razderati kožu na leđima, derat ćeš se poput svinje dok trči dvorištem sa nožem u vratu. Mnogi muškarci vole žene koje imaju snažnu osobnost. Prozirna? Ljudi, evo, učinila sam što moram.

Depilacija je za mene uvijek neka vrsta Desanta na Drvar. Operaciju planiram dugo i u dubokoj tajnosti. Tu su i dvojbe. Za koju se odlučiti? Kod klasične smjesa se maže u smjeru rasta dlaka a dlake se čupaju suprotno od smjera rasta. Egipatska smjesa se maže suprotno od smjera rasta a dlake se čupaju u smjeru rasta. Razlika je drastična.

A što s preponama? Postoji operacija “prepone”, čupa se samo ono što viri iz bikini gaćica. “Brazilijana” te nakon paklenih muka pretvara u curicu. Sva si glatka. Ni na guzici ti ne smije biti ništa osim ostatka šećera ako se odlučiš za “egipatsku”. Ta ima neku vezu sa šećerom ali kemija mi nikad nije bila jača strana pa ne bih ulazila u detalje.

Svaka normalna žena će urediti i nausnicu, Vuk Karadžić look davno je izašao iz mode. Koliko će me koštati iskakanje iz divljakinje u civiliziranu žensku? Imam popust pa ću platiti samo nekih sedamsto kuna, bilo bi jeftinije da se nisam odlučila za šećer i Egipat.

Zašto sam opsjednuta dlakama? Koje kretensko pitanje. Ne pratite statistike. Ako te prekrivaju dlake rizik da ćeš nakon trideset godina braka ostati bez muža penje se na zastrašujućih 70%. Naravno da to nije sve. Od žena koje danas traže rastavu bezdlako je čak je 90,2%. Višak dlaka jednako manjak samopouzdanja i obrnuto.

Prelomila sam. Nokti na nogama bit će mi žarkocrvenoružičasti jer u meni čuči i kurva i djevica. Jebe me jedino što imam problema sa kukovima pa i ljeti i zimi nosim ortopedske cipele. Nema veze! Onaj tko mi ih skine znat će s kim ima posla.

Jedva se krećem, jedva dišem ali sa ponosom javljam, ja sam i na pragu sedamdesete samo žena u kojoj žena umire posljednja.

Djeca

JUN 06
Htjela sam bebe više nego išta na ovome svijetu. Mirišljave, dva zuba gore, dva zuba dolje, debele nogice. Željela sam da mi kikotavi smijeh mojih beba bude muzika na grobu.

Kad sam dobila djecu spoznala sam Ljubav. Nije izgledala kako sam je zamišljala. Kad bih u tri ujutro u dječjim krevetićima ugledala svoju mrtvu djecu tresla bih ih dok ne bi krenula vrištati. Ipak dišu! Koja sreća! Često sam umirala. Jednom kad sam sina izgubila u robnoj kući, drugi put kad mi je kći nestala na plaži, stoti put kad sam u deset ujutro vidjela dvadesetogodišnjeg sina kako se vraća iz života iako sam ja te noći, dok sam vrtila brojeve bolnica, policije i mrtvačnice, deset puta bila na njegovom pogrebu.

Neki ljudi tvrde da bebe prestaju biti bebe u osamnaestoj. U osamnaestoj?! Koja glupost! Drugi su sigurni, djeca prestaju biti djeca kad diplomiraju, kad nađu posao, kad odu od kuće. Tada više ne treba brinuti što jedu, kad jedu, da li jedu, jesu li zaista prestala pušiti i izlaziti zimi iz kuće bez kape na glavi.

Moja djeca su diplomirala, zaposlila se, imaju vlastitu djecu što nikako ne znači da nisu bespomoćne bebe. Sijeda kosa moga sina ništa ne govori o njegovoj dobi. Nazivam ih bar tri puta dnevno. Da nije mene ne bi znala da će danas poslijepodne biti pljuskova iako to tako ne izgleda. Jutros sam im u šest rekla da moraju uzeti kišobrane. On se zahvalio a ona je rekla da je gnjavim. Kako to misliš, ja te gnjavim? Ja te gnjavim? Može li majka gnjaviti djecu, svoju djecu?

On misli da dijete u četrdeset i drugoj nije dijete?! Ona misli da dijete u trideset i sedmoj nije dijete?! Ja sam vas rodila, vi ste moja djeca! Što si danas kuhala? Ti znaš da bi morala izbaciti mlijeko iz prehrane i odvesti sina doktoru? Blijed je, možda mu nedostaje željeza? Zašto bih išla psihijatrici koja je mama tvoje najbolje prijateljice pa mi neće ništa naplatiti?

Bila sam kod psihijatrice jer želim pokazati svome djetetu da ga doživljavam ozbiljno. Kad se majka tako odnosi prema svojoj bebi jača njeno samopouzdanje. Psihijatrica mi je rekla da sam majka kvočka, previše sam posesivna, ne dam odraslim ljudima da slobnodno lete. Odrasli ljudi? Da je moj sin odrastao čovjek ne bi odlazio na plažu bez zaštitne kreme. Da je moja kći odrasla osoba ne bi u kafiću naručivala kokakolu sa ledom. Rekla sam joj sto puta što je kokakola i kako dečki iz ledomata vade kockice leda. Prstima. Postoje istraživanja o tome koliko muškaraca nakon obavljanja nužde pere ruke. Nula posto. Istraživanja pokazuju i da u kockici leda ima više bakterija nego u zahodskoj školjci. Moje dijete ne želi znati da joj je glava u torbi svaki put kad naruči kokakolu sa ledom.

Psihijatrica me ne razumije. Nije istina da sam majka kvočka. Ja svoju djecu volim i znam razliku između ljubavi i potrebe za kontrolom! Čula sam je kako urla u slušalicu: “Molim te, uzmi taksi, nemoj dijete ti voziti u vrtić, znaš da ti vožnja ne ide. Kakve to veze ima što vozačku dozvolu imaš dvadeset i pet godina?” Današnja djeca ne bi smjela voziti. Promet je strašan.

Da li bih ponovno rodila da znam ovo što danas znam? Naravno. Ako budem živa i zdrava do šezdesetog rođendana moga sina i pedeset i petog moje kćeri moj će život biti ispunjen. Lijegat ću prestravljena, budit se prestravljena. Život bez ljubavi nema smisla.

Jedna pametna napise komentar na ovo-Kako to misli,majka-kokos?
Zaista treba znati citati Vedranu.

Čitala sam komentare.Ima ih svakakvih..:D
Nekad i pretera,ali kad se razmisli,svaki njen tekst je u stvari tačan.Nimalo uvredljiv..
Treba ju pažljivo čitati.
Kao što i sve njene knjige imaju neobične nazive...

Demonkracija*

JUN 07
Ratni zločinac Dario Kordić sletio je u Zagreb. Kordić je bio osuđen na dvadeset i pet godina zatvora jer je naredio likvidaciju civila u bosanskom selu Ahmići. HVO, Hrvatsko vijeće obrane, za one koji ne znaju što kratica znači, u Ahmićima je pobilo 116 civila. Umoreno je 35 žena i jedanaestoro djece. Svi su ubijeni strašno griješili, bili su muslimani.

Građani i građanke Hrvatske u posljednje vrijeme nisu Kordićem razbijali glavu. On je ipak bio samo jedan u nizu hrvatskih zločinaca koji su naređivali klanja, paljenja i čišćenja u ime Lijepe Njihove. Tko se još sjeća Norca, blistave zvijezde HV, Hrvatske vojske za one koji ne znaju što kratica znači, robijao je zbog masakriranja Srba civila u Gospiću. Čovjek koji je za vrijeme robije uspio i sagraditi kuću i napraviti dijete postao je obični građanin.

Vrijeme ide, leševi su istrunuli, koga danas u Hrvatskoj briga koliko su “naši dečki” pobili žena i djevojčica samo zato jer su se zvale Sanela ili Milica? Hrvojad ima većih problema. “Naši dečki”, naši novi “naši dečki” opako su na nas krenuli. Bankama, deložacijama, ovrhama, oduzimanjem prava na posao, školovanje, mirovinu, zdravlje, duševni mir. Kad čovjek danas u Hrvatskoj malo bolje pogleda, sve one silovane pa umlaćene Sanele, Anele, Ajše, Milice, Živke i Radoslave imale su vrašku sreću.

A onda se nama, Hrvojadi, jučer na aerodromu Pleso ukazao zaboravljeni Dario Kordić. Zaboravljeni? Ne baš. Dočekali su ga popovi, časne sestre i nekoliko stotina… Nekoliko stotina… Nekoliko stotina… Kako nazvati bića koja su mu jučer klicala da su za dom spremna? Možemo li ih nazvati “Hrvatima” i “Hrvaticama”? Ili su to ipak “ustaše”?

Mene, recimo, uopće ne zanima tko su bića koja kliču ratnom zločincu držeći krunicu u ruci. Ništa nemam s njima osim što ih prezirem, one u mantiji i one u civilu, iz dna duše. Drugo me uznemiruje. Ustašarenje je u Hrvatskoj službeno zabranjeno. Na Plesu je jučer bila policija. Zašto nije razularenu gomilu šmrkovima rastjerala? Kršili su zakon, hrakali po nevinim žrtvama i širili strah.

Policija je prema njima bila milostiva zato jer oni predstavljaju većinu građana Hrvatske? Ne predstavljaju! Hrvojad nisu ustaše ali Hrvatska jest ustaška. Da nije ne bi ih štitila. Nedavno je abolirala pedeset tisuća divljaka koji su na jednom stadionu spominjali Dom i spremnost. Zato jer ih je bilo previše? Teško. Da danas na cestu izađe tristo tisuća gladne Hrvojadi policija bi ih bez problema savladala.

Da, Državi savršeno odgovara što je uvjetno otpušteni ratni zločinac na velika medijska vrata ušao u živote nas bijedne Hrvojadi. Danima će se iz crne zemlje izvlačiti mrtve žene, dječji kosturi sa metkom u maloj lubanji, postavljati pitanje može li biti zločinac netko tko vlastitim rukama nije zadavio ni jedno dijete i koji suze roni jer svom djetetu nije bio na maturalnoj zabavi. Anele, Sanele, Milice, Živke, Rade, Radoslave, što učiniste jadnom čovjeku?

Jebeš Kordića, zavija Hrvojad, kruha, kruha, kruha…

Jebeš kruh, urla Država, stig’o Kordić! Ili nam ipak poručuje, jebi se, Hrvojadi, stig’o fašizam?

*Ukrala od Tanje Mandić-Rigonat

Zašto nas *ebu?

JUN 11
Sakriveni broj. Nazvala me cura. Tekom. “Gospođo, za internetske usluge dugujete 1200 kuna. Zovemo vas jer ste do sada manje trošili.” Tisuću kuna za mene je lova do krova.

O čem se radi? Kupila sam “povoljni” paket, rekli su mi da će mi za prihvatljivu lovu u roku od 24 sata srediti “neograničeno korištenje interneta.” Zapravo su mi dozvolili da “neograničeno” koristim internet tek 2 tjedna kasnije. Imam pismenu potvrdu, njihovu, oni je zovu “ugovor”, da sam na novoj tarifi od 22. svibnja. Jedna od njihovih ropkinja rekla je mome mužu, ja sam nesposobna za bilo kakvu komunikaciju osim učestalog spominjanja spolnih organa, da će nam se javiti “za tjedan dana”. Račun je stigao danas.

Čitav se dan pitam, zašto oni to nama rade? Sigurni su da većina ljudi zna da u ratu sa tekomovima nema nikakve šanse? Zato korisniku, kad mu uvale “novi paket”, poklone telefonski aparat i navijačku majicu. Dobio si poklon, odjebi tisuću i 200 kuna?

Imate li vi doma Tekomovu navijačku majicu? To je super majica. Navučete je na sebe, osuta je “kvadratićima”, kad si otkrijete trbuh na donjoj strani majice ukazat će se iskešeno lice opakog divljaka koji će na Otvorenju utjerati strah u nosače brazilskih nogu. Poslali su mi majicu veličine “L”. Znaju da sam ja “L” a pojma nemaju kakav su mi dopis poslali? Sve imaju na ekranu a ipak moraju “provjeravati”? Svaki poziv snime pa kasnije zaborave što su pitali i što smo mi rekli?

Danas sam dobila, kad te krene onda te krene, poruku i od onih drugih. Pišu da će me oderati za nekih deset kuna plus pedeve i još će mi biti skuplji razgovori zbog “novih državnih nameta na mobilne komunikacije”. Ako mi ne odgovara vazelinfri uvaljivanje u anus imam “pravo raskida do 10.07.” Ako “raskinem”, kamo ću? Postoji li u Hrvatskoj neki Tele koji ne dere? Ušli smo u EU. Za koji kurac ja ne plaćam tarifu kakvu plaćaju Nijemci?

Postavljam glupo pitanje. Jednako bih tako mogla pitati zašto moram imati vizu za Ameriku kad je Hrvatska članica NATO-a. Da, Obama je, kad je ovih dana bio u Varšavi, zamolio Hrvatsku na način kako to Ameri “mole” da u NATO uplati milijardu eura. Za sirotu Ukrajinu Hrvatska mora uplatiti milijun eura. Poručeno nam je da je to kurčić od love, Nijemci će dati 450 milijuna eura. Jedino Slavoniji Hrvatska ne mora ništa uplatiti.

Sa stranice “Portal svijesti”, kad sam to pročitala skoro sam pala u nesvijest, skinula sam podatak: za članstvo u EU ove godine moramo “fiksno” uplatiti 555.844.000 eura ali zato iz EU možemo “potencijalno” izvući 1.175.973.000 eura. Za “potencijalno” izvlačenje moramo “samo” izmisliti projekte koje će EU prihvatiti. Hrvatska se u odnosu prema EU nalazi u pozi u kojoj se ja nalazim u odnosu prema Tekomu. “Fiksno” im moram platiti 1.200 kuna a “potencijalno” sam imala “neograničen pristup internetu”.

Zašto dozvoljavamo da nas ovako *ebu? Nedavno se jedan mladi gospodin na Hrvatskoj televiziji založio za doživotne robije, ispaljivanje metka u čelo razbojnicima… Gdje je čelo EU? Gdje je čelo Tekomu?

Svi mi od života imamo dugove i navijačke majice. EU, NATO, Tekom ne možemo upucati. Zato, pucajmo! Pucajmo! Pucajmo u svakoga tko nam se u megamarketu nađe na putu! Upucajmo, poput ludih Amera, sve oko sebe pa sebe. Pomoći ćemo i sebi i upucanima. Bolje jedan dan živjeti ko Tekom nego pedeset godina ko pretplatnik.

Republika Kocka

JUN 12
Moj se muž jutros probudio u 03.02 urlajući:”Ne, nee, neee…” Jecao je: “Ponekad gubim vjeru. Modrića su ošišali, Šuker se, javljaju portali, zaljubio u Severinu, ne možeš istovremeno voljeti Severinu i brinuti o Hrvatskoj…”

“Zlato, svašta novine pišu. Negdje sam pročitala da je Josipović ofarbao jaja u bijelo i crveno da bi tako dao podršku Kockastima. Siroti naš Joško. Nije otišao u Brazil jer to ne bi dobro odjeknulo, Hrvati gole guzice, a on leti…” “Ne seri!” “Ne prostači na ovaj Sveti dan!” “Trebao je biti tamo! Ovo je hrvatska Bitka svih bitaka!”

Moram biti strpljiva. Ako danas izgubim živce napustit će me zbog one male droce. Poslala mu je poruku, vdimo se većeras Kod ante. Nepismena krava misli da mi može oteti muža na Dan Republike samo zato jer ima sise broj pet i trideset godina manje.

Izbrisala sam četiri poruke, u tri je spominjala Antu i Kockaste, u četvrtoj da se smoči kad se sjeti moga muža. To se meni već dvadeset godina ne dešava. Napaljena kuja. Na četvrtu sam joj poruku odgovorila, oprosti, među nama je gotovo, volim ženu više nego hrvacku. Njegov sam mobitel stavila na mute i bacila ga u košaru sa prljavim rubljem.

Večeras moramo svi biti skupa. Doći će nam i djeca i njihovi bračni partneri i naše troje unučadi. Pjevat ćemo, još Hrvacka ni propala dok mi živimo! Poslala mi je kći fotku, Vito danas ima godinu dana, možda je to znak?

Preslatka fotkica. Mali u kockastom dresiću sa kockastom kapicom na glavi i kockastim tenisicama na nogicama sa kockicama na debelim obrašćićima gleda u nonu, mene, i maše mi zastavicom na kockice. Suze su mi na oči došle. Ja sam kćeri poslala sebe u kockastoj majici, jedva sam našla XXXL, i kockastim bermudama i još imam na glavi kockastu kapu. Ako danas mi Hrvati i mi Hrvatice ne budemo svi za jednoga, jedan za sve, kad ćemo biti svi za jednoga i jedan za sve. Kad?

“Malo sam mislio, da te ne gnjavim, ti ne voliš nogomet…” “Ja ne volim nogomet? Ja? Pokazala sam mu kapu koju danas nosim na glavi i kockaste bermude i kockastu majicu. Ja ne volim nogomet? Želiš reći da nisam Hrvatica, želiš reći da sam iz miješanog braka…” Ja jesam iz miješanog braka, pokojna mama mi je bila Mađarica što ne znači da ću navijati za Mađarsku. Moje je srce kockasto!

“Mislio sam skočiti do Ante…” “Djeca će nam doći, sve hrvatske porodice moraju večeras biti skupa, Božić je kurac od ovce prema ovome danas, kurac…” “Ne spominji kurac i ovcu na Sveti dan. Iako, kad malo bolje promislim, ako ih večeras ne nabijemo na kurac…”

“Što ako popušimo?” “Ti nisi normalna, ti stvarno nisi normalna. Danas kad sve hrvatsko što diše hrvatsko našim dečkima šalje tople misli i pozdrave, ti…” “Ne viči na mene, i ja se nadam da će Modriću narasti kosa i da će Severina Šukeru roditi sina, nisam ja bez srca, ali ako ipak… I ti znaš da Hrvati uvijek useru kad je biti il ne biti.”

Nisu Kockasti samo Hrvati. Za nas igraju dva Brazilca, jedan Švicarac, selektor nam je Nijemac, glavne nade su nam Bosanci…” “Onda smo na konju.”

“Bila bi Hrvatska na konju da za nju ne igraju Hrvati.” Spustila sam se sa kreveta i kleknula: “Dragi Bože, dragi Bože, dragi Bože, spasi nas! Oslobodi nas kuge, vojske, rata i Hrvata.”

Genocidirani*

JUN 14
Gledam svoju djecu i njihove vršnjake, svi trideset plus, nitko preko četrdeset. Većina ne radi, neki su upravo dobili otkaz. Oni koji imaju malu djecu liječe ih preko telefona. Tko danas može satima čekati kod pedijatra? Bolesno dijete ne smije ugroziti korporaciju.

Nema života u generaciji trideset plus. Kad je krenuo rat bili su djeca. Kad je krenuo mir krenuo je i genocid. Državu već dvadeset godina vode lopovi koji opljačkano dijele između sebe bez obzira kojoj stranci pripadaju. U dogovoru sa strancima sve su rasprodali a ljude prepustili na nemilost bankama.

Država je švicarcima umorila 500 tisuća građana Hrvatske. Visoki trgovački sud nikako da presudi da li je prvostupanjska presuda u korist pobijenih dobra ili ipak treba masakr dovesti do kraja. Istovremeno dok ljudi u najboljim godinama u Hrvatskoj skapavaju od gladi, depresije i užasa, naši nas mediji detaljno izvještavaju kako je guverner Narodne banke Hrvatske krasan “dečko”, “neprirodno mršav” i još voli piti šampanjac. Da smo bar pročitali koliko puta dnevno “dečko” sere, kad je već tako “neprirodno mršav”, puna šaka dlaka.

Predsjednik Josipović koga jedino zanimaju nekretnine i naplaćivanje autorskih prava ovih je dana za Kolindu Grabar-Kitarović rekao da se nada da ćemo od nje najzad čuti ton, do sada smo imali samo “sliku”. Koja zloba?! Poruka glasačima je jasna, birajte mene, pametnog, ženska je lijepa ali glupa.

Kitarović-Grabar jest lijepa. Raduje me što njenu ljepotu nisam platila iz svog džepa onako kako sam to učinila kad sam uljepšala Josipovića. Doktor je na moj račun došao iz Njemačke da bih ja od svog predsjednika dobila “sliku”. Još da je došao otorinac koji bi mu ugasio ton. Grabar-Kitarović nije samo lijepa, ona je i pametna. To što nikad do danas nije javno bila vulgarna, zlobna i bezobrazna u mojim očima joj je plus ma što oni koji će glasati za mužjačinu Josipovića mislili o tome.

Kako se osjećaju naša djeca živeći u ovakvoj zemlji? Treba kročiti u bilo koju psihijatrijsku kliniku. Baciti oko na grane o koje se vješaju. Razgovarati sa patolozima koji ih režu. Ući u neku od “hrvatskih” banaka i pogledati tridesetpetogodišnju nesretnicu kojoj se tresu ruke dok pokušava djetetu objasniti da moraju još čekati i da danas neće dobiti sladoled jer je “zločesto”.

Baš ništa ne možemo učiniti? Mi stari, mi pred kojima je samo bolest i smrt? Što bismo mi mogli izgubiti kad bismo krenuli po ulicama urlati istinu o kaljuži u kojoj se valjamo? I slavonskim svinjama bilo je bolje u prljavoj void koja ih je nosila u smrt nega što je to nama na suhom. Mogli bismo razbiti stakla na bankama, na predizbornim skupovima zločestog Josipovića gađati trulim jajima, u Taču Milanoviću i Tedeschiju pljusnuti vodu u lice.

Bila sam jednom u Taču kad je dvojac bio tamo. Nisam ja platila račun. Laprdali su satima. Jedan vlada zemljom, drugi je težak preko milijardu kuna. Milijarda kuna? Koliko poštenome čovjeku treba života da bi zaradio milijardu kuna?

Pred restoranom je bilo parkirano nekoliko policijskih džipova. Crne su mrcine prijeteći roktale. Ne želim takvu Hrvatsku! Želim zemlju u kojoj će ovakvi dvojci lupati pizdarije pijući vodu u stanu koga su stekli radeći.

A kad će Visoki trgovački sud najzad presuditi ljudima koji imaju kredite u švicarcima i tako Hrvatsku lansirati na prvo mjesto po broju samoubojstava u svijetu? Previše sam nervozna. Neka moja djeca odu iz Hrvatske, neka odu u pizdu materinu kad se ne znaju snaći ni oni ni milijun njihovih vršnjaka?

Zašto moja djeca moraju otići u pi*du materinu? Zašto ne bismo ove sprašili u *ura*?



* zločinom potpuno uništena skupina ljudi

Vatrene guzice

JUN 15
Naši Vatreni su se, nakon utakmice sa Brazilom, povukli u osamu da bi tamo izliječili duševne i fizičke boli. Dečkima, to je shvatila čitava Hrvatska, treba mir jer Kamerun nije mačji kašalj.

Što Vatreni rade kad ih ne vide ni cure ni mame? Druže se goli, skaču u bazen, sjede skupa u bazenu, bedro uz bedro, jaja uz jaja, batina uz batinu. Prskaju se. Smiju. Uživaju milijarderi u pogledu na ono što goli Ćorluka nije mogao sakriti dlanovima velikim poput lopata. Kad čovjek vidi gologa Ćorluku prvo što mu padne na pamet je da vrisne, Ćorluku za predsjednika.

Onaj Vrsaljko… Pornoindustrija strahovito gubi zato jer taj dečko trči za loptom, kad je obučen, umjesto da u nekom studiju stenje, fak, fak, fak, fak… Fak mi, fak… Ili tako nekako. Mnoge ženske iz pornoindustrije badave bi pod njim stenjale, fak, fak, fak mi, fak…Ili tako nekako.

Da su građani Hrvatske znali kakvu guzicu ima Lovren gej parada u Zagrebu bila bi dugačka stopedeset kilometara. Pokraj bazena bio je i Modrić. Doduše, u gaćama. Izgleda da se oporavio. Nekakav Neimar, Brazilac, puknuo ga je laktom u glavu. Ako je Brazilac mislio da Modrić više nikad neće stati na noge trebao bi, taj Neimar, vidjeti Modrića kako se blaženo smiješi dok gleda u Lovrenovo očaravajuće međunožje. Čovjeka dirne i pogled na Modrićevo lišce dok mu Lovren od Savršene Guzice njuši pazuho. Ahhhhhhhhhh.

Zašto su dečki popizdili zbog objavljenih fotki? Čitav ženski i muški svijet vidio je Hrvatsku kakvu ne poznajemo. Krupnu, jajatu, napetu, tvrdu. Ovo što naši nogometaši imaju među nogama trebalo bi proglasiti nacionalnom baštinom, neka to UNESCO zaštiti. Što to Dubrovnik ima a Lovren nema? Da se sličice međunožja naših nogometaša dijele narodu koji zalazi u narodne kuhinje, u psihijatrijskim klinikama, da Ćorlukina jaja i njegov štap popovi uvaljuju katolicima u obliku hostije mnogo bi se učinilo za duševno zdravlje građanki. O građanima da se ne govori.

Na žalost, ništa od toga. Sebični nogometaši, ogorčeni što je njihovo raskošno hrvatsko cvijeće osvanulo na naslovnim stranicama, najavili su silenzio stampa. Silenzio stampa? Jebote! Oni se znaju međusobno drapati ali znaju i latinski? Razočarane novinarke od našeg izbornika Nike Kovača, nije bio s njima jer siroče nema što pokazati, čule su da će dečki silenzionirati, možda, i do kraja Svjetskog prvenstva.

Zlobnici bi rekli da je za Hrvatsku bolje da dečki govore golim guzicama nego da otvaraju usta. Zlobnici. Dobronamjerni hrvatski navijači, takvih je pet milijuna, sa dijasporom, brinu hoće li naše nacionalne Guzice ovih dana gurnuti loptu u neku od mreža. Hoće!

Dečki koji znaju sa lopticama znaju i sa loptom.

Za šaku dolara

JUN 19
Špageti vesterni odavno nisu u modi ali ih se neki još sjećaju. Sadržaj je jednostavan. Banda terorizira grad, šerif je kukavica, građani su miroljubivi, banda sve agresivnija, premlaćuje, siluje, otima, a onda u grad ujaše prašnjavi Clint Eastwood. Jebe se njemu za šerifa i zakon, on sve metkom rješava.

Na Hvaru upravo gledamo špageti vestern. Priča ide ovako. Domaći, čitam na portalima, miroljubivi ugostitelji imaju na Hvaru restoran od stoljeća sedmog. Njihovi susjedi, prodavači kruha, nisu na Hvaru od stoljeća sedmog. “Stranci” nekakvim kašetama zajebavaju storosjedioce. Starosjedioci negoduju. Došljaci naručuju razbijače iz Sinja koji razvaljuju restoran domaćih i šalju jasnu poruku, naše kašete nećemo maknuti sa vašeg puta. Vlasniku restorana lome vilicu.

Građani Hvara navikli da od policije ne treba tražiti pomoć uzimaju stvar u svoje ruke. Organiziraju se, pokušavaju doći do “stranca” i otkinuti mu glavu. Kad… Eto policije. Ubiti nasilnika u pravnoj državi zove se linč. Kordoni boraca za očuvanje pravne države spasili su život naručitelju kordona smrti iz Sinja. Starosjediocima Hvara dali su do znanja da linč neće ući u hvarsku butigu.

Starosjedioci, siti pravne države, blokiraju sve lokale koje drže “stranci”. Ne nazire se kraj priče u kojoj će kriminalci za lovu razvaliti, polomiti ili ubiti onoga na koga prst uperi naručilac. Korumpirane “institucije sistema” držat će im svijeću. U usrane građane utjerat će još veći strah u kosti. Poručit će im, danas smo vam razvalili vilicu, sutra ćemo vam silovati staru mater, ubiti dijete, tko vas jebe, budale.

Onako kako su se osjećali Hvarani kad im je na otok došla horda razbijača i ubojica tako se osjećaju svi pošteni građani Hrvatske svakoga dana u godini. Okruženi smo zločincima. Vlasnici firmi radnicima ne isplaćuju plaću. Bolesni nemaju pravo na liječenje. Djeca ne mogu u vrtić. Stotine tisuća bivših ljudi čeka da se otvore vrata javnih kuhinja. Socijalne sapomoposluge preko medija preklinju “dobrotvore” da im udijele milostinju. Banke su švicarcima pet stotina tisuća građana Hrvatske pretvorile u roblje. Učitelje se tretira poput smeća. Žrtve poplave znaju da se nikad neće vratiti u svoje kuće. Najpametniji od njih ubijaju se da bi ublažili agoniju. Mladi bježe iz Hrvatske koja je za sve nas kuća u plamenu. Istovremeno Todorićima i todorićima i u ovako opljačkanoj zemlji bogatstvo raste iz dana u dan, iz sata u sat.

Priznajem, nisam normalna, umorna sam od užasa u kome živim. Zato me hvarska priča razveselila. Možda vrč ipak ide na vodu dok se ne razbije? Kako je moguće, jebote, kako je moguće da netko jednostavno na otok pozove odred razbojnika? Dakle, siguran je da mu nitko ništa ne može, da kriminalcima, nakon odrađene misije, neće biti problem napustiti mjesto zločina jer je država ta koja će im osigurati miran povratak na suho.

Kad… Možda se varam, prvi put otkako imamo Hrvatsku građani su shvatili u kakvoj zemlji žive i da im nitko ništa ne može kad uzmu pravdu u svoje ruke. Linč? Ne. Samoobrana. I poruka državi. Jebete nas dvadeset godina. Više nećete. I poruka nama koji prestravljeni čučimo u svom kutu. Učinite nešto! Clint neće doći.

Desant na Karamanka

JUN 21
Agresija me sve više davi. Kako se kome od njih digne spraše nam ga u jedan od otvora po svom izboru. Danas sam pročitala da smo sa Amerima potpisali ugovor prema kome nas koji živimo u Hrvatskoj i sve građane zemalja oko nas čiji političari nisu to htjeli potpisati mogu prisluškivati, čitati nam mailove, ukratko, jebati nas.

Naši gospodari već mjesecima planiraju tisuće hrvatskih čistačica strpati u jedan tor. Iz centra će ih slati, danas u bolnicu, sutra u vrtić, prekosutra u neku javnu zgradu. Sirotice će, to u Rijeci već šljaka, dobro očistiti kat na kome ima kancelariju gradonačelnik, stolove na ostalim katovima neće stići ni krpom ošinuti.

Za robijanje nevinih zalaže se ministrica koja je u čitavom svom neradnom vijeku samo izlazila iz audija i ulazila u njega obučena u uske haljinice. Intelektualno nevina, modno osviještena. Ratni zločinac koji sjedi u zatvoru nam je heroj, drumski razbojnik koji više ne sjedi u zatvoru postat će nam heroj, Crkva blagoslivlje ratnog zločinca na slobodi, predsjednik opsjednut borbom protiv svih koji slušaju glazbu a ne plaćaju u zlatu gluh je na vapaje bijednika, nacionalna borkinja protiv homoseksualaca prije bi krepala nego priznala da joj sin voli dečke, svi ministri strepe samo hoće li naši Vatreni pojebati Meksiko.

Da, kad će Visoki trgovački sud konačno donijeti odluku da li je švicarska priča bila pljačka ili je sve bilo u skladu sa zakonima koje su donijeli pljačkaši? Pola milijuna građana Hrvatske udavili su švicarski franci. Domovinski rat je prema ovom zločinu bio pizdin dim. ŠUTIMO! Svi smo već dvadeset godina svatko u svojoj rupi! Neka ja odem na cestu? Ja? S kim?

Upravo sam pročitala tekst o nekom Karamanu koji je u Splitu jednostavno ogradio javni prostor, poznatu splitsku Matejušku, večeras će tamo prodavati svoje piće, na velikom zidu će Splićani i Splićanke moći gledati utakmicu ako ih puste zaštitari. Zaštitari će ih pustiti samo ako ne budu pokušali ući u svoj prostor sa svojim pivom u svojoj ruci.

Karaman kara cijeli Split uz blagoslov legalno izabranih splitskih karadžija. Jebote, jebote, jebote! Dokle? Čitam, davno se nisam tako razveselila, preko fejsa se ljudi dogovaraju kako će večeras ipak krenuti na Karana i karadžije i pokušati svoj prostor oteti od mrskog neprijatelja. To! Ako se sakupi tisuću klinaca valjda će savladati zaštitare, srušiti ogradu, svoju guzicu smjestiti na svoju ulicu i u svoje grlo točiti svoju pivu. Jebeš razbojnike.

Večeras igraju Gana i Njemačka. Baš me briga. Večeras u Splitu igraju Splićani protiv Karamanka. Svaki hrvatski grad, svako hrvatsko selo, svaka hrvatska ulica ima svoga Karamanka. Ne dajmo da nas karaju! Ajmo, Splićani! Osvojite Matejušku! Danas vi, sutra mi!

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Moje ime je Salo, Vedrana Salo

JUN 24
Moja mi je znanica rekla da joj je muž najbolje prijateljice uvalio spolnu bolest. To nešto ima latinsko ime i nogice. Od iste ženske nitko ni kliještima ne bi mogao izvući podatak koliko je teška. Mi žene smo ono što pokazuju naše kućne vage. Ako na metar sedamdeset i šest, moja visina, imaš pedeset i devet kila onda si ljudsko biće, ako imaš… smeće si koje je od sebe diglo ruke debele poput kravljih bedara. Nitko od debelih ne jede. Ili jede poput ptičice. Jučer sam zapisala što ptičica pojede da bi došla do… kilograma.

Ujutro progutam žlicu maslinovog ulja da me zasiti. Kad me zasiti uvalim u usta komadić bijele čokolade, pa još jedan, pa… Kad pojedem čokoladu osjetim neodoljivu potrebu za slatkim. Zato u sebe ubacim pakovanje datulja. Ti plemeniti plodovi pomogli su Kleopatri da osvoji najmoćnije mužjake svoga doba. Ne bi ih osvojila da nije bila kost i koža, ne bi bila kost i koža da nije jela datulje i kupala se u kobiljem mlijeku. Gdje ću ja naći kobilu? Tko bi je muzao?

Banane su pune kalija. Obožavaju ih majmuni a još nikad nitko nije video debeloga majmuna. Svakoga dana pijem frappe. Dvije banana, tri marelice, košarica malina, pedeset grama sirupa od višanja i malo mlijeka. Izbjegavam mlijeko, ono je idealno piće samo za krave i deblja. Kad u organizam unesem makar kap mlijeka osjetim neodoljivu potrebu za slatkim. U takvim trenucima žvačem srpske dječje keksiće, neću vam reći kako se zovu zato jer nisu hrvatski, na kutiji mladunče od srne. Lane je kost i koža, poručuje mi, ne bih ja ovako izgledalo da ne jedem srpske dječje keksiće.

Ručamo krajnje dijetalno. Komadić puretine pržen na kapljici ulja, brdo salate i to bi bilo to. Moj muž zastupa teoriju da komad torte još nikad nikoga nije ubio. Ne kupujem torte osim one u obliku Zlatokose, Pepeljuge i Pepe Pig. Kad nam unuk navrati da ne pati gledajući u prazan frižider. Kinder jaja čuče sakrivena u ladici moga noćnog ormarića, nije dobro da djeca jedu previše slatkoga. Jučer smo nakom ručka pojeli pola Pepeljuge. Cura je mršava pa ne deblja.

Gladan čovjek ne smije u krevet. Moj muž voli uvečer, dok gleda televiziju, gricnuti malo kikirikija, onih dijetalnih. Naučna ispitivnja su pokazala da u posudicama u kojima su grickalice ima više tragova mokraće nego na vrhu kurca, zato moj muž sjemenke jede samo doma i zato ih ja ne jedem.

Uglavnom ne večeramo osim kad smo jako gladni. U trenucima krize narežemo malo kulena, sitno sira, napravimo i zdjelu salate sa jogurtom ili kiselim vrhnjem. Salata ne deblja. Ni dijetalna kola ni dijetalna piva ni dijetalno vino. Nakon večere uvijek osjetim neodoljivu potrebu za slatkim. Sinoć sam pojela Pepeljugine noge i komad guzice, muž joj je pojeo glavu.

U krevetu, prije nego zaspim, pročitam nekoliko stranica knjige. Volim proučavati povijest. Bože, kako su se napatile one žene Henrika Osmog. Nikad ženama nije bilo lako. Danas kad nas dijele na odvratne hrpe sala i bića koja osvajaju svijet klepećući kostima možda nam je teže nego ikad? Uvijek kad Henrik Osmi naredi da se nekoj sirotici odrubi glavu ja pojedem kinder jaje. Kinder jaje je puno kalcija.

Zašto nisam ptičica kad jedem ko ptičica? Zašto moram biti ptičica?

Kako krasan dan

JUL 02
Svakoga dana na netu gledam naše ženske “zvijezde” kako se, sirotice, muče da u četrdeset i nekoj izgledaju poput djevojčica koje će za koju godinu, kad navrše sedamnaest, izgubiti djevičanstvo. Koji napor ulažu te ženske da bi izgledale onako kako one zamišljaju da izgleda djevica pred danom D.

Svakodnevno višesatno vježbanje. Izgladnjivanje do padanja u nesvjest. Ekstenzije do guzice koje će ujutro, kad fanovima pošalju svoj prvi selfi “bez šminke” pokriti njihovo savršeno, dvanaestogodišnje tijelo. Plastične sise. Plastične jagodice. Dražestan nosić kakav ti u familiji nikad nitko nije imao, leće boje ljubičice, u guzici dvije lopte koje se nikad neće objesiti. Lice bez bora jer ga i nema, najveći dio je odrezan a ostatak se skriva iza ušiju.

Četrdesetogodišnja djevojčica ne može biti djevojčica ako “špicom” ne prošeće u haljinici koja jedva da joj pokriva one lopte. Svoje štapiće uvaljuje u cipele koje nisu cipele nego skulpture. Dvije trakice na petnest centimetara visokim petama. “Djevojčica”, kad ležerno krene na “jutarnju kavicu”, ispod njene fotke u nekoj od glorija uvijek piše da odlazi na “jutarnju kavicu”, u ruci drži najnoviji kožnati krik. Te sirote žene koje sve imaju umjetno osim mozga, da im bar on nije prirodan, muče se poput životinja u cirkusu. Uzalud, moje curke, uzalud.

Svi napori koje ulažete da biste smrti poručile da u vašem slučaju mora doći dvadeset godina kasnije besmisleni su. Nova fasada ne može spriječiti urušavanje trule kuće. Doduše, vi koje pjevate a nemate glasa, vi koje vodite teve emisije a lobotomirane ste, vi koje se bavite politikom a jedina vještina koju ste savladale je prazno blebetanje i plesanje oko štange, vaše ulaganje u gladac da bi se sakrio jadac još i ima nekog smisla.

Ali što je s nama, normalnim ženama? Kad ćemo mi sebi i drugima priznati da imamo četrdeset i jednu godinu? Onda kad promijenimo čip u glavi. Kad krenemo mužjake pretvarati u partnere a ne ih bespogovorno prihvaćati kao gospodare. Kad sebi priznamo da nisu plastične sise ono na čemu ćemo odletjeti do zvijezda. Kad sebi damo pravo da budemo ljudska bića sa viškom kilograma i manjkom kose.

Sva ta ubadanja, stavljanja hladnih obloga na podljeve, čekanja da lice splasne i da se hematomi povuku, paljenje kapilara na bedrima, navlačenje perike na paperje koje je nekad bilo kosa, ljepljenje umjetnih trepavica koje djeluju kao da su prave, nose se stalno, umjetne obrve, napumpana usta…

Čemu? Čemu, jebote! Neke od nas imamo unuke, mnoge od nas imamo kćeri, kakvu im poruku šaljemo? U životu mogu uspjeti samo ako su lutke do smrti? Tko nam to poručuje? Muškarci? Ne bih rekla. I oni sve više sebe pretvaraju u ono što misle da bi morali biti. Nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam u nekoj ženskoj reviji vidjela našeg nogometnog selektora “prije” i “poslije”. “Prije” je imao kvrgu na nosu a “poslije” ima nosić kakav nosi i Angelina Jolie.

Nisu, dakle, muškarci oni koji od nas žena traže da budemo napuhana čudovišta. Kozmetička industrija i ostale industrije ljepote vrte milijarde na našem osjećaju nesigurnosti. Prodaju nam tezu kako je samo lijep čovjek ljudsko biće. Svi koji imaju kvrgu na nosu gubitnici su i kad im za uspjeh u životu trebaju samo dvije spretne, krive noge.

Odustajem i nisam jedina. Sve više žena u svijetu prestalo je farbati kosu, rezati podbratke, zatezati lice i uštrcavati u njega pizdarije. Ne ubijaju se dijetama, nose široke majice kratkih rukava, na stopalima birkenstockice i baš ih briga što je mladost iza njih. I ja ću za šest mjeseci postati sjedokosa cura.

Odlučila sam, radovat ću se životu ma kakav on bio. Svakome od nas ovaj bi dan mogao biti posljednji. Koliko ima smisla potrošiti ga na rastezanje u nekom centru za mučenje?

Alimentacija i deložacija

JUL 03
Biti žena u Hrvatskoj je opaki status. Muž te može ubiti bez suvišnih zašto. Ako se u zatvoru pristojno ponaša nakon godinu ili dvije bude pušten na slobodu. Uostalom, da je kurva držala vodu u ustima kad je njemu pao mrak na oči još bi svijetom hodala odjevena u gips. Prebijanje i ubijanje žena na ovim prostorima nikad nije bio zločin.

Tajne kuće za kućne su zlostavljače uvijek bile javne, imaju oni način kako se dočepati kurvina vrata i u kući iza sedam gora i sedam mora. Centri za socijalni rad uvijek su na strani onoga tko ima lovu, ili bar više love, a to je muškarac. Zlostavljana žena koja sa mužem živi u zajdničkoj nekretnini, ako ga odluči napustiti, nikad neće doći do svoje polovice. NIKAD!

Ima tisuću načina na koji će je zlostavljač spriječiti u tome a ima i tisuću pristojbi koje žena mora platiti državi ako želi ratovati. Šanse da za sebe i svoju djecu izvuče nešto od onoga u što je uložila čitav život jednake su nuli. Mediji u hrvatskim muško-ženskim odnosima igraju ogromnu ulogu. Kakav je status žena u Hrvatskoj najbolje se vidi u “komentarima” ispod tekstova na mreži.

Mužjaci opsjednuti mržnjom i zaštićeni lažnim imenima svaku ženu koja se spomene u bilo kojem kontekstu nazivaju “kurvetinom”, “pičketinom”, oni bi ga “drolji uvalili”… Ne postoji način koji bi te krotitelje “drolji” priveo zakonu i oderao ih tako da im više nikad ne padne na kraj pameti uvaliti ga bilo kome osim sebi samome.

Najnovija odvratna priča o životu žene u Hrvatskoj čitavu je zemlju digla na noge. S v i hrvatski mediji na tu su temu drkali danima. Ispričali su nam priču o jadnicima koji prolaze kroz muke paklene. Gledali smo potresne slike djece koja se batrgaju dok ih policajci izvlače iz kuće, njihovoj nonici je pozlilo.

Poruka je bila jasna. Jedna je žena pred trideset godina rodila, onda je sirotana sa ekrana optužila da joj je napravio dijete, na teveu smo čuli da je on otac “samo 60%”, on je pred trideset godina odbio priznati dijete ali i podvrgnuti se DNK analizi, ona ga je tužila zbog neplaćanja alimentacije, nakon trideset godina njene krvave bitke da se izbori za svoje pravo on je žrtva.

Da li je do deložacije moralo doći, vrište mediji zabrinuti za sudbinu dječice i bakice i jadnička koji nema kamo? Da li hrvatski muškarci smiju raditi djecu bez ikakve obaveze da o njoj brinu? Da li je žena, samo zato jer je njen mužjak odlučio da će joj dati nogu, dužna da sama brine o djetetu iako su hrvatski zakoni jasni?

Hrvatska jest država od kurca ali se ipak nešto mijenja na bolje. Već jako dugo mužjaci moraju platiti alimentaciju ili odlaze u zatvor. Ne pomažu im mnogo bezbrojni trikovima kojima se služe. I ova najnovija priča o surovoj deložaciji sveca i njegovih je samo još jedan dokaz da žene povremeno dobijaju neku bitku ali ne i rat.

Da skratim. Da li je onaj lik dužan brdo love za alimentaciju? Jest. Da li je godinama živio u kući koja nije bila njegova? Jest. Da li je tuđu kuću želio napustiti u miru? Nije. Što je trebala učiniti policija? Kako se provodi zakon? Na čijoj je strani? Na strani nepokretnih bakica? Vrištave djece? Drskih lažljivaca i manipulatora? Ili pravde?

Nadam se da će se kuća koju smo svi vidjeli čak i u Dnevniku isprazniti od osoba i stvari koji tamo ne bi smjeli biti i da će u nju useliti oni koji na pravdu čekaju trideset godina.

Kolinda u Zemlji Mužjaka

JUL 05
Zahuktava se hrvatska predsjednička kampanja. Već na početku imamo “aferu Barbika”. Neš ti afere. Netko, kod nas se nikad ne može otkriti “tko”, je na nekoliko milijuna hrvatskih adresa poslao “povjerljivi material” koji diskreditira “Barbiku”. Gospodin Josipović se zabrinuo. Sazvao je konferenciju za tisak, demantirao insinuacije “obavještajnog podzemlja” da je on autor projekta. Od “slučaja Barbika” distancirao se i HDZ. Po njima, najvjerojatnije SDP podmeće HDZ-u da bi naškodio “Kolindi” koja želi biti “predsjednik” Hrvatske, blablablabla… I još bla.

Ne uznemiruje me “afera Barbika”, na nju se u ovoj zemlji baš nikome ne diže osim Predsjedniku koji koristi svaku priliku da se slika ili novinarima pošalje svoje fotkice stare pedesetak i nešto godina.

Iz jednog sam tjednika saznala da je u pelenama bio lud za klavirom i nogometom. Tata mu je bio partizan, žena je bila njegova studentica, pa je onda otišla njemu na ispit i dobila pet, ostalo je hrvatska povijest. Blablablabla… I još bla. Uskoro ćemo u Gloriji čitati koliko je često njegova žena za vrijeme trudnoće povraćala dok je on jednom rukom svirao klavir, drugom je gladio po trbuhu a trećom nogom igrao nogomet. Hrvatski Aristotel.

Mi smo zaista za dragim Bogom kamenje bacali. Naš prvi predsjednik bio je Titov general, partizan i šef Fudbalskog kluba Partizan. Kad je Hrvatsku krenula jebati demokracija postao je cronacić, ostrašćeni srbomrzac, sve je Srbe namjeravao objesiti na vrbe osim svojih unuka.

Drugi predsjednik bio je partizansko dijete koje je, kad mu je narasla brada, znalo zapjevati ustaške pjesme, slati Srbe u kurac da bi ovih dana bilo demokrat kome je danas fuj sve što smrdi na nacizam.

Ne bih o tome da nam opet svima nije tema “predsjednik”, njegov lik i djelo. Njegov lik i djelo. Hrvatska opet bira “predsjednika” iako je u trku ušla gospođa Grabar-Kitarović favoritkinja gospodina Karamarka. Gospođa je visokoobrazovana, bila je ministrica vanjskih poslova, trenutno je u vrhu NATO-a. Pa ipak je ona za novinare, Josipovića, Karamarka i njene kolege uvijek kad o njoj govore samo “Kolinda”. U onom “materijalu” joj je kodno ime “Barbika”.

Eto. To me smeta. Tuđmana nikad novinari nisu zvali “Franjo”, Josipovića “Ivo” a Mesića “Stipe” osim u zajebanciji što se nije baš često dešavalo. “Kolindu” zovu još i “Kolinda koja želi biti predsjednik Hrvatske”. Zašto se ženu u Hrvatskoj zove imenom čak i onda kad je u borbi za funkciju “predsjednika”?

Neću glasati za gospođu Grabar-Kitarović, nisam ni za Franju ni za Stipu ni za Ivicu. Gade mi se partizani koji preko noći to više nisu, pjevači ustaških pjesama i nogometaši koji i dok sviraju klavir razmišljaju kako se dočepati još jedne nekretnine. Sve što je Frenki radio i sve što rade ovi kužim ali mi nije jasno kako ne mogu biti bar elementarno pristojni.

Dečki, lažite, kradite, laprdajte. Nije lako od dreka napraviti pitu. Pa ipak, meni za ljubav, zovite buduću predsjednicu Hrvatske Grabar-Kitarović. Imajte na umu da sam ja ta koja sve plaćam. I vaš toalet papir i ogrlicu koju oko vrata vješate ljubavnici i klavir po kome mlatite kad nastupate na izboru za najljepšu kravu u nekoj od hrvatskih Mrduša Donjih.

USA iz našeg sokaka

JUL 07
Kad poželim na netu pročitati nešto pametno skočim na [You must be registered and logged in to see this link.] Tamo sam naletjela na tekst Matta Taibbija, Uvodno poglavlje knjige “The Divide: American Injustice in the Age of the Wealth Gap”, Spiegel and Grau 2014, preveo Ivica Pavlović.

Tema je ludilo. U Amarici je sve manje zločina. U godini 1991. na 100 000 stanovnika bilo je 758 krvnih delikata, do 2010. broj je pao na 425 iako siromaštvo u Americi raste. Pa ipak je 1991. godine u američkim zatvorima trunulo milijun ljudi, do 2012. 2,2 milijuna ljudi. Danas ih je tamo ili na uvjetnoj slobodi 6 milijuna, više nego ikad u Staljinovim gulazima. Ima još. U zatvorima ima više crnaca nego ih je ukupno bilo u cijeloj zemlji na vrhuncu ropstva.

I ovo je zanimljivo. Od 2008. godine u Americi ni jedan visokopozicionirani bankar nije otišao u zatvor iako su američki bankari uništili 40% svjetskog bogatstva. Teza je, i Obamina, da bankari ne rade “krivična djela” nego “etičke prekršaje”. Autor teksta naglašava kako u Americi postoji snažno izražen prezir prema siromašnima.

Koliko nas koji živimo ovdje gdje živimo mogu utješiti ovi podaci? Mogu, mogu. Kad to čovjek pročita onda mu je jasno da ne živimo u neciviliziranoj divljini, dapače, živimo kao u Americi. Primjer iz života. Sina moje prijateljice uhvatio je policajac kako puši marihuanu. Priveden je, policajac je na ruke navukao rukavice i prebio je. Mojoj prijateljici nije palo na kraj pameti da prijavi policajca, na sudu je dečko priznao “zločin”, majka i otac platili su nekoliko tisuća kuna. Odlazak u minus na kartici je ono što građane Hrvatske čini ljudima.

U Hrvatskoj nije bilo nemoguće, u posljednje vrijeme su malo olabavili, da te sudac ili sutkinja spraše na dugogodišnju robiju zato jer je Marko na sudu izjavio, dokaza nigdje, da si dilao drogu. Istovremeno, ako si sin hrvatskog bogataša, možeš na zebri pobiti dječji vrtić i išetati iz sudnice. Uz pomoć “uglednih” odvjetnika još ćeš od države izvući lovu za duševne boli. Nećeš u zatvor ni ako Hrvatskoj duguješ milijun kuna a istovremeno si “ugledni” kolumnist. Što bi se meni dogodilo da ne platim struju?

Zašto me taj tekst toliko uznemirio? Ne pripadam nedodirljivima. Svakoga dana poput stotina tisuća meni sličnih skačem na net da bih vidjela što će mi sve idući mjesec otpasti sa popisa troškova koje sam učinila preko kartice. Glumici koja u Sloveniji igra moj tekst ne pada na pamet da mi išta plati a ja nemam love da bih platila slovenske odvjetnike. Kredit u švicarcima mi dolazi glave. Prljavi hrvatski mediji svima koji smo u švicarskim govnima, žrtava ima najmanje pola milijuna, poručuju da smo tu gdje jesmo zato jer smo “pohlepni”. Što će nam stan? Neka vidimo Indijce, spavaju na kartonu, kupaju se u Gangesu i boli ih kurac.

Hrvatski sudovi koji poput američkih bez prevelikih zašto tisuće klinaca bacaju u smrdljive pritvore ili zatvore ne žure kad se treba uhvatiti u koštac sa bankama. Ni u Hrvatskoj bankari ne čine zločine, njihova su zlodjela ipak samo “etički prekršaji”. Zato još uvijek ne znamo kako će presuditi u slučaju “Franak”, bolje rečeno znamo, ipak smo i mi Amerika. Mađarski premijer Orban bankare drži kriminalcima, zato su ga naši mediji promovirali u “fašistu”.

Umorna sam od siromaštva. Za koji sam kurac uvijek u životu odbijala nemoralne ponude? Da sam ih prihvatila moj bi sin smio nekažnjeno ubijati na zebri, kći voziti najnoviji model nečega, djeca bi mi ljetovala na jahti sina ili kćeri nekog od naših “etičkih prekršitelja”. Ovako…Kad god mi poštar pozvoni na vrata ja se userem. Da li je muž platio harač do u zadnju lipu? Da li se moj knjigovođa negdje zajebao?

Sve češće srećem ljude koji poput mene imaju neke nekretnine. Samo nam je jedno na pameti. Prodati sve što imamo, otići iz ove zemlje koja je čak veća Amerika od Amerike, unajmiti negdje garsonijeru, grickati ono što smo godinama stvarali, a kad progutamo zadnji euro sprašiti si metak u glavu. Za normalne ljude jebena Hrvatska gora je od Auschwitza jer su u ovom jezivom logoru Ameri čuvari.

La vita e bella

JUL 08
Nema mnogo ljudi starijih od mene ali Umberto Eco jest. Sjećam se kad sam pred sto godina pročitala jednu od njegovih kolumni u kojoj je opisivao muke čovjeka koji sjedi u avionu i sprema se popiti novi lijek. Dugo je proučavao nuspojave i strašno je bio ljut što je na papiriću velikim slovima bilo napisano kako lijek može imati jezive posljedice ako je bolesnik alergičan na sastojke lijeka. Kako čovjek može znati da li je alergičan na nešto što će prvi put progutati?

Nisam tada kužila Umberta. Zašto čovjek pije lijekove? Zašto stari ljudi lete? Zašto stari ljudi pišu o temi koja nikoga ne zanima osim stare ljude koji nikoga ne zanimaju? Zašto se Eco ne ubije?

Danas sam ja Umberto Eco. Pijem lijekove. Svi imaju nuspojave. Letim. Ne želim se ubiti. Što pijem od lijekova? Atenolol, prexanil, praxiten, po potrebi, apaurin, po potrebi, gastal, po potrebi, lupocet, po potrebi, andol 100, voltaren, po potrebi…Ja imam tetive. Jedna mi je kraća. Mjesto gdje mi je tetiva kraća mažem tigrovom mašću, lavljom mašću, konjskom mašću i mašću mladoga kunića. Kuniće u mast pretvara jedan gospodin iz Gorskog kotara.

S v i lijekovi imaju nuspojave pa pacijent mora pažljivo pročitati što mu se može dogoditi ako kombinira nešto što zatvara, lijek za sniženje tlaka, sa nečim što otvara, lanene sjemenke, primjerice. Otvarača ima još ali ovaj je trenutno u modi. Starci ne bi imali problema da liječnici imaju vremena. Nemaju. Specijalist za želudac pojma nema što ti je dao otorinac, ortopeda nije briga što ti je uvalio psihijatar a psihijatar te ne pita kakve kapi uvaljuješ u poluslijepe oči.

Zato mi starci moramo biti eksperti širokoga spektra. Kako opušteno do kraja odgledati omiljenu dansku seriju dok te kraća tetiva šarafi? Žvaknuti apaurin? Tko može omamljen skužiti da li je ona Dankinja Džuli ili Juli legla agentu za nekretnine, bivšem mužu ili šefu psihijatrijske klinike kod koga se liječi jer ne može preboljeti rastavu? Kako uskladiti bol i užitak? Namazati se mašću neke živine pa u usta uvaliti antidepresiv? Ali, ako popiješ antidepresiv jebe ti se za probleme one Džuli ili Juli, želiš žderati život. Van iz kuće! Van!

Da bi mogao prijeći prag u smjeru života treba ti voltaren, mast pokojnoga konja djeluje na kratke staze. Voltaren kod nekih izaziva povraćanje. Da ne bi povratio moraš skuhati blagu kamilicu. Ona izaziva proljev. Dupla doza lijeka protiv viskoga tlaka najbolji je čep. Prexanil rješava probleme sa otvorom ali hodanje postaje muka. Tlak 90/45 onemogućuje odlazak u život, zato treba…

Kako biti star i uživati u životu iako su na tvojoj strani i tvoj liječnik i kemijska industrija i djeca koja polude kad u dva ujutro na ekranu mobitela vide tvoj broj. Što je sad? Infarkt? Želučana kila? Ne djeluju oblozi od kitova repa?

Danas sam nazvala liječnika i ukratko mu opisala svoje probleme. “Gospođo, uzmite nešto za čišćenje.” “Da, doktore, ali sve što me otvara me uznemiruje pa ne mogu spavati.” “Onda prije spavanja uzmite apaurin.” “Da, doktore, ali ako uzmem apaurin, bojim se da ću u snu…”

Spustio mi je slušalicu. Nema veze. Umberto Eco zna odgovor. Živ je a ima preko osamdeset. Odvući ću se u knjižaru i kupiti njegove kolumne. U njima ću naći odgovor na pitanje svih pitanja za nas 60 plus koji želimo čvrsto zagrliti život. Što je bitnije, srat ili spat?

Cinestarov zločesti veseljko

JUL 09
Otkako Je imamo osjećam da živim među kretenima. U Domovinski rat odlazili su klinci koji su vjerovali da se bore za demokratsku Hrvatsku. Danas ti klinci u četrdesetoj bez nogu, ruku ili pola glave sjede ispred nekog marketa i pijani mole sebi slične da im plate pivo. Generali ubojice iz istog rata imaju vile i lovu.

Umirovljenici su presretni jer ipak svakoga mjeseca dobivaju 150 eura mirovine. Uz pomoć hrvatskog zdravstva prije će krepati nego ostati bez toga. Poplavljenima se hrvatski moćnici maštovito rugaju. Kad su tisuće ljudi na račun Crvenog kiža uplatile nevjerojatnu lovu ipak su naši vladari našli način kako da zajebu nesretnike. Srećom, oni bez pomoći države sami nalaze izlaz iz tragedije. Vješaju se i samozapaljuju.

U Hrvatskoj nikome tko radi ne pada na pamet i da će dobiti plaću u nekom razumnom roku. Na sudske presude se, što je davno rekao Nušić, “na ovim našim prostorima čeka vekovima”. Ipak, u našim životima nije sve samo patnja. Eto, ja sam jučer sa svojim unukom i njegovim prijateljem otišla u kino.

Tri ulaznice, jedne kokice, one velike, 101 kuna. Dok sam kupovala karte rekla sam sebi, kad je pir nek je pir i kupila sebi Janu od pola litre, zašto se sve hrvatske vode zovu Jana, 14 kuna. Onda je moj unuk vrisnuo da želi Coca Colu, točenu, 0,30, 12 kuna, pa je njegov prijatelj bacio oko na sok od jabuke, gusti, pun vitamina, 0,20, 11 kuna.

Noni sa dvoje dječice danas u Hrvatskoj ne treba puno da bi se na sat i pol isključila iz života. Za 137 kuna, deset posto od mirovine većine mojih znanaca, čovjek se provede poput cara. Naravno da ću dugo pamtiti moj jučerašnji izlet u sreću. Cinestar me neće vidjeti sve dok u njihova kina, a to će biti uskoro, ne dođe fenomenalan film “Njegov zločesti veseljko.”

Pročitala sam sadržaj sa Cinestarovih stranica. “Karizmatični žigolo i ženskaroš upada u neprilike kada njegov penis napušta njegovo tijelo i…” Dvije ulaznice, jedne kokice, dvije vode, za samo nekih 110 kuna penis karizmatičnog žigola i ženskaroša ući će u dupe moga muža i u moje.

Zašto šutimo, zašto trpimo? Zato jer očito volimo kad nam se nešto “karizmatično” meškolji u guzici.

sjajna ko i uvek   

Zašto šutimo, zašto trpimo? Zato jer očito volimo kad nam se nešto “karizmatično” meškolji u guzici.

 :santa: 

haha..obožavam Veki..jer ne ulepšava ništa. sve kako jeste.samo ju treba znati čitati:)

Nova TV više neće prikazivati rubriku Vedrane Rudan u IN magazinu, stoji u priopćenju te televizijske kuće, koja se u utorak navečer ogradila od izjava svoje...

Važno! Šalji dalje!

JUL 16
Danima od prijatelja dobivam mail koji je “važan” i koga moram “slati dalje”. Dogodilo se nešto strašno, misle svi koji mi pišu. Monsanto, zloglasna američka tvrtka koja je ujedno i jedan od najvećih svjetskih proizvođača GMO proizvoda donirala je 445 tisuća eura vrijedno sjeme kukuruza poljoprivrednicima u Hrvatskoj, Srbiji i BiH da bi im pomogla zasijati njive uništene poplavama.

Taj Monsanto poznat je i po tome što je proizvodio otrov kojim su Ameri zasipali Vijetnam ubijajući njime biljke, Vijetnamce, životinje i svoje vojnike. Ja ovu informaciju moram slati dalje zato jer je GMO hrana otrov koji izaziva alergije, neplodnost, pobačaje i rađanje djece sa deformacijama.

Evo, prijatelji moji, ja poslala. Čemu? Koga će to GMO deformirati na ovim prostorima? Ljude koje su Ameri pobili bombama sa osiromašenim uranom? Njihovu djecu? Unuke? Čitava bivša Jugoslavija je zemlja u kojoj žive deformirani. Može li jedan mail, može li milijun mailova išta promijeniti na ovim nekad našim prostorima? Nema šanse dok netko ne saspe trilijun tona otrova na Ameriku. Do tada…

Kad sam ja bila mlada Ameri su bili Ameri ali svijet je bio bolje mjesto. Mi smo protestirali protiv rata u Vijetnamu, mnogi su Amerikanci bježali u Kanadu da ne bi u Vijetnamu morali trovati prirodu i ubijati nevine. Danas smo oguglali jer znamo da prosvjedi ne pomažu. Amerika je najveće zlo u ljudskoj povijesti. Ima oružje, njene korporacije lovu, njeni vladari osjećaj da su nepobjedivi i besmrtni.

Mi, obični ljudi, nekad Jugoslaveni, gledamo vatromet zla i nasilja sretni što je cirkus izašao iz našeg grada pa sad divlja negdje drugdje. Trenutno Židovi sa vrha brda ušuškani na kauču gledaju kako u plamenu vrište palestinska djeca. One koje ne zapale bombom pale ručno. Da se Hitler iz groba digne rekao bi, pretjerali ste, dečki. Građane Hrvatske to uznemirava jednako koliko sijanje GM0 sjemena, crkavanje naših vojnika u Afganistanu, ubijanje sirijske djece našim oružjem, raspad našeg zdravstva, školstva, privrede, poljoprivrede. Ukratko, jebe nam se na sve teme.

Doduše, što bismo mogli učiniti da nam se ne jebe na sve teme? Reći NATO-u odlučno NE? Hrvatska ima šanse za pobjedu u ratu sa Amerikom koliko su je imali Židovi ratujući sa Hitlerom u njegovim plinskim komorama. Koliku imaju Palestinci u Gazi. Iračani u Iraku. Koliku je imao Gadafi prije nego su ga raščerečili širitelji demokracije.

Kako živjeti u ovakvome svijetu i ne si sprašiti metak u glavu? Srećom, Putin se baš ne da zajebavati. Kinezi nisu Hrvatska. Kad se udruže, kad popizde, na ovome će se svijetu lakše disati. Do tada, šaljimo jedni drugima “važne” mailove i prisjećajmo se, mi stariji, dobrih starih vremena kad su Ameri na daleke zemlje bacali pakete sa žutim sirom i tvrdom marmeladom.

Ja nisam depresivna. Jednoga će dana moj praunuk ušuškan na kauču gledati Ameriku u plamenu. Iz groba ću mu poručivati, ne osjećaj se krivim, tražili su, dobili su. Zločesta sam? Gorjet će i dječica? Pa? Dječica danas gore u Gazi a svijet boli kura*.

Nives Celzijus i Sanader

JUL 17
Sinoć sam bila promotorica nove knjige Nives Celzijus “Gola istina 2″. Već vas čujem? To je književnost? Kakvo je to pisanje? Jeste li ikad pročitali nekoliko knjiga hrvatskih suvremenih “pisaca”? Ako jeste onda znate o kakvom se muškom pismu radi.

Nives Celzijus postala je poznata kao pisačica kad je objavila knjigu “Gola istina” koja se prodala u preko sto tisuća komada. Na Sajmu knjiga u Puli nije dobila nagradu “Kiklop” za hit godine zato jer je Nives Celzijus Nives Celzijus. Ona je prelijepa žena koja bez kompleksa pokazuje ženske atribute na stranicama hrvatskih medija. Vještica u turbokatoličkoj zemlji šalje poruku, ne želim da mi vrhunac karijere bude ono što velikoj većini Hrvatica jest, sjedenje iza kase u jednom od Todorićevih marketa ili sjedenje doma i kuhanje ručka svom gospodaru.

Elem, Nives Celzijus ostala je bez “Kiklopa” izložena pljuvanju i riganju žuči od strane gospođe Vodopije, šefice Pulskog sajma. Treba imati na umu da ta manifestacija nije samo prćija napuhane gospođe nego i državni projekat. Sudske troškove koji su proizišli iz borbe Nives Celzijus za pravdu koja je na kraju pobijedila platili su porezni obveznici. Vodopiji nikad nitko nije rekao da državnim novcem ne smije liječiti osobne frustracije i ugađati bolesnim predrasudama.

Pročitala sam “Golu istinu 2″. Da li je to “književnost”? To je definitvno na tragu hrvatske suvremene književnosti. Ova knjiga na dirljiv način progovara o ženi koja je, kako sama kaže, znala biti “i u Parizu i na parizeru”. “Parizer” o kome govori Celzijus je zastrašujući ali svima nama blizak. Majka joj je očajna jer joj u Plinari ne odobravaju obročno plaćanje duga a ona “mrzi hladnoću”. Celzijus gugla i pokušava saznati kako se uspješno ubiti tabletama. Prijateljima je rekla da se ne smije popiti ni previše ni premalo tableta ali to za njih nije bila vijest. Svi su oni već guglali “kako se ubiti tabletama”. Priča o Hrvatskoj iz ugla Djevojke sa Naslovne Strane.

U knjizi je najvrući podatak da je jednog lijepog dana, bilo je to u travnju 2009., ovo je ekskluzivno, taj detalj nećete naći u knjizi, gospođu Celzijus nazvao gospodin premijer osobno. Gospodin se zahvalio. Na čemu? U to vrijeme Celzijus je u “Areni” pisala kolumnu “Moja je zadnja”. U jednoj od njih za Sanadera je napisala da je jedini alfa mužjak na hrvatskoj političkoj sceni. Ima stas, glas, nastup vođe. Slažem se s njom. Šteta što je lopov.

Sanaderovo zivkanje trajalo je od travnja do lipnja 2009. I najveće alfe znaju biti naporne pa ga je Celzijus otkantala. Ona je tada bila definitivno jedina osoba u Hrvatskoj koja se usudila učiniti tako nešto.

Koja je to priča?! Premijer Hrvatske u problemima do grla nalazi vremena da mladu curu davi mjesecima. Danas je Hrvatska u sranju zato jer Milanović gnjavi neku drugu? To nikad nećemo saznati jer ženska ne piše nego…

Možda je Sanader dao ostavku jer ga je komad odbio? Bože dragi, u čijim smo mi rukama? Nives, tvoje moći danas nisu ništa manje nego su to bile od travnja do lipnja 2009.

Ženo, kad te nazove naš trenutačni Sanader ne budi opet tvrda srca. Spasi nas!

Hrvatski Telekom 3. dio

JUL 18
Ljudi,

kad sam pisala prethodni tekst mislila sam da Hrvatski Telekom jebe samo mene i samo sve one koje znam. Kad tamo…U pola sata moj je tekst pročitalo 10.000 tisuća, slovima: deset tisuća *ebenih.

Ajmo, učinimo nešto. Neka mi se na ovaj tekst javi imenom i prezimenom, meni ne treba OIB, ha, ha, svatko tko je bio silovan od strane Telekoma. Naše ćemo potpise poslati Josipoviću.

Znam da je naš predsjednik fikus ali ovo je predizborno vrijeme pa se fikus ipak miče. Nek’ se, za promjenu, mrdne u pravom smjeru. Neka k sebi pozove Telekom na kavu i neka im u naše ime *ebe oca.

Danas se u Hrvatskoj za svaki *urac organizira referendum. Smiju li se pederi ženiti? Referendum. Ćirilica da ili ne? Referendum. Treba li sve čistačice, kuharice i ostale sirotice natjerati u demokratski koncentracijski logor iz koga će smjeti gmizati svaki dan na drugu lokaciju? Referendum.

Pa, kad je tako, evo, ovoga trena, ja, Vedrana Rudan organiziram referendum. Referendumsko pitanje glasi: Treba li Hrvatski Telekom poslati u k?

Molim, potpišite se.

Presveto srce Obamino

JUL 21
Možda će Obamine kćeri pročitati ovo pismo i zapitati tatu: “Kako ćeš se osjećati kad jednom netko nama otkine glavu? Hoćeš li plakati grleći naša obezglavljena krvava tijela ili ćeš se nasmijati i mrtvima nam reći: ‘Sorry, cure, ništa osobno, ja sam samo borac protiv terorizma.’”

Preneseno sa Klix.ba:

Dragi prijatelji,

Protekla noć je bila izuzetno teška. “Kopnena invazija” na Gazu rezultirala je mrtvim, krvavim, raskomadanim i teško povrijeđenim Palestincima, civilima, nevinim žrtvama…

Heroji u ambulantama i svim bolnicama u Gazi rade smjene po 12 sati. Blijedi su od izmorenosti i nadljudskih napora (bez plaće u bolnici Shifa u protekla četiri mjeseca). Ali, oni brinu, pokušavaju biti razumni u haosu beživotnih tijela svih veličina i godišta, udova, onih koji mogu hodati i onih koji su nepokretni, onih koji krvare i onih koji su iskrvarili, onih koji dišu i onih koji su izdahnuli. Ljudi!

Sada, “najmoralnija armija svijeta” tretira te ljude kao životinje.

Moje poštovanje prema ranjenima nema granicu. U njihovoj odlučnosti da pomognu usred velike boli, patnje i šoka, moje poštovanje prema bolničarima nema granicu. Moja bliskost sa Palestincima daje mi snagu, iako često želim vrisnuti, čvrsto zagrliti dijete prekriveno krvlju, zaštiti ga zagrljajem… Ali, ne mogu si to priuštiti. Ne mogu ni oni.

Ponovo blijeda lica. O, ne! Ponovo stižu deseci povrijeđenih. Lokve krvi u ambulanti. Hrpe krpa natopljenih krvlju. Čistači lopatom čiste krvavu odjeću, komade tkiva, kosu ubijenih… Sve to kako bi sve bilo spremno za slijedeće žrtve. I onda sve ispočetka.

Više od 100 osoba smo primili u posljednja 24 sata u bolnici Shifa. Previše i za dobro opremljenu bolnicu. Mi ovdje nemamo struje, vode, lijekova, kreveta, instrumenata… Ali, ti heroji, bolničari se ne žale. Oni odlučno nastavljaju sa svojim radom.

I dok vam pišem ove riječi, sam, na krevetu, moje suze teku, tople, ali beskorisne suze boli i tuge, bijesa i straha. Ovo se ne događa!

Upravo sada, orkestar izraelskog ratnog stroja počinje opet svoju groznu simfoniju.

Upravo sada, rakete izraelske mornarice slijeću na obalu, iznad nas lete avioni F16 i helikopteri Apache. Toliko toga napravljeno i finansirano od strane SAD-a.

Gospodine Obama, imate li vi srce?

Pozivam vas da provede jednu noć sa nama u bolnici. Prerušeni kao čistač možda?

Uvjeren sam, sto posto, da bi to promijenilo historiju. Niko sa srcem i tolikom moći ne bi mogao otići iz bolnice Shifa, a da nije odlučan u namjeri da zaustavi pokolj palestinskog naroda.

Ali, oni bez srca, nemilosrdni, ponovo su isplanirali napad na Gazu. Rijeke krvi nastavit će teći i naredne noći. Čujem da su upalili svoje instrumente smrti. Molim vas, uradite šta možete. Ovo, ovo se ne može nastaviti!

Prof. dr. Mads Gilbert
Klinika urgentne medicine
Univerzitet Bolnice Sjeverne Norveške

Otvoreno pismo Predsjedniku

JUL 23
Poštovani gospodine Josipoviću,

moje ime je Rudan, Vedrana Rudan. Ja sam organizatorica referunduma “Treba li Hrvatski Telekom poslati u kurac?” U nekoliko sati na moje referendumsko pitanje potvrdno je odgovorilo preko tisuću i pol ljudi. Na žalost, nemam love da bih organizirala nevirtualno potpisivanje a ne vjerujem ni da bi mi u mojoj akciji pomogla Crkva. Doduše, to bi vjerojatno bilo zato jer se u pitanju spominje “kurac” a Katolička crkva u Hrvata turbo je osjetljiva na sve što mi građani nosimo među nogama.

Žao mi je što ne mogu objasniti Crkvi, njihova bi nam pomoć u akciji jako dobro došla, da ovaj “kurac” nije onaj koji njih uznemiruje. U ovom kontekstu “kurac” je psovka iz usta nemoćnika a ne sredstvo kojim se oplođuje jedna od katoličkih njivica da bi iz nje izraslo nešto katoličko i nešto hrvatsko. Šteta, šteta, šteta što u ovom ratu ne možemo računati na Njegovu pomoć.

Vi ste, gospodine Josipoviću, možda manje osjetljivi jer ste agnostik? Agnostici ne analiziraju stalno tko koga jebe, zašto baš njega koji nije poškropljen svetom vodom, zašto on jebe njega kad se zna da… Oprostite, nije ovo tema o kojoj Vam želim pisati. Tema je Hrvatski Telekom. Objasnit ću Vam kako funkcioniraju. To je firma u kojoj rade Ivane, Martine, Zore, Tanje, Anje, Filipi, Ivani, Bojani…Ljudi bez prezimena.

Sve nas nesretnike koji smo u klinču sa Hrvatskim Telekomom u svako doba dana nazove neka od Ivana, ponekad Filip, pa nam nabrajaju uz pomoć kojih njihovih “paketa” ćemo urlikati u višesatnom orgazmu. Neki, poput moga muža, primjerice, ne spuste slušalicu odmah i ne spomenu ime Gospodina uzalud. Takvi onda na adresu, moj slučaj, dobiju “paket”.

U pravilu je to kutija koju morate sami “montirati” prema “priloženim uputstvima”.Tražila sam objašnjenje. Odakle im ideja da mi šalju nenaručenu kutiju? Jedna od Željki mi je odgovorila da moj muž, čujte ovo Predsjedniče, nije urlikao NEEEEEEEEEEEEEEEE, dok mu je operater spominjao maxteve, mixteve, trćteve, bućteve…Šutnja s druge strane žice je za Hrvatski Telekom potpisivanje ugovora. A kad slušalicu dignu nijemi? To im na sudu u Vašoj Hrvatskoj ne bi bila olakotna okolnost. I suci su pretplatnici Hrvatskog Telekoma.

Čitajte dalje, gospodine Josipoviću, ne biste vjerovali kakve ste zemlje predsjednik. Činom primanja nenaručenog paketa vi ste “sklopili Ugovor” pa vam onda Hrvatski Telekom u skladu sa Ugovorom idući mjesec pošalje račun za nenaručenu uslugu. Nije to sve. U Ugovoru vam napišu da imate pravo u roku od dva tjedna vratiti nenaručeno ali i platiti troškove slanja i troškove vraćanja?!

U Hrvatskoj žive stari, nepismeni, nemoćni, siromašni. Vi to ne znate, u Hrvatskoj žive milijuni siromašnih koji nemaju love da bi platili troškove “slanja” i troškove “povrata” pa onda plaćaju troškove nenaručene usluge. Te usluge koje nisu jeftine mogu plaćati neko vrijeme ali ne i svo vrijeme. Onda im Hrvatski Telekom, zahvaljujući hrvatskom Ovršnom zakonu koji trenutno u smrt šalje dva milijuna građana zemlje koje ste predsjednik, sjeda na račun. Neki od Davida, potpisnika moga Referenduma, spominju kako moraju u ratu protiv Hrvatskog Telegolijata platiti i troškove notara i nekakvog “Hanžekovića”? Tko ili što je “Hanžeković”? Možete li to ispitati?

Zašto se mi građani Vaše zemlje ne snalazimo u ratu sa Hrvatskim Telekomom? Zato jer pravila igre ne možemo naći u našim medijima. On je Oglašivač a oglašivači su oni koji vladaju Vašom zemljom. Čujem Vas, kad je tako za koji kurac pišeš meni? Vi ne biste rekli “za koji kurac”, Vi ste pristojni? Ni ovo pismo Vam neće pokazati jedan od vaših pet stotina savjetnika zato jer se prečesto spominje “kurac” a to baš i nije lijepa riječ? U što biste Vi poslali Hrvatski Telekom da ste, znam da je to nemoguće, ali, uključite maštu, na mom mjestu? Kužim, ne možete zamisliti da ste na mom mjestu.

Nema veze, malo sam odlutala jer sam popizdila. U ime svih koji su potpisali Referendum, molim Vas, učinite nešto. Ne zato jer nas kužite, ne mislim tražiti od Vas previše, nego zato jer ste u žestokoj predizbornoj kampanji. Nema gdje Vas nema pa neka Vas onda ima i u uredu. Pozovite me na kavu iako ne igram nogomet. Ali ja i potpisnici imamo glasove. Trenutno je to ono što Vama treba.

Predsjedniče! Puna beznađa i vjere bacam se u Vaše predizborne ruke. Nadam se da ćete mene i sve druge žrtve Hrvatskog Telekoma obasjati svojom milošću. Ovo pismo stavit ću i na Vaš zid. Jaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaviiiiiiiiiiiiiiiiiiiteeeeeeeeeeeeee se!

Očajna Vedrana Rudan

Ma, hajte, molim vas

JUL 25
Zašto se u ovakvoj Hvatskoj nitko ne buni? Ljudi rade za siću, ako je i dobiju. Većina robija badave. Ova što nam radi predsjednik države vrhunac je zajebancije. Njegovu je kampanju sa 200 tisuća kuna finacirala lopina. Naš borac za “novu pravednost” ne želi lovu vratiti pokradenim radnicima jer oni ne mogu dokazati da su pare koje je naš Pravednik dobio za kampanju prljave. Ako taj lik opet postane predsjednik svatko od onih koji budu za njega glasali trebali bi dobiti službenu potvrdu da su izvorno hrvatski retardirani.

Ovo sranje samo je jedno od sranja u kome se trenutno brčkamo žvačući debelo govno. Pa ipak… Dobro, svaki dan nekoliko stotina građana bježi iz septičke jame u toplije ili hladnije krajeve. Većina ipak ostaje. Otkrila sam zašto. Mi koji ostajemo ovdje svaki na svoj način živimo okruženi sivilom.

Moj primjer. U posljednjih dvadeset godina ni jednu svoju potrebu nisam zadovoljila u skladu sa zakonom. Osim seksualne. Kad mi u kući crkne struja nazovem električara. Račun? Nemojte me zajebavati. Prekjučer mi se iz zahodske školjke izlio sadržaj i krenuo niz stepenice. Moj unuk je u zahod bacio nekoliko komada dnevnih novina a onda povukao vodu. Lud je za vodom. U roku od petnaest minuta doletio je vodoinstalater, sa sobom je poveo mamu koja mi je očistila kuću. Račun? Pedeve? “Ma, hajte, molim vas”, kako bi rekla jedna od naših političarki, trenutno iza rešetaka.

Djeca, moji prijatelji, moj unuk, svi jedemo domaća jaja, domaći sir, domaći med. Kad netko nešto slavi znamo kome treba naručiti sto komada čokoladnih dragulja svih mogućih okusa, ružičaste torte na Barbiku, suhe kolačiće za prijatelje koji se treći put žene. Frizerku koja ima svoj salon nisam vidjela godinama. Moja mi dolazi doma. Jučer mi je gospođa, oko šezdeset plus, magistrirala je svjetsku književnost, brusila pete sat vremena. Pedeve? Da pedeve? Ma, hajte u…

Poznata sam kao osoba koja voli krpice. Armani i tako to. Ponekad moj dnevni boravak liči na skladište svjetskih kreatora. Ne uzbuđujem se previše što to nisu originali. Bitnije mi je da na sebe mogu nabaciti kaput koji pojma nema što je to pedeve. To ne zna ni onaj tko mi ga je prodao. Cipele, donje rublje, haljine, nakit… Sve za sitne pare. Račun? Pedeve? Koji kurčevi pedeve?

Zašto se sve više ljudi grije na drva? Zato jer ih nitko ne može ovršiti ako ne plate ratu za grijanje. Pred vrata ti dođe kamion, iskrca drva, platiš. Može i na rate. Pedeve? Ha,ha. Danas sam za čitavu rodbinu nabavila krumpir, luk i jabuke. Kamion mi je došao pred vrata. Račun? Pedeve? “Ma, hajte, ne zajebavajte me, molim vas”.

Hrvatska propada zbog mene i ljudi poput mene? Mi živimo u sivoj zoni i na taj način guramo ovu zemlju u propast? Ma, hajte, molim vas. Kome bi išao pedeve da ga plaćam? Predsjedniku za kampanju.

Ako je ovo što ja radim, i ne samo ja, jedan od načina da ova Hrvatska brže ode u kurac onda bismo svi mi sivci trebali dobiti bar Orden Danice sa lentom izrađenom od kurčeve kože onih koji nas prisiljavaju da opet budemo guske u magli.

Da li bih platila pedeve na kožu o kojoj govorim? Ma, hajte, molim vas. Kakvo je to pitanje? Za to bih digla kredit.

“Živjeti znači gubiti bitke”

JUL 28
Živim među očajnim ljudima koji svakoga dana na drugu temu pognute glave odlaze na klanje. Plaćaju svaki račun koji im stigne na vrata jer su čuli ili znaju što im sve može učiniti Fina u sprezi sa mafijašima koji donose hrvatske zakone. Ljudi mjesecima žive u mraku, bez vode, plina, telefona, plaće, iako su je zaradili.

Ima li smisla buniti se? Danas mi se Hrvatski telekom pismeno ispričao, to sam tražila, zbog duševnih boli koje mi je nanio. Doduše…Ta isprika više djeluje kao njihov oprost glupači koja nije znala što čini, zato ću je citirati. “Nadalje, vezano uz uslugu MAXtv ČINI SE da je došlo do nesporazuma…” “Prilikom primitka zahtjeva za MAX2 uslugom zaključeno je kako želite i MAXtv uslugu, a iz razgovora vođenog tom prilikom takav zaključak se ČINI opravdan.” Ovo ČINI sam ja naglasila jer je činjenica da se svima koji nas u Hrvatskoj potkradaju i lažu ČINI da je upravo to ono što nam treba.

Dakle, dobila sam ispriku Hrvatskoga Telekoma d.d. što će se mnogima ČINITI kao moja pobjeda. Meni se ne čini, ja ZNAM da me ZAJEBAVAJU. Ipak, bar mi neće, neko vrijeme, naplaćivati ono što nisam naručila.

Tko zna da li će ispriku od KBC-a Sušak dobiti moja prijateljica? Njena majka već nekoliko dana leži tamo nakon operacije kuka. Šesterokrevetna soba, jednom je bila čak i sedmerokrevetna. Krležina Baraka 5b apartman je u odnosu na štale u kojima skapavaju hrvatski bolesnici. Naravno da o tome ne bih smjela pisati jer bih i ja već danas mogla slomiti kuk pa dodatno najebati. Baš me briga. Ako tamo uđem dobit ću sepsu pa će moje hrvatske muke završiti hepiendom.

Elem, ta je gospođa operirala kuk. Jučer je, šesnaest dana nakon operacije, zgrabila je neke boleštine, bez ikakvog nadzora, krenula uz pomoć hodalice prema WC-u. Pala je i slomila drugi kuk. Šef odjela rekao je njenoj kćeri, super, operirat ćemo joj i drugi kuk, sad više nema što slomiti. Jednoj od pacijentica iz iste sobe rekli su da ne smije ni jesti ni piti od pet ujutro jer je moraju voditi na previjanje. Tek kad je u deset uvečer zaprijetila da će pozvati novinare previli su joj, žednoj i gladnoj, ranu. Šef odjela ima objašnjenje za sve, nad četrdeset i sedam pacijenata preko vikenda bdiju dvije medicinske sestre.

Zašto gospođi nitko nije pomogao? Zato jer živimo u Hrvatskoj? Pred nekoliko mjeseci moja je svekrva slomila kuk. Neko je vrijeme provela u bolnici u Biogradu. Bolnica u Biogradu ne izgleda nimalo glamuroznije od ruševina na Sušaku. Pa ipak… Doktor Zubak se prema pacijentima, ma koliko bili stari, nemoćni neki i od od svih otpisani ponaša kao da su mu mater ili otac. U Biogradu nema nikakve šanse da bi se teško bolesna pacijentica sama odvlačila do kupatila i dodatno lomila.

Što može učiniti moja prijateljica? Može učiniti ono što upravo danas čini. Plakati. Zašto sam ovo napisala kad su liječnici sa Sušaka meni uvijek priskočili i na Hitnoj pomagali kad god bih došla? Zato jer sam škorpija na leđima žabe i zato jer sam sigurna da bi naši liječnici, i kad rade u štalama, morali biti ljudi.

Ovih dana čitamo kako je Lepa Brena slomila obje ruke. Znam liječnike iz Lovranske bolnice i sigurna sam da prema Lepoj Breni nisu bili ništa bolji nego prema bilo kome tko ima sreće ući u tu ustanovu. Ni tamo ne bi bolesna žena ostala bez pomoći. O njihovim se liječnicima ne zna ništa kao ni o kvaliteti usluge koju pružaju pacijentima iako je Lovran u Hrvatskoj, udaljen od Sušaka dvadesetak kilometara.

Pokušavam čim rjeđe izlaziti iz kuće da me zaobiđu hrvatske horor priče. Kompjuter mi nešto rikava pa mi se mailovi povremeno ukažu na ekranu, a onda, pitaj boga čime izazvani, na moju sreću, iščeznu. Odsječena sam od svijeta što ne znači da sam sama i nesretna. Čitam Emila Ciorana, “O nedaći biti rođen”, Izdavač Jesenski-Turk. I uživam.

“Kad je diktatura činjenica, revolucija je dužnost.” Ciorana za predsjednika Hrvatske!

Naša mrtva djeca

JUL 28
Živimo u zemlji u kojoj je bešćutna, korumpirana, zločinačka, prodana vlast u nama građanima Hrvatske ubila sve ljudsko. Postali smo bešćutni poput naših političara kojima nikad dosta love i moći. Bešćutni poput tajkuna koji preko leševa nemoćnika ulaze u svoje dvorce da bi tamo krvavim rukama milovali glave svoje unučadi. Zlikovci koji su poklonili Hrvatsku zlikovcima zaklonili su nam oči prljavom krpom, začepili su nam usta smrdljivom štracom. Ne vidimo. Ne čujemo. Nijemi smo.

Danas su Židovi, mislim na nacističku židovsku vlast koja uništava Gazu, raketom pogodili glavnu bolnicu u Gazi. Trenutno tvrde da su je, zabunom, razorili Palestinci. Za koji će sat objaviti da su je morali srušiti jer su se tamo sakrivali “teroristi”. Onda ćemo čitati kako su bolesnicima javili da imaju pet minuta vremena da izađu iz bolnice koja nije bolnica nego skladište oružja a oni, bolesnici, nisu bolesnici nego “ljudski štit”.

Hrvatska i dalje šuti. Puhovski, preciznije, čovjek koji za sebe tvrdi da je Židov, na svim je hrvatskim televizijama tri puta tjedno. O svemu sve zna. Zašto nam se ne javlja ovih dana? Jednom se javio. Zašto se ne javlja svaki dan? Nacisti ubijaju djecu svaki dan. A oni Goldsteini? Svi napamet znaju ime i prezime svakog NDH zločinca.

Gdje su ti Goldsteini? Doktorirali su na hrvatskom Zločinu. Da li je zločin samo kad Ante četrdeset i prve prereže vrat Zimmermannu ili je zločin i kad 2014. Zimmermann u krvavu hrpu mesa pretvori petogodišnje dijete? Pa tako tisuća puta? Da tisuću puta? Nikome ne pada na kraj pameti brojiti žrtve židovskog državnog terorizma.

U mišju su se rupu sakrili hrvatski goldsteini. Ja i nitko normalan od njih nismo drugo ni očekivali. U njihovim glavama ustaše još nisu obrisale svoje krvave kame. Goldsteini su potomci žrtava, grče se u sedamdesetogodišnjem stresu, pred očima su im leševi mrtvih predaka, iščupani zlatni zubi iz ustiju njihovih najdražih, još u nosu osjećaju smrad spaljenih tijela svojih majki. Njima mrtva palestinska djeca liječe vječne rane. Moramo ih razumijeti, sirotane.

Što je s nama Hrvatima? Mi nismo potomci žrtava, mi smo potomci zločinaca. U kakvom smo mi stresu? Naši su preci osuđeni, dovijeka prokleti, zašto šutimo? Nama stres ne može biti lažni alibi. Smaknimo prljavu krpu sa očiju, ispljunimo gadni čep iz usta, vrisnimo! Svako mrtvo palestinsko dijete moralo bi biti rana na našem srcu. Mi ne bismo smjeli misliti poput njih da je ubijanje palestinskih trudnica jednim metkom ušteda na municiji.

Zašto smo toliko bez mašte? Pogledajmo u oči svoju djecu ili u oči svoje tek rođene bebe. Zamislimo da gledamo u njihove mrtve oči. Da smo u Gazi, umrli bismo mirnije sa mrtvom djecom u zagrljaju kad bismo znali da negdje daleko postoje ljudi koji suosjećaju sa nama u našim posljednjim trenucima.

Zato večeras, kad budemo gledali Dnevnik, ako budemo vidjeli kako gori glavna bolnica u Gazi, zagrlimo svoje dijete i šapnimo mu u uho, srce, tvoja mama se stidi. Zlato, tvome tati oči padaju od srama. Zaplačimo tamo pred kraj Dnevnika, ako budemo vidjeli bolnicu u plamenu.

Učinit ćemo mali korak za duše mrtve palestinske djece ali veliki korak za spas duše svoje.

Konačno rješenje

AUG 01
Svi mi koji puni strave gledamo masakr palestinske djece zgađeni smo šutnjom svijeta. Evropa je zauzeta blokiranjem Putinovih računa, Amerika svim snagama apelira na obje strane da se smire, u međuvremenu Izraelcima prodaje oružje. Arapi na Palestince gledaju kao Ameri na crnce, Francuzi i Talijani na Cigane, Nijemci na Turke, Hrvati na Srbe, Srbi na Hrvate, jedni i drugi na Cigane i Šiptare, Šiptari na jedne i druge… Tko bi sve mogao nabrojiti mrzitelje i one koje se mrzi. Čitav svijet je bio i ostao dolina mržnje.

Kad čovjek malo bolje pogleda ili kad progleda, jesmo li ikad živjeli u miru? Uvijek su negdje djeca ginula. Danas je problem internet. Ne možeš ubiti bebu u Gazi, ma koliko se čitav svijet ujedinio u mržnji protiv Palestinaca, a da se to odmah ne ukaže na svim svjetskim ekranima. Ljudi, ma kakvi bili, ne vole mrtve bebe. Zato ubojice šalju jasnu poruku, i palestinski embrij je samo pripadnik Hamasa. Ima budala koje ne puše tu priču iako svi znamo, otkako su pali oni Blizanci, postoji samo arapski terorizam. Svi drugi su samoobrana.

Kako sačuvati duševni mir u sobi u kojoj ne možeš pobjeći od mrtve palestinske djece? Preciznije, kako mogu sačuvati duševni mir oni koji misle da su Palestinci ljudi? Nema nas puno al’ nas ima. Osjećaj bijesa te ubija. Osjećaj nemoći u tebi budi bijes. I tako u krug. Gledaš na plaži vrištavu dječicu kako skaču u more, pokazuju mami i tati da mogu plivati “bez narukvica”, nisu djeca tvoja ali te veseli njihova sreća, sva su djeca na svijetu neodoljiva jer su obuzeta ogromnom životnom radošću.

Gledaš ih, smiješiš se a onda im bomba otkida glavu, krvavo, sitno tijelo pluta prema pučini, mrtva majka leži na plaži, deset metara dalje njena ruka drži lopaticu… Kako obrisati slike koje te progone?

Vrištati? Tko će te čuti? Lupati po tipkovnici? Oni koji te čitaju nemoćni su poput tebe. Moćni su jednostavno odlučili konačno riješiti pitanje Gaze. Konačno rješenje? Jes! Evo mi utjehe.

Konačno rješenje nije funkcioniralo iako je zločinac bio maštovit. Plin, bombe, masakri, odovoženje u kocentracijske logore, ubijanje trudnica, pretvaranje ljudskih bića u sapun, gušenje beba… Rezanje vratova, umlaćivanje batom, bacanje bebe u zrak i dočekivanje njenog tjelešca na nož… Uzalud. Uzalud. UZALUD!

Da, možda bih u proučavanju povijesti mogla naći mir? Kupiti nekoliko knjiga o Holokaustu? Holokaust bi mi mogao biti utjeha. Što im je sve Hitler radio a vidi šefa izraelske vlade danas. Momak sa sedam života.

Sigurna sam, povijest se tako predvidivo ponavlja, za deset, dvadeset ili trideset godina moji će unuci liti suze nad mrtvim židovskim bebama. Ako do toga dođe prije i ja ću s njima plakati.

Industrija fašizma

AUG 03
Norman G. Finkelstein je čovjek na koga mislim kad sam očajna. Američki i izraelski fašisti koji ovih dana masakriraju tisuće nevinih civila u Gazi u meni bude tugu koja me drži za vrat od jutra do mraka. Ne zato što je Amerika zemlja kojom vlada šaka gadnih bogataša koji žive od mrtve djece iz Gaze. Ni izraelski gadovi u njihovoj vladi nisu ništa bolji. Sve je to prastara priča. Ubija me, UBIJA ME jebena, podanička, odvratna, genetska HRVATSKA ŠUTNJA.

Ameri i Židovi ubijaju DJECU u ime borbe protiv “terorizma”. Postoji li itko u Hrvatskoj, postoji li netko u ovoj septičkoj jami koji bi mogao organizirati prosvjed, neka nas se sakupi deset, neka nas se sakupi pet, u Zagrebu, na nekom trgu, neka to ostane zabilježeno. Ako nas nema toliko DANAS I OVDJE što ćemo jednoga dana reći svojoj djeci i svojim unucima?

Prljavi hrvatski mediji sramotnoj hrvatskoj politici drže svijeću. Plaćenici najvećih terorista u povijesti čovječanstva. Ovi su zaista odlučili zapaliti svijet, poklati sve što oni misle da treba poklati, uvesti “sankcije” svima koji im ne namjeravaju pušiti do smrti i sve to preko medija svijetu prodati kao borbu za “ljudska prava”.

Vraćam se Finkelsteinu. Možda neki od vas za njega nikad nisu čuli. On je autor knjige “Industrija holokausta”. Nitko nikad nije tako jasno detektirao što to “Židovi” žele kad nam svima stalno mašu holokaustom. Knjigu je u Zagrebu 2006. izdao Zlatko Hasanbegović. Biram nasumce citate. “‘Svijest o holokaustu’, primjećuje ugledni izraelski pisac Boas Evron, je zapravo ‘službena, promidžbena indoktrinacija, mješavina parola i pogrešnog pogleda na povijest, čiji stvarni cilj nije nipošto shvaćanje prošlosti, nego manipulacija sadašnjošću.’”

Finkelstein u svojoj knjizi citira i Eliea Wiesela.’Usporediti holokaust s patnjama drugih predstavlja potpunu izdaju židovske povijesti.’” Možda je u toj rečenici ključ bešćutnosti vlade države Izrael. Na ovome svijetu nitko nikad nije patio osim Židova. U to ime treba razvaliti glavu i otvoriti utrobu svakom djetetu u Gazi koje stoji na putu državi Izrael.

Književnica Cynthia Ozick, prepisujem iz “Industrije holokausta” kaže: “‘Svijet želi istrijebiti Židove… svijet je uvijek želio istrijebiti Židove.’ Ako cijeli svijet želi da Židovi pomru, onda je doista čudno što su još uvijek živi i, za razliku od većine čovječanstva, baš ne gladuju.”

Polazeći od teze da “svijet želi da Židovi pomru” Finkelstein misli da oni zbog toga sebi daju za pravo “štititi se, kakogod im se čini pogodno. Što god proračunani Židovi poduzeli, čak agresiju i mučenje, predstavlja legitimnu samoobranu.” Svatko normalan kuži da “Židovima” holokaust služi samo kao alibi da bi poklali sve koji im smetaju u njihovom naumu da ostvare svoj pitaj boga koliko tisuća star san. Ako to uključuje nekoliko tisuća ili desetaka tisuća mrtve djece, kakve to veze ima ako mrtva djeca nisu židovska mrtva djeca.

Finkelstein u knjizi tvrdi kako je Bin Laden bio u pravu kad je poručio Amerikancima: “Dok mi ne budemo živjeli u sigurnosti, ni vi nećete živjeti u sigurnosti.’ Finkelstein pita, “zašto bi Amerikanci živjeli normalno svoje živote brinući se o kalorijama i ćelavosti dok se drugi brinu gdje naći komadić kruha? Zašto bismo mi nastavili veselo živjeti dok toliko ljudi na svijetu pati, a njihovoj patnji mi slučajno nismo puki promatrači, nego neizravni i izravni počinitelji… možda je bolje da se SAD počnu suočavati s istom vrstom problema s kojima se veći dio čovječanstva mora svakoga dana suočavati, Bog zna koliko dugo.”

Tko je ostrašćeni antisemit Norman G. Finkelstein pitaju se oni koji čitaju Jutarnji, Večernji… I gledaju Hrvatsku televiziju? Čovjek je američko-židovski povjesničar, dijete roditelja koji su preživjeli Varšavski geto i koncentracijske logore.

Zašto baš danas pišem o Finkelsteinu? Zato jer je uhapšen u Njujorku zajedno sa nekolicinom svojih istomišljenika. Čovjek misli da su Palestinci ljudi a to se danas u Americi ni u ludilu ne smije reći. U istom ludilu to naši mediji neće objaviti. Ja sam sigurna da i u ovakvoj usranoj Hrvatskoj kakva je ona danas postoje ljudi koji misle da Palestinci nisu životinje i da je država Izrael fašistička. I da je Amerika fašistička. I da su fašisti svi koji bi morali govoriti i pisati o tome a šute.

“Tko ne radi na tome da živi, radi na tome da umre”, pjevao je davno Robert Zimmerman. Tko je Židov Zimmermann? Niste čuli za Boba Dylana?

Ebola

AUG 05
Nisam bila u kontaktu sa “izlučevinama bolesnika od ebole” pa ipak mi se riga. Dokle će nas strašiti muslimanskim terorizmom, Putinovim ubijanjem ljudskih prava i ebolom? Sve u isto vrijeme. Kad god se u svijetu dogodi opaki zločin, ovaj u Gazi je holokaust, onda nam vladari svijeta šutnu na naslovne stranice svojih medija neizlječivu boleštinu.

Još se sjećamo kravljeg ludila, ptičje gripe, svinjske gripe, magareće gripe, side koja je pobila pola Afrike. Odakle se pojavila do danas nismo doznali. Nitko više ne spominje majmune koji su nam pred dvadesetak godina bili najveći krivci za ubijanje Afrike. Navodno su imali neke gadne buhe, pa su te buhe skočile na nekog Afrikanca, onda je on tucnuo sebi sličnu gladnu, golu i bosu siroticu, pa su onda buhe s nje skočile na Rocka Hudsona, da nisu skočile na njega za sidu se ne bi ni znalo…

Farmaceutska industrija s vremena na vrijeme posije nekakvu eboletinu tamo gdje ne treba. Za promjenu predlažem Vašington, Pentagon i ostale centre demokracije. Dok industrija oružja ubija stotine tisuća nevinih na svim stranama svijeta nama na naslovnicama novina i u udarnim terminima teve emisija javljaju da je jedna gospođa koja je iz Afrike avionom došla u London povraćala, imala temperature i najzad, u bolnici, umrla. Odmah su je testirali na ebolu, nije bila ebolična ali se ipak “mole svi koji su s njom bili u kontaktu da se hitno jave…”

Jebe mi se za ebole. Kad god su u akciju spašavanja svijeta uključeni, između ostalih, Beogradski aerodrom i Zagrebačka zračna luka znam da mogu mirno spavati. Snaga njihovih odreda za sprečavanje katastrofa svjetskih razmjera upravno je proporcionalna sa količinom istine koju nam isporučuju gospodari svijeta.

Trenutno, ebola ubija Afriku da bismo zaboravili kako Ameri i Židovi masakriraju Gazu. Kad umlate i razvale sve živo i mrtvo u Gazi gospođama u Londonu će pasti temperatura. Nećemo gledati ni diretne prijenose prijevoza zaraženih Amera koje zabrinuta Amerika iz Afrike vraća doma u za njih posebno opremljenu bolnicu. U međuvremenu će demokrata Obama tvrditi da je Putin ubojica ljudskih prava, Hrvatska i Crna Gora će Rusiji najaviti još oštrije sankcije a ja ću doma jebati mater sebi koja se nisam rodila u Mađarskoj. Da mi je Orban predsjednik znala bih da mi život nije u rukama kretena.

Orban koga naši mediji poznati po objektivnosti nazivaju “fašistom” najavljuje suradnju sa Putinom, naši rektalni ulošci bi prije umrli nego nešto napravili za svoju zemlju, bori se protiv banaka, ne osvrće se previše na lopovsku EU… Zašto ja već od pogleda na naše političare dobijem ebolu?

Da, to sam vam htjela reći. Moje pisanje je meni psihoterapija ali i razlog za psihoterapiju. Svi normalni ljudi oko mene brinu o višku kilograma, obješenim sisama, da li će u Hrvatskoj dovijeka padati kiša, Ana ne zna da je muž vara, Emil misli da Tanja ide na tečaj engleskoga, ne ide, neki su gladni, drugi znaju da će sutra biti gladni. Nitko od ljudi oko mene ne mlati opsesivno po tipkovnici. Oni nalaze radost ili žalost u malim stvarima. Ukratko, žive. Samo ja pišem.

TREBA MI ODMOR! Zbogom, za vjernike i agnostike. Boh i se, za čakavce. Zdravo, za komunjare. Čao, čao, za moga unuka Tina. I ne brinite zbog ebole. Vas će ubiti robijanjem.

Ekskluzivno…

Zijah Sokolović o kazalištu i svojim predstavama, uključujući i "Kurvu".

Kazalište nije šoping u koji ćete doći kupiti ono što već imate, a što vam ništa ne znači. Kazalište nije kurva koja će vam raditi ono što želite, kaže glumac i redatelj Zijah Sokolović

Zijah SokolovićZijah A. Sokolović došao je pružiti podršku svojim studentima glume koji su u Delnicama krajem srpnja organizirali KotarFEST3. Prije predstave ‘Kobajagi donijela me roda‘ razgovarali smo sa Zijahom te vam donosimo riječi i promišljanja ovog fantastičnog glumca, redatelja te Ambasadora dobre volje UNDP-a.

Monodrama, usamljenost, istraživanje…

Zijah SokolovićMonodrama kao jedna moguća kazališna forma u sebi krije jednu veliku šarenu tajnu, a to je da se čovjek, kao Glumac, mora odlučiti na usamljenost. Usamljenost, zato što traži, istražuje i igra sam. U kazališnom smislu nema ansambla, nema partnera, dijalog – sukob – agon uspostavlja sam. Sam traži i započinje sukobe, sam ih rješava, on je početak i kraj zamišljene tragedije i komedije. Ta tajna usamljenosti je ispočetka šarena, primamljiva, vrlo često romantična, ali je usamljenost poslije boji u tamne i nepostojeće boje. U tome je ljepota usamljenosti, u njenoj nepredvidljivosti i u njenoj prihvatljivosti. Čovjek, kao društveno biće, nije svjestan, kad zakorači u usamljenost, kad usamljenost obuče, što sve nosi taj jedan svijet monodrame i koja je to vrsta iskušenja i kriza i istraživanja prostora u sebi i daleko izvan sebe. Klasičan primjer, kao monodrama, je ‘Glumac…je glumac…je glumac’. Ona je nastala tako daleke, a tako bliže, 1978. godine, kad sam želio da sam sebi postavim pitanje i sam sebi dam odgovor – što znači u kosmosu biti Glumac, što je moje stvarno zanimanje i da li ću se ja, u već ‘datim’ i ‘zacrtanim okolnostima’ do kraja svog smisla baviti kazalištem i Glumom i živjeti od toga, kako se već živjelo. Tisuću pitanja, mogućih odgovora i milijun strahova. Podvukao sam crtu na svoj desetogodišnji glumački angažman i tražio smisao u nečemu što će se tek dogoditi i istražiti. E to, to istraživanje, to je bio idealni put umjetnosti! Kazališne umjetnosti! Tek tada sam osjetio što znači ‘biti’ Glumac! Znači biti usamljen u svakom obliku. Ali ta ista usamljenost me odvukla u fascinantne predjele Vremena, Prostora, Radnje. O tome se može teatrološki diskutirati, kritičarski analizirati, beskrajno filozofirati, ali je jedino stvarno u iluziji kazališta, ako se kroz usamljenu igru, dotakne i doživi. Evo, 36 godina doživljavam. Tekst je preveden na šest jezika, osamnaest glumaca u svijetu tražili su sebe mojim putem, Beč, Pariz, Varšava, London, Berlin, Sidney, New York, usamljenost u svojoj negaciji. Nisam imao potrebu da se ponavljam, jer nisam siguran da to znam, pa sam panično istraživao što me još muči u traženju smisla. Muči me kultura starenja u organiziranoj formi sile države braka, a u mogućoj formi kazališta kao kabarea! I tako je nastao 1993. godine u Beču, “CABAres, CABArei”. Ali, opet, u omiljenoj usamljenosti! Trebalo mi je posuđene hrabrosti da ponizim svakodnevicu, da bih uzvisio trenutak života! Ono što je radničkoj klasi Marxov ‘Kapital’, to je ljudima u krizi srednjih godina, moj dvoipolsatni kabare…ha, ha, ha… Kad sam Vremenom shvatio da imam pravo biti na putu kazališne umjetnosti, napravio sam sa džez kvartetom Lolita, na tekst A. P. Čehova ‘Medvjed’ šalu za jednog glumca u deset slika i s tom šalom obišao svjetske festivale! ‘Međuigre 0-24′ su čisti, skoro apotekarski hedonizam… Eto, to su predstave nastale kao posljedica istraživanja… Možda zato što sam slobodan i nisam u angažmanu i nisam na čekanju…

‘Kobajagi donijela me roda’ – kakav sam bio kad se nisam rodio

Zijah SokolovićOnda dolazi taj život u Austriji, Beč. Što od straha od egzistencije, što od straha da ću sve manje i manje biti glumac na njemačkom jeziku, što od želje da Vrijeme koristim koliko toliko konstruktivno, istraživao sam Prostore u kojima Gluma još nije iskorištena ili je njena mogućnost zaboravljena. Koliko Gluma, kao oblik komunikacije može da kod djece razvija sigurnost i maštu. Tako je u Salzburgu nastao Th/ea/rt/o projekt. Prvo kao psihologija i kazališna umjetnost, a onda kao mogućnost informiranja mladih ljudi o složenim društvenim problemima s kojima se susreću u svom odrastanju. To je trajalo skoro deset godina, a na samom početku je nastala predstava od jedne riječi ‘Rođenje’, onda ‘Telefon’, ‘Matematika’, ‘Droga’ i ‘Nasilje’ – nasilje nema pravdanja’ i nagrada EU za najbolji projekt edukacije mladih ljudi u Europi kroz formu kazališne predstave. ‘Rođenje’ ili ‘Kobajagi donijela me roda’ je igra Glumom u Prostorima kazališnih mogućnosti.

Vrijeme, prostor i radnja su život, ali i kazalište!

Prvo, kao profesor Glume na univerzitetu Austriji, a poslije u slobodnom Glumačkom pohodu po svim oblicima Prostora, razumio sam, shvatio sam i bio radostan toj jednostavnosti: čovjekov, naš život čini Vrijeme, Prostor i Radnja! Ali, Vrijeme, Prostor i Radnja čine kazalište, od Aristotela, pa do trenutka kad čitamo ovaj intervju! I zato možemo reći, kako kaže i Shakespeare – ‘kazalište je ogledalo prirode’, samo što kroz kazalište uvijek vidimo jedan mali nevidljivi dio prirode!

KotarFEST

ZijahJa sam godinu dana bio ‘na privremenom radu’ na Akademiji u Osijeku. Ovaj Fest organiziraju moji studenti, a ja sam ih kroz predavanja savjetovao da ne budu ‘samo’ glumci, nego da istražuju svijet u kojem žive i da uzmu ‘svoj Glumački svijet’ u svoje ruke! I ja sam radostan i došao da budem dio njihovog traženja!

Predstava Kurva

ZijahKad smo se odlučili da radimo monodramu po kolumnama Vedrane Rudan, morali smo prvo pronaći lik žene iz tih kolumni i ženu koja će doći u dijalog i sukob s temama kolumni. Velik i dugotrajan dramaturški proces. U procesu traženja rodio se lik jedne ‘obične’ žene koja živi svoj ‘obični’ život u svojoj i našoj svakodnevici. Žena koja se izgubila u vrtlogu povijesti, politike, vjere, kapitala i svog prirodnog starenja. Žena koja se nalazi pred povijesnim pitanjem, promijeniti svoj život ili ga i dalje trošiti u poznatoj formi. Ako se bude mijenjala bit će ‘kurva’ za svoju okolinu, ako se ne bude mijenjala bit će “kurva” za samu sebe. Dakle, svi smo mi kurve, samo je pitanje s koje strane se nalazimo!

Poruka čitateljima…

Kazalište je mogućnost da sami organiziramo svoje vrijeme! Kazalište je mogućnost da alpinistički pređemo planinu koja se zove kućni prag! Kazalište je mogućnost da se vidimo iz nekog drugog ugla, da se iznenadimo, rastužimo i razveselimo. Kazalište je iluzija naše stvarnosti! Kazalište je obaveza našoj zakržljaloj mašti. Kazalište je lijek protiv kompjutera i društvenih mreža. Kazalište je mogućnost, a čovjek je biće mogućnosti.
Kazalište nije šoping u koji ćete doći da kupite ono što već imate, a što vam ništa ne znači. Kazalište nije kurva gdje ćete za male pare da se ‘nasmijete do kraja svijesti i uma’, jer živite tragično. Kazalište nije kurva koja će vam raditi ono što želite.

Strava i užas u Omišu! Srećom po počinitelje, kazna je propisana u nepostojećim dojčmarkama, a o tom fenomenu već je bilo riječi na blogu:
Šok u Omišu: Šitum s vrha tvrđave skinuo hrvatski barjak i stavio palestinski, privela ga policija!
NA VRHU omiške tvrđave iznad grada na ušću Cetine popodne se umjesto hrvatskog nakratko zavijorio palestinski barjak.

Gradonačelnik Omiša: Sramota!

Gradonačelnik Omiša Ivan Kovačić užasnuo se vijestima te je odmah dao nalog komunalnom redaru da skine palestinsku zastavu i vrati hrvatsku.

"Sramota je da se netko igra s hrvatskim barjakom, grbom i državnim simbolima. To je napravila udruga Almissa Open Air. Imaju nekakav performans. Ima Omišana, ali i ljudi sa strane. Ne znam kakvim su motivima vođeni, ali to je krajnje neprihvatljivo", kazao nam je gradonačelnik Ivan Kovačić.

Kako doznajemo, policiji je trebalo 20 minuta nakon dojave da dođe na lice mjesta i skine palestinsku zastavu. Gradonačelnik Kovačić kazao nam je da će biti ispisane kazne odgovornima za skidanje državnog stijega.

Hrvatsku zastavu skinuo splitski umjetnik Boris Šitum

Almissa Open Air omiška je udruga koja je jučer i danas oganizirala dvodnevni festival suvremene umjetnosti, likovne i glazbene. Pretpostavlja se da je palestinska zastava dignuta u znak solidarnosti i prosvjeda protiv nove izraelske ofenzive.

Kako Index doznaje, policija je radi skidanja hrvatske zastave privela poznatog splitskog umjetnika Borisa Šituma, koji se odnedavna i politički angažirao te je dobio dva vijećnika u splitskom kotaru Trstenik. Propala su već dva pokušaja da se konstituira kotarska vlast, na zadnjoj sjednici Šitum je tražio da ga podrže SDP i HDZ, što su ovi glatko odbili.

Policija Šituma samo upozorila, ne i kaznila za isticanje strane zastave bez odobrenja

Kako smo doznali, Šitum je iza 21 sat pušten nakon razgovora u policiji. Odlučeno je da se umjetnika ipak ne prijavi zbog prekršaja članka 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji za "isticanje zastave strane države bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove" propisuje sankciju od 50 do 200 DEM.

Vratila sam se (:

AUG 22
Prema Dalmaciji krenuli smo sa tri frižidera, dva kišobrana, dvije debele jakne, nekoliko pari traperica, četiri para tenisica, kad pjusne da nas ne iznenadi. Šest pidžama trebalo nas je zaštiti od ugriza polarnih noći.

Za one koji ne znaju, živimo u Rijeci, gradu leda i vječnih kiša. Sve smo čuli o cijenama ića i pića u Dalmaciji pa smo sva ića i pića utrpali u auto. I nekoliko kolutova toalet papira. Put od Rijeke do Orebića nije kratak. Jedno šest sati.

Zahodi
Ono za zahode i jest i nije istina. U nekima ima papira, poneka vrata mogu se zaključati I iznutra, mnogi nisu poplavljeni. Ako čovjek ima dobar mjehur, ja sam ta, do Orebića uđeš tri puta u prostor u kome možeš naletjeti i na sapun. Kako god, pišanje u dalmatinskim zahodima uglavnom nije prevelika trauma.

Restorani
Nema restorana, odlučili smo prije puta. Najbolje se doma, oprostite, u apartmanu, jede. Još ako ti je apartman metar od mora a vlasnica Maja fenomenalna ženska…Kad? Kad! Čuli smo da u Orebiću postoji “Kužina” u kojoj serviraju llly kavu. Imali smo mi i našu Illy ali izlazak je izlazak. “Kužina” je restoran iz mojih snova. Kuha Franka, Talijanka koja je preselila u Orebić. Vlasnica je Alda, živi ili u Italiji ili u orebićkoj kapetanskoj kući. Toliko me Franka oduševila da sam odlučila kuhati. Žena tvrdi, blažena, ni jedno kuhanje ručka ne smije trajati dulje od dvadeset i pet minuta. Jes! Školjke, girice, pašte, pečene sardele, pohane kuglice mocarele, žitarice sa tunom, salse, torta bez gluten, štrudla od jabuka u obliku cvijeta… Hrana se prodaje na grame. Za njom su poludjeli i domaći i stranci. Dva ručka, piće, dva kolača, dvije kave, 114 kuna. Zašto svaki hrvatski grad nema svoju Franku?

Korčula
Korčula je od Orebića udaljena petnest minuta, ako putuješ brodićem koji vozi svaki sat. Karta košta petnaest kuna u jednom pravcu a oni koji naplaćuju poznati su po tome da bi prije umrli nego bilo kome od nas koji stupamo na brod ili silazimo sa njega rekli dobar dan. Šteta. Nisam samo ja bila dobre volje. I ostali putnici su im se smiješili. Basterkitoni bili su tvrđi od bračkog kamena. Korčula je grad bez koga ne mogu. Tamo je Irena sa svojim čarobnim nakitom, tamo je njen otac Kolja čije sam srebro ubola u svoje uši, tamo su tri cure, Gordana, Vinka i Katarina koje se preko radija bore za ravnopravnost žena, tamo sam sa Đeni popila limunadu u jednom od najboljih malih hotela u Evropi, tamo su one lude uličice i milijun turista iz čitavog svijeta. Ah, Korčula.

Vrijeme
Orebić je raj. U petnaest dana nije pala ni jedna kap kiše. Sve one jakete i tenisice i duge hlače krenuli smo navlačiti na sebe kad smo se približili hladnome domu. Bože, smiluj nam se!

Moja slava
Vjerovali vi meni ili ne mene ljudi u Dalmaciji obožavaju. Jedna mi je gospođa rekla da njezin market više nije što je bio otkako sam ja otišla u penziju. Gospodin mojih godina zagrlio me, čvrsto, čvrsto. “Bože, Marija, ostala si ista. Sjećaš se one noći ispod zidina?” Sjetila sam se. Crvenokosa žena je unučici u kolicima rekla:”Vidiš ovu tetu, ona je bila u vrtiću teta tvojoj mami.” Dijete je zaplakalo. I tako nekoliko puta dnevno. Dobar je osjećaj kad te svi znaju. Mnogi su me pićem častili. Neki su znali moje ime. “Vesna, Vesna, nismo se vidjele sto godina. Kako je u Splitu?”

Tuga
Opet sam doma. Mlatim po tipkovnici prvi put nakon petnaest dana. Po kostima osjećam da će mi za koji sat poplava odnijeti kuću. A orebićka šetnica puna turista. A more blistavo. A prekrasan srebrni nakit u onom izlogu, četiri puta jeftiniji nego u Rijeci. Tamarisi se njišu. Franka kuha. Dalmacijo, u srcu te nosim.

Teta Violeta

AUG 26
Srela sam očajnu susjedu. Ne može useliti u stan iako je majstorima za adaptaciju platila dvadeset i pet tisuća eura. Unaprijed. Nestali su u vidu lastina repa a ona potpuno luda gleda u ruševine. Prije nego su naplatili ipak su stigli razvaliti sve što se moglo. Zašto su ljudi glupi? Kako je moguće da danas u svima s kojima imaju posla ne vide lopova? Za razliku od njih, ja…

Ja? Ja sam svemirska glupača. Evo crtice iz mog života. Slovenska glumica Violeta Tomič igrala je u Sloveniji moju mondramu “Kurba”. Javila mi je da mi duguje preko tisuću eura ali ja bih morala… Izvući neki broj, pa se javiti njenoj agenciji, pa će onda njena agencija za određeni postotak meni…Zanimljivo je kako su se ulaznice naplaćivale bez ikakvih formalnosti a kad autoru treba dati njegov dio onda se od NATO-a očekuje da riješi problem.

Cijelo to vrijeme morala sam imati na umu da je glumica sirotica, život je danas težak… Pred tjedan dana opet sam dobila mail. Gospođa se vratila sa godišnjeg ali, draga moja Vedrana, da imam platila bih, nemam. U međuvremenu je gospođa Tomič postala članica slovenskog Parlamenta. Sigurna sam da, ako itko u Sloveniji prima plaću onda su to parlamentarci, pa ipak, moje love nema.

Ovo što pišem je privatizacija medija? Koga briga za moja privatna sranja? Ha, ha! Ovo je moj medij, ništa ja ne “privatiziram” samo pišem kako sam i ja glupača poput ostalih. Ne mogu platiti slovenske odvjetnike, članica Hrvatskog sabora nisam, ne vidim kako bih od “sirote” slovenske parlamentarke mogla izvući ono što mi duguje.

Osjećam se poput glupače. Pametna sam kad u majstoru vidim lopova. A što je s mojom zabludom kako su parlamentarci posebno osjetljivi na vraćanje dugova jer pred biračima moraju glumiti svece? Shvatila sam, doduše prekasno, da se i njima jebe za image. Imaju status, imaju moć, uostalom, u mom slučaju gospođa me zajebala dok još nije bila “časna”.

Da li će mi živčano mlaćenje po tipkovnici pomoći? Znam da neće. Koga briga za još jednu budalu. Ipak, možda me čitaju u Sloveniji. U njihovom parlamentu sjede predstavnici nekoliko stranaka. Neka politički protivnici gospođe Tomič od nje utjeraju moj dug. Dobit će deset posto a ja ću prestati piti praksiće dok me ne zajebe netko drugi.

Živim da mi prođe vrijeme?

AUG 27
Gledam oko sebe ljude u tridesetima. Rade od jutra do sutra. Vlasnicima njihovih života ne pada na kraj pameti da im plate prekovremene sate, često ni “vremene”. Šute. Treba “izdržati”. Ako naša djeca budu radila poput robova i šutila njihovi će se gospodari smilovati i najzad im ipak nešto platiti?

Živimo u zemlji u kojoj su se moćnici dogovorili da nas treba zatući, na rate. Sudovanja traju godinama a pravomoćne presude ne obavezuju nikoga. Nedavno je donesena presuda po kojoj “hrvatske” banke moraju nešto sitno isplatiti bijednicima koji su digli kredite u švicarcima. Bankama se jebe za presudu a Državi za sto tisuća njezinih što mrtvih što poluživih građana. Da je toliko ljudi ozračila elektrana Krško dobili bismo lovu iako je ta nuklearka benignija od “hrvatskih” banaka. Na udrugu Franak građani gledaju kao na skupinu naivčina koja, pitaj boga čime izazvana, vjeruje u institucije hrvatskog režima.

Živimo svoje besmislene živote radeći poput stoke. U kratkim pauzama bjesomučno šaljemo poruke sebi sličnima. “Jesi se pretplatila na List? Imaš kupon?” “Zašto?” “Ako imaš kupon možeš kupiti dječje čarapice u Bebi, pedeset posto popusta.” Kad se opako razbolimo u ruševini koja glumi bolnicu brzo umremo od sepse jer su lijekovi protiv sepse skupi i rezervirani… Ma, znate vi za koga.

Ništa nas ne može uznemiriti osim kad netko sa kapuljačom na glavi Amera u narančastoj odori skrati za glavu. Zašto nas to gađa u srca? Zato jer se bojimo muslimana, oni su svjetsko službeno ZLO. Danas režu glave američkim novinarima, sutra će zakucati na naša vrata. Na naša vrata? Ali mi nemamo svoja vrata? Zašto Amerima godišnje NATO članarinu plaćamo 3 milijuna eura u kešu i pitaj boga koliko u mesu? Obama je rekao da mu treba još jer Rusi dolaze. Zašto se bojimo Rusa? Da li je u ovoj priči o strahu naglasak na jebanju ili na izvršiteljima. Ako nam ga uvali Amer svršit ćemo, ako nam ga uvali Rus to je silovanje? Kad ovih dana Amerima platimo još milijun eura doživjet ćemo orgazam?

Ne može nas uznemiriti ni 600 milijuna eura godišnje članarine za EU. Što smo dobili tom uplatom? Pravo da se ovlažimo kad se Merkelica ukaže u Dubrovniku ali ne i pravo da saznamo zašto se Merkelica ukazala u Dubrovniku.

Ima li logike u našoj samoubilačkoj šutnji? Ima. Netko nam je davno rekao da je u nadi spas. U nadi da će “hrvatske” banke spoznati da je bolje magarcu dati malo slame jer je magarac kome se kosti vide isplativiji nego krepan. Da će Merkelica i kompanija spoznati da su Hrvati ljudska bića. Da NATO naše dečke neće slati u svoje bitke za naftu. Da će katolički popovi slušati što im Papa govori. Bajdvej, engleski je moja jača strana, Papa je govorio, govorio i govorio… Znamo što mu se dogodilo iako nikad nećemo saznati detalje.

Kad sve ovako nanižem, šutnja jest zlato. Život je samo jedan. Bolje pedeset godina živjeti ko ovca nego jedan dan ko lav. Ja neću nikad otplatiti kredit u švicarcima zato neću nikad kupiti auto pa neću doživjeti automobilsku nesreću. Svi moji prijatelji su ovršeni. Ovršeni jedu malo pa nas neće udaviti holesterol. Ovršeni su kost i koža pa neće u NATO vojsku. Siromašni imaju malo ili ništa pa nas veseli svaki kurac. I onaj od tri centimetra.

Vlasnik banke jebe curu u dvadesetoj pa crkne na njoj jer vijagra i fibrilacija atrija ne idu skupa. Turbobogate žene stare jednako kao i mi. Njihova je trauma veća jer mogu platiti nož a nož ne pomaže. Vratove bogate djece u rukama drži prljava šaka dilera. Bogati su često depresivni. Vješaju se, pucaju sebi u usta, uvaljuju si zlatni šut. Jebeš život kad ne možeš ni zaspati ni sanjati. Mi, mi nemamo vremena za analize.

Možda šutnja ipak nije zlato? Jebeš život u kome uživaš samo kad sanjaš? A opet, Martin Luther King je rekao, aj hev a drim, pa su ga upucali. Ni sanjati nije neka sreća. Jebote, što ja oću od života? Gdje je sreća? Ovaj je tekst za Q.

Teta Violeta II

AUG 29
Da mi je to netko rekao ne bih mu vjerovala. Napisala sam tekst “Teta Violeta” ne da bih od gospođe Violete Tomič najzad dobila svoje pare, to nisam ni u snu očekivala, nego da se riješim stresa. Borim se za svoj novac već mjesecima, uzalud.

Gospođa je stalno od mene tražila “račun” koga ja nikad nikome nisam ispostavila iako se moje drame igraju od Kalifornije do Rijeke. Odnosi između izvođača i autora rješavaju se ugovorom koji u ovoj priči nije bio potpisan. U slovenskim medijima me optužila da sam inzistirala da me isplati “na crno”, za to je imala i objašnjenje, “Balkanci” ne shvaćaju da su došla vremena kad se sve mora raditi po zakonu.

Kad… Danas sam dobila fotokopiju bankovnog naloga, iz Slovenije mi hitno stiže lova. Kako to? Odgovor je samo jedan. Moj su tekstuljak pročitali u Sloveniji a onda su tamošnji novinari digli neviđenu frku. Postavili su pitanje kako je moguće da parlamentarka ne plaća svoj dug, kako posluje, ukratko, razapeli su je na križ jer je ugledna članica “najljevije” slovenske stranke koja se, a za što bi drugo, zalaže za poštenje, poštenje i samo poštenje.

Što bi mi se dogodilo u Hrvatskoj da mi je kojom nesrećom tisuću eura dužna neka od gospođa koje sjede u našem Saboru? Rasplet mi je jasan. Ja bih napisala tekst, ni za koji hrvatski medij to ne bi bila tema a Država bi mi poslala porezni nadzor koji bi sigurno otkrio da ja časnoj gospođi dugujem milijun eura.

Zato veselo mašem slovenskim novinarima. Nadam se da će se današnja fotokopija bankovnog hitnog naloga u ponedjeljak pretvoriti u lovu na mom računu. Ne pijem jer me od pića boli želudac ali ću ipak u ponedjeljak žvaknuti Gastal i nazdraviti nepoznatim ljudima koji su mi uljepšali današnji dan i mnoge iduće dane. HVALA, cure i dečki.

Moj moto

SEP 01
Često me novinarke i novinari pitaju koja je moja najdraža boja, koji je moj tip muškarca, kako se nosite sa godinama, koji je vaš životni moto?

Pitanja nisu laka ali se nekako snalazim. Najdraža boja ljubičasta. Moj tip muškarca, onaj koji je dobar u krevetu u svako doba dana i noći kad j a to hoću. Među nama, jebe mi se za kresanje ali to ne zvuči dobro. Teško podnosim godine jer se svaki dan budim sa novom frkom. Ponedjeljak, kosti, utorak, tlak, srijeda, glavobolja, četvrtak, škripanje koje čujem kad okrećem vrat, petak, povraćanje, subota, proljev, nedjelja, osjećaj krivice jer sam pojela pola kolača i žestoka bol u želucu, ponedjeljak…

A ono, koji je vaš životni moto…To me je uvijek frustriralo. Znala sam listati zbirke mudrih rečenica pametnih ljudi pa bi ih citirala.
Dragoslav Andrić je pred milijun godina objavio knjigu “Graffiti International”. Tamo sam našla nekoliko svojih životnih motova. “Svako je dželat svoje sreće”, “nije sva sreća ni u sreći”, “ne teče to reka, nego voda kao što ne prolazi vreme nego mi”, “novac se ne može kupiti srećom”… Jako volim Andrića ali sebi zvučim pretenciozno kad od njega kradem svoje motove.

Danas opet novinarka od mene hitno traži moto a ja nikako da se odlučim. Svidjelo mi se, “povuci se u sebe i ostani tamo” ali to, ma koliko fenomenalno zvučalo, veze nema sa mnom. Pokušala sam iz onoga što sam danas učinila izvući svoj moto.

Vratila sam trgovcu orahe koje mi je uvalio u petak i tražila da mi ih zamijeni za lješnjake. Nagovarala sam ženu koja je upis svoga sina u dječji vrtić platila petsto eura da prijavi gospođu.

Odbila sam platiti frizeru tristo kuna za feniranje kose “plus njega”. Otiću ću u Privrednu baku i urlajući zatražiti da mi vrate ono što su mi ukrali u švicarcima. Konobaru sam rekla da sok od mrkve sa devet kockica leda neću platiti trideset kuna, on je rekao, oprostite, ja sam rekla, jebi se!

Vratila sam nošene cipele koje mi se više ne sviđaju i tražila da mi vrate pare. Citirala sam im zakon i vrištala kako cipele nisu nošene. Anonimno sam nazvala inspekciju rada i prijavila firmu koja maltretira moju vjenčanu kumu. Ne plaća joj prekovremene. Našla sam se sa prijateljicom na kavi i pričala joj o svojoj mami koja me pred smrt nije puštala na kišu. “Ako ti se nešto dogodi, što će biti sa mnom?”

Onda je moja prijateljica pričala o svojoj mami koja joj je uvijek govorila:”Nek me *ebu kad me ne bu!”

Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! Eto moga mota! NEK ME *EBU KAD ME NE BU!

Alimentaciju oću!

SEP 02
Da mi je netko osamdeset i neke rekao u kakvoj ću “državi” živjeti upucala bih se. Vlada me sinoć po tko zna koji put tresnula u glavu. Donijeli su zakon po kome, ako dijete napusti tata ili mama, u praksi je to ipak mnogo češće tata, siročetu alimentaciju moraju platiti nonići. Dragi Bože, ako te ima i ako te nema, pomozi nam! Nemoj im oprostiti zato što ne znaju što čine. Sprži ih!

Osobno sam pogođena. Moj sin ima troje djece ali ne i posao. Na nosu mu vidim kako se sprema dati petama vjetra. Nevjesta radi kod privatnika. Preko računa dobiva dvije tisuće kuna mjesečno a “na ruke” nula kuna mjesečno. Znam, znam, naravno da vas čujem, zašto su izrodili toliku djecu kad nemaju ni za kruh?

Zato jer Oni mladima već dvadeset godina poručuju da treba rađati Hrvate. Tko ne rodi je četnik. Moja su djeca mislila, naravno da majku svoje unučadi držim svojim djetetom, da će država dječjim dodatkom, smanjenjem poreza na dječju hranu, odjeću, obuću i udžbenike, rodiljnim naknadama, pomoći mojoj unučadi da odrastu a Hrvatskoj da ne izumre. Odumre? Krepa? Kako nazvati ono što se dešava državi kad se njeni građani u najboljim godinama prestanu jebati?

Vraćam se. Elem, gledala sam Dnevnik iako sam se zaklela da neću. Mrski sam aparat uključila jer me zanimala prognoza i “crvena opasnost”. Jedna digresija. Zašto se najava kiše naziva “crvena opasnost”? Nekada su “crvena opasnost” bili komunisti, danas je to “pljusak sa olujnim vjetrom”. Koju nam poruku šalju? Komunisti su manja opasnost od začepljenih šahtova i letećih krovova?

Shvatila sam bit onoga zakona iako sa shvaćanjem hrvatskih zakona znam imati problema. Moj muž, ja ne radim, plaćat će alimentaciju za djecu koju je napravio naš sin koji će brisnuti u Paragvaj. Zašto nam to rade? Zato jer je do jučer u ime ptica trkačica alimentaciju plaćala država, država više love nema…A moj muž ima? Ako je to normalno neka naša država ide do kraja. Mnogi hrvatski zločinci pobjegnu nakon zločina a njihovi očevi slobodno šeću.

Zatvaram oči. Vidim dečka u punoj snazi. Izvlači đoku iz traperica a onda ga u parkiću u središtu grada krene bjesomučno mlatiti po crvenoljubičastoj glavušini. Pokraj njega prolaze majke sa dječicom u kolicima čiji očevi još nisu pobjegli, školarci kojima su roditelji ovih dana dignuli kredit da bi platili udžbenike, starice koje nose u vrećici salatu, ukrale su je sa štanda dok je prodavač izdavao račun nekome tko još u Hrvatskoj može platiti salatu…Da skratim, pokraj manijaka opako opsjednutog potrebom da se olakša na javnom mjestu prolaze uznemireni građani koji državi plaćaju da bi živjeli u javnom redu i miru.

Jedna građanka iz torbice izvlači mobitel, naziva policiju… Naravno da je drkadžija, kad je vidio što radi gospođa, zaroktao, uperio u njenom pravcu žućkasti mlaz i pobjegao. Hrvatski ugrozitelji javnog reda i mira znaju biti nepažljivi kad navlače hlače na brzinu pa mu je iz džepa ispala osobna iskaznica. Šta se dešava? Naša policija ne može naći vlasnika batine ali zna gdje mu stanuje otac. Privode ga, ispituju, predaju sudu. Uzalud starac kriči da nije svršio od osamdeset i šeste, da je operirao prostatu, ima problema i sa pišanjem, nosi kateter…Jebi se, stari! U ovoj zemlji očevi odgovaraju za grijehe svojih sinova. Sada mi je palo na pamet. Što kad brisnu i none i nonići?

Protivim se novom Obiteljskom zakonu koji dokazuje da Hrvatskom vladaju bahati kreteni puni love koji pojma nemaju u kakvoj zemlji žive. Ako ministrica za potrebite, ona Opačić, govori o Zakonu obučena u barberi opravicu onda sigurno ni ostali iz njene zločinačke organizacije nisu gole guzice. Neka odjebu suludi zakon i izglasaju drugi po kome će svi oni svima nama plaćati alimentaciju. Nije fer da impotentni plaćaju drkanje svojih sinova.

Tražim od Vlade da me smjesta prestane jebati badave! Ne, ne želim lovu od tate našega premijera. Milanović neka iz svoga džepa izvuče svoje pare i isplati me mojom lovom.

Oću alimentaciju! Baš oću!

Dvije američke glave

SEP 05
Teroristi, zločinci, Zlo, to su ljudi koji nevinima režu glave. Slažem se. Tko su oni koji su spaljivali Vijetnamce, trovali im sve što je raslo, ubijali djecu, silovali žene? Tko su oni koji bespilotnim letjelicama masakriraju petogodišnje “teroriste” u Pakistanu? Tko su oni koji su razorili Irak, Libiju, Tunis, Siriju, Jugoslaviju… Tko su oni kojima nikad nije bio problem ući u bilo koju zemlju i pretvoriti je u pakao a zatim u prah i pepeo? Tko su “zapadnjaci” koji Putina proglašavaju “Hitlerom”?

Tko je Putin? Putin je moćnik koji želi od Ukrajine, silom, naravno, odrezati komad i pripojiti ga “majčici zemlji”. Možda želi pripojiti i čitavu Ukrajinu? Pa? Samo zato ga Zapad drži “Hitlerom”? Bilo bi smiješno da nije zastrašujuće. Čak je i Berlusconi zgrožen Putinovim likom i djelom. Pokušao ga je privesti pameti. Uzalud. Putin je u Berlusconijevo uho dreknuo, ja sam car. Ne mogu zamisliti da bi se Putin javio na telefon ofucanoj lutki u rukama mafije, jebaču djevojčica, lopini kojoj ni jedan talijanski sud ništa ne može jer talijanski mafijaši nemaju milosti prema talijanskim sucima. Pa ipak, razgovor Putin Berlusconi je brejking njuz.

Tko su svjetski mediji? To su američke i evropske televizije, “ugledni” američki i evropski tjednici. Oni nam svakodnevno javljaju što je kome rekao Putin, terorist veći od onih rezača glava. Čini se ipak da se sve manje ljudi pali na američke, engleske, francuske, talijanske i njemačke pizdeke i pizdače koji nam, što uživo što umrtvo, crtaju istinu.

I dok se svi ko jedan moramo zgražati kad odleti američka glava burno moramo pljeskati uhićenju silovatelja Assangea koji na smrt bolestan čuči u onoj ambasadi u Londonu. Kad izađe na svjetlo Britanci će ga izručiti zbog silovanja dviju Šveđanki. Jednu je pojebao dok je pokraj njega spavala, drugu bez kondoma. Kad ga Šveđani zgrabe izručit će ga Amerima koji ga traže zato jer je objavio…Što? Istinu. Zahvaljujući njemu saznali smo kako funcioniraju “borci protiv terorizma” koji će, ne uživo, Assangeu odrezati glavu.

Što nam je sve otkrio “silovatelj”? CIA u poljskim zatvorima ljudske glave uvaljuje u zahodske školjke, dok ne priznaju. Ameri “teroriste”, često dječjeg uzrasta, godinama drže zatočene na otocima. Ljudi su u kavezima obučeni u narančaste tute. Nemaju pravo na odvjetnika, čak ni na suđenje, ne znaju zašto su optuženi ni kad će biti ubijeni. Američki vojnici opušteno, svi smo vidjeli fotke, u zemlji u kojoj ne bi smjeli biti, pišaju po leševima nevinih građana kojima je jedini grijeh bio što su živjeli u blizini naftnih izvora. Tko može nabrojiti sve demokratske zločine:

živi mrtvaci gmižu Gazom u potrazi za opstankom, crnci nevini trunu u američkim zatvorima ili na njima policija vježba gađanje jer su njihova tijela jeftinija od glinenih golubova. Cigani se protjeruju iz Italije i Francuske, poljski radnici muče se u Britaniji, ubijaju se nesretnici koji bježe na Zapad iz ratom opustošenih zemalja koje ne bi bile ratom opustošene da nema Zapada… Zapadnjačka demokracija ima tisuću lica.

Putin je Hitler, trenutno je to jedina istina. Sigurna sam da će se za mjesec, dva ili deset sastati “na vrhu” “demokrat” i “terorist”. Ukrajina više nikad neće biti cijela ali će “demokracija” pobijediti. Dok se dvojac bude kesio u kamere sirotinja će bježati na sve strane, mrtvi trunuti a ja ću se tješiti da je rata uvijek bilo i da je internet problem. Uznemireni smo jer se neka rezanja glava direktno prenose. Zato nam se čini da su ljudi danas odvratnija bića nego su to bila ikad.

Ima li nade za nas? Ima. Kiše padaju sve češće. Poplave su sve žešće. U svim zemljama svijeta, bez obzira na stupanj demokracije koja njome hara, vulkani se bude. Ledenjaci tope. Zime su ljeta, ljeta su zime. Ima nade. Ima nade.

Zašto rađamo?

SEP 07
Zašto rađamo? A tko će nas voditi u bolnicu kad u sedamdesetoj slomimo kuk? Kome ćemo godinama govoriti da je On svinja, kad nas ostavi otac našeg djeteta? Da nismo rodile neke od nas nikad ne bismo upoznale sreću koja te zgrabi kad ti dijete stupi na pozornicu i tamo dvadeset minuta bude gerber u vazi.

Zašto rađamo? Zato jer idućih četrdeset godina svaki dan možemo same sa sobom razgovarati i analizirati kako se može najveća ljubav pretvoriti u očaj. One koje ne rode žive u vječnom muku jer, kako je znala reći moja nona, u životu nemaju ni žalosti ni radosti. Postoji milijun razloga zašto se većina od nas ipak odluči ili se odlučila ne popiti pilulu i krenuti u avanturu koja će ti na neki od milijun načina doći glave.

Rodila sam. U koju grupu ja spadam? U nekoliko od njih. Željela sam bića koja će me vječno voljeti onako kako su me voljela kad su imala četiri godine. Zajebala sam se. Da se opet rodim…Imala bih djecu. Čovjek u mojim godinama stalno sa sobom nosi mobitel koji mu zazvoni onoliko puta koliko često svome djetetu napiše poruku, nazovi me, hitno je! Kakav bi mi život bio bez zvonjave?

Ja volim djecu. Mrzim kad ih se u medijima naziva “Slatki Trbuščić” ili “Jedva Vidljivi Trbuščić”. Ženu koja se “mjesec dana nakon poroda” ukazala na pozornici u mrežastim čarapama tanka poput vlati trave slavi se poput boginje. Zašto moderna žena uporno želi biti i trudna i ravna? Koja je uloga djece u životu trudnica dasaka?

Za gospođu Pitt djeca su ilustratori njene vjenčanice i šarena ekipa s kojom se okolo fotka da bi svijetu pokazala da se može biti i svjetska glumica i političarka, žena koja svakoga dana nekoliko sati provede u teretani i Majka. Ništa ne znamo o vojsci dadilja njene djece. Najvećoj zvijezdi na našem estradnom nebu dijete služi kao modni dodatak. Nešto što tatu drži na kratkoj uzici. Lutak koji ima kravatu u boji mamine haljine. Poznate, uspješne žene ne bi smjele biti majke jer karijera i majčinstvo baš i ne idu skupa?

Jebeno je biti mama. Nesretnice koje beskrajno vole svoju djecu pate od kroničnog nedostatka sna i prava na dva slobodna sata dnevno. Poznate mame možda osjećaju laganu nelagodu dok svoje dijete ljube kad su fotografi u blizi a ono pruža ručice dadilji ili noni.

Jebeno je i dijete biti. Žena koja te je rodila svakoga dana u tjednu ostavlja sebe iza kase u nekom marketu. Mama ti može biti i užasnuta zvijezda koja zna da u četrdeset i petoj mora imati dvadeset dok joj ti, za potrebe snimanja, guraš malu glavu u ekstenzije.

Da smo već u trbuhu znali tko je nosačica vode u kojoj smo se praćakali mnogi od nas bismo se veselo utopili. Da su neke prije začeća znale da je “djetetu ljubav najpotrebnija onda kad je najmanje zaslužuje”, reče jednom Erma Bombek, danas bi u torbi nosile mobitel koji nikad neće zazvoniti.

Kome je gore? Ribi ili bazenu?

Malale

SEP 12
Teroristi, džihadisti, razbojnici, ubojice, skraćeno ISIS, na području dijela Sirije i Iraka osnovali su Islamsku Državu. Obama je poludio, to se od dobitnika Nobelove nagrade za mir i očekuje, pa najavio žestoka bombardiranja i klanja. Nobelovac je u obraćanju naciji naglasio da u beskompromisnoj borbi protiv nasilja ni Sirija neće proći lišo.

Sinoć su na našoj teve po stoti put ponovili zašto Zapad sustavno uništava muslimane ma gdje bili. Promaklo vam je? Zato jer zlostavljaju žene. Jedna nam je sirotica ispričala što su joj radili džihadisti. Ona se spasila, kako nismo saznali, ali tamo negdje između sjevernog dijela Sirije i Iraka još uvijek strašno pati tko zna koliko tisuća žena. Zato treba napasti Siriju a Irak sastaviti sa crnom zemljom. Zapad je oduvijek bio hipersenzibilan kad su ženska prava u pitanju.

Sjetimo se samo djevojčice koja se zove Malala. Mala Pakistanka željela je ići u školu. Jednoga se dana školskim autobusom vozila doma. U autobus su ušli talibani, pitali su, tko je ovdje Malala, mala je rekla, ja sam Malala. Sprašili su joj metak u glavu. Srećom, uskočili su Ameri i Englezi, ona danas sa roditeljima živi u Birminghamu. Svoju jezivu priču uobličila je u knjigu “Ja sam Malala”, govorila u Ujedinjenim nacijama, primili su je i Obama i engleska kraljica. Ostalo su bespilotne letjelice.

Da li bi Ameri i kompanija razorili Afganistan da žene tamo imaju ljudska prava? Nikad! A Pakistan? Nikad. A Irak? Nikad. Siriju, Libiju…Nikadnikadnikad…I nikad! Zapadu je žena ono najsvetije, ono zbog čega se hvata za pištolj. Kako često?

Zanemarimo podatak da su u svijetu za nasilnu smrt žena u više od 70% slučajeva krivi njihovi partneri jer u taj postotak ulaze i oni džihadisti.
Ajmo preciznije. U Kanadi je svaka 10. žena žrtva nasilja. Kad će Obama bespilotnim letjelicama krenuti na Ottawu? U Americi je svaka šesta žena Malala. Zašto turboosjetljivi nobelovac ne zapali Washington?

A Evropa? Jedna od Berlusconijevih maloljetnih ljubavnica zove se Iris. Nisu je primili ni Obama ni Elizabeta, curica nije napisala knjigu “Ja sam Iris” iako je kresanje sa Berlusconijem veća trauma nego dobivanje metka u glavu. Kad će Obama razoriti Rim?

Ajmo bliže. Koliko se u Srbiji godišnje prebije žena nitko ne broji. Neki govore da se tamo “u prvih deset mjeseci” smakne 40 žena. A u ona preostala dva? Obama, bombardiraj Beograd. Može, za promjenu, obogaćenim uranom.

Kako žive Malale u Hrvatskoj? Svakih deset minuta njihov im mužjak razvali glavu, godišnje njih najmanje 45 plati životom jer je juha bila mlaka. Pred tri tjedna jednoj je Malali u Dubrovniku partner razrezao lice, slomio grkljan, odrezao nos…Znam da je Dubrovnik grad spomenik i dragulj i štiti ga UNICEF…Ali, jebiga, ako treba sa lica zemlje zbrisati sve talibane zato jer maltretiraju žene zašto Obama u Grad ne uputi bar pet bespilotnih letjelica? Da to učini tamo hrvatski katolicisti, teroristi i džihadisti više nikad ne bi ženama rezali noseve.

Želim reći, čitava je Kugla zemlja talibanska. Svaka se žena zove Malala pa ipak samo muslimanke imaju pravo na zaštitu?! Obama, đe ti je duša?

Ja nisam normalna

SEP 14
Neki luđaci znaju da su ludi ali nam to ne pomaže. Detektirati što je normalno u današnjem svijetu, mislim na Zapad, sve osim Zapada se ne računa, jako je jednostavno.

Normalni su ludi za homoseksualcima i njihovim paradama. Svi oni koji misle da na ovome svijetu ima još ugroženih skupina, to su beskućnici, izbjeglice, samohrane majke, gladni starci, napuštena djeca, zlostavljane žene, nezaposleni, radnici koji rade na crno…, bolesnici su kojima treba stručna pomoć. Kad normalan čovjek uzme u ruke novine ili skoči na jedan od portala a ne svrši na fotku razdraganih homoseksualaca koji mu mašu zastavicama duginih boja znači da pati od seksualne disfunkcije.

Na što se još mi na Zapadu moramo paliti? Holokaust. Svi moramo znati koliko je milijuna Židova ubio Hitler, neću vam reći brojku jer je znate. Pobijene Cigane civilizirani zapadnjak nikad nije brojio. Jasno nam mora biti i da u svijetu raste mržnja prema Židovima, ona se zove anisemitizam. Nema mnogo službenih antisemita na listama antisemita jer ipak na ovome svijetu nema mnogo totalnih luđaka.

Kako detektirati antisemitu ili antisemiticu? Luđaci i luđakinje toga tipa znaju spomenuti kako je Gaza koncentracijski logor a izraelska se vlada ponaša poput Hitlera. Neke novine koje uređuju psihopate ovih su dana objavile da ima mnogo Židova koji su protiv masakra Palestinaca, čak su i pripadnici izraelskih elitnih borbenih jedinica odbili napadati Gazu…Kužite? Ti bolesnici neće dugo sjediti u svojim redakcijama. Da li će te antisemite pobiti plinom ili ručno još se ne zna.

Redakcija “Novog lista” će sigurno zbog ovog teksta biti spaljena: “Međunarodnu medijsku pozornost privuklo je i otvoreno pismo koje je potpisalo 40 preživjelih židovskih žrtava Holokausta i 287 njihovih potomaka. U pismu koje je objavio New York Times, 23. kolovoza 2014., uz ostalo piše:’Nedvosmisleno osuđujemo pokolj Palestinaca u Gazi i trajnu okupaciju i kolonizaciju povijesne Palestine. Pozivamo na hitan prekid opsade i blokade Gaze. Pozivamo na puni gospodarski, kulturni i akademski bojkot Izraela.’ Gospođa Edith Bell, zatočenica koncentracijskih logora, aktivistica za ljudska prava i potpisnica navedenog pisma, od počinitelja ratnih zločina zahtijeva:’Ne ubijajte u moje ime.’ Potpisnici pisma optužuju Izrael za genocid u Gazi i zahtijevaju da se Amerika i Izrael pozovu na odgovornost.”

Luđaci i luđakinje ne vole američku politiku. Misle da je Obama lutak na koncu planetarnih zločinaca. Diljem svijeta ubija starce, nemoćne, bolesne, uvijek u najboljoj namjeri. Treba divljacima pokazati koje će ih akcije učiniti civiliziranima: moraju prepustiti Amerikancima sve ono što su nekad zvali svojim. More, jezera, rijeke, nebo, naftu, plin, mladiće i cure u punoj snazi koji će s pjesmom na usnama krenuti u neki od medernih iraka ili, ovih dana, trendi Siriju.

Ima još. Današnji luđaci ne misle da je Putin gori od Obame. Ne baš često ali ipak znaju postaviti pitanje zašto je Putin, kad krene na Ukrajinu, Hitler, a kad Obama na zemlju po svom izboru pošalje letjelice bez pilota borac za narodna prava?

Ovo što sam napisala odnosi se na definiciju planetarnih luđaka i luđakinja. Ta sam. Postoje i oni lokalni. I ta sam. Primjerice, živiš u Hrvatskoj a u toku dana bar trideset puta ne urlikneš sveto ime Marin Čilić. Ako, ne daj bože, negdje izvan zidina dobro čuvane ludnice spomeneš činjenicu da je Marin rođen u Međugorju, gradiću koji se nalazi izvan Hrvatske, preciznije u BiH, da je sve postigao bez pomoći Hrvatske, da ne živi u Hrvatskoj, da mi nismo njegovi a on nije naš…Neka ti Bog pomogne. Za normalne Hrvate i Hrvatice Marin Čilić je HRVATSKA. Nas koji tako ne mislimo strpat će u koncentracijske logore.

Ovo je tekst opake luđakinje, trenutno na slobodi. Molim sve koji znaju moju adresu da je ne otkrivaju. Bojim se da me normalni ne zgrabe za ludi vrat.

Svi naši predsjednici

SEP 18
Otkako imamo Hrvatsku imamo i predsjednike. Sjećam se kad sam prvi i posljednji put vidjela Tuđmana. Stajao je na bini na Korzu, predizborna kampanja bila je pred orgazmom.

Njegova omiljena zabavljačica Nela Eržišnik, to je gospođa koja je bila omiljena zabavljačica i druga Tita, pozdravila je jedno sto tisuća Riječana. Ljudi su urlikali, njušili su demokraciju. Nastup ugledne jugoslavenske i hrvatske umjetnice neću nikad zaboraviti. Podigla je široku suknju, uhvatila se za pičku i vrisnula:”Ni tu više nisam crvena.” Narod je bio oduševljen, Crvena neman napustila je Nelu Nazionale, ako bude Tuđman predsjednik i mi ćemo prestati krvariti. Nakon zastrašujuće nacionalne menstruacije hrvatski je narod odlučio glasati za predsjednika koji ni po čemu nije podsjećao na Tuđmana.

Mesić nije bio Titov general, dapače, bio je žrtva. Odležao je neko vrijeme u jednoj od mnogobrojnih jugoslavenskih tamnica zato jer…Zaboravila sam zbog čega je Mesić heroj. Kako ja pamtim Mesića? Volio je pričati viceve, volio je ženske, navodno je bio neodoljiv pred sedamdeset godina, čak ga zvalo Clark Gable. U Australiji je pjevao ustaške pjesme a onda se prometnuo u strastvenog borca za prava boraca četrdeset i prve. Što je učinio za Hrvatsku? Ništa. A za rodbinu? Nešto sitno. Srela sam ga u Rijeci kad smo prijateljica i ja na dobrotvornom sajmu prodavale torbe za kupovinu aparata za riječku onkologiju. Skočile smo na Mesića, bio je u prolazu, zatražile od njega prilog, dobile smo deset kuna.

Josipović je trebao biti nešto sasvim drugo od Mesića. Hrvatska je bila umorna od viceva, cerekanja i pjevanja. Trebao nam je intelektualac koji govori deset stranih jezika pa nam ga je dragi Bog, ipak smo mi katolička zemlja, poslao. Dotjerani, tihi gospodin uvijek je spreman otići na stočni sajam gdje se bira krava godine, vole ga i ribari dok njemu u čast na jednoj od hrvatskih riva kuhaju brudet za gladan narod. Josipović voli i dječicu. Kad ona pjevaju sjedi u prvom redu. Nakon predstave na ekranu vidimo njegove odlično napravljene porculanske krunice. Srela sam ga jednom na sajmu knjiga. Naš predsjednik ljubi muziku i lovu. Propovijedao je “novu pravednost”, zašto stara nije bila dobra nismo od njega čuli. Pročitala sam da će se u novoj kampanji zalagati za “razumnu Hrvatsku”. To je demantirao. U pravu je. Da ima razuma u Hrvata Josipović ne bi bio predsjednik.

Neki veliju da će nam novi predsjednik biti Kolinda Grabar-Kitarović jer je ona nešto sasvim drugo od Josipovića. Žena je iz moga kraja, nikad je nisam srela. Srećom, u posljednje vrijeme govori pa birači o njoj mogu donijeti sud. Ovih je dana izjavila da je NATO Hrvatskoj nudio pomoć da bi olakšao muke na poplavljenim područjima. Žena radi za NATO pa smo joj vjerovali. Hrvatska je bratsku pomoć odlučno odbila, reče Grabar-Kitarović i još reče kako “NATO nikad ne odlazi u strane zemlje bez poziva.” Jebote! A ja mislila da NATO u strane zemlje odlazi isključivo nepozvan. To nije sve. U ono mračno doba kada je naša danas slobodna, demokratska, lijepa Hrvatska bila dio svima nam mrske diktatorske tvorevine Jugoslavije buduća hrvatska predsjednica svakoga je dana do ponoći slušala radio. Zašto je curica slušala radio? Zato jer je Radio Zagreb na kraju programa puštao Lijepu Našu. u tim posebnim trenucima djevojčica Kolinda bi se digla iz kreveta. Kad bi čula onaj dio himne koji se odnosi na srce, ne mogu to citirati, ne znam tekst, Grabar-Kitarović bi stavila svoju sitnu ruku na nevino djevojačko srce ispunjeno rodoljubljem.

Da se mene pita Hrvatska bi bila bez predsjednika.

Život je lijep kad nisi slijep

SEP 19
Godinama sam bila osigurana preko Croatia zdravstvenog osiguranja. Kad mi je isteklo krenula sam u obnovu. Malo morgen. U međuvremenu sam postala prestara. Kaznili su me zato jer sam koristila ono na što sam imala pravo: preglede, konzultacije, masaže, terapije…Umjesto police koja mi je pokrivala “sve” ponudili su mi policu za penziće. Godišnje imam pravo vidjeti čak pet specijalista ali moram platiti sve pretrage koje mi preporuče. Ipak mjesečno plaćam tristo kuna jer mi polica uključuje besplatan prijevoz leša iz inozemstva u koje ponekad otputujem.

Zašto sam se uopće osigurala preko Croatie? Zato da ne moram čekati, da mogu gledati samo nasmiješene sestre, zato jer me specijalist neće otprašiti nakon tri minute, privatne klinike imaju bolju opremu, u jednom danu možeš saznati da li trebaš napisati oporuku pa onda na putu do kuće odlučiti kome od djece ćeš ostaviti dugove a kome pogrebne troškove.

Kad mi je ona skuplja polica bila na samrti otišla sam na kontrolu vida. Rečeno mi je da imam opake promjene na makuli, moram se često kontrolirati, ne gledati u sunce, vrelo kamenje, blještave dragulje, na nosu mi stalno moraju biti naočale sa tamnim staklima, nikako gledati u more koje se ljeska. Bolest je neizlječiva i napreduje ali ako budem jela mnogo mrkve i zelenoga povrća…

Godinu dana živjela sam u panici. Vježbala sam hodati po kući sa pokrivenim bolesnim okom, ovog sam se ljeta kupala sa ogromnim šeširom na glavi koji mi je bacao sjenu na oba oka, naočale na nosu. More pred Orebićem posebno je blistavo tako da sam bila u strašnoj frci. Da li biti tamo da bih izliječila dušu ili godišnji provesti u rudniku da bih sačuvala oko?

Mome sam mužu žestoko išla na živce jer zdrav bolesnome ne vjeruje. “Ponovi pregled, možda ti se stanje popravilo.” On ne čita “Doktora u kući”. Tamo sve piše o mojoj bolesti i mnogim drugim bolestima. Da li znate da prostata raste dok si živ, “povećana prostate” ne znači i rak prostate ali raka prostate nema bez povećane prostate, od raka prostate se ne umire nego se s njim umre. Sve sam to izrecitirala mužu koji ne ide dovoljno često liječnicima iako ima onu Croatia policu koja pokriva “sve”. Otišao je na pregled. Vratio se doma presretan. Dočekala sam ga sa ljubičastim povezom preko oka, ljubičasta je moja najdraža boja.

“Prostata mi je povećana, doktor je rekao da takvu prostate imaju samo najveći jebači.” Istu dijagnozu je kod privatnika dobio i muž moje prijateljice kome se ne diže od osamdeset i pete. Možda mu se ne diže na psihičkoj bazi? Ima Croatia osiguranje koje pokriva “sve” a ne ide psihijatru? “Ne mogu te više gledati sa tom krpom. Pogled na tebe smanjuje mi prostatu. Odi u bolnicu i zatraži drugo mišljenje!”

U bolnicu?! Tipično za budale koje ne proučavaju medicinu. Ako ti je makula načeta kod privatnika u bolnici ti može biti samo načetija. Tamo nemaju aparata, liječnici su živčani jer u jednoj smjeni vide bar stopedeset makuletina…Uzalud. “Ili pregled ili ja! Zbog tvog gusar looka ja sam impotentan iako nalaz prostate govori da bih mogao jebat dvadeset puta dnevno.”

Otišla sam u bolnicu. Primio me profesor koji me utješio na startu. “Iz te nam ustanove stalno stižu prestravljeni pacijenti koji misle da su slijepci. Pregledao me aparatom koji može dati odgovor vezan uz stanje moje makule, “tamo ga nemaju”. Da skratim, moja makula je u savršenom redu. Smijem gledati u sunce, kad se ukaže. Ovdje stalno kiša pada. Ljubičastu krpu ostavila sam u bolničkoj kanti za smeće.

Došla sam doma i skočila mužu oko vrata. “Neću oslijepiti, neću oslijepiti, neću oslijepiti, ajmo skupa pod tuš!” Odbio me. Jebote! Možda čovjek ima prostatu sitnu poput zrna riže ili kod prostate ipak veličina nije jednako veličina? Poslat ću ga u bolnicu.

Hrvatska jest Hrvatikan

SEP 20
Volim mlade, hrabre ljude. Dirljiva je njihova vjera u, Ustav, primjerice. Ivana Milas-Klarić pravobraniteljica za djecu tražila je od Ministarstva znanosti da joj objasni zašto je nastava u hrvatskim školama započela misom. Misli da su se dječica koja nisu katolici osjećala neugodno. Ministarstvo znanosti je totalno neupućenoj gospođi objasnilo da su školarci molili poštujući ugovor koji je Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom. Ako Milas-Klarić bude u idućem obraćanju Ministarstvu citirala Članak 41. Ustava koji kaže “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države” dobit će otkaz. Na tako odgovornom mjestu ne može sjediti osoba koja ne kuži gdje živi.

Da li nadobudna Milas-Klarić zna da je Katolička crkva ozbiljna institucija? Njoj ni Papa ništa ne može. Kad je krenuo prečesto spominjati prava siromašnih, prozivati silovatelje među katoličkim popovima, tražiti da se do kraja istraže prljavi poslovi Vatikanske banke na njegovu je rodbinu dragi Bog poslao kamion. Ostao je bez svojih najmilijih. Bog sve vidi i ne da se zajebavati. Zbog toga se Papa u posljednje vrijeme osjeća loše i priprema za penziju. Milas-Klarić misli da nju Bog ne gleda?

Želim ženi, dok još ima posao, skrenuti pažnju da je Hrvatska sa Svetom Stolicom potpisala čak četiri ugovora: 18.12.1996. Ugovor o pravnim pitanjima, Ugovor o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH, Ugovor o suradnji na PODRUČJU ODGOJA I KULTURE. Ja sam slova uvećala da bi Milas-Klarić bolje vidjela. A 09.10.1998. potpisan je Ugovor o gospodarskim pitanjima.

Neupućeni Hrvati i Hrvatice misle da je HDZ kriv zbog njihovih problema sa Stolicom. Baš i nije. Surfala sam i naletjela na fenomenalan tekst fenomenalnog novinara Gojka Marinkovića. Tekst je iz 1997. Autor u njemu citira nekoliko političara. Ivan Milas, ostrašćeni hadezeovac, čuvar državnog pečata tada je rekao: “Naša država je laička i mora biti neutralna prema svim vjerama, a to načelo narušavaju ugovori koje smo sklopili sa Svetom Stolicom. Odredbe po kojima bi svećenici postali matičari, to jest državni činovnici, mogu dovesti do nametanja jednog svjetonazora ostalim građanima. Što će biti kad i druge vjerske zajednice zatraže sklapanje sličnih ugovora?”

A kako je govorio Ivica Račan? “Pošto se na loš način i kanonskom pravu daje zakonska osnova, s obzirom na primjenu ustavnog načela o ravnopravnosti vjerskih zajednica, naći ćemo se pred nepremostivim problemima. Kako ćete, naprimjer, sutra jednoj vjerskoj zajednici osporiti pravo da se pozove na šerijatsko pravo?”

A kako je zborio tadašnji sudac Ustavnog suda pokojni Vladimir Primorac? “Ovaj ugovor nije u skladu sa našim Ustavom, odnosno, dira u suverenitet. A pored toga, ako se sličan ugovor ne potpiše i sa drugim vjerskim zajednicama onda se narušava pravo na jednakost građana.”

Uživala sam dok sam čitala Marinkoviće tekst. Gdje su danas takvi novinari? Opisao je i polemiku vođenu na Saborskom odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav. “Tada je Milas bijesno izjavio, Ugovor nije sveta krava da se o njemu ne bi smjelo razgovarati. Na to mu je potpredsjednica Vlade Ljerka Mintas-Hodak odgovorila da se “tu ne radi o svetim kravama nego o Svetoj Stolici.” Dobra stara Mintas-Hodak.

Danas neki siročići na Cvjetnom trgu prosvjeduju protiv Vatikanskih ugovora i urlaju kako “Hrvatska nije Hrvatikan.” Dečki i cure! Zapamtite, Sveta Stolica u Hrvatskoj je sveta krava. Bog i vas gleda. Što ako se razljuti pa i na vašu djecu pošalje kamion?

Miii Croatiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!

SEP 24
Kakva je uloga Hrvatske u svjetskoj revoluciji potpuno mi je jasno. Članica smo Eu što znači da uplaćujemo silnu lovu za kurac, članica smo NATO-a što znači da uplaćujemo silnu lovu za isti spolni organ. Ali to nije sve. Otkako bacam oko na teve ekran, jedno pedeset i pet godina, stalno u mene gledaju američki generali koji na svojim uniformama imaju stotine šarenih značkica, na ramenima zvijezde. Ti su likovi uvijek zabrinuti jer mi žele sreću, blagostanje i mir. Zašto me sve to stalno zaobilazi?

Ipak, nešto se promijenilo. Prvi put otkako sam živa zvjezdani general mi iz Zagreba poručuje da bi zbog onih blablabla moji unuci trebali pod američkom zastavom krenuti u boj, u boj, za narod svoj. Nisam iznenađena. Ja sam izuzetno pametna ženska pa sam davno napisala, pred jedno dvadeset godina, da će se Hrvatska upustiti u analni spolni odnos sa Amerikom iako smo katolička zemlja. Pametna jesam ali mi to ne pomaže.

I tako smo mi Croati i Croatice sinoć imali čast i privilegiju čuti kako su napadi na sve mrske članove Islamske države i još neke druge članove drugih krvoločnih država naređene iz Zagreba. Yeeeeeeeeeeeeeeeee! Čitav svijet za nas zna! Yeeeeeeeeeeeeeeee! Tko je rekao da je Hrvatska, oprostite, Croatia, malo govno? Yeeeeeeeeeeee!

Zašto je Amerikanac, zaboravila sam mu ime, učinio nama Croatima i Croaticama tako veliku čast? Zato jer smo članica NATO-a, što bi rekli čakavci, nismo mi malo niš. Kako mu mi, svi odreda gole guzice, možemo pomoći? Upravo svojim golim guzicama. Croatia, priznajte, jebeno dobro zvuči ovo Croatia. Hrvatska, Hrrrrrrrrrrrrvatska, može li civilizirani zapadnjak, svi su oni civilizirani, bez problema izgovoriti hrrrrrrrrrrrrrrrr? Eto vidite.

Amer nam je objasnio da se džihadisti i ostali isti ne mogu pobijediti ni njegovom guzicom, ni Obaminom guzicom, ni američkim guzicama. Svima je njima rata njihovim guzicama pun kurac. Mi smo još nevini a do normalnoga nam seksa, on s njom, ona s njim, ona s njom, on s njim, baš i nije. Radno vrijeme od osam do dvadeset, pa ti jebi i još plati struju.

Smijemo li se mi Croati i Croatice oglušiti o molbu zvjezdanog generala koji toliko brine o sudbini svijeta da se dovukao čak do Zagreba? Nikako. Pa ipak, znam da sam jedina, pomalo sam skeptična. Da li zaista moj unuk mora otići u Siriju, Ukrajinu, Irak, Iran, Pakistan, uskoro Vijetnam i Japan, i tamo bogu iza nogu pod američkom zastavom pokloniti svoje tijelo crvima svih mogućih boja?

Ja sam skeptična ali zato moj predsjednik države, gospodin Josipović, i ministrica vanjskih poslova, gospođa Pusić, nisu. Otići će u UN, to je u Njujorku, možda su već tamo, i glasno obećati na što će sve moj unuk Marko biti spreman. On će, tako mu Bog pomogao, u nekoj od sirija braniti američke boje dok mu džihadist, islamist, sirist, pakistanist, rusist, ukrajinist, vijetnamist, irakinist, kinezist…, bože, koliko ima tih ista, bude rezao glavu ili palio oči bacačem plamena.

Ja, neka mi oprosti onaj američki general koji možda više i nije u Zagrebu, jako volim svoga unuka. Draži mi je, jebote, ako me Bog čuje, i od onog generala i od Amerike. Nisam izdajica svoje domovine, ne želim biti prokleta, podržavam politiku koju zagovaraju naš predsjednik Josipović i naša uvažena ministrica vanjskih poslova gospođa Pusić.

Zato predlažem, gospodine Josipoviću, gospođo Pusić, pošaljite svoje dvije cure na neko od ratišta. Kad budete na kućnim vratima burnim aplauzom pozdravili njihove leševe odjevene u američku zastavu povjerovat ću da vam je na duši mir, mir, mir, mir… I samo mir.

Do tada…Bože, ja vam ne vjerujem. Ja se vas bojim.

Moj sin ne voli kapu

SEP 26
Moja se djeca meni nisu dogodila a ni djeca mojih prijateljica nisu bića nastala zajebom. Sve smo mi željele našu djecu. Često se prisjetimo kako smo ih ludo voljele. Kad je prvi put reklo tata umjesto mama… Jako nam je bilo bitno da kaže “tata” jer tate u doba kad sam ja bila mamica baš i nisu bile lude za bebama. Danas, navodno, jesu.

Zašto sam htjela djecu? Što sam rađanjem dobila? Smije li se o rađanju djeteta raspravljati kao o gubitku ili dobitku kad znamo da je imati dijete dobitak. Dobitak? Osmijeh krezubih usta kad ono ima šest mjeseci jest dobitak. Otisak malog dlana na listu papira koji ti dijete uruči na vratima vrtića jest dobitak. Kad ti telefon zazvoni u tri ujutru a petnaestogodišnji sin ti javi da ipak neće postati tata, ona je dobila, jest dobitak. Kći ti diplomira u trideset i drugoj, kud ćeš veće sreće? On ne oženi drogiranu kozu, ona se ne uda za pijanog nasilnika, puna šaka dlaka. Da, djeca jesu dobitak.

Čovjek tako dođe u neke godine. Krene zbrajati dobitke. Nekome od tih možda padne na pamet da je život mogao provesti i kao gubitnik. Proljevi, temperature, neprospavane noći, odlazak muža zbog dječje dernjave najprije u dnevni boravak a zatim u stan cure koja ima samo mačku… Jedinice, dvojke, tenisce, traperice, mobiteli, motori, auti, sudari, drogiranja, gaženje starice na zebri, skupi odvjetnici, socijalne radnice, psiholozi, psihijatri, spavanje do podna, izlazak u ponoć, dolazak u devet ujutro, čekanje na alimentaciju…

Svatko tko ima djecu zna da su ona radost čak i onda kad ti sin ubije prijatelja s kim je krenuo na cugu. Ili kad ti sin ubije curu koja je s njim ostala trudna. Ili kad ti sin ubije… Kćeri ne ubijaju, one te usrećuju na tisuću drugih načina. Znam odvjetnika koji brani mlade ubojice, provalnike i poludjele ovisinike. Njihove majke nikad ne odustaju od borbe za prava svoje djece, ona su u njihovim očima uvijek žrtve.

Ponekad se zapitam kako bih se ja ponašala da sam majka ubojice. Da li bih mu u zatvor nosila čiste majice i uplaćivala lovu na zatvorski račun? Sigurna sam, sto sam posto sigurna, ja sam majka drugačija od drugih. Nikad ne bih nogom kročila ni u pritvor ni u zatvor. Moje dijete godinama bi trunulo u sobi dva sa tri sa još petoricom sebi sličnih. Baš bi me bilo briga što svi seru u jamu metar udaljenu od njihovih kreveta na kat. Sigurna sam, moj sin ubojica izgubio bi mamu, osim…Osim ako ga onaj pokojnik ili ona pokojnica nisu izazivali, izazivali, izazivali…

Ma, djeca su dobitak. Baš dobitak! Kad ostariš pokloniš im kuću u kojoj živiš a oni ti onda dolaze u starački dom, ponekad i dva puta mjesečno. Neka posebno dobra djeca, ima takvih, svoje roditelje znaju nazvati i jednom tjedno. Zvučim zlobno. Da li sam djecu rodila da bi mi svakoga dana telefon jednom zazvonio? Ili sam ih rodila…Zašto sam ih rodila?

Pojma nemam. Jedino u što sam sigurna jest, stiže zima. Moj četrdesetpetogodišnji sin ima osjetljive sinuse a kapu ne nosi. Ponekad ga ujutro, kad je baš jako hladno, nazovem ali mu je telefon u ranim jutarnjim satima isključen. I u kasnim jutarnjim satima. I prijepodne. I poslijepodne. I uvečer. Ma, nema veze. Jučer ga je moja prijateljica srela na Korzu. Smijao se. Njoj se čini da je zdrav.

Danas mi je sretan dan. Poštar mi je donio knjigu “Women in Clothes”, uredile su je Sheila Heti, Heidi Julavits, Leanne Shapton & 639 others. Izdao ju je Penguin Group. Već je u tisku drugo izdanje a knjiga je na 18. mjestu na listi bestselera New York Timesa. U knjizi je i moja priča “Too Much of Me.”

Jeeeeeeeeeeeeeeeeee  

Otvoreno pismo gospođi Željki Markić

SEP 29
Draga Željka,

možda ti je netko rekao da te ne volim jer da prodaješ antibebi pilule a zalažeš se za prvo kresanje u prvoj bračnoj noći a za sva ostala kresanja samo u svim ostalim bračnim noćima. I još su ti možda rekli da me smeta što se zalažeš za poštenje a živiš u divljoj gradnji. A možda su ti rekli da sam ja za tebe rekla kad si s onim popovima skupaljala one potpise… Ništa ja za tebe nisam rekla. Jebo mi pas Sabor ako jesam. Zato ti i ovako direktno pišem. Da ti kažem što o tebi mislim.

Ti si jedna divna ženska i trenutno se boriš za sve što je i meni na srcu. Dosta mi je zakona po kojemu u Sabor već dvadeset godina mogu ući samo ovi koji tamo sjede. Kad ćemo ti i ja doći na red? Ona Vesna Pusić ti zamjera da želiš promijeniti izborni zakon da bi ušla u Sabor. A gdje je ona? Za što se ona borila prije nego je ušla? Sjećam se, za vrijeme Jugoslavije u Istri je imala potleušicu, danas tamo stoje tri njene kuće, jedna s bazenom. O putovanjima na moj i tvoj račun da se ne govori.

Ugledni hrvatski komentatori, da ugledni, buahahahaha, boje se da će, ako promijeniš izborni zakon, u onaj Dom ući golo govno do golog govneta. Neće biti kriterija. A do sada ih je bilo? Buuuuuhaaaaauhaha! Kerum i sestra. Marina iz Siska koja je iz pritvora ušetala u Dom. Tamo je bio i ratni zločinac. Jedva su mu skinuli imunitet jer u Hrvatskoj časni sabornici ratni zločin baš i ne drže zločinom.

Predraga Željkice! A onaj Kajin. Dvadeset je godina virio iz guzice istarskog župana, IDS mu je bio utetoviran na spolnom organu, neću napisati na kurcu jer si ti osjetljiva vjernica, a danas svoje bivše naziva kleptomanima i narkomanima. Ne znači da nije u pravu, ali, đe si bijo, Kajinče, kad se krenulo sa narkomanijom i kleptomanijom? Bio si našmrkan? Meni ide na, oprosti Željka, kurac i onaj Lesar. Uzme u ruke nekakav papir i onda ga baci pred govornicu. Pa drugi papir, pa treći… Gospodin je kronično nadrkan. Neka Lesar ode u park, tamo otkopča hlače, lupi majmunče nekoliko puta po glavi… Odahnuli bismo.

A Šeks? Njemu ni obogaćeni uran začinjen ebolom ništa ne bi mogao. Sjećam se kako je jednom rekao da je imao ljubavnicu dvadeset godina ali da ženi ništa nije rekao jer je “katolik.” Katolik? A “Ne pojebi ženu bližnjega svoga”? Licemjer. Ona Sobol je izjavila da je opušta kad pleše oko štange. Ja razumijem da neke ljude svašta opušta ali ne razumijem zbog čega je Sobol napeta? Što to ona u posljednjih dvadeset godina radi? Ona se plesanjem oko štange opušta od plesanja oko štange.

Bravo, Željka! Bilo je dosta. DOSTA! Sad ćeš ti, i uz moju pomoć, jebo mi pas Šeksa ako lažem, sakupiti pet milijuna potpisa da se izglasa zakon po kome će prag za ulazak u Sabor biti visok tri posto i još će se glasati za ime i prezime. Najzad ću i ja sjesti u saborske klupe i s tobom promijeniti Hrvatsku.

U glavi mi se vrte kapitalni planovi. Otac mi je ostavio tisuće metara zelenog pojasa u okolici Opatije. Što će Opatiji zeleni pojas? Hrvatsku treba graditi, graditi. Tko gradi ne boji se gladi. Plan mi je i dobiti stan na korištenje u Zagrebu jer imam nekih problema sa kukovima, srcem, jetrima, laktom. Plan mi je i djeci svojoj osigurati komad krova, ne onako velik poput tvoje krovine, možda dvije kućice, svaka stotinjak kvadrata. Moja su djeca čisti Hrvati, bit će i katolici ako bude trebalo, sila boga moli.

Draga Željka, dogovorile smo se. Ti u Saboru podrži moje kapitalne objekte i projekte a ja ću podržati tvoj prijedlog da kardinal Bozanić bude predsjednik države.

Hvaljen Isus i Marija!

Tvoja za Tebe i Dom spremna Vedrana

Zemlja skajpova

OCT 01
Često se sastajemo. Moji prijatelji i mi. Svake subote nađemo se kod nekoga od nas. Ljudi smo koji se osjećamo dobro zato jer su naše kolege iz gimnazije nefrolozi, internisti, ortopedi, oftalmolozi, ginekolozi, kardiolozi… Svaki organ u našem tijelu pod paskom je neke balavice ili tankog klinca iz šezdeset i neke. Osjećaj da o nama brinu ljudi koji nas vole čini nas zdravima.

Zabavljamo se, kad smo skupa, moji prijatelji i mi. Ne pijemo puno, samo dvojica iz društva puše na terasi, ne izmjenjujemo simptome, ne razgovaramo o politici. Nekad jesmo. Čovjek ne bi povjerovao kako se obično ljudsko biće, samo zato jer je tema premijer ili hrvatske banke, može pretvoriti u krvoloka koji jedva čeka da premijeru ili banci zarije zube u arteriju. Arterija? Možda se žila čije otvaranje izaziva trenutačnu smrt ne zove arterija? Zato ne razgovaramo o politici.

Razgovaramo o seksu i to nas jako veseli. Svi muškarci za našim stolom veliki su jebači koji bi mogli i sad i opet da ne žive sa ženama koje su uz njih i sad a bit će i opet. Mi žene smješkamo se jer nas slika debelih muževa kako stenju nad vitkim tijelima djevojčica ne uznemiruje. Koje bi to djevojčice legle pod naše ovršene muževe? Kad nam se dogodi da nam baš subotom mama javi da je stigla mirovina, njena, znamo biti van sebe od sreće. Svatko od nas od svojih roditelja mjesečno dobije bar petsto kuna. Nije malo ali čovjeka veseli. Žalimo prijatelje kojima su roditelji mrtvi.

Skačemo mi tako s teme na temu svake subote u drugom dnevnom boravku. Klimatske promjene, troškovi grijanja, zašto su zubarske usluge u Srbiji dvostruko jeftinije nego kod nas, kako se udružiti pa čoporativno krenuti u Beograd po plastični ili porculanski osmijeh, onaj mehaničar ne izdaje račun ali je najbolji…Glavnu temu zaobilazimo. Prekrižili smo je. Svi doma imamo “Priručnik za ratne veterane i članove njihovih porodica” iako nitko od nas nije bio u ratu.

Nema veze. Mi smo naučili kako se nositi sa pitiespiom. PTSP stanuje u svakoj hrvatskoj kući zato se naša ekipa drži preporuka iz Priručnika. Hranimo se zdravo, doručak, ručak, večera i dva obroka između. Fizički smo aktivni. Trčimo, hodamo, vozimo bicikl. Pokušavamo svake večeri zaspati. Uvijek legnemo u isto vrijeme i dižemo se u isto vrijeme. Jednom dnevno, kratko, trideset minuta, razmišljamo o traumi. Koristimo, ovo je vrlo bitno, “bol i patnju kao motivaciju da učinimo neophodne promjene u životu.”

Da, u Priručniku još piše da moramo “podržavati svoju djecu i strpljivo razgovarati sa njima. Ne smijemo se na njih ljutiti. Moramo kontrolirati svoj bijes.” Eto, a mi svi baš na tome pucamo. Ne podržavamo svoju djecu, ne možemo s njima strpljivo razgovarati, ne kontroliramo svoj bijes. Zato jer su naša djeca od nas otišla. Ona su u Kanadi, Njemačkoj, Norveškoj, Australiji, na Novom Zelandu. Vidimo ih na skajpu, i njih i svoje unuke i onda, umjesto da se sjetimo Priručnika, pucamo, gubimo kontrolu, dobivamo napadaje bijesa i plačemo. Začuđeni unuci nas na danskom pitaju što nam je.

Moji prijatelji i ja smo, kad bolje razmislim, ekipa pod kontrolom. Da nije jebenoga skajpa…

Sve je u govnima

OCT 03
Hrvatska je danas zemlja u kojoj živi oko tri milijuna stanovnika. Malo nas je ali smo žalosni. Moja prijateljica je jučer obigrala pola grada u lovu na lijek, ima neku frku sa štitnjačom. Svjetska kriza.

Mene jebe zašto ne postoji kriza za Todorića, Tedeskija, Milanovića, Josipovića… Krimosi koji vladaju Hrvatskom nisu pametni i nemaju posebnih vještina. Oni jednostavno kradu. Zašto iz medija ne mogu saznati koliko ima lopova u Hrvatskoj i kad će nam netko, tko?, vratiti pokradeno.

Jutros sam pročitala na [You must be registered and logged in to see this link.] još jedan od recepata kako prolaziti kroz hrvatski horor a kosu zadržati pod kontrolom. Jednostavan je. Oni koji misle da je život u Hrvatskoj prolaženje kroz tešku traumu morali bi skočiti do Afrike.

Sve su afričke priče iste. Lijepu, mladu Hrvaticu jednoga hrvatskoga jutra probudi neodoljiva potreba da u Africi širi mir i dobro. Naša najnovija Majkatereza bila je u Keniji. Vidimo je na fotki. Duga, smeđa kosa, osmijeh, oko nje vesela dječica, glave im obrijane. Bože, kako su sretni oni i hrvatska Majkatereza i kenijska učiteljica. A zašto je sretna i učiteljica, baš sreeeeetnaaaaaaaaa? Zato jer joj je naša Tereza poklonila nekoliko olovaka. Učiteljica se rasplakala. Vjerojatno i svršila ali to nije pisalo.

Kako je u Keniji zanima sve ovršene i debelom deprom okovane Hrvate i Hrvatice. Tamo je sretno. Sretno i presretno. Jedan je taksist našoj Majkiterezi otkrio istinu o životu. “Ljudi se dijele na one cijepljene virusom sreće i one cijepljene virusom nesreće.” Kužite što nam poručuje kenijski taksist? Hrvati i Hrvatice, promijenite cjepivo! Kad to učinite vaši će vas razbojnici jebanjem u glavu, džep i dušu dovesti do orgazma.

To nije sve. Kenijci uz pomoć onog virusa održavaju krepko duševno zdravlje ali rješavaju i neke praktične, životne probleme. Oni nemaju kanalizaciju iako povremeno seru. Kenijskim virusom zaražena Terezicakroata objašnjava nam da veseljaci seru u najlonske vrećice, od dreka naprave paketić, bace ga u zrak pa, kamo sleti, sleti. Juhuuuuuuuuuuuuuuu! Da, i još je toplo splisko biće izabralo jednu djevojčicu koju će školovati jer u toj sretnoj Keniji ljudi nemaju pravo ni na besplatno školovanje, čak ni ono osnovno.

Da. Jebeni i prejebeni virus. Dok Kenijce usrećuje bacanje dreka u zrak nama za sreću treba voda, struja, kanalizacija, pravo na posao, školovanje, zdravlje… Preko dvadeset godina valjamo se u dreku vrhunske kvalitete a još uvijek ne prepoznajemo miris sreće.

Mi smo samo bijelo, bahato, razmaženo smeće.

Dani ružičastih sisa

OCT 04
Sve veći broj žena oboljeva od karcinoma dojke zato pozdravljam akciju “Dani ružičaste vrpce.” Dirne me kad na reveru teve voditelja ugledam ružičastu trakicu. Dečko brine o mom zdravlju. U takvim nježnim trenucima zaboravljam da je kirurg mojoj prijateljici htio odrezati zdravu sisu. Znanici su malo prepržili pluća… Sve su to sitnice o kojima se ne govori ni za ružičastih ni za sivih dana.

Dakle, podržavam ružičaste dane ali me uznemiruje način kako se reklamira prevencija. U jednom ženskom listu vidjela sam pjevačicu Danijelu Martinović. Gola do pojasa sise je pokrila ogromnom, odvratnom, barbika ružičastom, šljaštećom mašnom. Poziva me na kontrolu i samokontrolu. Može li se o raku dojke govoriti a da se čitateljicama ne guraju pod nos fotošopirane sise žena u kritičnim godinama? Na džamboplakatu vidjela sam meni dragu Sanju Doležal. I njoj su zaboravili obući gornji dio tijela.

Šta ja oću? Oću ili pristojnost ili dosljednost. Rak prostate je drugi uzrok smrti od malignih bolesti. Jedan od svjetskih vodećih zdravstvenih problema. Kad će Hrvatska krenuti sa Danima plave vrpce? Muškarci bi u Hrvatskoj morali znati da nakon četrdesete moraju ići na pregled iako je neugodan. Liječnik im zabije prst u guzicu, zato ga muškarci izbjegavaju. Da imamo Dane plave vrpce i da se na ekranu ukaže teve voditeljica koja će na sisama imati plavu trakicu našim bi dečkima bilo jasnije da će nešto slično moći baciti pod jaja samo ako se na vrijeme pregledaju.

Svakako bi morali znati da ne smiju ni piti ni pušiti ni jesti crveno meso. Moraju često gutati mahunarke, losos, haringe, skuše, piti zeleni čaj i uzimati vitamin D. Vitamin D je ono čega se ne bi smio odreći ni jedan muškarac 40+. Ništa o raku prostate ne znamo zato jer naši muškarci nikad ne bi pristali učestvovati u Danima plave vrpce. Čačić, Vidošević, Milanović, izabrala sam baš njih jer su idealni kandidati za rak prostate, nikad se neće okititi plavom trakicom.

Dečkima je jasno da vrpčica bez đoke koji vragolasto namiguje iz raskopčanih hlača ne šalje pravu poruku. Samo đokadin svojom glavušinom boje benkovačkog rozea ukrašen ogromnom plavom mašnom može objaviti muškarcima bez čega će ostati ako ne budu pili zeleni čaj. Uzalud čekamo na Milanovićevog ili Čačićevog ili Vidoševićevog u plavo obučenog đokadina.

Skrivaju ga od kamera iako je zdravlje u pitanju. Zašto? Kreatori reklama misle da bi ukazanje nositelja plavih mašnica moglo odvratiti ciljanu grupu od gutanja kemoterapija, lososa, haringa i pilećeg mesa. Ženske sise uspješno reklamiraju sve, od mišomora i kozjeg sira do sredstva za čišćenje prozora a Milanovićev četrdesetšestogodišnji mišić ne može skrenuti pažnju hrvatske muške populacije na opasnost od raka prostate?

Čista diskriminacija. Zašto autori reklama misle da se uz pomoć ženskih sisa može prodati baš sve a *urac je za *urac.

Adijo, Delbianco

OCT 05
Čitam ovih dana kako je Dean Jović, savjetnik predsjednika Josipovića, od šefa dobio otkaz jer se usudio reći da Hrvatska devedeset i prve baš i nije bila leglo demokracije. Josipović zna da je bila. Ne želim trošiti riječi na Josipovića, nacerenog lutka koji jednakim osmijehom pozdravlja trudnu kravu i bezubu bebu. Napisat ću nešto o demokraciji koja je devedeset i prve Hrvatskom harala poput kuge.

U četvrtak sam bila na pogrebu Lučanu Delbiancu legendarnom pulskom gradonačelniku iz demokratske devedeset i prve. Ja Primorka i građanka Rijeke kojoj je tada hrvatski fašizam bio jednako nepodnošljiv kako mi je to i danas Istru sam doživljavala kao Zemlju u takozvanoj zemlji. Komad svijeta gdje žive drugačiji ljudi. Ne mrze bližnjega svoga onako kako im Crkva i Država propisuju. Istrijani su tada mislili da su ljudska bića i Talijani i Srbi a ne samo potomci čistokrvnih ustaša ili udbaša koji su onda, to čine i danas, uspješno glumili ustaše. Istra je tada bila moja zemlja u kojoj sam na Vrhu kod Nevija liječila depresiju i neodoljivu potrebu da se ubijem.

Kako napisah, u ta krvava demokratska hrvatska vremena Pulom je “vladao” Delbianco. “Talijan”, “Istrijan”, za tadašnje “demokrate” ostrašćeni nehrvat, za prijatelje Lučo. Da, važno je reći, građani Pule izabrali su Delbianca za gradonačelnika. On “vlast” nije osvojio ubijajući lokalne Srbe. Nije ih pojio kiselinom iz akumulatora, vezivao im ruke žicom, bacao u Jadransko more. Delbianco nije bio, da malo pokradem Perišića, “naš čovjek na terenu.” Bio je, i ostao do kraja, svoj čovjek na tuđem terenu. Demokratska Hrvatska mu to nije mogla oprostiti.

Jednog, vjerojatno sunčanog dana, demokratske devedeset i prve, u rujnu, država Hrvatska odlučila je ubiti gradonačelnika Delbianca. Demokratska Hrvatska bila je praktična. Zbor narodne garde, tako se zvala naoružana, divlja horda koja je ubijala u ime demokracije, jednostavno je krenula ubiti gradonačelnika Delbianca bez hiljadu, oprostite, tisuću, zašto. Prijatelji su ga zaštitili.

Delbianco je znao što mu se sprema, znao je u kakvoj zemlji živi. Nije se sakrivao od razbojnika samo je iz stana iselio ženu i dvoje malodobne djece. Lučanova djeca i žena selili su od prijatelja do prijatelja. A onda je Velnea odlučila da je bolje, kad se već mora, da ona i djeca demokratski poginu uz muža i oca nego da voljeno biće prepuste da se samo prepusti metku države Hrvatske. Neke žene vole svoje muževe, neka djeca vole svoga oca.

Delbianco je preživo što ne znači i da je ostao živ. Izašao je iz IDS-a. Biti u Istri čovjek i član IDS-a nemoguća je misija. Opstati a ne biti član IDS-a nije jednostavnije. Delbiancu je uspjelo ostati čovjek i maknuti se od kriminalaca kojima je zamijerao što Istru trpaju u svoj džep. I tako, Hrvatska nije Delbianca ubila devedeset i prve ali ga jest krenula žderati na način na koji ždere sve dobronamjerne, misleće, hrabre, poštene građane ove nesretne zemlje.

I tako, ode naš Lučano. Odlučio je da ga do groba isprate samo prijatelji. I bi tako. Nitko nije bio tamo u ime Države, nitko nije Valnei uručio hrvatsku zastavu, nismo čuli marš ni tužno zavijanje unajmljenog trubača. Od voljenog oca oprostila se kći Dora. Vjerujem da smo svi koji smo bili tamo u trenucima dok je govorila Dora poželjeli da i mi doma imamo takvo dijete.

Ne bih pisala o Lučanu, teško je pisati o ljudima koje voliš, ali nekako mi ide jer je ovo tekst o Hrvatskoj. Hrvatskoj, odvratnoj zemlji koja je od svoga nastanka do dana današnjega ubijala i ubija sve ljudsko u svojim građanima. Umlatila je Delbianca a njegovi krvnici trljaju šape jer misle da je opet demokracija pobijedila. I jest. Njihova.

Slušam ove licemjere, lažljivce, lopine, zločince, ubojice, koji mi govore kako je bilo devedeset i prve kao da sam se jučer rodila. Isti lažovi koji nam prekrajaju odvratnu povijest kroje nam još gadniju budućnost.

Čao, Lučo. Blago tebi.

[You must be registered and logged in to see this link.]