Borbeni - Vojni - Psi i njihova Povijest

među najstarijim borbenim psima je japanac Akita Inu

Akita Inu

Vjeruje se da su se psi doveli u Japan dok Japan još nije bio odvojen morem od ostatka kopna.
Otisci stopala su pronađene u Jomon periodu (8000 do 300 god. pr.Kr) u nastambama, što je sugeriralo da su ti psi živjeli skupa sa ljudima kao ljubimci u kući.
Otisci stopala su bili dužine 4 – 6 cm što odgovara psu srednje veličine. Kosti pasa često su bile pronađene na grobljima na tim područjima.

Japanska akita potječe iz Tohoku regije koja se sastoji od 6 prefektura gdje spada i Akita prefektura. Tohoku regija spada u najsjeverniji dio Japana.



Grad Odate koji se nalazi unutar Akita prefekture se smatra domom japanskih akita. Odate je oduvijek bio poznat kao grad pasa a i dan danas se često najjača izložba u Japanu (Hombuten) održava u gradu Odate.

Akite su bile poznate pod imenima Odate Inu, Kazuno Inu, Nambu Inu (Inu u prijevodu znači pas). Dobijali su imena ovisno o području gdje žive.
Psi koji su živjeli u centrima grada bili su poznati kao Kuwae Inu ili Kuriya Inu i koristili su se za borbe dok psi koji su živjeli na selima i planinama su bili korišteni kao lovci i poznati su pod imenom Matagi Inu. Kuwae Inu i Matagi Inu psi su bili manje više vrlo slični psi. Oba psa su bili japanski psi koji su vijekovima uzgajani u Japanu. Od tih pasa je nastala današnja japanska akita.

Dr. Shozaburo Watase je raspodijelio japankse pse na tri vrste prema mjestima gdje se nalaze; daleki sjever, srednji sjever i jug.
Psi sa dalekog sjevera su bili snažni psi, guste dlake, za uvrnutim repom preko leđa. Pse sa dalekog sjevera je predstavljala akita.

Uzgoj riže kao glavni izvor bio je u periodu od 300 god pr.Kr. do 400 god., no zbog klimatskih uvjeta na sjevrnom području lov na ribu i divljač je bio i dalje glavni izvor hrane.
Čak i kada je agrikulturni način života postao dominantan i u samom gradu Odate, na nekim selima su ljudi ipak preživljavali kao lovci. Ta sela se zovu Matagi sela. Matagi sela su imala isti metodu lova, manire i običaje. Matagi Inu psi su bili uzgajani u tom području. Grad Odate je bio poprilično izdvojen od ostatka Japana s jedne strane zbog planina, s druge strane zbog klime što je ograničavalo razvitak tog područja a i psi se nisu mjenjali.

Borba pasa je bila vrlo popularna u Tokugawa eri (1612 – 1868). U to vrijeme je oko 1630 je srednje veliki pas korišten za lov postao poznat kao Akita Matagi a nekada i kao Matagi Inu u Tohoku regiji. Vjeruje se da je današnje akite vuku podrijetlo baš od tih pasa. Vlasnici tih pasa su bili shoguni. Korišteni su za pronalazak krupne divlajči i zadržavanje divljači dok ih lovci ne bi ubili.



1780 je obilježilo gladovanje što je dovelo do nestabilnog socijalnog društva. Ljudi su bili nervozni i morali su čuvati svoju opskrbu hrane. Iz tog razloga su se nabavljali psi čuvari što je značilo upotrijebljavanje Matagi pasa u drugačiju svrhu od prvobitne namjene (lova).

Kako je za psa čuvara potreban pas impozantne i snažne pojave psi su bili uparivani sa što većim jedinkama što je rezultirali sa povećanjem visine, snažnijeg kostura, mišićavijeg tijela. To je bio temelj velikog japanskog psa kojeg su zvali Akita.

Nakon tog vremena ljudima je u tradiciji bilo imati psa. Matagi lovci su ih dalje koristili za lov dok su imućniji ljudi ih i dalje držali kao pse čuvare. Neki od tih obitelji su počeli koristiti svoje pse za borbu pasa. Kada su se počeli koristi za borbui se nezna točno. Većina obitelji je posjedovala jednog ili dva psa. Ti psi su svi bili jednakih boja i uzgajali so se od generacije do generacije. Psi su dobivali imena po boji i imenu vlasnika. Borbe pasa su privlačile sve više ljudi i odvijali se na različitim mjestima. Borba pasa su bile dozvoljene i od vlasti i poprimile sve veću popularnost. U to vrijeme su te pse nazivali Odate Inu (prema mjestu iz kojeg potječu).

Nema mnogo zapisa o tom periodu no nastale su mnoge legende i stare priče kao što je jedna od najpoznatijih o psu Naka No Tera No Moku koje je odrastao u Jououji hramu. Priča je bila malo pretjerana no prema njima Moku Go je bio 85cm visok u grebenu. Bio je pinto boje sa poprilično dugačkom dlakom. Bio je toliko jak da je odrasli čovjek mogao da jaše na njemu. Nisu ga mogla svladati ni tri psa odjednom. Rođen je sam u leglu kasnim 1850'-tima i živio kroz 1860'-te. Ubijen je 1871 od strane nepoznatog Samuraja. Pored Moku Go-a postojalo je još nekoliko vrlo poznatih pasa kao Saku Niisaawa Mura, Jiku Matoumura, Aka Misonai Mura, Goma Nezosuama.

Negdje oko 1897 Tosa borbeni pas se pojavio u Akita prefekturu. U to vrijeme Tosa je bila poznata u Kochi prefekturi koje je bilo najpopularnije područje borbe pasa. U početku je Odate Inu bio jači od Tose. Ubrzo se to promjenilo jer su Tosu uparili sa psima iz Europe.
Tako da su Tose bile uparene sa mastifima, bernardincima, njemačkim dogama i drugima.
Iz tog razloga je Odate Inu bio isto tako uparen sa mastifima što je dovelo do padanja ušiju.
Ta parenja su jako unazadila japansku akitu jer je s tim izgubili svoj prvobitni izgled.

1899. organizacija za borbu pasa je osnovana u Odateu. Ime organizacije je En'yukai što doslnovno znači „zabava na otvorenom“. Sagrađena je arena i ulaz se naplaćivao za odrasle i za djecu.



Na vrhusncu popularnosti 100-tinjak pasa se borilo u areni.
U Odateu je borba pasa bila još intenzivnija zbog natjecateljskog duha protiv neprijateljskog saveza „Savez Tosa borbenih pasa“.



Zapisi pokazuju da Tosa više nije smatrana kao pas podrijeklom iz Japana zbog ukrštavanja sa pasminama iz Europe jer prvobitna Tosa je bio mali pas koji je izgubio svoj izgled (danas poznat kao Shikoku).

1909 Masataka Mori guverner Akita prefekture je zabranio borbu pasa što je rezultiralo pozitivnim odjekom kod ljudi s toga je 1919. god. Pasmina proglašena spomenikom kulture.

Kako bi se održala čistokrvnost Odate pasmine osnovan je 1927. god. „Savez za očuvanje akita pasmine“ koji i danas djeljuje (Akita Inu Hozonkai). 1931. god pasmina je dobila ime AKITA i 9 pasa je proglašena spomenikom prirode nakon čega je pasmina postala vrlo popularna.

U Asahai novinama iznjeta je priča o Hachiku nakon čega je pasmina postala poznata diljem Japana. Spomenik u čast Hachiku je podignut 1934. god. Hachiko je umro 08.03.1935. god. i taj dan je proglašen danom žalosti u Japanu. Vijest o njegovoj smrti privukla je mnoge na Shibuya željezničku postaju gdje je cvijećem bio prekriven njegov spomenik.
Dim od tamjana je tog dana posivio sunčano nebo.



Kako je Japan sudjelovao u 2. svijetskom ratu broj Akita se drastično smanjio i nastala su tri tipa psa koji su bili poznati kao Akita. Jedna od toga je bila Matagi Akita koja je bila prvotno korištena za lov, drugi tip je bila borbena akita koja je bila mješanac Matagi akite i mastifa i njemačkih doga, treći tip akite je bio Njemački Ovčar Akita koji je nastao jer su vlast dale narediti da se ubiju svi psi zbog krzna osim njemačkih ovčara koji su bili korištenje u svrhe vojske pa su uzgajivači pokušali spasiti pse ukrštavanjem sa njemačkim ovčarem. Neki su svoje pse poslali u Matagi sela u planinama. Neki su pokušali izbjeći ubijanje akite tako što su im davali tipična imena za njemačkog ovčara, što objašnjava razlog zašto su se mnoge akite u to vrijeme zvale „Carl“, „Mary“, „Peace“. Ovaj period je bio vrlo nesretan za pse, vlasnike i uzgajivače.

Poslije rata savez za očuvanje akite je htio povratiti prvobitni izgled akite pa su korišteni psi koji su ostali u Matagi selima.
Postoji mnogo diskusija o samom porijeklu i razvoju kod Akita pasmine no ono najvažnije su priče i zapisi starih naroda koji dokazuju da je Japanska Akita direktni potomak Matagi Inu pasa koji svoja korijenja imaju u Akita prefekturi.

Kako je osnovan „savez za očuvanje akita pasmine“ tj. Akita Inu Hozonkai
Bira se Meiyoushou pobjednik... prije sam još pisao o Meiyoushou pobjednicima.
No ukratko, to su psi koji su imali neke ekstra vrline zbog čega su proglašeni tom titulom.
Akita kada osvoji tu titulu više nemože biti ocjenjena nego samo izlagana kao primjer tako reći savršene akite.
Ta titula se dodjeljuje samo na Hombuten izložbi koja se održava dva puta godišnje od strane Akiho klub tj. Akita Inu Hozonkaija. Na izložbi može biti proglašeno nekoliko Meiyoushou winnera a ne mora biti proglašen ni jedan.

Evo nešto malo slike pasa kroz povijest koji su osvajali tu titulu gdje se jako lijepo vidi kako su se akite razvijale. Lijepo se nadovezuje na moj prethodni post gdje sam i opisao kako su se razvijali

1956. god. mužjak – ovdje se lijepo vidi tip Njemački Ovčar Akita.


1966. god. mužjak


1990. god. mužjak


2011. god. mužjak

bil ikad rekli da je ovaj medo borbeni pas?

Psi - kamikaze
(Protiv tenkovski psi)

Bili su to psi obučavani da nose eksploziv (sl.1 ) na ledjima u specijalnom rancu (sl.2) i zavlače se pod tenkove (sl.3 i 4) i oklopna vozila (tražeći hranu) gdje bi potom ,,eksplodirali,, i uništili Iili onesposobili svoju metu, naravno, pritom ginući i sami.







Pravu upotrebu protiv-tenkovski psi imali su tokom Drugog svetskog rata, kada je Sovjetski Savez upotrebio veliki broj dresiranih pasa raznih rasa ili čak mešanaca protiv nadirućih Nemačkih oklopno-mehanizovanih jedinica.Sa stanovišta humanosti možemo samo da vrtimo glavom i negodujemo nad jednom ovakvom zloupotrebom živih bića.Sa stanovišta vojne efikasnosti - samo u slavnoj Kurskoj bici ovi četvoronošci su pretvorili u plamteći železni otpad desetine Nemačkih tenkova i oklopnih kola.



Obuka : Sovjetski vojnici - dreseri su životinje držali u stanju slabe ishranjenosti a podučavali su ih kako da pronadju hranu ispod samih tenkova. Na bojnom polju bi pas opremljen eksplozivnom napravom bio nakon izgladnjivanja puštan u blizinu neprijateljskih motorizovanih jedinica. Kada bi se pas podvukao ispod nekog ,,Tigra,, drvena poluga (sl.5) koja se nalazila na vrhu ranca s eksplozivom bi bila pomerena unazad a to bi aktiviralo upaljač i... Nemci često ne bi ni saznali šta ih je snašlo.Tenkisti su zaista imali pravu fobiju od ovog lukavog izuma.Sudeći po Malaparteovom ,,Kaputu,, izgleda da je on sam bio na licu mesta tokom jednog napada negde u stepama Ukrajine (bio je oficir fašističke Italije i dopisnik s fronta) Nemci bi trošili silnu municiju i urlali kao ludaci ,,hunde, hunde...,, a zatim bi usledila eksplozija ili više njih za redom (mitraljez se pokazao nedelotvornim obzirom na relativno malu veličinu napadača, činjenice da se kreću nisko do zemlje kao i njihove brzine ) Jedino što su mogli da urade kao neku vrstu preventive bilo je da ,,streljaju,, svakog ,,hunde,,(naredjenje Nemačke komande : ,,Pucajte na svakog psa koga vidite očima u blizini zone sukoba...,,,) na koga naidju pa su masovno istrebljivali pse u selima Ukrajine i Rusije.Čak su imali i posebne ,,šinterske jedinice,, odredjene u tu svrhu.Interesantan je podatak da su i tokom gradjanskog rata u bivšoj Jugoslaviji psi takodje masovno stradali od vojnika različitih zaraćenih strana ali iz drugačijeg razloga - naime, psi su uklanjani u ljudskim naseljima zbog buke koju proizvode a koja često tokom noći podseća na ljudsko kretanje / prikradanje.

Bandog



Bandog točnije Bandogge nije priznata pasmina. Male su šanse da če je ikada priznati. Swinford je bio jedan u nizu stručnjaka koji su htjeli napraviti radnog mastiff'a...ali eto doktor je umro mlad, tako i svi psi za njim...

Sam cilj je bio stvoriti psa kojemu je glavna namjena napad na čovjeka. Isto kao sto je dogo ultimativni lovački pas, Tosa i pit borbeni psi...Bandogge je trebao biti ultimativni čuvar vašega dvorišta, skladišta, firme i sl... Visok je 62 do 67 cm,a težak od 45 do 63 kg. Boje Američkog Bandoga su tamno tigraste sve boje koje ima dogo canario ,smeđe pa čak više tamno smeđe,crna koja je rijeđa sa bijelinama na prsima ispod brade ili na nosu ,ali jako malo .

Danas postoji čovijek po imenu Joseph Lucero...on je najuspješnije nastavio rad Swinforda...uspio je stvoriti radnoga mastiffa. Njegovi su psi kako ih on zove - vaši tjelohranitelji. Uz to...po rezultatima na testovima, njegovi psi su najopkiji čuvari domova. Oni če uljezu u vašem vrtu biti najgora stvar koja mu se dogodila u životu, a i vjerojatno zadnja stvar koja mu se dogodila. Joseph stvara jedinu pasminu koja služi za napad na ljude...to joj je jedina svrha!

Njegovi psi su križani između muškog pit bulla i ženke Napuljskog Mastiffa. Mastiff je zbog čuvarskog nagona koji je jači nego kod bilo kojega drugog psa...pit je zbog okretnosti, brzine, upornosti itd... Karakterno am.bandog je potpuno sportskog karaktera ,dosta se veže za gazdu i saživi sa njim doslovnočcita misli od gospodara i zato se smatra jednom od najboljih bodyguard pasmina ako ne i najboljom.Što se poslušnosti tiče, vrlo su poslušni dovoljan je povišeni ton i to smatra kao kaznu, ,stalno vikati ponavljati iste naredbe u nedogled kao kod nekih lovačkih pasmina kao dogo argentino i sl.ljudi griješe prilikom uzimanja bodyguard pasa jer lovački pas to nije.

Americki Bandog je daleko smireniji pas i napada na naredbu ne na svoju prosudbu,osim kod obrane teritorija.Također se veže za vlasnika i oponaša ga u potpunosti,jedina mana mu je što mu promjena vlasnika djeluje pogubno za psihu i to ne može podnijeti pa čak nikada ne prihvati drugog vlasnika, ostane vijeran onom prvom kojeg je izabrao .Za kraj...ako ce bandogge ikada biti priznata vrsta...onda če to biti sigurno psi od Josepha Lucera. On ih sada več stvara 17 god i nema namjeru stati, jedini je koji daje sve u razvoj pasmine i jedini je koji zna što želi od psa...

U svom opisu Engleske 1586 god. William Harrison prvi spominje rijec Bandogge i opis ovog psa u kojem navodi da Bandogge predstavlja ogromnog,snaznog psa zastrasujuceg izgleda i ponasanja takodjer navodi da je bandog daleko agresivniji i hrabriji od dotad iti jedne poznate borbene vrste psa.Inace treba istaknuti da su najfascinantniji primjerci bandoga u dalekoj povjesti zabiljezeni na prostorima sadasnje Irske ,djelomicno i Engleske.Inace se predpostavlja da opcenito rijec bandog dolazi od Saxonske rijeci banda sto u prijevodu znaci lanac,zbog upotrebe snaznih karika i lanaca da se osiguraju ovi psi.

U dalekoj proslosti pretpostavlja se da su bandozi nastajali izborom i krizanjem najboljih primjeraka starih bulldoga i cuvarskih mastifa ili vec medjusobno krizanim psima tih vrsta koji su postali najpoznatiji kao ratni borbeni psi koristeni u krizarskim ratovima.Takvi bandozi su najvise koristeni kao psi rata u najzescim borbama krizarskih ratova od 11 do 13 stoljeca.

Inace stari bandozi su bili iskljucivo radni krizanci razlicitih velicina i vecinom su bili ratni psi ,ali i lovci i zastitnici imovine ,bez strogo odredjenog tipa,takodjer se predpostavlja da su nastajali od isticnjackih ovcara i mastifa koji su krizani sa zapadnjackim bullenbeisserima i lovackim psima ,bili su poznati u nekoliko krvnih linija vec stabiliziranih kao specificni tipovi u nekim regijama kao sto su Britania,Spanjolska,Njemacka,Poljska i jos nekim dijelovima evrope.Ali da naglasimo najjaci primjerci bandoga su stizali sa podrucja danasnje Irske.

Iznimna hrabrost koju posjeduju ovi psi je nevjerovatna.Bandog je pasmina koja potjece od daleke i duge linije borbenih predaka,stvoren je pas nevjerovatne borbenosti,smijelosti i hrabrosti i skoro potpuno neosjetljiv na bol.

Jedan od najpoznatijih bandog programa u evropi vodio je do stabilizacije i priznanja danas vrlo omiljene i poznate pasmine Engleskog Bullmastifa.

U novijoj povjesti proslog stoljeca bilo je mnogo pokusaja stvaranja najkvalitetnije rekonstrukcije starog Bandoga.Nakon raznih pokusaja i varijanti krizanja raznih pasmina,vecina onih koji su radili na tome je dosla do jednog najkvalitetnijeg tipa psa ,a za tu danas najpoznatiju i najkvalitetniju vrstu je najzasluzniji americki veterinar John B. Swinford.Taj veterinar je 60tih godina proslog stoljeca poceo sa programom stvaranja najjace cuvarske pasmine najsuperiornije u odnosu na ostale postojece.Nakon mnogo raznih eksperimenata krizanja i mjesanja raznih pasmina on je dosao da zakljucka da je najkvalitetnija i daleko najsuperiornija jedna kombinacija krizanje zenke Napuljskog mastifa sa muzjakom americkog Pit bull terijera i to na nacin da se dobije psa koji u sebi nosi 50% jedne i 50% druge pasmine.Taj pas je danas poznat pod imenom American Bandogge mastiff ili Swinford Bandog i do danasnjih dana nije stvoren superiorniji cuvarski pas i vjerovatno jos dugo i nece.John B. Swinford je umro mlad,ali je iza njega ostao njegov rad i ljudi koji su radili zajedno na pasmini, a nije kako neki vole pisati gluposti odnio sve pase u grob i zakopao tajnu o njima,zanimljivo je da se desetak godina nakon sto su se proslavili njegovi prvi psi koji su vecina bili iz direktnih kombinacija krizanja ,pojavile rekonstrukcije nekih drugih pasmina po svijetu pod drugim imenom,ali vrlo slicne Americkom bandogu gotovo identicne.Potrebno je naglasiti da su dvije slicne pasmine ovom psu danasnji Cane Corso i Perro de Presa Canario iako naravno postoje razlike.

Jedina obitelj koja je nastavila rad i stvaranje tog psa pod imenom Americki bandog je obitelj Josepha Lucera danas najpoznatijeg uzgajivaca am.bandoga kasnije se prikljucilo jos dosta drugih tako da danas u svijetu postoji mnogo linija vec generacijama stabiliziranih pasa ove pasmine.Najkvalitetniji primjerci Swinfordovih bandoga su dobiveni iz kombinacija direktnog krizanja zenke Napuljskog mastifa i muzjaka Americkog pitbull terijera ,ali da se pri tom krizanju dobiju psi sa priblizno 50% jedne i 50% druge pasmine u sebi.Nazalost po internet se obicno vidjaju primjerci sa mnogo vise napuljca i do 80% u sebi sto je daleko od pravog Swinforda koji treba biti pola pola.Dobivanje takva psa je jedina caka koju treba znati ,a nije nikakva tajna i znaju je svi imalo ozbiljniji poznavaoci te problematike.

Swinford bandog ili Americki bandogge mastif predstavlja enormno snaznog psa,kompaktnog tijela koje najvise podsjeca na uvecanu verziju pitbull terijera ili americkog stafordskog terijera,posjeduje veliku brzinu,brzinu reakcije kao i veliku okretnost,iznimno je jakog kostura koji dobiva od napuljskog mastifa i rijetko ima problema sa displazijom i bilo kojim drugim vidom problema vezanim za zglobove,tetive i misice.Swinford bandog ima jedan od najjacih ugriza u psecem svijetu,osim toga u vecini slucajeva ima klijestast ugriz koji otkida sve sto uhvati prilikom ugriza,iako je dozvoljen i skarasti ugriz.Jedina mana takvog ugriza je brzo trosenje zuba ,ali naravno ne tako previse brzo.Ova vrsta psa je gotovo neosjetljia na bol,izuzetno agresivna u napadu kao i uporna u namjeri da slomi protivnika.

Poznat je podatak da ove pse odavno koriste na istocnoj americkoj obali razni dileri i kriminalci kojima je zivot ozbiljno ugrozen po divljim cetvrtima velikih gradova amerike,to dovoljno govori o kvaliteti ove vrste psa kao zastitnika.



Americki bandog je karakterno potpuno stabilan pas koji nikada nece napasti bez pravog i velikog razloga,nije agresivan prema drugim psima,takodjer dobro poznaje razliku izmedju djeteta i odrasle osobe,prema djeci je iznimno pazljiv i do sada nije zabiljezen gotovo nijedan napad ovih pasa na djecu i opcenito nekontroliranog i nepredvidivog napada na ljude.Jedna od njegovih najkvalitetnijih osobina je upravo to sto nikada nece napasti samostalno ili bez naredbe,osim ako se ne radi o cuvanju teritorija.Americki bandog je pas veselog sportskog karaktera,iznimno inteligentan sa izrazenom osobinom citanja ljudskih namjera i razlikovanja dobrih od losih.Dok su stenci veseli su zivi i razigrani , a kako sazrijevaju prema prvoj godini zivota naglo postaju mirniji.Americki bandog predstavlja izuzetno karakterno stabilnog psa sto mu je da ponovim i jedna od najvrijednijih osobina,dosta je emotivna vrsta psa i jako se veze za gospodara i obitelj.



Swinford bandog ima prirodno izrazen nagon za cuvanjem gospodara i obitelji te teritorija na kojem se nalazi.U obrani gospodara od bilo koje opasnosti ce ako treba izgubiti i zivot, ali nece odustati.poznato je da ovu vrstu psa koriste razni kriminalci za borbe pasa i svi koji nesto znaju o njemu znaju da ce ovom psu prije puknuti srce u borbi nego sto ce se povuci ili odustati iako mu srce ne puca lako naravno.

Inace Americki bandog se malo koristi u policiji i to najvise iz razloga sto je presnazan pas koji napadaca nece lagano ozljediti vec ce ga teze ozljediti sto nije slucaj sa njemackim ovcarom ili belgijskim ovcarom koji napadaca obicno samo ometu u namjeri.Swinford predstavlja cistog i mozda broj jedan man stoper psa,odnosno psa koji moze odraslu osobu bez ikakvog problema savladati i to sa gadnim posljedicama i kao takav se najvise koristi po raznim antiteroristickim vojnim jedinicama diljem svijeta gdje su takvi psi potrebni,a najvise se koristi u Engleskoj.

Visina muzjaka americkog bandoga je oko 65 cm ,a tezina je u prosjeku od 50 do 63kilograma.Zenke su neznatno nize i tezine u prosjeku od 40 do 50 kg.Jedino dozvoljeno odstupanje kod direktnih krizanja za cistog Americkog bandog mastifa ,koje ujedno daje lijepse i snaznije pse je parenje sa americkim stafordskim terijerom,takve pse danas sve vise radi Lucero.Boja ovih pasa se javlja u svim varijantama koje posjeduje danasnji Cane Corso i dijelomicno Dogo Canario koji su inace prilicno slicne pasmine Americkom bandogu.

Boja ociju Americkog bandoga je obicno u skladu sa bojom dlake sto je najpozeljnije.Ovaj pas ima potpuno kratku dlaku jednostavnu za odrzavanje koja mu inace jako malo otpada,ima kozu koja plese po cijelom tijelu iako to na prvi pogled nije vidljivo sto je jos jedna vrhunska osobina ove vrste psa.

Američki Bulldog




Teško je govoriti o standardu Američkog Bulldoga, kada postoji toliko različitih tipova pasmine pasa. Pored Scott i Johnson tipa, tu su i jedinke dobijene njihovim ukrižanjem, te Bailey/Williamson/ Tate/Tuck kombinacije.

U ovom standardu, svi tipovi koji ne spadaju pod Johnson tip biće iskljućeni kao standardni tip.

POVIJEST:
Američki bulldog, ovakav kakvog ga danas znamo, uvežen je u SAD između 1735 i 1840 iz Velike Britanije. Bez sumnje, večina ovih pasa stigla je u luku Savannah Georgia, neki vjerovatno i u Charleston South Carolina. Ljudima pristiglim na tlo SAD dijeljena je zemlja za farme koje su trebali osnivati. U to vrijeme buldozi su se smatrali veoma korisnim i često neophodnim za hvatanje žive stoke, zaštitu i vjernog pratioca. Kako su se na jugu razvijale farme, tako su počele da se šire lagano i prema sjeveru. Zajedno sa njima išli su buldozi.

Goveda su u to vrijeme bila veoma različita od današnjih, sa oštrim rogovima koji su im služili za zaštitu, bili su mnogo manji i brži. Ako su krava ili bik bili zdravi, vukovi ih ne bi napadali. Buldozi su imali fizičku snagu, brzinu, okretnost i izdržljivost koja je prevarila čak i vukove. Od buldoga se očekivalo da uhvati ili napadne bez razloga, ukoliko njegov vlasnik izda naredbu. Ukoliko buldog nije mogao izvršavati svoje dužnosti, često je bivao izboden ili tučen do smrti.

Lubanja buldoga iz 1735 bila je manja od onih iz 1933. Njuška je bila duža, bili su viši u ramenima, ne tako široki u prednjem dijelu, lakših kostiju i tijela i manje razvijeni u svakom pogledu. Tih godina buldozi su počeli biti trenirani za borbe sa bikovima, kada bi zagrizali njegov nos i nikada niti jedan drugi dio. Ovaj metod napada ostao im je utisnut do dana današnjeg, mada je borba sa bikovima ukinuta oko 1835 godine.

No, oko 1840, bilo je manje buldoga u Engleskoj nego ikada od postanka rase. Večina tadašnjih buldoga težili su oko 25kg i izašli iz linija koje su odgajane za borbe, ekstremno aktivni, snažni, razigrani psi. Nisu ni približno bili tako teške građe kao što su današnji predstavnici pasmine.

U SAD, buldozi su se tada održali večinom u državama Georgia, Alabama i dijelu Floride. Vlasnici su ih zadržali zbog njihove odanosti i fizičke sposobnosti da štiti porodicu kao sluga i pratilac.

U SAD do 1970 godine, nije bilo nastanka novih pasmina pasa prema kojima se ukrižao buldog, sem Američkog Pit Bulldoga i Američkog Pit Bull Terrijera, veoma vjerovatno.

Ranih 1970-tih, Alan Scott i J.D. Johnson prvi su registrirali svoje buldoge kao Američki "Pit" Bulldog, jer je to bilo jedino moguće tada. U to vrijeme oni su se obično nazivali "Bijeli Engleski" buldozi. Imali su ekstremno malo sličnosti sa manjim Pit Bulldozima. Onda su oko 1975, zbog loše reputacije Pit Bulldoga Alan Scott, J.D. Johnson i Joe Painter odlučili da bi bilo dobro preimenovati ime ove pasmine u "Američki Bulldog". Od tada se i registracija te dvije pasmine vodi odvojeno.

Oko 1980-te, J.D. Johnson je poslao jednog od svojih kuja na parenje sa šampionskim Engleskim Bulldogom. I njegova kuja bila je več mješanka sa Engleskim Buldogom. Od tada se J.D. Johnson i Alan Scott razilaze i svaki započinje svoju liniju uzgoja. Danas postoje samo dva osnovna tipa ili linije Američkih Bulldoga nazvanih Johnson tip i Scott tip. Oba tipa su pretežno bijela, mada se javljaju i druge boje. No, svima njima ostaje zajednička lojalnost i posvečenost vlasniku.

Johnson tip je veći sa težinom od 40 do 55 kg. Oni imaju manje mišića i više nabora, po pravilu. Srednji vijek života im je oko 8 godina. Oni nisu ono što bi se nazvalo pravim radnim psom pošto imaju niži stepen izdržljivosti, kao i svaki veliki pas. Ovi psi se sve rijeđe i treniraju kao radni psi.

Scott tip se ponekad naziva i radna varijanta američkog buldoga, da bi se lakše odvojili ovi različiti tipovi. Ova linija pasa je manja i teži oko 30-50kg. Oni su sportskije građe, mišičavi, gipki i okretni. Imaju manje zdravstvanih problema i znatno duži životni vijek. Ovi psi još uvijek se često koriste na farmama i kao radni psi.

OPIS:
Američki buldog je veoma mišičav, čvrst pas sa veliko, snažnom glavom i vilicom. On je hrabar i odlučan, ali ne neprijateljski raspoložen pas. Obazriv i samopouzdan, ovaj pas istinski voli djecu. Poznat je po herojskim činovima pri spašavanju gospodara. Ovi psi borili su se sa divljim psima, bikovima, pa čak i vatrom. Često se kaze: "Boriti se sa ovom pasminom psa je isto kao boriti se sa životinjom koja ima glavu krokodila i tijelo pitona". No, kada ga pozove vlasnik, on se odaziva istog momenta. Nije čudo da se kaže da oni imaju istinsku istrajnost, posvečenost i ljubav. Zbog svojih jakih zaštitničkih nagona, Američki Buldog mora biti veoma dobro socijaliziran i treniran u poslušnosti od ranog doba. Neki mogu biti agresivni prema drugim psima i rezervirani prema strancima. Oni moraju biti sa ljudima da bi bili istinski sretni. Budući vlasnik treba da zna da ovi psi ispuštaju mnogo pljuvačke i slina.Te izgledom naborane, čvrste, kompaktne građe, bez prisustva prekomjerne težine. Mužjaci su karakteristično veći, težih kostiju i mišičaviji nego ženke.

Bull Terrier



Bull terrier - je engleska pasmina koja je nastala u devetnaestom vijeku. Preci bulterijera su korišteni za borbe sa psima, medvjedima, bikovima, jazavcima i štakorima. Ljudi tadašnje Engleske odlučili su stvoriti psa koji bi sa još više uspješnosti obavljao gore navedena zadatke. Tako su ukrštali bulldoga (stari engleski buldog koji nema baš velike sličnosti sa današnjim) i sada izumrlog Blac and Tan Terriera.
Htjeli su dobiti buldogovu hrabrost, neosjetljivost na bol i žestinu sa terijerovom brzinom, agilnošću i ubojitim instinktom. Dobili su ne baš lijepog psa, krivih nogu, nedefinisane boje, grubog izgleda ali neustrašivog i okretnog psa koji je pokazivao bezgraničnu odanost prema vlasniku i sposobnost u ringu. Ime mu je bilo Bull and Terrier.

Neki vlasnici tog psa koristili su ga u druge svrhe, čuvanje ovaca, lov i ubijanje štetočina. Jedan od njih bio je i James Hinks koji je ukrstao Bull and Terriera sa White English Terrierom. On je bio mišljenja da gentleman onoga doba želi vjernog pratioca koji se razlikuje izgledom od drugih pasa, a stanju je obraniti vlasnika. Rezultat je bio bijeli Bull Terrier zvan "bijeli kavalir". Hinks se je želio još više učiniti bulterijera elegantnim bez povijenih nogu i rafiniranog hoda. Spominje se da je u većoj ili manjoj mjeri u nastanku (rafiniranju) bulterijera sudjelovalo par pasmina neke u većoj neke u manjoj mjeri: dalmatiner, pointer, greyhound, foxhound i borzoi. Pasmina je službeno priznata 1888.g., a njegova kolor varijanta nešto kasnije.

Američki Pit bull Terijer


na slici Rednose

Americki Pit bull

Pitt Bull Terrier i Američki stafordski terijer sliče kao jaje jajetu a bit razlike dviju pasmina i nije u nijansama i vanjskom izgledu,već u uzgojnim ciljevima i primjenjivoj metodi koje su usmjerene na promjenu karaktera pasa.

Pitovi nisu ništa opasniji od ostalih pasmina pasa, pod uvjetom da štenad potječe od zdravih, uravnoteženih roditelja i da su naučeni na društvo ljudi, pasa i ostalih životinja, tvrde poznavatelji pasmine.

Pitt Bul Terrrier

Od početka ciljanog uzgoja Ujedinjeni kennel klub(UKC) vodio je redovnu knjigu i organizirao borbu pitova u SAD-u. Rodovnice i danas za pitove izdaje UKC(nije član FCI-a),ali se ogradio od borbi pasa kad su one zabranjene 1900.god.Unatoč zabrani,borbe pasa i danas se redovito održavaju, i po procjenama,godišnje ugine oko tisuću pasa kao posljedica (ilegalno) organiziranih borbi,od kojih je večina pit bul terijera.

Pasmina je tijekom zadnjih nekoliko godina širom svijeta stekla negativu popularnost,a u nekim je zemljama čak izrijekom zabranjen njihov uvoz i uzgoj.
Tisak i mediji iskoristili su ponašanje nekolicine neodgovornih vlasnika pasa koji su,iskoristivši urodjenu ratobornost i neustrašivost,uvježbali pitove za borbu protiv ljudi što je posljedično rezultitralo zabranama uzgoja u mnogim državama širom svijeta.

Poznavatelji pasmine,medjutim,tvrde da pitovi nisu ništa opasniji od ostalih pasmina pasa,pod uvjetom da štenad potječe od zdravih,uravnoteženih roditelja i da su u najranijoj dobi naučeni na društvo pasa i ostalih životinja.No neovisno o preporuci ljubitelja pasmine,najbolje bi bilo da pit bula ne nabavlja početnik ili onaj vlasnik koji nema iskustva,fizičke i mentalne snage da ukroti njegovu nevjerojatnu snagu i borbenost.Ako vlasnik u tome uspije,njegov će pit postati pouzdanim čuvarom njegova imanja. Ako vlasnik ima sportskog duha,potražit će klub za obuku pasa ili odgovarajuće borilište za potezanje tereta,gdje će se njegov ljubimac vjerojatno posebno istaći (najsnažniji pitovi u stanju su povući predmet i do 25 puta veće mase nego što mu je vlastita).

Amerikanizacija pasmine

Amerikanci su uvijek vjerovali da je veće bolje i zato su uvijek nastojali stvoriti veću životinju. Amerikanci su otkrili i da su pitovi i terijeri vrlo hrabre i odane životinje,te su se vrlo brzo počeli uzgajati na farmama i rančevima.Vrlo dobro su se prilagodili i životu na graničnim područjima,te su vrlo dobro postupali sa djecom.Stitili su stoku od štakora,grabežljivaca,medvjeda,vukova i zmija.

Vlasnicima pasa za borbe su imali pedigree(rodovnik) svojih pasa,pa su čak neki svoje pse registrirali daleke 1898.god. kada je u UKC-u Chavnay Z.Bennett prvi put vidio zastupnike Pit Bull terijera kao pasmine. ADBŠje stvorena 1909.god. pod predsjedništvom Guya McCorda i njegovog prijatelja Johna P.Colbya.

Svaki pas nema svoj dan,ali pit bull ga je svakako imao i to za vrijeme 1.svj.rata, kada je bio visoko nagradjen od naoružanih snaga U to vrijeme mnogi su časopisiś imali stripove sa glavnim junacima pitovima. Za vrijeme 1.svj.rata pitovi su dokazali iznimnu inteligenciju.Pit Stubby je bio najpožrtvovaniji pas-vojnik.Uznapredovao je do narednika,ušao u službene zapise te osvojio 2 medalje.






U prvom svjetskom ratu, pas po imenu Stubby dobio je cin narednika u vojsci SAD-a time sto je cuvao zarobljenog njemackog spijuna dok nisu stigle americke trupe. Takodjer je spasio mnoge zivote oglasavajuci opasnost od napada bojnim otrovima. Jos jedan pas koji je stekao slavu bio je "Lucenay Pete" koji je glumio u staroj komediji "Our gang". Pete je proveo skoro devet godina na filmu i dvije godine u kazalistu. Malo ljudi zna da smijesan prsten oko njegovog oka nije bio nacrtan.

Popularnost pitova je sve više rasla.Ovisno čemu je služio i gdje je živio pasmina je bila nazivana različitim imenima kao: buldog,američki bul,terijer,Pit dog, i naravno američki pit bull terrier. Prvi pit bul-filmska zvijezda je bio Pete. Dresirao ga je Harry Lucenay. Srednjih 1960-ih godina UKC i ADBŠsu počeli intezivno plasirati pit bule u medije.




Pit bul danas

Američki pit bull terrier je po ADBI i dalje hrabar,vrijedan i miroljubiv pas kakav je uvijek i bio.Prikladan je za različite uzbudljive aktivnosti.Idealan je za rad s bolesnima. Još uvijek ih možemo naći na farmama u Americi,a takodje i na granicama. Američki pit bull terrier je uvijek bio pas sa jakom željom da zadovolji vlasnika. Zato je vidljivo da su ovi psi najbolji u ostvarivanju vlasnikove nakane da ih napravi pravim kućnim ljubimcima.

Osobine pita

Protiv popularne histerije medija pit bul nije samo za klanje(borba) nego je za naučiti i uzgojiti da ne bude agresivan.Danas pravi uzgajivači pit bula dresiraju za kućne maze tako da se budući kupci ne moraju brinuti da je agresivan nego da je maza.Zaštitnički instinkt američkog pit bula obično izbijen na površinu kada je pas 10 mjeseci star.Pit bul sa dobrim temperamentom neće pokušati napasti čovjeka bez vrlo dobrog razloga,ali će početi lajati kad čuje zvono ili vidi stranca da se približava kući.

Mlade pse ne treba učiti da čuvaju nego ih treba pustiti da sami shvate kako treba čuvati,zato što pitovi imaju urodjen nagon za čuvanje obitelji i kuće.Iz njihove borbene prošlosti pit je razvio jedinstven temperament.Jedan od tih je sposobnost selektivna osobnost i učinkovitost,i sposobnost da ne iskaljuju svoju agresivnost na ljude.Pit bul kad je u šetnji, na uzici,živcira ga pogled drugog psa u oči.Pit bulova moguća reakcija je da se suoči sa s drugim psom spreman da ga sredi.Ako je pit bul treniran,i ako mu je njegov gazda naredi da stane i kazne ga radi njegova ponašanja,pas će ga početi lizati.

Pitovi uživaju biti u centru pažnje i sposobnosti su prilagodili se okolini.Zahvalno pokazuju želju za rad sa djecom i koriste se za dječje bolnice,vrtiće i škole za mentalne osobe.Pit bulovi posjedjuju veliko samopouzdanje ne samo kod kuće nego i u parku i na ulici. Oni ne poštuju teritorijalna prava kao što poštuju druge vrste pse,poštuju samo ono-gdje stane to je njegovo.Dok stupanj agresivnosti ovisi o psu,pitovi su obično samo sigurni da izbijegavaju druge pse nego da se dokazuju u borbi,ali to nije čest utjecaj.Morate biti pažlivi jer od 9 mjeseci u psu se probudi želja za dokazivanjem prema drugim psima (upušta se u borbu).To je jedan od razloga zašto se pit mora dresirati.Neki pitovi dave štence drugih vrsta,jer ih ne mogu smisliti,a ženke su poznate medicinske sestre.One će prihvatiti SVE,od mačića do svinje.

Pas detektiv

Američki pit bul sa živčanim temperamentom je rijetka iznimka,ali takve pse treba odmah uspavati,jer je poslije je opasnost za obitelj.On se može smiriti,ali poslije će ponovo poludjeti.Pitovi koji su agresivni na ljude ne priznaju se za uzgojnu liniju i preopasni su da budu kućni ljubimci.Ako je razmažen i strašiv on može ugristi iz straha. Dobri uzgajivači pažljivo biraju štence dobrog karaktera za uzgojnu liniju,ali na nesreću uvijek jedan ostane živčan.Psi s takvim temperamentom su rijetko registrirani u ADBŠili UKC.Američki pit bul terijer,neke od tih pasa vlasnik sam pravi ubojicom.
Evo tri razloga zašto perfektan mladi psić postane mentalno poremećen.

1. Neki ljudi uživaju imati takvog opasnog psa.Razlog tomu je da vlasnik namjerno psa draži na druge pse i tako ga napravi živčanog.Radi toga pas izaste i postane opasan baš onako kako njegov vlasnik hoće.

2. Strpljenje i upornost su jedan od razloga zašto pas postaje agresivan,jer pitovi dok su mali napadaju iz straha i već onda ih treba odučiti od toga .

3. Najvjerojatnije kad se mladi pas stavi na lanac bez ikakvog kontakta sa ljudima i psima,usamljen i izoliran postane živčan na sve oko sebe i onda on izgubi sramežljivost i dragost.

Kad bi pas mogao birati vlasnika,a ne vlasnik psa,pit bul bi najvjerojatnije izabrao onog koji je blagoslovljen sa duhom i koji voli živjeti.Takva vrsta psa trčkara po kući i uveseljava vlasnike.Pitovi se vole igrati i u dubokoj starosti,ali nažalost mnogi ljudi misle da psi što su stariji nemaju volje za igranje. Ali ima osoba koji vole te pse pa se s njima stalno igraju.Mnogi pitovi su jako okretni pa ih većina ljudi koristi za tu vrstu natjecanja.Ta natjecanja uključuju: natjecanje iz poslušnosti-vući velik teret,demonstracija okretnosti i mnogi drugi sportovi.Dobar vlasnik američkog pit bula sposoban je vrlo dobro kontrolirati ovu vrstu psa.Glavno pravilo je da je ovaj pas otprilike jak kao tri čovjeka njegove težine,što znači da je pit od 60 kg jak kao čovjek težak 180 kg.Dobro treniran pit obično je nježan s djecom.

Pit kao radnik

U Americi kao i u pojedinim evropskim državama Pita danas dresiraju za rad na Aerodromu/Carini, Policiji i u službi vatrogasaca.