Vedrana Rudan

Naslov: Vedrana Rudan Čet Jun 24, 2010 11:19 pm

First topic message reminder :

Biografija. Vedrana Rudan rođena
je u Opatiji, 29. oktobra 1949. godine, u 00:10 časova. Živi u Rijeci.
Kolumnista je hrvatskog nedeljnika "Nacional".

Vedrana Rudan ponovno jaše. I to u velikom stilu.

Autorica koju najviše volite mrziti ovog puta nudi dvije knjige u
jednoj, uz dva (više nego) provokativna naslova Kad je žena kurva/ Kad
je muškarac peder.

Ovo je nadasve neumoljiv, blasfemičan pogled na ovdašnju svakodnevicu
i sve nas - muškarce i žene. Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput
smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš
seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi - sve su
to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti,
života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih
ljudskih odnosa. Ali, kao istinski moralistički pisac koji neprestano
pretražuje skrovita područja i, sa strašću nevjernog Tome, gura prst u
bolnu ranu, opipava šavove i spojna mjesta, Vedrana Rudan uvijek je
spremna podsjetiti nas da stvari nisu ni izbliza onoliko jednostavne
koliko bi možda neko volio vjerovati i da se na kraju svake potrage za
smislom krije tek po jedno kozmičko razočaranje. Stoga, ne dopustite da
vas prevare!

Da će ova knjiga, kao i sva ranija djela Vedrane Rudan, iznervirati
mnoge u to nema baš nikakve sumnje, ali bi do sada već svima moralo biti
jasno da je to i bila osnovna autoričina namjera. Tko to još nije
shvatio, najbolje da zaobiđe ovu knjigu. Ovo je esencijalna literatura
isključivo za one koji su spremni da zarone i prođu kroz sve slojeve
globalnog "smetlišta" u kome živimo vođeni sigurnom rukom paklene
jahačice.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

OĆU MUŽA-NEĆU MUŽA
Da imam lovu, ozbiljnu lovu, da li bih imala i muža? Čemu služe muževi? Kad sam bila mlada muškarci su mi služili isključivo za seks. Bilo mi je bitno da im se diže i da ne govore previše. Udala sam se jer nisam željela biti perverzna luđakinja bez djece. Takve svi žale, o takvima se pjesme pišu, nad takvima plače i maslina i drača i kamen i stina i naša Domovina.

Nije se lako rastati kad je jedino što te vezuje imovina i specijalistički pregledi. Uvećana prostata? Rak ili je ipak treba samo brušenjem smanjiti?

U mojoj su se krvi pojavila neka slova koja znače da imam previše mokraće kiseline u krvi, ili tako nešto. Ta se slova dešavaju ljudima koji vole pršut i crveno meso i kobasice. Ništa od toga ne jedem osim pršuta i kobasica, uskoro će me boljeti palac na nozi i koljeno, vrištat ću od boli, rekla je doktorica.

Ona je mojih godina, i ona bi se razvela. Oni imaju kao što i mi imamo, djecu, kuću, auto, stan, unuke, barku, vrt u kome rastu crne rajčice. Moj život i život mojih bogatih vršnjakinja je život bez problema. Davež neviđeni.

Ovih sam dana dobila lovu, ozbiljnu lovu. Moj mi je otac ostavio terene iznad Mošćeničke Drage, a ja sam ih prodala najuglednijem zagrebačkom kriminalcu koji ni po novom Kaznenom zakonu neće u pritvor. Trenutno je na slobodi jer je platio ogromnu jamčevinu. Da je ovaj kriminalac tamo gdje bi trebao biti ne bi od mene kupio teren, morala bih ovoj i ovakvoj državi biti zahvalna. Da nema mafijaša ja ne bih došla do love i ne bih mužu rekla, od danas, tvoja prostata tvoj problem.

I, šta mislite, jesam li mu rekla? Nisam. To ne izgovara nijedna od mojih vršnjakinja iako sve u ormaru stalno gledaju u crninu koju će na sebe navući ako bude boga i pravde.

Zašto se ne razvodimo, mi bogate, mi site svojih muževa, mi majke stare djece i gotovo odraslih unuka? A mogle bismo uživati u životu. BITI SAME! Ne bismo u sebi gušile neopisivu mržnju kad te on nevino upita, što ćemo danas kuhati? Mi ćemo kuhati? Otkad to mi kuhamo? Otkad to mi uključujemo perilicu? Otkad to mi urlamo kad Rijeka osvoji nekakvu limenu padelu?

Tko je čovjek s kim živim? Što nas povezuje, što nas dijeli? Povezuju nas odlasci na sistematske preglede, rasprave o bolestima i nezahvalnoj djeci, dijeli nas…

Ništa nas ne dijeli. Povezuje nas ogroman neinteres jedno za drugo. On misli da je Tuđman otac Domovine, meni se za Tuđmana jebe, ja mislim da Hrvatska nema oca, da je kopile. On hoće seks, ali ne može, ja neću seks, ali glumim da hoću jer on želi da ja hoću iako on ne može. Pa ga ja svaki put nakon što on sat vremena ne može pogladim po glavi i kažem, jebeni Gastal. Dok izričem, jebeni Gastal, molim boga da nikad ne bude bolje. I neće biti. Što ljudi nalaze u seksu? On je alergičan na pasje dlake.

Da sam sama imala bih kuju, zvala bi se Dijana, gledala bih Dijanin pogreb tri puta mjesečno i plakala dok bih jela hranu iz kartonske ambalaže i ne bih se javljala na telefonske pozive i ne bih slušala kako mi prijateljice govore, ti si luda. JA NISAM LUDA!

PA ZAŠTO SE ONDA NE RAZVEDEM sad kad imam lovu, a lova je sloboda? A što bi ljudi rekli? A što bi djeca rekla? A što bi unuci rekli? A što bih ja okolo govorila ljudima koji bi rekli ono što bi rekli?

Ostajem u braku užasnuta i brakom i rastavom. A život je samo jedan i klizi, klizi, nestaje i topi se. Ne volim nikoga oko sebe, ali zašto ne volim sebe danas kad imam novac, ozbiljan novac i kad bih mogla svakoga poslati u kurac?

Umrijet ću kao pristojna žena koja je sebe jebala do posljednjeg daha.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

MISS PERKOVIĆ

Nikad mi neće biti jasno zašto, kad neki od hrvatskih “športaša” postane svjetski prvak novine nikad ne napišu da su mu oči “boje neba”, a dlake na prsima “boje čokolade za kuhanje”. Muškarci koji se bave hrvatskim “športom” su “športaši” i potpuno je nebitno koje su im boje dlake među nogama. Oni nam, kad izgube neku bitku, na ekranu pokažu prljavo stopalo sa pet žuljeva na njemu, zato su izgubili. Ono što im među nogama visi nikoga ne zanima.

Nacija, kad naš dečko za dlaku propusti priliku da postane Junak, suosjeća s njim, žali ga zbog propuštene šanse, plače s njim, gleda u onu prljavu nožetinu i pati, pati, pati za popizdit. Da nije bilo žuljeva, ah, da nije bilo žuljeva, ah, ah, ah, da nije bilo žuljeva… Ali žuljeva je bilo i onaj lik koji čak i ne plaća porez u Hrvatskoj je HEROJ. Divljaci ispod teksta o Heroju od Žuljeva po portalima ne žvrljaju da je Hrvatski Junak “pizdek”, da je “zajebao”, da tko ga jebe, da zašto je onako koščat, da kako je bio glup u gledanoj američkoj teve emisiji kad je odgovore čitao sa blesimetra… NE! Dečki su dragovoljci hrvatskoga “športa” i kad gube. A cure…
E, s curama je druga priča. Naša Perković, kraljica sportskog svijeta, mora biti LIJEPA. Jebeš sportašicu ako ne izgleda kao miss. Dugačka kosa boje meda od glicinije, kovrdže, umjetne trepavice, deset kila manje u odnosu na isto razdoblje prošle godine, štikle od dvanaest centimetara, fotkanje u badiću koji otkriva sise… Kad cura olimpijsku zlatnu medalju uskladi sa bojom očiju, a titulu svjetske prvakinje s odgovarajućom veličinom guzice, tad je ženska ljudsko biće koje na pravi način predstavlja Hrvatsku.
Svijet se neće promijeniti sam od sebe, ali mi žene bismo nešto u svojim glavama morale mijenjati. Veličina sisa nas ne definira osim u tikvama kretena, od visokih peta strada nam kralježnica, na silikone se pale budale, ljepilo za umjetne trepavice izaziva alergiju, guzica o nama ne govori ništa, deset kila manje još manje. Pa ipak…Pritisak je strašan. Kad si žensko i kad se baviš sportom vrhunski se rezultati podrazumijevaju, ali oni su manje vrhunski ako ti sise vise.
Kad ćemo odrasti, mi žene? Kad ćemo odjebati diktaturu medija, modne industrije, muškaraca koji vole muškarce ma koliko im stopala bila odvratna? Zašto mladoj, normalnoj ženi nije dovoljno biti svjetska prvakinja? Zašto mora, da bi bila savršena, na svoje obavezno mršavo tijelo navlačiti kičastu, čipkastu, usku, droljastu haljinu poznate kreatorice cijepljene od ukusa i biti toliko seksi da se digne i onima kojima se zadnji put dignuo kad je Hrvatska postala, što bi rekao pokojni Tuđman, “neodvisna”?
Zašto svaka žena mora biti “miss” ma kojim se “športom”, jebote, koja odvratna riječ, bavila?
Kad ćemo onoga Čilića, ipak sam mu rekla prezime, vidjeti na crvenom tepihu kako na štiklama baulja u roza gaćicama s kurcem uperenim u milijun kamera?

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

KAKO NAĆI MUŽA
Okružena sam očajnicama. Sve su oko trideset i pete. Preklinju me da im nađem muža. S Anom sam bila u Dubrovniku pred deset dana. Na sebi je imala večernju srebrnu haljinu, s prednje strane zatvorena gotovo do grla, uski, dugački rukavi, leđa potpuno gola. Na glavi nekoliko kilograma svoje crne kose. Tamne, velike oči, blještavi zubi, vitka, visoka metar osamdeset, doktorica nauka, trideset i tri godine. Nađite mi muža, nađite mi muža.

S nama je bio moj četvrti muž koji je pred mjesec dana operirao, neuspješno, mrene na oba oka, tako da sam bila pošteđena njegovog slinjenja. Nađite mi muža, nađite mi muža… Nisam s njom mogla otvoreno razgovarati, a i ne da mi se stalno odgovarati na isto pitanje pa, cure, ovaj tekst shvatite kao recept i ne davite me više.

Dakle, do muža, mislim, pravog muža, može doći samo udana žena. I tu je kvaka. Sve te mlade cure žele sebi otprve naći komada. Krivo, krivo. Svi oni su ili oženjeni ili pederi i ni jedan od njih ne pada na neudane cure. Doma već imaju ženu, neki i djetešce, mlada cura želi brak i bebu i pelene i noćno vrištanje, od nje treba bježati brže nego od vlastite djece.

Zato se, drage moje, prije nego nađete muža, morate udati. Za prvoga tko naleti. Nije bitno je li pametan, lijep ili bogat. Udana žena šalje poruku koju svi mužjaci vrlo dobro kuže. Ja sam njegovom udu na milost i nemilost dana, meni nitko ne treba, ja sam zauzeta.

Ha, pomisli svaki oženjeni muškarac u vašoj blizini, ti samo misliš da je njegov ud, kako smo nekad u mračini govorili, dom kulture sa vodoskokom. Nije, srce, nije. Ja ću ti pokazati što je ud, što je udina, jebote. Jedan kres s vremena na vrijeme neće ubiti ni tebe ni mene. Ti udana, ja oženjen…

To, moje cure, to! Kad ga zgrabite, kao udana žena moći ćete birati jer ne šaljete okolo poziv očajnice, tražim muško, muško mi dajte, muža oću, obrađujte ga polako. U svakoj hotelskoj, motelskoj ili nekoj trećoj sobi dajte sve od sebe. Ponekad ne dajte nego mu kukajte, vaš je život dolina suza, niste vi znale dok njega niste upoznale što je seks, baš vam je žao što se morate na brzinu obući i otići mužu spremiti hobotnicu na bijelom, kiselom grožđu u umaku od rajčice. Morate mu dati do znanja da osim što se dobro jebete još bolje kuhate.

“Spavaš li ti s njim otkako si sa mnom?” “Naravno da ne, ljubavi, kad se riješim tvoga kurca otići ću ravno u samostan.” “Kako to misliš, kad se riješiš moga kurca? Tko govori o rješavanju?” “Zlato”, oči vam moraju biti pune suza, dobro je u kupatilu u oči prije razgovora štrcnuti nekoliko umjetnih suza koje jesu suze ali ne izazivaju crvenilo očiju, “ovo ne može trajati dovijeka. Osjećam kako se zaljubljujem u tebe, a ja sam ipak udana žena.” Nikad i nikad i nikad spomenuti da je on oženjen i da ima dvoje djece. To mora biti njegov problem.

“Zato”, oči se moraju kupati u onim suzama, plava bočica, zaboravila sam kako se zovu, “moramo prekinuti.” U razvaljena usta uvalite mu jezik, ne preduboko, i nestanite. Ako ne nazove u roku od sedam dana, sve zaboravite i krenite u novi lov. Ako nazove…

Eto, tako ćete naći zgodnog, mladog, uspješnog muža. To ima i svoju dobru i svoju lošu stranu. Dobra je što ćete s ponosom okolo moći govoriti, ovo je moj muž, pokusnog kunića ste bacili u ropotarnicu povijesti gdje mu je i mjesto. Budaletina. Loša strana je što će njegova ostavljena žena vrlo brzo naći ljubavnika, muškarci padaju na razvedene, pa će vam njegova djeca upropastiti svaki vikend, o alimentaciji, kupovanju tenisica i plaćanju ortodonta da se ne govori.

Želim reći. Mlade ste, lijepe ste, obrazovane ste, pametne ste, koji će vam kurac muž, muškarac u punoj snazi i ljepoti? Nađite nekog nonića koji će moći platiti vaše lude snove, haljine, cipele, torbe i putovanja. Prije nego mu se nasmiješite svakako provjeriti sve njegove vlasničke listove. Nakon mjesec ili tri ubaciti mu u čaj od lipe tri vijagre, oporuku neka vam sastavi ljubavnik.

Muškarci, pravi muškarci, oženjeni muškarci, uspješni muškarci, potpuno su ludi samo za udovicama. Njihov status sve govori: udaju neću, samo ud hoću!

Kužite, cure? Idealan muškarac je mrtav muškarac.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

KAKO OSTATI SLOBODAN

Većina neoženjenih muškaraca preklinje me za savjet, kako ostati slobodan do sedamdesete? Dečki, ako ste u trideset i petoj, obratite pažnju na svoju mamu.

Žena koja je do jučer bila normalna i sa gađenjem u svojoj kući gledala vaše cure sa pirsinzima u jeziku, uhu i nosu i tetoviranim anđelima na guzici, preko noći je postala osoba bez kriterija. Ona jednostavno mora dobiti unuče. Kuka, plače, zavija, pokazuje vam fotkice unučadi svojih prijateljica. Pozovite je na kavu i glasom punim tuge recite: “Urolog mi je rekao, vaši zaušnjaci iz 1980. pobili su vašu dječicu.”
Majke su uporne. I perverzne. Predložit će vam da se oženite ženom koja već ima djecu, ili da se oženite pa usvojite dijete. Spomenite joj, ovo nije politički korektno, ali glava vam je u pitanju, da se u Hrvatskoj uz nadljudske napore mogu usvojiti samo sićušni Cigani. Nesretnicu ni to neće umiriti. “Ima i bijelih Cigana.” Najnovija istraživanja pokazala su da je potreba žene u pedesetoj i petoj da okolo gura kolica snažnija od potrebe da napravi liposukciju.
Majke, ipak, najviše na svijetu vole svoje sinove, to su zapravo jedini muškarci koje mogu podnijeti, pa će popušiti vašu priču iako će ipak slabašnim glasom reći: “Ti nisi imao zaušnjake.”
Lako s mamom. Kako svim oženjenim prijateljima i njihovim ženama koje vas stalno guraju među noge komadima širokoga spektra objasniti da vas ženidba ne zanima. Jeste li u pravu? Naravno da jeste. Vjenčanje sanja svaka žena koja je navršila trinaest i svaki muškarac bez žene u sedamdesetoj. Netko im treba mijenjati pelene, prašiti guzicu i kuhati lešo oslića. Normalnom, zdravom muškarcu u najboljim godinama žena treba kao NK Rijeci autogol u utakmici sa “Milanom”.
Čin vjenčanja. Slažem se s vama. Mora da je prestrašno stajati u crkvi, pod vratom mašna, na tijelu odijelo, na nogama cipele, cipele, jebote, iako ih prije toga nikad na stopala niste navukli. I na maturalnoj zabavi bili ste u tenisicama. Vaša je uniforma majica na kojoj piše “Karlovačko pivo” i traperice.
I ostali iz ekipe bili su poput vas. A onda su pukli, navukli na sebe crno sranje i smiješili se dok im je u crkvi prilazilo nešto što nimalo nije ličilo na curu koju su pred tri godine pojebali na plaži u Orebiću. To nešto u blještavoj bjelini, tanko poput štapa, gdje su one sise sa Pelješca, gdje je ona guzica, kreće prema njima s očitom namjerom da ih kastrira.
A onda… Brak. Bračni život je pakao. To znaju svi oženjeni muškarci, vi to samo naslućujete. Sretnici, izdržite. Zašto ne biste u najboljim godinama, pokraj žive i zdrave matere, smjeli pišati po zahodskoj dasci? Zašto ne biste čarape ostavljali gdje vam padne na pamet? Zašto biste nekoj vještici koju ste pojebali jer ste se napili vina “Mare” i rekli joj: “Volim te”, služili dok vas vaša smrt ne rastavi. Odnos udovice-udovci je sto na jedan. MUŠKARCE BRAK UBIJA!
U podstanarskoj gajbi oženjeni siročići stalno slušaju siktanje puno otrova: “Gdje gdje si bio?” “Kad ćeš doći doma?” “Čija je ova dugačka, bijela dlaka na tvom sakou?” “Djeca nisu moja, ona su naša!” “Ja svakog četvrtka ne idem na košarku!” “Ne ideš u Milano!” “Jebe mi se kako u posljednje vrijeme igra NK Rijeka!” “Kad sam ja bila u Milanu?” “Ti nisi balavac, ti si OŽENJEN ČOVJEK!”
Kome to treba? Pametnom muškarcu nikako, ali lovkinja na vašu slobodu nije se lako riješiti.
Kad iskoristite sve obrambene mehanizme: “Imam leukemiju.” “Danas se sve liječi.” “Imam sifilis.” “Nemaš, zaguglala sam, dobio si gljivice od mene.” “Imam ženu i dvoje djece.” “Razvedi se, ti voliš samo mene. Rekao si u Mošćeničkoj Dragi.” “Bio sam pijan.” “Smršala sam trideset kila da bih stala u vjenčanicu, za koji kurac? Svoj sam život stavila na kocku za našu ljubav, a ti zajebavaš…”
Kad dođete do zida, zaplačite, zagrlite je i jecajući joj priznajte da ste prošlog tjedna promijenili spol:”Draga, pomozi mi da nađem muškarca svog života.”
Dečki, to bi bilo to. I nikad, nikad, nikad nemojte zaboraviti. Samo je tuđa žena dobra žena.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

JA SAM SAMO U TRENDU

Ne morate mi vjerovati, ali zaista u posljednje vrijeme ne pratim hrvatsku političku scenu. Nikad se na nju nisam posebno palila, jasno mi je da sam nemoćna u ratu protiv kriminalaca. Moj je stav bio i ostalo, jebalo se, jebe se i jebat će se našim političarima i za Tita i za Za dom spremni i za Jasenovac, za fašizam, nacizam, nacionalizam, LOVU NAM DAJTE!, jedini je njihov poklič. Ogromna većina naših građana ga čuje, oni kojima je bio nepodnošljiv otišli su trbuhom za Irsku, Švedsku, Dansku, Njemačku…

Pa ipak, koliko god bila zgađena i rezignirana, s vremena na vrijeme popizdim. To s vremena na vrijeme je, primjerice, danas. Onda postanem fašistica, bolesna lokalpatriotica, nacistkinja. Srećom, to se u Hrvatskoj nosi otkako su je u džep strpali pa mi na ovom tekstu nitko ne može i neće zamjeriti. Ja sam samo ženska u trendu.
Elem, čitam danas kako u Hrvatskoj djeca ne mogu učiti informatiku već u prvom razredu jer je školski program prenatrpan, ako nešto ubaciš drugo moraš izbaciti. Pametni ljudi koji poput sveznajućeg Puhovskog znaju da je Hrvatska katolička zemlja poručuju, iz programa nikako ne izbaciti vjeronauk. Znamo da je svijet napravio dragi Bog, ako je svijet onda je i Hrvatsku, bilo bi strašno da dječica u prvom razredu ne znaju tko im je Otac. Elem, opet pišem “elem” iako znam da to nije hrvatska riječ, što mi je danas, vjeronauk mora ostati, a ostati mora i sve ostalo.
Trenutno je gorući hrvatski problem ostaviti u Jasenovcu nekakvu ploču na kojoj piše Za dom spremni, iako bi bilo pravilnije Za Dom spremni, u ovom je pokliču Dom Hrvatska, ili je maknuti? “Dom” je drugo ime za Hrvatsku kao što je Lijepa Naša drugo ime za Hrvatsku iako nepismeni novinari u svakom tekstu Lijepu Našu pišu kao Lijepa naša. A da u prvi razred uvedemo pravopis? Kad se trpa, nek’ se trpa. Malo sam skrenula sa putanje, ajm kaming bek! Ja sam da se ploča makne jer mi fašizam ide na kurac, NDH posebno.
Ovih dana, možda je to danas, Trg maršala Tita u Zagrebu promijenit će ime. Smeta li me to? Iskreno, najiskrenije, ne. Zagreb ne doživljavam gradom koji ima neke veze sa mnom. U tom gradu je najveća faca nehrvat. Šta je? ŠTA JE? Ja sam fašistica, primitivna, divlja, ljudima brojim zrnca…
Ej, koji vam je kurac? Već sam rekla, to se nosi! Zato urlam, SAMO HRVAT SMIJE MJERITI MOJE HRVATSTVO! Samo HRVAT! Samo HRVAT smije šetati od ekrana do ekrana i srati pizdarije na temu NDH, Tita zločinca i ploče u Jasenovcu. Nehrvati neka metu u svojoj kući. Valjda je imaju? Vidite kako misli Hrvatica i kako bi trebali misliti svi Hrvati i sve Hrvatice. Ali, ne! Vi ste govna koja mrzite sve što je vaše i dozvoljavate nadrkanom kepecu strancu da vam lupa ritam. Bolesnici. Bolesnice.
Srećom po mene, živim u Rijeci. Vi vjerojatno mislite da je Rijeka u Hrvatskoj, ali NIJE! U mom gradu moj je unuk Krešo učio informatiku u prvom razredu osmogodišnje škole. U mom gradu postoji Titov trg. Tu će i ostati! U mom gradu postoji prekrasna džamija, ali ni jednom Muslimanu ne pada na pamet da meni crta tko je pravi Hrvat, tko je prava Hrvatica, što je Hrvatska, a što Za dom spremni.
Ni meni ne pada na kraj pameti da ja bilo kojem Muslimanu ili Muslimanki držim predavanja na temu njihovih pozdrava, imena trgova, ni uloge njihovih junaka u njihovoj povijesti. Ja sam pristojna ženska.
Svi hrvatski “lijevi” i svi hrvatski “desni” i gospodin Puhovski Sveznajući optužit će me da širim fašističku tezu. Da su ljudi ljudi i da je nebitno tko je Musliman, a tko Hrvat, a tko Srbin. Haha, hahahaha, buahahbuahabuahahaha! U Hrvatskoj? Buuuuuuuuuuuuuuuuuuuhaaaaaaaaaaaaaaaaaaaahaaaaaaaaa.
Krepat ću od smijeha. Tko vas jebe, licemjerna gospodo. Vi od svog fašizma živite, a ja svoj “fašizam” širim za dušu. I da, živim za dan kad će na ulasku u Rijeku osvanuti ogromna ploča s natpisom OVO NIJE HRVATSKA. Ako je neki Hadžibadži kepec pokuša srušiti i krene mi objašnjavati što je Hrvatska otkinut ću mu jebenu nehrvatsku glavu.
Odjebite više! ZVFS! Za Vedranin fašizam spremna!

Zvezda Foruma Datum upisa : 20.06.2008

Zapanjila sam se. Jedna od tri najbolje hrvatske teve voditeljice već mjesecima ne silazi sa naslovnica ženskih časopisa jer je najzad postala “normalna”. Presretno izjavljuje kako nakon tko zna koliko godina može na sebe navući suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi.
Žena u četrdeset i drugoj čuva suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi? Još je bizarnije što je sletjela na sve naslovnice tek kad je postala kostur. Zašto visokoobrazovana, pametna, lijepa žena sebe svodi na vješalicu za dizajnerske haljine koje su kreirali pederi opsjednuti guzičicama dječačića u četvrtom osnovne? Moderne žene svih godina nasjedaju manipulaciji plastičnih kirurga i zagovaratelja Dachau-looka. Privlačne smo samo kad možemo zaklepetati kostima?
Severina na svojim štapićima više ne liči na sebe. Angelina Jolie ima četrdesetak kilograma, u čizmama, Kate Middleton ima nešto sitno više od četrdeset na visinu od metar i sedamdeset i pet. Koliko ženu kad navrši tridesetu može pomladiti anoreksija? Nimalo. Naša voditeljica samo fotošopirana može izgledati kao djevojčica iz osmogodišnje škole.Koji život? Dođeš uvečer doma, otvoriš frižider, izvučeš iz njega list salate, ubaciš ga u usta, zaliješ čašom vode i tako… Do kraja života. Jesmo li totalne luđakinje, mi žene? Definitivno. I dok naša voditeljica u gledanoj teve emisiji zbog koje je od sebe učinila to što je učinila leluja na tankim nogama, struk joj kao u ose, pokraj nje voditelj. Zadrigli muškarac u odijelu, sako mu puca, gledatelji samo čekaju kad će sa trbuha nekome iz publike lansirati dugme u oko.
Nimalo ga ne brine što liči na kasicu prasicu. Zna da su muškarci neodoljivi u svakom obliku. Nakon emisije, raskopčan, odlazi doma, tamo gurne glavu u frižider i krene ga čistiti od kulena, sira, pive i kolača. Nikad taj nije od mame tražio da mu iz njegovog ormara izvuče hlačice iz šestog razreda. Nikad taj neće dati intervju kako je ovih dana uskočio u hlačice iz sedmog razreda. Da tako nešto kaže odmah bi ga odvezli u ludnicu.
On nije lutak, on je osoba. Ne sviđa mi se samouvjereni debeljko zato jer je inkarnacija svih muškaraca kojima se, s pravom, živo jebe kako izgledaju. Život je samo jedan. Oni svoje trbušine ponosno nose, na svakom koraku dižu potkošulje i češkaju burad kad ih svrbi.
A mi… Pumpamo sise, brišemo bore, skidamo kilograme, vraćamo se u mladost u koju se nitko ne može vratiti. Prežalosna sam zbog one ženske. Nadam se da će ovih dana ipak napuniti frižider. Ako joj zbog toga prigovore neka punih ustiju promrmlja da je svoga tela gospodar.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

MAJKE ODGAJAJU UBOJICE

Čitati portale ne da je gubljenje vremena nego najefikasnije sredstvo za riganje. Ne mogu si pomoći. S vremena na vrijeme bacim oko na njih. Da ih ne čitam ne bih znala da su posljednje Dijanine riječi bile: “Što se dešava?”

Da nije portala, novine ne čitam, ne bih znala da su u Hrvatskoj najpopularniji dečki jedan saborski zastupnik i jedan “novinar”. Dečki se pale na Endeha, nacizam, fašizam, a više se boje Tita nego erektilne disfunkcije. To nema veze s mozgom.
Titom i njegovom ulogom u našoj povijesti trebali bi se baviti pravi muškarci. Zašto se na njega diže dvojici kepeca, pitaj boga? Jedan alkoholičar, drugi narkoman. Siročići misle da će zbog posthumnog jebanja Tita preko noći doseći visinu od metar i šezdeset. Zašto, dečkići, niste praktični? Ostavite Tita na miru, a na stopalca navucite štikle. Bit ćete veeeliiikii, a mame će vam odahnuti. Mame ne vole kad su im sinčići trajno nadrkani. Od toga mogu dobiti upalu prostate pa će ih onda one morati voditi doktoru i milovati po glavici dok im barba doktor bude turao prst u guzicu. A mogli bi i ubiti nekoga.
Stigla sam do onoga o čemu sam htjela pisati. Pred deset minuta pročitah na portalu, u Britaniji je ovih dana osvanula studija, autorica ugledna znanstvenica Elizabeth Yardley, doktorica kriminalistike na sveučilištu Birmingham City, koja dokazuje kako na ovome svijetu ne bi bilo ubojica da dečki nisu imali “zle”, “pasivne” i “tradicionalne” mame.
Eto, drage mame, vi ste krive jer je vaš sin ispred banke prerezao vrat starici koja mu nije dovoljno brzo uručila mirovinu. Ne bi me čudilo da uskoro svim svjetskim ubojica, pa i našim, ipak smo mi svjetska zemlja, najbitnija olakotna okolnost postane činjenica da doma imaju mamu. Gospođa autorica izjavila je da teza nije seksistička jer očevi nisu bliski sa djecom onoliko koliko su to mame.
Ima pravo. Šteta što nije napisana studija o toj općesvjetskoj nebliskosti očeva sa djecom. Još je veća šteta što na našim portalima nikad nećemo pročitati koliko su naši ugledni Hrvati nebliski sa svojom dječicom. Večeras sam čula zanimljivu priču. Glavni junak je ugledni tata, možete ga vidjeti i na portalima i na teveu i u novinama i na faksovima…
Dakle, taj je tata ostavio nezaposlenu ženu, on zarađuje najmanje 30.000 kuna mjesečno, ona 5.000 honorara, i otperjao sa mladim komadom, i ona je medijska zvijezda, u ogroman stan. Ostavljena žena, podstanarka, svaki mjesec, kad je tata dobre volje, dobije 2.000 kuna alimentacije. Đe je tekst? Nema ga zato jer je mama “zla”, tvoj je tata prebijao mene, sad ću ja tebe, “pasivna”, neka sve ide u kurac, “konzervativa”, samo neka naša priča ne osvane na nekom blogu… Ukratko, njeno će dijete postati ubojica.
U ovom slučaju dijete uglednog hrvatskog analitičara opće prakse ipak neće nikoga ubiti jer je curica, ona će samo roditi ubojicu. Među uglednim Hrvatima ima jako puno očeva koji ostavljaju svoju mušku djecu golu i bosu, portali, šta čekate, pa će uskoro, kad dečkići porastu, horde ubojica krenuti na nas.
Da se naši političari i naši “novinari” manje bave Titom, a više svojim kolegama platišama bijedne alimentacije i samohranim majkama, bivšim ženama “uglednih Hrvata”, profesora, novinara, političara, Hrvatska bi bila zemlja bez ubojica. Bajdvej, zašto se onaj mikro dvojac bavi Titom koji je zločinac jer ga je majka rodila? Zašto njoj ne jebu mater?
A da vi mame koje uzgajate ubojice uvalite svoju mladunčad tatama? Spasile biste svijet.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

“MUŠKARAC U NAJBOLJIM GODINAMA”

Znamo da je George Clooney “muškarac u najboljim godinama”. Omiljeni George zakoračio je, blago rečeno, u šesto desetljeće što prevedeno u muške godine znači da je George na pragu puberteta. Njegova žena rođena 1978. godine, prevedeno u ženske godine, starica je koja je u posljednji čas zgrabila muža.

Kako izgleda život sa balavcem u “najboljim godinama”? Nije bitno hoću li krenuti redom ili neredom jer nije uvijek jasno što je u životu klinca u šezdesetoj najbitnije. Njihovi se prioriteti mijenjaju iz dana u dan, iz sata u sat. Jedino što je svakome od njih jasno kao bistra mokraća je to da uz njih u svakom kritičnom trenutku njihove adolescencije mora biti žena mlađa od njih bar petnaest godina.
Koji su to kritični trenuci? Upala prostate je sigurno na vrhu ljestvice. Prostatu imaju svi muškarci, ali oni oko šezdesete imaju je mnogo više. Prostata je nešto okruglo, tvrdo, o čemu žene u tridesetima najčešće razgovaraju sa svojim dečkima u šezdesetima. “Zlato, imam upalu prostate, moj se doktor nada da je to samo upala prostate, da nije…” “Da nije što”, pita starica dečka kad s njim prvi put povede razgovor na tu temu. “Da nije rak.” Momak koji to izgovara obliven je mrtvačkim znojem, leži na kauču i šapće:” Vr…o…i…ca.” “Što?” Bakica je van sebe od brige. “Vrbovica.” “Vrbovica”, čudi se žena, što je vrbovica?” “Čaj”, hropće dječačić.
S vremenom tridesetogodišnje babetine koje žive s dečkima u punoj snazi nauče da čaj od vrbovice nešto “smiruje”. Kuhanje vrbovice samo je jedan u nizu postupaka koji dečka održava na životu. Najefikasniji je slušanje. Dakle, prostata je nešto što se, kad je muškarac na vrhuncu muške snage, ljepote i šarma, širi. Postoji “uvećana” prostata, “umanjene” nema, “upaljena” prostata, prostata koju treba “brusiti”, “operirati”… Svaki dečko u šezdesetoj koji drži do sebe ima bar tri osobna privatna urologa.
Mladići prostataši prolaze kroz nevjerojatne muke da bi sebi, u totalnoj konspiraciji, za njegove muke znaju samo oni urolozi i žena, olakšali pišanje. Nadu u uspjeh ulijevaju im mnogobrojne teve reklame koje poručuju, kad progutaš “Prostamlaz” oprat ćeš susjedov krov od kuće i garaže. Najčešće to djeluje ili ne djeluje. Dečki, dobrostojeći dečki, jednom mjesečno primaju tri različita prsta u guzicu jer tri prsta znaju više nego jedan. Klinci moraju vrlo često na analizu nositi spermu. Ako u spermi ima nečega onda to nešto ode u prostatu pa pritisne nešto. Ukratko, pubertetlije u šezdesetoj češće svršavaju u posudice različitih oblika i boja nego u ono u što govore da svršavaju kad su već, je li, u “najboljim godinama”.
Osim prostate momci se zabavljaju i probavom. “Ljubavi”, viču iz vecea nakon što su u njemu proveli pola sata. “Zaguglaj mi “brabonjci”, šta piše, imam li rak?” Dok dečko sjedi žena gugla i čita: “Postoji ‘bristolska ljestvica stolice’. Postoji sedam tipova stolice. Tvoja je tip 1.” “Što je tip jedan, IMAM LI RAK?” Gluhi ljudi često urlaju. “Ne, nego je vrijeme za vlakna.” “Što su ‘vlakna’?”
“Ne znam”, urla žena. “Bitno je da nemaš rak. Da imaš rak brabonjci bi ti se raspadali.” “I RASPADAJU MI SE!” Dečkić sa hlačama oko nogu izlazi iz vecea: “Naruči ME ZA KOLONOSKOPIJU! ODMAH!” “Ljubavi, jučer si bio na skopiji…” “ONO JE BILA GASTROSKOPIJA, JEBOTE!” “Aha”, govori žena dok u mobitel ukucava broj privatne klinike, “a šta je koloskopija?” “Kolonoskopija, koloNOskopija! To ti je kad ti turnu sajlu u guzicu, ne znaš osnovne stvari!”
“Na kolo…, to nešto, na noskopiju možeš za deset dana, pitaju hoćeš li sedaciju…” “HOĆU LI SEDACIJU?! JEBOTE! Želiš li da me na živo nabodu na ražanj? A diplomirala si psihologiju?!” “Riješeno”, govori žena, “navuci hlače da ne bi zgrabio upalu mjehura…”
“Muškarci ne dobivaju upalu mjehura, upala prostate laicima izgleda kao upala mjehura, ali to je uvijek upala prostate. Gdje su mi probiotici, dodaj mi kapsulu Prenatal Omega 3+.” “Ljubavi, na kutiji piše da je to za trudnice i dojilje.” “To mi je dala prijateljica apotekarica, valjda Ana zna.” “Ana”, tko je Ana?”
Ne, stare žene u tridesetima udane za dečkiće u šezdesetima ne bi trebale biti ljubomorne. Tko bi se s njima mijenjao? Pa ipak, njih dvoje su sretan par jer svatko od njih u toj strastvenoj ljubavnoj vezi dobiva ono što mu treba. Ona lovu, on medicinsku sestru.

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Sep 09, 2017 4:31 pm

ORALNI SEKS

Danas u Hrvatskoj na tiskovine o zdravlju, sve su besplatne, možeš naletjeti i u mesnici i u prodavaonici cipela. Letke “Kako ga zadovoljiti Omegom tri” uručit će ti ljepotice na rolama u svakom hrvatskom gradu koji drži do sebe. Neću govoriti o vezi između orgazma i Omege, o tome sve znate, već o trenutno najvažnijoj temi u Hrvatskoj. Vi o njoj ne znate ništa osim onoga što vam je pred sto godina pokazala naša ugledna umjetnica, a ja znam sve. Učite! Nemojte nositi glavu u torbi!U Magazinu, neću mu spomenuti puni naziv jer me za to nisu platili, pročitala sam tekst o hrvatskom neprijatelju broj jedan. “Statistike pokazuju da se oralni seks sve češće prakticira.” Začudilo me da se u Hrvatskoj bilo kakav seks prakticira. Zaposleni crkavaju na poslu, besposleni traže posao, umirovljeni su u kontejnerima. I najglupljima među nama je jasno da se oralnim seksom bave nekatolici pa je tim čudnije da hrvatska tiskovina u najkatoličkijoj zemlji na svijetu toliku pažnju posvećuje seksu koji partnerima neće donijeti bebu nego užitak. Užitak?

Citiram. “Oralni seks, osim izvora zadovoljstva, može biti i uzročnikom brojnih bolesti izazvanih bakterijama, virusima, gonoreje, klamidije, sifilisa, trihomponijaze, HIV-a, intestinalnih parazita, urogenitalnih i oralnih infekcija uzrokovanih bakterijama poput E.coli, hemofilusa influence, beta hemolitičkog streptokoka, enterokoka…” I još mnogih drugih koka. Pa ipak, statistike pokazuju da Hrvati i Hrvatice ne odustaju. Jebe se njima i za koke i za možebitne dugotrajne upale grla i angine. Umjesto da se množe oni šire zarazu, ubijaju sebe i sve oko sebe.
Najveća pogreška je, piše u Magazinu, da ljudi misle kako su lijepi, mladi muškarci i lijepe, mlade žene zdravi. LAŽ! Svi ti lijepi, mladi ljudi su samo hodajući širitelji upale mjehura, grla, nosa, zdjelice, rodnice, raka grkljana, glave i vrata… Posebno je opasno kad se odmah nakon analnog seksa, tko bi to pomislio, prijeđe na oralni seks. Još ako netko od partnera neposredno prije seksa “konzumira hrskavu hranu”, par neće dočekati proslavu desetogodišnjice mature. Ima li lijeka? Ima. Apstinencija i higijena.
Prije stupanja u seks prati ruke, zube, noge umočiti u Domestos, grgljati nešto što ubija bakterije, 130.00 kuna, čmar osvježiti varikinom, pokriti glavu sterilnom gazom da prhut ne padne na međunožje onoga među čijim je nogama tvoja glava i svakako na njega navući kondom. Posebno je naglašeno da na kondomu mogu biti razni streptokoki pa ih nikako ne bi trebalo žvakati. Kondome.
Znam da me čitaju mnogi mladi ljudi, zato ovo i pišem. Mi stariji možemo se u oralni seks upuštati opuštenije ako rukama na koje smo navukli kirurške rukavice, kuna komad, jednokratna upotreba, i jedno i drugo iz usta izvučemo umjetne zube.
Pod uvjetom da su napravljeni privatno, koštaju samo 5.000 kuna. Plastične osmijehe Hrvati i Hrvatice preko Socijalnog dobivaju za 0 kuna, svakih pet godina.
Ovi drugi imaju niz mana. Jedna je da znaju ispasti iz usta i ostati među nogama partnera ili partnerice pa tamo zasaditi korijen artritisa. Zubalo se ne može na vrijeme odstraniti jer vlasnik izgubi previše vremena na traženje naočala. Partnerica mu ne može pomoći jer najčešće za vrijeme čitave operacije spava. Zato se starijima preporučuje doživljavanje orgazma gledanjem “Otvorenog”, Hrvatska teve, Prvi program. Užitak možda nije isti, ali posljedice jesu.
Bože, u kakvom vremenu živimo? Nekad se govorilo da je seks jedina zabava za sirotinju. U Hrvatskoj živi tri milijuna komada sirotinje koja, osim što nema nikakva prava na život, nema ni pravo na oralni seks. Istovremeno se oni koji nam turaju u ruke ovakve tiskovine ne drže propisanih pravila. Svi naši političari govore promuklo, brišu nos i istovremeno češući međunožja prekrivena milijunima klamidija, sifilisa i gonoreja najavljuju kako će uskoro i voda biti skuplja.
Koje sranje. U Hrvatskoj jedino što cvjeta su industrija oružja i farmaceutska industrija. Industrija oružja ubija pištoljima i tromblonima. Seks nas ubija oralno osim ako prije svakog lijeganja ispod partnera ili lijeganja na partnera u apoteci ne ostavimo nekoliko tisuća kuna.
Kako smo mi nesretan narod. Jebeni, a ne smijemo jebati.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Sep 10, 2017 12:04 am

Vedrana Rudan - Tito u Mrduši Donjoj
Piše: Vedrana Rudan, kolumna za rudan.info

Ovo se opet uznemirilo. Trg maršala Tita u Zagrebu preimenovat će se, pa će se zvati… Aleluja! Hvala bogu dragome! Mnogi od nas sjećaju se Tita. Oni koji se nisu rodili u Njegovo vrijeme pojma nemaju tko je Tito, a zašto bi i razmišljali o Titu kad su im neke druge teme mnogo bitnije. Kako pobjeći iz ovog sranja sigurno je najvažnija. Dobro se snalaze, odlaze u hordama, napuštaju brod koji tone. Ipak, ima nešto čudno vezano za ovo. Brod tone, ljudi odlaze, a štakori ostaju.?!

Kako se živjelo u Titovoj Jugoslaviji? Nije bilo demokracije, danas je ima. Nije se smjelo govoriti da je Tito zločinac, danas se smije. Nije se moglo dobiti otkaz, danas se ne može dobiti posao. Ljudi, obični ljudi, odlazili su na liječenje u inozemstvo, država je plaćala. Danas ih u ruševinama koje se zovu bolnice iz narkoze, ako je prežive, budi pop i objašnjava im čari carstva nebeskoga. U Titovo vrijeme djecu su liječili pedijatri, danas mora narod skupljati dobrovoljne priloge da bi se nekom djetetu spasilo život. Najpoznatiji onkološki dječji odjel u Hrvatskoj ima toaletni papir u zahodima jer je to platio poznati hrvatski nogometaš.

Za vrijeme Tita radnici su imali pravo na stan. Danas pravo na vile i dvorce imaju samo razbojnici čije dugove plaća narod. U zagrebačkim vrtićima nekada se dobro jelo. Danas zagrebačko dijete ima pravo dnevno pojesti kuglicu i pol sladoleda. Za vrijeme Tita često nismo mogli jesti banane, nije ih bilo. Danas ih ima, uživamo u njima jer smo u međuvremenu postali majmuni. U Titovo vrijeme povremeno nije bilo struje. Čitavi kvartovi znali su biti u mraku subotom, a onda drugi dio grada nedjeljom. Danas svi imamo pravo na svjetlost, ako je možemo platiti. Ne možemo je platiti. Imamo pravo i na vodu, ako je možemo platiti. Ne možemo je platiti.

U Titovo vrijeme svi smo imali pravo na školovanje. Imamo i danas, ako ga možemo platiti. Ne možemo ga platiti. U Titovo vrijeme u Vijetnamu je bio rat. Ameri su ubijali nedužne ljude u zemlji miljama daleko od Amerike. Bacali su na njih otrovne bombe, ubijali su boga u njima onako kako to rade i danas. U Titovo vrijeme Jugoslaveni su bili na cesti i protestirali protiv ubijanja Vijetnamaca. Danas mi s Amerima ubijamo vijetnamce tamo gdje nam gazda kaže.

U Titovo vrijeme nismo znali što je droga. U Titovo vrijeme mogao si ulicama svoga grada opušteno šetati čak i u pola noći. Danas ne znaš kad će netko na tebe skočiti usred bijelog dana da bi od tebe oteo lovu koju će sebi sprašiti u žilu. U Titovo vrijeme na besplatan abortus imale su pravo sve žene. Danas na besplatan abortus imaju pravo samo časne sestre. Uskoro će se ukinuti pravo na abortus, osim za časne sestre.

U Titovo vrijeme ljudi su odlazili u crkve i molili Boga jer su to htjeli. U Titovo vrijeme Isus nije visio na zidu svake učionice. U Titovo vrijeme djeci učitelji nisu govorili da je žena nastala od rebra muškarca. U Titovo vrijeme žene su bile ljudska bića, a ne kurve. U Titovo vrijeme popovi nisu bili državni službenici. U Titovo vrijeme popovi nisu vozili džipove. U Titovo vrijeme ljudi nisu morali dizati kredit kad bi krstili dijete. U Titovo vrijeme većina popova bili su obrazovani ljudi koje su vjernici poštovali. U ovome popovi siluju djecu, pse, naplaćuju i ne izdaju račun, ne plaćaju porez, provaljuju u bolnice i od polumrtvih ljudi traže da im poklone kuću.

U Titovo vrijeme mnogi su jugoslavenski trgovi nosili Titovo ime jer je to bilo u Titovo vrijeme. U ovome se skidaju ploče sa Titovim imenom. I neka se skidaju. Ovo nije Titovo vrijeme, a ovo je mala, prljava, američka vojna baza. Ovo je leglo mafijaša. Ovo je koncentracijski logor za svakoga tko ima nešto u glavi. Ovo je rupetina u kojoj se gladni, goli, ovršeni, dužni, bolesni, neškolovani dovijaju kako do kontejnera stići dovoljno brzo da bi u njemu našli plastičnu bocu ili truli ručak.

Ovo će ostati bez ploča sa Titovim imenom. Kako ovi koji vladaju ovim ne kuže da se skidanjem ploča ne može izbrisati povijest?

Kuže, ali im se jebe. Ovo je njihovo i samo njihovo igralište. Tko odbija plesati kako oni hoće neka crkne ili neka ode.

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Sep 11, 2017 4:29 pm

JEBE MI SE ZA IRMU

Na današnji dan, zaboravila sam koje godine, započeo je Treći svjetski rat. Nekoliko aviona, nikad nećemo saznati tko ih je poslao, sa crnom je zemljom sastavilo Blizance.

I vi imate loše pamćenje? Blizanci su bili veeeeeeeeeeeeliki neboderi u Njujorku. Ameri su popizdili i krenuli na sve što se na Kugli miče, a ima bilo kakve veze s Alahom. Trudnice, bebe, djecu, muškarce, žene, starce, kuće, džamije… Afganistan, ne tim redom, Pakistan, Libija, Irak, Sirija…
Zato jer je napad na Ameriku napad na svjetsku demokraciju i civilizaciju. Svijet se podijelio na divljake, svi oni nose turbane, feredže i druga maštovita pokrivala, i “normalne” koji pokrivaju glave samo kad sunce zapeče ili vjetar zapuše.
Koliko su do sada Ameri i kompanjoni pobili ljudi, uništili kuća, automobila i koliko je stabala iščupano iz korijena nikad nećemo saznati jer nismo gledali direktan prijenos. Doduše, nije bilo interneta, ali ni novine se nisu previše trudile da bi izbrojile mrtve i procijenile štetu.
Jedno je ubijanje u ime činjenja svijeta boljim mjestom, a drugo je kad zapuše Irma pa nekom Englezu, zaboravila sam kako se zove jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, razori otok. Čovjek je očajan jer Irma nije poštedjela njegove palme, srećom podrum jest, pa će sada organizirati pomoć za stradalo drveće i svoje razvaljene apartmane. A sve je moglo biti drugačije da…
U razdoblju od 2012. do 2016. EU je izvezla 26% ukupnog svjetskog oružja, što EU čini drugim najvećim opskbljivačem oružja u svijetu, iza SAD(33%) i Rusije 23%. Godine 2014. EU je izvezla oružja za 94,40 milijardi eura. Prema najnovijim podacima izvoz oružja za Bliski istok porastao je za 86%.
Da ne zaboravimo Hrvatsku. Analitičari hrvatskog gospodarstva sa velikim ponosom ističu da je izvoz oružja “naš adut” koji iz godine u godinu raste. Hrvatska je 2016. godine izvezla oružja u vrijednosti od 224 milijuna eura. Ove sam podatke skinula sa stranice Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta.
Kužite poruku? Ni jedan se portal na kugli zemaljskoj ne čudi kolika se ogromna lova troši na istrebljenje ljudske rase svim mogućim oružjem. Ni na jednom portalu nećete pročitati što se sve moralo učiniti da Zadar danas ne bi izgledao ovako kako izgleda, a nije ga posjetila Irma, pala je kiša. Nikad nećemo saznati koji su kriminalci i koliko love strpali u džep da bi malo jača pljuščina čitav jedna hrvatski grad pretvorila u baru.
Fotkama sa Kariba i Irmom jebat će nas još dugo, dugo. Srećom, zaista srećom, na Zemlji ne postoje razumni ljudi. Svojim smo djelovanjem dokazali da je od svih naših instinkata onaj samoubilački najsnažniji.
Zato trošimo pare na oružje, a za očuvanje Zemlje nas boli kurac.
Ne može to tako i neće dovijeka. “Ima Boga”, pisalo je na naslovnici Charliea Hebdoa kad je jedan od uragana posjetio Teksas. Novinari su bili van sebe od sreće jer u Teksasu žive najostrašćeniji američki fašisti. Kao da ostrašćenih fašista nema u Parizu? Što je sa njihovim kepecom, bivšim predsjednikom, koji je pomogao uništiti Libiju? Kako će izgledati naslovnica Charliea kad neka Ana sruši Ajfelov toranj? Oni će ostati bez teksta, ali ću zato ja reći, ima Boga.
Jebe se svima što ja govorim, pišem da mi bude lakše jer mi je zbog licemjerja svjetskih medija sve češće glava u zahodskoj školjci. A ne umire mi se. Želim biti živa, zdrava i živahna kad Zemlju posjeti Irma Svih Irmi i očistiti je od smrada koji je, bez ikakve zajebancije, postao nepodnošljiv.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Sep 15, 2017 12:08 am

[size=35]Vedrana Rudan: MLADI, IDETE MI NAKURAC
Piše: Vedrana Rudan / Objavljeno: 05.01.2017. u 21:09h[/size]
[You must be registered and logged in to see this image.]

Vlast ih jebe na milijun načina, a oni ili šute i trpe i crnče ili bježe. Naši klinci su kukavice, bezmudaši, pizdeki.

Vidjela sam da se potpisuje peticija, studenti traže da im i dalje ostane neoporezivo 50.000 kuna prihoda godišnje, ovi novi su im iznos spustili na 15.000. Potpisala sam. Suosjećam sa klincima, ali… Što znači “peticija”? Kad je u povijesti “peticija” išta promijenila? Nema toga što mi u Hrvatskoj toliko ide nakurac koliko mi idu mladi. Otkako postoji Hrvatska, mislim na ovo sranje što neki nazivaju državom, mlade se zajebava, jebe i siluje.

Moraju plaćati studij, ne mogu doći do pristojnog posla, poslodavci im rade što im padne na pamet, pristaju crnčiti za 3.000 kuna mjesečno, potpisuju ugovor o radu na dvadeset i četiri sata… Još se nikad nije dogodilo da se na nekom hrvatskom trgu okupi grupa ljudi, recimo njih pet tisuća starih od osamnaest do dvadeset i pet, i zapali pedeset kontejnera, zgradu Sabora i Vlade. Ne, nikad nisu sačekali sabornike i sabornice, neopisivi ljudski šljam, i prebili ih šipkama na Markovom trgu. NIKAD!
Mladi u Hrvatskoj su bez konkurencije najzlostavljanija grupa ljudi. Nemaju ni elementarnih ljudskih prava. Na rad, obrazovanje, krov, na zdravlje…Vlast ih jebe na milijun načina, a oni ili šute i trpe i crnče ili bježe. Naši klinci su kukavice, bezmudaši, pizdeki. Jedino što znaju je vrištati na fejsu, prijetiti iz prazne puške, potpisivati peticije, a onda od staraca izvući tisuću eura pa brisnuti u Irsku.
KOJI VAM JE KURAC? Ja sam stara, i meni će nova vlast nabiti porez na honorar iako mi je mirovina dvije tisuće kuna, ali ja sam sigurna da ću, ako budem u prilici, Plenkoviću ili nekom od plenkovića sasuti varikinu u njušku. Doduše, reći ćete, lako tebi, što ti na pragu sedamdesete možeš izgubiti? Ako i završiš u prdekanu bit ćeš na ogromnom dobitku. Država će ti plaćati stan, hranu, režije, a sloboda kretanja ti ionako ništa ne znači kad se zbog artritisa jedva krećeš.
O tome vam govorim, klinci. Uvijek sebi nađete alibi. Zato jer ste glupi i zato jer ste nasjeli. Kurac vam se diže na priče o ustašama i četnicima, pušite štorije o herojskom Domovinskom ratu. Ne znate da Hrvatska danas ima jedno deset puta više “heroja” nego ih je imala devedeset i prve i da se ti “heroji” vrlo dobro znaju boriti i izboriti za svoje interese. Nema s njima labavo. Ako im ne daš beneficije, stanove, mirovinu u njihovoj četrdesetoj, odmah dižu šator, stavljaju plinske boce na sred ceste i prijete dizanjem grada u zrak.
A vi, drkadžije? Pišete peticije. Kome? Plenkoviću? Jebe se Plenkoviću za vas. Njega zanima kako kupiti INU tako da Ameri i on budu zadovoljeni. I kako prodati HEP. Pa vodu, pa zrak, pa šume…Boli ga kurac za vaše probleme. Pišete i šefu Mosta. Ha, ha. Tome popu bez mantije najveća je briga kako sagraditi sebi kuću uz čim niže kamate, kako vikendom službenim kolima sa rotacionim svjetlima brisnuti u Metković i tamo kao psihić zaraditi još love povrh plaće pa sve to prikazati kao ljubav prema sitnoj dječici. Našim političarima love nikad dosta. Rođenu bi mater kresnuli za sto kuna.
Klinci, razmislite, razmislite dobro, koji će vam kurac peticija? Ne budite fejsbukvani, zgrabite u ruke bilo što tvrdo. Palicu, letvu, navucite na prste pejser, ako se ono čelično tako zove, i krenite već jednom. Jebo vas fejsbuk! Jebala vas peticija.

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Sep 15, 2017 4:13 pm

OTVORENO PISMO SAMO MOJOJ DJECI

Dragi moji!
Nije pristojno ovako razgovarati s vama, trebali bismo sjesti negdje, u neki zabačeni kafić, u vrijeme kad tamo nema nikoga, pa popričati na miru. Ali… Vi ste zreli ljudi, prezreli čak, vaši su dani ispunjeni obavezama, a ja sigurno nisam osoba zbog koje ćete ostaviti sve i saslušati me. Uostalom, tu ste u pravu, što bih ja to vama novo mogla reći? Milijun smo puta razgovarali, ja uvijek govorim jedno, vi drugo. Nema kafića, ma koliko zabačen bio, koji bi to mogao promijeniti.

Zašto ovo pišem baš sad i baš danas? Što se dogodilo? Što je bio okidač? Možda sam u krivu, čini mi se da okidača nije bilo. To što mi se danas dogodilo prije bih nazvala prosvjetljenjem. Groznim, jezivim, odvratnim, po mene jedva podnošljivim, ali ipak, prosvjetljenjem. Shvatila sam da vas, djeco moja, više ne volim. Da, trebala bih biti jasna i reći što to, u mom slučaju, znači “voljeti djecu.”
Voljela sam vas na način da sam za svaki vaš čin, ma koliko bio neprihvatljiv, nalazila alibi. Moram biti jasnija zbog drugih koji će ovo čitati. Vi niste problematična djeca. Daleko od toga. Sve ono što djecu čini “normalnom” ili čak “idealnom” vi imate. Ne kradete, ne pušite, ne pijete, ne drogirate se, ne kurvate se, završili ste nekoliko fakulteta, radite…Pa ipak…
Ja se osjećam izdano. Zato jer nemate strpljenja za moje stavove koji ne drže uvijek vodu. Znam da ne može biti po mom i znam da ste i vi već stari i jasno mi je da sam često u krivu, ali zašto niste milostiviji? U ime onih dana kada biste crknuli da ja nisam o vama brinula, u ime onih dana kad vam je bilo teško, a ja sam vam pomagala, u ime ovih dana kada me zovete uvijek kad vam trebam. U takvim trenucima ne smijem postavljati suvišna pitanja nego samo brzo djelovati. Vi nemate vremena. Moram samo reći da ili ne. Kad kažem “ne” to se “ne” ne komentira, ali se pamti.
Kad meni nešto treba, srećom po mene, ne treba mi često, onda se od mene traži da svoje potrebe najavim na vrijeme da bi mogle biti uvrštene u vaš napeti raspored. Nedavno mi je palo na pamet, zvuči li to grozno, da bih radije umrla nego u teškim trenucima od vas tražila pomoć. Zaista, kunem se, radije bih crkla. Krepala. Sama sam se sa sobom dogovorila, ako ikad dođe do toga da više ne budem mogla o sebi brinuti sve ću prodati što imam i platiti ljude da me voze doktoru ili da mi uvaljuju juhu u usta. Zaista ne bih imala živaca gledati u vas dok mi govorite da bih morala gutati brže i paziti da mi se juha ne cijedi niz bradu.
Jednom mi je jedno do vas dvoje reklo da ja svoju “potrebu za kontrolom” zovem “ljubavlju”. Pitam ja vas, i jedno i drugo, što je, po vama, “ljubav”? Žao mi je što vas to nikad nisam pitala i žao mi je što vam nikad nisam uspjela objasniti da sve ono što sam za vas u životu učinila nisam zato jer samo “morala” nego zato jer sam vas voljela. Sad znam da tko voli, a svi, kad vole vole bezuvjetno i zbog toga na krivi način, da mi je znati kako voljeti na pravi način, griješe.
U jednom trenutku, koji je to bio trenutak, trebala sam vas pustiti niz vodu. Ne rješavati vaše probleme, ne vam davati savjete kad me za njih niste molili, ne vam davati lovu kad ste tražili. Pustiti vas na miru, pustiti vas da živite slobodno, da dišete punim plućima, da odrastete, da prestanete biti djeca, a postanete ljudi. Propustila sam taj trenutak. Nisam ga prepoznala. Eto, sve do danas ja sam mislila da imam djecu. Danas mi je sinulo, zašto danas nikad neću saznati, da vi više niste moja djeca iako ćete formalno to biti, ako me se ne odreknete, ha,ha.
Vjerujem, zgroženi ste ovim pismom, ali i ja sam toliko puta bila zgrožena vašim postupcima pa sam preživjela. Preživjet ćete i vi ovo, a imat ćete i dokaz da imate majku koja je patetična osoba opsjednuta velikim riječima i potrebom da na sebe skrene pažnju i potrebom da bude žrtva i potrebom da samu sebe žali jer ima previše vremena, jer je prezdrava, njoj je dosadno, zato se opsjeda nepotrebnim analizama odnosa koji je normalan.
Možda jest normalan, ali meni je nepodnošljiv. Možda jesam jedina na svijetu koja se osjeća izdanom, ali tu si ne mogu pomoći. Kako bilo, danas je za mene, djeco moja, veliki dan. Razvodimo se. Pukla sam. I najzad se, nakon tko zna koliko godina, osjećam dobro. Žalosna i slobodna.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Sep 17, 2017 5:28 pm

XXXL NIJE LIJEPO

Modna industrija je opet žestoko krenula na žene. Više nisu “idealne žene” one koje nose konfekcijski broj 0, dapače, neodoljive su i one koje nose XXXL.

Zašto nam to rade? Modna industrija je, kao i sve ostale industrije, u rukama muškaraca koji žene drže predmetom. Nama se može manipulirati jer oni imaju moć, a mi sljepilo. Pušimo njihove priče jer nam godinama perfidno ispiru mozak. Pogledajte portale. Nema stranice na kojoj svakoga dana ne osvane fotkica bočice u kojoj čuči čarobni napitak koji će nama nižim bićima skinuti deset kilograma u samo osam dana. Ispod teksta vidimo kako su nekoliko bočica već ispile Dženi, Meri, Marija, Tonka, a svojoj je ženi napitak kupio i jedan Marko kome se, zahvaljujući upravo tom napitku, opet diže na njegovu ženu koja više nije XL nego S.
Neke žene i neki muškarci počeli su diljem svijeta dizati glas protiv prostačke manipulacije u ime astronomske zarade. Pokušavaju kroz medije provući tezu da žena nije samo tijelo, posebno ne avetinjski mršavo tijelo, da je žena osoba koja ima pravo na život iako su joj rebra pokrivena i mesom. I? Kakav smo dobili odgovor modne industrije na opravdana optužbe kako ženama već desetljećima nabijaju osjećaj krivice ako im odjeća ne služi za pokrivanje kostura?
Dobili smo milijun fotkica sa “prelijepim” XXXL modelima koje su postale megazvijezde iako “nisu savršene”. Poruka nam je jasna. Cure, eto, za sve vas ima mjesta u carstvu ekstenzija, umjetnih guzica, umjetnih obraza, umjetnih sisa, umjetnih trepavica, silikonskih usta, silikonskih kandži, botoksiranih vratova i čela. Lijepo nije samo nakazno mršavo, lijepo je i nakazno debelo. Zato nama “nesavršenima” kao poseban čin milosti nude nefotošopirane, ogromne, celulitične guzice koje nose XXXL “ljepotice”. Svi znamo, mršavo je “lijepo”. Danas je i debelo “lijepo”.
Zašto nam to rade? Zato jer nam se od rođenja prodaje teza da smo oštećene, uostalom, nastale smo od Adamovog rebra, prema tome logično je da čitav život moramo posvetiti uljepšavanju košćurine bez koje nas ne bi bilo. Alo, cure! Pružimo otpor pederčinama bolesno opsjednutim samo muškim guzicama. Pretjerujem?
Pogledajte nogometnu utakmicu, pogledajte svoga muža na kauču, bacite oko, ako vam se pruži prilika, u bilo koju mušku svlačionicu. Vidjet ćete uvijek istu sliku. Grupa muškaraca se zajednički tušira, njuši, grli, gledaju jedan drugome u obrijano ili zaraslo međunožje. Ne prođe ni jedna nogometna utakmica a da jedan drugome ovlaš ne pomiluju jaja. Vlasnici izgubljenog rebra svih zemalja jedino što na svijetu vole više nego sebe su drugi muškarci.
Zato od nas žena rade budale. Trenutno nam prodaju priču kako nismo normalne ako je u avionu našoj stražnjici dovoljno jedno sjedalo. Dečki, ako je XXXL tako neodoljivo, ako je tako “lijepo”, ako je normalno svijetom hodati noseći na sebi džak od četrdeset kilograma sala, zašto nam ne pokažete fotke muških manekena u XXXXL veličini? Gdje su manekeni kojima preko gaća vise pivske trbušine, gdje su “ljepotani” koji imaju sise broj sedam, gdje su neodoljivi mužjaci koji svoje XXXXXXL batake mogu pokretati samo uz pomoć hodalice?
NEMA IH. A zašto ih nema? Zato jer se vama ne sviđaju. Ne sviđaju se ni nama, ali to vas ne uznemiruje. Vama se sviđaju vitki, ne anoreksični, vitki, lijepi muškarci na čije tvrde guzice možete položiti šape bez da vam se želudac popne u grlu što bi vam se dogodilo da to učinite obješenoj, mekoj guzici veličine XXXXXXXL.
Želim reći, mužjaci, prestanite nas držati glupačama, maknite nam sa ekrana i kosture i brda sala. Mi pametne skužile smo da nam sreću može donijeti samo ono što ćemo zaraditi služeći se glavom, a ne koščatom ili masnom guzicom.
Dečki, dok se vi sve strastvenije bavite jedni drugima, vrijeme je na našoj strani. Pročitani ste. Moderne žene žive same, ne trebate im više ni vi ni vaši recepti za sreću. Za koju godinu sve će žene shvatiti da ste nešto za jednokratnu upotrebu što, s vremena na vrijeme, može zamijeniti pokvareni vibrator.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Sep 28, 2017 11:22 pm

KAFIĆ SMRT

Osnivanje kafića Smrt u Evropi nije ništa novo. Sve je započelo u Engleskoj, nastavilo se u Francuskoj, kafići Smrt šire se i u Njemačkoj. Princip je jednostavan. Jednom mjesečno, može i češće, u nekom se kafiću sastane grupa ljudi koja uz kolač, čaj ili kavu razgovara samo o smrti. Fenomenalna ideja ako uzmemo u obzir da smo svi smrtni ma koliko šutjeli o tome.

Presretna sam što će za koji mjesec i Rijeka postati svijet. Autorica ideje je prof.dr.sc. Karmen Lončarek fenomenalna pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu pri KBC-u Rijeka. Sama činjenica da u ovakvoj Hrvatskoj postoji ustanova koja dozvoljava ljudima sa idejama da ih i ostvare raduje sve nas koji mislimo da već živimo u paklu pa nam diskusije o smrti ne trebaju. A trebaju nam.
Svima nama koji iz tko zna kojih razloga još uvijek živimo u Dolini Očaja ova je akcija svjetlo na kraju tunela. Postoje neki dobri ljudi koji nam žele pomoći da iz Hrvatske zauvijek iselimo bez patnje. Neki na nebo, drugi tamo gdje im odredi rodbina ako ta rodbina to može platiti. Nema mnogo ljudi u Hrvatskoj koji mogu pokkopati ili kremirati bliskoga svoga, a da ih to ne odvede ravno u bankrot. Još kad se sjete uz koliko su boli i jada njihovi pokojnici otišli na sigurno bolje mjesto, goreg nema, preživjeli još više pate.
Imam zastrašujuća osobna iskustva. Sestra mi je umrla u jezivim mukama, do posljednjeg časa borila se za zrak. Kad sam liječnika, potpuno nestručna, zamolila da joj da nešto što bi joj “proširilo pluća”, prosiktao je zlobno, ona više nema pluća. Da sam bila pri sebi, žao mi je što nisam, mogla sam mu bar odvaliti šamarčinu. Bešćutnom smeću koje je, danas to znam, moglo pomoći, ali nije.
Ni majka mi nije imala više sreće. U najskuplji starački dom u gradu ušla je sa dijagnozom žene koja im “fantomske bolove”, ona je “glumica”, ne trebaju joj flasteri protiv boli koje smo joj mi lijepili dok je bila doma. Rečeno nam je da zbog svog teškog psihičkog i fizičkog stanja mora dvadeset i četiri sata biti pod stručnom paskom. Urlala je od bolova dok sam je ja uvjeravala da se mora smiriti, opustiti, da nju ništa ne boli, ona je samo “uznemirena”. Dva dana prije smrti rekli su nam da je patila jer je imala metastaze na kostima. Užasnula sam se. Žena je umrla u najstrašnijim zamislivim mukama bez ikakve potrebe. Da smo je bacili na cestu bila bi bolje prošla.
Te su me smrti promijenile. I prestravile. Jasno mi je da moram umrijeti, ali, moram li zaista otići sa ovoga svijeta u mukama? Moderna medicina, moderna svjetska medicina ima odgovor, odlazak sa ovoga svijeta ne mora biti muka paklena. Za to se svim srcem u Rijeci bori Karmen Lončarek. Nitko iz njezine ekipe sigurno ne broji kolikim su pacijentima riječkog KBC-a pomogli da odu bez boli. Ogromnu ulogu u ovoj priči, to ne smijemo zaboraviti, igra i činjenica da Rijeka ima hospicij.
Doktorica Lončarek nije stala samo na organiziranju tribina o palijativi i potrebi da se svima koji pate pomogne brzo i efikasno. Palo joj je na pamet da Rijeka postane prvi grad u Hrvatskoj, ionako je jedini grad u Hrvatskoj, u kojoj će biti kafić Smrt. Rijeka će postati London, Pariz, Muenchen… Grupa ljudi će se jednom mjesečno, možda rjeđe, možda češće, sastati u kafiću Premijer i u večernjim satima razgovarati samo o smrti.
Čaj ili kavu će sa “normalnim” ljudima piti i liječnici i medicinske sestre koje će moći dati prave odgovore na konkretna pitanja. To sigurno neće biti skupovi “perverznjaka” jer smrt nije perverzija, smrt je ono što će se dogoditi čak i našim odvratnim političarima, “biznismenima” i ostaloj gamadi koja nas ubija, a sigurna je da je besmrtna. Mi neki “obični” znamo da smo smrtni i ne želimo, kad nam je već život strava i užas, kroz isto prolaziti i na smrtnoj postelji.
U njoj, neki od nas koji podržavamo ovu akciju, očekujemo da nam se pruži prilika da se dostojanstveno oprostimo od života i naših najmilijih. To će nam se i ostvariti.
O, kako sam sretna što živim u Rijeci, gradu koji ipak daje šansu pameti.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Sep 29, 2017 3:25 pm

KAD TI U HRVATSKOJ DIJETE BLAGOSLOVI POP

Portali su diskretno vrisnuli. Jedan je hrvatski pop, ne znamo mu ime, gle čuda, silovao petnaestogodišnjeg dječaka. Kažnjen je radom za opće dobro. Što osuđeni kriminalci čija kazna nije duža od godinu dana rade “za opće dobro”? Oni koji im taj rad moraju omogućiti kao najveći problem naglašavaju činjenicu da te osobe već imaju svoj posao pa im “treba organizirati vrijeme kad mogu odraditi ovaj besplatno. Najčešće je to vikendom.”

Jasno nam je da katolički svjećenici nemaju radno vrijeme, ni slobodno vrijeme, rade svetkom i petkom, nedjeljom posebno. Pretpostavljam da je za ovu državu veliki izazov katoličkim zlikovcima organizirati rad u Hrvatskim šumama, Crvenom križu ili pučkim kuhinjama. Katoličko čudovište ne može naći malo slobodnog vremena da bi u nekoj šumi valjalo debla, u Crvenom križu slagalo poklonjenu odjeću ili kuhalo nešto u pučkim kuhinjama.
Katolički zlotvori u pravilu imaju nježne ruke, ako se budu motali po hrvatskih šumama i gorama izgubit će istančani osjećaj za dodir koji im je neophodan kad dječicu hvataju za ritice ili ih glade po spolnim organima.
U Crvenom križu sigurno neće, ni sa rukavicama na rukama, prčkati po iznošenoj odjeći. Navikli su na Armani, rad u Crvenom križu za sve katoličke svećenike gori je od smrtne presude, a smrtna presuda bi bila neprimjerena za ono što su učinili. Hrvatska je europska, civilizirana zemlja,demokratska zemlja u kojoj cvate tisuću cvjetova. Zašto bismo pedofilima, još kad su katolički, upropastili život? Nisu li i oni božje ovčice?
Ne, ni pučke kuhinje nisu pravo mjesto za njih. Oni koji jedu samo najfiniju hranu u najfinijim restoranima morali bi se preko noći, zbog nevine igrice, suočiti sa smradom jeftine hrane i onih koji je na brzinu moraju požderati. Sudar hrvatskog svećenika sa pravim životom u Hrvatskoj mogao bi ga ubiti. Za njega bi rad u pučkoj kuihinji bila smrtna kazna, a sve zbog beznačajne igrice.
Toliko o patnjama kroz koje bi morao proći onaj bezimeni katolički pop na radu za opće dobro na koji neće krenuti. Ne znam da li ste, dok ste čitali tekst o katoličkoj zvijeri, uključili maštu?
Ja jesam. Ja imam unuka, zove se Krešo. Naravno da ga svi volimo. Mama i tata posebno. Oni za njega kuju velike planove. Odličan je đak, ide u treći razred, najbolji je u razredu, svira klavir, igra nogomet, visok je, plav i ide na vjeronauk. Ne zato što su mu roditelji veliki katolici nego stoga da se dijete ne bi osjećalo osamljeno dok svi njegovi iz razreda slušaju kako im časna govori o Isusu, Zlu i Dobru.
A onda, jednoga dana, moj se Krešo vrati iz crkve. Nešto mu se dogodilo. Vide to roditelji, vide to i djed i baka. Svi to vide. Krešo više ne uči, ne svira klavir, ne igra nogomet.
“Pubertet”, reći će učiteljica. “U osmoj godini?”, čudit će se mama. “Danas djeca rano sazrijevaju”, reći će učiteljica. “To je sigurno mononukleoza, opipaj mu limfe”, baka je stara hipohondričarka. A onda, jednoga dana, majka uđe u Krešinu sobu koja nekim čudom nije zaključana i ugleda svoga obješenog sina. Ni rezanje konopa, ni vrištanje, ni njezini urlici do neba neće njezinog mrtvog sina dignuti iz mrtvih.
Klupko bi se rasplelo na isti način na koji se rasplelo klupko porodici silovanog dječaka koji se “samo” pokušao ubiti nakon što mu je anonimni hrvatski pop uništio život. I njemu i njegovoj porodici. Kazna “rad za opće dobro” samo je zabijanje čavla u njihove razorene živote.
I? Zašto se to nama, građanima Hrvatske, dešava? Razmišljate li ikad o tome kako to da nam rade što nam rade otkako imamo Hrvatsku? Kradu nas, ubijaju glađu, otimaju nam dostojanstvo i samopoštovanje, siluju djecu, najgore zločince osuđuju na “rad za opće dobro”…
Ukratko, drže nas potpunim kretenima. S pravom. Još nikad, nikad u povijesti ove takozvane zemlje obični građani nisu pružili otpor. Gori smo čak i od bespomoćnih američkih crnaca. Mi ustanemo kad zasvira hrvatska himna. A imamo više od njih razloga da kleknemo. Doduše, klečimo mi, kleče i naša djeca dok im popovi turaju kurac u sitnu guzicu.
Srećom, zaista srećom, moj se Krešo još uvijek dobro drži. Veseo je, svira klavir, igra nogomet, nije u “pubertetu” i nema “mononukleozu”. Da je dobije, ako je ikad, za moga života dobije, mislite li vi da bi katolički pop koji bi mojoj porodici život pretvorio u pakao rezao kruh u nekoj pučkoj kuhinji? Ne morate mi vjerovati, ali ja bih mu zaista prerezala vrat. I to bih sebi objasnila kao čin za opće dobro.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Okt 01, 2017 2:37 pm

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Okt 03, 2017 12:22 am

NAJBOLJE ZAJEBAVANJE NA JEDNOM MJESTU: VIP

Mužu je preminuo mobitel. Srećom, iste noći kad se dogodila tragedija VIP mu je poslao čestitku i zahvalnost za “zaključenje novog ugovora i 17 godina vjernosti.” “Oh”, rekla sam, “blago nama, i ja sam Vipovica, već sutra ćeš imati novi mobitel.”

Moj je slavljenik ranom zorom krenuo u lov. Čekao je, čekao je, čekao je, čekao je, čekao je. Pa izašao, obavio nekoliko poslova uz pomoć tuđih mobitela, vratio se i čekao, čekao, čekao, čekao… Idućeg je dana ustao u tri ujutro i pred poslovnicom razapeo šator. Tamo su već bila tri šatora. Došao je na red nakon nekoliko sati čekanja. Čekači se nisu potukli jer su Hrvati i Hrvatice civilizirane budale.
Gospodin iza pulta je rekao: “Crkla tipka, izaberite novi mobitel, odlično, sad ćemo vam prebaciti brojeve sa staroga u novi, evo, brojevi su prebačeni, greška u sistemu, ne možemo vas uključiti, javite se sutra, bit će sve u redu.” Moj je muž idućeg dana ustao u jedan ujutro, razapeo šator, ispred njega je stajala samo kampkućica. Nakon sedam sati provedenih u šatoru, moj je muž visoko uzdignuta čela ušao u poslovnicu. Bio je dvadeseti jer su neki prespavali u veceu VIP katedrale. Gospodin iza pulta je rekao:”Joj, joj, nastala je “situacija”, možda i “eskalacija”, javit ćemo vam se.” Prošao je vikend. Jednoga je dana mome mužu uručen mobitel.
Moj slučaj. Pred nekoliko sam mjeseci ja ušla u VIP-ove rajske dveri. Nakon samo deset sati čekanja produžila sam ugovor, dodijeljen mi je novi mobitel. Preljubezna djelatnica predložila mi je kupnju homeboxa. Homebox samo treba uključiti u struju, odmah možeš telefonirati fiksno, gledati teve i surfati. Žica nigdje. Čovjek uz pomoć boxa može bez problema dosurfati do najnovije VIP ponude koju se ne može odbiti.
Pred neki mi se dan učinilo, s mojim se homeboxom nešto čudno dešava. Nazvala sam VIP. Nakon samo šest sati čekanja u uhu sam čula: “Ovo se snima za vaše dobro. Ja sam Janko, kako vam mogu pomoći? Rekla sam da mome boxu nije dobro. “Provjerite, gospođo, jesu li svi kabeli spojeni.” “Jesu.” “Da li lampice na uređaju gore?” “Ne gore.” “Koji je model uređaja?” “Ne znam.” “Uzmite uređaj u ruku.” “Uzela sam.” “Sada ga okrenite.” “Okrenula sam ga.” “Vidite li naljepnicu?” “Ne.” “Odlično. A sada isključite uređaj na 15 minuta.” “Ali on je mrtav.” “Samo ga vi isključite.” “Isključila sam ga.”
Nakon 15 minuta. “A sad ga uključite, gospođo.” “Uključila sam ga.” “A sad ga resetirajte, gospođo.” “Kako?” “Pritisnite dugme ‘reset’.” “Gdje je?” “To vam je rupica, gore na vrhu, pritisnite je olovkom. Jeste li pritisnuli?” “Jesam.” “Da li lampice svijetle?” “U sobi mi svijetli samo luster.” “Spojit ću vas sa kolegom, ugodan dan vam želim.”
Nakon šest sati spajanja sa “kolegom”. ” Ovo se snima za vaše dobro. Marko pri telefonu, kako vam mogu pomoći?” Ponovila sam priču. “Imamo problem na baznoj stanici pokraj Željezničkog kolodvora.” “Živim na Trsatu.” “E, tu nemamo problem. Da li vam je, gospođo, uređaj stigao poštom ili ste ga uzeli u poslovnici?” “U poslovnici.” “Odlično, spakirajte ga, odnesite u poslovnicu pa će vam djelatnik u poslovnici dati novi uređaj.”
Danima smo muž i ja čekali da četiri roba namire potrebe tisuće glupana, a onda mi je u petak puknuo film. Bacila sam im homebox na nekakav kauč, vjerojatno služi za odlaganje leševa čekača dok po njih ne dođu mrtvačka kola. Djelatnik je urliknuo u mom pravcu: “I da znate, svejedno ćete za uređaj morati platiti punu cijenu.”
Deset minuta prije nego sam box bacila na kauč od vidovitog sam VIP-a sa broja 13001 dobila poruku: “Vezano za ovo zadnje iskustvo, koliko je vjerojatno da biste preporučili VIPnet obitelji i prijateljima. Molimo odgovorite ocjenom od 0(nije vjerojatno) do 10(vrlo vjerojatno).” Odgovorila sam: “O je vrlo vjerojatno. Danima vam bezuspješno pokušavamo vratiti crknuti homebox. U poslovnici Riva Boduli milijun jadnika, četiri šaltera i dva roba. GROZNI STE, očito vam može biti.”
Pa sam im poslala još jednu poruku. “Upravo sam razvaljeni homebox ostavila kod vas na Riva Boduli. Netko od vaših nesretnika mi je u srijedu rekao da je greška vaša pa je ispravite.” Bilo je to u petak u 17.27′, od njih sam dobila odgovor u petak u 17.27. “Hvala. Što bismo mogli napraviti kako biste Vi još spremnije preporučili VIPnet? Odgovorite na ovu poruku besplatnim SMS-om. Vaš komentar nam je važan.”
Ako vam je moj komentar zaista važan upravo vam ga šaljem. ODITE U KURAC!
A zašto se o ovim svakodnevnim sranjima kroz koja prolazimo ništa ne zna? Zato jer bi naši mediji crknuli kad bi ostali bez sponzora lopova.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Okt 03, 2017 7:56 pm

JA NISAM LIDLICA

Priča možda jest malo aut, na njoj se izdrkalo već milijun ljudi, ali, eto, meni se baš danas piše o tome. Utvrdit ću gradivo. U jednoj splitskoj školi, kojoj, naše škole imaju ime, djeca koju mame i tate ne oblače u Lidlu rugaju se siročićima koji nose majice iz Lidla i pogrdno ih zovu “lidlići”. Psiholozi i ostali dječji lozi svim su medijima rekli da djeca s tim nemaju ništa. Nisu ona toliko zla da bi među sobom detektirala siročiće, roditelji su ti koji djeci peru mozak i huškaju ih na lidliće.Sva diskusija koja se vodila, možda se još vodi, o slučaju “lidlić” bila bi glupa da nije opaka. Imam unuka, zove se Krešo, Krešo ima roditelje kojima ne pada na kraj pameti razgovarati sa djetetom o modnim trendovima. Krešo ide na gimnastiku, uči engleski, na sebi nosi hrvatske krpice marke Ontario koje su jeftinije i ljepše od onoga što se može izvući iz hrpetine štraca u nekom od Lidlova. Nema šanse, nema nikakve jebene šanse da se u bilo kojoj splitskoj školi djeca međusobno dijele na “lidliće” i… haendemiće… zariće… Neš ti razlike između haendemšminkerića, zarića i lidlića.

Nekome turbonadahnutome piarovcu ili piarovki svo to sranje oko jadnih lidlića nije bilo dosta nego je Lidl, jebote, ne možeš vjerovat, još dobio i pismo od “jedne majke”. Ona je, ogorčena što se pljuje po lidlićima, prevedeno, siromašnima, predložila Lidlu da na tržište izbaci majice na kojima će pisati ajempraudtubilidlić. Zašto bi Lidl u Hrvatskoj prodavao majice sa engleskim natpisom gospođa nije precizirala zato jer gospođa ne postoji. Ako postoji, neka nam Lidl kaže ime. Da znamo čije će biti carstvo nebesko kad za to dođe vrijeme.
Posebno me dirnulo kad mi je prijateljica rekla kako je ugledni hrvatski kolumnist pohvalio Lidl koji prodaje jeftinu robu samo zato jer ne troši na reklamu. Stvarno moraš biti retardirani lidlić da uz svaki seoski puteljak ne vidiš strelicu koja pokazuje gdje je Lidl, a ako nisi čuo za Heidi Klum zašto drkaš na fejsu? Heidi Klum, ovo pišem samo za onoga kolumnistu, je poznata svjetska manekenka koja nas presreće na svakom uglu i poziva da u Lidlu kupimo jeftine, droljaste štikle sa tigrastim uzorkom. Svaka žena, osim ako nije retardirani lidlić, prije će umrijeti nego to sranje navući na stopala.
Ipak, ne bi me začudilo ako uskoro na našim portalima osvane vijest kako su se u centru Zagreba potukle kurve koje nose lidlice i one koje nose manoloblahnikice. Ne bi me začudilo ni kad bi se javila neka žena iz neke udruge žena za borbu za prava žena koja će tražiti od Lidla da izda kurvinjske majice sa rupama za bradavice i natpisom, ajempraudtubikurvicalidlica.
Meni je totalno nejasno zašto se u Hrvatskoj već danima sere na temu lidlića, a kad se u ožujku ove godine u Lidlu prodavalo domaće meso obogaćeno salmonelom baš se nitko nije javio kako želi majicu ajempraudštomelidltruje salmonelom. Priča jedva da se po portalima vukla pola dana.
Za kraj. U Hrvatskoj žive djeca čiji roditelji nikad nogom nisu kročili u Lidl i nikad neće. U Hrvatskoj žive djeca koja pojma nemaju što je to Lidl. U Hrvatskoj postoje ljudi u Armaniju, i mali i veliki, ali njima na kraj kurca ne pada komentirati one koji se oblače u Lidlu i još su zbog toga “praud”. Žive, oni i njihovi armanići, u dvorcima, ljetuju gdje im padne na pamet, imaju svoje jahte, avione i lude aute, djeca im pohađaju privatne škole i studiraju izvan Hrvatske. Sve su im to omogućili lidlići.
Da smo mi građani Hrvatske manje “praud” što smo izmanipulirane, naivne, siromašne budale ova bi zemlja drugačije izgledala.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Okt 04, 2017 4:42 pm

Protagonistkinja najnovije Rudankine knjige, svojevrsni autorkin alter-ego, jeste žena koja živi u srećnom braku, vodi uspešan posao, ima kćer koju voli i koja tu njenu ljubav iskreno uzvraća. Dakle, reč je o zreloj osobi čija je realnost stabilna, mirna i ugodna, ali koja ipak, i u šezdesetoj godini, nije u stanju da razreši osnovnu dilemu i pitanje koje je prati tokom celog njenog odrastanja i života.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Okt 05, 2017 11:27 am

A ZAŠTO GOSPOĐA TOMAŠEVIĆ NIJE POBJEGLA?

Župan Tomašević prebio je ženu. Gospođa Tomašević maltretirana je godinama, u očaju se čak mailom požalila premijeru Plenkoviću. Čovjek se začudio, ne poznajem gospođu. Ne kuži, premijer, gospođa Tomašević mu se obratila zato jer poznaje njenog muža. Pripadaju istoj stranci.Banalna hrvatska priča iz usta masakrirane žene. Liječnici spominju “lakše povrede”, premijer čeka da mu netko, tko, kaže što je istina. Župan Tomašević obratio se naciji i objavio kako je nevin. Ispričava nam se.

Nama? Nešto slično vidjeli smo kad je glavni junak bio bivši esdepeovski ministar, danas “ugledni” sabornik, onaj Lalovac. Gospođa Lalovac snimila je verbalno zlostavljanje, svi koji su ga htjeli čuti mogli su ga čuti, ipak je Lalovac na hrvatskom sudu oslobođen. Pretpostavljam da naš sud urlanje bijesnog diva na bolesnu, bespomoćnu ženu ne drži zlostavljanjem. Samo su mrtve žene žrtve, ako ubojica na sudu ne dokaže suprotno.
Pismo nam je uputio i jedan pop. Ništa čudno u zemlji u kojoj katolici predstavljaju 150% stanovništva. Pop je zgađen “linčom” koga trpi gospodin župan. “Treba inzistirati na pravdi i humanom postupanju prema(možebitnom nasilniku). Treba imati na umu da je čovjek bio branitelj.”
Sveto lice je u pravu. Svi bismo uvijek trebali biti milosti puni prema bližnjemu svome i kad je branitelj, ali i kad ga katolički svećenik guzi. Nedavno smo čitali o dječaku, žrtvi bezimenog katoličkog svećenika. Gospodin pop iz ove priče nije se oglasio. Zato jer petnaestogodišnja žrtva nije bila branitelj? Zato jer katolički svećenici, kad jebu djecu, nisu nasilnici nego širitelji ljubavi blagoslovljenim kurcem?
U horor se, pitaj boga čime izazvana, uključila i neka esdepeovka. I ona se obratila naciji?! Sirota nacija. Espedeovka zna. Gospodin Tomašević je krasan čovjek, a gospođu Tomašević pita zašto nije pobjegla?
Gospođa Tomašević nije pobjegla i teško da će ikad. “Lakše povrede” blijede, razorena duša ostaje. Po njenim riječima osuđuju je svi: rodbina, vlastita djeca, prijatelji. Prebijanje žene u Hrvatskoj mora ostati mala, prljava kućna tajna da bi porodica djelovala čisto. A zašto gospođa Tomašević nije pobjegla?
Znam odgovor. I ja sam bila gospođa Tomašević. Kad te tresne otac tvoje djece u zajedničkom stanu ili kući, kamo možeš pobjeći? Ja sam iz velike kuće na koju sam bila uknjižena u polovici ipak pobjegla u unajmljeno potkrovlje kojim su šetali štakori veći od debele mačke.
Mome je sinu prijatelj iz razreda rekao da sam kurva, njegov me razrednik pozvao na raport, a bivši muž je iz zajedničke kuće izašao nakon trideset godina. Da bi mi pokazao tko je šef svoj je dio kuće dao novoj ženi, ona je poklon uručila svojoj kćeri iz prvog braka.
Za neznalice, tako borba za vlastitu imovinu traje, umjesto šest mjeseci, trideset godina. Mlada gospođa koja je primila majčin “dar” ugledna je direktorica ustanove koja brine o djeci. Nikad joj nije bilo zamjereno što se direktno umješala u život tuđe djece i pretvorila ga u pakao. Žena je ženi muškarac, to vidimo i u slučaju Tomašević.
Hrvatska je zemlja u kojoj se žene sustavno ubijaju, uvijek uz blagoslov vlasti. Ubija ih se češće nego štakore jer ubijanje štakora moraš platiti. Prebijene i ubijene žene same su krive. One koje ne bježe zato jer nisu pobjegle. One koje bježe zato jer su pobjegle.
Odjebane mužjačine uvijek nađu tisuću načina kako ti se napiti krvi, ti ne možeš ni na koji način doći do onoga što si u braku stekla. Nemaš novac, veliki novac, odvjetnici su skupi. Gospođa Tomašević je kuharica u školskoj kuhinji.
Neki joj već zamjeraju što može i hodati i raditi. Da je prava žrtva visjela bi u podrumu sa kukom u grlu.
Premijer još uvijek ne zna jesu li “lagane tjelesne ozljede” ozljede ili se samo radi o ženi koja se zajebava jer želi na sebe skrenuti pažnju i ocrniti muža sveca, člana ugledne političke stranke?
Gospođa Tomašević je izgubila sve bitke, izgubit će i ovu. Rekla je da se više ne boji, ugledni župan može je samo ubiti. Kao da je već nisu ubili i on i bešćutna djeca i država i bahati premijer. Živimo u zemlji u kojoj žene imaju status vreće za boksanje, ali dečki ne bi tukli i ubijali da nisu bili “izazvani”. Zato su “pukli”.
Zanima me bi li lalovci i tomaševići “pucali” da im se s druge strane šake sa šipkom u ruci nađe sabornik Peđa Grbin, visina: 2 metra i deset centimetara, težina: stopedeset kila? Pred Grbinom, spominjem ga samo zbog visine, težine i krugova u kojima se kreće, sva hrvatska zlostavljačka žgadija mogla bi se kontrolirati.
Prebijenim ženama govorim godinama. Ne očekujte milost od djece, rodbine, susjeda, države. Zakoljite gospodina. Zašto ja nisam zaklala svoga? Zato jer sam bila i ostala jača od njega.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Okt 07, 2017 2:43 pm

ZAGREB ĆE BITI BREJKINGNJUZ

Živimo u neviđenom sranju od zemlje. U Saboru sjede retardi koji jedva sriču hrvatski. Stalno nam prijete četnicima. Nalaze Srbe i u hrvatskim Srpkinjama bez maternice. Premijer nam je visokokvalificirana neznalica širokoga spektra. Predsjednica je nešto čime upravljaju Ameri puni poštovanja prema njenoj praznoj glavi obloženoj umjetnim dlakama.Hrvatski katolički svećenici, kardinali i ostale u zlato obučene spodobe, najkvalificiraniji su ginekolozi u Hrvatskoj. Opsjednuti su pičkom, teoretski. Znaju koliko se često mora upotrijebiti, kako i s kim. Svaka hrvatska pička koja skrene sa katoličke putanje je Sotona.

Nije da se ne razumiju i u kolonoskopiju. Protive se teorijama kako se kolonoskopija koristi samo kod bolesnika, uglavnom starijih ljudi, i uvijek uz pomoć kolonoskopa. Hrvatski katolički svećenici u svemu pa i u tome zalažu se za normalan put. Sve što se miješa u “prirodno”, primjerice abortus je miješanje u prirodan tijek trudnoće, treba osuditi. Nemajku spaliti. Buduće nemajke rastegnuti na hitnom referendumu. Abortus je neprirodan kao što je neprirodno i kontroliranje debelog crijeva rektoskopom.
Ona, rektoskopija, smije se primjenjivati samo kod dječačića i samo uz pomoć blagoslovljenog, katoličkog, svećeničkog, hrvatskog kurca. Ako se jednom, naravno da neće u katoličkoj Hrvatskoj, skupi grupica perverznjaka i krene prosvjedovati protiv prirodne kolonoskopije kod maloljetnih dječaka, Katolička crkva će se uz pomoć zagrebačkog gradonačelnika, nekoliko katoličkih udruga, biskupa i kardinala založiti za raspisivanje referenduma.
Pitanje će glasiti: jeste li ZA da se vaši dječaci kolonoskopiraju prirodnim putem? Sa velikom se sigurnošću može reći da će 99% građana ove zemlje glasati ZA. Ostali će četnici, i Srbi i Hrvati, varate se ako mislite da među Hrvatima nema četnika, na gledanoj emisiji Hrvatske dalekovidnice “Služimo tebi, Gospode” morati odgovoriti na pitanje, gdje ste bili ’91.
Sve su ove činjenice opće mjesto, zbog njih je pola Hrvatske već dalo petama vjetra i pobjeglo u zemlje kojima vlada Sotona. Ostali su samo stari, nemoćni i moćni. Mi stari i nemoćni pomirili smo se sa stanjem u kome živimo. Imamo krov nad glavom, doduše jugoslavenski, djeca su nam u Švedskoj, hrvatski kardinali svoj kolonoskop nikad neće uvaliti u našu staru guzicu, doduše neće ni liječnici, liste čekanja su kilometarske.
Piti ne smijemo, jesti ne smijemo, jebati (se) ne možemo. Nama starima i nemoćnima tako malo treba. Jedna mačka ili pas, debela deka, kontejner u blizini kuće, lijep izlazak sunca i to bi bilo to. Bolje nam je nego bogatima u Londonu ili Parizu koji ujutro krenu na posao, a već u dva sata popodne ih netko obducira. Bombe, teroristi, islamisti… Živim u Rijeci, jest da su jednom, zaboravila sam zbog čega, islamisti napali našu policijsku stanicu, ali kad je to bilo? Danas mi stari Riječani možemo u miru uživati i u ovakvoj zemlji.
Kad… Moja susjeda je pred pola sata iz kontejnera izvukla šest plastičnih boca, jedna je bila umotana u Novi list. Tko oko mene može kupiti Novi list? Baš smo ga s užitkom čitale. A onda smo naletjele, jebiga ga, tako ti je to kad čovjek iz kontejnera ne izvlači samo plastične boce i dobar komad mesa, na izjavu ministra obrane Damira Krstičevića. “Pa nije to baš tako, ono što je vrlo bitno, mi kao Hrvatska surađujemo s našim prijateljima i saveznicima.” (o američkim vojnim transportima iz Zračne luke Rijeka koji navodno prebacuju oružje i municiju na Bliski istok)
Sjetila sam, bilo je to 1995. godine, kako sam se bojala dok nisam čula da su mi djeca preživjela. Naravno da će teroristi, islamisti, svi su oni isti, jel’ tako, opet udariti na Rijeku. Ali, jebe se meni. I moja djeca i moji unuci su u Njemačkoj koja je odbila “vojne transporte svojim prijateljima” i saveznicima”. A onda mi je palo na pamet. Teroristi će doći u Hrvatsku, ali neće Rijeku napasti. Premala je ona. U Zagrebu će se dizati u zrak u svakom trenutku, na svakom mogućem mjestu. Zagreb je metropola, mi smo pripizdina.
Možda će bombe koje će razoriti Zagreb pobiti sve hrvatske katoličke rektoskopere? Možda će se netko dignuti u zrak u Hrvatskom časnom domu? Ili pred nekim hramom lažnih dragovoljaca? Neka, neka, neka samo lete sa Krka avioni puni oružja prema Bliskom istoku. To je mali korak za Krčki aerodrom, a mogao bi biti veliki korak za Hrvatsku.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Okt 10, 2017 11:09 pm

PLAMENE ZORE BUDE ME IZ SNA

Zašto mladi odlaze iz Hrvatske? Razgovarala sam sa mnogima, medicinskim sestrama, prodavačicama kruha, zubarima, slastičarima, prodavačicama u kojekakvim zarama. Najčešće bježe zbog zlostavljanja na poslu. Ono je u pravilu toliko nepodnošljivo da je mladim ljudima bolja opcija živjeti negdje pod istim krovom sa desetoricom nepoznatih ljudi nego biti doma pod svojim krovom. Svi koji u Hrvatskoj moraju ići na posao to doživljavaju isključivo kao odlazak na robiju. Naši su poslodovci zlotvori. Zločinci kojima nitko nikad neće suditi.

Je li se ikad itko u Hrvatskoj upitao kako izgleda radni dan u jednom od, primjerice, opatijskih hotela? Samo pravi heroji rada uspiju se izboriti za plaćanje putnih troškova. Rad od šesnaest sati u noćnoj smjeni i tako danima, bez prava na plaćanje prekovremenih, se podrazumijeva.
Radnice koje prodaju kruh još uvijek su neotkrivene princeze hrvatskog zvjerskog kapitalizma. One ga ne prodaju, one ga i peku, čiste prodavaonicu, u sedam uvečer golim rukama stružu pećnicu i još ti se, iako je radno vrijeme isteklo, ali su vrata otvorena, smiješe i još te pitaju što želiš i uvijek, baš uvijek, ti požele ugodan dan. Znaju li one što znači dan, a što noć? Jedna od njih me zamolila da ne pišem o tome. “On će se prepoznati. Meni tri tisuće kuna život znači.” On se neće prepoznati. Previše ih ima.
Robovima u Hrvatskoj jednostavnije je odjebati svoje gospodare nego dizati revoluciju i onima u Saboru objašnjavati da su i oni ljudi iako nisu ni “dragovoljci”, ni “časni” sabornici kojima teško pada čak i sjediti na sjednicama za dvadesetak tisuća kuna.
U Hrvatskoj je trenutno gurući problem ratificirati Istanbulsku konvenciju da ili ne. “Ugledna” borkinja za pravo na besramno laprdanje u besramnim hrvatskim medijima spominje Istanbulsku konvenciju kao nešto što će omogućiti, rekla je da se to dogodilo u Kanadi, muškarcima da na ulasku u saunu izjave da su “žensko”, pa će onda smjeti opušteno izvući “penis”, onako opušteno kako bi to učinili hrvatski katolički svećenici u nekom dječjem vrtiću.
Gospođa Penis je najživlji mogući dokaz da je Hrvatska s jedne strane ludnica, s druge klaonica za sve što hoće raditi, ako može osam sati dnevno, misliti svojom glavom, imati pravo na dostojanstven život. Izbjegli građani Hrvatske žele šefove koji su ljudska bića.
Izbjegli hrvatski građani žele svećenike koji im neće silovati djecu, pa onda zbog toga biti osuđeni na rad za opće dobro. Hrvatski građani koji odlaze žele… Hrvatska vlast im je jasno poručila, jebe se nama što odlazite. Ima još budala. E, pokazuje se da nema.
Naši političari mlatitelji žena, naši “dragovoljci” kojima je mirovina jedino što ih zanima, naši svećenici koji žive u dvorcima i “penisima” liječe jagnjad svoju, svi ti koji odlučuju o sudbini naše zemlje jednostavno su se zajebali. Hrvatska je ostala bez robova. Ipak, rješenje postoji. Sinoć sam na na nekoj od televizija čula kako ćemo morati uvoziti radnu snagu iz susjednih zemalja.
Koje su to “susjedne zemlje”? Jedna od njih je svakako Srbija. Kako će naši nabrijani “dragovoljci”, bijesni sabornici i katolički svećenici podnijeti činjenicu da ovoj zemlji služe četnici, ako pretpostavimo, nemamo što pretpostavljati, to jest tako, svi su Srbi četnici, sve Srpkinje četnikuše. Ej, stanite malo. Razmislite. Jeste li se za ovo borili, dragi “dragovoljci” i ostali čistokrvni Hrvati? Za OVO? Žao mi vas je.
Tjeraste četnike, istjeraste četnike.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Okt 11, 2017 4:01 pm

KAD DLAKE ZAPALE INTERNET

Iz dubine duše svoje žalim ljude koji rade na portalima. Svakih deset minuta moraju objaviti bar jednu brejkingnjuz. Bez obzira što se u svijetu dešava najviše se klikaju, pretpostavljam, inače ih ne bi bilo, njuzovi o ženskom orgazmu i perverzijama kojima su žene bile sklone nekad. Danas smo ukroćene goropadnice.Nekad, dakle u moje vrijeme, žena su ispod pazuha imale grm. Čak su im i noge, malo vjerojatno, ali istinito, bile dlakave. Mladi mi muškarci neće vjerovati, ženama moje generacije, mamama i bakama, i međunožja su bila obrasla dlakama.

Današnje mlade žene znaju sve o tome jer svakih desetak dana, ili češće, prolaze kroz muke paklene. Noge moraju biti glatke poput svile, pazuha gola poput dječje guzice, međunožje, preciznije pička, mora podsjećati na pičkicu djevojčice stare tri dana. Ostalo je perverzija, ostalo je fuj. FUJ!
I zato se jučer zapalio internet. Leonardo DiCaprio je na mreži, i to se danas nosi, objavio prastaru fotku. Na njoj dječačić Leonardo u zagrljaju mame i tate. Ljeto. Tata izgleda normalno, ali mama… ?! Mlada mama je jednu ruku digla u zrak i onom svijetu ali i ovom današnjem pokazala obrasli pazuh.
Komentatori su bili izvan sebe. Je li to moguće? Što je to? Zašto moramo gledati perverzije? Zar u “ono doba” nije bilo britvica? DiCaprio, iako se to od njega očekivalo, nije komentirao zločin svoje majke. Sinovi majkama opraštaju i neoprostivo.
Svaki put dok brijem noge pitam se zašto noge ne brije i moj muž. Zašto žene moraju biti glatke poput jajeta, svaka im je dlaka zločin osim onih koje im se sa glave ruše u obliku dugačkih, valoviti umjetnih bičeva. Kad si žensko ne smiješ okolo hodati ćelave glave i dlakavih nogu.
A oni… Muškarci u “najboljim godinama”, oni šezdeset plus, njima se nitko ne čudi kad ih vidi kako svijetom stupaju ćelavi. Iz ušiju i nosnica vire im čupavi gusti brkovi i to je seksi. Princ William je u svojoj trideset i nekoj ćelav. To nikad neće biti brejkingnjuz.
Kad bi iz aviona sa dječicom u naručju izašla ćelava Kate Middleton ni to ne bi bila njuz zato jer prvo i prvo, ćelavi princ ćelavu Kate nikad ne bi oženio, drugo i drugo, ako bi oćelavila nakon dva poroda William više s njom ne bi dijelio ni stol ni postelju, a za potrebe snimanja Kate bi na glavi nosila ono što i danas nosi, samo bi dlake bile kineske.
Zaboravila sam reći, onaj brejkingnjuz o pazušnim dlakama gospođe DiCaprio žario je netom jučer.
Danas gori nešto jednako lakozapaljivo. Naučna istraživanja su pokazala da žene u pravilu ne mogu doživjeti orgazam čim im ga on stavi. To zna svaka žena od trinaest do stotrinaest, ali ne i najnoviji istraživači. Po njima, da bi muškarac doveo ženu do orgazma mora je ljubiti, “strastveno”, i oralno zadovoljiti.
Zašto je brejkingnjuz da ni jedna žena ne može svršiti čim joj ga on stavi? Zato jer muškarce nije briga je li žena svršila i šta on može učiniti da bi se to ipak dogodilo. Većini je bitno da joj ga uvale u najmanjoj jedinici vremena, da sirotica stenje dok crkava od dosade i zajauče kad on zarokće. Pogledajte bilo koji holivudski “ljubavni” film.
Nema veze. Nije da kukam. Ženama ne trebaju dobri ljubavnici, trebaju im dobri vibratori. Što žene očekuju od muškaraca, od onih koje su same izabrale, od junaka svojih života? Moja naučna istraživanja pokazala su da 90% žena od “svojih” muškaraca traže samo jedno.
Ne sada! Jurim na depilaciju, ljubavi.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Okt 12, 2017 6:32 pm

ŠTO ČEKAMO?

Sve više građana ove “države” diže ruku na sebe. Zašto bespomoćno biće lakše juriša na sebe nego na svog zlotvora? Pred neki sam dan dobila pismo od “grupe građana”. Tražila je od mene da pišem o riječkom pedofilu koji je za svoj “rad” kažnjen radom za opće dobro i vraćen u ulicu u kojoj već godinama živi. Majke potencijalnih žrtava, pedofili su neizlječivi, napisale su mi pismo, ali se nisu potpisale.

Čega se boje? Pedofila svakako. Pa ako ga se bojiš, a vidiš da ti društvo u ratu s njim neće pomoći, doma imaš malu djecu, zašto sam ne riješiš problem? I katolički pop je silovao djecu, i on je dobio rad za opće dobro.
Užasnuta, zapanjena, prestravljena, pročitala sam ovih dana vijest kako se mlada mama u autu samozapalila sa svoje dvoje malodobne dječice zato jer sa životom u Hrvatskoj nije mogla izaći na kraj. Muž teško bolestan od raka mozga. Posao je jedva našla. Bez njega ne bi ni ona ni djeca ni muž mogli fizički opstati. O mužu koga je sigurno voljela nije mogla brinuti jer uz posao i dvoje djece ne možeš na pravi način njegovati čovjeka koji jest na samrti, ali živ i beskrajno pati.
Tko bi to mogao izdržati? Mlada žena skratila je svoje muke i buduće muke svoje djece. Znala je da se ovo hrvatsko masakriranje nikad neće završiti, pomislila je kako je za njenu djecu bolje da se pretvore u pepeo nego da godinama prolaze kroz pakao kroz koji su prolazili njihovi roditelji. Otac još skapava. Možemo li je osuditi? Nikako. Možemo li je žaliti? Kad malo bolje razmislimo, to se troje spasilo.
Danas svi pišu o dragovoljcu, o dragovoljcu, ne o “dragovoljcu” koji se borio i još se uvijek bori da bi mu mirovina bila deset puta veća od mirovine onih koji su se borili za ideale, a ne za pare. Splitski profesor, kako se zove “gospodin”, silovao mu je petnaestogodišnju kćer. Sutkinja mu je rekla da to i nije neki zločin jer djevojčica ni u jednom trenutku nije rekla “ne”. Istu rečenicu ocu silovane djevojčice ponovila je i supruga profesora silovatelja.
Kad profesor silovatelj bude silovao njihovu kćer tko zna hoće li mama mužu kao olakotnu okolnost uzeti da je dijete šutjelo? Ili su se već nagodili? Priča se deset godina vuče po sudu. Rasplet naslućujemo. Profesor neće biti osuđen čak ni na rad za opće dobro. Školski profesori već rade za opće dobro, ne treba im plaćati prekovremene.
Splitski se dragovoljac nije mogao nositi sa užasom u kome je živio, tko bi na njegovom mjestu mogao, pa se jučer na plaži raznio bombom. Tko je kriv? Nitko, naravno. Djevojčica nije rekla “ne” iako je općepoznato da silovatelji, čim čuju “ne”, odmah odustaju. Sutkinja? Nikako. Gospođa se drži hrvatskih zakona k’o pijan plota. Supruga silovatelja? Supruga silovatelja potpisala je suprugu silovatelju, vjerojatno u crkvi, da će s njim biti “u dobru i u zlu”. Neki misle da je ono što je učinio njezin muž čisto zlo, ali tko zaljubljenoj ženi smije zamjerati na sljepilu, posebno kad znamo da djevojčica nije rekla”ne”?
Priznajem, nisam pri sebi. Vjerojatno sam luda. Ne razumijem neke stvari. Profesor ti je silovao kćer. Dragovoljac si, imaš oružje, nije li logičnije da razneseš profesora nego sebe? Svoju bol ne bi ubio, ali bi ubio njega i poslao poruku drugim napaljenim profesorima. A ima ih. Postoji i lijek za pedofile kad se vraćaju sa posla za opće dobro. Nije li bolje da se oni drže za krvavo međunožje nego naša djeca ili unuci? Ona je majka zapalila sebe i djecu i poslala nam jasnu poruku, u ovoj zemlji možeš samo mrtav biti sretan.
Ne znam. Ne znam. NE ZNAM! Ništa ne znam. Samo osjećam bijes, bespomoćan bijes. U posljednje me vrijeme opsjeda potreba da odem u Sabor. Da odem u Vladu. Da uđem u palaču u kojoj sa djetetom među nogama leži neki od biskupa. Da prošećem do stadiona na kome sjedi onih nekoliko stotina tisuća “dragovoljaca” i urla kako su im male mirovine.
Koliko besramne gamadi sa nas kida živo meso dok mi bombama raznosimo sebe i živu palimo vlastitu djecu. Mora li tako ostati?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Okt 15, 2017 7:01 pm

STARA FRUSTRIRANA KRAVA

Povremeno ispod nekog od mojih tekstova osvane komentar kako pišem ovako kako pišem jer sam “stara frustrirana krava.”Zaglulala sam “frustracija”. To je stanje kad ne možeš zadovoljiti svoje želje pa onda zbog toga pizdiš. Ako je to to onda mogu reći da jedva da sam u životu vidjela čovjeka koji toliko opušteno “zadovoljava svoje želje” kao što to ja činim. Otkako znam za sebe govorim i pišem što mislim. Pred neki sam dan ili tjedan napisala što mi je radio VIP. Pokvario mi se homebox, zbog nepreglednih gužvi nisam se mogla dočepati šanka u jednoj od njihovih poslovnica. Bacila sam im homebox na kauč, izašla iz poslovnice i osjetila olakšanje. Jebeš homebox, pružila sam otpor, sve je bolje nego biti puž pokorni.

Što sam time dobila? Dobila sam ispriku, dva mjeseca badave interneta, novi homebox, na kućnu adresu, da me ulazak u njihovu poslovnicu ne bi “frustrirao”. Nevjerojatno ljubezna gospođa Martina Kozina iz Zagreba rekla mi je da VIP sve čini da bio bio na usluzi svojim klijentima, ako išta opet krene u lošem pravcu, samo nazovite.
Ima još. Privatno sam osigurana kod osiguravajuće kuće Uniqa. O njoj mogu reći samo sve najbolje, ali… Poslaše mi pismo ovih dana, svi koji su stariji od 65 godina više se neće moći osigurati preko njih. Žao im je.
Skočila sam na stranicu te austrijske osiguravajuće kuće. I? Ogromnim slovima obraćaju se svojim “starcima”. “Ako ste stari, niste za staro željezo”, pa im nude sve moguće usluge kojima će im pomoći da ne postanu “staro željezo.”
U Eu Parlamentu sjedi čak nekoliko kokošiju i tri kastrirana pijetla iz Hrvatske, iz toga jata izdvajam gospođu Borzan, ona je digla glas protiv činjenice da evropski prodavači hrane jedno proizvode za svoje tržište, a drugo za sirotinju na Balkanu. I postigla je nešto.
Gospođu Šuicu također cijenim. Založila se da Hrvatska potpiše Istanbulsku konvenciju.
Evo im posla. Kako je moguće da Uniqa pacijente dijeli na Hrvate i Hrvatice koji jesu “staro željezo” i Austrijance koji to nikad ne smiju postati? Ako nekoga od vas koji ovo čitate zanima tema, osigurajte se preko Croatije. Oni su još uvijek milostivi. Ovakve me “borbe”, ma koliko rezultati bili sitni, beskrajno raduju.
A vi? Znam lika koga šefica naziva noći o ponoći i daje mu sulude zadatke, a on nikad nije imao muda idućeg jutra okrenuti njezin stol naopačke i njime joj razbiti ambicioznu, bolesnu glavu. Ej, mladi? Koliko vas takvih ima?
Ja sam pisačica. Raduje me i to što ću ovoga trena jedina u Hrvatskoj izjaviti da su svi hrvatski izdavači lažovi, lopine, gadovi, da šuruju sa državom da bi jebali sirote pisce i da im još uvijek nije jasno da je najprije bio pisac, a onda izdavač. Jebi se, družbo lopovska. Uh, koji orgazam.
A sad o starosti. Mladi znaju srati i zamjerati “starima” na starosti zato jer su preglupi da bi znali kako mladost ima rok trajanja. Kratak rok trajanja. Poštovala bih pljuvanje mladih po nama starima kad bi nas optužili da im ne pomažemo u mijenjanju svijeta iako su neki od nas još u snazi. Poštovala bih ih kad bi se svi koji seru po starcima ubili na svoj 30. rođendan, tad službeno izlaze iz mladosti. Ali, ne. Svi mladi, zaboravimo na ipak zanemariv broj samoubojica, ne žele umrijeti. Naprotiv, planiraju živjeti i postati stari. Pa, onda, mladi, u čemu je vaš problem?
Reći ću vam. Mladi ste, snažni ste, zdravi ste, a baš ništa ne činite da biste promijenili pasji život koji vodite. Dragi moji “mladi”, kukavice ste. Najlakše je otići iz ove usrane zemlje, za sve što se u njoj dešava, s pravom, optužiti “starce”, iako nikad ne naglašavate da za ovo nisu krivi svistarci, i onda u nekoj Irskoj, dok ne ostarite, pišati krv za bijednu lovu. Da, za bijednu lovu. Da imate hrabrosti ne biste odlazili nego promijenili ovu državu, a mnogi starci hrabriji od vas u tome bi vam pomogli.
Ukratko. Nisam frustrirana. Radosno sama sebi ispunjavam sve svoje želje, ne kažem da su velike, ali mene moj način života opušta. Nikad nisam bila sretnija, ma što vi mladi, prepotentne kukavice, mislili o “bijedi” starosti.
Jesam li krava? Ako je krava ona opuštena, blaga životinja s beskrajno lijepim očima i trepavicama i sisama kojima ne trebaju implantanti… Nažalost, nisam krava. U pravu ste, drkadžije, kad malo bolje razmislim, na ovu sam temu frustrirana.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Okt 16, 2017 11:18 am

VIGILARE

Ljudi me zovu i žale se. Ne pratim baš pažljivo šte su u ovoj Dolini Očaja dešava pa nisam znala da su Vigilare eskadroni opet krenuli na Hrvatsku. Tko su ti Vigilare? Oni za sebe tvrde da su skupina koja je “budna”, koja “bdije”, “budno prati što se događa”. Oni su “most preko kojega ljudi mogu izraziti svoje mišljenje o onima koji ispunjavaju javni prostor”. Predsjednik Udruge je Vice J. Batarelo.Na Hrvatskoj sam teve, poslala mi Mara link, gledala susret vigilarice i ženske koja je bila kontra. Ni jedna ni druga mi se nisu svidjele, previše su bile ostrašćene.

Voditeljica je tupo buljila i pokušavala smiriti ratnice. Vigilarica se zalagala za “pravo na život iznad svakog drugog prava”, prevedeno, odjebite abortus, ova druga se borila za pravo na “izbor svake žene”, prevedeno, ženske, idite na abortus kad mislite da treba.
Naravno da sam uz ovu drugu. Da, ona je Vigilarica naglasila da su u njihovoj družbi sve sami “naočiti muškarci”. Nisam skužila poruku. Ako se kojoj Hrvatici prijebe neka se učlani u Vigilare pa će joj ga uvaliti netko od “naočitih” pod uvjetom da rodi? Krajnje je neprimjereno muškarce kvalificirati kao “naočite”. Muškarci u Hrvatskoj nisu kurve, oni su, ako su vigilare, “promatrači”, a ne jebači.
Ali to nije bilo sve. Vigilarica je naglasila da na abortus ne bi smjele imati pravo ni silovane žene. Njima bi trebalo pomoći da zavole svoje “čedo”.
To je teza samog šefa hrvatskog Eskadrona života dr.sc. Vice J. Batarela. Iz emisije sam saznala da je dr. sc. Batarelo veliki prijatelj australskog kardinala, sedamdesetšestogodišnjeg Georga Pella, trećeg čojeka Vatikana. Lik će ovih dana odgovarati pred sudom jer je, navodno, cijeli svoj radni vijek jebao dečkiće.
Nije nebitno da je onaj George na poziv “promatrača” dr.sc. Vice J. Batarela posjetio i našu zemlju. Nepoznat je podatak koliko je nakon napuštanja Hrvatske iza sebe ostavio krvavih guzičica iako to “promatrači” koji “budno prate što se događa” sigurno znaju. Pretpostavljam da su uz njega “bdjeli” dok su dječica vrištala.
I najvećem je idiotu jasno zašto se Vigilare zalaže da “u Hrvatskoj nema abortusu mjesta”, da je “pravo na život iznad svakog drugog prava”, da trebaju rađati i silovane žene. U Hrvatskoj natalitet drastično pada. Mladi ljudi bježe u hordama. U crkvi je teže naći malo dijete nego biskupa sa isukanim kurcem. Suša je nezamisliva. Oni koji sve “budno prate” s pravom su očajni. A bit će još očajniji.
Neki, čitala sam užasnuta, u nedostatku dječice jebu pse. Siroti moj Fifi. Ne puštam ga iz kuće, crkva nam je blizu. Držim ga u sefu. Vidjela sam u novinama fotku jebača pasa u društvu najuglednijeg hrvatskog biskupa. Gospodin Košić javnosti nikad nije objasnio svoju vezu sa zlostavljačem životinja. Isuse! Za koji dan će svim hrvatskim kujama zabraniti pravo na abortus. Jadna moja Luna. Kresnuo ju je susjedov mastif, a moja sirotica ima 500 grama.
Ipak, ambicioznim zlostavljačima žena PERVERZIJA NEĆE PROĆI. Zato jer Hrvatska nije u srednjem vijeku i zato jer Plenković nije bolesnik koji “budno prati što se događa” u svakoj hrvatskoj pički. Čovjek je jednostavno, na tu temu i na našu žensku sreću, normalan. A ne pali se ni na “naočite muškarce”. A i žena mu je faca. Nije pokrila glavu pred papom.
Katolička crkva, najveći kolektivni jebač djece na kugli zemaljskoj, opako mamuza svoje zlo, spermom blagoslovljeno, kljuse. Nitko se ne čudi. Oni to rade dvije tisuće godina. Mene ipak nešto smeta. Iritira me onaj “naočiti” dr.sc. Vice J. Batarelo. Popizdim, zaista popizdim kad vidim da je “budan”, da nad nama “bdije” netko iz Australije tko nije u stanju sročiti jednu rečenicu na hrvatskom jeziku.
Uvijek kad čujem toga iz Vigilare poželim da ga šutnem u krasni australski penisare.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Okt 18, 2017 7:03 pm

Ovaj tekst objavljen je 2.4.2003. godine u Nacionalu i kasnije u knjizi “Kad je žena kurva, kad je muškarac peder”. Aktualan je svaki put kada se dileri straha odluče baviti ženskim pitanjima.

[You must be registered and logged in to see this image.]
ilustracija: Nikolina Ivezić

Dragi moj Ante, jučer sam te abortirala, kiretu ti je u srce uvalio mali, debeli ginekolog, ali, ne pišem ti zbog toga.
Uvečer sam ležala na kauču, pred televizorom, grčevi, bolovi, krv, htjela sam pogledati nešto što bi me opustilo, čovjeku, nakon abortusa, nije do teških tema. Kad, kad, dragi moj Ante, tema… abortus! Kužiš?! Osjetila sam potrebu, baš sam rekla sebi, super, suoči se, mamice!
Dragi moj Ante, misliš da nije fer da te zovem Ante kad sam od starta znala da se nikad nećeš roditi. U
pravu si, ali, želim ti pisati, ne mogu ti napisati, dragi moj Abortusu, a Ante, tako se zvao Darkov djed, Darko je tvoj tata, taj djed je imao velike uši, da si se rodio, možda bi i ti imao velike uši, nema veze.
Dakle, Antiša, ležim ja tako na kauču, bolovi, grčevi, krv, tablete, kad, njih nekoliko, u pola glasa, abortus, abortus… Ljudi na ekranu često razgovaraju o abortusu, to je omiljena hrvatska tema. Uvijek
se govori u pola glasa, gotovo šapuće, iz poštovanja prema abortusima, nećeš urlati, kad govoriš o pokojnicima. U tim ekipama su žene, pola ih je za, pola protiv, voditelj je uglavnom protiv ali to skriva, on je tu zbog teme, njegov stav nije bitan, tu je i svećenik, ne možeš o abortusu bez svećenika.
Gospodin u crnom ili tamnosivom govori u pola glasa, ne gleda nikamo, gleda svakamo, kao Majka Božja na zidu muzeja, kud ti skokom, ona okom, dakle, svećenik. Kratak uvod, na početku mali film, da ljudi, koji ne znaju što je abortus, na brzinu saznaju. Širi se ušće, uvaljuje kireta, vuče van, gotovo. Toliko o tehnici.
A onda, moj Ante, onda su sinoć prešli na suštinu. Da li je abortus ubojstvo ili je to… Ili je to… Uvijek ista priča, svećenik i voditelj očima govore, kuje, zovite to kako hoćete, ubile ste ljudsko biće. Ustima govore isto to, samo drugačije.
Onda se feministice, uvijek se diskretno da na znanje da su gospođe feministice, brane. Ne, ne, nismo mi ubile, to nije ljudsko biće, to nije osoba, ne, ne! Misle da ti, moj Antiću, nisi bio osoba kad ti je kireta kiretirala glavu, nego si bio fetus, embrio… Tako nešto.
Pa onda blablabla. Da li je ono u trbuhu osoba, jest, nije, jest, nije, staro deset tjedana nije, staro deset tjedana jest, to je od starta osoba, je, nije, blablabla… Okej, na kraju se slože, ono što mi žene u trbuhu nosimo na abortus, jest osoba i nije osoba. Pa se ide dalje.
Velečasni, pita smjerni voditelj, da temu sagledamo iz svih pravaca, a ako netko ženu siluje ili je pojebe otac, da li Crkva tada daje ženi pravo na abortus? Bože dragi?! Kakvo pitanje?! Koja provokacija?!! Nije Crkva institucija koja danas misli jedno, sutra drugo, kako se kome digne!
Svećenik spušta glas, pa kaže, silovanje je veliki, veliki grijeh, abortusom, dakle, manjim grijehom, grijehom, želim reći, grijehom se ne može izbrisati grijeh!! Draga moja, i kad te pojebe tata, o popu da se ne govori, nosi, rodi, bori se s predrasudama, to je život, to te dragi Bog iskušava, zašto tebe, pitaš, nitko ne odgovara, bla, bla, bla… Moj Antiša!
Kako je ovaj svijet zajeban, budi sretan da se nisi rodio, budi sretan! Gledala sam ih sinoć, pa mi je palo na pamet, ej, zlato, ovo je prilika, rane su mi friške, aj da ti mama kaže, tebi, jebeš druge, što o svemu misli.
Stari, govorit ću s tobom ko sa sinom, stari, ja sam te ubila. Ne opterećujem se eufemizmima, ne serem sebi kako nisi bio osoba, ne mogu ti lagati i biti licemjerna, ipak sam ja tvoja mama. Antiša, ja sam te ubila!
Ali, slušaj vamo, ne osjećam se krivom zbog toga. Mi ljudi smo ubojice! Čitava ljudska i crkvena povijest je povijest ubijanja. Antiću, ubila sam te jer znam da će mi život, bez tebe, biti ljepši. Toliko o tome.
Zašto ostale mame to zovu drugim imenima? Zato što im muškarci jebu mater, nabijaju im osjećaj krivice! Govore im, vi ste ubojice, ali, mi muškarci vam opraštamo, stavit ćemo u zakon da vaša nerođena djeca
nisu osobe, imajte alibi, kuje, kad budete primale kirete!
Dragi mužjaci. Dragi, o, dragi, dragi mužjaci. Dragi, o, dragi, plemeniti mužjaci. A kad oni ubijaju, kad popovi blagoslivlju topove i šeću Hrvatskom s velikim pištoljem oko debeloga pasa, oni nisu ubojice?! Antiša, ako govorimo o ubojstvu, koje ubojstvo je okej, a koje je zločin? Ubiti Neprijatelja je obrana zemlje, napraviti abortus je ubojstvo?!
Moj Antiša, vidiš li u kakvom svijetu nećeš živjeti?! Da li vidiš kako ništa nisi izgubio?! Dobro, dobro, znam da ne vidiš, jebi ga! Kužiš što ti mama kaže? Svi ubijaju, muškarci, ratnici, popovi, ubijaju. Svi do jednoga! Samo mi žene, kad ubijamo, moramo nositi križ ubojice ili zamatati ubojstvo u teoriju o osobi.
Moj Antiša! Žene su, kad ubiju, ubojice, muškarci su, kad ubijaju, heroji. Eto, to sam ti htjela reći, bebo moja.
Pozdravlja te tvoja mamica i tvoja ubojica.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Okt 20, 2017 2:20 pm

BEZUBE LAVICE

Pojma nisam imala da u Hrvatskoj postoji Udruga “Lavice”, a tekst koji sam danas pročitala na stranici 100% zaista me zaprepastio. Predsjednica Udruge Anita Papa, “nakon što su skandalozni slučajevi pedofilije iz crkvenih odaja izašli u javnost” moli vodstvo Zagrebačke nadbiskupije da oštro reagira na prijave spolnog zlostavljanje djece od strane članova crkve.Zanimljivo je kako javnost reagira kad se sa “robije” u trajanju od šest mjeseci pedofil vrati u ulicu u kojoj je živio. Građani, posebno susjedi, traže da mu se objavi ime, uvali ga u registar pedofila doživotno iako naš zakon predviđa da pedofili moraju kratko biti u registru, pretpostavljam, da ne bi trpjeli duševne boli. Javnost se žestoko, uvijek anonimno, zalaže i za rezanje kurca, kemijsku kastraciju, njima ionako nema pomoći… Kad nam djecu pop jebe, e onda molimo od popova da nam pomognu u borbi protiv popova.

Čitava hrvatska povijest povijest je kukavičluka i šutnje. Odjebite priče o Domovinskom ratu. Što smo dobili Domovinskim ratom? Pravo “dragovoljaca” na sramotne mirovine dok dragovoljci crkavaju od gladi. Pravo radnika da skapavaju radeći za 3000 kuna, kad ih dobiju, ako ih dobiju. Stekli smo pravo da danima na svim televizijama, nakon što se odvrte presmiješne bombastične špice, gledamo pizdarije na temu “Todorić”. Ima li itko od običnih ljudi pojma koliko Todorići imaju love koju im nitko neće oduzeti? Može li itko od nas kojima je 1000 kuna veliko k’o kuća zamisliti što to znači imati na stotine milijuna eura? Pokradenih eura. Od nas pokradenih eura.
Za isti kurac za koji su Hrvati ginuli u Domovinskom ratu ginu i u domovinskom miru. Kurac iz Domovinskog rata kriminalci, gospodari naših života, prodali su nam kao uspješnu borbu za pravo na “slobodu”. Kurac iz domovinskog mira prodaju nam kao porez na život u “demokraciji” koja ima jedno pravilo. Jebat ćemo te dok ne krepaš. Kad netko krene pljuvati spermu svoga “dobročinitelja” i gristi mu kurac, optuži ga se za veleizdaju i pošalje u Irsku.
Vraćam se na jadnu Udrugu “Lavice.” I dok se Udruga žestoko zalaže da se hrvatski pedofili privedu pravdi, doživotno uvedu u registar i da im se jebe mater pedofiličarska, s pravom, Crkvu mole da im pomogne. Moliti Crkvu da se obračuna sa pedofilijom jest contradictio in adiecto. Ljudi u crnom postali su ljudi u crnom da bi mogli bezbrižno jebati djecu i još za to biti dobro plaćeni i dovijeka oslobođeni od svake kazne. Takve ljude moliti da se ne bave jedinim “poslom” koji im je smisao života je, blago rečeno, glupo.
Drage “Lavice”, napravite test da biste me bolje razumjele. Bacite desetogodišnjeg klinca u kavez sa gladnim lavovima i onda molite lavove da ga ne pojedu. Kužite? Mi Hrvati i Hrvatice neviđeno smo sranje od naroda. Živimo u zemlji za koju nam lopovi govore da je “naša”, da smo se za nju “borili” i “izborili”, da je sasvim normalno da todorići imaju milijarde eura.
Istovremeno iz naše zemlje ljudi bježe jednakom brzinom kao i oni iz Sirije, naša je zemlja gora od Sirije samo se kulise bolje drže, naši suci imaju cijenu, a odvratni ubojica “sinkopu”, “dragovoljci” puni para otimaju iz naših gladnih usta. Petnestogodišnji klinac vrati nam se iz crve razorene guzice, pa se drugi dan objesi, pa ga onda peti dan zakopamo uz popa koji mu je razorio guzicu, pa onda istoga popa platimo da nešto lijepo kaže o našoj najvećoj sreći kojoj smo željeli dug i sretan život, a ne uže oko krhkog vratića.
Na ovome svijetu ne postoje ljudska bića koja imaju manje kičme od Hrvata. Mi smo amebe jebene i neka nam jebu djecu i neka jebu nas i neka nam jebu unuke i praunuke. Zaslužili smo. Smiješno, zapravo, jer živimo u zemlji u kojoj komad dobrog oružja košta manje nego par dobrih tenisica. A možda smo sranje od naroda jer oružje ne možemo kupiti na karticu i na dvanaest rata?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Okt 22, 2017 6:16 pm

NEMAM VIŠE VREMENA

Moja sugrađanka, jedna od najuglednijih evropskih spisateljica, knjige su joj objavljene i u Americi, prolazi kroz najjezivije trenutke u životu. Iz sata u sat bori se za dah sa više ili manje uspjeha. Ovih se dana radovala da će joj kolege pisci udijeliti potporu za koju se natjecala. Uzalud. Žena nije politički podobna. Da bi još teže dolazila do daha pobrinuo se najuspješniji hrvatski izdavač. Rekao joj je da je na natječaj poslao četiri primjerka njezine knjige, ali će joj “to” odbiti od honorara.

Jučer sam sebe uhvatila kako sjedim na našoj terasi i Todorićima proklinjem sjeme. Znam da neće odgovarati ni za što, ovu su zemlju dokrajčili uz pomoć političara. Srećom, pojma nemamo što nas još čeka. Gledam ja tako u bugenviliju, mačka Pepica nudi mi bijeli trbuh, živim u kućici okružena čistom ljepotom. Muž i ja nismo ni siromašni ni lopovi.
Zamišljam crknutog Todorića Starijeg, zamišljam crknute sve Todoriće, od najstarijeg do najmlađeg. Što su dječica kriva? A za što je kriv moj unuk kome su ti monstrumi uništili budućnost? Krešo i njegovi roditelji otići će iz Hrvatske zato jer se hrvatski političari nisu na vrijeme riješili ni Todorića ni njegovog okota. A mi se nismo riješili naših političara ni njihovog okota. Sve smo ih trebali pobiti. SVE!
I one popove što šeću Hrvatskom krvavoga kurca, i one borce i borkinje “za život”. Riga mi se na njih i Hrvatsku televiziju koja ih prati u stopu dok nam jedna od njihovih posebno retardiranih “novinarki” objašnjava o čem se tu radi. Ovog je ljeta gorjela hrvatska obala. Učinjena je ogromna šteta. Zašto se u Zagrebu ne može naći ni jedan jebeni piroman, ni jedan, tko bi smotao nešto zapaljivo, pa u to uvalio šibicu i paketić podmetnuo pod zgradu na Prisavlju? Pitam ja vas kolika bi šteta nastala? Tako je, jednako mislimo.
Sanjarim ja tako jučer na mojoj suncem obasjanoj terasi. Nepoznat gospodin otvara našu kapiju. Ako je teve inkasator umlatit ću ga iako plaćam onih osamdeset kuna. Nije. Čovjek ima agenciju za prodaju nekretnina. Već je vidio i kuću i bugenviliju i terase i parkiralište i vrt i smokve… “Imam kupca”, rekao je gospodin. Ponudio nam je ludu lovu. Neka bogata budala rođena na Trsatu vraća se iz Nizozemske i želi baš to. Posebno je raduje što je crkva u blizini.
Razgovarali smo, muž i ja. Ovakvu ćemo ponudu dobiti sad i nikad više. Kamo otići? U Španiju? Rat. U Italiju? Bijeda. U Ameriku, na Floridu, Trump i tajfuni. Srbiju? Znamo jezik, sve bi bilo lakše, ali tamo ljudi žive od 100 eura mjesečno, a očaj je zarazan.
“Čekaj”, rekao mi je muž, “stani malo.” Podsjetio me. Prekjučer nas je sin pozvao na ručak. Svi smo bili tamo. I naša djeca i njihovi partneri i unuk Krešo. Kći je, ne znam kako, napravila drvo, sa grana su visjeli šareni mafini. Sin je za nas skuhao marmeladu od šljiva, nju najviše volim, bez šećera, samo sa malo ruma. Davili smo se u mafinima i marmeladi i piti od špinata. Presretni smo što naš Krešo ima sve petice, a zna napraviti i stoj na glavi. Zaboravila sam, sin je u našem vrtu uzgojio tri ogromne bundeve boje sunca. Jedna blješti na našem stolu. Naša djeca… Možda će naći posao.
Muž mi govori: “Imamo krasnu djecu, prestroga si prema njima, bugenvilija je još u punom cvatu, Pepica hoda poput kraljice, dišemo bez napora. Očisti život od Todorića, stalni na ovome svijetu jedino Todorići jesu.” Gledam u njegove smeđe oči koje volim trideset godina.
“Opusti se, ženo. Nemamo više vremena.”

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Okt 30, 2017 5:20 pm

CRNCI U HRVATSKOJ

Upravo sam pročitala kako neki “naš” iz Belgije prijeti novinarki Maji Sever smrću jer se na televiziji usudila objaviti prilog o Nigerijcu Princeu Walleu koji ne samo što je u Hrvatskoj dobio azil nego je još u Zagrebu i restoran otvorio.“Belgijanac” je užasnut činjenicom da Hrvatska azilira crnce pa misli da bi se tome moglo stati na kraj tako da se umlati “kurvu” Sever.

Maja Sever je slučaj prijavila policiji što joj nimalo neće pomoći. Naši policajci od države ne dobivaju ni gaće, o košuljama da se ne govori. Samo teška naivčina može povjerovati kako će neki kompjuteraš koji radi za policiju uspjeti detektirati “Beligijanca”. Svi dobri hrvatski kompjuteraši davno su otperjali put kojekakvih belgija što ne znači i da je naš “Belgijanac” kompjuteraš.
Je li trebalo objaviti prilog o sretnom crncu u Hrvatskoj?
Svakako. Ovdje nema sretnih ljudi pa kad na ekranu vidiš osmijeh, ma kako crn bio, milo ti je oko srca. Hoće li veseli Prince probuditi želju u nekim drugim crncima da zatraže azil u Hrvatskoj? Hoće li se Hrvatska uskoro pretvoriti u Lijepu Našu Smeđu? Nema šanse. Tamnopute izbjeglice diljem svijeta beskrajno pate, ali sigurno nisu toliko izvan sebe da bi poželjele živjeti ovdje. I sretni Prince našao se u Hrvatskoj slučajno, namjera mu je bila da se dočepa Italije.
Ostavimo zajebanciju i pogledajmo brojke.
Prošle godine, podatak sam našla u Večernjaku, autor Davor Ivanković, Hrvatska je u USA izvezla oružja u vrijednosti od 110 milijuna eura. Saudijskoj Arabiji isporučila je oružja u vrijednosti od 78,5 milijuna eura. Ovome dodajmo podatak da SAD preko Krka, naš premijer za to nije čuo, šalje oružje za Bliski istok.
Prevedeno, Hrvatska se na sve moguće načine trudi pomoći svojim gospodarima da diljem svijeta pobiju čim više “crnaca”. Našim je političarima svjedno koliko će pritom stradati nevinih ljudi koji žive tisućama kilometara daleko od nas i koji nam nikad ništa nažao nisu napravili. Najmanje što mi zločinci možemo učiniti jest da s vremena na vrijeme nekome “crncu” koji je slučajno stigao k nama pružimo azil.
Hrvatska ubija diljem svijeta. Za to nisu odgovorni samo naši prodani političari kriminalci nego i mi građani koji im ne pružamo baš nikakav otpor. Umjesto da krenemo na ulicu i dignemo glas protiv zločina koje Hrvatska čini mi iz vlastite zemlje bježimo u Irsku, Dansku, Njemačku, Švedsku, pa i u Belgiju, a onda se izdaleka zgražamo kao “crnci” dolaze u našu dragu domovinu.
Zašto smo takvi? Kukavice smo. Lakše nam je napasti Princea Walea iz Nigerije koji je došao u Evropu jer ga je i naše oružje otjeralo od kuće i pobilo mu najdraže, nego se suočiti sa našim zlotvorima. Mladi odlaze iz Hrvatske da bi u stranim zemljama radili poput robova, živjeli u istoj sobi sa šest crnaca, tamo im ne smetaju, i plaćali tristo eura za bijedan smještaj. Zašto ne ostaju ovdje?
Svi mi u Hrvatskoj koje mori glad trebali bismo krenuti na premijera koji pojma nema da se preko Krka oružje šalje na Bliski istok, haha, na katoličke djecojebce koje svi plaćamo u zlatu da bi na miru u svojim dvorcima mogli žderati i bacati pod jaja sve staro od deset do petnaest godina. Ljudi bježe iz Hrvatske jer nemaju snage odjebati “dragovoljce”. Tim dragolovcima nikad dosta love. Uvijek su spremni za dom u kome će iz usta hrvatske sirotinje izvući zadnji zalogaj i strpati ga u svoja gadna, glasna, nikad sita, usta.
Ne žalim Maju Sever. “Belgijanci” nisu opasni. Njihova očajna borba da prežive u zemlji u kojoj ih domaći preziru i prezirat će ih dovijeka oduzela im je svu snagu osim one koju mogu potrošiti na lupanje po tipkovnici. Uostalom, anonimno drkanje jeftinije je nego popiti pivo. Love nema. Odlazi na plaćanje režija i pomaganje starcima koji su ostali ovdje jer nemaju kamo.
Koje smo mi budale, mi, nije samo “Belgijanac” glupson. Nikako da progledamo, nikako da skužimo. Ne trebamo se bojati ni crnaca ni izbjeglica.
Mi obični, mi mali, mi šutljivi Hrvati, mi smo crnci u Hrvatskoj. Izbjeglice u vlastitoj zemlji.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Nov 07, 2017 3:12 pm

ŠUTNJA
Gledam ga. Leži na kauču i spava. Pet popodne. U nekom od naših života voljela sam velike, kisele, crvene jabuke. Evo je na kuhinjskom stolu. Kad je ušao u kuću uručio mi je jabuku zato jer me voli. Ne zna? Zaboravio je? Jabuka je iz drugog filma. Danas ja ne jedem kisele jabuke, danas ja imam gastritis. Zna on da ja imam gastritis kao što i ja znam da on ima vodu u koljenu. Ne palim se zbog toga dok gledam jabuku.Slušam kako diše. Godinama smo skupa i godinama ga slušam kako diše. Bi li bilo dobro ili bi bilo svejedno da je on jedan od onih muškaraca koji odvratno hrču? Da jest, onda bih sebi mogla reći da šutimo zato jer on noću hrče, kronično sam neispavana, zato depresivna, zato šutljiva.

Mnoge moje prijateljice imaju muževe koji nepodnošljivo hrču. Blago njima. Satima mogu razgovarati o tome i sa supatnicama razmjenjivati recepte. Ni onaj najučinkovitiji, odlazak na spavanje u drugu sobu, često ne pomaže. Jadne žene. Moj muž, dakle, ne hrče.

Nas ne dijeli grmljavina podivljalih bizona, nas razdvaja šutnja. Jučer sam krenula brojiti koliko smo sati bili skupa šuteći. Naravno, naravno, ništa nema loše u tišini, osim ako ne probija uši. Neugodno je i meni i njemu. Morali bismo govoriti o nečemu. Morali bismo pričati, mi smo sretni, mi se volimo. Nikad se nismo posvađali, nikad urlali jedno na drugo. Dugo se već ovako šamaramo šutnjom. Tko će popustiti?

Da, jučer sam krenula brojiti minute našeg mučanja… Mučanje? Zaguglat ću. Je li mučanje zaista arhaična imenica koja znači nerazgovaranje, izbjegavanje pogleda, smješkanje dok jedno drugome pružamo kruh, ili sam nešto pobrkala?

Guglam, guglam, guglam, dok on tiho spava. Google pokazuje da mučanje znači “šutanje” i da ja, po svom izboru, mogu dodati definiciju riječi mučanje. Guglam “šutanje”. Ne, šutanje nije kad dvoje sjedi skupa u istoj sobi i gleda jedno kroz drugo. Šutanje se vezuje uz ispitivanje pritiska zraka u gumama, udaranje mačaka i lopte… Kako se zove ovo među nama?

Leži na kauču i tiho spava. Surfam po njegovom mobitelu. Opušteno. Ako se naglo probudi i uhvati me mogu biti samo na dobitku. On će progovoriti. Prvi. A onda će sve krenuti… Kako? Kamo? Listam ispise njezinih poziva. Neki traju šest minuta, drugi osam, poneki minutu i trideset sekundi. Koliko se može toga reći u minutu i trideset sekundi? Koliko može i što izgovara moj muž u tako maloj jedinici vremena, ovaj čovjek koji tiho spava i koji može sa mnom šutjeti satima?

Možda razgovaraju o meni? Ona želi da on ode iz tišine koja ga nepotrebno ubija i krene u bučno, brbljavo bolje sutra? On to, zasad, ne želi jer je, ona to ne zna, j a znam, kukavica. Zato mi je ostavio mobitel, neka moji blještavi, ljubičasti nokti otkriju tajnu koje nema. Pa će moj visoki ton, moj vrisak, pa će moje urlanje prekinuti tišinu,. Najzad ćemo jedno drugome reći zašto je naš život šutnja.

Smijem se u sebi dok zbrajam njihove minute razgovora i uspoređujem ih sa našim minutama šutnje. Da razgovaramo ja bih mu rekla, ej, ne poznaješ me više. Nisam ja ona iz vremena kad sam jela velike, crvene, kisele jabuke. Ja sam žena koja ima gastritis.

Lagano se budi. Rasteže. Osjeća poput životinje da će ući zvuk u naš život. Uskoro će serija na HBO-u. Budan je. Vidi mobitel u mojoj ruci. Ne pita me zašto se smješkam dok ga odlažem na stolić.

Kreće serija. Sobu ispunjavaju zvukovi. Neki drugi ljudi razgovaraju. Neki ljudi razgovaraju. Kako čudno.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Nov 09, 2017 7:21 pm

LED U MOM SRCU

Godinama bolujem od fibrilacije atrija. Ležiš u krevetu, potpuno opuštena, a onda ti srce krene u grlo, loviš dah, uzalud, jasno ti je da umireš, znaš da ne umireš, a više od svega želiš umrijeti. U tri ujutro u usta ubaciš šaku tableta i moliš boga da prođe.Ako prođe, satima se treseš od užasa. Ako ne prođe, noć provedeš na hitnom traktu. Zoru dočekaš prebijena, u ušima ti zvoni rečenica koju si pred deset godina čula u Klagenfurtu od jednog od najboljih evropskih ritmologa: “Sve je ovo tek početak. Fibrilacija atrija je progresivna bolest kojoj nema lijeka. Antiaritmici ublažavaju posljedice, nuspojave znaju biti teške, lijekovi protiv zgrušavanja krvi sprečavaju moždani udar koji je pet puta češći nego kod običnih ljudi, ali mogu izazvati krvarenje… Sve te tablete morat ćete piti do kraja života.

Bila sam na startu, a već mi je bilo previše. Moja mi je bolest činila ono što mi je bilo obećano. Postajala je sve opakija. Noći su mi bile isprekidane jezivom borbom za dah, dani užasom da ću dobiti napadaj onda kad ne bih smjela. Kao da sam mogla išta kontrolirati? U trenucima straha od mogućeg napada u sebe sam ubacivala sve veće količine antiaritmika, betablokatora, tableta za smirenje…
A onda sam čula za ablaciju srca. Postupak je jednostavan. U preponi ti naprave rupu, u žilu, ne znam koju, uvale tanku žicu, zagriju je, dovedu do srca, u srcu namjerno izazovu aritmije pa ti onda izvore aritmija “sprže”. Postupak traje satima, nema anestezije, rezultati mogu biti odlični ili nikakvi. Rizici su…Moždani udar za vrijeme zahvata, pucanje srca, krvarenje, smrt u zanemarivom postotku.
Neću, rekla sam sebi kad sam čula kako neki ljudi u zlatu plaćaju ablaciju u Milanu da bi nakon nekoliko mjeseci krenuli put Milana opet, opet i opet. Čemu to? Bolje popiti tabletu za uspavljivanje pasa, veterinar je sa mnom išao u gimnaziju, nego uzalud prolaziti kroz paklene muke. A i tko će mi dati dvadeset ili trideset tisuća eura?
Prošle godine saznala sam da u Rijeci postoji tim, inžinjer Boris, sestre Marina i Ivana i neki doktor Brusich. Ljudi čuda rade. Upoznala sam doktora Brusicha. Razočarao me čovjek onako kako starije ljude uvijek, na neki način, razočaraju “klinci”. Može li se vjerovati čovjeku koji je do jučer nosio kratke hlače? Jedno je kad ti “klinac” popravlja auto, sasvim drugo kad ti “klinac” govori o ablaciji.
Detaljno mi je objasnio da ne postoji samo “spaljivanje” nego i “smrzavanje”. Predložio mi je uvlačenje žice, nije baš rekao “žica”, do srca, na njoj će biti balon, balon će napuhati kad dođu do plućnih vena, a onda ih zalediti na -50C, ili -60C ili -70C… Pojma nisam imala, nemam ni danas, što su plućne vene ni čemu služe. Zapamtila sam samo kako on misli da bi mi moglo biti bolje. Gotovo je siguran.
Ha, ha, pomislila sam, dečko želi da mu ja budem prastara pokusna kunica. Više nisam mogla zamisliti da može biti bolje, nisam mogla zamisliti da ću u svom životu doživjeti jedan, ne dva, jedan dan bez sulude lupnjave u grudima.
Na riječkoj kardiologiji čekalo je nas četvero. Dvije cure, jedan dečko i ja. Nijedno od nas nije se bojalo zahvata jer nam je svega bilo dosta. Doktor Brusich došao je u četiri popodne. Pogledao nas je i rekao: “Nevjerojatno, u samo jednoj Noći vještica spalit ću tri vještice.” Nasmijale smo se.
Doktor Brusich i ekipa “spalili” su troje, mene su “zaledili”. U dva ujutro već smo bili u sobama. U tri ujutro doktor Brusich nas je posjetio, svi smo bili odlično, u osam ujutro provjerio je kako smo. Meni je rečeno da sam bila “dobar kandidat”, da ću još neko vrijeme imati aritmije, osjećati pritisak u grudima… NEMAM ARITMIJE! Nemam ni pritiska u grudima. Prvi put nakon deset godina živim onako kako sam živjela pred sto godina. Ne mogu k sebi doći. Ne borim se za dah, ne osjećam kao da sam stalno priključena na struju, ne znam da imam srce. NEMAM ARITMIJE!
I ne, nisam ni bijesna ni ljuta što imamo ministra zdravstva, najveću hrvatsku sramotu, koji se usuđuje pljuvati po našim liječnicima i govoriti kako više vrijedi jedan pop nego dvadeset liječnika. Moje srce već danima tiho lupa i baš ga briga što duševni bolesnici izjavljuju. Sretna sam što u ovoj zemlji ima i časnih ljudi koji pacijentima žele dobro i samo dobro, koji ne broje koliko sati provedu uz bolesnika i koje naša sreća raduje jednako kao i nas. Šteta što nitko za njih nije čuo.
Hvala doktoru Brusichu, sestrama Marini i Ivani i inžinjeru Borisu. Hvala svim sestrama i spremačicama koje su se ubile da bi od nas sakrile paklene uvjete u kojima rade i pomogle nam da zaboravimo na noćne ormariće iz vremena Marije Terezije i krevete lošije od onih u zatvorima na kojima spavaju ubojice sitne djece.
Vratili su mi vjeru u ljude i nadu da će jednoga dana, za godinu, dvije ili deset, kad sa trona siđu ekipe pokvarenjaka, lažljivaca, lopova i neznalica, mnogim ljudima u Hrvatskoj srce kucati mirnije nego što to kuca danas.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Nov 10, 2017 11:45 am

Potresna ispovest Vedrane Rudan: Smrt mi se približava galopom, želim da umrem bez bola!Kao što sam nastojala da kontrolišem svoj život, tako želim da kontrolišem i svoju smrt, iskreno je rekla književnica

Kontroverzna hrvatska književnica Vedrana Rudan (68), susrela se sa velikim zdravstvenim problemima, a pre odlaska u bolnicu otkrila je o čemu razmišlja ovih dana.

Operacija srca je neminovna, a Vedrana kaže da nije uplašena zbog onoga što će uslediti.

"Doktor mi je rekao da izbegavam stres, da moram da se opustim. Dobar deo mog života je iza mene, da se još jednom rodim, stvari bih doživljavala opuštenije. Ali to je nešto što ne možete da birate, ili jesi opušten, veseo i optimista, ili nisi. Nisam vesela osoba, za mene je čaša uvek poluprazna", navela je književnica.

"Kako se smrti približavam galopom, želim da mi se omogući pravo na smrt. Da umrem, ako bi to ikako bilo moguće, bez bola. Pobrinula sam se da od jedne doktorke nabavim tabletu koja će me ubiti. Taj problem sam, definitivno, rešila. Svi oko mene - i moj muž, i moja deca, rekli su da me oni ubiti neće, što im jako zameram", dodala je spisateljica, koja će otići u bolnicu ovih dana.

"Kao što sam nastojala da kontrolišem svoj život, tako želim da kontrolišem i svoju smrt. To retko kome uspeva", zaključila je Vedrana.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Nov 11, 2017 7:15 pm

Da ne povjeruješ svojim očima?! Napisala sam tekst “Led u mom srcu” da bih skrenula pažnju čitatelja na tešku bolest, fibrilaciju atrija i vrhunski obučenu riječku liječničku ekipu koja se s problemom o kome se u Hrvatskoj govori malo ili ništa, izvrsno nosi.
Svoj sam slučaj prikazala da bih ilustrirala frku kroz koju prolaze deseci tisuća ljudi, a ne znaju da su njihovi problemi, možda, rješivi. Dakle, tema je trebala biti fibrilacija atrija.
Umjesto toga...Dobila sam na stotine pisama ljudi koji mi žele ozdravljenje, pojma nisam imala da me toliki ljudi vole. Nisam očekivala ni da će “moj slučaj” osvanuti u mnogim medijima.
Palo mi je na pamet, ako to tako izgleda dok sam živa, koliko će tek krasnih mailova dobiti moja rodbina kad riknem. Nije fer da se najstrastvenija ljubavna pisma šalju pokojnicima.
Želim reći, dirnuli ste me. Napisala bih, “do suza”, ali to se toliko kosi sa mojim imidžom da to ne smijem napisati. Ja sam ledena kraljica kojoj je svejedno što joj toliki nepoznati ljudi šalju virtualno cvijeće i srdašca. Ja sam opaka ženska, sasvim drugačija od običnih ljudi kojima uvijek srce zaigra kad mu netko kaže ili napiše nešto lijepo.
Šteta. Zato svi vi od mene ne možete dobiti ništa nego, uskoro, kakav opaki tekst. Ljubav koju osjećam prema vama je moja stvar, moja INTIMNA stvar i sigurno je neću ovdje rastezati. Ma, dobro, dobro... Ipak...HVALA vam svima.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Nov 13, 2017 3:26 pm

HRVATSKA GUZICA U HRVATSKIM GAĆAMA

Na jednoj od naših televizija prikazuje se ludo gledani šou. U njemu ljudi talentirani i “talentirani” pokazuju što znaju nadajući se da će u finalu zgrabiti veliku lovu. Osim takmičara postoji i žiri u kome sjede “poznate” osobe.Među njima, osim nafrakanih ženskih i tupogledajućih muških, uvijek mora biti netko “zločest” da bi sve skupa bilo napeto k’o onaj kišobran koji ima duplo žica. U ovom šou to je gospođa posebno osjetljiva na sve što bi se moglo povezati sa seksom. Jedna od takmičarki, zove se Sarah Seifert, porijeklom je iz Vukovara. To se stalno naglašava iako mislim da bismo kod Sarah tu činjenicu mogli zanemariti kad se žestoko ne bi naglašavalo porijeklo one “zločeste” članice žirija.

Vukovarka Sarah ušla je u srca Hrvatica i Hrvata kao ženska koja fenomenalno mrda guzicom. Ta umjetnost ima i svoje ime, ali ja sam ga zaboravila. Dakle, ljudi dolaze na pozornicu, otpjevaju ili otplešu svoje, nagutaju se vatre ili rigaju vatru, a članovi žirija pritišću veliko dugme. Netko od takmičara ide dalje, drugi nestaje.
Kad član žirija pritisne zlatno dugme to znači da je muški član žirija svršio, a ženska se nakon nastupa nekog od kandidata žestoko ovlažila. Kad član ili članica žirija pritisne crveno dugme, u ovoj priči je to članica, ona svekolikom hrvatskom pučanstvu javlja da se nakon nastupa Sarah nije ovlažila. Naprotiv. Osušila se. Međunožje joj je hrpa pepela. Ušla je u klimakterij bez prijelaznog perioda.
Što je uznemirilo članicu Martinu Tomčić koja je poznata jer je kći bivšeg predsjednika Hrvatskog sabora? Ženska se tresla obuzeta domoljubnim bijesom zato jer Vukovarka fenomenalno maše guzicom, a mi živimo, je li, u katoličkoj zemlji. Svi koji se u Hrvatskoj jebu su kurve i perverznjaci, a svi koji ovdje jebu, kolege oca gospođe Tomčić, su ugledna gospoda. Zato, crveno dugme imitiranju jebanja na pozornici, živjelo pravo jebanje, preciznije, silovanje pučanstva u životu.
Čedna gospođa Tomčić već je jednom izgubila menstruaciju nakon nastupa razvratne Vukovarke Sarah. Mislim da je tada Sarah mahala guzicom u nekakvoj mreži. Ovo, ovo što je Vukovarka učinila sinoć, to je Kćer Tomčić toliko raspizdilo da će sigurno dati ostavku. Vukovarka Sarah mahala je guzicom u HRVATSKOJ NARODNOJ NOŠNJI?! I još je puzala po podu i glumila da se s nekim jebe i to s nekim nedefinirane nacionalnosti.?! Taj imaginarni jebač sigurno nije bio Hrvat, Hrvati se ne jebu. Što ako je, a možda je, Vukovarka Sarah u HRVATSKOJ NARODNOJ NOŠNJI besramno jebala nekog izbjeglicu ili, ne daj, bože, Srbina?
Naravno da je gospođa Kći popizdila. Nije se njezin otac krvavo borio za ovakvu Hrvatsku. Za Hrvatsku bluda, za Hrvatsku jebanja na suho, za Hrvatsku u kojoj polugola Vukovarka, građanka Grada Heroja, guzicom pokušava doseći zvijezde. Gospodin Otac se borio za Hrvatsku u kojoj će se do zvijezda stići bez puzanja na četiri noge, u kojoj će se do zvijezda stići u sivom odijelu i u nekoliko mandata što zaraditi, što pokrasti, što izgraditi onoliko koliko ni jedna gola mrdoguzičarka ne bi mogla steći u milijun života.
Jebite se svi vi koji se danas u Hrvatskoj hvatate za pištolj kad pomislite da vidite pičku. Uhvatite se za pištolj kad ugledate političara, popa djecojepca, “biznismene” koji u Londonu našom lovom odvjetnike plaćaju tisuću funti po satu. Ukratko, odjebite više sa svojim lažnim ćudoređem. Netko mora kruh zaraditi mahanjem guzicom kad mu tata nije sjedio u Saboru.
Da sam u boljoj formi prijavila bih se za šou. Zapjevala bih uvijena u hrvatsku zastavu: “Oj, djevojko, dirin dikla, je l’ ti koja dlaka nikla? Negdje jedna, negdje dvije, glavno da mi gola nije. Oooooooooooooooj!” Volim stare, hrvatske pjesme više nego onu koju pjevaju gadovi u saborima i crkvama držeći se za lopovsko srce.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Nov 16, 2017 11:05 am

VICE VUKOV NA KRIŽU

U mom srcu oduvijek i zauvijek Vice Vukov nije bio najveći nego jedini pravi hrvatski heroj. Umjetnik. Borac. Intelektualac. Govoriti o njemu kao pjevaču gubljenje je vremena. Dovoljno je samo jednom čuti njegov glas i osjetiti ponos što potječeš iz iste zemlje u kojoj se rodio Vice.Ne kažem da sam u pravu, meni se samo čini da svaki čovjek, s vremena na vrijeme, želi osjetiti sreću što diše isti zrak s čovjekom koji te nadahnjuje i kao Ljudsko Biće i kao Umjetnik.

Sto sam puta, kad bi me obuzeo crni očaj jer živim u ovoj prokletoj zemlji, pustila da mi pjeva Vice Vukov. Svaki bi me put uspio uvjeriti da nije sve baš tako crno i da ima nade.
Sjećam se, bila je osamdeset i deveta, radila sam na Radio Rijeci. Vice Vukov je još bio na crnoj listi ali se ipako njegova longplejka ukazala na polici jedne riječke prodavaonice ploča. Kupila sam je, a legendarni pokojni Đuza Stojiljković ju je pustio. Nije da smo bili sigurni da ćemo proći lišo, ali je naša potreba da oživimo nikad zaboravljenog i nikad iz hrvatskih srca iščupanog Vicu bila jača od pameti. Slušatelji Radio Rijeke plakali su zajedno s nama.
Vice Vukov je krvavo platio svoj izbor na pravo da ima stav. Otjeran je iz Jugoslavije, ni jedan jedini Hrvat tada nije zbog toga izašao na cestu. Hrvati cijene svoje heroje samo onda kad ih to ni na koji način neće ugroziti. To jest, Hrvati cijene samo svoje “heroje”. Njihovi su heroji uvijek i bit će dovijeka prodani, licemjerni, lažljivi, lukavi gadovi spremni da deranje kože narodu predstave kao put u hrvatsko bolje prekosutra. Da nije tako ova zemlja ne bi ovako izgledala.
Ne znam, a nije ni bitno, koliko je godina Vice Vukov bio u progonstvu. Detalje najbolje zna njegova porodica. Kad nam je “svanulo”, kad smo postali “svoj na svome”, Vice se vratio, ali ne i uklopio. Postavljao je čudna pitanja. Mislio je da stvari ne kreću u pravom smjeru. Razočaravali su ga i “lijevi” i “desni” jer on nikad nije bio ni lijevo ni desno, bio je čovjek iznad svih podjela. Bio je Čovjek.
Osjećala sam njegovu patnju i njegovu žalost. Nama koji nikad nismo bili heroji, nama koji nikad nismo vjerovali da je ovo “tvoja zemlja” i da baš tu moramo “sagraditi dom”, sve je nekako bilo lakše. Mi jesmo “tu sagradili dom” ali ne iz uvjerenja nego stoga jer nismo imali hrabrosti otići.
Kad je umro Vice Vukov u mom se srcu ništa dogodilo nije, umjetnici ne umiru. Postoje cedeovi koje ubaciš u plejer kad ti nešto stegne dušu. I opet je tu Vice i opet je tu vjera u nemoguće i opet je tu sreća koja će trajati samo pola sata, ali pola sata sreće je jako puno vremena kad živiš u ovakvoj nesreći.
A onda sam jučer čula reklamu za jednu od ovdašnjih austrijskih banaka i glas Vice Vukova. Mrtav Vice Vukov pjesmom “Tvoja zemlja” reklamira ono što mu se za života gadilo. Prijevaru, manipulaciju, izdaju.
Sigurna sam da mrtav Vice Vukov pjeva iz nužde. Oni koji su prodali prava nikad to ne bi učinili da su imali izbora. Treba preživjeti. Ništa ja njima ne zamjeram. Zamjeram onima koji su ih na to natjerali.
Koja glupača. Što imam zamjerati “onima”? Tom bešćutnom smeću. Uostalom…
To je naša zemlja.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Nov 19, 2017 7:46 pm

HOLIVUD U NAŠEM SOKAKU

Čitam po portalima koje su sve glumice seksom plaćale dobivanje uloga. Cure, uglavnom ipak bivše cure, danas gospođe u godinama, javljaju se i prepričavaju nam svoj trnoviti put do zvijezda. Javnost se “zgraža”.Je li to moguće? Je li moguće što? Buduća filmska glumica ili budući filmski glumac moraju popušiti svima. Onima koji vuku kablove, glavnom glumcu, režiseru, agentu, prijatelju glavnog glumca, prijatelju prijatelja sporednog glumca… Čemu se čudimo? Ruku na srce, nitko od nas se ne čudi. Međunožjem se dolazilo i dolazi i do mnogo manjih “uloga” nego su to one u holivudskim filmovima.

U moje vrijeme, govorim o vremenu prije četrdeset godina, bilo je sasvim normalno da buduća sekretarica “organa upravljanja”, ne pitajte me što je to bilo, popuši “sekretaru organa upravljanja”. Nije mu pušila samo jedna, bio je raspisan natječaj. Najbolja pušačica dobila bi posao, sekretarenje “organa upravljanja” savladavala bi u hodu. Radila sam u državnoj firmi i svaka od nas žena znala je kako je koja došla do posla.
Sjećam se predsjednika sindikata koji je imao poseban prijemni ispit. Kandidatkinja za sekretaricu druga predsjednika sindikata morala mu je metrom, onim krojačkim, mjeriti duljinu alatke. Ona pod čijim bi se prstima alatka iz ljigavog puža pretvorila u komad vodovodne cijevi respektabilne duljine i širine, metrom se mjerio i promjer i duljina, dobila bi posao. Naravno da ne lažem, nisam toliko maštovita. Znam što vas muči. A kako sam ja dobila posao?
Moj je slučaj bio pomalo specifičan. U toj sam firmi radila kao korespondentica za njemački jezik. Konkurencija za moje radno mjesto nije postojala, njemački u mom gradu govorili smo ja i još nekoliko ljudi koji su već imali posao. Zato me primilo bez testiranja. Da sam morala otići na test, otišla bih. Podstanarka, gladna, samohrana, malo dijete.
Doduše, sekretar organa upravljanja jednoga me dana zamolio da mu iz džepa izvučem maramicu, krv mu je išla na nos, uvukla sam svoju naivnu ručicu u šuplji džep i u ruku zgrabila ono što je trebalo. Kad sam vrišteći izvukla ruku iz džepa i tresla je bjesomučno iako drug nije stigao svršiti, samo je umirao od smijeha, nisam dala otkaz ni prijavila ga generalnom direktoru kome je pušila moja vjenčana kuma srijedom, a moja najbolja prijateljica ponedjeljkom.
Ovih dana, kako svi uz kavu prepričavaju holivudske priče, i ja sam čula priču o mladoj novinarki jedne od naših stranih televizija koje imaju državnu koncesiju. Sirota novinarka bila je dežurna dvadeset i četiri sata, honorar joj je bio dvije tisuće kuna mjesečno. Dopizdilo joj je ropstvo pa je zatražila dvije i pol tisuće kuna. Odbilo je.
Zato okolo govori kako kod njih izgleda testiranje. Mlade novinarke željne posla i afirmacije, naravno da sve imaju fakultet, moraju polagati prastari test. Ona koja ga najbolje popuši “uglednom” i turbo duhovitom i općepoznatom i uvijek nadahnutom i neodoljivom, debelom uredniku koga po svom izboru ne bi ni štapom dirnula, odmah će dobiti posao i plaću pet tisuća kuna. Nesretnica iz moje priče koja izgleda k’o avion odlučila se između pušenja, ili bar povremenog plesa u krilu dok se uredniku ne ovlaže hlače, i čišćenja po kućama, za ovo drugo. Posao jest prljav, zato je žena kupila rukavice, i zadovoljna je. Ne mora rigati jednom tjedno kao što rigati moraju njezine bivše kolegice.
Ime! Hoćete ime! Ma nemojte? Sve sirotice koje za nekoliko tisuća kuna žvaču onom mravojedu šute. Zašto bih j a govorila? Neka vrisnu u neki mikrofon, me too. Ako im je do vrištanja.
Želim reći. Nije samo u Holivudu Holivud. Ima ga i u Zagrebu. Ima ga i u Mrduši Donjoj. Ima ga u svakom braku u kome žena želi kupiti cipele iako već ima jedne cipele. Naša je sudbina plaćanje u naturi. Bojim se da će tako i ostati. Kad malo bolje pogledamo, što to gubimo? Samo se ponašamo po pravilima starim tisuću godina koja nam omogućuju da postanemo glumice, novinarke, sekretarice, prodavačice, supruge, čak i čistačice.
Jebiga, ženo. A jebiga i lijepi dečko. Ili puši il’ popuši.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Nov 21, 2017 12:12 am

DRŽ’TE AMAZONTOČKAKOM!

Ova tema baš nikoga ne zanima, ali ne mogu odoljeti. Danas sam u Jutarnjem puna gađenja pročitala tekst o tome kako Amazontočkakom prodaje piratska izdanja hrvatskih knjiga. Hrvatski izdavači su, naravno, popizdili i još su ogorčeni. Neki su pisali Amazonutočkakomu, drugi traže odvjetnike koji će zaštititi njihove interese, treći se samo tresu i puni samosažaljenja kukaju. Njima se nanosi šteta, oni su bespomoćni, Amazontočkakom ne jebe živu silu.Zašto sam taj, rijetkima zanimljiv tekst, pročitala puna gađenja? Zato što se hrvatski izdavači k’o lud rešetkama čude lopovluku koje mi pisci, dobro, zaboravite ovo “mi”, koje ja pisačica u Hrvatskoj od hrvatskih izdavača podnosim godinama. Jedina sam koja načinje ovu nebitnu temu. Ostali pisci u mišijoj su rupi zato jer znaju da hrvatski izdavači imaju i sukno i škare. Bolje i da ti ne plate, da te lažu, da ne poštuju ugovor, da te kradu, nego da ti knjiga ne izađe. Ipak si ti, je li, pisac, a pisac živi od “slave” i činjenice da je “pisac”, a ne od honorara koga bi trebao dobiti u skladu sa ugovorom.

Kako funkcionira Amazaontočkakom pročitajte u Jutarnjem, ja ću vam reći kako funkcioniraju domaći amazoni. Potpišu sa autorom ili autoricom ugovor na određeni rok. Neki dobiju avans, rijetki, većina samo “postotak od prodanih knjiga”. Koliko knjiga izdavač proda autor ne sazna nikad pa ni tada. Izdavači, oni “najveći” ili onaj “najveći”, u pravilu su slizani sa politikom. Knjizi nabiju nesuvislu cijenu od, primjerice 150 ili 300 kuna. Onda im “država” otkupi brdo knjiga po suludoj cijeni, kad im lova sjedne na račun knjige prodaju uz nevjerojatan “popust” od 50%, 60%, 70%… Autor je u cijeloj priči nebitan.
Siroti pisci, oni najuporniji, najnaivniji i najgluplji, nazivaju svoje izdavače, preklinju ih da im pošalju koju kunu, objašnjavaju im da su nasmrt bolesni, da po ugovoru imaju pravo na “obračun” koliko je knjiga prodano u šest mjeseci ili godinu dana. Uzalud! Lažu nas, dobro, dobro, lažu me, kradu me, ne šalju obračun meni, grabe od države potpore jer su oni “jadni”, oni “imaju troškove”, oni “plaćaju poreze” i “preskupe najmove”. Pisci su govna koja nemaju troškova, oni parazitiraju na sirotim izdavačima kojima svi kožu deru pa i Amazontočkakom.
Sranje koje godinama imam sa hrvatskim izdavačim zaista mi je dopizdilo. Ne pada im na kraj pameti da ispoštuju bilo što što smo se dogovorili i potpisali. Pravo da izdaju moje knjige kod nekih je davno isteklo pa ipak sam prekjučer kupila svoju knjigu “Crnci u Firenci” u izdanju Profila, cijena 39.00 kuna, iako Profil godinama nema pravo prodavati moje knjige. “Ljubav na posljednji pogled” vidjela sam u Zagrebu u knjižari A.G. Matoš iako A.G. Matoš nema godinamapravo prodavati moje knjige. Poželjela sam ući, pokupiti svoje knjige i pobacati ih po knjižari. Onda sam pomislila, kakve veze sa mojom tako tipično hrvatskom pričom ima jadnica koja tamo za crkavicu dreždi.
Ponovit ću. Ova tema nikaga ne zanima. Državi Hrvatskoj kultura uopće ne postoji kao rupa na svirali. Postoje samo umrežene, lopovske grupe koje jedna drugoj dijele moj novac po pitaj boga kojim kriterijima, a od mene očekuju da sve to gledam i šutim kao što šute svi pojebani hrvatski pisci i pisačice. SVI! Po portalima, na Hrvatskoj televiziji uvijek ćete naletjeti na nekog “sirotog” izdavača koji će ispričati svoju tužnu priču. U njoj pisca nigdje. Pitam se, zašto u Hrvatskoj kao problem oduvijek postoje samo izdavači?
Zato jer su pisci bijedna, gladna, nemoćna, neumrežena stvorenja sretna kad im umrežene, bogate lopine s vremena na vrijeme dobace koju kunu. Imam tu sreću da ne živim od milosti svojih hrvatskih izdavača koji mi odavno laganjem i krađom idu na kurac.
Drago mi je što Amazontočkakom jebe naše izdavače. Sad bar vide kako se osjećamo mi, dobro, dobro, JA koja je jebena godinama. Nadam se da će mi se nakon ovog teksta bar neki od njih javiti i da ćemo, najzad, prekinuti suradnju. Gospodo, pun mi vas je kurac!

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Nov 21, 2017 8:45 pm

OTVORENO PISMO PLENKOVIĆEVOJ KĆERI MILI

Draga Mila,
ti si još beba. Gugučeš li? Sigurna sam da si napredno, zdravo, njegovao, malo, toplo ljudsko biće koje pruža bucmaste ručice prema tati, kad ga ugleda. Ti ne znaš da je tvoj tata rijetko s tobom zato jer je zauzet. On je šef zemlje u kojoj ti živiš. Jasno mi je da ne znaš ni što je to “šef” ni što je to “zemlja”, ali tatu prepoznaješ iako ne znaš tko je tvoj tata.

Tvoj je tata besramni, moćni, primitivni mužjak koga nije briga što se u “njegovoj” zemlji svakodnevno prebijaju i ubijaju građanke Hrvatske, a ubojicama se ništa ne događa. Tvoj otac je ženomrzac opsjednut sobom, moći, lovom. Beskrajno napuhano stvorenje imuno je na sve što mu razumni ljudi govore ili pišu. Ukratko, tvoj je otac zao čovjek. Nisi imala sreće. Danas sam vidjela fotku, tvoj tata sjedi za istim stolom sa nečim, to sigurno nije ljudsko biće, koje je prebilo i koje još uvijek zlostavlja svoju ženu. To nešto je dragi kolega tvoga oca.
Zašto ti ovo pišem? Pišem ti ovo, bebo Mila, zato jer bebe brzo rastu. Postaju djevojčice, djevojke, žene. I ti ćeš se, Mila, jednom u životu naći u prostoriji u kojoj ćete biti sami ti i On. On će u ruci držati opasač, nož, pištolj ili će te jednostavno, a da ne trepne, udaviti golim rukama. Zato jer ćete i ti i On živjeti u zemlji u kojoj je to normalno ponašanje. Mila, dok ti zvijer bude čupala kosu, mlatila glavom o zid, bojila bijeli zid tvojom krvlju, dok budeš iz sebe ispuštala posljednji hropac znaj da je za tvoju bol i tvoju patnju kriv tvoj otac. On je taj koji je danas tvome budućem ubici oprostio zločin koji će učiniti za petnaestak godina.
Mila, draga! Ništa ti tu ne možeš učiniti. Ne može ni tvoj otac. Ti zato jer si nevino, bespomoćno dijete, on zato jer je bešćutna spodoba imuna na tuđu patnju. A mogao bi promijeniti Hrvatsku, kad bi htio. I mogao bi tvoj život učiniti i boljim i ljepšim, kad bi htio. Ali njega nije briga ni za Hrvatsku, ni za hrvatske žene, ni za tebe. On se voli fotkati, kesiti, i bahatlukom skrivati svoju glupost i bešćutnost.
Građani ove zemlje mu to toleriraju jer građani ove zemlje nikad u povijesti ništa i nisu činili nego bespogovorno pušili onima “gore”. Znam, ne znaš što je “pušenje”. Naučit ćeš za petnaestak godina kad te tvoj “dragi” zgrabi za kosu i baci na koljena. Mila, bebo, dok budeš “pušila” protiv svoje volje sjeti se svoga oca. Da je iskoristio moć koju ima danas, zločinac te ne bi silovao na tvoj šesnaesti rođendan. Mučit će te opušteno. Ti ćeš, ako budeš preživjela, biti mrtva do kraja života. Ti se nikad, nikad, nikad nećeš osloboditi cereka svoga ubojice, a on se nikad, nikad, nikad neće prestati cerekati.
Zato, Mila, jer tvoj otac, premijer Hrvatske, danas ždere sa zločincem i ne pada mu na kraj pameti da pomisli kako i žene imaju pravo na dostojanstven život i kako bi on mogao mnogo učiniti da se njihov jezivi položaj u Hrvatskoj promijeni. Mila, draga, tvoj te otac ne voli.
Mila, srce. Mila, bebo dražesna. Mila, siroto, jadno dijete. Kome ti pružaš ručice?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Nov 23, 2017 4:36 pm

HRVATSKA NESTAJE

Ovih je dana demograf Stjepan Šterc izjavio da Hrvatska nestaje. Njegova je izjava osvanula u svim medijima. Nitko nije napisao što ćemo izgubiti kad Hrvatska nestane. “Hrvatska”, to je danas, jako optimistički gledano, mjesto na kome živi cca 3,5 milijuna ljudi. Prije nego što nas Hrvatice i Hrvate za gušu stegne tuga pregolema zbog prestrašne činjenice da “Hrvatska nestaje” treba reći što ćemo izgubiti kad sirotica ispusti dušu.

Žene, udane, neudane, cure, samohrane majke, djevojčice, izgubit će bar milijun zlostavljača koji ih prebijaju, ubijaju, muče, gnjave i dave svaki dan u godini. Hrvatske žene, kad izgube državu, ni jedan poslodavac neće pitati hoće li zatrudnjeti, imaju li kredit, one koje imaju kredit posebno su tražene jer na poslu neće raditi pizdarije.
Građanke Hrvatske će, kad nestane Hrvatske, osvanuti u nekoj zemlji u kojoj će naći posao i biti za njega redovito plaćene. Ako ih prebije partner gospodin će otići na robiju. U zemljama izvan Hrvatske, ne mislim na vukojebine u našem okruženju koje se također zovu “države”, malo je vjerojatno da će Hrvatici muž iščupati grkljan ako mu ne doda pivo dok on gleda kako “Kockasti” najebavaju u nekom ratu nogama. Kako sam glupa. Kad Hrvatska nestane nestat će i “Kockasti”. Koja tragedija, jebote!
Dječica će, kad ne bude Hrvatske , izgubiti pravo na gutanje splačina u vrtiću u kome su jedva dobila mjesto, pravo da ostaju sama dok im mama u marketu radi od jutra do sutra za 200 eura, pravo da u školi gutaju paštu sa jogurtom kome je istekao rok, nepravo na zubara, doktora, pravo da im po glavi gmižu uši i pravo da umiru zato jer nema lijekova za njih i pravo da im se strop bolničke sobe sruši na malu glavu i pravo da ne budu sita i obučena i da gledaju roditelje kako im umiru od straha jer stanodavac kuca na trošna vrata. Koja dugačka rečenica. To je zato jer sam u stresu, a u stresu sam jer Hrvatska nestaje.
Starci će, kad ne bude Hrvatske, nepokretni, bolesni, ostavljeni od siromašne djece, crkavati obuzeti nostalgijom. Oni koji, dok bude nestajala Hrvatska, budu imali neku kunu od prodaje kuće na moru koju su dobili od svojih staraca, do smrti će u kartonskoj kući slušati Balašavića kako pjeva “Al’ se nekad dobro jelo” i plastičnim zubima rastavljati komad kruha na sastavne dijelove.
Političari će se, kad Hrvatska nestane, kolektivno samoubiti. Ostat će bez automobila, ljubavnica, love, vila, raskošnih stanova i službenih putovanja. Na sjednicama Sabora neće moći izgovarati pizdarije, a kako ne mogu a da ne izgovaraju pizdarije, dok Hrvatska ne nestane, derat će se po šumama i gorama, a nitko ih neće čuti i nitko ih neće snimati i neće odlaziti u “Otvoreno” da tamo seru jer će nestankom Hrvatske “Otvoreno” postati zatvoreno.
Kad nestane Hrvatske nestat će i dragovoljci. Njih milijun, možda sam i malo rekla. Ceste će biti puste, moći će dragovoljci dizati šatore i urlati da su se oni “za ovo borili” i da su oni “za ovo krvave gaće nosili” i da neka “vječno živi Hrvatska”.
Uzalud. Nitko ih neće čuti i nitko im neće isplaćivati sve veće i veće mirovine i nitko ih neće ozbiljno shvatiti kad budu oružjem prijetili Hrvatskoj televiziji ako Aci Stankoviću ne uruči otkaz zato jer je Aco Stanković u “Nedjeljom u dva” spominjao “građanski rat”, a u Hrvatskoj nije bilo “građanskog rata”, bio je Domovinski rat koji je Hrvatskoj donio blagostanje i demokraciju i smrt komunizmu i dragovoljce Domovinskog rata.
I ova je rečenica dugačka jer sam u stresu zbog nestanka Hrvatske. Urlat će tako ti dragovoljci toga rata, a nitko ih neće čuti jer, kad Hrvatska nestane, neće biti ni Hrvatske televizije, ni zločinca Ace, a s vremenom, oni će zadnji nestati jer su žilavi, neće biti ni dragovoljaca.
Kad Hrvatska nestane, nestat će i hrvatski katolički popovi i neće im biti žao što će nestati jer kad nestane Hrvatska s njom će nestati i hrvatska dječica, a jebeš život svećenički kad u blizini nema baš ni jedne dječje ritice. Jebeš takav život svećenički.
Kad Hrvatska nestane mi ćemo građanke i građani… Izgubiti što? Opustimo se. Popijmo nešto u to ime dok još u frižideru imamo, ako imamo, nekakvu tekućinu obogaćenu alkoholom. Neka sranje nestane. Čim prije tim bolje.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Nov 24, 2017 3:44 pm

PETAK, A JA SE SMIJEM

Jutros mi je kći, pitaj boga čime izazvana, poslala moju fotku kad sam imala dvadeset i šest godina. Bila sam presretna, mlada mama. O čemu sam sanjala? Sjećam se da bih, kad bismo se vozili noću, gledala u blještave prozore i maštala kako ću jednom, jedne noći, vidjeti kako moj prozor sja. I bi tako. Stekla sam ja svoj prvi prozor jako rano, ali to nije bilo to. Željela sam više svojih prozora na svom većem zidu. I bi tako. Ali to nije bilo to.

Djeca su rasla, radila sam dosadan posao, užasavala me budućnost u kojoj ću svakoga dana isto raditi okružena istim ljudima. Doma ću brinuti o hrpama prljave i čiste odjeće, kuhati, polijevati vrt i čekati da naraste blitva koja jest rasla, ali mene to nije veselilo. Jebeš buljenje u blitvu kako raste dok se ništa ne dešava ni oko tebe ni u tebi. Djeca rastu, gomila rublja je sve veća, pegla mi je bila u ruci svakoga dana, sa gađenjem sam spremala ručkove i večere i odlazila na dosadan posao.
Bože, kako mi vrijeme teče, starica sam u trideset i šestoj. Što sam učinila u životu? Ništa. Djeca rastu, kad dođu iz škole zatvaraju se u svoju sobu, ja, zaključana u sebe, tugujem, pa me hvata očaj, pa me lovi bijes. Moj je život davež, davež, davež. Iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu, kad pogledam unazad, davež, davež, davež. Nisam to htjela. Nisam to tako zamišljala.
A onda je život ušao u moje staro tridesetšestogodišnje tijelo. Zaljubila sam se. Prvi i posljednji put u životu. Žao mi je ako se to vama nikad nije dogodilo. I promijenila sam posao. I odjebala sve oko sebe. Roditelje, rodbinu, “dobronamjerne” prijateljice koje su mi šaputale kroz rešetke svoje vlažne tamnice: “Prošla je tvoja baba s kolačima.” Ja sam znala da nije prošla, stoji preda mnom, nudi mi kolače, trpam ih u gladna usta i gutam, gutam, gutam.
Najzad. Sretna.
I ta moja sreća, to moje gutanje kolača, zvuči nevjerojatno ali jest tako, traje već trideset godina. Zašto mi netko, dok sam preživljavala onih trideset i osam godina nije rekao da će mi jednom ipak svanuti? Sva bih ona brda rublja peglala s velikim užitkom, kuhala bih ručkove puna ljubavi, ni buljenje u onu blitvu ne bi mi teško padalo, da sam znala…
Da sam znala…
Ljudi uvijek traže kruha preko pogače pa tako i ja. Bitno je da sam sretna već trideset godina, čemu analize sivih dana koji su davno iza mene? I nikad se više neće vratiti. Kad si ovoliko dugo sretan koliko sam to ja u godinama u kojima jesam, od te sreće možeš živjeti do smrti. Ako i danas nestane ostat će rezerve. A neće nestati. Zašto bi nestala? Zato jer glasno govorim o sreći, smiješim se, a petak je?
Mi Primorci i Primorke oduvijek smo bili zloguke ptice. Postoji poslovica uklesama u naše gene, tko se petkom smije, nedjeljom plače. Primorcima je smijeh zabranjen jer donosi nesreću. Koje sranje. Koja laž. Živi sam primjer da to ne drži vodu jer se već trideset godina smijem svakog petka, pa se smijem i nedjeljom i ponedjeljkom.
Jasno mi je, ova intimna pričica nikome ništa ne znači. Ne bih je napisala da mi kći nije poslala staru fotku i uz nju smiješak. Petkom se ne smijem samo ja, petkom se smije i moja kći. Nemate pojma, ma nemate pojma kako je teško ubiti Primorku u sebi. A ja… Ja! Ubila sam čak dvije vještice. Jednu u sebi, drugu u svojoj kćeri.
Ma, ja sam ženska zmaj [You must be registered and logged in to see this image.]

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Nov 28, 2017 10:37 pm

JEBEŠ VELIKA SLOVA

Ima jedna luda prodavaonica u Rijeci, zove se “Borša”. Često tamo zalazim, torbe su jeftine, a napasanje očiju besplatno. Reći ću vam nešto o sebi, nešto intimno. Moja je penzija dvije tisuće kuna, izdavači mi ne plaćaju, da nemam muža noge optočene tamnoplavim venama virile bi mi iz kontejnera. Imam ja i dvoje odrasle nezaposlene djece, djeca su naša najveća radost, zato me uvijek razveseli kad se sjetim da će se jednoga dana zaposliti.

U međuvremenu prodajem ono što mi je ostalo od oca zato jer sam u godinama kad mi nije previše ostalo. Psihijatar kome idem redovito, 500 kuna sat, bez računa, stalno mi ponavlja da ne moram biti u stresu. “Zaboravite na probleme. Djeca će još malo patiti, a onda otići, sve će se riješiti. Gledajte na svoj život sa vedrije strane, svi oko vas gladuju, vi ste siti i dobro se držite za svoje godine.”
“Ja ne bih mogla živjeti bez svoga Kreše”, govorim psihijatru i izvlačim iz kutije, stoji na niskom staklenom stolu, papirnatu maramicu. “Unuka možete gledati preko skajpa, njemu su potrebni roditelji, ne vi, on bez vas neće patiti, a ako vi sebi objasnite kako on bez vas neće patiti onda nećete ni vi patiti bez njega. Život je jednostavan.” “Život nije jednostavan”, vrisnula sam, “živimo u jebenoj zemlji u kojoj narod tupo bulji u daljinu poput prebijenog kljuseta, a ubojice i kriminalci nas jebu. Zašto mi Hrvati i Hrvatice sve to trpimo?” Smijem urlati jer plaćam onih 500 kuna bez računa.
“Gospođo”, kladila bih se da pojma nema kako se zovem, “ljudi se bune. Pogledajte portale. Ljudi političare šalju u spolne organe, neki se čak i potpisuju, građani ružne riječi upućuju dragovoljcima Domovinskog rata i uspoređuju ih sa onim starim partizanima, kako su se ono zvali?” “SUBNOR!” “Da, pričala mi je mama, na Dan vaše Republike uvijek bi jedan subnor ušao u razred moje mame i pričao dječici priče kako su se oni hrabro borili i bolovali od sifilisa, pa ipak su…” “Bolovali su od tifusa.” “Nije bitno, uglavnom, ti subnori su bolovali i pobijedili Hitlera. Želim reći, ni vama ni mojoj mami ništa se nije promijenilo. Zato se i ne biste smjeli nervirati.”
“Fejs revolucija nije revolucija. Pisanje velikih slova po portalima neće pobiti svinje u Saboru ni u Vladi ni one subnore…” “Gospođo, pisanje velikih slova po portalima ljudima pomaže. Mnogo je sigurnije pisati velika slova nego pucati, skrivati se po šumama i bolovati od sifilisa.” “Tifusa.” “Izbacite agresiju iz sebe, pišite velika slova ili ugodite sebi na neki drugi način.”
Htjela sam ga pitati kako zna da mi je dobro, a onda sam se sjetila onih 500 kuna bez računa. “Meni je dobro, meni je dobro, meni je dobro”, govorila sam dok sam hodala prema banci. Prodala sam komadić očevine, dobila pet tisuća eura. Digla sam lovu iz banke i ušla u onu “Boršu”. Plavozeleni dragulj gledao me ravno u oči i preklinjao: “Kupi me, kupi me, kupi me! Ugodi sebi! Ja ću ti biti prijateljica. Uz mene nećeš osjećati potrebu da pišeš velikim slovima.” Pogledala sam papirić. Šesto kuna. Djeca će otići, ostat ću i bez Kreše, ugodite si, gospođo.
“Kupujem ovu torbu.” “Bravo! Prekrasna je.” Prodavačica je bila oduševljena mojim izborom. “I lagana”, rekla sam, “mrzim teške torbe.” “I za svaku priliku. Može se nositi na sto načina.” “Da.” Izvukla sam novčanik. “Keš ili kartica?” “Keš.” Dobar osjećaj. “Šest tisuća i…” “Šest tisuća kuna?! Ne 600 kuna?” “Gospođo, ovo što ste izabrali je piton.” “Piton? Jadna životinja.” “Jednako je jadna kao krava, ali mnogo lakša. Tom ćete torbom slati poruku kakvu sigurno nećete slati komadom krave.” “Kakvu poruku?” “Ja nemam veze sa Hrvatskom.”
Kupila sam torbu.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Nov 30, 2017 7:09 pm

SRETNA NOVA 1991.

General Praljak jučer je na onom sudu popio otrov. Mala Zemlja Velikih Junaka dobila je svoga Sokrata. Zlobnici već govore, kakva zemlja, takav Sokrat. Koga briga za zlobnike. Sokrat je Sokrat. Postoji li igdje na svijetu zemlja u kojoj se njezini generali samoubijaju? Možda Japan? Ali to je bilo davno. Samoubili su se i Hitler i ekipa, i to je bilo davno, i nemojmo se zajebavati, oni su bili njemački heroji. Ma koliko Nijemci šutjeli o tome.

Po istom principu je i Praljak bio heroj. Pod njegovim vodstvom ubijani su, mučeni i silovani nevini nesretnici u “državi” koje više nema. Postojali su i logori. Sad će me netko optužiti da uspoređujem Praljka i Hitlera što je suludo. Hitler je bio veliki igrač, svjetski igrač, Praljak jedva da je bio igrač i neće ući čak ni u hrvatsku povijest. Hrvati brzo zaboravljaju svoje generale.
Tko se još sjeća našeg heroja generala koji je u Gospiću ženi sprašio metak u glavu? Tko se pita kako to da u našem Saboru sjedi general, suspektni ratni zločinac, također heroj? Opet će mu suditi, ovaj će ga puta osloboditi, dobit će milijune za duševne boli, ali neće ući u hrvatsku povijest. Jebeš sve one Srbe koje su po naređenju generala bacali u onu rijeku ruku okovanih žicom. Plutali su s metkom u potiljku, usta prekrivena selotejpom. General Selotejp sjedi u Saboru zaboravljen. Zaboravismo, mi Hrvati, i na onog jednorukog hrvatskog heroja koji je dignuo zastavu u Kninu nakon Oluje. Oprostili smo mu što je u miru pobio nekoliko komada ljudi. Bože, i on se samoubio. I on je bio general.
Heroj do heroja, general do generala, žrtava nigdje. Kad se spomenu pobijeni srpski civili od strane naše vojske, odmah postavimo pitanje, a tko je prvi počeo? Ako su oni prvi počeli, a jesu, zašto im ne bismo pobili djecu i starce, silovali žene i sve to proglasili herojskim činom? I ti Muslimani? Jesu li bili nevini? Nisu. Zato smo ih smjestili u logore, ubijali nenaoružane, silovali, mlatili do smrti, izgladnjivali, a onda sve to poricali. Trebalo se herojski boriti i u vlastitoj zemlji. Zato je u Gospiću u jednoj noći pobijeno najmanje pedeset civila. I, da, onaj dečko general osuđen je na pravdi boga i robijao je nevin.
Smije li ovako pisati Hrvatica danas i ovdje kad su svi kojima je Hrvatska u srcu velikim koracima ugazili u 1991? Naravno da smije, ali da li joj se dobro piše?
Više od samoubojstva onog Praljka zaprepastila me snimka govora Nečega što se na jedva razumljivom hrvatskom jeziku danas oglasilo u Hrvatskom saboru. To Nesuvislo Nešto je mucajući i mučeći se da pronađe hrvatske riječi u hrvatskoj glavi, zaprijetilo drugom saborniku. Postoji šansa, tvrdilo je Nešto, da mladi sabornik koji se ne uklapa u način razmišljanja hrvatskog heroja Domovinskog rata danas ostane bez hrvatske krivomisleće glave. Nešto zna da “čak trojica” čekaju da klinca skrate za glavu. Dok je Nešto sa saborske govornice prijetilo mladom saborniku smrću, ostali su glasno šutjeli.
Jučer sam se smrzla kad sam čula kako čitava Hrvatska tuguje zbog smrti nevinog generala. Danas sam još ledenija. Devedeset i prve se uglavnom ubijalo Muslimane i Srbe i ponekog krivomislećeg Hrvata. To se, one 1991., uvijek prikazivalo kao nesreća. Sjetimo se Kira, sjetimo se generala Kraljevića, sjetimo se Paradžika… To su bile iznimke. Danas nema zajebancije. Ili ćeš ti, Hrvatu izdajniče, hrvatskog ratnog zločinca držati herojem ili ode hrvatska glava.
Mi opet jesmo u 1991. ali ne na isti način. Danas su najveći neprijatelji Hrvatske svi krivomisleći Hrvati i sve krivomisleće Hrvatice koje zločin drže zločinom i kad ga Hrvati pod vodstvom svojih generala heroja počine u tuđoj zemlji “braneći” svoju. Otkad je agresija samoobrana znaju samo hrvatski generali i čudovišta koja u Saboru krivomislećem Pernaru pripremaju sačekušu.
Da smo časni građani suočili bismo se sa svojim zločinima onako kako se oni oko nas ne suočavaju. Da smo časni ljudi ne bi nas bilo briga što oni oko nas rade. Priznali bismo svoje zločine i krenuli dalje. Ne bismo se svi skupa beskonačno valjali u krvavom blatu. Pitam se pitam koliko će nam mrtav Pernar pomoći da budemo još veći Hrvati?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Dec 08, 2017 1:08 pm

ONA I NJEZINE DLAKE

Danas sam na nekom portalu vidjela jednu od najbogatijih Hrvatica, “stilsku ikonu”, kako na minus dva hoda pokraj muža, na nogama joj dlakom obrasle papuče. Obične kućne papuče koje je kreirao neki svjetski peder koštaju oko tisuću eura. Ženska, opsjednuta potrebom da sirotim Hrvaticama pokaže da je u trendu, na gola je stopala navukla one dlake i smiješi se u kameru.

Pokraj nje muž, ugledni hrvatski biznismen, najugledniji, pače, obučen onako kako treba biti obučeno ljudsko biće kad je hladno. Na njemu šal, kaput, sako, noge, najvjerojatnije u dugačkim gaćama, krije ih ispod hlača, jer je gospodin u godinama kad prostati mora biti toplo. Na stopalima čarape i zimske cipele.
Njemu ni mrtvome ne bi palo na kraj pameti da Zagrebom šeće bos jer i najgluplji modni kreator zna da će i nagluplji muškarac na minus dva između papuča i cipela izabrati cipele. Muškarci su praktični i sigurni u sebe i kad su tupi poput naših sabornika. O onima koji imaju lovu da se ne govori. Njima teško da će netko prodati šaku dlaka za tisuću eura, ali će ti isti muškarci rado potrošiti tisuću eura za šaku dlaka kojima će svijetu pokazati kako doma imaju glupaču opsjednutu pizdarijama.
Zašto nikad u povijesti nismo digle GLAS? Jesmo fizički slabije, ni love nemamo, ali zašto kroz stoljeća nismo izgradile minimum samopoštovanja? Ona ženska iz ove priče vjerojatno ima kvocijent inteligencije sto pa ipak Zagrebom šeće golih, izbrijanih nogu, golih peta, prsti u dlačurinama. Je li ona normalna?
Ona je sigurna da jest. Dlakave papuče su KRIK, muž mi ih je kupio, znači da me voli, imam muža kome nije žao potrošiti silnu lovu da bih ja bila dlakava u Zagrebu onako kako je moja sestra dlakava u Njujorku. Jebeš upalu jajnika i smrznute noge.
I najbjedniji muškarci imaju više samopoštovanja nego objektivno pametne žene. Kad kažem “objektivno pametne žene” mislim na one malobrojne koje ipak svojim radom zarađuju veliku lovu, a ne pada im na pamet da odbiju robovati trendovima koji od njih rade budale.
Ova o kojoj pišem ne spada u tu grupu, ali dlakave papuče nose i one koje spadaju. Moderne žene nose tanke štikle visoke dvanaest centimetara dok im se leđa raspadaju, umjetne sise, umjetne trepavice, umjetne guzice, hodaju svijetom gole i zimi i ljeti, pokazuju međunožje kad god im se za to pruži prilika i uporno misle kako su meso i samo meso, a mozak imaju muškarci. Posebno oni koji imaju lovu. Njih hvatamo. Naš je uspjeh upravno proporcionalan količini love i moći koju ima naš mužjak.
Pritom, sve mi, otvoreno ili duboko u sebi, mrzimo muškarce iz dna duše. Oni su naši neprijatelji, ubijaju nas, siluju, tlače na miljun načina, preziru, ponižavaju nas otkako ima svijeta i vijeka. Ne ulažemo ni najmanji napor da to promijenimo.
Zašto ne bi, primjerice, bogate žene odbile nositi dlakave papuče jer je zimi hladno? Ne pada im na pamet da prestanu biti ropkinje, predmet, kurve. U godinama sam kad nisam u igri, sretna sam zbog toga, kad sam bila mlada nisam bila ništa pametnija od današnjih nositeljica dlaka. Ja sam bila kurva. I moja će praunuka biti kurva. I moja će praprapraunuka biti kurva. Ubija me to.
Neke od žena zarađuju, imaju svoje gajbe i karijere, putuju svijetom, njihovi “asistenti” se pred njima tresu, pa ipak čeznu za “ljubavlju”. A “ljubav”? Što je nama ženama “ljubav”?
“Ljubav” je kad imaš muškarca koji je potpisao da je tvoj i koji uz tebe hoda zakopčan do grla jer je minus deset, a ti uz njega capaš bosa uvjerena da je to tvoj izbor.
Ne, nema nam pomoći. Ova šaka dlaka na golim nogama svjetskih trendseterica koje će se ove zime diljem svijeta u njima probijati kroz snijeg i led više govori o nama ženama nego tisuću studija.
Koje smo mi jebene, jebene, jebene glupače.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Dec 10, 2017 8:08 pm

KRVAVI AFTERPARTI

Naša predsjednica je ovih dana u Njujorku rekla kako ne postoji “kolektivna krivnja”. Gospođa je željela naglasiti kako u BiH jesu neki Hrvati klali Muslimane, palili im kuće, ubijali dječicu, masakrirali ih u logorima, možda je neka od silovanih pa ubijenih malih Muslimanki sanjala da će trenirati klizanje na ledu… Gospođa je željela naglasiti da su to radili “neki” i “oni”, a nikako “mi” . General Praljak je u čitavoj priči bio posebno nevin, da nije bio posebno nevin ne bi ispio otrov.

Stara priča naših političara. Ni ja ni nitko m o j nismo ranih devedesetih naoružani do zuba puštali krv nevinim ljudima što nikako ne znači da se ne stidim činjenice da su tamo bijesno orgijali pripadnici “moga” naroda. Mogu pobjeći od odgovornosti ali ne mogu od užasa koji osjetim svaki put kad na fotografiji iz hrvatske “slavne” povijesti vidim kostur u koncentracijskom logoru u Dretelju.
Ta me slika proganja i proganjat će me dok budem živa. Zato jer sam kći, majka, baka. Netko je u BiH u ime mojih roditelja, u moje ime, u ime moje djece i unučadi silovao djevojčice, pa ih klao, pa bacao u jame pokraj puta u kojima su već ležala mrtva tijela nevinih ljudi.
U to su vrijeme u BiH gorjeli mnogi krovovi u moje ime, ljudi su u logorima pili vlastiti urin da ne bi umrli od žeđi, u moje ime, a onda bi im neki “Hrvat” kundakom razvalio glavu. U moje ime. Jesam Hrvatica, nisam odgovorna. Pa ipak, stidim se. I sramit ću se do smrti iako “nema kolektivne odgovornosti”.
Sutra će moj glavni grad postati koncentracijski logor za sve nas Hrvate i Hrvatice koji se stide. Država je nekakvim strašnim spodobama platila autobuse da bi tko zna iz kojih divljistana stigli u Zagreb. Naravno da će tamo biti i Zagrepčana i Zagrepčanki, nemojmo se zavaravati. U Hrvatskoj nisu samo “Rvatine” problem. Sve će im biti plaćeno. Ja ću im to platiti. I parkirališta i najam Dvorane Lisinski koja će sutra galopom ući u fašističku povijest Hrvatske. Pjevat će se u Dvorani i izvan nje u slavu zločina i zločinaca i zločinca. Svi će tamo biti za novo klanje spremni, ako Bog i Hrvati to budu od njih tražili. Ne znam što će od te rulje Bog ikad tražiti, ja, Hrvatica, gnušam se i njih i njihovog generala.
Izrodi! Sutra nećete tuliti u moje ime, prekosutra nećete ubijati u moje ime. Ni silovati nećete u moje ime. Vaš general, pravomoćno osuđeni zločinac, bio je čovjek koji je tražio da na onaj svijet bude ispraćen u miru. To je bila njegova posljednja želja. Svi vi koji ćete sutra biti tamo, svi vi fašisti i zločinci valjda ste i katolici? Ne kažem da to uvijek ide u paketu, često je išlo. Ako jeste katolici onda znate da se mora poštovati pokojnikova posljednja želja. I na generala ćete hraknuti opsjednuti mržnjom i potrebom da najstrašnije zločine prikažete kao borbu za jedinu vam Hrvatsku.
Još mi nije jasno hoće li se sutra u Zagrebu okupiti Hrvatska ili “Hrvatska”. Ipak, možda sam u krivu, nekako vjerujem da sutra ni u Lisinskom ni pred Lisinskim Hrvatske neće biti. Tamo će poput vukova žednih krvi zavijati nakaze u uniformama, mantijama i civilu spremne za Dom krenuti u nova klanja. Bespomoćna sam. Iza njih stoji Država. Vlast. Sabor. Plenković i njegova razbojnička klika.
“Nema kolektivne odgovornosti”, reče ona u Njujorku. Nema je? Da je zaista nema netko bi sutra u mračnom, smrdljivom Zagrebu zapalio svijeću i pustio suzu za sve nesretnike koje pobiše zvijeri u čiju će slavu sutra pjevati zvijeri. Ni mene tamo neće biti.
BOJIM SE.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Dec 12, 2017 5:37 pm

UMIRANJE UŽIVO

Ovih se dana pred očima hrvatske javnosti odigrava agonija Olivera Dragojevića. On je zvijezda, veliki umjetnik i jako voljen. Često to ne ide skupa, ali kad je o ovom pjevaču riječ ne znam postoji li itko u Hrvatskoj tko ne cijeni njegov talent, ne voli njegov glas, nije uz njegovu pjesmu proživio neke od svojih nezaboravnih trenutaka. Kad mi je umrla sestra pokopali smo je u najužem krugu porodice, tamo smo bili samo mi koji smo je bezuvjetno voljeli i Oliverov glas sa kazetara. Pomogao nam je da spoznamo kako se smrt događa i onima koje voliš.

Razumijem tugu ljudi koji vole Olivera. I ja sam žalosna. Pa ipak, ne mogu se oteti dojmu da su našim medijima važniji klikovi nego poštovanje koje svi mi kojima je Oliver važniji od klika osjećamo prema njemu. Iz dana u dan čitamo kako mu je. Dobro mu je. Pa, loše mu je. Iz sata u sat mu je nekako. Otvoren je lov na novinarku jedne televizije koja je čula da je umro pa je zbog klikova objavila neprovjerenu vijest i tako sama postala vijest. Javila se i njegova ogorčena supruga. Pa je i ona postala vijest. Klik, klik, klik, klik…
Sigurna sam da bi se Pjevač, kad bi mogao, znao nositi sa nestrpljivim lovcima na klikove. Znam da bi ih i razumio. Dugo je on hrvatski spomenik nulte kategorije. Ovi oko njega samo rade svoj posao. Ljudi su fascinirani smrću. Ona nas opušta na poseban način, raduje čak, kad ne dahće nama za vrat. Čovjeka veseli, sve nas male posebno, kad Crna Dama krene prema nekome tko je zaista velik. Svi smo smrtni, svi smo smrtni, svi smo smrtni, tješimo se mi koji hodamo maleni ispod zvijezda. Tako lakše podnosimo da postoje ljudi koji umru, a ne umiru.
Želim reći, jebeno je umirati javno.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Dec 19, 2017 2:52 pm

JA SAM MAMA, VELIKA MAMA

Ne podnosim Velike Mame. Ne znate o čemu govorim? U Hrvatskoj žive “zvijezde” od kojih većina “živi” od odlazaka na kojekakve “evente”. Organizator im plati sitnu lovu za ukazivanje. Pa tako na premijerama loših kazališnih predstava, otvaranjima parfumerija, slastičarnica i restorana gledamo uvijek iste njuške.

Uglavnom su to žene koje pokazuju posuđene modele naših “slavnih kreatora” i frizure naših “slavnih frizera” koje su platili organizatori “velikih” dešavanja. Hrvatska je ozbiljna zemlja. U njoj cvatu kultura, gastronomija, frizerstvo, manekenstvo, slastičarstvo i sve ostalo što inače cvate u Francuskoj, Italiji i zemljama razvijenim poput naše.
Naslikavanje Mama iz hrvatskog šoubiznisa bilo bi tužno da nije žalosno. U ovo doba Dobra koje lebdi u zraku dok “adventi” Hrvatskom haraju poput kuge, svježerotkinje raznježeno pričaju o svojoj dječici. Njihove “princeze” u pink izdanju poziraju u naručju svojih majki, ako majke imaju muža onda ih nosi tata. “Prinčeve” u kolicima vozi mama. Teško da bi mogla nositi dijete teško dvanaest kila i bosti asfalt petama visokim dvanaest centimetara.
Sirote novinarke moraju okolo loviti selebritice i pitati ih “kako je to biti majka”. Uskoro će Isus postati beba, zato je majčinstvo ovih dana sou hot. Mame utegnute u posuđene “kreacije” krenu govoriti o majčinstvu. Ono ih je “oplemenilo”, “promijenilo”, “prvi put znam što je to “bezuvjetna ljubav”, što je to “istinski užitak”.
“Istinski užitak” je kad tata i ja svake večeri ušuškamo našu princezu koja obožava kolače iz slastičarnice ‘Cvjetić’, na sebi nosi pidžamicu marke ‘Patkica’ jer ta pidžamica ne izaziva alergiju koju kod naše curice držimo pod kontrolom kremicom ‘Antialergić’. Suze nam dolaze na oči od ganuća kad naše čedo stavimo u krevetić marke ‘Lagansančić’ dok u ručicama drži medu iz dućana ‘Medo & Medo’.”
Nisu sve hrvatske Velike Mame samo sirotice koje u unajmljenim krpicama pokušavaju opstati vulgarno reklamirajući sve što sponzor posloži oko njih i njihovih kućnih ljubimaca. Ima i uspješnih mama koje ne moraju za kruh govoriti kako je njihova Princeza luda za haljinicama marke “Ljubav majčina”.
Danas je sve roba. Bogate mame znaju da se lovu najlakše zarađuje prodajući svoju dječicu dok su u pelenama i na sisi. Ionako se siročići ne mogu braniti. Bilo bi zanimljivo kad bi za koju godinu bar jedna od tih Velikih Mama na nekom portalu napisala kako ju je njezin petnaestogodišnji sin tresnuo jer mu nije dala dvije tisuće kuna za tenisice i kako je tatu svoga djeteta našla u klinču sa sinom svoga susjeda.
Modernim majkama dijete je “projekt”. One se njime ili opsesivno bave ili o njemu, ako imaju posla, opsesivno govore. Besposlene ne znaju da bi bilo bolje da bilo što rade, djeca nisu nešto čemu treba dvadeset i četiri sata dnevno ugađati. One koje rade od jutra do sutra glupim intervjuima koje čitaju budale poput mene poručuju kako je “majčinstvo” vrhunac njihova života.
Uspješne žene vraćaju se doma kad njihovo dijete tvrdo spava. Uspavala ga je poslijepodnevna dadilja ili cjelodnevna baka. U njegovoj blizini nema Velike Mame jer Velika Mama ne bi bila velika da je Velika Mama. Biti Velika Mama, velika onako kako to opisuju naše uspješne gospođe, ne može istovremeno biti i velika umjetnica, poslovna žena, pisačica sapunica ili igračica u sapunicama. Zato postoje lažne mame kojima je profesija biti “mama” umjesto Velike Mame. Na ogromnu sreću “prinčeva” i “princeza”. Imena tih mama rijetko se spominju.
Zločesta sam prema ženama? Nisam, samo mrzim glupu potrebu svake žene koja je iz sebe jednom ili više puta u životu izbacila tri ili četiri kilograma žive vage da šest mjeseci ili godinu dana nakon poroda govori kako je to njezin “najveći uspjeh”. To? Uspjeh? O uspjehu na tu temu može se govoriti kad “princeza” ili “princ” navrše bar dvadeset i pet godina.
Roditeljstvo je krvav posao. KRVAV! Ogorčena sam jer sam stara, a godinama sam se nadala da će se žene promijeniti i jednoga dana prestati biti jebene glumice. I jebene lažljivice. I jebeni našminkani, utegnuti kostur. Da će prestati biti predmet, a postati ličnost.
Lutke čak i ne kuže da su pročitane.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Dec 22, 2017 6:18 pm

DOBRO JUTRO, HRVATSKA
Neki od nas znaju u kakvoj zemlji živimo, u velikoj smo manjini, neki naslućuju, većina, nadam se, pojma nema. Ono što je učinio Index je najbolje što se Hrvatskoj dogodilo otkako je ima. Za one koji ne znaju, Index je objavio snimku “predavanja” jednog popa, ime zaista nije bitno, u jednoj osmogodišnjoj školi. Ni ime škole nije bitno. Govor prepun mržnje snimio je učenik, trenutno jedini istinski hrvatski heroj. Njegovo ime jest bitno, ali bolje da ga ne znamo.

Zašto tekst objavljen na Indexu držim Događajem godine bez konkurencije? Zato jer nas je snimka govora tipičnog hrvatskog katoličkog svećenika suočila sa nama samima. Pop nam je rekao što je Hrvatska danas.

Mi smo narod koji bez riječi pristaje da mu djecu siluju u crkvama, da mu djecu odgajaju monstrumi, da biskup Košić našu prejadnu mladost koja ide trbuhom za kruhom naziva “izdajnicima”. Izdajnici su zato jer ne ostaju u zemlji u kojoj nemaju ni najmanju šansu da zarade djetetu za mlijeko, a Košić živi u dvorcu. Crkva u Hrvata je Zlo, onakvo Zlo kakva je bila i za vrijeme NDH. Ništa se tu nije promijenilo i neće se promijeniti jer se ne može promijeniti. Katolička crkva je širitelj mržnje otkako postoji, opsjednuta potrebom da vlada i grabi od bijednih, siromašnih i nemoćnih. Sve u ime Boga i Dobra.

Nažalost, vratili smo se u NDH. Za hrvatske popove jedini je problem što u Hrvatskoj više nema Cigana za koje bi trebalo izgraditi logore, nema ni Židova, nema ni Srba. Ali ima nas, ima nas krivomislećih Hrvata i Hrvatica koji smo, jesmo li, u manjini. Jesmo li u manjini, svakoga se dana pitam zgrožena. Jesmo. Da nismo…Ne, ne zalažem se za dizanje glasa, za zgražanje nad govorom popa koji samo radi ono za što ga ja plaćam, zalažem se da svi mi Hrvati, i oni i mi, pogledamo istini u oči i krenemo jedni na druge. Oni su na nas krenuli, što mi čekamo?

Razularenim lopužama, silovateljima djece, licemjerima i mrziteljima nije mjesto u školama. Izbacimo ih! Plaćanje najgorih kriminalaca državnim novcem u ime Boga nema nikakve veze sa razumom. Prestanimo od naših bijednih plaća i mirovina izdvajati novac za zločince. Progledajmo! Naša djeca napuštaju ovu septičku jamu u hordama. Zašto se mirimo s tim? Jesu li zaista zlikovci u Vladi, Saboru i na Kaptolu ono što Hrvatsku čini Hrvatskom? Ako jesu, pomirimo se s tim i blagoslovimo pucanje u potiljak Vesni Pusić i Mesiću. Ako nisu, nadam se, nisam sigurna, nadam se, nisu, NISU, pokažimo zlotvorima da Hrvatska može biti zemlja u kojoj se zločinci neće zalagati za pucanja u potiljak i bacanja leševa krivomislećih Hrvata i Hrvatica u septičke jame.

Svi znamo kako će završiti Priča koja je prava slika Hrvatske danas. Onaj pop će, kad “ozdravi”, trenutno je na bolovanju, promijeniti školu, a djetetu koje ga je snimilo netko će pucati u potiljak i baciti ga u septičku jamu.

Sramim se zemlje u kojoj živim. Sramim se sebe i onih poput mene koji isto mislimo, ali šutimo i vjerujemo kako će bez borbe biti bolje. Neće! Gdje smo? Ima li nas? Ako nas ima krenimo više. Razjebimo ovu prokletu zemlju kojom vladaju razbojnici, ubojice, silovatelji, lopovi. Ako u ratu poginemo, što možemo izgubiti? Ono najdraže, ono najdragocjenije što smo imali, djecu, već smo izgubili. Rasuše se diljem svijeta, naši “izdajnici”.

Oni su na nas krenuli. Mi krivomisleći smo za njih i Cigani i Židovi i Srbi, sve u jednom. Povijest je pokazala da si ovca za klanje, ako na to pristaješ. Ako nas druge i drugačije građane Hrvatske ne ujedini prestrašni govor ovog jezivog popa spasa nam nema. Završit ćemo u septičkim jamama sa metkom u potiljku dok će oko jame plesati biskupi, popovi i političari i našim će leševima, keseći se, pokazivati krvave očnjake.

Hrvatice i Hrvati! Poslušajte zvijer i sretan nam Božić.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Dec 28, 2017 7:25 pm

NEKA VJEČNO ŽIVI ČISTA HRVATSKA

Da me ubijete pojma nemam što je to HAZU. Znam da je to kratica od Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali tko to tamo sjedi? Malo sam guglala. HAZU može imati 160 članova. To je grupa najpametnijih hrvatskih muškaraca i žena sa naglaskom na muškaraca. Zna HAZU da je Hrvatska, otkako je imamo, mjesto u kome su žene samo strojevi za izbacivanje hrvojadi.

Hrvatske žene nemaju talenta ni za slikanje ni za pisanje, ni za nauku, ukratko, sve mi hrvatske žene glupače smo i kurve koje trebaju bespogovorno slušati što ON govori ili ćemo platiti glavom. A on je muž, dečko, brat, otac, biskup, kardinal, član HAZU-a, predsjednik Vlade, sabornik, župan… Nebitno je čime se on bavi, bitno je da mu među nogama visi ono po čemu se razlikuje od nas. Njih definira kurac, nas pička, ostalo nisu nijanse.
Danas je grupa žena marširala na Markovom trgu i tražila milost za hrvatske žene. Od koga? Od naših zlostavljača? Od naših ubojica? Sirotice. Zašto bi oni prema nama bili milostivi? Kad dečko ubije bivšu trudnu curu sa trideset i sedam uboda nožem njegovi odvjetnici godinu dana pokušavaju, uz pomoć vještaka, dokazati da je bio “lud”. A “poludio” je, bar je to jasno, jer ga je cura ostavila. I tako godišnje u Hrvatskoj glavom plati bar dvadesetak žena koje umlate njihovi “ludi” partneri, sinovi, očevi, braća.
Hrvatska je definitivno u srednjem vijeku. Životima žena upravljaju Crkva i političari. Naši popovi, najčešće djecojepci i vjeroučitelji koji u školama djecu doje mržnjom, blagoslivljaju svaki zločin nad svakom ženom. Ubijenu jadnicu drže nečim što je zaslužilo zlostavljanje ili smrt zato jer je bilo “neposlušno”. Otkako sam živa, dugo sam živa, NIKAD žene oko mene nisu toliko patile. U Jugoslaviji su žene bile osobe, ne živine za klanje. Zato mi ovaj masakr nad hrvatskim ženama teško pada.
Sad se digla “frka” jer nekakvi članovi HAZU-a nisu za to da Hrvatska ratificira Istanbulsku konvenciju. I oni kao i političari i hrvatska popad spominju da je u Konvenciji problem nekakav “rod”. Zapravo Konvencija je jednostavan akt protiv nasilja nad ženama. Civilizirana Evropa prihvatila ga je bez diskusije. Naši talibani u mantijama i skupim odijelima na proziran se način zalažu za nekažnjivo ubijanje i zlostavljanje hrvatskih žena.
A ovaj HAZU? Kakva je tek to skupina bolesnika. Među 160 članova redovnih akademika… Znate li koliko ima žena? Brojkom 11, slovima: jedanaest. Kad od tih jedanaest odbijemo 3, slovima: tri pokojnice, ostaje 8, slovima: osam žena na 152 mužjaka od kojih su bar 152 zlostavljači žena. Da nisu izglasali bi onu Konvenciju. Što očekivati u ovakvoj zemlji ako si žensko? Postoji li izlaz?
Izlaz uvijek postoji. Kad uz vas gol zahrče član HAZU-a, ili biskup Košić, ili predsjednik Vlade ili neki sabornik, seoski pop, mesar, pekar, limar, učitelj, odvjetnik, liječnik, župan… Kad pokraj vas zahrče bilo što muško… Uključite maštu i… Deratizirajte Hrvatsku.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Jan 01, 2018 6:57 pm

SRETNO U NESRETNOJ HRVATSKOJ!

Živimo u odvratnoj zemlji. Bolesni nemaju lijekova. Starci umiru u blatu, bolovima, nebrizi i tuzi. Umirovljenici pokušavaju 200 eura raskomadati na trideset dijelova i preživjeti. Visokoobrazovana i pametna mladež bježi iz ovog pakla da se više nikad ne vrati. Oni koji nemaju love za kartu u jednom smjeru obijaju pragove bešćutnih poslodavaca u nadi da će im dati posao, a onda i plaću.

Ponekad dobiju posao, plaću za svoj rad nikad. Hrvatskom caruje tuga pregolema. Nesretnici su se danas u marketima gurali kao da je smak svijeta u jalovoj nadi da će uz pomoć kartice moći i pobjeći i zaboraviti. Nećemo. Čak ni večeras. Dok zrak budu parale rakete, a na trgovima zavijali zabavljači plaćeni u zlatu većini će ipak biti jasno da je “Sretna nova godina” frazetina kojom ljudi pokušavaju uvjeriti sebe i sebi slične kako vjeruju da će u idućoj ipak biti bolje jer gore ne može.
Neće biti bolje. I može gore. Katolički svećenici će i iduće godine razvlačiti guzice naše dječice i živjeti u dvorcima blagoslovljenim našom krvlju. Naši će političari krasti iduće godine jednako kako su to činili i prethodne, a nama će objašnjavati da je bedepe porastao za 0,007% što je u odnosu na ne znam što ogroman korak naprijed. Nepismeni, glupi, drski sabornici na državnoj će nam televiziji mucati kako nam je dobro ali to ne znamo.
I da, i u 2018. godini vraćat ćemo se u prošlost, analizirati dubinu i širinu kojekakvih jama iz Drugog svjetskog rata. Četnici će nam prijetiti u svakom javnom veceu, Hrvati i Hrvatice će se dijeliti dovijeka na “ustaše” i “partizane”.
Pa ipak… Večeras je Stara godina. Svi mi koji možemo zaboravimo na proklete popove, proklete političare, jebene analitičare, zlu djecu, gadne partnere, lažljive ljubavnike, nevjerne ljubavnice, drečave bebe koje će jednom postati naši krvni neprijatelji. Sjednimo u neki svoj kut, ako ga nemamo, nađimo ga, noć će biti topla, i… Učinite sebi nešto lijepo. Gricnite sendvič, popijte pivo ili progutajte lijek bez koga ne možete živjeti i recite sebi, postoji izbor. Ili se ubij ili vozi dalje. Ništa ne traje dovijeka, crknut će i ove štakorčine koje gledamo na našim teve ekranima, nadajmo se, u najstrašnijim mukama.
Kad je već Stara godina i kad moramo biti veseli makar krepali, onda budimo. Ja ću ugasiti sva svjetla u kući, da susjedi pomisle kako nikoga nema doma, zatvoriti oči, leći na kauč u pidžami, osjećati vatru u peći, a on će pjevati samo meni. Sada neka pjeva i vama. Uživajte, nesretnici moji najdraži. Toliko sam puta u životu pogriješila, možda griješim i ovaj put.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Jan 05, 2018 2:50 pm

NAKON TRIDESET GODINA BRAKA
Ležim na katu jer sam bolesna. On je u prizemlju.

On:”Jesi li budna?”

Ja:”Jesam.”

On:”Imaš li temperaturu?”

Ja:”Mislim da je pala.”

On:”Jesi li gladna? Oćeš da ti nešto spremim?”

Ja:”Što?”

On:”Njoke sa umakom od rajčice.”

Ja:”Njoki? Kakvi njoki? Odakle ti njoki?”

On:” Ona ih je donijela i čestitala nam Novu godinu?”

Ja:”TKo ona?”

On:”Kći.”

Ja:”Čestitala nam nakon pet dana? Zašto me nisi probudio?”

On:”Oćeš jesti njoke sa umakom od rajčica?

Ja:”Kakvi su njoki?”

On(čita):” Gnocchi Potato Gnocchi all’ italiana.” Njoki su od 85% pire krumpira i još su iz ‘podnog uzgoja’.”

Ja:”Što je ‘podni uzgoj’?”

On:”Ne znam.”

Ja:”Je li istekao rok?”

On:”Ne znam.”

Ja:”Pogledaj , piše na vrećici.”

On:” Na vrećici piše 3497. Istekao je rok trećeg travnja devedeset i sedme.”

Ja:”Nije to taj broj. Čitaj dalje.”

On:”Piše 13.02.18.”

Ja:”To je to.”

On:”Što ću učiniti s njima?”

Ja:”A kakav je umak?”

On:”Crveni. U staklenci.”

Ja:”Što piše na staklenci?”

ON:”‘Le conserve della nonna. Fresco. Pomodoro italiano lavorato entro 24 ore dallo racolto.’ Ili tako nešto. Ne vidim bez naočala. Što to znači?”

Ja:”Umak spremljen po receptu bake, spremljen unutar 24 sata, ne znam što je to ‘dallo racolto’. A rok?”

On:”Gdje piše?”

Ja:”Na poklopcu.”

On:”Piše 31/8/2118.”

Ja:”Odlično.”

On:”Što ću sad?”

Ja:”Uzmi padelu i u nju ulij vodu.”

On:”Kakvu padelu?”

Ja:”Srednje veličine i ne stavi puno vode, koliko ima tih njoka?”

On:”Ne znam.”

Ja:”Piše ti na vrećici.”

On:”500 grama.”

Ja:”Super. Jesi li stavio vodu u padelu'”

On:”Ne. Sve su prljave. Vidim jedan lonac.”

Ja:”Kakav lonac?”

On:”Onaj za sarme.”

Ja:”To je lonac od 14 litara, operi padelu srednje veličine.”

On:”U njoj je riblja juha od prekjučer.”

Ja:”Dobro, onda ulij malo vode u taj lonac i čekaj da zavri i stavi malo soli.”

On:”A onda?”

Ja:”Onda ubaci njoke u kipuću vodu i čekaj da se skuhaju.”

On:”Koliko se moraju kuhati.”

Ja: “Pogledaj, piše ti na vrećici.”

On:”Gdje?”

Ja:”Traži na poleđini zaokruženo HR, pa onda traži ‘priprema’.”

On:”Našao sam. (Čita) ‘Priprema: njoke staviti u kipuću vodu, posoljenu i kuhati cca. 1 minutu.'”

Ja:”Super.”

On:”Na koliko ću uključiti štednjak?”

Ja:”Na devet, pa kad voda zavri ubaci njoke i spusti na sedam i čekaj dok ne isplivaju.”

On:”Dobro. Gledam u vodu.”

Ja:”Dok čekaš da voda zakipi pripremi umak.”

On:”Kako?”

Ja:”U malu padelu stavi malo maslinovog ulja.”

On:”Koju malu padelu?”

Ja:”Bilo koju.”

On:”Sve su prljave. Mogu staviti umak u posudu u kojoj ti kuham čaj?”

Ja:”Možeš. Prije nego uliješ umak u posudu ulij u nju i malo maslinovog ulja.”

On:”Gotovo je. Već sam ulio umak u padelu u kojoj ti kuham čaj.”

Ja:”Nema veze. Možeš uliti i sad.”

On:”Gdje stoji maslinovo ulje?”

Ja:”Tamo gdje i obično.”

On:”Ulio sam.”

Ja:”Sad uključi štednjak na šest i čekaj da zavri. Možeš dodati i malo vode.”

On:”Koliko malo?”

Ja:”Tek toliko da ispereš teglicu.”

On:”Teglicu sam bacio u smeće. Da je potražim?”

Ja:”Ne.”

On:” Njoki su isplivali. Kako da ih izvučem.”

Ja:”Procijedi ih. Baci ih u sito.”

On:”Koje sito?”

Ja:”Sito, cjedilo, u ono u što bacamo špagete kad se skuhaju.”

On:”Aha. Umak vrije.”

Ja:”Njoke prelij hladnom vodom, a umak promiješaj.”

On:”Čime?”

Ja:”Kuhačom.”

On: “Plastičnom ili drvenom ili onom zelenom silikonskom?”

Ja:”Drvenom. Pa sačekaj minutu, pa ubaci njoke u zdjelu i prelij ih umakom.”

On:”Koju zdjelu?”

Ja:”Bijelu, crvenu, zelenu, neku porculansku zdjelu.”

On:”Sve su prljave.”

Ja:”Onda ih ubaci u neku plastičnu.”

On:”Dobro, ručak je gotov, možeš se spustiti.”

Spustila sam se, iz kuhinjskog ormarića izvukla dva posljednja čista tanjura, gripa me davi već danima, oprala dvije vilice, sjeli smo za stol i jeli.

On:”Zašto ljudi oko kuhanja rade toliki cirkus? Je li ti bolje? Kad ćeš izaći iz pidžame? Kakvi su ti njoki?”

Ja:”Odlični.”

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Jan 06, 2018 4:21 pm

OTVORENO PISMO DEČKIMA

Ćao, šupčine!
Napisat ću vam nešto što nikad niste ni čuli ni pročitali ni znali. Sve mi pametne žene mrzimo vas do pakla. Jebeno smeće, to ste vi. Ne kažem da ne vladate svijetom, i ja bih da pripadam plemenu koje je fizički jače od onog drugog. Ne pripadam jačem plemenu, ali mržnja koju gajim, ne, ne, ne i NE, nisam jedina, prema vama veća je od zla koje vi činite ženama. Ma gdje bili, ma čime se bavili, ma kako dobro glumili.

Zlikovci jebeni. Mrzitelji žena. Pederčine, a ne homoseksualci. Tatini, tatini, ne mamini sinovi. TATINI! Ajmo redom.
Kad se rodite svi vam se vesele, majke, bake, strine, tetke, sestre, zato jer znaju da ćete kroz život proći manje pateći. Očevi su van sebe od sreće jer nastavljate njihovu “lozu” i onda kad im je ženu pojebao susjed. Svi to znaju osim njega.
Kad uđete u trinaestu ili četrnaestu normalno vam je svaku curicu uhvatiti za sisu, kad ste u muškom društvu, opaliti je po guzici, raširiti joj noge, ako bude sreće, pa je pojebati, en po en. Zato jer je ona jedna na deset i zato jer je “kurva” i zato jer ima sise i zato jer se one naziru kroz majicu i zato jer ima noge na koje je navukla tajice. Najžeće i najčešće jebete u ratu. Silujete tisuće nesretnica u ime Domovine, Slobode i Demokracije. A onda nakon rata za to dobivate ogromne mirovine.
Ako ste uspješni, tamo negdje u dvadesetoj, a uspješni ste jer vam je otac ili političar ili kriminalac, najčešće jedno i drugo, ili kardinal, jebete dečke za dušu, a cure jer ste, je li, “normalni”. I opet su to najčešće redaljke, ne želite se “vezati”, još ste mladi, sve su žene kurve, treba ih opaliti, baš ako se mora i platiti pa potegnuti šlic. Dok jebete razmišljate o nogometašima i sigurni ste kako ona ispod ili iznad vas “uživa” jer ste fenomenalan jebač i imate fenomenalan kurac.
Dečki, poznajem žene, poznajem desetke tisuća žena svih generacija, reći ću vam nešto što ne znate i što nikad nećete čuti jer nema boljih glumica od vaših jebačica. Nema tog kurca, nema tog kurca koji ženi može učiniti ono što joj može učiniti dobar vibrator. Što nikako ne znači da nećemo, kad moramo, uzdisati “ah” i “oh” i “ti si jebeno najbolji”, ovo “jebeno” će nam pobjeći, pristojne žene ne smiju psovati, ali kad su, je li, od lude strasti izvan sebe, može i “jebeno”. I još vam nešto moram kasti, širite to ako vas volja, dok nas jebete jedva čekamo da svršite, da se dobro izribamo i odemo s prijateljicom na kavu, u šoping ili pogledati neki dobar film. BEZ VAS.
Udajemo se za vas, hvala bogu dragome, aleluja, aleluja, sve rjeđe, jer samo tako možemo preživjeti. Neke od nas su rodile, ove danas jedva da rađaju, pametnice moje, jer nam je neko rekao da je samo žena koja uz sebe ima dvoje deriščadi “normalna”. Ostale su “kurve”, “jalovice”, “nesretnice”, “nerealizirane”, “trebale bi povećati sise”, “manje raditi”, “više izlaziti”, NAĆI NEKOGA!
Dečki, među nama ili izvan nas, ništa od toga nama ženama ne treba. Najmanje djeca. Djeca nas izjedaju od dana začeća do naše smrti, a vi nas očevi najčešće ostavljate zbog djece. Djeca su vam teret, obaveza, u školi su glupa na vas, izvan škole agresivna na vas, drogiraju se, traže lovu…Sve vas to izluđuje pa tražite nešto mlađe, nešto manje živčano, nešto čemu koža na trbuhu ne visi, nešto što nosi svilene tange i silikonske sise i trepavice dlakave za popizdit i izbrijanu pičku. Vaša ofucana žena i majka vašeg djeteta ništa od toga ne nosi. Ona nosi vrećice iz marketa i to bi bilo to.
Alimentaciju ne plaćate ni kad ste jedan od “najuglednijih” hrvatskih intelektualaca i još ste na televiziji, jer je u vašoj percepciji alimentacija porez koji jadni muškarci plaćaju na glupost koju su učinili jedne noći u septembru.
Da, ovo sam zaboravila, svi mislite da ste fenomenalni jebači i da imate najveći kurac na svijetu samo ne znate što mu je svih ovih godina. Zašto svoje alatke uspoređujete sa onim što strši među nogama gorile? Što je sa crncima u pornićima u koje buljite, sa rukom među nogama, kad god nađete pola sata slobodnog vremena?
NISU SVI MUŠKARCI ISTI, čujem žene kako govore ogorčene ovim pismom, TI SI FRUSTRIRANA STARA BABA KOJOJ GODINAMA FALI KURAC, čujem vas dečke kako serete. Ni jedno ni drugo nije istina. Istina je da mi žene, zato jer nemamo love, jedino je lova moć, ne želimo sebi priznati da smo kukavice nespremne da vas odjebemo kao pasoš za “sretan” život i krenemo u životnu avanturu bez muža i bez djece. Što možete izgubiti, cure? Ja jesam stara ali nisam ni baba ni frustrirana, ja sam, za razliku od milijun žena na Kugli SLOBODNA. Jebe mi se što će muškarci misliti o meni jer živim od svoje love i dajem sebi pravo da pišem što mislim.
Zato me mrze sve jadne, sirote, neslobodne žene i svi muškarci. Žena mi je žao, a vama dečkima poručujem, jebite se. Jebite se! Jednom će doći dan kad će žene progledati, čini mi se da sviće, sve manje rađaju i sve češće žive same i “nesretne”.
A sad idem gledati film. Držim noge na stoliću, pijem pelinkovac, sudoper je pun, ručak je u nekom marketu, muža nema…Hahahaha. Koje ste vi budale, dečki. Mislite da jedna ovakva vještica i ne može imati muža. Imam muža. I on je u marketu.
Šupci, ne morate mi vi to govoriti. Znam da za napisati ovako opak tekst zaista treba imati… pičku?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Jan 08, 2018 5:27 pm

HRVAŠKA DO PIRANA

Moj muž dragovoljac Domovinskog rata zvan Leopard i naš kum dragovoljac zvan Stršljen osnovali su Zdrug srca Isusova jer Hrvatska kreće u rat protiv Slovenije. Slovenija nam je otela jedan veliki zaljev i Svetu Geru. Sveta Gera je naše brdo koje je dobilo ime hrvatske svetice Gere zaštitnice “poljskih radova, udovica, vrućina, prenoćišta i putnika.” Jebeni Slovenci nam ne daju Geru, uništit će nam poljoprivredu i turizam i vrućine i udovice. Eto, zato moj muž dragovoljac i ostali dragovoljci treniraju u šumi iza naše vikendice. Heroji su u maskirnim uniformama i misle da su sedamdesete nekadašnje tridesete.

Svi na glavi nose ustaške kape, na njima srce Isusovo jer su oni i dragovoljci i Hrvati i ustaše i katolici. Nemojte me krivo shvatiti, ništa ja nemam protiv rata, da moj muž nije ratovao ne bismo mi imali Hrvatsku, a moj muž penziju. U ratu mu je kum odgrizao pola uha. Pobili su se dok su kartali na prvoj crti bojišnice. Kasnije je naš kum svjedočio da je mome mužu komad uha odgrizao četnik. Preko Amazona je moj muž naručio maskirno odijelo i za našeg unučića Krešu pa sad i on puca s njima i urla, Za dom spremni. Njegovi roditelji misle da mali sa nonićem uči tablicu množenja.
Zdrug je u petak vježbao desant na Sloveniju, moj je muž u šumi izgubio kateter pa je sad u bolnici. Kumu su stavili četiri stenta jer je dobio infarkt kad je u jednom grmu ugledao vepra. Meni je sin dao Krešu na čuvanje da se ne bih razboljela od tuge za mužem koji je dobio novi kateter i sepsu. Moderni, mladi roditelji ne daju često unučad na čuvanje djedovima i bakama jer mi ne poštujemo ni osnovna pravila modernog odgoja. Ne jesti slatko, jesti vilicom i nožem, vježbati matematiku, četvorka nije ocjena.
Krešo je već tri dana MOJ i samo MOJ. Za ručak svaki dan jede pohano meso, rukama, za večeru jaje na oko, rukama. U Delicijama sam mu kupila brdo slatkiša, jadno djetešce, jedva da je u životu vidjelo čokoladu, i šest žutih pilića, na svakome piše, “HR pjenasti proizvod. PAŽNJA! UPOZORENJE! MOŽE IZAZVATI POREMEĆAJ AKTIVNOSTI I PAŽNJE DJECE. NIJE PRIKLADNO ZA DJECU DO TRI GODINE: PROČITATI I SPREMITI. Zemlja porijekla Kina.” Krešo je navršio osam godina, može pojesti cijeli kokošinjac.
Kad je Krešo pojeo tri pilića pjevao je, plesao, mahao ručicama i nogicama. Ja sam pojela dva pilića, odmah sam osjetila “poremećaj aktivnosti” i zaplesala. Htjela sam da mi Krešo, dok sam poremećeno aktivna, pjeva neku lijepu pjesmicu koju su učili u školi. Zapjevao je:
“Ubili smo Djeda Mraza, tralalalalalala,
krvava je cijela staza, tralalalalalala,
pokloni su puni krvi, tralalalalalalala,
Djeda Mraza jedu crvi, tralalalalalala.”
Slovenci! Najebaste!

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Jan 09, 2018 12:20 pm

OTVORENO PISMO MARKU ZUCKERBERGU VLASNIKU FACEBOOKA

Ej, Mark,
tvoji dečki skinuli su mi sa fejsa tekst “Otvoreno pismo šupcima” jer su neki šupci popizdili zbog sadržaja. Moje je pismo, navodno, govor mržnje, a mržnji na fejsu nema mjesta. Ha, ha, Mark, ovo zaista prvi put čujem. Moje pismo šupcima nije “govor mržnje”, moje je pismo govor ŽRTVE, a to je bitna razlika. Ja sam žena, dakle, žrtva. Za razliku od muškaraca, posebno bijelih Amera čije se bogatstvo mjeri u milijardama dolara, ja nemam moć. Mogu samo vrištati. To i činim.

Naravno da samo kretenu može pasti na pamet da sam pisala svim muškarcima. Mark, jesi li čuo za hiperbolu? Sin mi je rekao, on mi tekstove uređuje i stavlja na fejs, da si mu zabranio pristup fejsu na dvadeset i četiri sata. Ako te ne posluša slijedit će oštrija kazna.
Što ćeš mu učiniti? Što krivomislećoj sirotinji koja živi bogu iza nogu čine bijeli, bogati Ameri? Uvalit ćeš mu glavu u zahodsku školjku dok ne prizna ili krepa? Gađati ga tromblonom? Dronom? Baciti mu bombu sa osiromašenim uranom na garsonijeru kupljenu na kredit?
Ej, Mark. Znaš tko si ti? Jebeni, bahati, bijeli, bogati Amer koji misli da se lovom može zabraniti pravo na mišljenje, pravo na stav, pravo na jebenu HIPERBOLU. Može trenutno, ali ništa ne traje dovijeka pa neće ni američko divljaštvo.
Jasno mi je da nekoliko napaljenih mužjaka pogođenih mojim tekstom, ni jedan muškarac iz mog kruga prijatelja nije se prepoznao, može od tebe zatražiti da makneš moj tekst. Zato jer si i ti šupak. Da nisi bio bi manje osjetljiv. Ne, nisam ljuta. Uostalom, tko želi pročitati što sam napisala neka ukuca [You must be registered and logged in to see this link.]
Pišem ti jer imaš dvije kćeri. Zapamti, i njima će život biti pakao samo zato jer su žene. Tvoja lova im neće pomoći da budu manje žene i manje žrtve. Kao što ovo pismo tebe neće prosvijetliti. Eto, ja napisah, a ti briši.
Vedrana Rudan, žena

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Jan 10, 2018 5:42 pm

ADIO, KUME

Jutros je umro Predrag Lucić, javljaju portali. Rekli su mi ljudi da su to objavili svi portali. Nisam ih otvarala. Znam što pišu. “Umro je Pjesnik, umro je Novinar, umro je Urednik, umro je Pisac, umro je… Toliko je bilo umjetnika u tebi da čovjek uvijek nekoga preskoči, neću se zamarati nabrajanjem.

Zašto i bih? Za nas ti si bio svi ti umjetnici u jednom Čovjeku i još si bio naš kum. Ili smo mi bili tvoji kumovi? Ipak smo mi bili tvoji kumovi kad smo nešto potpisivali na vjenčanju tebe i Sandre? U Motovunu. Sjećam se, dok smo se uspinjali prema Motovunu pred nama je gmizala grupa biciklista koja je odlučila da se baš taj dan utrkuje. A nama je vrijeme isticalo. Što ako ode matičarka? Ili će nas ipak sačekati? Prokleti su se biciklisti jedva vukli. Nisu znali da se zaljubljenom dvojcu žuri, baš žuri.
A prošlo je… Koga briga koliko je prošlo i koliko smo nas četvoro skupa. Čitav jedan život sigurno. Kako je to čudno? Umjesto da se danas prisjetim svih naših druženja, smijeha, da se sjetim nelagode koju sam osjećala kad bih te nazvala, bez obzira u kakvoj si gužvi bio, i od tebe tražila naslov svoje knjige sad i odmah, na pamet mi padaju samo naše svađe.
Uvijek na istu temu. Ti si tvrdio da je Cohen veliki pjevač i veliki pjesnik i veliki pisac, a ja sam vrištala kako ne znaš o čemu govoriš, Cohen je samo pjevač bez glasa koji u mikrofon šapuće pizdarije. Previše si bio pristojan da bi mi rekao da ne mogu govoriti o Cohenovim pjesmama kad ne znam engleski, pa bi Cohen uvijek šutio kad bismo dolazili k vama.
Ne, ne ide mi u glavu da si i ti smrtan, zato moram sebi objasniti zašto si umro. Ubila te tvoja tolerancija. Potreba da baš prema svima budeš dobar, da sa smiješkom saslušaš i budalu kad suvereno govori o Cohenu, a ne zna engleski.
Nema veze, danas mi nije do svađe. Neka bude po tvom.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Jan 15, 2018 6:30 pm

Ovaj tekst objavljen je u knjizi “Kad je muškarac peder, kad je žena kurva” i jedan je od najpopularnijih tekstova Vedrane Rudan.

Bila sam s mužem tri dana u Firenci. Držali smo se za ruke, u malim restoranima jeli bruskete s rajčicom i maslinovim uljem, gledali kako na ulici mladi ljudi na klizaljkama plešu sirtaki. Ujutro smo na balkonu hotelske sobe čekali izlazak sunca.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Toskansko sunce je veliko, debelo i crveno. Firenca je otok u moru torbi i cipela. Osjećala sam se kao pijanac u bačvi alkohola. U mojoj ruci ovoga je časa najljepša torba na svijetu. Koraljnocrvena, dvije ručke, dvije debele pletenice, janjeća koža pretvorena u dragulj. Volim je onako kako neka majka voli nerođeno dijete.

Toskana je zemlja kože, dobre hrane, odličnog vina i veselih ljudi. Hotel u kojem smo odsjeli nalazi se u Montecatini Termama, gradiću veličine Opatije. Opatija je u ovo doba godine mrtav grad a Montecatini Terme žive dvadeset i četiri sata. Hrvatski popovi bi poludjeli, tamo dućani čak i nedjeljom rade do deset navečer.
Krajem godine muž i ja krenut ćemo u Beč. Božićni Beč! U zraku miris punča i kuhanog vina, studenti muzičke akademije sviraju na ulici, prolaznici ih pobožno slušaju pa im plješću i ubacuju novčiće u kutiju. Izložbe, koncerti, večera Kod Jere. Jere je fenomenalan lik. Trideset i pet godina živi u Beču, ima restoran u kojem se poslužuje samo nekoliko jela, pašta-fažol bez mesa, punjena paprika, gulaš i najbolji bečki šnicl u Beču. S njim rade žena, sin i nevjesta. Jere je rodom iz Drniša, govori kao da je iz njega jučer otišao. U njegovoj oštariji možete naletjeti na najpoznatije bečke televizijske novinare, pisce, pjesnike, slikare.
Za Uskrs letimo na Siciliju. Uživat ćemo u Palermu, u ustima će nam se topiti kolači pred kojima i najgadniji mafijaši padaju na koljena, osvojit ćemo Etnu, miris narančina cvijeta draškat će nam nosnice, gledat ćemo u šume naranača koje rastu uz cestu onako kao kod nas… Uz naše ceste ništa ne raste.
Za Prvi maj bit ćemo u Krakowu. Kočije, bijeli konji, Židovska četvrt, prodavaonica postera, možete birati među nekoliko stotina tisuća komada, ulica nakita, Leonardova Djevojka s janjetom…
Ljeto ćemo provesti u Sloveniji. Logarska dolina raj je na zemlji. Alpe, kiselo mlijeko, konji, vodopadi, doručak na obronku među kravama i mačićima, hladne, zvjezdane noći… Zašto vam ovo govorim? Zato što moje vršnjakinje već godinama nemaju pojma kako njihov muž miriše, umjesto da ga šutnu i krenu nekamo, život provode izvlačeći iz otrcanih novčanika fotografije svoje unučadi pa ih okolo pokazuju. One koje nemaju unuke razgovaraju o djeci. Njihova su djeca odrasli ljudi koji se dave u dugovima, kreditima i kuknjavi. Neki rade i slabo zarađuju, drugi ne žele raditi jer im se ne nude pravi poslovi, treći u trideset i petoj računaju koliko će im roditelji još poživjeti i što će im nakon njihove smrti ostati.
Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive sa mnom, jedva ih vidim, vrlo rijetko čujem. Da se ponovno rodim, ne bih imala djece, presretna sam što nemam unuke. Družeći se sa vlastitom djecom izgubila sam trideset i pet godine života. Ne mogu vam riječima opisati taj davež. Trudnoće, jutarnja povraćanja, rast trbušine, porod koji je nešto najstrašnije što se živom čovjeku može dogoditi, dojenja, izdajanja, bacanje na vagu djeteta prije podoja, poslije podoja, iskuhavanje bočica, miješanje umjetne hrane u jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro, sedam ujutro, osam ujutro…
Upale uha, grla, nosa, trbuha. Odlazak u vrtić. Vrištanje do neba, bijesan pogled lude tete dok moje derište čupa iz mojih ruku. Prvi razred, drugi razred, treći razred. Instrukcije, upis preko veze u srednju školu. Instrukcije, prva ljubav, druga ljubav, treća ljubav… Čekanja da ti se dijete vrati živo iz života. Do jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro…
Ne paničari, stara, ostao sam spavati kod Joška. Mikija. Marka. Jelene. Vesne. Mace. Željke. To mi je sin tko zna koliko puta rekao u pet popodne. Kći mi do danas nije rekla gdje je ona bila. Diplome. Aleluja. Prvi posao koma, drugi posao koma, i ovaj posao što ga trenutačno rade pravi je užas. O plaći da se i ne govori. Alo, mama, kako si? Nikad nisam odgovorila, dobro, uvijek sam pitala, koliko ti treba?
A onda mi je muž jedne subote donio kavu u krevet i upitao me, koga voliš najviše na svijetu? Tebe, rekla sam. A ja tebe, rekao je muž. Idući smo tjedan prodali sve što se prodati moglo. Moj nakit, slike, vikendicu, ostavila mi ju je pokojna majka koja je do posljednjeg časa spavala s fotografijom svojih unučića pod jastukom. Iselili smo se iz velike kuće i kupili malu. Toliko je mala da u njoj nema mjesta ni za unuče veličine vjeverice. Moje prijateljice govore kako unučad vole više nego vlastitu djecu.
Pitam vas, tko danas voli vlastitu djecu? Zašto bismo voljeli lešinare koji ne mogu čak ni sačekati da im se roditelji pretvore u leš nego kljunove ubadaju u živo meso? A i ti unuci? Što to oni imaju bez čega ja ne bih mogla? Dovozili bi mi ih u šest ujutro, što je prestrašno jer ja spavam do deset. Ili bi ih ostavljali da spavaju kod nas, što je još gore jer bi mi noći postale pakao. Kaka mu se u dva ujutro, žedan je u tri ujutro, hoće mamu, hoće tatu, gdje mu je duda…
Nema šanse. Naučila sam koliko je velika istina da mala djeca piju mlijeko a velika krv. Dosta je bilo! Preda mnom je još najviše deset godina kakvog takvog života. Neću dozvoliti našoj djeci da nas umlate svojom djecom! Moj muž i ja, mi nismo poput vas. A kad sve potrošimo što imamo, prodat ćemo i kućicu u kojoj živimo i uvaliti se u neki moderni starački dom pa krenuti u kolicima na izlet u obližnji park ili kafić. Iz svoga ću novčanika do smrti izvlačiti samo keš ili karticu, nikad fotografije. Ja sam sebi svoja najdraža unuka. A kad umremo, muž i ja, djeci ćemo ostaviti dugove i pogrebne troškove.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Jan 17, 2018 2:25 pm

NEPUŠENJE UBIJA

Kad sam bila djevojčica išla sam u crkvu, moji roditelji još idu, mi smo katolička porodica, ono, baš KATOLIČKA. Zato sam ja kad sam bila djevojčica išla u crkvu. Na moj dvanaesti rođendan bila sam u crkvi, onda mi je naš pop Frane rekao da neka idem s njim malo otraga pa sam išla. Pop Frane je sa sebe skinuo haljinu, pa je raskopčao šlic, pa je izvukao debeloga pišonju i rekao mi, puši! Mi smo pušili iza škole, ali ja nisam vidjela cigarete pa sam pitala našeg popa Franju da gdje su cigarete. On mi je pokazao svoga pišonju i rekao, otvori usta. Sve sam ispričala mami pa mi je mama usta oprala sapunom.

Kad sam bila u srednjoj školi seks nije bio u modi kao danas i mi cure nismo se oblačile poput kurvi. Bila je šezdeset i osma. Palile smo grudnjake, marširale ulicama velikih gradova, urlale o slobodi i ženskim pravima. Seksale smo se malo češće nego naše mame jer je neki muškarac otkrio pilulu. Gutale smo te pilule, rigale od toga, sise su nam bile poput vimena, glavobolja nas je rasturala, danas zbog tih pilula crkavamo od raka, mislim, većina je već crkla. Dečki nisu ništa gutali, nisu ni kondome navlačili, govorili su da jebeš pranje nogu u čarapama. Rijetko koja je od nas pušila jer popove nismo sretale, a dečkima su pušile samo očajnice koje su bile sigurne da će ih vlasnik cigare odvesti na vjenčanje. Ogromnu većinu nije.
Kad sam krenula na studij, sve smo bile žene, muškarci ne studiraju jezike, oni ih uvaljuju, pušile smo profesorima. Za dvojku malo šlatanja, za trojku tucanje, za peticu tucanje i pušenje. Odlikašice su imale puna usta bar jednom tjedno, rekla bih da je moj prosjek ocjena na studiju bila dvojka, i reći ću da je bila dvojka, a bila je trojka. Nisam se baš pretjerano tucala sa profesorima jer je moj glavni imao oko šezdeset i bio je šećeraš. Za diplomski rad dobila sam četvorku, to bi uključivalo puno tucanja da Nena sa istim profesorom koji joj je mogao biti otac nije ostala u drugom stanju. Profesor je zbog toga bio u stresu pa smo mi cure dobro prolazile dok Nena nije abortirala. A ja sam diplomirala.
Na poslu se u moje vrijeme jedva pušilo, šefovi su bili stari i nemoćni, svi oko pedesete, a mlađi su se bojali kresati da ne bi izazvali ljubomoru kod vlasnika pokojne đokadi. Krenula su vjenčanja, sa vjenčanjima i pušenja iz ljubavi. Kad ti se oslić prekuha, popuši. Kad dijete danima ima temperaturu, a on je u stresu jer si stalno u dječjoj sobi okružena sirupima, mokrim krpama i rigotinama, popuši. Kad hoćeš nove cipele, puši. Kad ti se žuri na partijski sastanak na koga moraš otići makar krepala, popuši. I meni je pušenje odgovaralao jer je trajalo kraće i nisam morala glumiti orgazam koji je izgledao kao napadaj astme. Kako orgazam izgleda vidjela sam u pornofilmovima.
U penziji je pušenje muka božja. “Lakše, jače, sporije, čvršće, lakše, miluj ga, pusti ga, zgrabi ga, uzmi ga, pogledaj ga, otvori oči, ne diže mi se jer žmiriš, ne diže mi se jer gledaš, ne diže mi se jer ne znaš pušiti…” Ja? Ja da ne znam pušiti nakon četrdeset i pet ili pitaj boga koliko godina staža? Koja laž?! Koja jebena, jebena uvreda! Prestala sam pušiti, zatražila razvod i krenula u borbu. Nisam znala, pojma nisam imala da je to što dvadeset i pet godina imam kreditnu karticu na njegovo ime problem velik k’o kuća. Da, zaboravila sam i u kakvoj zemlji živim. Sutkinja me osudila na povrat svake lipe koju sam potrošila preko njegove kartice. Uzalud sam vrištala da sam i ja radila i da sam lovu trošila na život, školovanje djece…Dugujem mu trideset milijuna kuna sa kamatama i još tristo tisuća kuna za nanošenje duševnih boli jer nisam dobro pušila.
Želim reći, popušila sam jer nisam htjela pušiti. A okolo seru da pušenje ubija.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑