Vedrana Rudan

Naslov: Vedrana Rudan Čet Jun 24, 2010 11:19 pm

First topic message reminder :

Biografija. Vedrana Rudan rođena
je u Opatiji, 29. oktobra 1949. godine, u 00:10 časova. Živi u Rijeci.
Kolumnista je hrvatskog nedeljnika "Nacional".

Vedrana Rudan ponovno jaše. I to u velikom stilu.

Autorica koju najviše volite mrziti ovog puta nudi dvije knjige u
jednoj, uz dva (više nego) provokativna naslova Kad je žena kurva/ Kad
je muškarac peder.

Ovo je nadasve neumoljiv, blasfemičan pogled na ovdašnju svakodnevicu
i sve nas - muškarce i žene. Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput
smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš
seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi - sve su
to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti,
života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih
ljudskih odnosa. Ali, kao istinski moralistički pisac koji neprestano
pretražuje skrovita područja i, sa strašću nevjernog Tome, gura prst u
bolnu ranu, opipava šavove i spojna mjesta, Vedrana Rudan uvijek je
spremna podsjetiti nas da stvari nisu ni izbliza onoliko jednostavne
koliko bi možda neko volio vjerovati i da se na kraju svake potrage za
smislom krije tek po jedno kozmičko razočaranje. Stoga, ne dopustite da
vas prevare!

Da će ova knjiga, kao i sva ranija djela Vedrane Rudan, iznervirati
mnoge u to nema baš nikakve sumnje, ali bi do sada već svima moralo biti
jasno da je to i bila osnovna autoričina namjera. Tko to još nije
shvatio, najbolje da zaobiđe ovu knjigu. Ovo je esencijalna literatura
isključivo za one koji su spremni da zarone i prođu kroz sve slojeve
globalnog "smetlišta" u kome živimo vođeni sigurnom rukom paklene
jahačice.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Gost

BILA SAM NA POLICIJI
Pred desetak dana se oko 19.00 na vratima moje susjede, starije gospođe, ukazao mlad dečko i pitao za mene. Gdje sam, da li me viđa, ona je rekla da me ne viđa, pretpostavljam da po ovom ledu ne izlazi iz kuće, ali da me zna, vidjela me na televiziji. Gospodin je napustio njezin kućni prag i nestao u mrkloj noći. Njena kći me nazvala, bila je zabrinuta jer njezina mama nije bila sigurna da li je gospodin zaista policajac ili se samo tako predstavio.

Nije da sam neki heroj. Na desničarskim portalima stalno mi prijete smrću, silovanjem… Ne bojim se ja ni smrti ni metka, ali silovanje? Svi su ginekolozi u Irskoj, što ako bi me nakon silovanja pregledao sudski građevinski vještak? A onda pitanja odvjetnika silovatelja: “Zašto ste, gospođo Rudan, bili na ulici u deset uvečer obučeni samo u tajice i debelu jaknu i tako polugoli izazvali moga klijenta da vam raširi noge?” “Zato jer tajice i inače nosim, a na cesti sam bila u taj pozni čas jer sam odnijela smeće u kontejner.” Znam da mi ne bi pomoglo. Odvjetnik bi sucu rekao da se njegov klijent zabunio, u mraku je svaka žena cura, da je znao koje je gospođa Rudan godište sigurno mu se ne bi digao, s obzirom na dob silovane gospođe ona bi morala biti počaćena da ju je moj klijent, ovdje nazočni gospodin, penetrirao.

Kopanja očiju se ne bojim. Blago slijepcima u ovoj zemlji. Ipak, nisam ja neka heroina, daleko od toga, zato, kad sam čula da me traži dečko u punoj snazi…

Nazvala sam policijsku postaju. Spojili su me sa preljubaznom gospođom koju sam pitala da li moram isti čas otići na obavijesni razgovor. Objasnila sam joj da me rastura lijevo rame što nikako ne znači da mogu doći do fizikalne terapije, imam upalu mjehura, što nikako ne znači da znam da li je to upala mjehura ili nekakav rak. Godišnje u Hrvatskoj od raka umre 12.000 ljudi od kojih je bar sto mislilo da ima upalu mjehura…

Gospođa inspektorica mi je rekla, ništa nije hitno, netko me anonimno prijavio, nisam pitala kome, vezano za objavu moga teksta “Mladi, nabijem vas nakurac.” Pitala sam gospođu da li sam prijavljena zbog teksta “Mladi, nabijem vas nakurac” ili “Mladi, nabijem vas nakurac II.” Nije znala. Dogovorile smo se da ću doći sredinom tjedna kad mi, ako, svi bolovi popuste. Bila sam presretna što me tražila policija, a ne neki slabovidni silovatelj.

Naravno da sam trebala pročitati svoje tekstove Nakurac i Nakurac I da bih utvrdila gradivo, ali to nisam učinila. Baš me briga. Ako me i pritvore bar će država plaćati participaciju za moje lijekove, gotovo 500 kuna mjesečno. Ušla sam u policijsku postaju i policajcu na porti predala osobnu. Po mene je došla djevojka koja me trebala otpratiti do inspektorice. I tu nastaje, po mene, veliki problem. Postaja nema lifta, inspektorica me čeka na trećem katu, a meni je doplaziti do trećeg kata napor jednak onome koga bi naši političari morali uložiti u poštenje. Cura je imala strpljenja, ja sam na svakom katu jedva dolazila do daha, a onda smo ušle u kancelariju.

Koje iznenađenje. Djevojka nije pratnja za anonimno prijavljene dizače revolucije nego inspektorica osobno. Pokazala mi je isječak iz mog teksta koji je anonimca strahovito uznemirio. Ja i sa naočalama slabo vidim ali sam se pravila da čitam što sam napisala. Gospođa mi je ponudila i da pročitam tekst na ekranu, vidjela je da mi pamćenje nije jača strana, odbila sam. Ispitivanje na policiji trajalo je dvije minute tako da teško da će obogatiti moju biografiju rušieljice hrvatske demokracije.

Znam da nije gotovo kad ja mislim da je gotovo nego kad oni tako odluče. Međutim. Kad me idući put netko anonimno optuži da dižem revoluciju, rušim poredak ili Plenkovića šaljem u krasni kurac zato jer uporno ministru plagijatoru i lopini i niškoristi uporno puši iako bi, s obzirom na svoj trenutačni status, mogao kresati i nešto bolje, znam kako ću se ponijeti. NI U LUDILU SE NEĆU PENJATI NA TREĆI KAT! Ne želim zbog svoje borbe za slobodu Hrvatske umrijeti od infarkta umjesto od metka. NE i NE!

Sjest ću na pod. Neka me odnesu na treći kat. Kad mogu nositi Pernara, mogu i mene.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

HIROŠIMA NA BALKANU

Pročitala sam knjigu “Hirošima” Johna Herseya. Knjiga ima stotinjak stranica, košta 49 kuna. Priča je jednostavna onoliko koliko to može biti samo remek-djelo. Prepisat ću što piše na poleđini knjižice.“Knjigu HIROŠIMA, reportažno remek-djelo legende novinarstva Johna Herseya objavljuemo povodom sedamdesete godišnjice prvog američkog izdanja. Reportaža je u integralnom obliku objavljena u The New Yorkeru 31. kolovoza 1946., što je jedinstven slučaj u povijesti časopisa. Herseyev razoran izvještaj o masovnom uništenju odjeknuo je čitavim planetom. Samo je Albert Einstein kupio tisuću primjeraka New Yorkera kako bi priču o potresnoj istini mogao podijeliti prijateljima. HIROŠIMA je u prijevodu na hrvatski jezik prvi put bila objavljena 1952. godine u izdanju Društva novinara Hrvatske, a novo izdanje u prijevodu Ljudevita Stantića predstavljaju vam Sandorf i Hrvatsko novinarsko društvo.”

Mičem se od knjige. Svakoga dana slušamo o katastrofi svjetskih razmjera što ju je izazvao izbor Trumpa za predsjednika SAD-a. Nema bića, od holivudskih glumica i glumičica, porno-zvijezda i zvjezdičica, književnika, “analitičara” svjetskih i domaćih, koji nisu zgroženi ukazanjem Hitlera iz Svjetskog Sokaka. Meni drag hrvatski kolumnist piše kako je Trump “naš novi vođa za vrijeme koje dolazi, vrijeme u kojemu dobrota, samilost, velikodušnost, otvorenost i pristojnost neće više značiti ništa.” Dirnula me ova rečenica. Mora da je dobar osjećaj vjerovati da nas je dolazak Trumpa izvukao iz vremena “samilosti, velikodušnosti, otvorenosti i pristojnosti.”
Poznata jugoslavenska glumica koja trenutno živi u Americi u dirljivom je tekstu opisala užas koji hara njenom dušom, a posljedica je ukazanja “narančastog čudovišta” na američkoj političkoj sceni. Nju, kad sleti u grad u kojem živi, sa ogromnog plakata više neće širokim osmijehom pozdraviti Obama nego Zlo koje ona ne može i neće pogledati. Proći će pokraj ogromne fotke “Čudovišta” ko pokraj turskog groba.
Glumica djeluje pristojno. Nikad mi ne bi palo na pamet da bi mogla tako prostačkim rječnikom nazvati predsjednika sad već svoje zemlje. Od mene bi se moglo očekivati da njenog omiljenog predsjednika koji je upravo napustio Kuću nazovem “ušatim crnjom” ogorčena što je pobio i obeskućio milijune ljudi, ali, opće je poznato da ja nisam pristojna i da je za mene zločinac koji je počinio monstrozna zlodjela veće čudovište od onog koje će to m o ž d a učiniti, ma koliko ono bilo “narančasto.”
U rat protiv “Narančastog” uskočio je i nekad naš dečkić, a danas poznati američki pisac. Pa kaže: “Da bismo pisali u Americi moramo biti spremni izgubiti sve, moramo priznati da zapravo nikada nismo imali ono što smo mislili da imamo, moramo napustiti nadu i prihvatiti borbu, moramo se boriti na ulicama i u svojim rečenicama…”
Analitičar do analitičarke. Svi su odreda, i svjetski i naši, preko noći zanemarili činjenicu da već desetljećima živimo u demokratskom fašizmu. Što Trump jest a Merkel nije? Što Trump jest a Bush nije bio, što Trump jest, a EUropske američke sluge nisu? Teze svih analitiča koji pljuju po Trumpu ne držim tezama glupana nego tezama manipulatora. Trump je laka meta jer je protiv njega “civilizirani svijet” koji briše ruke prije jela i poslije svakog ispražnjenja tijela. Za njega su samo glupani koje čak ne uznemiruje ni njegov narančasti ten.
Priča je ipak mnogo jednostavnija nego što izgleda. Znamo koliko je Amerika jaka zemlja, svakome je jasno da se Americi ne može “dogoditi Trump” ako to ona ne dozvoli. Kad kažem “Amerika” naravno da mislim na onu nekolicinu ljudi koji vladaju njome i svijetom. Da Trump njima ne odgovara njega bilo ne bi. Ili bi mu na startu rekli da odustane, ili bi ga, ako bi bio nerazumno tvrdoglav, ustrijelili. Ne bi im bilo prvi put. Dakle, Trump je izbor Amerikanaca koji vladaju Amerikom, oni su se odlučili za Golog Amera, neka on govori ono što oni misle, neka se na njega pale glumice, pjevačičice, “analitičari”, “velika pera” i “Dva čela” koja su odbila nastup na njegovoj inauguraciji. Ha, ha. Otkad to svjetski glumci, pjevači i svirači imaju pravo odlučivati o bilo čemu? Njihovi ugovori su tako čvrsti da ne odlučuju ni o frizuri svog međunožja.
Vraćam se “Hirošimi.” U The New Yorkeru” je John Hersey 1946. godine objavio esej o američkom Zločinu. Bomba na Hirošimu bačena je točno u osam sati i petnaest minuta ujutro, 6. kolovoza 1945. godine po japanskom vremenu. Kužite koliko je vremena trebalo da Hersey skuži što je Zločin?
Postavljam pitanje našim glumicama, pjevačičicama, filozofima, kolumnistima, velikom američkom piscu koji je nekad bio naš dječak, u koliko je točno sati i minuta, koga dana i koje godine bačena prva bomba sa osiromašenim uranom na Beograd? U koliko sati i koliko minuta i kojih dana su krenule iduće? Sigurna sam od od tisuću “naših” mrzitelja Trumpa ni jedan, ni jedna, ne znaju odgovor na ovo pitanje. A JUGOSLAVIJA jest HIROŠIMA, a Hirošimom je nije učinio Trump nego Clinton koji je u percepciji junaka moje priče Jebač a ne Zločinac. Moram razjasniti, JUGOSLAVIJA nije samo Beograd, JUGOSLAVIJA su i Split i Sarajevo i Priština i Opatija i Zagreb i Mošćenička Draga i Jadransko more i…
Trumpa volim jer je Amerika. Čista. Esencijalna. Bez fige u džepu. On je ono što Amerika već nekoliko desetljeća jest, spodoba, ovaj put, neogrnuta demokratskim fašizmom. Ne bih pisala ovaj besmisleni tekst da nisam pročitala HIROŠIMU. Jednostavno, srce mi puca dok oko sebe gledam kako masovno od raka umiru dječica, mlade majke, dečki su sterilni, bebe se rađaju sa tri raka, Clinton, taj nasmiješeni dečko, uništio je živote svih nas na ovim prostorima za idućih 1200 godina, a nikome na pamet ne pada da napiše knjižicu JUGOSLAVIJA.
A Hemon, Hemon je tako talentiran dečko… “Da bismo pisali u Americi i da bismo pisali o Americi moramo biti spremni izgubiti sve…” Hemone, zašto si spreman izgubiti sve da bi pisao o Americi a ne pišeš o JUGOSLAVIJI u kojoj su sve izgubili i ti i tvoja djeca i tvoji unuci i tvoji praunuci i tvoji prapraunuci i tvoji praprapraunuci…
O, sancta siplicitas!

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

MODERNI DEČKI

Moj unuk se zove Krešo i on je sve ono što ja ne želim da bude. Ide u prvi razred. Moj sin, njegov otac, i njegova majka misle da je mali genijalac zato jer lupa po klaviru, maminom, ide na atletiku, košarku, pliva, odlazi na tečaj iz matematike, ne informatike, tu je bolji od oca. Nažalost, nije najbolji u razredu iako su moj sin i njegova žena upregnuli pola grada da to bude.

Njegova mama, nemojte to širiti dalje, opsjednuta je ishranom moga Krešimira. Zato ministru prosvjete i kulture piše anonimna pisma jer djecu u Krešinoj školi hrane hrenovkama, krofnama i picom. On je u produženom boravku, to jest, pola dana je u školi, a pola na aktivnostima od kojih sam neke nabrojila. Žao mi je što imam unuka, bilo mi je žao kad sam čula da ću dobiti unuka, svaki dečko je budući nasilnik, ali ovo kroz što prolazim ipak nisam očekivala.

Normalno je da dečkići u njegovim i svim ostalim godinama mlate curice, povlače ih za kose, deru im haljinice od tila, til je ono bez čega danas ne možeš vidjeti na cesti ni jednu sedmogodišnjakinju koja drži do sebe. Od moga sam Kreše očekivala da će s vremena na vrijeme prebiti neku djevojčicu za glavu nižu od sebe pa da ću mu onda ja održati predavanja o poštovanju slabijih, nemoćnih i ugroženih.
Kad… Ovo vam moram reći da bih bila sasvim jasna. Moj Krešo je najviši u razredu. Njegove će šakice vrlo brzo postati lopate, želim reći, mogao bi, moći će, zubima, kad mu narastu, svakoj curi pregristi vrat ili vitlati njome. Dečko bjesomučno trenira. Ali… Zbog ovoga o čemu ću vam nešto reći moj sin i njegova žena odlučili su malome zamrznuti odlaske na sve slobodne aktivnosti i predati ga u moje ruke. Oni rade od jutra do sutra, moj sin radi tri posla, žena dva, zarađuju gotovo sedam tisuća kuna mjesečno, kad plate podstanarstvo i Krešino održavanje moj muž i ja uskačemo sa samo nekoliko tisuća kuna, nekad tjedno, uglavnom mjesečno.
Hvala bogu, umrli su mi i otac i majka pa nas sve posthumno hrane, prodali smo onu kuću u Novom Vinodolskom. Krešo trenutno živi kod nas. Kad se vrati iz škole moj muž i ja mu na smjene držimo predavanje kako se ponašati prema novom spolu. Naime, cure iz Krešinog prvog de ne daju mu mira. Grle ga, ljube, bacaju na beton pa ga jašu, dok ga jedna jaše druga ih snima mobitelom. A on, ili plače ili čeka da zazvoni zvono.
Da je moj Krešo Krešimira znala bih što joj reći, ovako… Moj muž nije agresivan muškarac pa Kreši govori kako bi morao sve prijaviti učiteljici, a ja mu svakoga dana ponavljam da prema novom spolu mora promijeniti odnos. Pričam mu kako je to nekad bilo. Kad sam ja bila mala, pa veća, pa velika, pa jako velika, dečki i muževi su me mlatili, trljali svoju đokad o mene u prepunom autobusu, a ja sam sve izdržavala jer je takvo vrijeme bilo. Krešo me gleda tupim pogledom. Da je Krešo Krešimira rekla bih joj, odjebi klipane, iskopaj im oči, nemoj dozvoljavati dečkićima da ti deru haljinicu od ružičastog tila i brišu plavo sjenilo sa kapaka, treniraj boks, razbij im nos.
Ali, moja je Krešimira Krešo i ja mu ponavljam da bi trebao sa sebe zbaciti sve te male kobile opsjednute seksom, kad pljusne dvije, treća će odustati. Uzalud. Gleda me svojim velikim, smeđim očima pizdeka 21. vijeka i objašnjava kako je nasilje neprihvatljivo. “Ali ti si žrtva, tebe siluju“, derem se u klempave uši. Uzalud. Njemu je tata rekao da prema djevojčicama mora biti dobar, to mu je rekla i mama, bolesno napaljena feministica, zato siroto dijete ima izgrižen vrat, a jučer su ga tri vještice poljubile “u usta.”
Što od mene očekuju moj sin i njegova žena pojma nemam, nije na nonama da ispravljaju roditeljske greške, ali ja sam uvijek mislila da izlaz postoji. Sutra idem pred školu i vlastitim ću rukama malim kozama, da ne upotrijebim preoštru riječ, jednoj po jednoj upropastiti frizuru, obrisati šminku sa lica i ruž sa usana, acetonom očistiti nokte, poderati one idiotske suknjice i šljokicama optočene skafandere i zarežati: “Ja sam nona, Krešina nona! Jašite nekog drugog!”

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

MARX U SABORU

Ne bih gledala zasjedanje Sabora da me nije u dušu pogodila sudbina gospođe Suzane Šešo. Gospođa je radila u zadarskom Intersparu. Nakon tko zna koliko sati neprekidnog robovskog rada osjetila je glad pa uzela dvije “fete” nečega mesnatoga. To su snimile kamere, gospođa je ostala bez posla jer je, kako je presudio sud u Zadru, “konzumirala hranu bez odobrenja.” Sudbina gospođe Šešo u srce je dirnula čitavu gladnu Hrvatsku. Kako je netko, makar i u ime zakona, skupio hrabrost da gladnoj ženi da otkaz zbog “konzumiranja hrane bez odobrenja.” Očito, nikako se ne možemo naviknuti da živimo u pravnoj državi u kojoj je lopov lopov ma koliko njegov zločin tanak bio. Gospođa Šešo će platiti i sudske troškove i neće i neće i neće i neće joj biti olakotna okolnost što su dvije fete parizera debele jedan centimetar.

Gledala sam one u Saboru da bih provjerila da li su svi hrvatski lopovluci jednako veliki. Onaj ministar obrazovanja, znanosti i sporta, onaj Pavo, ukrao je nekome znanstveniku komad njegova rada, uvalio ga u svoj i to nije označio kao tuđe. Da je Pavo lopina nema baš nikakve sumnje. U Saboru ne sjede samo visokoobrazovani ljudi, nisu svi doktori znanosti kao što je to onaj Pavo, ali nisu ni retardirani. Jasno im je da si, kad uzmeš tuđe, lopov ma što ukrao. Pa ipak…Satima su raspravljali je li onaj Pavo lopov ili nije.

Najglasniji u obrani lopine bio je premijer Plenković. Baš me zanimalo na koji će način braniti neobranjivo. Gospodin je, prvi sam put gledala njegov nastup, visok, bahat, “duhovit”, podrugljiv, naoružan nadmoćnim smiješkom i drhtavim podbratkom. Ukratko, borac. Dok sam gledala kako ustaje, pa sjeda, ustaje, pa sjeda, pala mi je na pamet stara poslovica. “Ja ću svoje otkukurikati, a hoće li svanuti nije moja stvar.” On jest kukurikao, nama nije svanulo.

One koji poznaju Plenkovića kukurikanje napuhanog pijetla nije iznenadilo. Mene jest. Mislila sam da nam se poslije Milanovića ne može dogoditi Milanović. Dogodio nam se. Za pametnije od mene logično. Ista škola, ista družba, isti nastup. Rugao se baš svakome tko je ukazivao na notorno, Pavo je lopov. Nekako bih sve to još i mogla progutati, očekivati od naših političara išta osim demagogije, laganja i krađe je suludo, ali me izbacio iz cipela kad je sabornicima krenuo pokazivati koliko je Pavo lopov. “Evo, ovoliko, samo ovoliko, gospodo, ovoliko, samo ovoliko…” Plenković je spojio vrh svoga palca sa vrhom svoga kažiprsta i pokazao nam kako je malo, ali zaista malo, ma vidite koliko malo, ukrao Pavo.

Da ne povjeruješ svojim očima. Otkad se to zločin mjeri debljinom? Da li su dvije fetice parizera koje je “bez odobrenja konzumirala” gospođa Šešo zaista deblje od ukradenog komada teksta što ga je “konzumirao” Pavo? Poruka je jasna. Silovanje tankim, kratkim kurcem nije zločin. Tanak, kratak kurac je licenca za silovanje.

Jednom reče Marx:”Tajna života je poštenje i pravednost. Ako to možete odglumiti, uspjeli ste!” Sve je Marx o Plenkoviću davno rekao. Dobri, stari Groucho.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

JESAM LI STILSKA IKONA?

Ne bih ja znala što to je “stilska ikona” da ne čitam portale. Stilske ikone su žene koje imaju četrdeset kila na metar osamdeset, kad svojoj prirodnoj visini dodaju štikle od dvadeset centimetara, i muškarci, oni ne moraju biti mršavi, koji oko vrata nose maramu, a na marami piše Ralph Lauren.Ne tako davno jedan je hrvatski koreograf zlostavljao, po tko zna koji put, balerine jer nisu plesale onako kako se on derao. Dao je ekskluzivnu izjavu da kuje lažu. Svi su mediji zabilježili da je, dok je izjavljivao, oko vrata nosio nekakvog Laurena, sirotice nisu spominjali.
Ženske na hrvatskoj javnoj sceni koje drže do sebe ubijaju se koja će od njih biti jedina stilska ikona. Rat među zvijezdama na hrvatskom nebu koga nema prate modni mačkovi. Najpoznatiji od njih po kome su svi ostali dobili ime na sebi u pravilu nosi, dok gleda u kameru, nekoliko tisuća eura, a samo neki znaju odakle mu pare. Čovjek bi, da živi od bilo kakvog rada hodao gole guzice. Koja sam ja glupača! Rad je i zarađivati golom guzicom da ne bi svijetom hodao gole guzice.
Zašto u Hrvatskoj ne postoji ni jedna modna mačka? Biti modni mačak znači imati um. Ženske su klade, one su ikone. Da, to treba naglasiti, pederi, neka mi homoseksualci oproste, imaju savršen ukus. Zato sve svjetske ikone slušaju pedere i zato sve svjetske ikone, pa i ove naše sirotice, jednako izgledaju. Avetinjski mršave jedva nose ogromne silikonske grudi, u obrazima silikonske jagodice, usne poput kokošje guzice u naponu snage, guste trepavice, njihove polućelave glave obrasle su umjetnom kosom, iz struka im je liposukcirana posljednja kap masnoće.Jedna od njih, zašto je to javna tajna, u Americi je ostavila dvadeset kilograma svoje masti. Da je bar tamo ostala.
Kad osvanu na portalu pa im mačorčina pohvali autfit, tko sretniji od njih. Nažalost, premijera ima mnogo, a mačak nije uvijek mačić. Kad on svojim opakim jezikom sasječe ikonu, a pohvali onu kujetinu koja nije nosila original guči torbicu nego kopiju, jebo pas mačku oči, ikona ne spava tjednima. Do idućeg crvenog tepiha ili premijere u Sinestaru gdje su hrvatskim ikonama dječica modni dodatak. Doduše, i neka su dječica već ikonice.
Poruka koju šalju i ikone i mačci i mediji je zastrašujuća: ti si ono što na sebi nosiš. Kraće, ako nisi ikona, ili ako se bar ne potrudiš da to postaneš, gubitnik si ili gubitnica. Zanemaruješ jedinu istinu našeg doba, vrijediš onoliko koliko vrijedi tvoja ambalaža. Jebeš pamet, jebeš talent, jebeš rad daleko od bljeskalica i mačorčina. Jebeš život bez Ralpha i Laurena.
Izrigala sam se na sirote ljude koji samo vole sve što je lijepo zato jer do danas nisam bila modna ikona. Danas jesam! Jesam li? Jučer je bio veliki dan u mom životu. Čak dvije riječke prodavaonice u koje u pravilu nitko ne ulazi, tenisice 1300 kuna, jakna 5.000 kuna, majica od kašmira 3.000 kuna, otvorile su svoje rajske dveri i nama koji smo do jučer pljuvali i mačke i njihove žrtve. NA SVU ROBU POPUST 70%.
Mislila sam u jednu od trgovina ući opušteno, onako kako to rade ljudi koji preziru robove skupih krpa. Jedva sam ušla. Ljudi su jedni drugima otimali iz ruku Ralphove i Lorene. Nitko nije pitao koliko nešto košta. Neka košta šta košta kad manje košta. Nažalost, nisam znala da će se tako nešto u mom životu ikad dogoditi pa nisam smršala trideset kila. Od moga bi se tijela mogle napraviti četiri malo punije ikone pa sam skrenula pogled sa haljina, jakni, hlača… A onda sam, već pomalo očajna, ugledala brdo cipela.
Kupila sam tenisice, plave, brušena koža, koštale su tisuću i pol kuna, a ja sam ih dobila za 450 kuna. Na šest rata. Prodavačica mi se ispričavala, nemamo manjih vrećica, kutiju vam mogu staviti samo u najveću, ako vam ne smeta? Da smeta? Da smeta? Ha, ha i ha, ha. Prvi put u životu hodat ću Korzom i mahati vrećurinom Ralpha i Laurena, neka me svi vide, neka krepaju od ljubomore. Ja sam IKONA, MODNA IKONA!
Izašla sam na Korzo. Svi oko mene bili su ikone. Jebemti život!

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

MALI “USTAŠA” I VELIKA ŠUTNJA

Zašto je u posljednje vrijeme u Hrvatskoj baš kultura vruća tema? Za kulturu se iz budžeta izdvaja 0,0000 i još nešto nula. O njoj se šutjelo sve dok joj čelo nije zdrobio “ustaša”. Mi Hrvati se, kad naletimo na “ustašu”, ponašamo ko šećeraš u slastičarnici. Krenemo sliniti, pa onda jesti sranja.
Tom “ustaši” nikad nisam previše vjerovala, mislim, nisam vjerovala da je ustaša, jer sam, kad sam bila mala, slušala od none da su ustaše Hrvati. Ne može biti ustaša Nizozemac ili Ukrajinac, ko što četnik ne može biti Šveđanin ili Palestinac. Je li moja nona Ličanka, prezivala se Vrban, zaguglajte “Vrban”, bila u krivu? Želim reći, onaj kepec je lažni ustaša, poturica koji nikad neće biti Turčin, bar ne u perepciji potomaka pokojnog Vrbana.
U ovoj zemlji ima mnogo lažnih stručnjaka na sve teme, ali ja se hvatam kuluture zato jer sam tu duplo doma. Em se bavim kulturom, em je onaj Vrban… Pitam ja vas, koji kurac “udruge dragovoljaca” rade u kulturi? I što su to “udruge dragovoljaca?” Jesu li to skupine ljudi koje su pred dvadeset i sedam godina, bože, kako vrijeme leti, krenule dragovoljno u rat? Jesu. Je li gotovo s tim ratom? [b]Gotovo je! Zašto se svi ti ljudi, očito u punoj snazi, ne sastaju u nekim dvorana i ne igraju briškulu, trešete ili neku igru vezanu uz kraj iz koga su krenuli u rat? A mogli bi i raditi nešto.
Za koji krasni kurac su se uhvatili kulture? I HAVC-a? HAVC je udruga koja pomaže hrvatskim umjetnicima kod snimanja filmova. U posljednje vrijeme naši filmovi dobivaju brda nagrada, naši se glumci, režiseri i režiserke klanjaju na crvenim tepisima diljem svijeta, čak i ja sam krenula gledati naše filmove. I sve bi bilo divno i krasno da se nisu ukazale one udruge. Što oće ti ljudi? Oće više domoljublja u filmovima. Film jeumjetnost. Stvoriti umjetničko djelo ne možeš po receptu iako si za ovu i ovakvu Hrvatsku dao desnu nogu i lijevo nešto. NE MOŽEŠ! Umjetnost je više od Domovinskog rata, umjetnost je veća od svakog rata, ratovi se zaboravljaju, pali borci se zaboravljaju, dragovoljci nestaju u bespućima zaborava, jedino umjetnost ostaje. Zauvijek! Dovijeka! I kad umre zadnji dragovoljac gledat ćemo “Ne gledaj mi u pijat” i “Zvizdan” i “Oprosti mi za kung fu”, “Svećenikovu djecu”, “S one strane”… Krešo Golik i “Tko pjeva zlo ne misli” živjet će vječno, Gotovina je mrtav ma koliko Hrvatska teve šutjela o tome.
Hrvatski umjetnici odlaze na Hrvatsku teve koja je glasilo Udruga domovinskog rata. Tamo im dragovoljka koja je i medicinska sestra drži slovo o umjetnosti. Gledala sam to “Otvoreno” otvorenim očima i pomislila, jebote, jebote, jebote. Toj bi medicinskoj sestri režiser Matanić trebao operirati mozak. I ne samo njoj. Možda bi dragovoljcima i dragovoljkama bilo jasnije što to kulutura jest kad bi na kolonoskopiju odlazili našim svjetski poznatim glumcima?
Za koji kurac se u Hrvatskoj već dvadeset i pitaj boga koliko godina strukom bave samo nestručnjaci? Inkarnacija naše karikature od zemlje je predsjednica Kolinda čija je inteligencija definitivno obrnuto proporcionalna sa količinom umjetnih dlaka na njenoj glavi. Pa ipak… Nitko se ovdje ne buni. Moja ugledna ustaška familija šuti kad joj nadrkani patuljak i lažni ustaša sere o ustaštvu. Umjetnici šute kad im medicinska sestra sere o filmu. Građani šute kad im udruge seru na sve teme. Šute gledatelji privatne teve kad na njoj “uživo” govori Kolinda. Njen je nastup bio genocidiranje građana ove čudne zemlje.
Svi šutimo, a karavane odlaze. U Irsku, Njemačku, Kanadu, Švedsku, Dansku…

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

REPUBLIKA RIJEKA

Da mi je netko devedesete rekao da ću živjeti u zemlji u kojoj ću 2017. morati “braniti” uglednu riječku profesoricu Snježanu Prijić-Samaržiju koja će biti izabrana za rektoricu Sveučilišta u Rijeci, od napaljene hrvojadi, rekla bih mu da je lud. Svi mi koji živimo u Gradu Koji Teče znamo profesoricu. Nabrajati njene ljudske i stručne kvalitete da bih je “obranila” od anonimnih divljaka koji se glasaju na jednom od smrdljivih naci-portala čini mi se besmislenim.
Zašto se osvrtati na ono što pišu polupismene budale? Koga briga što piše Dnevno.hrak? Riječani i Riječanke nikad nisu bili opsjednuti porijeklom svojih građana. Gdje je Profesorica rođena uznemiruje samo one koji su plaćeni da lovom na Srbe i Srpkinje u Hrvata skrenu pažnju sa života Hrvata. Kad kažem “Hrvati” ne mislim samo na čiste Hrvate, oni najčišći su vjerojatno samo potomci Pavelića i Stepinca, mislim na nas obične. Na nas prevarene, opljačkane, ponižene, lagane, silovane bezdušnošću naših vladara.

Koja smo mi siročad. Premijer nam je lažov, manipulator, cinik, plagijator i zaštitnik svih mogućih lopina. Ministri su nam lažovi, manipulatori, lopovi, plagijatori, cinici. Popovi su nam silovatelji, kradljivci, lažljivci, ne plaćaju porez, šire mržnju, pozivaju na linč drugih i drugačijih.

Gradonačelnik Zagreba je manipulator, suspektni kriminalac kojemo će se suditi kad se Bog na zemlju spusti, bolesni graditelj fontana, izgladnjivač zagrebačke dječice u vrtićima, zagovaratelj uniformi koje će među učenicima izbrisati klasne razlike. Ha, ha.

Predsjednica države je nešto opsjednuto oružjem, uniformama, ratom, borbama, tenkovima, tromblonima, vojarnama, vojnom obavezom. Najpoznatija je po izjavi da su vojni šatori za jednu osobu dobar izum, ali da još bolje funkcioniraju kad se u šator za jednu osobu uvuku dvije, “onda je toplije”, a idealno je kad se u šator za jedno ugura troje. Ona govori, ti je na ekranu gledaš i pitaš se, jesam li ja u ludnici ili u svom dnevnom boravku? I još je moje gore list.Gnjili list.

Otkako Hrvatskom vlada najnovija HDZ ekipa sa onim bolesnicima iz Mosta ovdje je sve moguće. Pale se “pederi” i “lezbe”, u Dubrovniku se pokušava umlatiti čovjeka zato jer je crnac. Dobro je to što je ujedno i jedan od najpoznatijih svjetskih glumaca tako da je preko fejsa čitavom svijetu poslao poruku u kakvoj se zemlji nalazi. Crnci svih zemalja, odjebite.

Vijest dana je snimanje filma “General”, režira ga Antun Vrdoljak, nešto što je bilo i ostalo u guzici svakog sistema. Nešto neuništivo poput štakora ili žohara, nešto što će živjeti vječno, nešto čemu su svi grijesi oprošteni. I širenje mržnje devedesetih, i mrcvarenje Srba na Hrvatskoj teve i radiju, davanje otkaza krivomislećima…Titov režiser, filmska Jugoslavenčina od formata preko noći je postao Hrvatina koji u svojoj stotoj snima “remek-djelo” mojim parama. Koliko su sudbina zgazile njegove noge? Koliko je ljudi poslao u nesreću? Kad će se u Hrvatskoj snimiti film o Vrdoljaku? Nikad jer je Hrvatskla zemlja lažova, zločinaca, mrzitelja, bešćutnika, divljaka, prostaka.

I tako dvadeset i sedam godina. Živim u gradu u kome se devedesete ljudi nisu izbacivali iz stanova samo zato jer su Srbi. Srpski civili nisu ubijani na cesti. Ni snajperom. Rijeka nikad nije bila ni Split, ni Zagreb ni Osijek ni Zadar. Čujem vas i jebite se vi i vaša teza. Na nas nisu padale bombe pa smo zato mogli biti tolerantni. Riječani su bili tolerantni, ogromna većina, zato jer su civilizirani, ogromna većina. Kad je trebalo braniti Hrvatsku Riječani su odlazili na ratište, a zadarski autobusi su uzalud prazni čekali na riječkoj rivi da se odbjegli Zadrani ukažu, ukrcaju u autobus, vrate u svoj grad i obrane ga. Riječani su ratovali na svim hrvatskim ratištima protiv neprijatelja, ne protiv bespomoćnih žena, sitne djece i civila koje se prebijalo u ostalim hrvatskim gradovima.

Jednom treba reći, vrisnuti treba, da Rijeka nikad nije bila Hrvatska koja mrzi druge i drugačije, da nikad nije i neće saditi vrbe za Srbe i da humanost nije jednako izdaja. Kriminalci koji opet vladaju našom zemljom prodaju nam upravo tu tezu. Riječani nisu dovoljno domoljubi, da jesu profesoricu Snježanu Prijić-Samardžiju napojili bi kiselinom, stavili joj flaster preko usta, prebili je, zapalili, pa njezin leš bacili u more. Neka mrtva Hrvojadi šalje poruku, Rijeka je Hrvatska i samo hrvatska. Ubojice, naš gradonačenik Obersnel nije Glavaš.

E, pa, smeće jedno iz svih hadezea koji vladate ovom zemljom, neće ići. Nismo mi od jučer. Ako treba skupit ćemo se, ako treba, a treba, poručit ćemo vam, KREPAT MA NE MOLAT! Ako treba, Rijeka će postati Republika. Zločinci, ne damo vam našu Prijićku!

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

“LJUBAV NA POSLJEDNJI POGLED” PREVEDENA U SAD-U

Američki izdavač Dalkey Archive Press, koji je 2004. godine izdao Vedraninu knjigu “Uho grlo nož” (“Night“), jučer je izdao i “Ljubav na posljednji pogled” u prijevodu nagrađivane prevoditeljice Ellen Elias-Bursać.
Dalkey knjigu opisuje kao žestoki roman o bračnom zlostavljanju, napisan za supruge, djevojke, majke i sve žene koje su doživjele traumu u svojim vezama:

Citat :: Rudan writes with conviction and strength, drawing upon her own personal experiences to create a book with powerful insight. Like Rudan’s previous fiction, Love at Last Sight moves with a strident feminist voice, and will undoubtedly leave its mark upon any reader sympathetic to Rudan’s story.

M. Bartley Seigel recenzirao je knjigu za online časopis za međunarodnu literaturu “Words Without Borders“, komentirajući da ima osobnu listu pravila upitne vrijednosti pa smatra da, kao što se čovjek nikad ne bi smio napušiti s Izraelcem, od Hrvata ne bi trebao očekivati nadu. “Što čitatelj može očekivati od knjige o radosnoj temi bračnog zlostavljanja”, pita se Seigel, dodajući da je knjiga brutalna, predivno napisana i prevedena, s dubokim uvidima.
“Love at Last Sight” možete kupiti preko Amazona.

O LJUBAVI

Nekoliko mojih čitateljica želi znati u kojem sam roku napisala knjigu “Ljubav na posljednji pogled“, druge me pitaju zašto sam je napisala.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Knjigu sam napisala u jednom dahu. Čini mi se da dah nije trajao ni šest mjeseci. Često bih prekidala mlaćenje po tastaturi, odlazila na terasu, duboko disala, plakala, povraćala…

U to vrijeme pozvana sam u Beograd na premijeru kazališne predstave “Uho, grlo, nož”. Igrala je Jelisaveta Sablić a režirala ju je Tanja Rigonat, Atelje 212, sezona 2002/2003.
Sjećam se svega. Bile su dvije premijere jer je interes bio ogroman. Mnogi su mi ljudi prilazili, čestitali i govorili kako mora da se osjećam sjajno.
Ostalo mi je u pamćenju da sam u jednoj prodavaonici televizora vidjela sebe na svim ekranima. Tako nevjerojatan uspjeh a meni sva ta frka baš ništa nije značila.
Čak sam sve odradila u prijateljičinoj haljini, toliko mi je to bilo nebitno. Jedva sam čekala da dođem doma i nastavim pisati knjigu svoga života koja je to ostala do danas.
Bila sam sigurna da će hrvatski kritičari preda mnom pasti na koljena. Kad tamo…Toliko drvlja i kamenja nikad nije bačeno na bilo koju hrvatsku knjigu.
Svi su se medijski mužjaci digli na zadnje noge i pokušavali me baciti pod svoja kopita. Medijske ženke rigale su žuč. Bila sam zaprepaštena. Kako ljudi ne vide koliko je ta knjiga dobra? Ima glavu, rep, ritam, jasnu i glasnu poruku: mužjaka koji te zlostavlja treba umlatiti.
Uzalud. Nedavno sam knjigu ponovno pročitala. I opet mislim što sam mislila 2003. Knjiga je mrak. Imam osobinu koju ima malo ljudi. Priznajem samo svoj vlastiti sud. Ne zanimaju me kritičari, ni mišljenje susjeda, znanaca, prijatelja.
Ta je knjiga priča o ženi koja prebijena čuči u Afganistanu, Hrvatskoj, Mađarskoj, Švedskoj…Ispričala sam priču o svim ženama svijeta i za sve žene svijeta.
Zašto ostale sirotice ne pišu kroz šta prolaze sa gadovima uz kojih im život teče? Ne zato što su nepismene ili netalentirane. Muževi mlate i književnice i pjesnikinje i doktorice nauka…
Sve se one srame. Taje svoju gadnu priču jer se osjećaju krivima. Da su bolje ne bi im on lomio ruke, noge, ispirao im rane kiselinom i rezao nos. I ja sam se u svojoj odvratnoj vezi neko vrijeme osjećala krivom.
Kad bi me uhvatio za vrat i priveo do ogromnog ogledala, golu, pa mi rekao, pogledaj se, tko bi te takvu htio, u mene bi iz ogledala gledala izbezumljena, mršava jadnica prestravljena da će joj onaj tko je drži za vrat s pravom drvenom kuhačom iskopati oko.
Jednoga sam dana, on je preko vikenda bio na službenom putu, ja doma sama sa djecom, shvatila da me ta sirova mužjačina uopće ne zanima, da mogu zamisliti život bez njega.
Dvadeset i pet godina živim daleko od divljaka. Presretna sam s drugim i drugačijim koji mi je riječju i djelom milijun puta dokazao da nisu svi muškarci svinje u što sam ja godinama bila duboko uvjerena.
Slobodna sam, moj je parter junak mojih snova pa svoju knjigu danas mogu čitati kao da je nisam ja napisala. Žao mi je moje glavne junakinje i drago mi je što je smogla snage da ubije svoga ubojicu.
Mislim da je u Hrvatskoj, nažalost, to jedini način na koji žena može izaći iz pakla. Svim ženama koje se danas nalaze gdje sam ja nekad bila preporučujem to rješenje. Sve ostalo je mučno, jezivo, crkavanje na rate.
Drage moje, ne sanjajte o sigurnim kućama, nema ih. Ne sanjajte o bijegu. Naći će vas. Ne sanjajte o slobodi. Ubit će vas. Pročitajte moju knjigu, na netu je, skupite hrabrost.
Dok bude pijan ili trijezan hrkao na kauču, razvalite mu čekićem glavu. Završit ćete u Požegi? Bivše sestre moje, iz Požege se izlazi. Zamislite, nakon godinu ili dvije, šetat ćete svijetom sigurne da vas on neće sačekati iza ugla i upucati.
Šta će reći djeca koja će ostati bez tate? Tate? Djeca? Ni djeca ne vole mame štrace. Poslat ćete im poruku, za život se treba boriti na život i smrt. To će ih ojačati.
Cure, ja sam se spasila. Ništa vi niste gore od mene.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

ABORTUS NA HRVATSKI NAČIN

Blago zemlji kojoj je abortus top tema, blago nama. Ovih je dana neki Sud koji se u pravilu bavi samo pizdarijama odlučio da će… Trebala sam malo proučiti problematiku. Hrvatski abortus je ubijanje Hrvata ili Hrvatice. Ej, je li abortus ubojstvo u Hrvatskoj kad na njega krene Srpkinja ili je to herojski čin? Možda bi toj Srpkinji trebalo dati status dragovoljke Domovinskog mira? Platiti joj i zahvat i uloške i ručak nakon zahvata na koga inače abortuše nemaju pravo?

Skrenula sam sa teme, ali nije da nisam načela pravu temu. Trebat će malo vremena dok našim političarima ne svane da bi abortuse u našoj domovini trebalo dijeliti na prihvatljive, obavezne čak, one na koje odlaze Srpkinje, Ciganke i ostale manjinke, i apsolutno neprihvatljive, to bi bili oni na koje kreću arijevke. Hrvatska je na umoru, sve nas je manje, mislim nas čistih, ubijanje hrvatskog embrija zločin je koji vapi do hrvatskog neba. Zato bi onaj Sud trebao opet zasjesti i raščistiti situaciju a ne da se miješaju kruške i jabuke.
“Otvoreno” je jedina emisija Hrvatske teve koju gledam, nikad do kraja i uvijek isključim ton, jer me zabavlja to što o svim našim vitalnim problemima sve znaju samo muškarci. Voditelji muškarci, gosti muškarci. Tema: hrana u dječjim vrtićima. Najčešće bolesti u nedonoščadi. Vršnjačko nasilje u jaslicama. U studiju muškarci. Političari. U tamnim odijelima. “Desni” sjede desno, “lijevi” lijevo. Pa krene rasprava.
Svaki se put pitam, dok gledam nijemi film, što hrvatski političar zna o djeci? Ne kažem da nisu, svi su ga oni jednoga dana uvalili nekoj ženskoj pa je onda ona rodila, pa se onda za Story sa mužem i bebom fotkala, pa su se smiješili, pa je onda on nakon mjesec, dva ili tri slikan kako se drapa noći o ponoći sa nekom starletom, pa mu je žena sve oprostila:”Pokušat ćemo ispočetka, volimo našu Lulu Mariju.” Čin jebanja jedino je što hrvatske političare vezuje uz djecu. Sve ostalo je briga sirotica koje pod njima leže ili ih jašu. Tu su i privatni vrtići, dadilje, instruktori, dileri, kad bebe malo narastu, policija koja zataškava gaženje sirotinje na zebri kad sin političara malo više popije ili previše ušmrka…
Zato mi se čini pomalo perverznim što ovih dana o abortusu govore samo uvaženi hrvatski muži. Znaju li kako izgleda abortus, koliko košta, koliko se krvari, imaju li pojma kakav je to osjećaj kad shvatiš da su jedna usta više ipak postala jedna usta manje? Pa sa uloškom među nogama kreneš doma, opuštena i još zapališ cigaretu nasred ceste i taj dan ne moraš ići po klince u vrtić jer imaš “dobrog muža” koji kuži.
Želim reći, pun i prepun mi je kurac hrvatskih muškaraca i političara i teve voditelja i pravnika i sudaca i popova koji seru o abortusu. Mi žene sve to šutke gledamo i ne mislimo da je to normalno, ali mislimo da je normalno da to šutke gledamo.
One muške razumijem. Njih pritisni, govorit će na svaku temu. Ne čudim im se kad čujem koliku lovu mlate. Zapošljavaju rođake. Od kriminalaca dižu tisuće eura da bi im presudili rad za opće dobro umjesto dugogodišnje robije. Mafijašu odlažu suđenje da bi mu dali šansu da opet postane Boss. Svećenicima opraštaju porez i jebanje djece, a popovi im vraćaju uslugu škropeći glavice njihove dječice koja će kad odrastu postati ubojice, lopovi i političari. Sve se u krug kreće.
Da, abortus. Nisam uspjela skužiti. Da li je ovih dana u Hrvatskoj dozvoljen ili zabranjen?

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Mar 07, 2017 3:38 pm

POKAŽI MI SVOJU PICU

Pa šta ako ovaj tekst pišem jer je sutra Dan žena? Tko vas jebe, dečki. Sutra neću moći pisati jer ću se naliti u čast činjenice da sam žensko. Drago mi je da sam žensko. Ubila bih se da mi naraste kurac iako nije lako. Diskriminirane smo na milijun načina i potpuno je svejedno da li živimo u Švedskoj ili Saudijskoj Arabiji. Muškarci su maštoviti, ne ubijaju nas u svim krajevima svijeta na isti način. Sigurna sam da je ovaj problem nerješiv na nekom “globalnom” nivou ali lokalno, mislim ono, jedan na jedan… U Hrvatskoj ne prođe dan da neka žena ne dobije nož u vrat zato jer je njezin dragi voli. Gad iz zatvora izađe prije nego što u njega uđe. Kad žena “iz ljubavi” uvali nož u vrat čovjeku svog života dugogodišnja robija joj ne gine. Da ne bi ostale sretnice dobile inspiraciju.
Pristrana sam, to znaju svi oko mene, muškarci mi se gade. Ne svi, ne onih pet koje volim. Muškarci. Govna koja će svako sranje što nam ga uručuju prikazati kao poklon. Imaju veće plaće jer su uspješniji, uspješniji su zato jer nemaju menstruaciju. Ne možeš krvariti i biti šefica marketa. Mi i rađamo, a zato jer rađamo moramo brinuti o djeci, dojiti, voditi ih u vrtić, školu, vjeronauk, neka curice i dečki nauče tko je nastao od čijeg rebra i tko zbog toga mora najebavati do smrti.
Mi imamo i stare roditelje, njegove i naše, o kojima treba brinuti. Ne možeš odletjeti u Njujork na službeni put ako njegov otac ima upalu prostate. Tko će mu kuhati, jebiga? Nije žensko na ovome svijetu da putuje, zarađuje i jebe se na službenom putu, naše je da rađamo, rodimo, da budemo trudne i da nam muškarci govore kako je to biti trudan, što je menopauza i kako je steći… O temama o kojima nikad ni jedan muškarac na ovome svijetu ne može ništa znati oni znaju sve.
Bacila sam oko na internet. I izrigala se. U Rijeci je predstojnik Klinike za porodništvo i ginekologiju muškarac. U Zagrebu je muškarac na čelu Sestara milosrdnica i Klinike za porodništvo Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dečko je šef i Svetog duha, muškarac upravlja i splitskim rodilištem i zadarskim. Jedina žena na čelu rodilišta je gospođa iz Osijeka. Neću joj spomenuti ime jer je to podatak od danas a do sutra će vjerojatno dečki zaključiti da ona to ne može ostati jer ima jajnike.
Zamislite da je obrnuto. U Hrvatskoj se urologinje mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Zato jer dečki misle da ni jedna žena ne može o njihovom kurcu znati više od njih samih. Prostata je nešto što samo oni imaju, kako žena može uvaljivanjem ženskog prsta u [b]mušku guzicu doći do bilo kakvog pametnog zaključka kad ženska nema ni prostatu ni mušku guzicu ni kurac. Zato oni svoga đoku polažu samo u muške šape, zato oni svoj čmar šire samo dečkima. A opet, s druge strane, o našem međunožju sve znaju. Pametni su za popizdit.
Kad negdje organiziraju kongres, bio je jedan u Osijeku, Hrvatski kongres ginekologa s međunarodnim sudjelovanjem, u Organizacionom odboru bili su samo muškarci, u Znanstvenom odboru 24 muškarca i 7 žena, u dopredsjedništvu Kongresa 3 muškarca i 1 žena. Tajnice su bile žene. Na Kongresu o reprodukcijskom zdravlju, planiranju obitelji i kontracepciji u Šibeniku, hotel Solaris, bilo je 25 predavača, od nji 6 žena. U Topuskom je Crkva organizirala ginekološki kongres. Čak i hrvatski popovi koji u životu pičku vidjeli nisu vrhunski su ginekolozi.
Na čelu Hrvatskog društva za ginekologiju je muškarac. Na čelu Hrvatskog ginekološkog onkološkog društva je muškarac, dopredsjednik je muškarac, žena je tajnica. I nama je to normalno? Muškarci i popovi drže nam slovo o menopauzi, menstruaciji, trudnoći i abortusu zato jer mi glupače pojma nemamo što se u našem tijelu dešava. Kad još naglasim, a treba naglasiti, da kardinal Bozanić u Hrvatskoj slovi kao apsolutno najveći autoritet za abortus i sve ostalo uz pičku vezano, pitam se pitam da li je to slučajno?
Nije. Ne pružamo otpor. Znam da je ovo prastari podatak, jučer je u Karlovcu muž pred očima svoje djece pokušao lovačkim nožem ubiti majku svoje djece. Nije uspio. Zasad. Nož je držao u autu. A što mi držimo u autu? Pelene, papirnate maramice, uloške. Godinama vam govorim i pišem, u gluhe uši, ja bez noža ne idem ni smeće baciti jer nikad ne znaš kad možeš naletjeti na smeće. Zapamtite, u ratu s njima ulošci ne pomažu!
A šta ćemo, šmrc, šmrc, sa muškarcima koje zlostavljaju žene? Neka se udruže i jebu međusobno.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Mar 12, 2017 12:39 am

DEČKI BEZ *U*CA

Mi žene stalno zapomažemo kako smo obespravljene, posebno u politici. Otkad imamo ovo što se zove Hrvatska nikad nije u Saboru sjedilo manje žena. Mužjaci iz SDP-a, HDZ-a i onih trećih strogo paze da se u saborske fotelje ne uvali previše bića bez jaja. Jaja su simbol snage, pameti, čvrstine i još nekih kvaliteta koje mi ovog trena ne padaju na pamet. Uostalom, ne kaže se bez veze za uspješnu, hrabru beskompromisnu ženu da “ima muda”.

Koliko to drži vodu? Pametnu i hrabru ženu definirati kao nositeljicu “muda” jednako je mudro kao i pametnog i hrabrog muškarca definirati kako “mudonju”. Što o ljudskom biću govori par obješenih, čvrstih, dlakavih ili ćelavih jaja? Stručnjaci još nikad nisu dokazali vezu između jaja i pameti.
Diskusije na tu temu su besmislene jer je svaka od nas u životu vidjela nositelja krasnih jaja koji su bili glupi ko kurac i nositelja obješenih jaja koji su bili sasvim drugačiji. A što je sa sisama? Može li se njima definirati muškarca? Ne znam koji bi se muškarac razveselio kad bi mu netko rekao da je “sisat” i “pravo žensko” jer nam je svima jasno da je biti “pravo žensko” uvreda u svakom kontekstu osim kad govorimo o “normalnom” seksu i kad govorimo o ženama. Muškarac koji je “pravo žensko”, kraće, “pičkica”, ni u kom kontekstu nije prihvatljiv i nikad ne može biti “pravo muško”, o “mudonji” da se ne govori.
Vratit ću se na žene u našoj politici koje su imale i imaju “muda”. Prva mi na pamet pada, ne znam zašto, Ljilja Vokić. Ušla je u hrvatsku povijest kad je kao ministrica izjavila da uvijek ustaje kad u prostoriju stupi muškarac. Vesna Pusić koja nas je dvadesetak godina davila svojom “pameću” bila je poznata kao žestoka borkinja za pravdu, istinu i poštenje, a predavanja je naciji uvijek držala okružena svojim kolegama iz stranke, u pravilu mužjacima kriminalcima. Imali smo i premijerku. Jadranku Kosor upamtila sam kao nešto što je uselilo u srpski stan u kome su živjela dva dječaka. Bezdušno su deložirana da bi naša premijerka mogla odgajati sina u većem prostoru. Jedan od dječaka je kasnije skočio sa nebodera. Gospođa Kosor smrt tuđeg djeteta nikad nije dovodila u vezu sa sobom više koju je dobila za svoje dijete. Za to je stvarno trebalo imati “muda”.
O gospođama koje trenutno sjede u EU parlamentu ne treba govoriti. Sjede tamo za nekoliko tisuća eura mjesečno, kokodaču rijetko, kad kokodaknu onda se založe, jedine, da žene ne smiju imati jednaku plaću za isti rad kao i muškarci. Treba li išta reći o Kolindi koja se najviše popela na hrvatskoj političkoj ljestvici? Svaki njezin nastup je uvreda za svaku ženu i za svakog muškarca i za svako dijete koje je završilo peti razred osmogodišnje škole sa dobrim uspjehom. Žena je jednostavno, da li je to već netko rekao, glupa ko kurac. I tu se ništa ne može. I tu se ništa neće moći do idućih izbora kad će opet biti izabrana jer je glupa ko kurac.
A sad o gospođi koja me inspirirala da se uopće dohvatim ove preglupe teme koja bi se mogla zvati Uspješne žene u hrvatskoj politici. Nadahnula me Mirela Holy. Žena je osnovala stranku “Orah”, borila se za ekologiju, poštenje u politici, slala nam je poruku da “ima muda”. A onda… Odjebaše je glasači. Došli su neki novi klinci. Gospođa se nije mogla “onako muški” pomiriti s porazom nego je napisala knjigu u kojoj je rekla “sve” o “svakome” od svojih kolega.
Nama koji o njezinim kolegama političarima i političarka ne znamo ništa netko je trebao reći istinu. Naši političari razvaljuju nos kokainom, naše političarke nose križ oko vrata i jebu se sa oženjenim muškarcima, jedna se “sudbena vještica, ženturača od formata” vratila kući sa službenog puta pa doma zatekla muža koji je “pustio majmunčića sa lanca” da bi ga uvalio “dječarcu”. Tko je “sudbena vještica”, tko je “pustio majmunčića s lanca”, tko razvaljuje nos kokainom, koje se političarke jebu sa oženjenim muškarcima…
“Jajata” alapača Holy na ta je pitanje izjavila za Gloriju: “Kao prvo, ne želim nikoga direktno prozivati i povrijediti te riskirati da moj izdavač ili ja završimo na sudu. Drugo, otkako predajem studentima na veleučilištu VERN, shvatila sam da ljudi više cijene kad sami mogu donositi zaključke nego da im se sve servira na pladnju.” Blago studentima VERN-a.
U hrvatskoj politici ima 20% “žena”. Ima ih 20% previše.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Mar 14, 2017 4:19 pm

RATOVI VAŠI, BENZIN MOJ

Grupa od nekoliko stotina, ili je to bilo tisuća, Riječana i Riječanki krenula je brodom u Split jer je tamo NK Rijeka trebala igrati utakmicu sa NK Hajdukom. Ne volim nogomet. Neugodno mi je kad na ekranu dečki jašu jedan na drugome i jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne uvale kad netko iz njihove ekipe da gol. Nije da imam nešto protiv homoseksualaca, ali zašto se jebu na javnoj televiziji? Nek se krešu bez direktnog prijenosa, neka stenju na kablovskoj. Volim dokumentarce, a mjesečno plaćam 80 kuna za pornjavu. Zašto gledam? Zato jer mužu svakih deset minuta donosim pivo, praznim pepeljaru. Ja sam udana žena.

I tako, krenuo je onaj brod iz riječke luke. Prvi put u povijesti. U povijesti čega nisam skužila. Policija je putnicima poručila da za vrijeme plovidbe ne smiju zapaliti brod. Ako ga ipak zapale kapetan će brodom skrenuti u najbližu luku pa putnici neće na vrijeme stići u Split. Nisu ga zapalili. To je bila brejkingnjuz u svim hrvatskim medijima.
Brod je uplovio u splitsku luku pa su “naši” uspješno krenuli na “njihove”. Nije bilo mrtvih. Žena vlasnika NK Rijeke skoro je izgubila glavu, srećom boca puna vode pogodila je njenog muža. Za vrijeme utakmice netko je istrčao na teren u namjeri da palicom umlati suca, zaštitari Hajduka su sve opušteno promatrali, policija ga je spriječila pa se rat nastavio u nemiru i veselju. Nakon utakmice Splićani su dočekali Riječane tamo negdje oko Senja. Policija je spriječila masakr.
Policija. Hrvatski policajci su najlošije plaćena skupina državnih djelatnika. Na startu dobivaju nekih 3500 kuna, pred penzijom, oni koji drže glavu u torbi, vjerojatno 5.000 kuna. Čuvaju nas danju noću, zimi, ljeti, nikad ne znaju tko će im razbiti glavu. Kad oni nekoga razvale odmah osvanu na naslovnicama kao zlostavljači. Država nema love za pancirke pa dečki i cure golim prsima love metke dilera, ubojica, kućnih zlostavljača i što mene najviše smeta, navijača.
Tko su navijači? Navijači su skupine nečega što urla, mlati, prijeti, pali, razbija. Uvijek se to dešava prije, za vrijeme i poslije neke nogometne utamice. Klubovi koji se sudaraju su privatni. Njihovi vlasnici imaju milijarde kuna zato jer ne plaćaju državi porez, zato jer su u pravilu, oni najveći, kriminalci širokoga spektra. U rukama drže Hrvatsku, na sudu su uvijek nevini jer su svi suci njihovi dečki. Sutkinje su njihove cure.
Priča je prastara, zašto sam nemirna? Čekam operaciju srca, rečeno mi je da baš i nije jeftina, nekih 30.000 kuna. Hoću li je dočekati ne znam jer su liste dugačke kilometrima. Ipak, kako to da za mene i meni slične love u zdravstvu nema, a za krpanje krvavih navijačkih glava ima? Zašto policija koju protiv svoje volje loše plaćam, htjela bih da ti ljudi konačno mogu živjeti od svog krvavog posla, štiti živote divljaka koji se međusobno žele pobiti? Kakve veze ima država sa Dinamom, Rijekom, Hajdukom i održavanjem reda i mira dok se međusobno ubijaju navijači privatnih klubova? Vlasnici klubova trebali bi štititi glave svojih gostiju koji žedni krvi dolaze na njihove partije.
Policija štiti živote riječkih navijača u Splitu i Zagrebu a oni samo dragovoljno odlaze na privatnu utakmicu navijati za klub u privatnom vlasništvu koji će se poklati sa privatnim klubom. ZAŠTO JA SVO TO SRANJE OKO REDA I MIRA MORAM PLAĆATI?! Trebalo bi pustiti utakmicu da počne, čeličnim šipkama zatvoriti sve izlaze i policiji dati slobodan dan. Tko preživi neka ode na pregled privatnom liječniku, inače neću nikad doći na red za operaciju, mrtve bi o svom trošku trebao pokopati Mamić ili neki od njegovih kolega.
Želim reći, neka se dečki na terenu jebu na suho, neka se publika poubija, neka se smrad hrvatske krvi svakog vikenda digne do neba. Neka se u ovoj zemlji najzad lakše diše.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Mar 16, 2017 12:48 pm

AGROKOR, TO SAM JA

Pred nekoliko tjedana parkirala sam auto na parkiralištu u Opatiji. Platila sam mobitelom. Dva puta. Kad sam treći put pokušala platiti dobila sam poruku da je plaćanje preko mobitela “u kvaru”, moram osobno doći i platiti preko automata. Bila sam na poslovnom sastanku, nisam u Opatiju došla da bih satima šetala parkiralištem i čitala poruke vlasnika. Sastanak nisam mogla prekinuti, na šajbi me čekala globa. Nazvala sam ih, zatražila objašnjenje, rekla im da nije moja greška, poslali su me u kurac.

Ovih sam dana od notara dobila rješenje o ovrsi. Iznos koji sam trebala platiti bio je tri puta veći od kazne. Naglašeno je da me čekaju “predvidivi troškovi” ako u roku od osam dana ne platim novi dug. Banalna hrvatska priča. Platila sam dug. Svima koji živimo u ovoj kloaki kristalno je jasno, običnom čovjeku preostaje samo da plaća, plaća, plaća.
Svako dodatno postavljeno pitanja uključuje “predvidivi trošak”. “Sistem”, ma tko on bio, građanima ove zemlje ne prašta. Potpuno je svejedno jesi li dužan za struju, vrtić, vodu, odvoz smeća. Bit ćeš ovršen bez milosti. I bolestan, i nemoćan, na umoru, besposlen. Zbog duga od 1200 kuna jedna je građanka Hrvatske ostala bez krova nad glavom. Svako deranje hrvatske kože, to treba reći, uvijek je u skladu sa zakonom.
Ovih dana evo nam vruće teme. O dugovima je riječ. Agrokor, za koga nadahnuti kolumnisti znaju reći da, kad Agrokor prdne Hrvatska dobije krvavi proljev, prdi li ga prdi. Smrad se diže do neba, a naša se Vlada, navodno, sa Todorićem, sastaje noću u nekim dvorima. Noću? Tko tu noći o ponoći koga jebe? Tko je tu kurva, a tko makro? Tko su mušterije znamo.
Todorić nije inkarnacija uspješne Hrvatske od jučer. Još mu je Tuđman pušio. Što se dogodilo? Priča o Agrokoru jasna je k’o dan. Todorić se zaletio, krivo procijenio, razvalio ralje i progutao preveliku ribu, sad se davi. U kapitalizmu smo. Svatko od nas proživljava Todorićevu priču.
Ipak, ima zajeb. Todorićeva priča nije Todorićeva. Ona je moja. Predsjednik Hrvatskog sabora, neki Petrov, seoski liječnik, šalje mi umirujuće poruke. Sve će biti u redu, Agrokor je privatna firma, država neće štititi Todorića, ona će samo braniti “državne strateške interese.” Petrov, visokokvalificirani zajebant, najblaže rečeno, usuđuje se u ovim teškim trenucima za mene, ne za Todorića, sa građanima Hrvatske komunicirati onako kako komunicira sa luđacima u svom rodnom mjestu.
Ne kuži da nama psihijatar ne treba ma koliko bio ambiciozan. Jednostavno, nismo munjeni. Jasno nam je i bez njegovog obraćanja naciji da u Hrvatskoj dugove plaćaju ljudi koji parkiraju u Opatiji, ne Todorić i ne njegova čerga. U ovoj ću priči, znam, doktore, da to i ti znaš, najebati ja i svi moji i bliži i daljnji. Jedini tko neće najebati bit će Todorić i svi njegovi bliži i daljnji. Nećeš najebati ni ti jer si dobro plaćeni zaštitnik “državnih strateških interesa”.
Todorić neće ostati bez dvorca u kome živi, neće ostati bez dvorca u Medveji sa heliodromom na krovu, neće ostati bez helikoptera, aviona, brodova, otoka u koncesiji, milijuna eura u kešu, neće platiti “predvidive troškove”.
Zet će mu voziti luda kola, i sinovi, kći će se u društvu Severine kesiti na nekom partiju i pokazivati mi najnoviji model šanelke koji košta 5 tisuća eura.
Djeci poginulih heroja za Uskrs će uručiti čokoladnog zečića, a posjetit će i ludnicu u rodnom mjestu uvaženog psihijatra Petrova i poklonit mu 100 eura za njegove pacijente kojima je u ludnici bolje nego na slobodi.
Onda će se skupa sa nacionalnim psihijatrom smiješiti u kamere državne televizije. Možda će oboje i pustiti goluba u čast onih koji će stati u obranu “državnih strateških interesa?”
I neka nam je! Agrokor je Hrvatska, a Todorić je Todorić.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Mar 18, 2017 4:39 pm

SOVJETSKA REPUBLIKA HRVATSKA*

Ne kužim, da me ubijete. Otkako imaju Hrvatsku plaše nas Rusima. Kad smo ušli u NATO proglašen je doživotni Dan radosti. Predsjednica nam je stigla iz NATO-a da utvrde gradivo Hrvati i Hrvatice kojima pamet nije jača strana. Ugrozom od Rusa prijetili su nam i prijete i ovih dana. Zato je naš ministar obrane, onaj kepec, ne znam kako se zove, odlučio da ćemo još ove godine kupiti stopedeset američkih aviona koji će nas čuvati od Rusije.

Znam da se ne sjećate onog Karamarka koji je Finskoj skupa sa svojom ženom preko hrvatske firme namjeravao prodati rusku nuklearku. Zato jer smo mi u NATO-u, a Karamarko je želio dignuti proviziju od Rusa, ostao je i bez provizije i bez političke glave. Svi Hrvati i sve Hrvatice i svi dragovoljci koji su za ovu Hrvatsku nosili krvave gaće na Velebitu i ostalim američkim planinama odahnuli su kad je sa hrvatske političke scene sišao ruski špijun.
A sada, a sada… Sjećate se pokojnog Čačića. On je ušao u hrvatsku povijest rečenicom:”Agrokor, to je Hrvatska.” Nikad ga nitko nije demantirao. Pokojni Čačić to bi i danas rekao da nije pokojni. I opet ga nitko ne bi demantirao. A onda, a onda… Dođoše Rusi, a toliko smo se bojali da će doći Rusi, kupiše Hrvatsku i sad ja vas pitam. Zašto su naši dragovoljci u krvavim gaćama prelazili Velebit i ostale američke planine? Zašto je Karamarko poginuo? Zašto ćemo plaćati članarinu NATO-u 2% BDP-a, to je jako puno, zašto ćemo kupiti američke migove, znam da se ne zovu migovi ali ne znam kako se zovu, kako će nas američki migovi braniti od Rusa kad je Hrvatska u međuvremenu postala Rusija?
Pali smo bez ispaljenog metka iako smo u NATO-u, a NATO nam je rekao, ko napadne vas, napao je nas, zato i plaćate. Gdje je danas NATO? Zašto nekad našim američkim nebom ne lete štuke, ne lete ni avioni? Plavo nebo bez oblačka. Gdje je HOS? Đe je HV? I HVO bi nam dobro došao, ali ni njega nema. Gdje su dragovoljci Domovinskog rata? Gdje su šatori? Zašto borci-dragovoljci ne dignu Zagreb u zrak? Gdje je, tuđe nećemo, svoje ne damo? Gdje je Tuđmanovo:”OVO JE HRVATSKA!”
Ali to nije sve. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu sinoć je igra… Ne, ne, sinoć nije igrana opera Nikola Šubić Zrinski, nije se orilo, U boj, u boj za narod svoj. U Kazalištu se nije čuo glasić prosvjeda užasnutog, nekad hrvatskog, naroda. Umjesto Zrinskog nesretnici su u Hrvatskom narodnom kazalištu gledali, NIMALO SLUČAJNO, balet Labuđe jezero. Ako i zanemarimo činjenicu da je autor bio peder iako je u modernoj Hrvatskoj nikako ne bismo smjeli zanemariti… Ovdje ću stati. Gdje je bila družba U ime obitelji kad se odlučivalo da će se na daske staviti pedersko Labuđe jezero? Ja ću vam reći. U mišjoj rupi. A zašto je bila u mišjoj rupi? Zato jer oni jesu za, Ubi, ubi pedera ali nisu za Ubi, ubi pedera Rusa? Licemjerni gadovi. I oni se ukrcaše na vlak.
Da nastavim kako to nije sve. Kad su balerine i baletani, izdajice roda svoga, otplesali svoje na pozornicu je skočila Kolinda i klanjala se publici poput Lude Mare. Kolinda? Kolinda, inkarnacija NATO-pakta?! O, otvori se, sad već crna ruska zemljo, i progutaj nas. I sve nam se dogodilo u tišini i sve plešući i sve bez referenduma i sve bez glasanja u Saboru.
Da je bar Kolinda ostala u loži dok su Zagrepčani i Zagrepčanke, ne prvi put u hrvatskoj povijesti, oduševljeno pljeskali najnovijem osvajaču Hrvatske. Ne, ne. Skočila je izdajica na pozornicu, ukrala cvijeće plesačima i plesačicama i poklonila se… A kome će drugo nego Putinu. Iz povjerljivih izvora do mene je došao tekst telegrama koga mu je uputila nakon premijere pederskog baleta:” Šefe, ti Leda, ja labud.”
* Zaguglajte Ledu i labuda

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Mar 20, 2017 2:12 pm

RAK U SLAVONSKOM BRODU

Što nam prvo padne na pamet kad kažemo “Hrvatska”? Todorić. Kako Ga spasiti? Agrokor se trese, Todorić je naš Tata, ne možemo gledati smrt Oca a da nam se srce ne smrzne.

Što nam drugo padne na pamet kad kažemo “Hrvatska”? Abortus. Strašno je koliko nerođenih Hrvata i Hrvatica plati glavom iako još nemaju glave. Zato treba moliti pred bolnicama, presretati djecoubojice koje kreću prema kireti kao da ih Bog ne gleda. Bog ih gleda zato jer i on, kao i Hrvati, najviše na svijetu voli djecu.
Što nam treće padne na pamet kad kažemo “Hrvatska”? Naši političari, naši veleumni spasitelji. Užad koja nas vuče u bolje sutra. Svakakvih ih ima. Neki su veliki katolici, najveći među njima, bivši pomoćnik nekog ministra, nikad u životu nije drkao. Svi mu se rugaju kao da je drkanje nešto općeprihvatljivo i normalno. Nedrci su hrvatski heroji, dragovoljci Domovinskog mira. Ne svršavaju u ruku svoju, ne rasipaju sjeme svoje uzalud. Naš nedrk ima šestoro djece. Naši političari vole djecu.
Što nam četvrto padne na pamet kad kažemo “Hrvatska”? Kolinda. Kolinda je hrvatska Majka. Ona nam je davno uputila vrisak:”Svi ste vi moji!” Tko to može zaboraviti? I ona voli dječicu. Da ne voli ne bi ih imala, da ne voli nas, svi smo mi njena djeca, ne bi bila predsjednica. Ima li Hrvatske bez Kolinde?
Što nam peto padne na pamet kad kažemo “Hrvatska”? Nemam pojma. Plenković? Premijer bi nam morao pasti na pamet. Odlučuje o našoj sudbini, brine o nama, ima dječicu, preciznije, dijete i bebu. Kako je to lijepo imati premijera koji doma ima bebu. Beba plače pa stoga premijer često razmišlja o dječici koja će rasti, rasti, pa odrasti, pa postati mladi ljudi, pa se školovati, pa naći posao, pa imati svoje bebe…
Što nam nikad ne padne na pamet kad kažemo “Hrvatska”? Slavonski Brod. Slavonski Brod nam baš nikad ne padne na pamet. Slavonski Brod nije Todorić. U Slavonskom Brodu žene ne moraju odlaziti na abortus da bi “ubile” ili ubile svoje dijete. Umjesto njih to radi država, to rade Plenković i ekipa.
Za one koji ne znaju, a tko zna, Slavonski Brod je grad u kome dječica, i ne samo ona, ali ona su nam najdraža, masovno umiru od raka jer u Bosanskom Brodu tamošnja rafinerija godinama riga smrt. Vlasnici su Rusi kojima ne pada na pamet učiniti nešto da bi spasili živote građana u Bosanskom Brodu i u Slavonskom Brodu. Ima tu logike. Zašto bi Rusi brinuli o mrtvoj dječici koju prestravljeni roditelji svakodnevno polažu u zagađenu hrvatsku slavonskobrodsku zemlju? Mrtva djeca u Slavonskom Brodu nisu hrvatska djeca, ona su nešto što je ubilo nešto rusko. Nikakve veze to mrtvo nešto nema s Plenkovićem, moliteljima, onim drkadžijom, Todorićem, Kolindom.
Hrvatski mediji i danas kukaju nad Todorićevom sudbom kletom jer je Todorić “dobar čovjek, a posebno voli svoju djecu.” Zato će mu država i oprostiti dugove. Ako je “Hrvatska” na toliko različitih načina hipersenzibilna kad se o djeci radi zašto baš nikoga od onih koji imaju Hrvatsku nije briga za male Brođane? Kolinda šuti, Plenković ljulja svoju bebu. Ne zna da roditelji u Slavonskom Brodu sa jednakom ljubavlju ljuljuškaju svoje bebe užasnuti što će njihove srećice za koju godinu biti leševi odjeveni u bijele lijesove. Naši popovi naplaćuju mise za male, mrtve Brođane ali ne grme sa oltara protiv grijeha nečinjenja gadova u Vladi i Saboru koji samo o svojoj djeci brinu.
Zemlja smo licemjera, a Brođani su ljudi kojima se čudim. Godinama se dave, godinama ugibaju poput stoke, godinama im se djeca bore sa rakom, godinama gube bitku njihovi najdraži, njihovi najmiliji, njihovi najslabiji. Zašto se ne maknu s mjesta? Nije Zagreb na kraj svijeta. Nije ni Sabor. Nije ni Pantovčak. Možda bi mogli saznati Plenkovićevu adresu i pred njegovom kućom zapaliti stotinu gumenih kotača. Neka smrad i dim krene prema nebu, neka Plenkovićeva beba vrisne, neka se zakašlje, neka na trenutak izgubi dah. Možda bi to pomoglo?
Ljudi moji. U Hrvatskoj u najstrašnijim mukama UMIRE ČITAV JEDAN GRAD! Plenković i bratija ove su subote opušteno pili kavu usred Zagreba zadovoljni jer su u zlatu plaćeni za svoja nedjela i sretni jer su im djeca zdrava.
Prokleti bili.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Mar 22, 2017 8:06 pm

DANAS SAM SRETNA

Znam da sam u šezdeset i osmoj i da nisam Rockefeller koji je šest puta promijenio srce i dva puta bubreg i doživio sto i treću. Preda mnom nije još tridesetak godina, vjerojatno nije ni deset, ne brinem o tome. Da me netko pita, nitko mene ništa ne pita, da li bih danas željela imati trideset, rekla bih NE. Da imam trideset žderala bih se što nemam pravog muškarca pored sebe. Pravi muškarac danas je onaj, tako kaže tridesetogodišnja kći moje prijateljice Ane, kome se diže i onaj tko ti može platiti kavu. “Takvih nema”, Nika je u to sigurna.

Kad sam ja bila u tridesetoj takvih je bilo. Da, pojela bih se zbog celulita, malih sisa, bila bih bez posla i očajna što ne mogu platiti silikonske sise, ugradnju umjetnih noktiju, depilaciju i redovito lijepiti umjetne trepavice. Na portalima bih pratila priče iz života cura koje žive i rade u Irskoj i Njemačkoj. Jadnice.
Ne želim imati ni četrdeset i pet. Kći bi mi se droksala svime čega bi se mogla dočepati, ja bih joj očajna objašnjavala da je dobro što sam ostavila njenog oca i da me baš usrećuje biti samohrana majka sedamnaestogodišnje lujke i desetogodišnjeg budućeg dilera. Na poslu bih gledala kako me preskaču cure dvadeset godina mlađe od mene samo zato jer su dvadeset godina mlađe od mene. Jebalo bi se šefu to što ja imam i znanje i iskustvo kad se njemu jebe. Sa onim curama. Razdražljive kante u četrdeset i petoj ne pale ni one u pedeset i petoj jer im je doktor rekao da upalu prostate liječe one u trideset i petoj.
Ne želim imati ni pedeset i pet i gledati kako mi muž svakih pola sata ulazi u kupatilo, glumi da ima proljev, a zapravo svojoj dragoj šalje poruke. Kao da to mene uzbuđuje, kao da se ja bojim da će me ostaviti, kao da ne bih bila presretna da me ostavi, uostalom živimo u m o j o j kući. Nema diobe bračne tečevine, nema tečevine, osim dvoje djece koja te zovu samo kad im treba lova, a stalno im treba lova.
SRETNA SAM U SVOJIM GODINAMA! Spoznala sam da sam smrtna. Uživam u svakom danu. Ne ljutim se na svoju djecu, ništa im ne zamjeram, ne miješam se u njihove živote, ne dijelim im savjete, ne smeta me što me ne zovu ni na ručak, ni na kavu, činim sve da se ne bih previše uznemirila. I jučer sam ostala hladna. Prijateljica i ja sjele smo na terasu riječkog kafića koji se zove, čini mi se, “Pomeri” ili tako nešto. Ona je naručila “cijeđenu naranču”, a ja sam, mrtva hladna, kako je lijepo biti star i opušten, pogledala konobaricu u oči i naručila “ništa”.
Kika je dobila “cijeđenu naranču”. Tko je tu naranču cijedio pojma nemam. U čaši je bilo nešto narančasto pomiješano sa vodom, u rijetkoj tekućini plivale su četiri kocke leda. Dvadeset kuna. Da sam mlađa, da u meni plamti žar, upitala bih konobaricu kako je moguće da malo zamućene vode toliko košta. U mojim godinama čovjek na stvari drugačije gleda. Dan je bio sunčan, ništa, baš ništa me nije boljelo, na tržnici sam kupila pola kilograma povrća koje sam danas ispekla u pećnici i prelila maslinovim uljem, krasan ručak. Jela sam polako, a onda istukla bademe, dobila sam ih iz Benkovca, netučeni, 20 kuna kilogram, šest komada dnevno je dovoljno da čovjeku produži život za šest godina.
Jutros sam pred školom srela unuka Krešu. Rekao mi je:”Nona, danas je dan voda, smijem spavati kod tebe?” Odbila sam ga jer volim u krevetu spavati sama.
Znam, jasno mi je da preda mnom nije ni život ni karijera ali jest još nekoliko sati ili ovaj dan, možda pet godina? Baš me briga. Svijet će nestati u plamenu ili ledu, bit će u Hrvatskoj ili rata ili mira, gladi sigurno, nesretnih sigurno, upravo žvačem Lindt Swiss Classic, sto grama, gledam kako mačka ispod oka mjerka kosa, možda će ovo biti posljednji dan u njegovom životu, a možda i u mom. Pa ipak, ja sam sretna.
Zašto? Ubijte me, pojma nemam.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Mar 26, 2017 5:39 pm

MOJE IME NIJE ŽIVORAD?

Ne znam sjećate li se prvih hrvatskih demokratskih izbora? Bilo je to pred dvadeset i pet godina, ali ja Tuđmana na Korzu nikad zaboraviti neću. Urlao je kako je “ovo” Hrvatska, i kako će ostati Hrvatska i kako ćemo, aleluja, aluluja, biti “svoji na svome”. Njegova cura, pokojna Nela Eržišnik, zorno nam je pokazala kako smo na putu da ubijemo “crvene vragove”. Uhvatila se za međunožje i urliknula nama ispod bine: “Ni ovdje više nisam crvena.”

Shvatili smo poruku. Najdraža Titova zabavljačica raščistila je sa crvenim vragom, što se čeka? Krenuli smo na čelu sa Hadezeom u rat protiv crvenih i zavili zemlju u crveno. Kako je tih godina bilo jednostavno živjeti. Znaš put do slobode, ubi, ubi, Srbina, znaš cilj, čista Hrvatska. I bi tako. Očistismo Hrvatsku od Srba, tada se nije mnogo gledalo tko je četnik, tko je Srbin, svaki Živorad bio je neprijatelj, osim ona dva tada mala Živorada koji su bili Tuđmanovi unuci, svi su ostali Živoradi bili meta. Pobismo ih, naravno u samoobrani, otjerasmo ih, ovo je Hrvatska, postadosmo čisti, najzad svoji na svome.
I evo nas danas. Imamo svoga u svojoj. Očistiše nas do kosti. Gole hrvatske guzice blješte. Titov režiser Antun Vrdoljak danas snima film o herojskom dobu kad smo se za ovo borili. I on je izgubio menstruaciju kad se na horizontu ukazao HDZ. Todorić Mlađi, u Titovo doba uspješni trgovac crvenim karanfilima, odavno se odrekao crvenih. Kad hadezeovska vlada donese Zakon Todorić umočit će nas u katran. Crno je njihova boja. Svi u ovoj zemlji smiju crknuti osim Todorića i ekipe koji jedini nemaju svoga u svojoj. Drže ga u našoj.
O, kako je bilo krasno i prekrasno kad su se Hrvatskom valjale horde četnika. Neki su bili stari sedam, neki sedamdeset i sedam ali smo, MI HRVATI, MI HRVATI, znali kome treba sprašiti hrvatski metak u četničko čelo. Danas nas sve tako zbunjuje. Ministar zdravstva Kujundžić poručuje nam kako jedan pop vrijedi više nego dvadeset liječnika. Gospodin je bio jasan. Nama, običnim ljudima, jedan pop više vrijedi nego dvadeset liječnika jer mi normalnim putem ne možemo doći ni do jednog liječnika. Popovi su naši najveći prijatelji. Sretnicima zavijaju na hrvatskim grobovima, a oni koji stupaju u koloni boga mole da ih dragi Bog uzme k sebi. Jebeš doktore, jebeš liječenje, jebeš život, smrt nam treba, smrt hoćemo, spas hoćemo, OVO JE HRVATSKA!
I poslušao nas je onaj gore. Umiremo više nego ikad, od gladi, demokracije, mira i liječenja alelujom. Jesmo li to zaslužili? Pred samo dvadeset i pet godina znali smo tko nam je neprijatelj, pobjedismo, osvojismo slobodu, strovalismo se u demokraciju i sad nas udavi i pobjeda i sloboda i demokracija? Zašto smo nezadovoljni? Što smo mi onima koji nas vode?
Mi smo njima četnici. Kad se ratuje protiv četnika sva su sredstva dozvoljena. Davljenje ovrhama, morenje glađu, hladnoćom, kreditima, nezaposlenošću, liječenje molitvom, deranje kože, turanje njihovog u guzicu našu. Kako su prošli četnici stari od sedam do sedamdeset i sedam godina u ratu za našu slobodu? Eto vidite. To mi danas, stari od sedam do sto sedam godina, prolazimo u njihovom ratu za njihovu slobodu.
Ne bunimo se. Naprotiv, osjećamo se krivima kad poželimo složiti balvane u centru Zagreba. Slaganje balvana nije bilo pristojno onda, nije to ni danas. Znamo da se ne zovemo Živorad, a ipak oni misle da smo četnici. Čekamo da progledaju, da nas prepoznaju. U međuvremenu, sve naše depresije, sve naše nesreće, sve naše jalove nade liječe crkvena zvona, a popovi nas škrope svetom vodom dok mirno u hrvatskim drvenim haljama čekamo da nas polože u hrvatsku grudu.
O, kako tužno, o, kako pretužno, oni ne znaju, zašto oni ne znaju, kako to da oni ne znaju, mi se ne zovemo Živorad. MI SMO HRVATI!
U tome i jest problem.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Apr 01, 2017 12:17 pm

BITKA ZA KULMEROVE DVORE

10.00
Dobar dan, dragi gledatelji, Hrvatska televizija nalazi se na licu mjesta. Kulmerovi dvori okruženi su jakim snagama Hrvatske vojske, tu je i policija, Živi zid je oko Dvorca napravio živi zid. Očito, Kulmerovi dvori neće pasti bez bitke. Na terenu je naša Maja Majić. “Majo, kakva je trenutno sigurnosna situacija?” “Mirko, ovdje su tenkovi, policijska kola, ogroman broj policajaca, tu je i gospodin Pernar koji je naš prvi gost. “Gospodine Pernar, hoće li Kulmerovi dvori pasti?” “Naravno da neće. Ovo je najveći dan u povijesti Živog zida, dan kada na svojoj strani u obrani žrtve imamo i policiju i vojsku. Nitko nas danas neće ubacivati u marice.” “Hvala, gospodine Pernaru. Mirko?” “Hvala Majo, pratimo situaciju, čut ćemo se uskoro.”
10.30

“Dobar dan, dragi gledatelji, Hrvatska televizija opet je s vama. Ispred Kulmerovih dvora došlo je do sitnog incidenta. Tamo je naša Maja, Majo?” “U pravu si, Mirko. Na livadi ispred Dvora došlo je do neugodnog sukoba između američke ambasadorice i ruskog veleposlanika. Ambasadorica je sa uniforme ruskog veleposlanika pokušala skinuti ordenje. Urlala je:”Odjebi, ovo je Amerika.” Ruski veleposlanik je američku ambasadoricu zgrabio za kosu i zarežao:”Fakju, ovo je Rusija.” Naša predsjednica razdvojila je dvoje neistomišljenika, nasmiješila se, zagrlila ih i rekla:”Svi ste vi moja djeca”, i tako spriječila veći sukob. Mirko?” “Hvala, Majo.”
10.40
“Dobar dan, dragi gledatelji, Hrvatska televizije, opet smo s vama. Naša Maja ima posebnu vijest. Majo?” “Tako je. Gospodinu Todoriću je iznenada pozlilo, ali ovdje na terenu, nažalost, nema liječnika. Liječnici su u Irskoj. Srećom, gospodinu Todoriću pomogao je naš gost. Kardinale Bozaniću, kako objašnjavate naglo poboljšanje zdravstvenog stanja gospodina Todorića?” “Vrlo jednostavno. Dotaknuo sam mu čelo rukom, svi mi Hrvati znamo da samo Bog liječi sve rane. Veliko, hrvatsko srce gospodina Todorića ušlo je u sinus ritam.” “Bogu hvala, Vaša Svetosti. Mirko?” “Bogu hvala, Majo, čujemo se.”
10.50
“Dobar dan, dragi gledatelji Hrvatske televizije. Kulmerovi dvori su i dalje pod opsadom u cilju obrane. Sa nama je naša Maja i novi gost. Majo?” “Imam veliku čast i zadovoljstvo pozdraviti našeg premijera Plenkovića koji Kulmerove dvore čuva još od prekjučer. Kako se snalazite bez brijača, vidim vam trodnevnu bradu, ha, ha.” “Meni je Hrvatska u srcu, Hrvatsku mogu braniti i bradat. Ako ja neću braniti zemlju na prvoj crti bojišnice, tko će?” “Recite nam nešto o novom zakonu koji će spriječiti da se Hrvatska ubuduće suoči sa ovakvom krizom?” “Odgovor je vrlo jednostavan. Kad velike firme upadnu u problem, država će uskočiti. Ova nas je situacija zatekla, zato Dvorac štitimo vojskom, policijom i svojim tijelima.” “Moram priznati, gospodine Plenkoviću, brada vam odlično pristaje.” “Hvala, ali nije vrijeme za zajebanciju.” “Hvala i vama na razgovoru, premijeru. Mirko?” “Hvala, Majo.”
11.00
“Dobar dan, dragi gledatelji Hrvatske televizije. Kulmerovi dvori su pod opsadom u cilju obrane, neprijatelj se očekuje ali svi znamo da Kulmerovi dvori neće pasti. Među braniteljima vlada opušteno raspoloženje. Pristaše Živog zida pjevaju:’Život damo, dvore ne damo’, ispijaju se i ogromne količine Jamnice. Posebno ih ohrabruju nadahnute poruke na bočicama Jane: život ima smisla kad smisla ima život, ljubav je spas kad ti spasa nema, ne boj se ovrhe, boj se Boga…Tamo je i naša Maja. Majo?” “Da, u pravu si, Mirko, hrabri vojnici spremni su život dati za gospodina Todorića i tijelima obraniti Kulmerove dvore jer Todorić je Hrvatska i Kulmerovi dvori su Hrvatska. Sa mnom je jedan od trenutno najvećih Hrvata. Hvala, gospodine Hasanbegoviću, što ste odvojili malo vremena za nas.” “Ne budite smiješni, Hrvatska, to sam ja.” “Vi sigurno znate, bi li do ovakve krize došlo da živimo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj?” “Naravno da ne bi. Ustaše su znale rješavati probleme brzo i efikasno. Pogledajte ova polja oko dvorca.” “Gledam.” “Da se ovdje na vrijeme izgradio ustaški logor u skladu sa svim demokratskim i zdravstvenim standardima neprijatelju bi se poslala jasna poruka: rad oslobađa. Anarhija koja vlada Hrvatskom uništit će Hrvatsku ako mi koji smo ovdje neprijatelje ne dočekamo za dom spremni.” “Toliko za sada, Mirko?”
21.00
“Dobar večer, dragi gledatelji Hrvatske televizije. Nismo se dugo javljali jer se na terenu baš ništa ne događa. Kulmerovi dvori su i dalje okruženi jakim snagama. Vojska, policija, Živi zid, svi spremni čekaju neprijatelja. Tamo je i naša Maja. Majo?” “Da, u pravu si, Mirko. Vojnici i policajci su pod šljemovima, Živom zidu je lakše jer su u bermudama. Svi koji čuvaju dvorac, gospodina Todorića i njegovu porodicu postaju nervozni jer neprijatelja nema na vidiku. Sa mnom je vrhovna zapovjednica Hrvatske vojske. “Gospođo Grabar Kitarović, hvala što ste izdvojili vrijeme za našu televiziju.” Naravno da sam izdvojila vrijeme za vašu televiziju. Svi ste vi moja djeca.” “Hvala vam na tome. Što mislite kad će se ukazati neprijatelj?” “To je teško reći, može za pet minuta, može za pet dana, ali mi ovdje branimo Hrvatsku i tu ćemo ostati do kraja.” “Hvala vam, gospođo Predsjednice, i još samo kratko za naše gledatelje. Od koga vi ovdje branite Hrvatsku?”
“Od Hrvata, naravno.”
“Mirko?”

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Apr 03, 2017 2:23 pm

KREKREACIJA U MOM SRCU

Sjećate se Jugoslavije? Bila je to zemlja u kojoj su ljudi u mirovini imali krov nad glavom, od mirovine su mogli plaćati režije. Lijekovi se nisu plaćali, liste čekanja nisu postojale. U Jugoslaviji je bilo nezamislivo vidjeti čovjeka sa glavom u kontejneru. Danas stotine tisuća građana Hrvatske misle da je njihovo pravo na kopanje po kontejneru ono najsvetije što je njima njihova borba dala.

Ne znam tko je u Jugoslaviji bio ministar zdravstva. Tko bio da bio ne bi mu palo na pamet reći kako jedan pop vrijedi više od dvadeset doktora. Zašto naš ministar zdravlja zbog te izjave nije u luđačkoj košulji? Zašto premijer bahatu budalu ne makne sa pozornice? U Jugoslaviji su liječnici uživali veliko poštovanje pacijenata. Za vrijeme Jugoslavije jedan je pop vrijedio više od dvadeset današnjih popova.
Popovi tada nisu vozili džipove ni propovijedali mržnju. Nisu živjeli u dvorcima, nisu se usudili jebati toliko dječice koliko to čine danas. Silovanje djece je u Jugoslaviji bio zločin i onda kad ga pop počini. Kad danas pop siluje dijete premjeste ga u drugu župu gdje ga u miru božjem umače novoj žrtvi. Popovi su u Jugoslaviji, uglavnom, bili ljudi koji su se bavili vjerom, ne zgrtanjem para, jebanjem djece, pobačajem, režanjem.
Odrasla sam u Mošćeničkoj Dragi, mjestašcu u kome su svi mještani, kad kažem svi onda mislim na sve osim sebe i mojih, odlazili u crkvu i nitko im nije zbog toga pucao u katoličku glavu. I Božić se slavio. I Uskrs. Djeca su se krstila i pričešćivala. Javno. Sjećam se kako sam zavidjela djevojčicama u dugim bijelim haljinama.
U Jugoslaviji su djeca u školi imala marendu. I siromašna su djeca jela. Postojali su i studentski krediti koji roditelje financijski nisu ubijali. Učili su se strani jezici. Instrukcije su dobri đaci davali slabijima. Industrija instrukcija nije postojala.
Nisu postojali ni razredi gdje su svi učenici imali prosjek 5.0. Nije bilo ni učenika koji su svoje učitelje prebijali, rezali im gume na autima, kamenovali ih za vrijeme nastave. U Jugoslaviji profesori nisu djecu “uglednih” građana ispitivali bez “prisustva javnosti” kako to čine danas da bi malom kretenu mogli dati pet iz fizike.
U Jugoslaviji nisu postojali “ovršeni”. O pravoj bijedi, onoj istinskoj, o bijedi koja grize tebe i koja će gristi sve tvoje dovijeka znali su samo oni koji su čitali Steinbeckove “Plodove gnjeva.” Upravo ih čitam i suosjećam sa građanima Hrvatske o kojima je Steinbeck pisao 1939. godine.
U Jugoslaviji je Todorićev otac bio u zatvoru. U Hrvatskoj nema jebene šanse da će Todorić završiti iza rešetaka. Nou faking čens. Doduše, da nije imao pomagače ostao bi ono što je na startu bio, trgovac crvenim karanfilima. Do smrti će, iako je uništio na desetke tisuća sudbina hrvatskih građana, letjeti u svom helikopteru, on i njegova čerga, od dvorca do dvorca, od vile do vile, od otoka do otoka. Novinari koji su mu godinama pušili danas otkrivaju kako žive Todorići. Sirota piskarala, rade na ugovor, opet pišu po narudžbi u nadi da će za godinu ili dvije dobiti sto kuna.
Ma znam. Jugoslavija je propala, a propala je jer se svijet promijenio, a propala je i zato jer je bila prezadužena. Ha, ha, ha. Ljudi su predobro živjeli na kredit, a to nije moglo trajati dovijeka. Zašto će dovijeka trajati to što mi danas prestrašno živimo na kredit nitko nam ne može odgovoriti.
Možda mi baš danas Jugoslavija ne bi pala na pamet da nisam na nekom portalu pročitala VIJEST DANA. U Zagrebu je otvoren, u Zagrebu je otvoren…To je tako veliki uspjeh da je na otvaranju bio čak i gradonačelnik Zagreba. U Zagrebu je otvoren ŽABAC. Žabac velik čak tri stotine kvadratnih metara. Trenutno, najveći hrvatski Žabac. Koji uspjeh, jebote. Ne znate što je Žabac? Žabac je najveći outlet hrane u Hrvatskoj. U njemu, u tom “outletu”, kako se zove “outlet” na hrvatskom, zašto bijeda ima englesko ime, možete kupiti jeftinu hranu, onu kojoj će uskoro isteći rok trajanja.
Tko to kaže, tko to laže da naši vladari ne misle na nas? Neće više biti gladnih u Hrvatskoj. Ovo je tek početak. Uskoro će u svakom hrvatskom gradu niknuti Žabac. Naši su gospodari naučili. Prazna vreća ne može stajati uspravno. Gladan rob ne može robijati. Živio Žabac!
Ne znam kad je Dan državnosti. Saznat ću pa krenuti na centralnu proslavu. I pozdraviti one na bini.
Kre, kre, kre, kre, kre, kre, kreeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee…

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Apr 06, 2017 1:14 pm

IMAM PLAN

I vi imate djecu? Jebiga. Odbijaju sisu, deru se danju i noću, seru u gaće u trećoj, imaju pet jedinica, onom Ivanu je vaš ljubimac izbio jedinicu, ne mliječnu, onu drugu…Blago vama, pazite što vam govorim, BLAGO VAMA!

Imam troje djece. Dva sina i kćer. Neke žene, okorjele lažljivice, svoju djecu doživljavaju kao blagoslov, mi ostale kao prokletstvo. Zašto sam rodila? To sebe pitam tri puta dnevno, kad je situacija normalna, a pedeset puta dnevno kad je situacija posebno normalna. Zašto me nakon prvog odlaska u rodilište u vrijeme kad se o epiduralnoj ništa nije znalo, vrag tamo odveo još dva puta? Pročitala sam, svaka normalna ženka osjeća potrebu da se okoti ili kako se to već zove, ali tri puta?! Alo?
Jutros mi je oko sedam na vrata došla kći. Dosta joj je svega. Sina i stan ostavit će mužu, ona će se posvetiti karijeri. Skupa sa frendicom otvorit će prodavaonicu zdrave hrane. Svijet se danas loše hrani, tome treba stati na kraj. Ona je čitav život, ima trideset godina, uložila u dijete i brak, gdje je bila, nigdje, gdje ide, nigdje…Rekla sam joj, ne kaže se gdje idem nego kamo idem, ne možeš dijete ostaviti mužu, ni stan, mi smo ga kupili…”Kakve veze ima da li je ‘gdje’ ili ‘kamo’, uvijek si bila naporna, stan je vaš poklon meni, ja mogu s njim, valjda, raditi što me volja. Za početak, živjet ću s vama.”
Rekla sam:”Da smo te željeli ovdje bila bi ovdje.” “Znam, znala sam otkako sam bila sitno djetešce…” “Djetešce ne može biti krupno.” “Mama, meni zaista nije jasno kako je moj otac s tobom izdržao četrdeset godina. Ne upadaj mi u riječ. Još kad sam bila sitno djetešce osjećala sam se neželjenim djetetom. I tako je ostalo do danas. Sjećam se, bila sam sitna djevojčica, ne prekidaj me, SITNA DJEVOJČICA, kad si mi rekla da ćeš me baciti pod autobus ako ne prestanem plakati. Gorko sam plakala jer sam bila željna ljubavi, a bila sam željna ljubavi jer ste ti i tata samo radili i radili, a nona me je čuvala, odrastala sam bez kučeta i mačeta, bez roditelja, istraumatizirana, sa starom nonom…” “Moja majka je tada imala četrdeset i pet godina…”
Nazvao me sin. Stariji. Bivša žena uporno od njega traži alimentaciju za njihovo dvoje djece, a on joj ne može platiti “harač” jer ima “svoje dijete”. “I ono dvoje djece su tvoja djeca.” “Stara, znam da su sva ta djeca moja, ali ja love nemam.” “Da manje trošiš na glupaču koju si oplodio pa oženio, mlađa je od tebe dvadeset godina, ti si idiot, imao bi za alimentaciju.” “Zapamti, stara, i Christie Lina Lou je tvoja unučica.” “Tvoja druga žena je ludara koja je precijenila moj džep. NE DAM LOVU! Odjebi!” “Žena u tvojim godinama morala bi se pristojnije izražavati i pokazivati više ljubavi prema unucima.” Spustio mi je slušalicu. Netko mu je rekao da smo prodali ono gradilište na Krku. Zato ga prvi put čujem nakon deset mjeseci i devet dana.
Drugi sin mi je peder, zapravo, homoseksualac. Zasad njemu i Tediju, rekla mi je Tedijeva mama, ne pada na pamet registrirati se i usvojiti nešto iz Kambodže. DOSTA MI JE! Nazvat ću ih, reći ću im da smo prodali onaj teren i pozvati ih u restoran “More”. Poći će s nama na ručak zbog love.
“More” je u centru grada, u blizini najprometnije ceste, nekako ću skupiti snagu i svo troje gurnuti pod jureći kamion. Suci su danas u Hrvatskoj jeftina roba. Platit ću deset tisuća eura, dobiti rad za opće dobro i spasiti se. Da se još jedanput rodim…Opet bih rodila. Ja sam ženka. Ali, bila bih lukavija. Pod kamion ili neko drugo teretno vozilo bacila bih svoju sitnu dječicu.
Nema sitne dječice? U pravu ste. Postoje samo budući krupni gadovi.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Apr 09, 2017 7:59 pm

KOJE SMO MI USRAŠE

Gledam Beograd. Valja se ulicama. Skupa stupaju milicija, klinci, penzioneri, vojska, studenti, ujedinjeni žele promjenu. Naravno da do promjene neće doći ali poanta je da se Srbi bune. Danas će ih na cesti biti deset tisuća, sutra sto, za koji mjesec milijun. Nadajmo se. Političari, ma koliko “jednoglasno” izabrani neće moći zanemariti tu silu. Ni oni, ni oni koji ih drže u sedlu. Narod, i onaj najmanji i najbjedniji i najgladniji ima moć. Svaki narod ima moć i ogromna većina naroda je u povijesti vrisnula i smaknula silu koja joj je radila o glavi.

Osim Hrvata. Ne znam ja povijest ali imam sto godina i ne pamtim kad su Hrvati za moga života digli glas. Jebeš sedamdeset i prvu. Tada sam bila mlada ali se svega vrlo dobro sjećam. Sedamdeset i prva je bila kurac od revolucije i kao takva je i ušla u povijest. Oni koji su joj bili na čelu žarko su željeli i stisnuti i prdnuti. Htjeli su promijeniti Hrvatsku ali tako da ih Tito blagoslovi. Nekolicina je odrobijala, oni najčasniji, licemjerno smeće je vrlo brzo umuklo. Danas nam prodaju priču o svojoj herojskoj prošlosti.Bezrogati puževi.
Vezivati borbu za pravdu i bolje sutra uz hrvatstvo je kontradikcijo in adjekto. To se tako ne piše, to “kontradikcijo”. Ma nemojte? U čemu je poanta? U pravopisu ili u činjenici da smo govna? U formi ili suštini? Naš poznati tajkun Tedeski, to se tako ne piše, to “Tedeski”. Ma nemojte. U čemu je poanta? U pravopisu ili u suštini? Dakle, taj Tedeski je ovih dana ili jučer slavio pedeseti rođendan, pozvao je da njemu i njegovim gostima svira Franc Ferdinand, možda se ni ovo “Franc” tako ne piše, ali u čemu je poanta? U pravopisu ili u suštini? Taj Tedeski je na proslavu svog jebenog pedesetog rođendana spizdio tko zna koliko tisuća eura, bahati “gospodin”, i nimalo ga ne jebe činjenica da to čini u zemlji u kojoj dječicu u školama mole da pred Uskrs za siromašne donesu nešto “trajno”, “nešto što se ne kvari”, neku paštu, sok od rajčice, kavu, kesiće. Nešto. NEŠTO! Bilo što. HRVATI SU GLADNI!
I dječica nose. I ona koja, zasad, nisu gladna razumiju bijedu. Rekla sam unuku Kreši da živimo u ružnoj, usranoj zemlji. Krešo mi je rekao da on voli Hrvatsku i rekao mi je: “Nona, sve su zemlje iste. “NISU”, zaurlala sam, “NISU, ima zemalja gdje su ljudi siti, ima zemalja gdje se ljudi bune.” Dijete me prestrašeno gledalo, a ja sam mu dala kilo pašte, neka se na Uskrs najede šeteročlana hrvatska porodica koja pojma nema tko je Franc Ferdinand. Dobro, bit ću iskrena, ni ja ne znam tko su ti pizdeki ali sam sigurna da koštaju brdo love i da pristojnom čovjeku danas u Hrvatskoj ne bi smjeli svirati ni na pogrebu, o rođendanu da se ne govori.
Tko se uznemirio zbog Franca? Je li netko izašao na ulicu? Hoćemo li izaći kad bude izglasan Lex Tedeski? Maše li netko pred Kulmerovim dverima hrvatskom zastavom i jebe Todoriću i čergi sve po spisku? Koga danas u Hrvatskoj boli kurac što nam u Saboru i Vladi sjede retardi opsjednuti lokalnim izborima i plaćom koju dobijaju zakurac. “Zakurac” se piše odvojeno? Ma nemojte. O čemu se ovdje radi? O formi ili suštini? Ma šta ja oću? Zašto sam se uznemirila nečim što jedino trajno u Hrvatskoj jest, bogataši nas jebu na tisuću načina, a mi svaki put doživimo orgazam. I onda? Tko nam je kriv?
Srbi, naravno. Četnici, naravno. Jugoslaveni, naravno. A sad ozbiljno. Da li me stvarno uzbudila proslava Tedeskijevog pedesetog rođendana? Boli me kurac. Neka se seljačina raduje. Da ne slavi on, Francek bi pjevao nekom drugom. Razjebalo me kad sam ovih dana pročitala da izdavaču nisu otkupili knjigu Arsena Dedića “Brod u boci”, jedno od najvećih djela u povijesti hrvatske književnosti, “zato jer ga biblioteke ne traže”.
Jebene ustaše iz jebene komisije nisu imale muda reći da izdavaču neće dati lovu jer je Arsen bio Srbin, a mi, jebeni pisci i pisačice, pjesnici i pjesnikinje, pizdeki usrani, nismo imali muda izaći na cestu ili provaliti u Sabor i iščupati onom saborniku ustaške uši iz ustaške glave. Jebeni bivši ministar kulture, naravno da on s tim nije imao ništa, ne govorim ovdje o formi, govorim o suštini. S tim nema veze ni jebena ministrica. Ni oni koji su glasali za ovo zato jer misle da Arsena ne volimo jer je Srbin.
Želim reći, dan je lijep, sunce sije, glad je sve veća, Ferdinand će umuknuti, a Zagreb će postati Beograd. Jednoga dana. Govorim o nadi. Govorim o vjeri. Govorim ovo jer lijepo zvuči. Ne mogu više živjeti sa spoznajom da smo usraše od stoljeća sedmog i da ćemo to ostati dovijeka.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Apr 15, 2017 8:28 pm

USKRS

Ne volim praznike. Ne razumijem Uskrs. Zašto se na Uskrs farbaju jaja? Ne želim guglati jer bi mi se ionako svaki odgovor činio glupim. Bojanje jaja je besmisleno i djetinjasto, žderanje ogromne količine čokoladnih zečeva također, moj slučaj, a ne znam ni kakve veze imaju zečevi, jaja, Isus i Lindt.

Ipak sam zaguglala Isusa i njegove posljednje riječi, ali sam izgubila papirić na kome sam ih napisala. Zapamtila sam samo da je rekao, umirući u strašnim mukama, na onom križu, da se ljudi moraju međusobno voljeti. Taj stvarno nije bio normalan. Ne kažem da je čuo za Ruse, Agrokor, Bozanića i Deklaraciju o jeziku, ali vjerujem da ni u njegovo doba ljudi nisu bili mnogo pametniji nego danas. Ni Isus nije bio pametan. Govna te pribiju na križ, a ti im krkljajući poručuješ, ljubite se, ljudi!
Među nama, nema šanse da je Isus tako nešto blebetao, znam kad mene nešto boli, a stalno me boli iako manje nego što je boljelo Isusa, nikad mi ne padne na pamet mudro zboriti. Ne mudroslovim nego jaučem tiho ili urlam i sve oko sebe šaljem u kurac. Nisam milosti puna. Nisam jedina, svi smo isti, pa ipak moramo pušiti priču kako je Isus bio dobar i kako bismo trebali slušati njegove naputke.
Trebali bismo. Da, trebali bismo da ih je on zaista izrekao. Trebali bismo i ako ih nije rekao! Tko ih sluša? Bog je blizak Bozaniću koji nam se svakoga Uskrsa ukaže u novoj, raskošnoj, preskupoj haljini. U zemlji u kojoj živi na stotine tisuća gologuzih katolika. Nije fer, hrvatska ima desetak modnih mačkova, da se baš nikad ni jedan, otkako imamo Hrvatsku, nije osvrnuo na stajling našeg vrhunskog katoličkog manekena. A Nives Celzijus i kad modno ne kiksa rastežu poput Isusa na križu. Licemjeri. Kukavice. Hrabri su poput Lindt zečeva.
Kad sam već pred Uskrs spomenula Deklaraciju o jeziku moram reći da ne bih da je nije spomenuo Bozanić. Bozanić ima snažne veze sa Uskrsom, Isusom, jajima i zečevima. Deklaracija o jeziku je nešto što sam potpisala, a u tom nečem stoji da se na nekim nekad našim prostorima govori jedan jezik. Neš ti teze. Pa šta ako sam to potpisala? Koga u Hrvatskoj, i još u vrijeme jaja, Isusa, zečeva, briga za jezik? Koga? Bozanića. Kardinal misli da je Deklaracija o jeziku vruća tema od Agrokora i da u vremenima zečeva, jaja i Isusa treba pojati o jeziku, a za Akrokor neka nas bole ofarbana jaja.
Što Bozanić zna o jeziku? Latinski govori sa snažnim, očajnim čakavskim naglaskom. Hrvatski književni jezik muca. Čakavski je zaboravio jer trkeljajući na štokavskom prolazi kroz Isusove muke. Umjesto da glasno šuti, jede ofarbana jaja i gricka čokoladnog zeca, on u zemlji Agrokora pizdi o jeziku. O temopora, o mores, što bi rekli ljudi koji misle da je glavno da se međusobno razumijemo, a ako se razumijemo onda možemo razgovarati, a ako možemo razgovarati onda se možemo i voljeti, a ako se budemo voljeti slijedit ćemo Isusa.
Želim reći, Uskrs je, a baš se svima u Hrvatskoj jebe za Isusa i njegove riječi.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Apr 17, 2017 9:08 pm

USKRS II

Hrvatska je po količini bijede i beznađa na vrhu evropske ljestvice strave i užasa. Iz nje glavom bez obzira bježi i mlado i staro. Ljudi u najboljim godinama, visokoobrazovani, kad i rade, ne mogu preživjeti. Dave ih banke, roditelji im skapavaju od gladi i bolesti. Mirovine mizerne, 2000 kuna ljudima koji su godinama radili velike su k’o kuća.

Dok sirotinja hropće, bahate hrvatske lopine ne znaju kako bi potrošile pare. Vile, avioni, helikopteri, dvorci, privatna lovišta, privatni otoci, kurve, dečkići… Država ovih dana ulaže nadljudske napore kako spasiti Todorićev Agrokor tako da i ona i on ostanu nevini. Poslodavci imaju potpuno odriješene ruke pa robove rastežu poput prljave žvake, poreze plaća samo sirotinja. Ni u najgoroj noćnoj mori nisam mogla sanjati da ću živjeti u ovakvoj zemlji.
Nema krika, nema bijesa, samo jeziva, odvratna pomirenost sa sudbinom. Svi smo pilići koji smiju zatočeni samo kljucati dok im nešto ne slomi krhki vrat, a onda ih ubojice koje ne žive bolje od svoje žrtve pretvore u “pileći batak na akciji”. Srećom, s vremena na vrijeme, u Hrvatsku svrati neki Božić ili Uskrs pa nam onda crkveni dostojanstvenici objasne u čemu je naš grijeh, naš preveliki grijeh.
Crkva u Hrvata je, otkako imaju Hrvatsku, sveta krava. Ni pred Titom nam se nisu gaće tresle ovako kako nam se tresu kad se nađemo u blizini nekog od bozanića. Sto sam puta ispričala anegdotu iz svog socijalističkog života, ipak ću je ponoviti. Tito je 1971. godine držao govor u Labinu. On i njegova svita odsjeli su u hotelskom kompleksu u kome sam ja radila. Bio je Prvi maj, tada Međunarodni praznik rada. “Karavana prijateljstva”, tako se zvao niz autobusa koji su krenuli prema Rapcu, bili su ispunjeni do posljednjeg mjesta. Zagrepčani su odlučili praznike provesti na moru. Cijena je zaista bila sitnica.
Tito i njegova pratnja ručali su prije nas. Kad smo mi došli na red Zagrepčankama se nije svidjelo ono što su vidjele na tanjuru. Provalile su u kuhinju, razvalile je i svojoj djeci i ostalima poslužile delicije koje su otele od zapanjenih kuhara. Njihova je teza bila, On nije bolji od nas. Tito je bio i onda kao što je to i danas, “jedan od najvećih svjetskih zločinaca”, a Hrvatska se davila u dubokoj, nedemokratskoj, socijalističkoj mračini. Pa ipak, žene iz te sedamdeset i prve mislile su da su i one i njihova djeca i svi njihovi ljudska bića koja imaju pravo na hranu dostojnu čovjeka. Bile su sigurne da nisu svinje koje smiju samo roktati i žderati što im se baci u korito dok njihov gospodar ne odluči da im zabije nož u vrat. Koje su to žene bile! A mrak, a diktatura, a monstrum na pola kilometra od njih drži povijesni govor.
Gdje su danas kćeri i unuke tih žena? U Slobodnoj Dalmaciji je mons. dr. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup, izjavio u uskršnjem intervjuu da je “svećenička pedofilija ravna abortusu.” Izjednačio je zločince iz svoje prljave ekipe koji svršavaju dok siluju dječicu sa ženama koje abortiraju zato jer žive u zemlji u kojoj žive.
Nikad ni jedna žena nigdje pa ni u Hrvatskoj nije učinila abortus da bi doživjela orgazam. Učinile smo to, čine to i činit će to uvijek žene koje nemaju izbora. Gladne su, besposlene, bez nade, bez krova nad glavom, zlostavljane. Izjednačavati abortus i perverziju koju možeš nekažnjeno zadovoljavati zato jer ti to omogućuje status u ovoj napaćenoj zemlji može samo mons.dr. Marin Barišić, spodoba, sita i presita, koja se valja u zlatu i ne zna što to očaj jest. Ipak, kako se usuđuje, ma koliko zao i slijep bio, sirotinju izjednačavati sa gadovima iz svojih redova?
Već dva dana čekam da se oglasi neka žena, to je zato jer se sjećam žena iz sedamdeset i prve, koja će vrisnuti i reći kako prebogata zvijer nema pravo nikome suditi, još manje optuživati žene za nesreću koja se dogodila i koja se dešava Hrvatskoj. Za ovo u čemu živimo nisu krive one koje su abortirale već one koje nisu.
Zašto šutimo, mi žene, zašto gadovima ne začepimo pogana usta?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Apr 19, 2017 2:26 pm

MI GLUPAČE

Dobila sam četvrto unuče. Tko god me zna prilazi mi i traži da iz torbe izvučem mobitel i pokažem prvu fotkicu moga Noe. Nemojte mene pitati zašto se mali zove Noa, “tata mu je izabrao ime”. Riječi moje starije kćeri koja je rodila u četrdesetoj. Noa?! Koje preglupo ime. Ne mogu zamisliti da moj unuk po nemirnom moru vodi lađu krcatu živina. Što ako se prevrnu? Tko će preživjeti? Par slonova ili kapetan broda? Nikad mene moja djeca neće ostaviti na miru. NIKAD!

Mlađa kći je normalna. Udala se u dvadeset i četvrtoj u crkvi u vjenčanici boje bjelokosti. Dvije djevojčice iz prvog braka druge žene moga sina nosile su joj veo dugačak devet metara. Nije bila trudna jer je već u vrtiću odlučila da neće prema oltaru stupati sa trbuhom do zuba. Tako će svima pokazati da se udaje “iz ljubavi”, a ne zato što “mora”. Ja sam se u dvadeset i prvoj udala zato jer sam “morala”, zašto sam nakon prvog djeteta koje sam “morala” roditi, inače se ne bih udala, rodila još dvoje ne zna nitko pa ni ja. Nitko pa ni ja ne zna ni zašto sam sve ove godine ostala s mužem. Otac moje djece glup je k’o zubatac na lešo, ali ja nikad nisam imala hrabrosti hodati kroz život bez muža, samohrana i razvedena.
Ovo što sam o sebi napisala uklapa se u priče žena moje generacije. Rijetko je koja od nas čekala trideseti rođendan pa onda ušla u rodilište. Danas je sasvim normalno da žene rađaju u šezdesetoj. U tom kontekstu moja starija kći je mlađa prvorotkinja i to meni nije problem. Drugo me muči. Nije se udu dala. Uporno tvrdi da je ona inzistirala na neudaji. Vjerujem joj zato jer ima svoj stan, svoj auto, svoju uspješnu karijeru, a “tata” je nezaposlen. Umitnik, preciznije. Jednom je bio na teveu u emisiji Vijesti iz kulture. Bradati dečko istovremeno svira usnu harmoniku, gitaru i mlati po bubnjevima. Prevest ću, propalica koju moja kći hrani onako kako ljudi hrane čistokrvne pse koji im popravljaju imidž. Samo što moj “zet” nije čistokrvan. Našla ga je u nekom azilu, ne znam detalje.
Kći se nije udala, ali… Inzistirala je da Noa nosi tatino prezime. Za koji kurac? Zato da “ljudi” ne misle da je Noa kopile, zato da “ljudi” misle da je Noa plod ljubavi a ne jednonoćnog kresanja, zato jer je bitno da dijete zna da ima “oca”. Moderne žene, pa i moja kći, misle da su turbo emancipirane ako s nekim žive neudane, ali inzistiraju da im dijete nosi očevo ime. Kakva je to “emancipacija”? Ako ne želiš bračne okove, ako želiš “slobodu”, zašto ne rodiš dijete i ne daš mu svoje prezime? Zašto ne ideš do kraja?
Imam samo jedan odgovor. Zato jer smo glupače. I mi stare i ove najnovije. Umjesto da ne rađaju u sedamdesetoj, one traže muža koji im nije “muž” i tako su istovremeno i udane i neudane i slobodne i zauzete i mame koje imaju dijete koje nosi “njegovo” prezime pa nisu kurve iako nemaju muža, ali imaju “partnera”…
Ukratko, mi smo, svake na svoj način, glupačetine koje samo mijenjamo formu ponašanja, a u suštini želimo da budemo prihvaćene od “ljudi” i da nas “ljudi” doživljavaju kao “normalne”. Da smo zaista normalne jebalo bi nam se i za “ljude” i za “muževe” i za “partnere”. Posebno za djecu.
Da smo normalne ne bismo voljele zubace, ni na lešo ni frigane, nego bismo bile smrtno i doživno zaljubljene samo u sebe same.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Apr 20, 2017 10:09 pm

ONI GLUPANI

O, jebote, jebote! Čovjek u ovoj zatucanoj Hrvatskoj ne smije otvoriti svoju dušu ni na netu?! Jučer sam napisala tekst o tome kako su sve žene glupače, i jesmo, a onda se javi neki muškarac, kao da sam napisala da su svi muškarci glupani, i udri poganim jezikom po meni jer sam vlastitog muža nazvala “kuhanim zubacem”. Je li tema moga teksta bila ženska glupost ili sam pisala o mužu? Zašto ja o svom mužu ne smijem napisati istinu? On jest KUHANI ZUBATAC, još sam i blaga bila. Zašto muškarci u svakom ženskom činu pa tako i u benignoj kolumnici jadne ženice poput mene, osjećaju neodoljivu potrebu da stanu u obranu i najbjednije ribe iz svoga jata? Svi su oni jedna vojska kad treba napadati žene. Kod nas je obrnuto.

Ljuta sam! Sve ću vam o njemu reći! Ima četrdeset i devet godina, radi u državnoj firmi od ujutro kad ga je volja do popodne ili uvečer ili do duboko u noć kad ga je volja. Nema neku plaću ali to je zato jer nitko u trideset godina koliko tamo sjedi nije prepoznao njegove sposobnosti. Svaki mi dan govori kako je “u stresu”, kako ga “sve ovo ubija”, kako “ovako više ne može”, kako “mora promijeniti posao”, kako…
Ja mu više ne govorim da bi trebao diplomirati, ostao je na drugoj godini ekonomije jer su profesori bili pederi, ne govorim mu ni da nemamo nikakvih životnih problema. Ja zarađujem pišući knjige, djeca ne žive s nama, sin se najzad dobro oženio, najmlađa kći našega popa riješila je Matino stambeno pitanje. Sin vozi i popov džip, a ovo smo ljeto i mi s njima bili na popovoj jahti. Preciznije, brodu. Velečasni je vodio neku procesiju na Hvaru, ali ne držite me za riječ. Plutali smo tri tjedna u blizini Orebića. O, Orebić, raj na zemlji.
Moj muž je u stresu i zato jer ćelavi. Netko mu je rekao da kosa raste ako jednom tjedno, najbolje u petak, na glavu staviš pola kilograma krvavih junećih šnicli. Ne kažem da možda, jednoga dana, moj muž neće imati na glavi više dlaka nego što to danas ima Severina kad izađe iz frizerskog salona, ali zašto ja moram odlaziti mesaru i birati najkrvaviju junetinu? I još mi mesar svaki put kaže, gospođo, promijenite jelovnik, muž će vas ostaviti.?! Zna li onaj glupan koji se stavio na stranu Zubaca Kuhanog kako izgleda ćelavi muškarac sa krvavom šniclom na glavi dok gleda malo nogomet, malo snuker, malo vijesti, malo hokej, a krv mu gmiže niz vrat. Kako krvave fleke skidati sa bijelih majica je filozofija o kojoj danas ne bih.
Da, često je bolestan. “Imam rak gušterače, skuhaj mi sutra rižoto sa kozicama.” One koje spremaju ribu i imaju kuhinju bez nape znaju što znači kuhati, pržiti ili peći bilo što iz mora? U pravilu rak gušterače dobiva zimi kad moram nakon ručka ili večere vjetriti kuću i slušati kako na mene urla:”Ti ćeš me u grob otjerati! Osjećam propuh!”
Oćete o seksu? Mira mi je rekla da onu junetinu stavlja na glavu i da depilira guzicu zato jer ima ljubavnicu.?! Ej, kako Mira zna da Zubatac depilira guzicu? Mira mi šalje jasne poruke. Zanemarujem ih jer ne želim Zubaca bacati u stres. Da mu i dokažem da jebe Miru on bi mi dokazao da je to zbog zdravlja. Dobio bi potvrdu od svog liječnika. Gospodin se zove Petrović. Doduše, među nama, nakon trideset i pet godina braka jebe se meni koga moj muž jebe pod uvjetom da mene ne jebe. Ali…
Jednom u tri tjedna, srijedom, “bježi” sa posla, uvijek mi kaže da je “pobjegao” da bi mene pojebao, a jebat će me jer me voli “kao prvog dana”. Ja moram ostaviti na ekranu tekst iako sam usred rečenice, a i izdavač mi šalje tri mejla dnevno, kad će knjiga, kad će knjiga, i onda se popeti na kat. Da imam smisla za pornografiju izmislila bih nešto, nemam pa ću napisati istinu. Ja dolje, on gore, sedam minuta, ugrhhhhhhhhhhh. Ja na pranje, on ostaje u krevetu, uvijek ga boli glava, zašto poslije, nikad prije, pa mu moram skuhati čaj od koprive.
IPAK GA NISAM OSTAVILA! Samo sam jučer s vama podijelila dio svojih muka i muža nazvala “zubacem”. Za mužjaka koji me čita i to je bilo previše. Ej, pitam ja tebe, prvo i prvo, zašto me čitaš, drugo i drugo, kako ti liječiš ćelavost, treće i treće, zašto tebe nije ostavila žena kad si… Pročitaj naslov. Zato jer je i ona poput mene, zato jer smo sve mi žene milosti pune kad se radi o našim kućnim glupanderima.
Dokleeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Apr 26, 2017 2:02 pm

MOJ UNUK KREŠIMIR

Kad je moja starija kći bila prvi put trudna, trenutno je peti, govorili smo, spol nije važan, glavno da je živo i zdravo. Kad je rodila malog Krešimira govorili smo da je tata jako, jaaaaaaaako želio curicu i svi smo željeli curicu, ali što je tu je.

Nitko iz porodice nije želio curicu, nismo pervezni. Govorili smo što se od nas očekivalo da ne bismo bili perverzni. Jeste li ikad, ikad, od mlade mame koja okolo vozi djevojčicu čuli kako je tata žarko želio dečka? Ni ja. Tako nešto reći bilo bi nepristojno kao što je inače nepristojno šetati okolo i govoriti istinu. Sve mame prvorotkinje žele sina da bi novopečeni otac, u nekim krajevima, mogao pucati u zrak iz kubure iz koje je pucao njegov pradjed kad se on rodio. Moj zet je iz nekih krajeva. Ovo je digresija. U Hrvatskoj živi stendap komičar koji ima jedno šest komada kćeri, profesionalni ženomrzac, a u svakom intervjuu naglašava kako je želio i sedmu, ali žena ima nekih ginekoloških problema. Ha,ha, tko ti vjeruje, tatice?
Krešimiru smo za krštenje, rekla sam da je moj zet iz nekih krajeva, dali sašiti maskirnu uniformu. Poslali smo svijetu poruku da će on braniti Republiku Hrvatsku onako kako je to radio naš Petar Krešimir IV i da će pjevati, Zovi samo zovi, svi će sokolovi… Među nama, da opet dođe do neke frke, ja bih sve svoje prodala, maloga poslala van, bilo kamo gdje se ne ratuje, a Zovi, samo zovi neka pjeva njegov otac. Lijena mrcina stalno mijenja poslove i navija za Dinamo. Krešo, kad tata nije u blizini, navija za naše. Ja sam ga naučila himnu NK Rijeke, Tko ne skače, tko ne skače, taj Dinamo je, tko ne skače, tko ne skače, taj Dinamo je. Odahnut ću kad se moja kći razvede, ali to neka zaista ostane među nama.
Ovo sve je samo okvir za priču. Ovo što ću vam reći znamo samo kći i ja. Jučer smo se srele u gradu i plakale dok je Krešo divljao u šopingcentru sa… Izreći ću. Sa ružičastom metlicom i lopaticom u malim rukama. Kupile smo što je htio jer je urlao kako će nas pobiti ako mu ne kupimo to što smo kupile. Još je mami rekao da je krava, a meni da sam stara vještica iako zaista držim do sebe i nitko mi ne bi dao godine koje imam i kad sam sama s njim svi misle da sam mu mama.
Kći mi je sve ispričala. Toga dana ih je učiteljica, mali ide u prvi razred, pitala što će biti kad odrastu. Mi smo malome sve ispričali o kralju Krešimiru i koliko je on dobra učinio, u međuvremenu sam zaboravila koja dobra i koje godine, za Republiku Hrvatsku. Da je rekao da će postati kralj to bi na neki način bilo simpatično, dobro je kad muškarci već na startu života žele moć, ali…
Reći ću vam što su rekla druga djeca. Dečkići žele biti pjevači i nastupati u Tvoje lice zvuči poznato, a djevojčice žele biti manekenke i pjevačice i nastupati u Tvoje lice zvuči poznato. Svi mali cigani, da, to je takav razred, nitko roditelje na početku godine nije pitao žele li cigane u razredu, svi mali cigani će, ima ih šestoro, kad odrastu biti doktori i doktorice. Moj Krešo, naš Krešo je rekao da želi biti Pepeljuga. Otvori se, oj, crna hrvatska zemljo.
Učiteljica je nazvala moju kćer, ona mene, ja najskuplju psihologicu u gradu pa ćemo iz Krešimira, ako treba, i batinom izbaciti Pepeljugu. Bolesnik. Da li se, majmune, Hrvatska brani mačem ili močom? Tko je u životu uspio hodajući svijetom sa Vileda proizvodima u ruci? Čula sam da je brat od one druge bake bio dva mjeseca u ludnici. Tako ti je to kad se udaš za čovjeka koji nije iz tvog kraja.
Izašla sam iz onog šopingcentra i poluluda došla doma. Moj muž je ležao na kauču okružen kaosom. Prazne kantice od pive, pepeljara krcata, na stolu tri prazna kartona, pice pojedene, na ekranu su naši dečki slavili, a muž mi se, kad me ugledao, digao sa kauča, i pijan, smrdljiv i samo u gaćama, bacio oko vrata. Plakao je jer je Rijeka pobijedila i još je skinuo prljave gaće i pokazao mi komadić žute žlundre koji ću noćas dobiti jer je 3:0 za naše. “Tko ne skače, tko ne skače, on Dinamo je!” Gluha susjeda sa kata metlom je lupala po našem stropu. Zastala sam. Jebote. Da moj muž nije muškarac, muškarac simplex, da je moj muž Pepeljuga… Neću nazvati onu psigologicu.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Apr 29, 2017 7:11 pm

AMOUR

Ne bih s vama dijelila priču svog života da ovih dana nisu svi svjetski mediji kao brejkingnjuz objavili vijest da je žena budućeg francuskog predsjednika od njega starija dvadeset i četiri godine. Mlađahnom Emmanuelu Macronu uskoro će četrdeset, izgleda kao da ima trideset, a njegova žena Brigitte Trogneux izgleda kao da ima koliko ima. Novinari su užasnuti. Ženska je bila profesorica, u svoju ga je mrežu uhvatila kad je njemu bilo petnaest, ona je majka troje djece, kći je vršnjakinja njenog muža, Brigitte ima šestoro unučadi.

Doduše, postoji poslovica, Stara koka, dobra juha, ali to se uvijek odnosi samo na staru kokoš. Stara žena je koristiva samo za čuvanje unuka i svojih i njegovih roditelja. Od nje dobru juhu može pripremiti samo bolesnik zabunom pušten preko vikenda iz dobro čuvane ludnice. Francuski su novinari odmah otkrili da je Emmanuel peder, mlad muškarac ženi staru babu da bi sakrio trag. Trump nije peder.
Sve ste ovo već iskomentirali, posebno njegovu rečenicu:”Kad ja pobijedim, kad mi pobijedimo…” Neodoljivi Emmanuel neprestano ponavlja da kao predsjednik ni jednu odluku neće donijeti bez dogovora sa svojom Brigitte. Da sam obična žena i da imam muža svojih godina, ubila bih se.
Imala sam četrdeset i dvije godine. Radila sam na radiju kao urednica emisije o ekologiji. U Rijeci se vodila žestoka bitka protiv izgradnje Termoelektrane Plomin 2. Nekad je u ljudima bilo žara. Protiv Plomina 2, u međuvremenu je pobila tko zna koliko tisuća ljudi, protestiralo je i staro i mlado. Urednik mi je jednog utorka rekao:”Ima neki klinac, studirao sam s njegovim ocem, baš je zapeo za Plomin 2…” “Ne zanimaju me klinci, Plomin je ozbiljna tema…” “Obećao sam njegovom ocu.” Nekad su urednici bili ono što su i danas.
Poslušala sam naredbu. Bila sam nešto koje je imalo dvoje gotovo odrasle djece i muža. Mislila sam da ću do smrti odlaziti na isti posao, brinuti o djeci koja su mi već tada išla na živce, o mužu da ne govorim. Isti pokreti, iste rečenice, isti ručkovi, isti prijatelji, ista tupež iz dana u dan. Odvratno, odvratno, odvratno životarenje. Zabiti mu nož u vrat? Zabiti sebi nož u vrat? Ili ipak samo rigati, rigati dok nas smrt ne rastavi?
A onda je pred dvadeset i pet godina u moju redakciju ušao klinac u dvadeset i drugoj. Visok, mladenački anoreksičan, crna, kovrdžava kosa pokrivala mu je vrat, na ogromnim stopalima imao je tenisice, na tankom tijelu traperice i bijelu majicu. Dečkić. Malo stariji od mog sina. Mogla sam mu biti mama. Razgovarali smo o Plominu 2, pa otišli na kavu, pa idućeg dana otišli na kavu, pa svakog idućeg dana ispijali kavu, osim vikendom. Još uvijek skupa pijemo kavu. I vikendom.
Nikad nikome neću moći ispričati koji je to doživljaj kad iz muževljevog dosadnog, rutinskog, daviteljskog zagrljaja uskočiš među mlade ruke. Kad na svom od sebe otpisanom tijelu osjetiš mladi dlan. Kad shvatiš da si živa, živa, živa i da nakon zagrljaja s takvim muškarcem možeš umrijeti uvjerena da baš ništa nisi propustila. Kad najzad, neočekivano, prvi put, u mom slučaju i zadnji, sretneš u životu strast, mladost i pamet u jednom paketu.
Nema tko nas nije razapinjao na križ. Nikad me nije bilo briga što ljudi o nama misle. Ni susjedi, ni prijatelji, ni moja djeca. Svi su mi pred 25 godina pali u drugi plan i tamo zauvijek ostali. Da danas na ulici sebe gledam sa strane, gospođu u šezdeset i sedmoj koju za ruku drži muškarac u četrdeset i sedmoj, a izgleda kao da je u trideset i petoj, svima bih govorila kako je budući francuski predsjednik Emmanuel Macron peder.
Ja, hrvatska Brigitte, znam da on nije peder.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Maj 01, 2017 12:13 am

ŠPRAJC THE VOICE

Danas se fotošopom za potrebe snimanja sa lica i tijela poznatih i manje poznatih žena skida sve što bi moglo ukazati da ženska ima više od dvanaest godina. Na naslovnicama žene koje su rodile dan prije fotkanja ne smiju imati podočnjake, ten im je uvijek boje breskve, trbusi ravni, sise stoje poput stožaca na satu geometrije. U svakoj šuštavoj reviji bacačica kugle, diska ili trudna dizačica utega, tanka je poput gladne srnice.

Kad isto to stvorenje vidiš uživo, meni se to nekoliko puta dogodilo, nije ti jasno odakle poznaješ debelu, prištavu žensku masne kose. A onda bi mi sinulo. To je cura sa naslovne strane. Jadnice, pomislila bih uvijek, jadnice, zašto pristaješ na sva ta sranja?
Pet sekundi kasnije osjetila bih bijes. Sve glumice, pjevačice, bacačice i teve voditeljice moraju biti izliftane do besmisla, istovremeno njihove dlakave, debele, zapuštene kolege imaju pravo na pivsku trbušinu, ćelu, dlake u nosu, dlačurine u ušima… Zašto, o, zašto je žena uvijek predmet, a muškarac, ma kakav bio, pamet i šarm? Teve voditeljica, ako misli biti i ostati teve voditeljica, smije ujutro pojesti tri lista salate, preko dana pijuckati purgativ. Teve voditelj ima pravo na janje dnevno koje se u njegovom buretu bezbrižno praćaka u moru pive.?! Život je jebeno nepravedan. Mi žene nismo dovoljno mršave ni na dan kad umiremo od raka želuca, a oni…
Nekad bilo! Drage moje, NEKAD BILO! Sjedila sam u kafiću i listala Story. Slave petnaesti rođendan. Čestitam, cure i dečki, ekipo, uljepšali ste mi dan. Budala poput mene očekivala je da će Story svoj rođendan obilježiti naslovnicom na kojoj će ležati Severina odjevena u zlatne pelene za nedonoščad.
Ništa od toga. Sa naslovnice je u mene gledao dečkić u dvadesetoj, lice glatko poput njegovane bebine guzice, na glavi crni šeširić, tanašno tjelešce uvučeno u crno odijelo, glatka šakica obrasla nježnim dlačicama, između dječjeg kažiprsta i srednjeg prsta cigarilos. Ej, mali, ako te mama vidi, dobit ćeš po ritici, dobit ćeš pepe! Oni iz Story-a su ludi, koštaju sedam kuna, kupit će ih milijun cura, žena, majki i baki, a reklamiraju cigarilos u ustima klinca?
Konobarica mi je donijela kavu, pokazala sam joj Story, rekla je da je nasmiješeni balavac Zoran Šprajc. Zoran Šprajc? To je Zoran Šprajc? Ja sam najboljem optičaru u Rijeci naočale platila osam tisuća kuna. Izdavač mi je najzad isplatio dio duga. Nazvala sam ga. Javila mi se njegova žena, kad sam joj se požalila na kvalitetu skupih stakala, nasmijala se. Nisam bila prva koja je zvala. Ni jedna od njihovih mušterija nije prepoznala Šprajca iako su sve lude za njim, ali onaj klinac jeste Šprajc, doduše ne ni svojom glavom ni bradom, a ni tijelom. “Onda čime je na naslovnici Šprajc Šprajc”, pitala sam ženu onog optičara. “Tako piše.”
I, zaista. Pročitala sam veliki intervju sa dečkićem koji je rekao da je on Šprajc i da mu je naporno i da je najbolji teve voditelj u Hrvatskoj, spominjao se i Frank Sinatra kome Šprajc, navodno, jako liči. Pokojni Sinatra je, kad je bio u najdebljoj fazi, imao četrdesetak kilograma, Šprajc, mislim, pravi Šprajc, nedavno je ponosno izjavio da ima sto dvadeset kilograma. Obožavam Franka Sinatru i mislim da nije fer ovako ga posthumno zajebavati.
Što se Šprajcu dogodilo? Možda i oni najbolji i najšarmantniji i najpametniji imaju loš dan pa sebi kažu:”Ma, boli me kurac. Danas ću biti starleta na startu koja pred kamerama vježba svoje prvo pušenje.”

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Maj 05, 2017 4:58 pm

NE IDEM U K****!

Jučer je Bekingpalača najavila nekakav skup što su svjetski novinari preveli kao smak svijeta. Dogodit će se Nešto i onda više ništa neće biti kao prije. Možda je umrla Elizabeta? Pablikrilejšeni iz Palače su to demantirali. Buljila sam u ekrane i čekala.

Neki portali su pisali da će Palača objaviti vjeridbu princa Harija i njegove cure crnkinje. To bi stvarno bila jebeno velika Njuz. Da se kojim slučajem Hari jučer vjerio za onu glumicu onda bi ga Palača vjerenog ostavila na miru do vjenčanja, pa bi pred vjenčanje nastradao u autu u nekom lijepom evropskom gradu dok bi on i crnkinja bježali od paparaca.
Sjećam se kad je Palača ubila njegovu mamu. Nisam tako plakala ni kad mi je susjedov auto u mrlju pretvorio moga nikad prežaljenog mačka Petra Krešimira Četvrtog. Plač oslobađa. Plač opušta. Plač čisti. Jebiga. Umjesto da se Hari vjeri Palača je objavila da se Filip više neće pojavljivati u javnosti. Koja vijest?! Tko se pali na prastarog Hitleroljupca?
Ne bi bila neka tragedija što sam izgubila dan buljeći u portale i čekajući vijest o smrti princa Harija koji nije sin Dijaninog konjušara, to je demantirao njegov otac Dijanin konjušar, da iz nehaja nisam pratila što se dešava u našem Saboru.
Ne pratim politiku ali priča je u suštini jednostavna. U Saboru sjedi neki ministar u sukobu interesa i lopina, to je ministar Hadezea, u koaliciji sa Hadezeom je Most koji je želio maknuti ministra lopinu jer je Most Moralna stranka.
Između Hadezea i Mosta nalazi se moralni Esdepe koji je protiv nemoralnog onog ministra i onda su se složili moralni Most i moralni SDP u jednu moralnu velesilu koja će sa naše političke pozornice pomesti onog ministra nemoralca i usput Plenkovića koji je naš premijer.
Možda. Danas nisam uključivala televizor. Jučer nisu smaknuli onog nemoralca.
Kad su sve svjetske televizije objavile da se Filip povlači u špilju gdje će na miru urlati sighajl, na mom se ekranu opet ukazao Sabor. Predsjednik Sabora, sad već bivši, sjedio je danima na stolici predsjednika, nije imao većinu, pa ako bi otišao pišati onda bi na njegovu stolicu zasjeo neko drugi. Nisam baš sve skužila. Pretpostavljam da je onaj predsjednik Sabora bio u pelenama za konje koji imaju problema sa mjehurom.
Gledala sam Sabor i nadala se, tamo će se ukazati neki hrvatski biskup i smiriti muške u predinfarktnom stanju. Možda onaj turbomoralni Košić? On će reći, mir, braćo, mir, ljubi bližnjega svoga. Ipak u Hrvatskoj živi 110% katolika. Onda sam se sjetila da bolje da se Košić nije pojavio jer se ovih dana otkrilo da njegov prijatelj jebe pse.
Da vam budem sasvim iskrena, vidjela sam fotku na kojoj je bio Košić, nekoliko biskupa i taj silovatelj pasa, ali ja sam mislila da je to fotomontaža i djelo četnika i udbaša, ali nitko nije demantirao. Prijatelj hrvatskih biskupa fakat okolo siluje pse pa zato danas svi hrvatski katolici od popova i biskupa ne skrivaju samo dječicu nego i maltezere. O, Bože, baci oko na Hrvatsku!
Sinoć smo se kasno vratili doma. Moj muž je odmah uključio televizor jer je član Haenesa, ima ih sedam ali su moralni za popizdit.
Čim je moj muž uključio teve ugledao je svoga vođu. Gospodin je još jedanput naglasio da su oni jedini moralni u Hrvatskoj i da su oni na tragu njihove osnivačice, hrvatske političarke koju svi zovemo Ruža Hrvatska, samo ju je današnji vođa njene stranke sinoć nazvao Savka Dapčević-Kurac. Teve voditelj se malo začudio kad je onaj vođa rekao da mu se osnivačica preziva Kurac, ona se, navodno, preziva Kučar, a onda je novinar rekao da je taj vođa umoran.
Sve sam maloprije ispričala svojoj prijateljici iz Beograda, ona misli da je u Srbiji prestrašno pa me jednom tjedno nazove da bi joj bilo lakše. Tanja mi je rekla da to što je onaj svoju pokojnu šeficu nazvao Kurac, da je to “tipična frojdovska omaška” i da to znači da nas gledače i glasače svi naši političari šalju u kurac.
Baš mi je žao što neću gledati sprovod malog Harija. Kako ću se opustiti? Nakon nastupa onog haenesovca ne palim se više ni na kurac.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Gost

Šprajc the voice

Danas se fotošopom za potrebe snimanja sa lica i tijela poznatih i manje poznatih žena skida sve što bi moglo ukazati da ženska ima više od dvanaest godina. Na naslovnicama žene koje su rodile dan prije fotkanja ne smiju imati podočnjake, ten im je uvijek boje breskve, trbusi ravni, sise stoje poput stožaca na satu geometrije. U svakoj šuštavoj reviji bacačica kugle, diska ili trudna dizačica utega, tanka je poput gladne srnice.

Kad isto to stvorenje vidiš uživo, meni se to nekoliko puta dogodilo, nije ti jasno odakle poznaješ debelu, prištavu žensku masne kose. A onda bi mi sinulo. To je cura sa naslovne strane. Jadnice, pomislila bih uvijek, jadnice, zašto pristaješ na sva ta sranja?

Pet sekundi kasnije osjetila bih bijes. Sve glumice, pjevačice, bacačice i teve voditeljice moraju biti izliftane do besmisla, istovremeno njihove dlakave, debele, zapuštene kolege imaju pravo na pivsku trbušinu, ćelu, dlake u nosu, dlačurine u ušima… Zašto, o, zašto je žena uvijek predmet, a muškarac, ma kakav bio, pamet i šarm? Teve voditeljica, ako misli biti i ostati teve voditeljica, smije ujutro pojesti tri lista salate, preko dana pijuckati purgativ. Teve voditelj ima pravo na janje dnevno koje se u njegovom buretu bezbrižno praćaka u moru pive.?! Život je jebeno nepravedan. Mi žene nismo dovoljno mršave ni na dan kad umiremo od raka želuca, a oni…

Nekad bilo! Drage moje, NEKAD BILO! Sjedila sam u kafiću i listala Story. Slave petnaesti rođendan. Čestitam, cure i dečki, ekipo, uljepšali ste mi dan. Budala poput mene očekivala je da će Story svoj rođendan obilježiti naslovnicom na kojoj će ležati Severina odjevena u zlatne pelene za nedonoščad.

Ništa od toga. Sa naslovnice je u mene gledao dečkić u dvadesetoj, lice glatko poput njegovane bebine guzice, na glavi crni šeširić, tanašno tjelešce uvučeno u crno odijelo, glatka šakica obrasla nježnim dlačicama, između dječjeg kažiprsta i srednjeg prsta cigarilos. Ej, mali, ako te mama vidi, dobit ćeš po ritici, dobit ćeš pepe! Oni iz Story-a su ludi, koštaju sedam kuna, kupit će ih milijun cura, žena, majki i baki, a reklamiraju cigarilos u ustima klinca?

Konobarica mi je donijela kavu, pokazala sam joj Story, rekla je da je nasmiješeni balavac Zoran Šprajc. Zoran Šprajc? To je Zoran Šprajc? Ja sam najboljem optičaru u Rijeci naočale platila osam tisuća kuna. Izdavač mi je najzad isplatio dio duga. Nazvala sam ga. Javila mi se njegova žena, kad sam joj se požalila na kvalitetu skupih stakala, nasmijala se. Nisam bila prva koja je zvala. Ni jedna od njihovih mušterija nije prepoznala Šprajca iako su sve lude za njim, ali onaj klinac jeste Šprajc, doduše ne ni svojom glavom ni bradom, a ni tijelom. “Onda čime je na naslovnici Šprajc Šprajc”, pitala sam ženu onog optičara. “Tako piše.”

I, zaista. Pročitala sam veliki intervju sa dečkićem koji je rekao da je on Šprajc i da mu je naporno i da je najbolji teve voditelj u Hrvatskoj, spominjao se i Frank Sinatra kome Šprajc, navodno, jako liči. Pokojni Sinatra je, kad je bio u najdebljoj fazi, imao četrdesetak kilograma, Šprajc, mislim, pravi Šprajc, nedavno je ponosno izjavio da ima sto dvadeset kilograma. Obožavam Franka Sinatru i mislim da nije fer ovako ga posthumno zajebavati.

Što se Šprajcu dogodilo? Možda i oni najbolji i najšarmantniji i najpametniji imaju loš dan pa sebi kažu:”Ma, boli me kurac. Danas ću biti starleta na startu koja pred kamerama vježba svoje prvo pušenje.”

Vedrana Rudan

Gost

USTAŠKI DERNEK U BLEIBURGU

I ove godine obilježit će se bleiburška tragedija. Za neznalice, ako ih uopće ima, 15. svibnja 1945. godine, prepisujem sa Wikija, Britanci su odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Da ne idem u detalje, prema Wikiju, tamo je pobijeno 50.000 Hrvata. Svake godine na sutrašnji dan u Bleiburg odlaze kolone Hrvata i Hrvatica i predstavnika našeg demokracijom i domoljubljem i pravdom i istinom opsjednutog vodstva Hrvatske da bi žrtvama odali počast.

Ove godine su se Austrijanci uznemirili jer hrvatsko “odavanje počasti” drže okupljanjem nacića koji okićeni ustaškim simbolima i mašući crnim zastavama zazivaju neka bolja, mračna, stara vremena. Austrijanci su nemoćni jer ustaško ušato U u Austriji nije zabranjeno, a skup se svaki put najavljuje kao “crkveni”. Zato ćemo i ove godine u udarnom Dnevniku Hrvatske teve vidjeti razularene divljake u crnom i skrušene političare u tamnom. Ni jedni ni drugi ne mogu zaboraviti i oprostiti što je Tito učinio Hrvatima.

Što su Britanci učinili Hrvatima svi su zaboravili. Tita u Hrvatskoj danas se može i mora jebati na tisuću načina. Britanci su za nas u ovoj priči nevini jer su moćniji od mrtvog Tita. Mi Hrvati uvijek znamo kome ga se smije, kome ne smije, a kome ga se mora turati u bulju.

Ta frka oko Bleiburga nikad mi nije bila jasna. Ratovalo se. NDH je izgubila. U ratu se ubija. Pobjednik piše povijest. Žrtve trunu, rodbina pamti dok je živa. To bi bilo to. Koristiti masakr bilo koga tipa u političke svrhe prozirno je i vulgarno. Žrtve ne diže iz groba, a njihovu djecu ili unuke, ako su normalni, uznemiruje i vrijeđa.

U ratu se dečki ne dijele na dobre i loše, svi su loši. Licemjerno zavijanje nad grobovima pobijenih u Bleiburgu ruganje je mrtvima jer živi nisu tamo da bi im odali počast. Oni se samo žele fotkati za televiziju, neka susjedi vide da oni dišu crno. Političari misle da će im šanse za pobjedu na idućim izborima biti veće ako se “poklone” u Bleiburgu, “najvećem stratištu u povijesti Hrvata”.

Koliko je normalno da Hrvatine ili oni koji misle da to jesu, odlaze u Austriju i tamo se “klanjaju” kostima pobijenih Hrvata? Pretpostavimo da jest. Pretpostavimo i to da su Hrvati kulturan narod koji ne zaboravlja na svoje koji su ni krivi ni dužni izgubili život u austrijskoj vukojebini pokušavajući pobjeći od krvnika Tita. Sve je to nekako ljudski i razumljivo. Ako se i deru, ako i nose kape sa ušatim U na glavi, ako i veličaju fašističku NDH, možda je sve to u afektu? Izgubio si djeda, izgubio si baku, možda oca, možda mamu, najmanje na što imaš pravo, možda je, veličati NDH.

Ajmo sad malo na priču pogledati iz drugog ugla. Mnogi se trude, nikome nije pošlo za kompjuterom, izračunati koliko je ljudi do danas ubila Republika Hrvatska, mislim ova “naša” i ova “demokratska”. Koliko je Hrvata i Hrvatica ostavilo kosti u Agrokoru? Koliko su stotina tisuća mladih života uništili dečki i cure koji vladaju Hrvatskom od devedeset i prve? Koliko je stotina tisuća pobijenih kreditima u francima, ovrhama i užasnim porezima? Kolikima je pokralo djedovinu? Očevinu? Zatrlo sjeme?

Današnja Hrvatska sastoji se od pitaj boga koliko bleiburga. Banke su Bleiburg, Porezna uprava je Bleiburg, pravosuđe je Bleiburg, zdravstvo je Bleiburg, školstvo je Bleiburg, Vlada je Bleiburg, Sabor je Bleiburg, Kolinda je Bleiburg…

Pa ipak, mi, još uvijek živi potomci ili rodbina pobijenih i protjeranih Hrvata, ne osjećamo potrebu da odemo u bar jedan od hrvatskih Bleiburga da bismo se tamo poklonili sjenima naših najmilijih i svojoj vlastitoj sjeni. A ova je Hrvatska pobila najmanje desetorostruko više Hrvata nego je to učinio Tito?

Zašto je to tako? Zato jer su u nama ubili sve ljudsko. Zato jer nas uporno hrane prošlošću i kostima naših predaka, a sebe mesom koga krvavim očnjacima deru sa naših već odranih leđa. Pa ipak…U Bleiburgu se, po njima, dogodio masakr, a u hrvatskim bleiburzima se, po njima, dešava demokracija. Nitko od nas ne vidi da se danas u Hrvatskoj Hrvatima dešava genocid.

Bože, Hrvati nikad neće progledati. Ne, nismo prokleti. Jednostavno, mi, živi leševi, mi, žrtve hrvatske demokracije, mi, sužnji koje mori glad, glupi smo k’o kurac.

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Maj 15, 2017 4:22 pm

ZAŠTO VOLIMO DEČKE?

Francuski predsjednik Emmanuel Macron ima 40 godina, a njegova žena Brigitte Trogneux 64. Ne postoji medij u liberalnoj Francuskoj koji ovu vezu nije izvrgnuo ruglu. Majka i sin. Učiteljica i učenik. Baka i unuk. Oprez, perverznjakinja na putu! Peder sakriven pod staričinom suknjom. Nitko od francuskih ili svjetskih psihijatara i stručnjaka za posebno bolesna ponašanja nema odgovora kako dvoje ljudi različitog spola može toliko godina biti skupa, a razlika u godinama je četvrt stoljeća u “korist” žene.

Nema zemlje na Zapadu, leglu civilizacije, koja drži da je žena u šezdeset i četvrtoj išta više osim nečega što bi se trebalo baviti odbjeglim mužem, unucima, a ako ih nema, onda služiti svojoj ostarjeloj djeci. Svako ponašanje izvan tog okvira drži se ispadom koji bi se morao rješavati elektrošokovima kad već lomače nisu legalizirane. Žena je starica u trideset i devetoj, muškarac umire mlad u devedesetoj.
Ja, j a sam posebno sretna što ponekad ipak ništa nije kako bi trebalo biti nego jest onako kako treba. Udala sam se mlada. Svoje sam tužne bračne godine provodila robijajući poput mojih vršnjakinja. Troje djece. Kad sam rodila prvi put moj se svijet okrenuo naglavačke. Muž nije u svom životu osjetio nikakvu promjenu. Ni kad sam rodila drugi put. Ni kad sam rodila treći put. Tri puta tjedno odlazio je na košarku, petkom je sa prijateljima igrao karte, subotom je bio kod mehaničara do duboko u noć. Nedjeljom u deset i trideset morala sam širiti noge. Sva kuhanja, sva pranja, sve dječje bolesti i sva bračna sranja bila su moj problem.
Godinama sam se pitala jesam li ga ikad voljela, a ako sam ga voljela zašto sam ga voljela. Tko je nešto što me jebe jednom tjedno, a od mene traži čiste gaće, spremljen ručak, plaću i djecu bez jedinica? Bio je moj vršnjak. U svojoj trideset i sedmoj naletjela sam na klinca u dvadesetoj, sina moje kolegice sa posla. Zašto sam se između onoga što sam imala doma i klinca odlučila za ovo drugo?
Bio je tako mlad, bez bora na vratu, kosa mu se kovrdža iza uha, ja sam jedina žena u njegovm životu, on je za mene jedini muškarac. Moj mlađi muž je pametan, obrazovan, opušten, tolerantan, voli i mene i moju djecu i moje unuke i samo zbog mene nema “svoje” djece. Moja djeca su njegova djeca. On je moj i samo moj, a ja sam njegova i samo njegova. O seksu neću. Ovo nije pornografski tekst.
Znam, imam bore, vise mi nadlaktice, mnogo mi toga visi, ali nisam u frci jer sam istovremeno izabrala i bila izabrana. U našoj vezi nitko nije ni star ni mlad. Samo ljudi oko nas znaju koliko mi imamo godina.
Vi koje niste iskoračile nikad nećete saznati da nisu svi muškarci isti, da je miris mladog dečka kad mu prvi put uvališ nos u kovrdžavu kosu neodoljiv i da te taj miris prati ma gdje bila. Miris strasti, miris sreće, miris mladosti, miris koji ti svakoga dana govori, život ima smisla. Razumijem Brigitte. Ona i Emmanuel skupa rade, skupa žive, skupa dišu.
Žene, jasno mi je, bacile biste vi večeras oko na svog ostarjelog, tupog češača jaja i prelomile. Onaj pametni klinac s kim se druži vaš sin ne mora postati dečko vaše kćeri. Nažalost, nemate love koja sve rješava. Podjela bračne imovine u Hrvatskoj traje dvadeset godina. Alimentaciju plaćaju tek kad im nataknu lisice na ruke. Uzeti pušku i sprašiti mu metak u trbuh dok hrče nakon ubitačno dosadnog seksa s vama moguće je samo u francuskom filmu. Sinoć sam ga gledala na televiziji. Sirotu suprugu igrala je Kristin Scott Thomas.
Ne, ne isplati se. Mnogo je praktičnije imati dobru prijateljicu koja ima stan u kome vas tri puta tjedno može čekati klinac. Bože, nestat ćete od užitka kad ugledate dečka koji će na sebi od odjeće imati samo osmijeh i debelo, čvrsto, hladno oružje.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Maj 17, 2017 3:03 pm

PAPA I POŠTARICA
Ovaj će tekst biti pomalo nesuvisao jer sam izvan sebe od bijesa. Krećem od početka. U Lourdesu, kod nas je mjesto poznatije kao Lurd, Blažena Djevica Marija ukazala se osamnaest puta u razdoblju od 11. veljače do 16. srpnja 1858. godine. Vidjela ju je četrnaestogodišnja djevojčica Bernardica. Strogi lurdski župnik, sve sam ovo prepisala sa interneta, maloj je Bernardici naredio da pita “lijepu Gospođu” tko je ona, ako želi kapelicu na mjestu na kome se ukazala. Kad se 25. ožujka 1858. godine ukazala šesnaesti put Gospođa je rekla: “Ja sam Bezgrešno Začeće.”
Time je dokazala:

da je začela bez grijeha
da ima pravo na kapelicu

Ostalo su hodočašća. Pješke, na konjima, na magarcima, autobusima, avionima i automobilima, prodaja suvenira, iskakanje nepokretnih iz invalidskih kolica, izlječenja raka u šestoj fazi, pomaganje Hrvatskoj vojsci i policiji koja tamo redovno odlazi. Bismo li imali Hrvatsku da nam Lijepa Gospođa Lurdska nije pomogla? Teško.
To bi bilo to na temu Lourdesa o kome se ionako sve zna. Baš bi mene bilo briga za Lourdes da se na temu vidilica i vidjelaca nije oglasio Papa. O Lourdesu ne govori ali zato pljuje po Međugorju. Ne vjeruje međugorskoj dječici. Zaboravili ste priču?
Gospa se u Međugorju ukazala 24.06.1981. godine. Dvije djevojke, Ivanka Ivanković i Mirjana Dragičević tražile su ovcu, a onda su umjesto na ovcu naletjele na Djevicu Mariju. Djevicu je kasnije ugledalo još šestoro klinaca. Od tada se Gospa Vicki Ivanković ukazuje svaki dan, Mirjani Dragičević “svakog drugog u mjesecu”, Mariji Pavlović svakog 25., Ivan Dragičević je sreće svaki dan. Ivanka Ivanković jednom godišnje. Jakov Čolo za Božić.
Mnogi stručnjaci bili su u Međugorju i razgovarali sa vidjelicama i onim dečkima. Ti sumnjičavi gadovi izražavaju žestoku nevjericu. Snimaju kamerama vidjelicu za vrijeme ukazanja Gospe, mašu joj pred nosom rukom, vidjelica se onda trgne, to im je dokaz da nije istina ono što je vidjelica rekla, kad razgovaram sa Gospom ništa ne vidim. Desant kojekakvih “stručnjaka” na Međugorje je neoprostiv. Gdje su bili njihovi preci kad se Bezgrešno Začeće ukazalo u Lourdesu? U ona dobra, stara vremena čovjeku, djeci posebno, vjerovalo se na riječ.
U Međugorju ljudi s pravom mlate velike pare, ipak se njima ukazala Gospa, ali to smeta ljudima iz Lourdesa i sličnih mjesta gdje se Gospa također ukazala. Mnogi nepokretni, bolesni, kljasti, ogroman broj lovaca i lovkinja na duševni mir, svima Gospa pomaže, skrenuo je sa puta u Lourdes i krenuo u Međugorje. Umjesto da potrebiti ostavljaju lovu u civiliziranoj Francuskoj u kojoj ljudi već vjekovima govore istinu i samo istinu, posebno dječica, odlaze u divlje Međugorje gdje je Bog rekao lakunoć dok u njega nije svratila njegova mama.
Jasno mi je. U ratu su sva sredstva dozvoljena. Neka eksperti odlaze u Međugorje, neka tamo maltretiraju sirote vidjelice i one muške, netko ih za to plaća, ali zašto se u priču uključio Papa i posprdno izjavio:”Nije Gospa poštarica da bi se pojavljivala u točno određeno vrijeme.” Ma nemoj, Franjo? Odakle ti ideja da poštarice dolaze u određeno vrijeme? Ne vjeruješ da Gospa često silazi u Međugorje iako je to istina?
Ja ću ti reći zašto se ženska stalno mota po Međugorju. Zato jer ju tamo nitko nije pitao:”Tko si ti?” Da su je pitali, Lijepa Gospođa bi odgovorila:”Ja sam Bezgešno Začeće” i Međugorje bi postalo Lourdes. A zašto je u Međugorju nisu upitali, tko si ti? Hercegovci su pametni. Kad vide Lijepu Gospođu jasno im je da to nije skockana žena jednog od njihovih gastarbajtera.
Ne vjerujem u Boga ni u Djevicu Mariju ni u bezgrešno začeće, ali znam da Gospa u Međugorje dolazi. Zašto bi u Lourdes svratila, a Hercegovinu preskočila? Franjo, sve ti kužiš, da si glup ne bi bio papa. Razumijem da zajebavaš Međugorce, zajebavaš i Gospu, o organizatorima hodočaća u Međugorje da se ne govori. Ali…
Frenki, reci samo meni, što su ti skrivile jadne poštarice?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Maj 23, 2017 4:44 pm

ČEMU SLUŽI TERORIZAM?

Ovaj put je terorist “djelovao sam”, piše po portalima. Aktivirao je bombu “ručne izrade”, pobio tko zna koliko ljudi i poginuo. “Bilo je i djece.” Sve se dogodilo na koncertu, u Manchesteru, ne znam gdje je to ali tragedija je velika jer je Manchester u Evropi. Da su se mrtva djeca dogodila u sirijama i afganistanima njihovi leševi ne bi ničemu služili. Na evropskim mrtvacima mnogi zarađuju.

Portali, primjerice. Kad u bilo kom evropskom gradu glavom plati pedesetak ljudi, ako su djeca onda još bolje, ljudi skaču na tekst, a vlasnik portala onda između pasusa ubacuje reklame: kako bezbolno odrezati čukljeve, izvući debele vene, krezuba usta ispuniti porculanom…

Političari su oduševljeni. Zbog terorizma Francuska je u opsadnom stanju, a tako će ostati pitaj boga koliko dugo. Ako nekome padne na pamet da pita zašto je u Francuskoj trajno ratno stanje, ako to upita netko ozbiljan, idućeg će se dana u nekoj dvorani ukazati terorist koji će djelovati sam ili u društvu i dignuti u zrak pedeset Francuza i Francuskinja. Pa ti vidi kome danas treba demokracija.
Koliko koristi terorizam donosi trgovcima oružja? Ameri izvoze oružje Arapima da bi se Arapi obranili od Arapa. Njemačka izvozi oružje i ide joj bolje nego je neko vrijeme išlo Hitleru. Ne trebaju joj koncentracijski logori. Milijun izbjeglica koje je najprije proizvela pa uvezla Židovi su 21. vijeka. O tom holokaustu nikad se neće snimati filmovi. Da nije bilo “terorizma”, da Njemačka ne brani “demokraciju” tamo gdje treba, Njemačka ne bi bila ono što ona danas jest. Terorist bez brkova.
Teroristi su sve zemlje Zapada, terorist je i Hrvatska ma koliko mala i beznačajna bila. Iz nje njeni građani bježe glavom bez obzira da ne bi krepali od gladi, u Hrvatskoj nema ničega osim oružja koje “izvozimo”… “Izvozimo”? Tko smo to “mi” u ovoj priči? Ja ništa ne izvozim. Svi teroristički napadi o kojima čitamo najčišći su oblik terorizma Zapada nad Zapadom. Da “naši”, ma tko to bili, na čelu sa Amerikom, ne naoružavaju “pobunjenike” ili kako ih već zovu, ne bi bilo razorenih afganistana, ne bi bilo mrtvih Parižana, Engleza i Nijemaca, ne bi bilo izbjeglica. Da se ljudska rasa, otkako postoji, ne bavi ni sa čim toliko strastveno koliko neodoljivom potrebom za samouništenjem ne bi bilo mrtve djece u onom Manchesteru.
Pa ipak, ima i nešto dobro u gledanju leševa. Svi ti zločini koji su posljednica zločina melem su za naše duše. Nas smrti nevinih diljem Evrope opuštaju. Vidi, vidi. Nisam dobio plaću, nemam šta jesti, a oni, kupili su skupe ulaznice, pjevali i plesali, očevi i majke im imaju posao i kuće i aute i stanove, a sad plaču nad mrtvom djecom. Ah, sve je tako relativno.
Čak sam i ja u nesreći u Manchesteru našla svoj komadić sreće. Jedan riječki sudac već mjesecima iz čiste zlobe, lijenosti, bezobrazluka ili pitaj boga čega, drži sudbinu čitave naše porodice u svojim šakama. On se s nama zajebava, a mi očajnici iza kojih je trinaest godina sudskog ratovanja ne možemo ništa učiniti sa našim životima jer se sucu digao baš na nas. Piši požurnice, pij apaurine, moli i prosi njegove znance da mu kažu kako je plaćen da u pristojnom roku odradi posao… Uzalud. UZALUD! Iznad njega čak ni Boga nema. Palo mi je na pamet da se obučem u teroristicu, dakle diskretno i neupadljivo, uđem u Riječki sud, dođem do vrata njegova ureda, teroristi uvijek ostvare svoj plan, i uhvatim ga za vrat dok ne…
Neću to učiniti jer sam čule za one mrtve u onoj dvorani. Kako mora da je njihovim najdražima život preko noći postao pakao. To se sa paklom u kome moja porodica godinama živi boreći se sa hrvatskim pravosuđem ne može usporediti. Ja sam na neki način sretnica što nikako ne znači da će me sreća daviti na dulju stazu. Ako uskoro u kakvom terorističkom napadu u Londonu ne ubiju princa Charlesa, kraljicu Elizabetu i svu njihovu deriščad, ući ću u Riječi sud i udaviti suca.
Pa neka hrvatski portali objave brejkingnjuz i onda u nastavcima, kako se osloboditi čukljeva bez tisuću zašto.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Maj 25, 2017 2:01 pm

VOLIM RIJEKU

Jutros se dogodilo ono za što bih se bila kladila da neću nikad doživjeti. Moj unuk Krešo je sa šalom NK Rijeke oko vrata, škola je organizirala feštu, otišao na Rujevicu. Ne volim nogomet, prezirem ga iz dna duše. Urlikanje na tribinama, lokanje pive, paljenje gradova, trčanje po terenu da bi se šutnulo loptu, urlikanje kad “naš” “zabije” njihovom. Još kad milijuneri nakon “zabijanja” pokušavaju jašući jedan na drugome zabiti ga jedan drugome… Želudac mi se popne u grlo. Onda se sjetim svih hrvatskih kriminalaca koji su zaradom od nogometa kupili sve hrvatske sudove i sve političare pa popizdim. Po stoti put izjavljujem, MRZIM NOGOMET!

A jutros sam unuka sa onim šalom otpratila na autobus. Krešo je lud za Rijekom. “MI SMO PRVACI”, zaurla čim me ugleda. I tako od nedjelje. I dalje ne volim nogomet ali nešto se u meni ipak slomilo. Krenula sam razmišljati, ne o NK Rijeci, o klubu ne znam ništa, nego o Rijeci. Mome gradu.
Zašto volim Rijeku? Zato jer nije Zagreb. Zato jer Obersnel nije Bandić. Zato jer Obersnela ne mogu zamisliti ni u pritvoru ni u zatvoru. Zato jer, da je Obersnel kriminalac, ja bih to znala. Čovjek nije mafijaš, ne gradi fontane na svakom uglu, ne troši gradski novac da bi sebe prikazivao kao dobrotvora. Odlazi u kazalište, na izložbe i na koncerte i zna kad na koncertu treba pljeskati. Čovjek je obrazovan, nije izašao iz pećine i kuži kako se treba ponašati pristojan čovjek.
Obersnel nije divljak, što je u svijetu preduvjet za čovjeka koji želi postati gradonačelnik, u Hrvatskoj je to iznimka. Nezamislivo mi je da bi na čelo Rijeke moga doći nekakav Kerum ili, ne daj bože, Bandić.
Doduše, to više ima veze sa građanima nego sa osobom. Mi građani Rijeke smo ti koji, otkako oni imaju Hrvatsku, glasamo za civilizirane ljude, a ne za kriminalce i ustaše. Našim Korzom, nadam se, nikad neće stupati “U ime obitelji” i mračni ljudi u tamnim haljama koji, kad ne kradu narod, jebu dječicu i pse.
Onaj Košić, onaj opskurni biskup koji se fotografirao sa jebačem pasa, u Rijeci ne bi imao nikakve šanse. Ni Hasanbegović. Ne, ustaše nikad nisu bile dobrodošle u moj grad iako znam da čuče negdje u nekoj od riječkih rupa. Nadaju se da će jednoga dana dobauljati do Korza, razviti svoje crne zastave, pokazati krvave očnjake i urlati kako treba Srbe smjestiti na vrbe, a krivomisleće Hrvate i Hrvatice na neko drugo stablo.
Kad se samo sjetim, kad se samo sjetim kakav crni šljam sjedi u Saboru, kad pogledam onog ubojicu koji vježba doma sa kalašnjikovim u ruci pitam se, gdje mi to živimo? Što radi policija? DORH? MORH? Ne znam kako se zovu institucije koje se bave zločincima. Ako u Hrvatskoj uopće postoje institucije koje se bave zločincima?
Da postoje ove spodobe ne bi bile na slobodi. Sabornik na fejsu reklamira sebe kao teroristu, Bandić je suspektni kriminalac koji grabi prema fotelji gradonačelnika glavnog grada, Hasanbegović, ušminkani muškarac visok koliko i klinac u šestom razredu, samoprozvani je ustaša koji za to ne ispunjava ni elementarni preduvjet. Nije čistokrvni Hrvat i nema metar osamdeset i osam.
Jebeš ustašu koji u crnoj uniformi izgleda kao mali pomoćnik dimnjačara. Jebeš i onog Keruma koji ne zna ni u koju kutiju na izborima treba ubaciti listić, jebeš i građane Splita i Zagreba koji glasaju za te kretene. Jebeš i “U ime obitelji” koji su u stanju u ime obitelji pobiti sve koji ne misle kao oni, jebeš i hrvatske katoličke popove koji stalno zabadaju nos u pičke Hrvatica, one su im problem, a u ime pojebane djece i pasa nikad neće organizirati marš. Jebeš sav taj ustaški, lopovski i katolički šljam.
Ja, srećom, živim u Rijeci, gradu stotinama svjetlosnih milja udaljenom od ustaša, ubojica, kriminalaca, jebača djece i pasa i preglupih glasača. Ne, za to kako danas diše Rijeka nije zaslužan Obersnel.
Mi građani, mi Riječani, nismo ni Splićani ni Zagrepčani. Još kad bi Obersnel bio samo malo, malo aktivniji pa da najzad sagradi oko Rijeke zid visok sto metara. Da sve ustaše, svi djecojepci i pasojepci, svi oni koji u ime obitelji ponižavaju žene, svi kriminalci koji lovom građana sebi kupuju glasače, ni ne pomisle ući u jedinu hrvatsku oazu razuma.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Maj 30, 2017 2:09 pm

MATURALNA ZABAVA

Što je maturalna zabava? To je noć kada djevojka smije izložiti sise pogledima staraca i mladaca a da njihova erekcija bude u skladu sa zakonom. Maturalnim plesom se dijete službeno pretvara u ženu, u predmet koji muškarci ocjenjuju uzimajući u obzir broj grudnjaka, duljinu nogu, čvrstoću guzice, ljepotu zuba, sjaj dlaka na glavi. Cure to ne doživljavaju tako jer njima svane da su nešto a ne netko kad prestanu biti nešto i postanu ništa. Tamo negdje oko trideset i pete.

Sve dok smo mlade, tvrde gdje treba, mokre gdje treba, sisate i punih usana mislimo da smo gospodarice i nimalo nas ne brine što je naša najveća snaga među našim nogama. Kad shvatimo da to ne bi trebalo tako biti, da smo ljudska bića poput muškaraca, da bismo svijet morale osvajati mozgom a ne međunožjem, već je kasno. Ono najbolje je iza nas, sloboda, a ono najstrašnije, bitka sa dječurlijom i borba za alimentaciju, budućnost. Ne rađajte, komadi! U djeci čuči vaša smrt.
Mnoge žene mojih godina, i one mnogo mlađe, zgražaju se nad izgledom današnjih maturantica. Često čujem kako izgledaju “poput kurvi” i kako “mi tako nismo izgledale”. I nismo. Meni današnji look djevojaka koje maturalnim plesom slave svoju zrelost ne smeta, dapače, potvrđuje moju teoriju, mi smo, dok smo, sise, guzica, pička.
I moja je generacija bila gola. Svijetom smo hodale u mini suknji i mahale golim sisama, ali to smo činile u ime slobode, ne da bi se nekome od sponozora na nas dignuo. Žene moje generacije vjerovale su da smo “ravnopravne”, znam da to danas glupo zvuči, i da ćemo nešto u životu postići glavom. Danas vidim da smo bile glupe k’o kurac, ali bilo je dobro dok je trajalo.
Ipak, nikad se žene na Zapadu nisu ovako “kurvinjski” nudile kao danas. Stavila sam “kurvinjski” pod navodnike jer današnje cure ne držim kurvama nego ropkinjama koje u muškom svijetu moraju pristati na muška pravila igre.
U mračini u kojoj sam odrasla nije sve bilo ovako crno. Žene je ipak više definirao fakultet nego pička. Ja sam svoj prvi stan kupila svojim parama u dvadeset i sedmoj godini. Danas žena u Hrvatskoj do svog ključa može doći jedino ako joj ga uruči otac, muž ili bogati jebač. Rijetke su te, ako ih uopće ima, koje danas samo pameću mogu doći do vlastite slobode.
To me užasava. Žene se ne bune. One koje dignu glas svoju dernjavu plaćaju životom. Četrdesetak ubijenih žena godišnje. Taj podatak u Hrvatskoj baš nikoga ne uznemiruje. Zašto i bi? Muškarce ne ubijaju, zar ne? Otkako imamo Hrvatsku žena se iz ljudskog bića, što ona većim dijelom jest bila u Jugoslaviji, pretvorila u predmet, u komad mesa, čim lakši tim više na cijeni.
Pogledajmo portale, novine, teve ekrane… Kad se piše ili govori o ženama iz javnog života najčešće se spominje kako se ona nakon poroda brzo vratila “na staro”, kako se nakon gubitka kilograma, “pretvorila u ljepoticu” iako joj je osnovni posao bacanje kugle, kako… O položaju žene u Hrvatskoj najbolje govori “Otvoreno”, jedina politička “ozbiljna” emisija na državnoj televiziji.
Koncept je jednostavan. Postoje dva voditelja, “pametnih” voditeljica u Hrvatskoj očito nema. U studiju sjede, najčešće, planetarno glupi muškarci zakopčani do grla, koji analiziraju stanje u zemlji i govore nam gdje je rješenje.
Rješenje bi bilo sve hrvatske kriminalce koji vladaju Hrvatskom osuditi na doživotnu robiju i Todorićima, primjerice, oduzeti svu imovinu i prisiliti ih da žive onako kako žive njihove prodavačice.
To nikad nećemo čuti. Žene u toj emisiji ukazuju se rijetko, a kad se i ukažu onda ja i sve druge uvijek gledamo što imaju na sebi. Žena je šminka, žena je haljina, žena su nokti, muškarci su Pamet.
Nikad se neće ostvariti moj san, ali tko mi brani da sanjam. Zamišljam sebe na maturalnoj zabavi moga unuka Kreše. Vidim ga kako pleše. Njegova partnerica u tamnom odijelu, on sa ružičastom krpicom oko bokova. Vidim mu dlakave, dugačke, mišićave noge, vidim mu krasan, obrijani torzo, nabrekle mišice, blještave zube, bistre oči, i, da, gotovo sam zaboravila, kad se naglo pokrene, pod jakim svjetlom bljesnu njegova čvrsta, mala jaja i veliki uzdignuti kurac.
Moja vršnjakinja, gospođa u osamdesetoj, uzdiše pokraj mene, sjedimo za istim stolom, mljacne, škljocne umjetnim zubima. Čujem:”Mmmmmmmmmmmm.” NE BUDITE ME!

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Jun 02, 2017 11:03 pm

NAJZAD SLOBODNA?

Odrasla sam u Mošćeničkoj Dragi. Živjeli smo u rupetini, moji roditelji, nona, sestra i ja. Uvijek kad bih se izvukla iz naše kuhinje koja je bila ispod razine zemlje zapanjila bi me ljepota u koju bih kročila. Kamena ribarnica, blještavo more, barke. Sve sam odrasle ljude znala, sva su mi djeca bila prijatelji.

U parku smo se igrali na Indijance i kauboje, izrađivali perjanice od krupnog lišća omamljeni mirisima mora i zemlje koju smo osjećali pod golim tabanima. Ljeti ni jedno dijete nije nosilo obuću. Svake bismo godine svi izgorjeli na suncu, rane bismo liječili skačući u more. None ili mame bi nas zvale na ručak ili večeru vičući sa terasa, balkona ili prozora.
Uz Mošćeničku Dragu nikad me nisu vezivale lijepe uspomene. Vrlo rano sam naučila da ljepota i strava mogu ići ruku pod ruku. Otac me mlatio do krvi, pobjegla sam iz kuće mlada da ga ne bih ubila, kasnije mi je tisuću puta padalo na pamet da sam ga trebala ubiti pa onda pobjeći. Uvijek kad bih se sjetila njegovih krvavih očiju i šutljive majke koja bi me iz kuta kuhinje u kojoj je i danju gorjelo svjetlo očima preklinjala da umuknem, osjetila bih u sebi mukli bijes, gađenje, samosažaljenje. U našoj se “kući” moralo šutjeti kad bi On stupio u nju.
Ne znam koje je godine umro moj otac. Dok je on živio u Mošćeničkoj Dragi svaki mi je odlazak tamo bio stres. Što ako ga vidim, a vidjet ću ga? Mogu li pokraj vlastitog oca proći a da ga ne pogledam? Mogla sam. Hodala bih trgom uzdignute glave dok me on promatrao. Svoj bih Audi parkirala tamo gdje ga je on morao vidjeti. Neka zna da sam u životu uspjela, neka zna da nisam postala ništa od onoga što mi je on proricao. Pijanica, propalica, ludara koja misli da se nešto u životu može postići učenjem. “Ja imam životnu školu”, stalno sam slušala od nepismenog muškarca punog zlobe.
A onda je umro. Išla sam u Mošćeničku Dragu opuštenije. Nema Ga i nikad Ga više neće biti! Dobar osjećaj. Samo kad bi čovjek mogao povjerovati da su zli očevi smrtni. Dugo, dugo, rekla sam da ne znam kad mi je umro otac, sigurno je prošlo desetak godina, moj mrtvi otac čekao me u kafiću u centru Drage. Ispijao je čašu bijelog vina, crvene oči, zašto nisam njegovu doktoricu pitala kako se zvala bolest, danas ja imam crvene oči, mrtav se skrivao iza sunčanih naočala.
Kad je to bilo? Šetala sam centrom Rijeke, maturanti su divljali, dan je bio krasan, poželjela sam pobjeći od budućih ljudi kojima će bacanje brašna na prolaznike zauvijek ostati jedini čin pobune. Kamo da pobjegnem? Sjela sam u autobus za Mošćeničku Dragu. Koji zajeb. U isti su se autobus ukrcali i pijani maturanti. Do Opatije su urlali:”Puši kurac, šole, puši kurac, šole.” “Šole” je šutio. I svi mi.
Prošla sam pokraj onog kafića. Za stolom nije sjedio moj mrtvi otac. Umjesto olakšanja, osjetila sam izdaju. Zašto te nema? Zašto nisi tu danas kad možemo razgovarati ravnopravno, danas kad smo vršnjaci, danas kad i ja imam “životnu školu”, danas kad bi u ratu sa mnom ostao bez oružja? Oko mene su bili ljudi koje znam, četrdesetak godina mlađi. Samo sam ja ostarjela? S mukom sam shvatila da su svi ti moji nekadašnji prijatelji njihova djeca. Čudno su me gledala kad sam ih pitala kako nona, kako nonić? Sve none i svi nonići odavno su mrtvi, mrtve su i neke moje prijateljice i prijatelji.
Mošćenička Draga je postala meni nepoznato turističko mjesto umočeno u poznate mirise. Lijepa je. More se ljeska. Tamo je i stara ribarnica i riva, tamo su i barke. Tamo sam i ja, strankinja kao i gospođa koja je došla iz Njemačke da bi sjela za stol pokraj moga i naručila makjato bez kofeina. Kad ostariš učiniš ono što, dok si mlad, misliš da nikad nećeš. Oprostila sam ocu. Sve. Žao mi je što nikad nismo mogli razgovarati. Žao mi je što Mošćenička Draga više nije moje mjesto.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Jun 07, 2017 11:58 am

ON I NJEGOVE ŽENSKE

U Hrvatskoj su opet završili nekakvi izbori? Na ekranima su se ukazivali muškarci oduševljeni što su i ovaj put pobijedili. Učinilo mi se čudnim kako na izborima baš svi mogu pobijediti, mislila sam da gledam dokumentarni film o priredbi u nekoj od naših novouređenih ludnica. Bila sam u krivu. Zaista se biralo. Ništa nisam kužila jer ne idem na glasanje. Neki stručnjaci tvrde da neglasači omogućavaju lopovima da osvoje vlast. Da sam ja otišla na glasanje ne bi pobijedili lopovi nego kreteni. To je jasno svakom idiotu koji glasa u Hrvatskoj. Srećom, sve ih je manje. Za godinu ili dvije glasat će u nekoj manje egzotičnoj zemlji.

Baš kad sam htjela isključiti televizor i posvetiti se pečenju palačinki na ekranu se ukazao, pretpostavljam, jedan od naših najuglednijih političara. Pobjednik je djelovao pijano, izmoždeno, nesuvislo, drogirano, neispavano, retardirano. Izgledao je poput luđaka. Najavio je, mucajući i tupo gledajući nikamo, da će održati kratak govor jer idućeg jutra kreće na posao. Nekoliko je puta naglasio kako idućeg jutra ide na posao i kako on idućeg jutra ide na posao i da on idućeg jutra ide rano na posao. On će prvi biti na poslu. Idućeg jutra. Zatim je nabrojio kome mora zahvaliti.
Za njegovu pobjedu najzaslužniji su njegov pas i dragi Bog. I njegova mama. Pa opet pas, pa Bog. Pa mama. Liječnike iz Vrapča koji su ga, činilo mi se, pustili na slobodu nije spominjao što mi je bilo jako čudno. Možda je brisnuo s Raba? Očekivala sam da će pozdraviti gospođu koja vodi ludnicu na Rabu, oko ludnice je krasan park, ni to nije učinio. Red psa, red matere, red Boga, red psa, red Boga, red Boga, red matere…
Ničemu se čovjek ne treba čuditi u ovoj zemlji. Ja sam one večeri ipak ostala bez teksta. Buljila sam u ekran, štipala se. Je li to moguće? Iza onog bolesnika stajale su samo žene.?! Pretpostavljam sa kvocijentom inteligencije 100. Ni jedna nije, dok onaj gospodin nije krenuo slinom gađati nazočne, djelovala retardirano. Pa ipak… Sve “dame” u “najboljim godinama” koje su se na pozornici posložile iza pasoljupca i mamoljupca i bogoljupca, zaljubljeno su gledale u bolesnog čovjeka. Smiješile se. Pljeskale na svaku njegovu “bazu” tipa, hvala psu, hvala mami, hvala Bogu, hvala psu, hvala mami, hvala Bogu, hvala psu… Ej, nisam mogla vjerovati svojim očima.
Nikad se u povijesti hrvatske politike nije vidjelo toliko žena kako stoje iza Pobjednika, pokazuju zube, plješću i bale na slinoštrca. Dosad je ta odgovorna funkcija bila rezervirana samo za muškarce. Da, i odjenule su se kao da su krenule na kresanje sa pasoljupcem, mamoljupcem i bogoljupcem. Čedno, a opet seksi. Gospodin je veeelikiii katolik, da nije ne bi mu Bog pomogao, zato su one ženske istovremeno djelovale i kao svetice i kao dobro plaćene droljetice koje se znaju samo smiješiti, pljeskati i treptati.
Želim reći, prestrašno je bilo gledati na ekranu toliko lažnih glupača na jednom mjestu. Koristoljublje se moglo rezati nožem.
O, mama, o, Bože, o, Bleki! Sram me što sam žensko.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Jun 12, 2017 8:06 pm

KAD SE DALMATINCU* DIGNE

Ne zanima me koju funkciju u Vladi obnaša Janica Kostelić. Znam samo da to ima neke veze sa “športom”. Janica je jučer, ili je to bilo prekjučer, krenula trajektom na neko “športsko dešavanje”. Na trajektu je bila u društvu dviju žena. Nekolicina hrvatskih “heroja” ogorčena stanjem u hrvatskom “športu” vebralnu ju je napala i podijelila javnost. Neki veliju da je Država pogriješila kad je divljake, ili bar većinu njih, smjestila u prdekanu na hlađenje, drugi veliju da je “heroje” trebalo ostaviti na miru jer “političari” koji su “javne osobe” moraju moći podnijeti verbalni linč. To im je u opisu poslova i zadataka, zemlja koja agresivne klince pune sperme spriječi u nasilju je “nedemokratska”.

Koja zamjena teza?! O čemu se ovdje radi? Priča je, po meni, vrlo jednostavna. Političarka Janica otplovila je u leglo osa potpuno nezaštićena. Ukrcala se na trajekt onako kako se ne bi ukrcao ni jedan visokopozicionirani državni dužnosnik. Vidimo kako naši mužjaci putuju. Audiji, rotirke, tjelohranitelji, pa im ti, ma koliko bio pravedno i nadrkan i mlad, aj malo priđi, pa ih, u ime pravde i istine i demokracije, pošalji u kurac.
Taj film nismo gledali i nećemo ga gledati jer su naši političari kriminalci običnom puku onoliko nedostupni koliko je Janica, koja nije kriminalka, dostupna. U tom kontekstu potpuno se slažem da je kretene koji su dobro procijenili da se Janici mogu najebati majke jer oko nje nema nikoga, trebalo poslati na hlađenje. Ne zato što krivo misle, ne zato što nemaju pravo tražiti da se stvari u hrvatskom “športu” raščiste, nego stoga jer su skupina kukavica koja je skužila da na bespomoćnoj ženi može opušteno drkati i još biti žrtva.
Ako je Hrvatima i Hrvaticama, bili oni mladi ili stari, do borbe i raščišćavanja, zašto ne nasrću na Todoriće? Plenkovića? Kolindu? Onog esdepeovskog dvoineštometraša iz Pule? Kardinale tucače dječice i pasa? Borce i borkinje protiv abortusa? Naše lezileboviće koji u EU mlate tisuće eura mjesečno da bi tamo mogli ulagati maksimalne napore u širenje laži o EU, mračnom leglu još mračnijeg evropskog fašizma?
Ali, ne. Klinci su odabrali Janicu. Mediji su njihov zločin blagoslovili jer pisači po portalima nisu ništa pametniji od glupana na trajektima. Zato se ovaj najobičniji napad na nezaštićenu osobu koja bi, s obzirom na funkciju morala biti zaštićena, pretvorio u dijalog između onih koji tvrde da je napad na Janicu “demokratski čin”, a zatvaranje majmuna “narušavanje demokracije”, dok Država misli da je to kriminalni čin i treba ga sankcionirati.
I treba! Jebite se, “heroji”. Najlakše vam je napasti nemoćnu ženu, a onda preko portala kukati kako vi niste napali nju nego ono što ona predstavlja. Bilo bi krasno da je Janica Kostelić inkarnacija svega zla što se u Hrvatskoj dešava. Kako bi nam život bio lijep. Bacili bismo je s trajekta i krenuli u bolje sutra. Nažalost, nije tako. Janica je političarka kojoj je onemogućeno pravo na zaštitu. Istovremeno silne pare trošimo na zaštitu onih koje bi zaista trebalo baciti sa trajekta.
E, moji klinci. Da ste utopili Kolindu, Plenkovića, Bozanića, Mamića, Todoriće i ekipu, skinula bih vam kapu. Ovako, mlatretirati sirotu ženu to mi izgleda tako mužjački, tako kukavički i tako…, jebe mi se što ćete o meni misliti, dalmatinski.
Davno je vaš najveći pjevač Dragojević jednu od svojih bivših cura s kojom je bio u vezi, dok je bio i ostao sretno oženjen, nazvao “štracom” jer je okolo pričala kako je kreše. Za većinu vas sve su žene “štrace”. Janica nije najebala zato jer zagovara određenu politiku nego zato jer je ona u vašoj percepciji “štraca”. Koji ste vi jebeni neandertalci!
* Znam da ima iznimki

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Jun 14, 2017 3:00 pm

OTVORENO PISMO JUŽNIM PACIFISTIMA

Kad pišeš blog misliš, jes, ubola sam temu, čitat će se za popizdit, a onda je pročita tvoj muž pod uvjetom da mu krišku dinje omotaš pršutom.Nitko od nas koji šaramo po internetu ne čini to da bi bio žestoko nečitan. Naprotiv, želimo da nas ljudi komentiraju, zaustavljaju na cesti, bacaju nam se oko vrata… Potreba da budeš “bitan” i “moćan” u čovjeku umire posljednja. To je posebno važno ljudima u godinama, još ako si žensko, žestoko nebitno, a još uvijek živo.

Nema boljeg osjećaja nego kad ti tekst komentiraju i bolesni i zdravi. Tvoje pisanje ima smisla, NETKO ME ČITAAAAAAAAAAAAAA! Jučer me se čitalo. Na moj sam račun pročitala ono što najčešće i čitam, ipak me uvijek ispočetka razgaljuje.
Ti si stara frustrirana krava, suha, željna kurca, pišeš pizdarije, verbalno zlostavljanje nije zlostavljanje. Dalmatinci, svi Dalmatinci nisu govna, nije istina da svi Dalmatinci ne poštuju žene, puši kurac, pizda ti materina, puši kurac, mi smo miroljubivi.
Nešto o mom blogu. Sve što mi se dešava je moj izbor, nisam državna dužnosnica, pišem što me volja i kako me volja i svaki kurac koji mi ponudi neki kurčeviti Dalmoš, bilo je i onih iz unutrašnjosti, ja sam zaslužila, mislim ponudu. Digresija, zašto dečki misle da je nuđenje kurca uvreda? Kad žena, bila stara ili mlada, izražava mišljenje ona je opaka provokatorica. Nikad nisam pušila kurčeve po kućama. Pušenje kurca je intiman čin između dvoje koji se vole.
Neki od vas poručuju mi da “verbalno zlostavljanje” nije zlostavljanje. Kad je onaj naš esdepeovski političar, ministar, postoji snimka, riječima nasrnuo na ženu on ju je zlostavljao ma kako presuda hrvatskog suda glasila na tu temu. Presude hrvatskih sudova u pravilu mužjaku daju pravu da žemu ubija na tisuću maštovitih načina. Verbalno zlostavljanje jest zlostavljanje. O hrvatskim sudovima mislim sve najgore, posebno kad sude ministrima.
Jesam li ja stara, frustrirana krava? Sa svojim sam čitateljima uvijek bila iskrena pa ću biti i danas. Nisam frustrirana ali jesam stara. Pa? Vi koji mi to zamjerate bojite se više od svega da ćete biti lijep i mlad leš. Tko je tu frustriran? Starost se ne dešava drugima, dočekati starost u Hrvatskoj pravi je podvig. Imam šezdeset i osam godina, ja sam heroina Hrvatske. Starost nije sifilis, star si kad imaš unuka Krešu, a to je vrhunski gušt.
Jesam li suha? O, bože, kako drkadžije znaju biti slikovite. Da, jesam suha. I što ćete s tim podatkom? I vaša je nona suha pa vam, idioti, kuha čaj. Suhoća ne određuje čovjeka. Vi drkate svaki dan pet puta dnevno, vi ste definitivno često mokri. Što to znači? To samo znači da ste mokri i da morate papirom brisati spermu iako, to vam nitko nije rekao, mokri biste mogli biti i na ugodnije načine. Biti mokar nije kvaliteta sama po sebi kao što biti suh nije hendikep.
Jesam li željna kurca? Jeste li vi, dečki, željni kurca kad ga tako često spominjete? Kad jašete na nogometašima? Kad hvatate mokre majice svojih junaka? Vi definitivno jeste željni kurca, ja nisam. Ali, dragi moji, ni to nas ne definira. Čovjek je više od kurca.
Prelazim na najbitnije iz mog jučerašnjeg teksta. Sve sam Dalmoše proglasila nasilnicima što, naravno, ne drži vodu, ali je uznemirilo one koje sam željela uznemiriti. Normalni Dalmatinci se ne pale na hiperbole, nasilne drkadžije krenu se braniti napadajući mene kao osobu koja pretjeruje. I pretjerujem. Pa? Moj blog. Moj blog. MOJ BLOG! Tko vas tjera da ga čitate? Vi smijete Janici Kostelić nuditi kurac na pušenje? Onda i ja smijem vas zlostavljati pišući kako su svi Dalmoši drkadžije. Možda ćete shvatiti kako se osjeća žrtva? Jadno se osjeća.
Kraj ovog teksta mi je fenomenalan. Idućeg utorka putujem za Orebić, najljepše mjesto na svijetu, bit ću na trajektu koji kreće iz Ploča u 12.15, a u Trpanj stiže u 13.15. Moji prijatelji misle da ćete me prepoznati i baciti sa trajekta. Dok se budem davila u ušima će mi zvoniti, puši, puši kurac, suha kravo stara.
E, pa, čekam vas. Bacite me s trajekta. Svaka me kost boli. U pravu ste. Starost jest sranje.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Jun 20, 2017 7:10 pm

O “MAMAMA” I “TATAMA”

Uvijek kad u nekoj blještavoj reviji vidim estradnu zvijezdu kako zaljubljeno gleda u svoje, za potrebe snimanja, ušmninkano dijete, okrene mi se želudac. Poželim vrisnuti, dijete nije modni dodatak ni dokaz da ste normalni, dijete je netko uz koga treba biti, netko tko ti život pretvara u doživotnu robiju. Uspješni ljudi djecu ne doživljavaju kao robiju zato jer uz njih ne robijaju oni nego čuvarice djece.

Može li se biti i uspješan biznismen ili slavna pjevačica i dobar otac i dobra majka? Ne može. To jedno drugo isključuje.
Doduše, od velikog “biznismena” nitko ne očekuje da bude veliki tata, fotkica je dovoljna, ni od mame nitko normalan ne očekuje da bude uspješna mama, ali žene u toj priči uvijek moraju biti velike glumice.
Tata dođe pa ode, mama ostaje zauvijek. Ma kakva bila. Trenutno živimo u vremenu kad je trendi biti “tata”, kad si slavan i uspješan. Još je više u trendu biti i “mama” i zvijezda. Kad velika mama i veliki tata jedno drugome dosada onda krenu u rat za dijete ili djecu jer se to od njih očekuje.
Pa onda “mama” angažira najpoznatijeg odvjetnika za razvode, pa onda tati netko kaže koja će mu poznata odvjetnica omogućiti da dijete viđa najmanje pet puta dnevno jer on bez djeteta jednostavno ne može. Ne može da ga jebeš.
Bez djeteta ne može ni mama, to je i nekako logično, ipak joj je bilo u trbuhu neko vrijeme, a ti dani su joj bili “najsretniji u životu”, i još joj je bio “najsretniji dan u životu kad ga je prvi put uzela u svoje ruke i privila uz sise i još joj je bio najsretniji dan…” Pa ipak je nakon poroda svojim najvećim životnim uspjehom proglasila činjenicu da se u samo dva tjedna “vratila na staro”. Zašto je modernim ženama životni cilj “vraćanje na staro” iako, ma koliko glupe bile, negdje u silikonskoj sisi naslućuju da povratka nema.
Ženska zvijezda, između sedam rastezanja na spravama četrnaest puta tjedno, sve za povratak “na staro”, daje intervjue i uplakana govori kako ne može nikako pristati da “on” viđa dijete jednom u dva tjedna, “dijete treba mamu”. Na ekranima možemo vidjeti vodu u očima očajne “mame”. U istoj teve emisiji primjereno žalosna voditeljica daje mikrofon i očajnom “tati”. On misli da dijete treba “i tatu”. “Tata” u očima nema vode jer je muško pa se zato zna kontrolirati. Nema vode u očima, ali sve u studiju miriše na nju. Mislim, vodu.
Portali vrište, nacionalna tragedija osvaja sve naslovnice, hoće li mala Mary Ann ostati kod tate 200 dana u godini, to će joj ubiti majku koja nije kod kuće tristopedeset dana u godini, ili će neka milostiva sutkinja ipak stati na stranu “mame”, samo je jedna mama, pa malu Mary dodijeliti mami 340 dana, a tati što ostane? Nacija je podijeljena. I uznemirena. Borkinje za ženska prava su na nogama. I borci za muška. Zašto mama više vrijedi nego tata?
Ne vrijedi. U ovoj priči ne vrijede ni mama ni tata jer ni jedno ni drugo pojma nemaju što znači podizati dijete. Zato jer ih to ne zanima, što je legitimno, zato jer mama mora pjevati, a tata trgovati. Sve su to morali i prije “sretnog događaja”, ali se time nisu opterećivali jer ni jednome ni drugome nije bilo na kraj pameti brinuti o djetetu. Bogati rađaju djecu dadiljama, siromašni sebi.
Zato bih ja, da sam ja netko, malu Mary Ann dala u dobre ruke. Možda postoji netko u Hrvatskoj ili Srbiji tko bi u njoj vidio ljudsko biće, a ne sredstvo kojim ono dvoje jebu jedno drugo dok ne ubiju boga u onom trećem.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Jun 22, 2017 9:11 pm

JA SAM MAMA NEMAMA

Moj sin ima sina, zove se Krešo, opsjednut je njime. I njegova majka. Mali trenira rukomet, trči, ima šest zlatnih medalja, uči čakavski, engleski i njemački. Odlično pleše i pjeva, na priredbi organiziranoj na kraju školske godine bio je fenomenalan. Ne pitajte me za detalje jer ga ja nisam gledala. Dječica mi idu na živce i pojedinačno i u paketu. Ima samo petice. Ovo je malo intimno, ipak ću vam reći, kad se mali pokaka, preciznije rečeno, baš onako dobro posere, onda to moj sin snimi pa fotku šalje mami. Šutim. Ne komentiram. Unuka vidim jednom mjesečno, njemu, pretpostavljam dovoljno, meni zna biti previše.

Kad sam ja bila mlada mama djeca nisu bila u modi. Zašto sam uopće rodila? Bilo mi je dosadno. Radila sam od sedam do tri, hodala sa istim muškarcem godinama, osjećala sam se starom. Nekad su žene u dvadeset i četvrtoj morale davati intervjue uvijek na istu temu, kad ćeš se udati, šta se čeka, a onda, kad ćeš roditi, pa kad rodiš, kad će drugo…
Bila sam očajna zbog trbušine koju sam vukla okolo. Haljina široka poput čadora trebala mi je sakriti trbuh. Nekad su trudnice trbuhom slale poruku, ja sam se pojebala, tek u posljednje vrijeme svojim loptama u uskim majica urlaju, razveselite se, ljudi, ČUDO na putu. Mislila sam, o, kako sam glupa bila, da će se moja životna frka, bolovi u leđima, otečeni zglobovi, nedostatak muških pogleda, onih muških pogleda, da će se sve riješiti porođajem. O, o, o, kako sam glupa bila.
Dok sam rađala nije uz mene bio muž, hvala dragom bogu da se to tada nije nosilo. Nije bilo ni epiduralne. Onima koje su vrištale doktori bi govorili, ne deri se, kravo debela, mi koje smo šutjele rađale smo danima. Kako bi koji liječnik prošao pokraj nas uvalio bi nam šaku u pičku, da nas “raširi”, pa išetao sa cigaretom u ruci. Kad sam rodila, nakon pitaj boga koliko sati paklenih muka, polegli su me na nosila na podu, nije bilo dovoljno kreveta.
Prvi susret sa mojom kćeri bio je utopljen u pakleni strah. Dokle će se derati ovaj komad mesa? Rodila sam i drugo. Znala sam što me čeka i jebala sebi mater što nisam odoljela pritisku. Kad se u meni prvi put probudila bezuvjetna ljubav prema mojoj djeci? Ona Ljubav, ona LJUBAV koja postoji samo između mame i njene djece? Nikad. Meni, i ne samo meni, ženama moje generacije djeca su žestoko išla na živce jer su nam otela muževe i život. U moje bi vrijeme svaki otac izašao iz kuće kad bi u kuću ušlo dijete. Mi, mlade mame, rastrzane između posla, dječurlije i ostavljene od muževa svoju smo frustraciju prebacivale na djecu.
Kako? Ja bih svoju puštala da se mlate u dnevnom boravku dok bih ja u zahodu, s vremena na vrijeme, puštala vodu i čitala “Prohujalo s vihorom” po šesti put. Kad su krenula u prvi razred u školu ih je otpratila moja mama. Pokoj joj duši. Da mi o tome život ovisi ne bih znala odgovoriti na pitanje kakvi su bili đaci moja djeca. Završila su fakultete, nisu pila, nisu se drogirala, ili jesu ali ja to nisam znala. Kako su rasla tako mi je bilo sve jasnije da sam mogla i bez njih. Što ti djeca mogu donijeti? Dok su mala jebu te anginama, lomovima, upalama ušiju. Kad odrastu ljubavnim jadima, promašenim životima, nedostatkom ambicija. Mislim, djeca te dovijeka jebu ako se daš jebati. Nisam ta.
Samohrane majke moje generacije bile su u jednako jebenom položaju kao što su to i njihove sestre danas. Zajednička nekretnina je rastavom automatski postajala njegova, do svoje polovice mogle su, nakom dvadeset godina sudovanja, doći samo one koje su imale ljubavnika odvjetnika. Moj slučaj. Srećom, u moje vrijeme postojale su bake. U moje vrijeme postojala je moja mama. Ja bih svoju djecu iskipala pred njenom kućom na moru i deset minuta kasnije vrišteći od sreće prašila u fići u bolji život. Tri mjeseca godišnje valjala bih se u slatkoj slobodi. Danas mi djeca govore da su plakala kad bih otišla. Zašto, pojma nemam.
Je li mi žao što sam bila loša majka kojoj djeca nikad nisu bila prva i jedina i vječna ljubav? Nije. Ni Krešo nije moja najveća ljubav. Najviše na svijetu volim svoga ljubavnika i mačku Pepicu. Moja djeca, to mi često kažu, najviše na svijetu vole mene. Da, imam krasnu djecu.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Jun 28, 2017 12:11 pm

TITO U MRDUŠI DONJOJ
Ovo se opet uznemirilo. Trg maršala Tita u Zagrebu preimenovat će se, pa će se zvati… Aleluja! Hvala bogu dragome! Mnogi od nas sjećaju se Tita. Oni koji se nisu rodili u Njegovo vrijeme pojma nemaju tko je Tito, a zašto bi i razmišljali o Titu kad su im neke druge teme mnogo bitnije. Kako pobjeći iz ovog sranja sigurno je najvažnija. Dobro se snalaze, odlaze u hordama, napuštaju brod koji tone. Ipak, ima nešto čudno vezano za ovo. Brod tone, ljudi odlaze, a štakori ostaju.?!

Kako se živjelo u Titovoj Jugoslaviji? Nije bilo demokracije, danas je ima. Nije se smjelo govoriti da je Tito zločinac, danas se smije. Nije se moglo dobiti otkaz, danas se ne može dobiti posao. Ljudi, obični ljudi, odlazili su na liječenje u inozemstvo, država je plaćala. Danas ih u ruševinama koje se zovu bolnice iz narkoze, ako je prežive, budi pop i objašnjava im čari carstva nebeskoga. U Titovo vrijeme djecu su liječili pedijatri, danas mora narod skupljati dobrovoljne priloge da bi se nekom djetetu spasilo život. Najpoznatiji onkološki dječji odjel u Hrvatskoj ima toaletni papir u zahodima jer je to platio poznati hrvatski nogometaš.

Za vrijeme Tita radnici su imali pravo na stan. Danas pravo na vile i dvorce imaju samo razbojnici čije dugove plaća narod. U zagrebačkim vrtićima nekada se dobro jelo. Danas zagrebačko dijete ima pravo dnevno pojesti kuglicu i pol sladoleda. Za vrijeme Tita često nismo mogli jesti banane, nije ih bilo. Danas ih ima, uživamo u njima jer smo u međuvremenu postali majmuni. U Titovo vrijeme povremeno nije bilo struje. Čitavi kvartovi znali su biti u mraku subotom, a onda drugi dio grada nedjeljom. Danas svi imamo pravo na svjetlost, ako je možemo platiti. Ne možemo je platiti. Imamo pravo i na vodu, ako je možemo platiti. Ne možemo je platiti.

U Titovo vrijeme svi smo imali pravo na školovanje. Imamo i danas, ako ga možemo platiti. Ne možemo ga platiti. U Titovo vrijeme u Vijetnamu je bio rat. Ameri su ubijali nedužne ljude u zemlji miljama daleko od Amerike. Bacali su na njih otrovne bombe, ubijali su boga u njima onako kako to rade i danas. U Titovo vrijeme Jugoslaveni su bili na cesti i protestirali protiv ubijanja Vijetnamaca. Danas mi s Amerima ubijamo vijetnamce tamo gdje nam gazda kaže.

U Titovo vrijeme nismo znali što je droga. U Titovo vrijeme mogao si ulicama svoga grada opušteno šetati čak i u pola noći. Danas ne znaš kad će netko na tebe skočiti usred bijelog dana da bi od tebe oteo lovu koju će sebi sprašiti u žilu. U Titovo vrijeme na besplatan abortus imale su pravo sve žene. Danas na besplatan abortus imaju pravo samo časne sestre. Uskoro će se ukinuti pravo na abortus, osim za časne sestre.

U Titovo vrijeme ljudi su odlazili u crkve i molili Boga jer su to htjeli. U Titovo vrijeme Isus nije visio na zidu svake učionice. U Titovo vrijeme djeci učitelji nisu govorili da je žena nastala od rebra muškarca. U Titovo vrijeme žene su bile ljudska bića, a ne kurve. U Titovo vrijeme popovi nisu bili državni službenici. U Titovo vrijeme popovi nisu vozili džipove. U Titovo vrijeme ljudi nisu morali dizati kredit kad bi krstili dijete. U Titovo vrijeme većina popova bili su obrazovani ljudi koje su vjernici poštovali. U ovome popovi siluju djecu, pse, naplaćuju i ne izdaju račun, ne plaćaju porez, provaljuju u bolnice i od polumrtvih ljudi traže da im poklone kuću.

U Titovo vrijeme mnogi su jugoslavenski trgovi nosili Titovo ime jer je to bilo u Titovo vrijeme. U ovom e se skidaju ploče sa Titovim imenom. I neka se skidaju. Ovo nije Titovo vrijeme, a ovo je mala, prljava, američka vojna baza. Ovo je leglo mafijaša. Ovo je koncentracijski logor za svakoga tko ima nešto u glavi. Ovo je rupetina u kojoj se gladni, goli, ovršeni, dužni, bolesni, neškolovani dovijaju kako do kontejnera stići dovoljno brzo da bi u njemu našli plastičnu bocu ili truli ručak.

Ovo će ostati bez ploča sa Titovim imenom. Kako ovi koji vladaju ovim ne kuže da se skidanjem ploča ne može izbrisati povijest?

Kuže, ali im se jebe. Ovo je njihovo i samo njihovo igralište. Tko odbija plesati kako oni hoće neka crkne ili neka ode.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Jun 29, 2017 7:44 pm

Vedrana Rudan: Klinton je Srbe "genocidirao na rate", ali ni Hrvati nisu bolje prošli
Nedavno, čuvena spisateljica Vedrana Rudan je boravila u Beogradu „tajno“, odnosno privatno. Medijska pažnja nije bila „željeni momenat“, ali razgovor je ipak obavljen, i to u kasnim večernjim satima 23. juna, kad je, što bi ona rekla, skapsa pritisla sa svih strana i po danu i po noći... CEO TEKST

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Jun 30, 2017 1:07 pm

PIONIR RASPUDIĆ, NINO RASPUDIĆ

Za one koji ne znaju gospodin Raspudić rođen je 1975. godine u Mostaru. Jedno je od četvoro djece. Otac mu je bio profesor koji je nakon 40 godina staža otišao u mirovinu, majka Marica mu je arhitektica. Tako on kaže u jednom od svojih intervjua. Nisam znala ništa o Raspudićevoj porodici dok ga nisam uguglala, zaguglala. Učinila sam to kad sam pročitala njegov tekst o Titu i ukidanju imena Trga maršala Tita.

Raspudić se nadahnuto i pun zlobe obrušio na Tita. Tito je pobio na tisuće Hrvata, bio je “diktator”, inkarnacija Zla, da nije na vrijeme umro završio bi kao Čaušesku…
Raspudić je vršnjak moga sina. Raspudić je rastao u Titovo vrijeme. Raspudić je sin oca profesora koji u današnjoj Hrvatskoj nikad ne bi postao profesor jer to ne bi mogao platiti, a njegova majka Marica ne bi bila arhitektica. Njegov otac bi danas ili ostao u zemlji u kojoj se rodio, ako se rodio u BiH, pa tamo konobario ili neobrazovan brisnuo u Njemačku pa tamo konobario. Majka bi učinila isto.
Raspudićev otac i majka Marica imaju četvoro djece. Da ih danas imaju u Hrvatskoj, neobrazovani, bijedni, kruha gladni, bez krova nad glavom, odlazili bi u javne kuhinje i molili boga da im netko s druge strane šanka udijeli padelicu tople splačine i štrucu starog kruha. Srećom po Raspudića rođen je u Titovo vrijeme kad su svi mogli postati profesori i arhitekti ako bi se potrudili. Lova u Titovo vrijeme tu nije igrala ulogu.
Raspudić je u Titovo vrijeme, dakle u vrijeme krvave diktature, polagao pionirsku zakletvu. Zakleo se Titu i Partiji da će biti “vjeran i iskren drug…” Naravno da mali Raspudić tada nije mogao znati da se zaklinje krvoloku, ubojici, diktatoru, zlikovcu… To su sigurno znali njegov otac profesor i njegova majka Marica. Pa ipak, nisu se oglasili. Zato jer su se bojali za sudbinu svoje mnogobrojne djece? Zato jer su bili kukavice? Frustrirani jer su morali godinama stenjati pod čizmom ubojice Hrvata? Sigurna sam da su tata profesor i mama arhitektica Marica šutjeli jer im je bilo dobro. Dobro! Bolje nego njihovim kolegama danas.
I Raspudiću je dobro. Mlati lovu, što je legitimno, serući po Titu i Partiji bez pomoći koje nikad njegov otac ne bi postao profesor ni majka Marica arhitektica.
A da mu otac nije bio profesor i da mu majka nije bila arhitektica, dakle ugledni ljudi koji su svoj ugled stekli u Titovo doba i uz Titov blagoslov, bivši pionir Raspudić danas ne bi bio komentator opće prakse.
Ne kažem da bi Raspudić morao biti zahvalan za sve što je Tito učinio za njegovog oca, majku i njegovu braću i sestre, ljudi su uglavnom nezahvalni, ali neka, kad mu je već posredno Tito dao obrazovanje, bude bar malo pristojniji.
Raspudić nije glup i zna da Tito, kad bi se dignuo iz groba i pobio još toliko “Hrvata” koliko ih je pobio prije nego ga spustiše u grob, ne bi uspio pobiti onoliko Hrvata i Hrvatica koliko ih je dosad pobio režim u kome Raspudić čereči svoga dobrotvora i veliča stravu i užas u kome žive njegovi vršnjaci koji ne parazitiraju na kostima druga Tita.
Titov pionir, bivši mali “drug koji drži datu riječ”, ne bi smio tako jeftino i tako prozirno glumiti slijepca i glupana ma koliko računao da su čitatelji njegovih tekstova i slijepi i glupi. Kad si već profesor i kad si već doktor i kad si već analitičar opće prakse i kad si već sve ono što jesi a ne bi bio da ti otac u Titovo vrijeme nije bio profesor, a majka Marica arhitektica, trebao bi biti manje ostrašćen.
Bože, pišem o Raspudiću kao da ga svi koji čitaju moje tekstove znaju. Tko je Raspudić? Raspudić je visok, prosijed, sredovječni muškarac koga stalno na ekranima Hrvatske teve gledaju oni koji Hrvatsku teve gledaju. Da se mene pita, čovjek je zgodan, reklamirao bi donje rublje za dobrostojeće muškarce i pustio Tita neka počiva u miru.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Jul 05, 2017 7:30 pm

KAD TATE POPIZDE*

Imam mnogo prijateljica samohranih majki. Ovih su dana na rubu živčanog sloma. Škola je završila, vrtići su zaključali vrata, kamo s djecom koja imaju tatu, ali… Tata koji je prestao voljeti mamu ili je mama prestala voljeti njega, to je gora opcija, najčešće ne misli da njegova djeca imaju ikakve veze s njim. Neki ipak plaćaju alimentaciju, oni koji siroti imaju stalan posao, ostali stanuju “nigdje”, rade “ništa”, prihodi su im “nula”, pa ti utjeraj od lika koji je u tebe pred trinaest godina uštrcao sina tristo kuna za dva para tenisica. Nema jebene šanse.

Ljeto je vrijeme kad tate popizde. Kako se riješiti djeteta, a da to bude koliko toliko prihvatljivo? Uglavnom, bježe od svojih mladunaca glavom bez obzira. Moj znanac je čekao kraj šestog mjeseca i onda krenuo na operaciju preponskih kila. Zaklinje mi se pokojnim djedom koga je obožavao da je baš ljeto idealno vrijeme da sredi položaj jaja. Postoperativni oporavak trajat će tri mjeseca, isključuje svaki napor, posebno brigu o petnaestogodišnjem sinu.
Drugi je, ugledni političar, pristao da brine o kćeri ovaj vikend, izbori su, navodno, na pragu pa ima pun kurac posla. Bivšoj je jasno stavio do znanja da će joj od alimentacije odbiti dva dana jer će “Ana jesti i spavati kod njega.”
Treći… Moje prijateljice govore da su njihovi bivši muževi “svinje”, alimentacije su “bijedne”, “oni o djeci ne brinu”, njima se za djecu “jebe”, a djeca nisu samo mamina nego i tatina. ?!
Sve mi koje imamo djecu trebale smo prije fatalnog jeba ili jebova, je li množina od jeb jebovi, proučiti literaturu. Jasno nam je da smo životinje, preciznije, sisavci. Tko u svijetu sisavaca uvijek brine o potomstvu? Ženke, drage moje, ŽENKE. Jeste li ikad vidjele mačku kako doji, a mačak pokraj nje sa mišem u zubima čeka da mama nahrani mačiće pa da joj on ručak uvali u gladna usta? Niste. I nećete! Naprotiv, mlada mama mora sakrivati mačiće od tatice jer ih on, kad ih se dočepa, davi da bi mogao mamu opuštenije jebati.
Između nas žena i mačaka nema razlike, i naši mačci dave naše mačiće. Neplaćanjem alimentacije, bježanjem od svih obaveza, preseljenjem u drugi grad ili državu, davanjem otkaza i prodajom stana, doduše, ne da bi nas opušteno jebali nego da ih mi ne bismo zajebavale. Zato mi kuknjava mojih prijateljica uvijek na plus pedeset ide na živce. Da, i bijele medvjedice bježe glavom bez obzira od tate medvjeda koji svoju mladunčad drži odličnim desertom.
Jedino u ptičjem svijetu oba roditelja brinu o potomstvu. Zato je u Hrvatskoj brejkingnjuz kad na krovu uvijek iste kuće rodac Klepetan pojebe šepavu rodu Malenu. Ona ga vjerno čeka i ne leti nikamo jer ima problema sa kukom. Ove se godine sa puta vratio nešto kasnije pa se kurva Malena pojebala sa prvim koji je doletio.
Ljubomorni Klepetan kljunom je razvalio jaja drugog jebača.. Naravno da to sve znate i da ste podržali akciju da kuća na čijem se krovu jebu ovo dvoje postane spomenik nulte kategorije i da se Titov trg preimenuje u Trg Klepetana i Malene. Naša je zemlja, kad govorimo o odnosu očeva prema djeci, u takvom kurcu da vlast taj horor ispravlja tako da svake godine u Dnevniku Haertea objavljuje direktan prijenos hranjenja malih roda. Hrane ih i tata i mama. Šefovi Haertea, neobrazovane budaletine, misle da će to potaknuti hrvatske tate da ostavljenoj djeci kupe knjige. Neće!
Doduše, s vremena na vrijeme se na portalima i u ostalim glasilima jave očevi kojima bešćutne majke njihove djece “ne daju djecu”. Ni oni nisu proučili literaturu pa ne kuže, ili ipak kuže, koliko je njihov vapaj neprirodan. Morali bi dijeliti činjenicu da se osjećaju zajebanima, ona je ostavila njih, ona je našla drugoga, od istine, djeca me ne zanimaju, to je prirodno, ja sam samo loš glumac.
Što savjetovati budućim ostavljenim mamama koje misle da nisu sisavke, kako glasi ženski oblik od “sisavac”, nego “ljudsko biće ravnopravno sa muškarcima”? Ništa. Glupačama treba reći da je njihova potreba za rađanjem čista biologija. Ona jasno kaže da je otac kod sisavaca nebitan, da je bitan imao bi sise pune mlijeka, i da o svojoj deriščadi moraju brinuti same od kad rode pa dok ne crknu.
Ili… Ubiti u sebi biologiju i živjeti sretne same sa sobom do kraja života.
* Ima dobrih očeva, ali ovo nije tekst o perverznjacima

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Jul 07, 2017 1:11 pm

MUŠKO ŠIRENJE

“Muško širenje” je u Hrvatskoj totalno nenačeta tema iako je to u civiliziranom svijetu opće mjesto. O čem se radi? Muškarci, u pravilu opsjednuti svojim kurcem, u svako vrijeme i na svakom mjestu osjećaju potrebu da ga pokažu i nekome ponude. To se manifestira širenjem nogu, a posebno dolazi do izražaja kad muškarci sjede. U autobusu, avionu, vlaku, na tribinama. Kad smo već kod tribina, nedavno je u Zagrebu održana rasprava, a o čemu će drugo nego o imenu Trga maršala Tita.

U ovoj je priči Tito nebitan, bitni su muškarci koji su sjedili na pozornici i baljezgali o pokojniku: Puhovski, Hasanbegović, Markovina, Kosanović. Zanimljivo ih je bilo gledati, naravno da nisam slušala što govore. Hasanbegović je toliko raširio noge da mu kurčić samo što nije iskočio iz hlača. Raskrečeni su bili i Markovina i Kosanović. Bilo bi zlobno reći da su se Hasanbegović i Markovina, to su nekakvi historičari, posebno raširili zato jer su muškarci u tijelu dečkića, možda su visoki metar i šezdeset i pet, pa misle da će širenjem nogu i pokazivanjem kurca kompenzirati svoju niskost. Ne, nije to bilo to. Svoje je međunožje na izvol’te ponudio i novinar Kosanović koji je visok i izgleda kao muškarac.
Puhovski je sjedio pristojno, pitaj dragog boga zašto. Mogu samo nagađati. Čovjek mnogo putuje? Čita? Filozovi su obrazovani? Zna da je širenje nogu i izlaganje svoga đokadina nepristojno i znak mužjačke bahatosti zato jer se druži sa mladim komadima? Ne želim da se ovaj tekst shvati kao seksistički napad na grupu beskrajno dosadnih mužjaka jer ovaj tekst to nije. Ja bih samo željela da Hrvatska uđe u društvo civiliziranih zemalja, a da je to ne košta previše. Naši bi muškarci samo trebali spoznati da kao što ruke peru nakon pišanja, ako ih peru, ne šire noge na javnom mjestu ma što im se među njima koprcalo. Jednostavno, to se više ne nosi.
Da ne bude, govoriš napamet, glupa pičko ljubomorna što ne možeš pišati stojećki, navest ću nekoliko primjera kako to izgleda van granica ovog Divljistana. U Njujorku odavno postoji znak koji muškarcima jasno daje do znanja da moraju sjediti skupljenih nogu. U Madridu će uskoro u svim sredstvima javnog prijevoza osvanuti naljepnice sa čovječuljkom koji čedno drži noge jednu uz drugu. U Seattleu u Americi već imaju znak, oni su maštoviti, na njemu hobotnica širi svoje krakove više nego treba.
Što pisačica želi reći? Hrvatska je zemlja muškaraca, prostor u kome žene imaju pravo samo na pokazivanje sisa, pičke i nabildane guzice. Sve ostale koje misle da žena nije komad mesa, a ima nas, znaju da se stanje neće promijeniti i da će još dugo, dugo, dugo i predugo o svim temama i u svim medijima raspravljati samo muškarci. Pa kad je tako neka, dok pričaju pizdarije, a jedino to i čine, bar skupe noge. Strašno je kad žena slučajno baci oko na ekran televizije ili kompa pa ugleda nešto sitno obučeno u mišje sivo što vlasnik tura li ga tura oku kamere.
Dečki, to što vi radite stručno se zove menspreading. Prava gospoda se ne šire. To čine samo orangutani. A vi, dečki, niste orangutani, jel tako? Hvala bogu da orangutani neće pročitati ovaj tekst. Popizdili bi. S kakvima ja njih uspoređujem.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Jul 15, 2017 5:24 pm

THE FRAJLE
Zaista nikad nisam imala, ni nemam, ništa protiv žena koje više ili manje dobro “pjevaju” pičkom, guzicom i sisama. Većina žena na ovome svijetu jedino tako može doći do zvijezda pa onda neka i lete. Posebno me raduje, kad već pišem o ženama koje pjevaju, uglavnom uz pomoć spolnih organa, kad na to popizde mužjačine obuzete ćudoređem. Hrvatska se već danima na tu temu trese zbog sudara dvoje intelektualaca. S jedne strane je najveći hrvatski selfhelper koji se profesionalno bavi ljubavlju i psihologijom iako je za psihologiju visokonekvalificiran. S druge je strane poznata pjevačica koja brani svoje pravo da pjeva svim svojim alatima kojih nije malo.

Gospodična je visoka metar i devedeset, ima fantastične noge, prekrasno dupe, anđeosko lice i školovan glas na kome joj i slavuj može pozavidjeti. Navodno. Žena poznaje svoje kvalitete pa je onima koji je ne vole poručila da je poljube u guzicu. Vidjeli smo tu guzicu na luftiću. Svi koji kod pjevačica posebno cijene guzicu zaista imaju što poljubiti. Onaj selfhelper je ovih dana postao još poznatiji jer je negdje napisao da ne bi volio da njegova kći u životu koristi ljepotu nego pamet. Ako je pamet zarazna, ako se prenosi sa oca na dijete onako kako se prenose teške ili manje teške bolesti, kći ovog selfhelpera će, nažalost, u svojoj karijeri morati često mahati guzicom. Naravno, pod uvjetom da je toj maloj onaj helper tata. Neke statistike govore da 30% evropske djece hrane očevi koji s njima veze nemaju. Mi smo u EU, za malu ima nade.
Danas je na naslovnici jednog od najčitanijih dnevnika osvanulo nekoliko fotki one pjevačice. Ženska je polugola, izgleda senzacionalno, ali to nije sve. Te fotke su samo n a j a v a za sutrašnji broj u kome će “pjevačica” ili pjevačica, kako hoćete, dati intervju “književnici”. Ženska koja će postavljati pitanja “pjevačici” ili pjevačici “književnica” je koliko i ona druga pjevačica samo su joj atributi malo opušteniji. Tu gospođu, mislim na “književnicu”, svi u Hrvatskoj zovu “književnicom” iako je mnogo uspješnija kao, nažalost, polugola političarka. Kad kažem “nažalost” ne mislim nažalost političarka, nego nažalost polugola. Neke javne ženske bi jednostavno morale biti objektivne i svoje “atribute” vješto sakriti. Ako nisi visok metar i devedeset, ako nemaš sise koje paraju nebo, ako nemaš dvadeset, pokrij se, ženo, bit ćeš veća “književnica”.
Ne, ne bih pisala o toj glupoj temi koja ne vrijedi, kako bi rekli u mom kraju “pizde vode”, da sinoć nisam bila u Kastvu na koncertu The Frajli. Koncert na Crekvini, prekrasan prostor pod vedrim nebom, na pozornici tri dečka i četiri žene. Pred pozornicom pitaj boga koliko ljudi. Muškarci, žene, stari, mladi, djeca. One ženske, one ženske…Svi koji u Hrvatskoj misle da žene mogu pjevati samo ako su gole, polugole i blago retardirane ostali su doma. Mi koji još uvijek vjerujemo u Umjetnost, mi koji znamo The Frajle i slušamo ih godinama, došli smo na svoje. Žene su lijepe, zakopčane od pete do glave i pjevaju fenomenalno. Nevjerojatno je…Nije nevjerojatno što žene pjevaju fenomenalno nego što je toliko ljudi došlo uživati u Umjetnosti, a ne u batacima kojima se ni noj ne može pohvaliti.
Ne slušam pevaljke pa me i ne nerviraju ali me oduševljava činjenica da postoje ljudi, u ovom slučaju The Frajle i tri dečka, kojima je do Umjetnosti. Takvi ljudi šire dobre vibracije, takvi nas ljudi oplemenjuju, čine boljima, tolerantnijima i milostivijima. Nakon sinoćnjeg koncerta osjetila sam čistu sreću. Tamo su sa mnom plesali ljudi koje najviše na svijetu volim. Moj muž, moja kći i moj unuk. Tri sata fenomenalne svirke, dobre zajebancije, tri sata smo gledali u četiri pametne žene koje su svirale i pjevale i zezale se i nitko od nas ne bi znao odgovoriti na pitanje, koji broj grudnjaka te cure nose ili ne nose.
U Hrvatskoj se strašno živi pa su zato novinari portala dobili zadatak da nevine ljude pitaju, što je ipak dobro u Hrvatskoj? I sama sam sebi ovih dana, zbog tih anketa, postavljala isto pitanje. I bila očajna jer nisam mogla naći odgovor. Danas ga znam. U Hrvatskoj je dobro što s vremena na vrijeme u nju svrate The Frajle.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Jul 26, 2017 3:40 am

BAKAMAMA

Danas sam na Korzu srela Anu. Neki tvrde da je žena najljepša u četrdeset i petoj. Najzad zrela, sigurna u sebe, sve zna o muškarcima, iza sebe ima loš brak, pokraj sebe veliku djecu i dobrog ljubavnika. Jeeeeeeeeeeee! Roditelji su joj ili mrtvi, k vragu, takav je život, ili u dobroj snazi, hvala bogu, čuvaju djecu vikendom, ili s jednom nogom u grobu što u pravilu znači, preselit ću u njihov veliki stan.

Sve bi to bilo i divno i krasno da mi žene nismo opsjednute potrebom za samouništenjem. Dobro, ne sve žene, ali da ih sve više ima, ima ih. Ova Ana. Vidjele smo se nakon godinu dana i što je prvo napravila kad me vidjela? Moju ruku stavila je na svoj trbuh i upitala me: “Osjećaš li?” Pretpostavila sam da je žena gladna pa sam joj predložila da odemo u “Lignjicu” na repove od raže u krusti položene na rižoto od kozica.
“Trudna sam.” Ne, vrisnula sam u sebi, ne, ne, ne i ne! Ne još jedna! Ne! Ana me milovala pogledom dobitnika na EuroJackpot-u dok se moj želudac bijesno grčio. “Jedva čekam.” “Što?” “Da u svoje ruke primim svoju bebicu.” O, mili i premili Isuse! Bebice rastu, postaju zločinci, ti ćeš u pedeset i osmoj polumrtva tupom klipanderu objašnjavati matematiku dok će on drkati po nekoj spravi koja će tada biti u điru. Ako budeš živa. Probudi se, ženoooooooooooooooooooooo!
Čestitala sam glupači koja me napustila i ušla u prodavaonicu pizdarija za bebe. Zašto žene danas rađaju u pedesetoj? Luduju u besanim noćima, križa im se raspadaju dok se čudovište dere. Bebin tata spava kod svoje mame u svojoj sobi koja više nije mamina soba za peglanje nego tatina soba za mirovanje.
Znaju li te žene, koje su se pred trideset godina između “karijere” i djeteta odlučile za “karijeru”, što znači u šezdesetoj zajedno sa svojom curicom u osmoj gledati “Violetu”? To je serija za djevojčice koja vrlo jasno poručuje da svakoj ženi život počinje kad joj On na prst natakne “vjerenički prsten”. Majka u trideset i osmoj može svoju curicu maknuti od ekrana i ukratko joj objasniti ulogu “vjereničkog prstena” u životu žene. Mame u šezdesetoj lude od ljubavi prema curici u sedmoj buljeći u “Violetu” najčešće i same povjeruju da će ih uskoro netko “vjeriti”. Jebene udavače.
Zašto moderne žene misle da je ono što je oduvijek bilo neprirodno danas prirodno? Zato jer mogu gutati ogromne količine hormona pa roditi u osamdesetoj? Zato jer ni jedna mlada “uspješna žena”, a “uspješna žena” je ona koja radi dvadeset sati dnevno, ne može istovremeno biti i dobra majka? Ali dobra majka ne može biti ni žena u pedesetoj dok na uveloj sisi drži bebu staru deset dana.
To jedno s drugim može ići, ali ne ide. Možda jest svijet jako napredovao ako napretkom zovemo činjenicu da menstruaciju imaju žene u devedesetoj. Ali u čemu je poanta? Ne postoje granice? Sve je moguće? Ljudski vijek jest se produljio, ali staro tijelo je staro tijelo.
Jadne mi žene. Za koji kurac moramo ugađati trendovima, biti “uspješne”, i uništavati sebi život rađajući na pragu pedesete? Tko to od nas traži? Nitko. Same sebe jebemo. Zašto nam nitko nije rekao da smo normalne i ako rodimo u dvedeset i petoj, i ako ne ganjamo karijeru, i ako ganjamo karijeru, a ne rađamo, i ako u pedesetoj u parku gledamo tuđe unuke sretne što nemamo svoje djece? Zašto nam nikad nitko nije rekao…A tko nama ženama uopće mora nešto govoriti? Koga to mi moramo slušati osim sebe samih?
Odjebimo trendove koje uvijek za nas kreiraju muškarci i učinimo od svojih života užitak. Porod u četrdeset i osmoj za svaku je ženu samoubojstvo na rate. To je i onaj u dvadeset i osmoj, ali danas neću o tome. Previše boli.
Djeca? Žderači živaca i love.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Jul 31, 2017 7:24 pm

PRIČA O NONI N I NONI V

Moja prijateljica N ima unuka. Mali se zove Noa zato jer mu se brat zove Vito. Da nema brata zvao bi se Vito, a da je djevojčica zvala bi se Nika. Njena kći ne dovozi joj unuka na čuvanje. Nou čuvaju ljudi od povjerenja. Zašto je moja prijateljica N nona iz pakla? Zato jer ju je jedne srijede kći uhvatila kako mirno sjedi dok je mali Noa bezubim ustima grickao komadić čokolade. Da, čokolade! Noni N kći je tisuću puta rekla da mali ne smije slatko ni jesti ni gledati druge kako ga jedu. Šećer ubija! “Bolje bi bilo da si mu uvalila heroin u usta. Glupačo stara!” Nakon zločina nona N unuka nije vidjela šest mjeseci.

Ovih ga je dana ipak dobila jer je njezina kći na portalu [You must be registered and logged in to see this link.] pročitala da dječici treba i nonina ljubav. Kći je bila kratka i jasna:”Bez šećera, ništa gazirano, ništa sa konzervansima, umjetnim bojama, meso iz ekološkog uzgoja, voće iz ekološkog uzgoja, domaća jaja, i neka pije, neka čim više pije. VODU! Pilića možeš nabaviti kod Frenkija. I povrće. Voće kod babe Mare. Štand pokraj ribarnice. Ribu kod Marije, štand pokraj Aninog štanda.
NE KUPUJ RIBU KOD ANE! Ana prodaje orade iz Konzuma! Ne kupuj mu odjeću, ti ne znaš odabrati čisti pamuk. Ne razlikuješ ekološki pamuk od kineskog napravljenog od plastike! Ne zaboravi! Maloj djeci trebaju otkucaji srca njihove bake!” Kći je plačući sa svoje sise skinula Nou teškog dvanaest kila i uručila ga noni N. Noa je naslonio glavu na noninu sisu dok je majka izlazila iz stana daveći se u suzama. “Vidimo se u pet, sada su dva, neka nešto pojede za četrdeset i sedam minuta.”
Nona N nije razumjela naputke svoje kćeri pa je nazvala njezinu svekrvu, nonu V s kojom njezina kći ne razgovara jer je jednom nenajavljena ušla u svekrvin stan i vidjela malog Nou kako jede kuhano jaje kupljeno u Lidlu. Ljubav koja je do toga dana bila na krhkim nogama zauvijek se slomila. Srećom, nona V je čuvala sina svoje kćeri, malog Vitu, pa je znala kako treba sa dječicom.

Uvijek kad si sa unukom moraš imati ključ u bravi da te kći ne uhvati za vrijeme izvršenja zločina.

Kad otključaš vrata dijete ti mora biti u naručju jer otkucaji tvoga srca smiruju otkucaje srca maloga Noe koji je u stresu kad je daleko od srca onih koji ga vole.

Mali Noa smije jesti samo pileće meso pileta ubijenog na ekološki. Davljenjem neposredno nakon što je pojelo nekoliko crvića u vrtu nezagađenom pesticidima.

Jaja na sebi moraju imati malo drekića.

Ja uvijek doma imam plastični omot u kome je bilo ekološki uzgojeno pile pa ga navlačim na pile kupljeno u Lidlu, kad čujem zvono na vratima.

Kupi na tržnici posrana jaja, ostruži sa njih drek, ionako je umjetni, drži ga u vrećici, a onda ekološkim ljepilom spoji drekić i jaje kupljeno u marketu. Nikad ne znaš kad će ti kći otvoriti frižider.
Kad ti oduzmu dijete ne pitaj kad ćeš ga opet vidjeti jer svaki susret unučeta i bake u djetetu izaziva strašan stres.

Ne pitaj zašto dijete mora jesti samo milostivo usmrćenu perad, a smije plivati u bazenu u kome istovremeno piša i pliva nekoliko desetaka prljavaca svih generacija.

Kad ti oduzmu dijete nazovi žensku u Terme Selce i naruči se za fizikalnu terapiju. Penzioneri imaju popust, a držanje desetak kila žive vage uz samo srce nekoliko sati dnevno ubit će ti kičmu.

Nona N ništa od toga nije učinila. Njena je kći vidjela Nou kako žlicom iz tegle vadi Nutellu. Nona N više nije vidjela Nou. Nona N će čekati da Noa naraste. Onda će on sam doći noni N pa će oni skupa jesti krumpiriće u majonezi, njihovo najmilije jelo. Pa će nona N svoju glavu nasloniti na Noino srce. Neka njegovo srce ubija njezin stres.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Avg 02, 2017 8:31 pm

OĆU MUŽA-NEĆU MUŽA
Da imam lovu, ozbiljnu lovu, da li bih imala i muža? Čemu služe muževi? Kad sam bila mlada muškarci su mi služili isključivo za seks. Bilo mi je bitno da im se diže i da ne govore previše. Udala sam se jer nisam željela biti perverzna luđakinja bez djece. Takve svi žale, o takvima se pjesme pišu, nad takvima plače i maslina i drača i kamen i stina i naša Domovina.

Nije se lako rastati kad je jedino što te vezuje imovina i specijalistički pregledi. Uvećana prostata? Rak ili je ipak treba samo brušenjem smanjiti?

U mojoj su se krvi pojavila neka slova koja znače da imam previše mokraće kiseline u krvi, ili tako nešto. Ta se slova dešavaju ljudima koji vole pršut i crveno meso i kobasice. Ništa od toga ne jedem osim pršuta i kobasica, uskoro će me boljeti palac na nozi i koljeno, vrištat ću od boli, rekla je doktorica.

Ona je mojih godina, i ona bi se razvela. Oni imaju kao što i mi imamo, djecu, kuću, auto, stan, unuke, barku, vrt u kome rastu crne rajčice. Moj život i život mojih bogatih vršnjakinja je život bez problema. Davež neviđeni.

Ovih sam dana dobila lovu, ozbiljnu lovu. Moj mi je otac ostavio terene iznad Mošćeničke Drage, a ja sam ih prodala najuglednijem zagrebačkom kriminalcu koji ni po novom Kaznenom zakonu neće u pritvor. Trenutno je na slobodi jer je platio ogromnu jamčevinu. Da je ovaj kriminalac tamo gdje bi trebao biti ne bi od mene kupio teren, morala bih ovoj i ovakvoj državi biti zahvalna. Da nema mafijaša ja ne bih došla do love i ne bih mužu rekla, od danas, tvoja prostata tvoj problem.

I, šta mislite, jesam li mu rekla? Nisam. To ne izgovara nijedna od mojih vršnjakinja iako sve u ormaru stalno gledaju u crninu koju će na sebe navući ako bude boga i pravde.

Zašto se ne razvodimo, mi bogate, mi site svojih muževa, mi majke stare djece i gotovo odraslih unuka? A mogle bismo uživati u životu. BITI SAME! Ne bismo u sebi gušile neopisivu mržnju kad te on nevino upita, što ćemo danas kuhati? Mi ćemo kuhati? Otkad to mi kuhamo? Otkad to mi uključujemo perilicu? Otkad to mi urlamo kad Rijeka osvoji nekakvu limenu padelu?

Tko je čovjek s kim živim? Što nas povezuje, što nas dijeli? Povezuju nas odlasci na sistematske preglede, rasprave o bolestima i nezahvalnoj djeci, dijeli nas…

Ništa nas ne dijeli. Povezuje nas ogroman neinteres jedno za drugo. On misli da je Tuđman otac Domovine, meni se za Tuđmana jebe, ja mislim da Hrvatska nema oca, da je kopile. On hoće seks, ali ne može, ja neću seks, ali glumim da hoću jer on želi da ja hoću iako on ne može. Pa ga ja svaki put nakon što on sat vremena ne može pogladim po glavi i kažem, jebeni Gastal. Dok izričem, jebeni Gastal, molim boga da nikad ne bude bolje. I neće biti. Što ljudi nalaze u seksu? On je alergičan na pasje dlake.

Da sam sama imala bih kuju, zvala bi se Dijana, gledala bih Dijanin pogreb tri puta mjesečno i plakala dok bih jela hranu iz kartonske ambalaže i ne bih se javljala na telefonske pozive i ne bih slušala kako mi prijateljice govore, ti si luda. JA NISAM LUDA!

PA ZAŠTO SE ONDA NE RAZVEDEM sad kad imam lovu, a lova je sloboda? A što bi ljudi rekli? A što bi djeca rekla? A što bi unuci rekli? A što bih ja okolo govorila ljudima koji bi rekli ono što bi rekli?

Ostajem u braku užasnuta i brakom i rastavom. A život je samo jedan i klizi, klizi, nestaje i topi se. Ne volim nikoga oko sebe, ali zašto ne volim sebe danas kad imam novac, ozbiljan novac i kad bih mogla svakoga poslati u kurac?

Umrijet ću kao pristojna žena koja je sebe jebala do posljednjeg daha.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Avg 09, 2017 2:56 pm

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Avg 24, 2017 8:07 am

MISS PERKOVIĆ

Nikad mi neće biti jasno zašto, kad neki od hrvatskih “športaša” postane svjetski prvak novine nikad ne napišu da su mu oči “boje neba”, a dlake na prsima “boje čokolade za kuhanje”. Muškarci koji se bave hrvatskim “športom” su “športaši” i potpuno je nebitno koje su im boje dlake među nogama. Oni nam, kad izgube neku bitku, na ekranu pokažu prljavo stopalo sa pet žuljeva na njemu, zato su izgubili. Ono što im među nogama visi nikoga ne zanima.

Nacija, kad naš dečko za dlaku propusti priliku da postane Junak, suosjeća s njim, žali ga zbog propuštene šanse, plače s njim, gleda u onu prljavu nožetinu i pati, pati, pati za popizdit. Da nije bilo žuljeva, ah, da nije bilo žuljeva, ah, ah, ah, da nije bilo žuljeva… Ali žuljeva je bilo i onaj lik koji čak i ne plaća porez u Hrvatskoj je HEROJ. Divljaci ispod teksta o Heroju od Žuljeva po portalima ne žvrljaju da je Hrvatski Junak “pizdek”, da je “zajebao”, da tko ga jebe, da zašto je onako koščat, da kako je bio glup u gledanoj američkoj teve emisiji kad je odgovore čitao sa blesimetra… NE! Dečki su dragovoljci hrvatskoga “športa” i kad gube. A cure…
E, s curama je druga priča. Naša Perković, kraljica sportskog svijeta, mora biti LIJEPA. Jebeš sportašicu ako ne izgleda kao miss. Dugačka kosa boje meda od glicinije, kovrdže, umjetne trepavice, deset kila manje u odnosu na isto razdoblje prošle godine, štikle od dvanaest centimetara, fotkanje u badiću koji otkriva sise… Kad cura olimpijsku zlatnu medalju uskladi sa bojom očiju, a titulu svjetske prvakinje s odgovarajućom veličinom guzice, tad je ženska ljudsko biće koje na pravi način predstavlja Hrvatsku.
Svijet se neće promijeniti sam od sebe, ali mi žene bismo nešto u svojim glavama morale mijenjati. Veličina sisa nas ne definira osim u tikvama kretena, od visokih peta strada nam kralježnica, na silikone se pale budale, ljepilo za umjetne trepavice izaziva alergiju, guzica o nama ne govori ništa, deset kila manje još manje. Pa ipak…Pritisak je strašan. Kad si žensko i kad se baviš sportom vrhunski se rezultati podrazumijevaju, ali oni su manje vrhunski ako ti sise vise.
Kad ćemo odrasti, mi žene? Kad ćemo odjebati diktaturu medija, modne industrije, muškaraca koji vole muškarce ma koliko im stopala bila odvratna? Zašto mladoj, normalnoj ženi nije dovoljno biti svjetska prvakinja? Zašto mora, da bi bila savršena, na svoje obavezno mršavo tijelo navlačiti kičastu, čipkastu, usku, droljastu haljinu poznate kreatorice cijepljene od ukusa i biti toliko seksi da se digne i onima kojima se zadnji put dignuo kad je Hrvatska postala, što bi rekao pokojni Tuđman, “neodvisna”?
Zašto svaka žena mora biti “miss” ma kojim se “športom”, jebote, koja odvratna riječ, bavila?
Kad ćemo onoga Čilića, ipak sam mu rekla prezime, vidjeti na crvenom tepihu kako na štiklama baulja u roza gaćicama s kurcem uperenim u milijun kamera?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Avg 26, 2017 11:25 pm

KAKO NAĆI MUŽA
Okružena sam očajnicama. Sve su oko trideset i pete. Preklinju me da im nađem muža. S Anom sam bila u Dubrovniku pred deset dana. Na sebi je imala večernju srebrnu haljinu, s prednje strane zatvorena gotovo do grla, uski, dugački rukavi, leđa potpuno gola. Na glavi nekoliko kilograma svoje crne kose. Tamne, velike oči, blještavi zubi, vitka, visoka metar osamdeset, doktorica nauka, trideset i tri godine. Nađite mi muža, nađite mi muža.

S nama je bio moj četvrti muž koji je pred mjesec dana operirao, neuspješno, mrene na oba oka, tako da sam bila pošteđena njegovog slinjenja. Nađite mi muža, nađite mi muža… Nisam s njom mogla otvoreno razgovarati, a i ne da mi se stalno odgovarati na isto pitanje pa, cure, ovaj tekst shvatite kao recept i ne davite me više.

Dakle, do muža, mislim, pravog muža, može doći samo udana žena. I tu je kvaka. Sve te mlade cure žele sebi otprve naći komada. Krivo, krivo. Svi oni su ili oženjeni ili pederi i ni jedan od njih ne pada na neudane cure. Doma već imaju ženu, neki i djetešce, mlada cura želi brak i bebu i pelene i noćno vrištanje, od nje treba bježati brže nego od vlastite djece.

Zato se, drage moje, prije nego nađete muža, morate udati. Za prvoga tko naleti. Nije bitno je li pametan, lijep ili bogat. Udana žena šalje poruku koju svi mužjaci vrlo dobro kuže. Ja sam njegovom udu na milost i nemilost dana, meni nitko ne treba, ja sam zauzeta.

Ha, pomisli svaki oženjeni muškarac u vašoj blizini, ti samo misliš da je njegov ud, kako smo nekad u mračini govorili, dom kulture sa vodoskokom. Nije, srce, nije. Ja ću ti pokazati što je ud, što je udina, jebote. Jedan kres s vremena na vrijeme neće ubiti ni tebe ni mene. Ti udana, ja oženjen…

To, moje cure, to! Kad ga zgrabite, kao udana žena moći ćete birati jer ne šaljete okolo poziv očajnice, tražim muško, muško mi dajte, muža oću, obrađujte ga polako. U svakoj hotelskoj, motelskoj ili nekoj trećoj sobi dajte sve od sebe. Ponekad ne dajte nego mu kukajte, vaš je život dolina suza, niste vi znale dok njega niste upoznale što je seks, baš vam je žao što se morate na brzinu obući i otići mužu spremiti hobotnicu na bijelom, kiselom grožđu u umaku od rajčice. Morate mu dati do znanja da osim što se dobro jebete još bolje kuhate.

“Spavaš li ti s njim otkako si sa mnom?” “Naravno da ne, ljubavi, kad se riješim tvoga kurca otići ću ravno u samostan.” “Kako to misliš, kad se riješiš moga kurca? Tko govori o rješavanju?” “Zlato”, oči vam moraju biti pune suza, dobro je u kupatilu u oči prije razgovora štrcnuti nekoliko umjetnih suza koje jesu suze ali ne izazivaju crvenilo očiju, “ovo ne može trajati dovijeka. Osjećam kako se zaljubljujem u tebe, a ja sam ipak udana žena.” Nikad i nikad i nikad spomenuti da je on oženjen i da ima dvoje djece. To mora biti njegov problem.

“Zato”, oči se moraju kupati u onim suzama, plava bočica, zaboravila sam kako se zovu, “moramo prekinuti.” U razvaljena usta uvalite mu jezik, ne preduboko, i nestanite. Ako ne nazove u roku od sedam dana, sve zaboravite i krenite u novi lov. Ako nazove…

Eto, tako ćete naći zgodnog, mladog, uspješnog muža. To ima i svoju dobru i svoju lošu stranu. Dobra je što ćete s ponosom okolo moći govoriti, ovo je moj muž, pokusnog kunića ste bacili u ropotarnicu povijesti gdje mu je i mjesto. Budaletina. Loša strana je što će njegova ostavljena žena vrlo brzo naći ljubavnika, muškarci padaju na razvedene, pa će vam njegova djeca upropastiti svaki vikend, o alimentaciji, kupovanju tenisica i plaćanju ortodonta da se ne govori.

Želim reći. Mlade ste, lijepe ste, obrazovane ste, pametne ste, koji će vam kurac muž, muškarac u punoj snazi i ljepoti? Nađite nekog nonića koji će moći platiti vaše lude snove, haljine, cipele, torbe i putovanja. Prije nego mu se nasmiješite svakako provjeriti sve njegove vlasničke listove. Nakon mjesec ili tri ubaciti mu u čaj od lipe tri vijagre, oporuku neka vam sastavi ljubavnik.

Muškarci, pravi muškarci, oženjeni muškarci, uspješni muškarci, potpuno su ludi samo za udovicama. Njihov status sve govori: udaju neću, samo ud hoću!

Kužite, cure? Idealan muškarac je mrtav muškarac.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Avg 28, 2017 11:23 pm

KAKO OSTATI SLOBODAN

Većina neoženjenih muškaraca preklinje me za savjet, kako ostati slobodan do sedamdesete? Dečki, ako ste u trideset i petoj, obratite pažnju na svoju mamu.

Žena koja je do jučer bila normalna i sa gađenjem u svojoj kući gledala vaše cure sa pirsinzima u jeziku, uhu i nosu i tetoviranim anđelima na guzici, preko noći je postala osoba bez kriterija. Ona jednostavno mora dobiti unuče. Kuka, plače, zavija, pokazuje vam fotkice unučadi svojih prijateljica. Pozovite je na kavu i glasom punim tuge recite: “Urolog mi je rekao, vaši zaušnjaci iz 1980. pobili su vašu dječicu.”
Majke su uporne. I perverzne. Predložit će vam da se oženite ženom koja već ima djecu, ili da se oženite pa usvojite dijete. Spomenite joj, ovo nije politički korektno, ali glava vam je u pitanju, da se u Hrvatskoj uz nadljudske napore mogu usvojiti samo sićušni Cigani. Nesretnicu ni to neće umiriti. “Ima i bijelih Cigana.” Najnovija istraživanja pokazala su da je potreba žene u pedesetoj i petoj da okolo gura kolica snažnija od potrebe da napravi liposukciju.
Majke, ipak, najviše na svijetu vole svoje sinove, to su zapravo jedini muškarci koje mogu podnijeti, pa će popušiti vašu priču iako će ipak slabašnim glasom reći: “Ti nisi imao zaušnjake.”
Lako s mamom. Kako svim oženjenim prijateljima i njihovim ženama koje vas stalno guraju među noge komadima širokoga spektra objasniti da vas ženidba ne zanima. Jeste li u pravu? Naravno da jeste. Vjenčanje sanja svaka žena koja je navršila trinaest i svaki muškarac bez žene u sedamdesetoj. Netko im treba mijenjati pelene, prašiti guzicu i kuhati lešo oslića. Normalnom, zdravom muškarcu u najboljim godinama žena treba kao NK Rijeci autogol u utakmici sa “Milanom”.
Čin vjenčanja. Slažem se s vama. Mora da je prestrašno stajati u crkvi, pod vratom mašna, na tijelu odijelo, na nogama cipele, cipele, jebote, iako ih prije toga nikad na stopala niste navukli. I na maturalnoj zabavi bili ste u tenisicama. Vaša je uniforma majica na kojoj piše “Karlovačko pivo” i traperice.
I ostali iz ekipe bili su poput vas. A onda su pukli, navukli na sebe crno sranje i smiješili se dok im je u crkvi prilazilo nešto što nimalo nije ličilo na curu koju su pred tri godine pojebali na plaži u Orebiću. To nešto u blještavoj bjelini, tanko poput štapa, gdje su one sise sa Pelješca, gdje je ona guzica, kreće prema njima s očitom namjerom da ih kastrira.
A onda… Brak. Bračni život je pakao. To znaju svi oženjeni muškarci, vi to samo naslućujete. Sretnici, izdržite. Zašto ne biste u najboljim godinama, pokraj žive i zdrave matere, smjeli pišati po zahodskoj dasci? Zašto ne biste čarape ostavljali gdje vam padne na pamet? Zašto biste nekoj vještici koju ste pojebali jer ste se napili vina “Mare” i rekli joj: “Volim te”, služili dok vas vaša smrt ne rastavi. Odnos udovice-udovci je sto na jedan. MUŠKARCE BRAK UBIJA!
U podstanarskoj gajbi oženjeni siročići stalno slušaju siktanje puno otrova: “Gdje gdje si bio?” “Kad ćeš doći doma?” “Čija je ova dugačka, bijela dlaka na tvom sakou?” “Djeca nisu moja, ona su naša!” “Ja svakog četvrtka ne idem na košarku!” “Ne ideš u Milano!” “Jebe mi se kako u posljednje vrijeme igra NK Rijeka!” “Kad sam ja bila u Milanu?” “Ti nisi balavac, ti si OŽENJEN ČOVJEK!”
Kome to treba? Pametnom muškarcu nikako, ali lovkinja na vašu slobodu nije se lako riješiti.
Kad iskoristite sve obrambene mehanizme: “Imam leukemiju.” “Danas se sve liječi.” “Imam sifilis.” “Nemaš, zaguglala sam, dobio si gljivice od mene.” “Imam ženu i dvoje djece.” “Razvedi se, ti voliš samo mene. Rekao si u Mošćeničkoj Dragi.” “Bio sam pijan.” “Smršala sam trideset kila da bih stala u vjenčanicu, za koji kurac? Svoj sam život stavila na kocku za našu ljubav, a ti zajebavaš…”
Kad dođete do zida, zaplačite, zagrlite je i jecajući joj priznajte da ste prošlog tjedna promijenili spol:”Draga, pomozi mi da nađem muškarca svog života.”
Dečki, to bi bilo to. I nikad, nikad, nikad nemojte zaboraviti. Samo je tuđa žena dobra žena.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Avg 30, 2017 12:51 pm

JA SAM SAMO U TRENDU

Ne morate mi vjerovati, ali zaista u posljednje vrijeme ne pratim hrvatsku političku scenu. Nikad se na nju nisam posebno palila, jasno mi je da sam nemoćna u ratu protiv kriminalaca. Moj je stav bio i ostalo, jebalo se, jebe se i jebat će se našim političarima i za Tita i za Za dom spremni i za Jasenovac, za fašizam, nacizam, nacionalizam, LOVU NAM DAJTE!, jedini je njihov poklič. Ogromna većina naših građana ga čuje, oni kojima je bio nepodnošljiv otišli su trbuhom za Irsku, Švedsku, Dansku, Njemačku…

Pa ipak, koliko god bila zgađena i rezignirana, s vremena na vrijeme popizdim. To s vremena na vrijeme je, primjerice, danas. Onda postanem fašistica, bolesna lokalpatriotica, nacistkinja. Srećom, to se u Hrvatskoj nosi otkako su je u džep strpali pa mi na ovom tekstu nitko ne može i neće zamjeriti. Ja sam samo ženska u trendu.
Elem, čitam danas kako u Hrvatskoj djeca ne mogu učiti informatiku već u prvom razredu jer je školski program prenatrpan, ako nešto ubaciš drugo moraš izbaciti. Pametni ljudi koji poput sveznajućeg Puhovskog znaju da je Hrvatska katolička zemlja poručuju, iz programa nikako ne izbaciti vjeronauk. Znamo da je svijet napravio dragi Bog, ako je svijet onda je i Hrvatsku, bilo bi strašno da dječica u prvom razredu ne znaju tko im je Otac. Elem, opet pišem “elem” iako znam da to nije hrvatska riječ, što mi je danas, vjeronauk mora ostati, a ostati mora i sve ostalo.
Trenutno je gorući hrvatski problem ostaviti u Jasenovcu nekakvu ploču na kojoj piše Za dom spremni, iako bi bilo pravilnije Za Dom spremni, u ovom je pokliču Dom Hrvatska, ili je maknuti? “Dom” je drugo ime za Hrvatsku kao što je Lijepa Naša drugo ime za Hrvatsku iako nepismeni novinari u svakom tekstu Lijepu Našu pišu kao Lijepa naša. A da u prvi razred uvedemo pravopis? Kad se trpa, nek’ se trpa. Malo sam skrenula sa putanje, ajm kaming bek! Ja sam da se ploča makne jer mi fašizam ide na kurac, NDH posebno.
Ovih dana, možda je to danas, Trg maršala Tita u Zagrebu promijenit će ime. Smeta li me to? Iskreno, najiskrenije, ne. Zagreb ne doživljavam gradom koji ima neke veze sa mnom. U tom gradu je najveća faca nehrvat. Šta je? ŠTA JE? Ja sam fašistica, primitivna, divlja, ljudima brojim zrnca…
Ej, koji vam je kurac? Već sam rekla, to se nosi! Zato urlam, SAMO HRVAT SMIJE MJERITI MOJE HRVATSTVO! Samo HRVAT! Samo HRVAT smije šetati od ekrana do ekrana i srati pizdarije na temu NDH, Tita zločinca i ploče u Jasenovcu. Nehrvati neka metu u svojoj kući. Valjda je imaju? Vidite kako misli Hrvatica i kako bi trebali misliti svi Hrvati i sve Hrvatice. Ali, ne! Vi ste govna koja mrzite sve što je vaše i dozvoljavate nadrkanom kepecu strancu da vam lupa ritam. Bolesnici. Bolesnice.
Srećom po mene, živim u Rijeci. Vi vjerojatno mislite da je Rijeka u Hrvatskoj, ali NIJE! U mom gradu moj je unuk Krešo učio informatiku u prvom razredu osmogodišnje škole. U mom gradu postoji Titov trg. Tu će i ostati! U mom gradu postoji prekrasna džamija, ali ni jednom Muslimanu ne pada na pamet da meni crta tko je pravi Hrvat, tko je prava Hrvatica, što je Hrvatska, a što Za dom spremni.
Ni meni ne pada na kraj pameti da ja bilo kojem Muslimanu ili Muslimanki držim predavanja na temu njihovih pozdrava, imena trgova, ni uloge njihovih junaka u njihovoj povijesti. Ja sam pristojna ženska.
Svi hrvatski “lijevi” i svi hrvatski “desni” i gospodin Puhovski Sveznajući optužit će me da širim fašističku tezu. Da su ljudi ljudi i da je nebitno tko je Musliman, a tko Hrvat, a tko Srbin. Haha, hahahaha, buahahbuahabuahahaha! U Hrvatskoj? Buuuuuuuuuuuuuuuuuuuhaaaaaaaaaaaaaaaaaaaahaaaaaaaaa.
Krepat ću od smijeha. Tko vas jebe, licemjerna gospodo. Vi od svog fašizma živite, a ja svoj “fašizam” širim za dušu. I da, živim za dan kad će na ulasku u Rijeku osvanuti ogromna ploča s natpisom OVO NIJE HRVATSKA. Ako je neki Hadžibadži kepec pokuša srušiti i krene mi objašnjavati što je Hrvatska otkinut ću mu jebenu nehrvatsku glavu.
Odjebite više! ZVFS! Za Vedranin fašizam spremna!

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Avg 31, 2017 9:07 am

Zapanjila sam se. Jedna od tri najbolje hrvatske teve voditeljice već mjesecima ne silazi sa naslovnica ženskih časopisa jer je najzad postala “normalna”. Presretno izjavljuje kako nakon tko zna koliko godina može na sebe navući suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi.
Žena u četrdeset i drugoj čuva suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi? Još je bizarnije što je sletjela na sve naslovnice tek kad je postala kostur. Zašto visokoobrazovana, pametna, lijepa žena sebe svodi na vješalicu za dizajnerske haljine koje su kreirali pederi opsjednuti guzičicama dječačića u četvrtom osnovne? Moderne žene svih godina nasjedaju manipulaciji plastičnih kirurga i zagovaratelja Dachau-looka. Privlačne smo samo kad možemo zaklepetati kostima?
Severina na svojim štapićima više ne liči na sebe. Angelina Jolie ima četrdesetak kilograma, u čizmama, Kate Middleton ima nešto sitno više od četrdeset na visinu od metar i sedamdeset i pet. Koliko ženu kad navrši tridesetu može pomladiti anoreksija? Nimalo. Naša voditeljica samo fotošopirana može izgledati kao djevojčica iz osmogodišnje škole.Koji život? Dođeš uvečer doma, otvoriš frižider, izvučeš iz njega list salate, ubaciš ga u usta, zaliješ čašom vode i tako… Do kraja života. Jesmo li totalne luđakinje, mi žene? Definitivno. I dok naša voditeljica u gledanoj teve emisiji zbog koje je od sebe učinila to što je učinila leluja na tankim nogama, struk joj kao u ose, pokraj nje voditelj. Zadrigli muškarac u odijelu, sako mu puca, gledatelji samo čekaju kad će sa trbuha nekome iz publike lansirati dugme u oko.
Nimalo ga ne brine što liči na kasicu prasicu. Zna da su muškarci neodoljivi u svakom obliku. Nakon emisije, raskopčan, odlazi doma, tamo gurne glavu u frižider i krene ga čistiti od kulena, sira, pive i kolača. Nikad taj nije od mame tražio da mu iz njegovog ormara izvuče hlačice iz šestog razreda. Nikad taj neće dati intervju kako je ovih dana uskočio u hlačice iz sedmog razreda. Da tako nešto kaže odmah bi ga odvezli u ludnicu.
On nije lutak, on je osoba. Ne sviđa mi se samouvjereni debeljko zato jer je inkarnacija svih muškaraca kojima se, s pravom, živo jebe kako izgledaju. Život je samo jedan. Oni svoje trbušine ponosno nose, na svakom koraku dižu potkošulje i češkaju burad kad ih svrbi.
A mi… Pumpamo sise, brišemo bore, skidamo kilograme, vraćamo se u mladost u koju se nitko ne može vratiti. Prežalosna sam zbog one ženske. Nadam se da će ovih dana ipak napuniti frižider. Ako joj zbog toga prigovore neka punih ustiju promrmlja da je svoga tela gospodar.

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Sep 04, 2017 12:59 am

MAJKE ODGAJAJU UBOJICE

Čitati portale ne da je gubljenje vremena nego najefikasnije sredstvo za riganje. Ne mogu si pomoći. S vremena na vrijeme bacim oko na njih. Da ih ne čitam ne bih znala da su posljednje Dijanine riječi bile: “Što se dešava?”

Da nije portala, novine ne čitam, ne bih znala da su u Hrvatskoj najpopularniji dečki jedan saborski zastupnik i jedan “novinar”. Dečki se pale na Endeha, nacizam, fašizam, a više se boje Tita nego erektilne disfunkcije. To nema veze s mozgom.
Titom i njegovom ulogom u našoj povijesti trebali bi se baviti pravi muškarci. Zašto se na njega diže dvojici kepeca, pitaj boga? Jedan alkoholičar, drugi narkoman. Siročići misle da će zbog posthumnog jebanja Tita preko noći doseći visinu od metar i šezdeset. Zašto, dečkići, niste praktični? Ostavite Tita na miru, a na stopalca navucite štikle. Bit ćete veeeliiikii, a mame će vam odahnuti. Mame ne vole kad su im sinčići trajno nadrkani. Od toga mogu dobiti upalu prostate pa će ih onda one morati voditi doktoru i milovati po glavici dok im barba doktor bude turao prst u guzicu. A mogli bi i ubiti nekoga.
Stigla sam do onoga o čemu sam htjela pisati. Pred deset minuta pročitah na portalu, u Britaniji je ovih dana osvanula studija, autorica ugledna znanstvenica Elizabeth Yardley, doktorica kriminalistike na sveučilištu Birmingham City, koja dokazuje kako na ovome svijetu ne bi bilo ubojica da dečki nisu imali “zle”, “pasivne” i “tradicionalne” mame.
Eto, drage mame, vi ste krive jer je vaš sin ispred banke prerezao vrat starici koja mu nije dovoljno brzo uručila mirovinu. Ne bi me čudilo da uskoro svim svjetskim ubojica, pa i našim, ipak smo mi svjetska zemlja, najbitnija olakotna okolnost postane činjenica da doma imaju mamu. Gospođa autorica izjavila je da teza nije seksistička jer očevi nisu bliski sa djecom onoliko koliko su to mame.
Ima pravo. Šteta što nije napisana studija o toj općesvjetskoj nebliskosti očeva sa djecom. Još je veća šteta što na našim portalima nikad nećemo pročitati koliko su naši ugledni Hrvati nebliski sa svojom dječicom. Večeras sam čula zanimljivu priču. Glavni junak je ugledni tata, možete ga vidjeti i na portalima i na teveu i u novinama i na faksovima…
Dakle, taj je tata ostavio nezaposlenu ženu, on zarađuje najmanje 30.000 kuna mjesečno, ona 5.000 honorara, i otperjao sa mladim komadom, i ona je medijska zvijezda, u ogroman stan. Ostavljena žena, podstanarka, svaki mjesec, kad je tata dobre volje, dobije 2.000 kuna alimentacije. Đe je tekst? Nema ga zato jer je mama “zla”, tvoj je tata prebijao mene, sad ću ja tebe, “pasivna”, neka sve ide u kurac, “konzervativa”, samo neka naša priča ne osvane na nekom blogu… Ukratko, njeno će dijete postati ubojica.
U ovom slučaju dijete uglednog hrvatskog analitičara opće prakse ipak neće nikoga ubiti jer je curica, ona će samo roditi ubojicu. Među uglednim Hrvatima ima jako puno očeva koji ostavljaju svoju mušku djecu golu i bosu, portali, šta čekate, pa će uskoro, kad dečkići porastu, horde ubojica krenuti na nas.
Da se naši političari i naši “novinari” manje bave Titom, a više svojim kolegama platišama bijedne alimentacije i samohranim majkama, bivšim ženama “uglednih Hrvata”, profesora, novinara, političara, Hrvatska bi bila zemlja bez ubojica. Bajdvej, zašto se onaj mikro dvojac bavi Titom koji je zločinac jer ga je majka rodila? Zašto njoj ne jebu mater?
A da vi mame koje uzgajate ubojice uvalite svoju mladunčad tatama? Spasile biste svijet.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Sep 07, 2017 10:59 pm

“MUŠKARAC U NAJBOLJIM GODINAMA”

Znamo da je George Clooney “muškarac u najboljim godinama”. Omiljeni George zakoračio je, blago rečeno, u šesto desetljeće što prevedeno u muške godine znači da je George na pragu puberteta. Njegova žena rođena 1978. godine, prevedeno u ženske godine, starica je koja je u posljednji čas zgrabila muža.

Kako izgleda život sa balavcem u “najboljim godinama”? Nije bitno hoću li krenuti redom ili neredom jer nije uvijek jasno što je u životu klinca u šezdesetoj najbitnije. Njihovi se prioriteti mijenjaju iz dana u dan, iz sata u sat. Jedino što je svakome od njih jasno kao bistra mokraća je to da uz njih u svakom kritičnom trenutku njihove adolescencije mora biti žena mlađa od njih bar petnaest godina.
Koji su to kritični trenuci? Upala prostate je sigurno na vrhu ljestvice. Prostatu imaju svi muškarci, ali oni oko šezdesete imaju je mnogo više. Prostata je nešto okruglo, tvrdo, o čemu žene u tridesetima najčešće razgovaraju sa svojim dečkima u šezdesetima. “Zlato, imam upalu prostate, moj se doktor nada da je to samo upala prostate, da nije…” “Da nije što”, pita starica dečka kad s njim prvi put povede razgovor na tu temu. “Da nije rak.” Momak koji to izgovara obliven je mrtvačkim znojem, leži na kauču i šapće:” Vr…o…i…ca.” “Što?” Bakica je van sebe od brige. “Vrbovica.” “Vrbovica”, čudi se žena, što je vrbovica?” “Čaj”, hropće dječačić.
S vremenom tridesetogodišnje babetine koje žive s dečkima u punoj snazi nauče da čaj od vrbovice nešto “smiruje”. Kuhanje vrbovice samo je jedan u nizu postupaka koji dečka održava na životu. Najefikasniji je slušanje. Dakle, prostata je nešto što se, kad je muškarac na vrhuncu muške snage, ljepote i šarma, širi. Postoji “uvećana” prostata, “umanjene” nema, “upaljena” prostata, prostata koju treba “brusiti”, “operirati”… Svaki dečko u šezdesetoj koji drži do sebe ima bar tri osobna privatna urologa.
Mladići prostataši prolaze kroz nevjerojatne muke da bi sebi, u totalnoj konspiraciji, za njegove muke znaju samo oni urolozi i žena, olakšali pišanje. Nadu u uspjeh ulijevaju im mnogobrojne teve reklame koje poručuju, kad progutaš “Prostamlaz” oprat ćeš susjedov krov od kuće i garaže. Najčešće to djeluje ili ne djeluje. Dečki, dobrostojeći dečki, jednom mjesečno primaju tri različita prsta u guzicu jer tri prsta znaju više nego jedan. Klinci moraju vrlo često na analizu nositi spermu. Ako u spermi ima nečega onda to nešto ode u prostatu pa pritisne nešto. Ukratko, pubertetlije u šezdesetoj češće svršavaju u posudice različitih oblika i boja nego u ono u što govore da svršavaju kad su već, je li, u “najboljim godinama”.
Osim prostate momci se zabavljaju i probavom. “Ljubavi”, viču iz vecea nakon što su u njemu proveli pola sata. “Zaguglaj mi “brabonjci”, šta piše, imam li rak?” Dok dečko sjedi žena gugla i čita: “Postoji ‘bristolska ljestvica stolice’. Postoji sedam tipova stolice. Tvoja je tip 1.” “Što je tip jedan, IMAM LI RAK?” Gluhi ljudi često urlaju. “Ne, nego je vrijeme za vlakna.” “Što su ‘vlakna’?”
“Ne znam”, urla žena. “Bitno je da nemaš rak. Da imaš rak brabonjci bi ti se raspadali.” “I RASPADAJU MI SE!” Dečkić sa hlačama oko nogu izlazi iz vecea: “Naruči ME ZA KOLONOSKOPIJU! ODMAH!” “Ljubavi, jučer si bio na skopiji…” “ONO JE BILA GASTROSKOPIJA, JEBOTE!” “Aha”, govori žena dok u mobitel ukucava broj privatne klinike, “a šta je koloskopija?” “Kolonoskopija, koloNOskopija! To ti je kad ti turnu sajlu u guzicu, ne znaš osnovne stvari!”
“Na kolo…, to nešto, na noskopiju možeš za deset dana, pitaju hoćeš li sedaciju…” “HOĆU LI SEDACIJU?! JEBOTE! Želiš li da me na živo nabodu na ražanj? A diplomirala si psihologiju?!” “Riješeno”, govori žena, “navuci hlače da ne bi zgrabio upalu mjehura…”
“Muškarci ne dobivaju upalu mjehura, upala prostate laicima izgleda kao upala mjehura, ali to je uvijek upala prostate. Gdje su mi probiotici, dodaj mi kapsulu Prenatal Omega 3+.” “Ljubavi, na kutiji piše da je to za trudnice i dojilje.” “To mi je dala prijateljica apotekarica, valjda Ana zna.” “Ana”, tko je Ana?”
Ne, stare žene u tridesetima udane za dečkiće u šezdesetima ne bi trebale biti ljubomorne. Tko bi se s njima mijenjao? Pa ipak, njih dvoje su sretan par jer svatko od njih u toj strastvenoj ljubavnoj vezi dobiva ono što mu treba. Ona lovu, on medicinsku sestru.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑