Svet gljiva

Napomena:
Ako dobro ne raspoznajete gljive, ne upuštajte se u branje istih sami,
povedite sa sobom vrsnog znalca ili se učlanite u gljivarsko društvo

AURICULARIA AURICULA (Judino uho)




Jača opći imunitet organizma, pomaže kod problema s Hemroidima, a istovremeno djeluje protiv tumora.

Napomena:
Iako je Judino uho dokazano ljekovito ono može uzrokovati Sindrom di Szechwan.
Naime treba biti oprezan ako se judino uho koristi dosta često ili u
pretjeranim količinama ili s ljekovima kao sto su aspirin, jer moze
uzrokovati unutarnja krvarenja. Dakle ovu gljivu koristiti ali u
umjerenim količinama

Gljive – Vodič kroz svet jestivih i otrovnih gljiva



Mikološko društvo Srbije

Pre izlaska na teren:

Prvo gljivarsko pravilo: Sakupljajte za jelo samo
one vrste gljiva koje sa sigurnošću možete da odredite. Ako niste
sigurni u ono što ste pronašli, odvojte u neku kutiju, namenjenu
sakupljanju nepoznatih vrsta. Kasnije možete konsultovati literaturu i
potražiti pomoć u nekom gljivarskom udruženju. Sve što sakupljate radi
ishrane nakon branja dobro očistite i nosite u korpama pletenim od
pruća, u platnenim i papirnatim kesama. Ne berite gljive u blizini
prometnih saobraćajnica ili u industrijskim zonama grada. Otrovaćete se
teškim metalima i ostalim otrovima koji će se usisani iz zagađene
životne sredine naći u plodnim telima. Ako je šuma blizu puta, udaljite
se najmanje 100 metara pre no što počnete da sakupljate gljive radi
konzumiranja.

Drugo gljivarsko pravilo: Gljive secite nožem samo
ako rastu na stablu i to tik uz samu koru. Ako rastu na zemlji lagano ih
zavrćite u smeru kretanja kazaljke na satu dok gljivu ne uberete.
Sitnije vrste, kao na primer lisičarke, borovog mišića i slično, čije su
micelije veoma blizu površine zemlje ili u samoj stelji, bolje odrežete
nožem što bliže zemlji, nego da prilikom branja pokidate i samu
miceliju. Ne čupajte ih i ne šutirajte. One su samo plodovi gljivače
(micelije), koja živi skrivena od vašeg pogleda u stablu, zemlji ili
šumskoj stelji i koju treba čuvati i negovati, da bi nam i sledeće
sezone podarila svoje plodove u obliku gljiva. Nikada ne berite previše
mlade niti previše stare primerke. Uvek ostavite dovoljan broj zrelih
primeraka koji će pustiti spore iz kojih će se razviti novi živi
organizam. Berite samo onoliko koliko vam je potrebno.

Treće gljivarsko pravilo: Otpatke industrijskog
porekla ne bacajte po šumi, posebno ne plastiku. Nju bakterije i gljive
ne mogu da razgrade jer nije prirodnog porekla.

Četvito gljivarsko pravilo: Gljive nakon povratka sa
terena preradite što pre. Njihovi proteini su lako razgradljivi. Ako ih
ostavite da stoje više od 12 sati nakon branja, a da ih termički niste
obradili, počeće proces kvarenja. Ako konzumirate takvu gljivu imaćete
iste simptome kao da ste se trovali pokvarenim mesom. U termičku obradu
spada i odlaganje u zamrzivač.

Peto gljivarsko pravilo: Svaku novu gljivu koju
želite da uvrstite u svoj jelovnik prvo probajte. Ako nakon 24 sata ne
dođe do pojave bilo kakve alergijske reakcije, sigurno je možete
konzumirati. Ne jedite gljive svakodnevno niti u preteranim količinama,
to vodi zasićenju organizma. Gljive su pre svega začin i dodatak jelima.
Sedmično možete pojesti 1/2 – 1 kg različitih vrsta, ali povremeno
pravite i pauze. Proteini iz gljiva su svarljivi samo 70%, a hitin, koji
gradi njihov ćelijski zid u našem organizmu razgrađuju bakterije koje
žive u tankom crevu. Zato veće količine gljiva izazivaju neprijatna
nadimanja. Ako niste sigurni šta ste ubrali, bolje je baciti i dobru,
jestivu gljivu, nego nasumično pojesti neku otrovnu iz čiste lakomosti.
Zapamtite: U SVET GLJIVA SE ULAZI POLAGANO.

Evo još jedne teške otrovnice PANTEROVA MUHARA - AMANITA PANTERINA
Ova je gljiva smrtno otrovna, ali znakovi trovanja nastupaju za pola
sata,što je sreća pa se može takvoj osobi pružiti potrebnu pomoć...Na
slici se vidi da ju je neka životinja grickala,to znači da je otrovna
samo za ljude....

vrganji u prirodnom okolišu

OTROVNE GLJIVE
Na ovoj stranici dat je opis nekih od otrovnih vrsta gljiva koje se najčešće pojavljuju u našim krajevima. Otrovne gljive sadrže različite otrove koji mogu izazvati brojne smetnje, pa čak i smrt. Neki se otrovi u gljivama mogu eliminirati kuhanjem, tj. termičkom obradom, dok u pravilu, prave otrovnice ostanu opasne i nakon kuhanja, prženja, usitnjavanja, a otrovne su i sušene.

Muhara (Amanita muscaria)
Otrovna gljiva bijelog i tvrdog mesa, bez izrazitog mirisa i okusa. Klobuk u početku poluokruglast, kasnije spljošten, promjera 5-20 cm, prekriven jarkocrvenom ili narančastocrvenom kožicom koja se lako skida. Mlada gljiva ima po klobuku neravnomjerno raspoređene bijele krpice. Starije gljive imaju sitno naboran obrub i gladak rub. Trusište je sastavljeno od bijelih, gustih, širokih, trbušastih i različito dugačkih listića, a otrusina je bijela. Stručak je bijeli, vitak i valjkast, u početku pun, kasnije šupalj. Visok 12-20 cm, promjera 1-2,5 cm, u gornjem dijelu s njega visi bijeli, sitno naborani zaostatak zastorka. U donjem dijelu stručak je gomoljasto zadebljao, s 2-3 reda bradavičastih izraslina koje su ostatak vanjskog ovoja.
Ludara (Boletus satanas)
Klobuk gljive promjera je 8-20 cm, u početku poluokruglasto ispupčen i s podvijenim rubom, a kasnije jastučast i čvrst. Isprva je fine, baršunaste površine, zatim gladak, bjelkast pa bijelo-siv sa zelenkastom nijansom. U starosti ima prljavosmeđe pjege. Stručak je kratak, čvrst, tvrd i zdepast, zadebljao u donjem dijelu. Žute je boje i prekriven crvenom mrežicom. Zbog crvene mrežice, vrlo guste u srednjem dijelu, stručak izgleda crven.
Panterovka (Amanita pantherina)
Vrlo otrovna gljiva bijelog mesa s mirisom rotkvice i neizrazita okusa. Klobuk joj je sivo-smeđi ili sivo-žućkasti, sitno naborana obruba i promjera 5-12 cm, poslije izblijedi, a posut je malim bijelim krpicama. Listići trusišta su bijeli, gusti i široki, a otrusina je bijela. Stručak je bijel i stupast, visok 6-15 cm, promjera 0,5-1,5 cm. Pri dnu je gomoljasto odebljao i tijesno obuhvaćen preostalim dijelom bijelog vanjskog ovoja koji gore završava sa 2-3 stepeničasta prstena. U gornjem dijelu je uži, s ostatkom bijelog nenaboranog zastora.
Zelena pupavka (Amanita phaloides)
U mladosti je zelena pupavka zatvorena u bijeli vanjski jajoliki ovoj, a donju stranu klobuka prekriva kožasti zastorak. Stručak i klobuk se izdižu s rastom gljive u ovoju i pritiskom rastrgnu vrh ovoja. Ostatak vanjskog ovoja zadrži se uz donji dio zadebljala stručka. Klobuk je promjera 5-15 cm, u početku poluokruglasto ispupčen, kasnije spljošten i s glatkim rubovima. U različitim je nijansama maslinastozelene boje, smeđe-zelen, žut ili bijel, u sredini obično tamniji. Listići trusišta su bijeli, gusti, široki i različito dugački, a kod mlade gljive prekriveni bijelim zastorkom. Otrusina je bijele boje. Stručak je vitak i stupast, bijel do svijetložut, gore je uži. Njegov je donji, gomoljasto zadebljali dio okružen bijelom kožastom ljuskom koja leži duboko u zemlji i teško se uočava. Ostatak bijelog ili žućkastog kožastog zastorka na stručku je gladak ili sitno naboran, a ispod njega su na stručku zelenkaste poprečne "cik-cak" pruge. Stručak je u početku pun, a kasnije šupalj.

Najčešća trovanja gljivama u Slavoniji se događaju među ljudima koji
sami beru gljive ali ih nisu dovoljno dobro proučili ili tražili stručni
savjet. U gotovo svim slučajevima otruju se pojedinci ali i članovi
obitelji. Masovnih trovanja na sreću obično nema jer je prodaja gljiva
na tržnicama pod razmjerno dobrim nadzorom samih građana pa je prava
rijetkost da se pojavi u prodaji neka sumnjiva ili otrovna gljiva.
Činjenica da više trovanja ima kad je godina povoljna za dobar urod
samoniklih gljiva. Tada ih beru i nedovoljno poučeni skupljači koji
sami, lakomisleno, pripremaju različite vrste gljiva, a poklanjaju ih i
znancima.






Sve vrste teškoća što nastanu nakon uživanja gljiva nisu prava
trovanja. Ljudi se više puta loše osjećaju i nakon obroka inače jestivih
vrsta gljiva ako nisu bile svježe pripremljene. Smetnje koje nastupe
nisu karakteristične za pojedine vrste gljiva kao prilikom pravih
trovanja otrovnim gljivama.
Otrovne vrste gljiva sadrže termostabilne
kemijske sastojke koji već u malim količinama u organizmu čovjeka
uzrokuju tako karakteristične znakove (simptome) trovanja da se mnogo
puta može naknadno ustanoviti vrsta pojedinih gljiva. Da bismo trovanja
otrovnim gljivama razlikovali od drugih trovanja, nazivamo ih
micetizmom.



Veliki problem trovanja gljivama je i taj što su same toksične tvari u
gljivama relativno slabo istražene, a samim tim je i otežano liječenje
trovanja.Većinu otrovnih vrsta gljiva ljudi su upoznali prema
posljedicama što su ih pojedene gljive izazvale. Pri trovanjima
određenom vrstom gljiva uvijek su se pojavljivali određeni znakovi
trovanja, ovisni o količini pojedenih gljiva što je ukazivalo na
činjenicu koja je gljiva konzumirana. Simptomi trovanja se razlikuju od
gljive do gljive nastalih nakon odgovarajućeg vremena od trenutka
konzumacije.Vrlo bitan momenat u trovanjima je brzina prihvaćanja
činjenice da je konzument otovan tj. da se neprobavljena količina gljiva
prinudnim putem prije resorbcije izbaci iz organizma.Ako je je vrijeme
dugo u organizmu nastaju nepopravljive štete koje mogu za konzumenta
završiti katastrofalno.Trovanja gljivama razlikuju se po kliničkim
znakovima i trajanju inkubacije, tj. po vremenu koje proteče od jedenja
gljiva do prvih znakova trovanja. Skup znakova, karakterističnih za
trovanje određenom vrstom ili skupinom gljiva, nazivamo sindromom.



SPISAK GLJIVA I SINDROMA TROVANJA

Orelaninski ili parafaloidinski sindrom

• Cortinarius orellanus Fries
• Cortinarius speciosissimus Kuhner .: Romag.
• Cortinarius orellanoides Hry.
• Cortinarius bolaris (Pers. :. Fr.)
• Cortinarius gentilis (Fr.) Fr.
• Cortinarius limoneus (Fr. .: Fr.) Fr.
• Cortinarius sanguinea (Wull. :. Fr.) Wunsche
• Cortinarius semisanguinea (Fr.) Mos.
• Cortinarius phoenica (Bull.: Mre.) Mos.
• Lepiota helveola Bres.

Paksilni sindrom

• Paxillus involutus (Batsch.) Fr.

Mikoatropinski ili panterinski sindrom

• Amanita pantherina Fries
• Amanita muscaria Linn. : Fries
• Amanita aureola Kall.
• Amanita regalis Fries
• Amanita formosa Gom. : Rab.
• Amanita abietinum Gill.
• Amanita porphyria Gill.
• Amanita aspera Fries

Gastrointestinalni sindrom

• Entoloma lividum Bull.
• Tricholoma tigrinum Schaeff. : Fr.
• Clitocybe olearia D.C.
• Rhodophyllus rhodopolius Kummer
• Rhodophyllus niphoides Romagn.
• Rhodophyllus nidorosum Quelet
• Boletus satanas (Paulet .: Fr.) Gill.
• Russula badia Quel.
• Russula emetica Fr.
• Russula sanguinea Bull. : St. Am.
• Lactarius torminosus S. F. Gray
• Lactarius cilicioides Neuh. : Fr.
• Clavaria pallida Fr. : Schaeffer
• Ramaria formosa Persoon

Giromitrinski sindrom

• Gyromitra esculenta Persoon .: Fries
• Gyromitra gigas (Krombh.) Cooke

Parafaloidinski sindrom

• Lepiota helveola Bres.
• Lepiota brunneoincarnata Chod. : Mart.
• Lepiota scobinella (Fr.) Gill.
• Lepiota fuscovinacea Moell. : Lge.
• Lepiota lilacea Bres.

Faloidinski sindrom

• Amanita phalloides Vaill.: Fries
• Amanita verna Bull. : Fries
• Amanita virosa Fries
• Galerina marginata (Fr.) Kuhn.

Alergoidni, koprinski ili antabusni sindrom

• Coprinus comatus Mull.: Fries
• Coprinus atramentarius Bull. : Fries
• Coprinus atramentarius var. Squamosus Bres.
• Coprinus micaceus Fries : Bull.
• Coprinus clavipes (Pers. : Fr.) Kummer

Muskarinski sindrom

• Clitocybe dealbata (Sovr. : Fr.) Kummer
• Clitocybe rivulosa (Pers.: Fr.) Kummer
• Clitocybe phyllophila (Fr.) Quelet
• Clitocybe cerussata (Fr.) Kummer
• Clitocybe candicans (Pers. : Fr.) Kummer
• Clitocybe angustisima (Lasch.) Kummer
• Inocybe fastigiata Quelet
• Inocybe potouillardi Bres.
• Inocybe asterospora Quelet
• Inocybe geophylla (Sow. : Fr.) Kummer
• Inocybe pudica Kuhn.

Zanimljivo je da gljive ovisno o
vrsti , rastu na određenom staništu. U šumi , na livadi, na stablu, na
polju pa i na drugim živim bićima pa tako i na samim gljivama. Isto tako
rasti mogu : pojedinačno , u grupama , u redovima i krugovima. Čest je
slučaj da raste više različitih gljiva zajedno , sasvim blizu jedna
drugoj.To je važno jer se tada uz jestivu može nepažnjom ubrati i otrovna.

Na prvoj slici vidi se kako je uz mladi vrganj rasla i otrovna panterka.

Slijedeći primjer je kako u grupi
mednjača raste otrovna sumporača. Osim na panjevima mednjača može rasti i
na vrlo trulim komadima drveta pa se čini kao da raste iz zemlje. Uz
mednjače lako može rasti i ZELENA PUPAVKA , u tom slučaju neopreznost bi
bila kobna.

Neka vrste rastu i u krugovima. takvi krugovi svake godine su sve širi i širi , navodno mogu biti široki i do sto metara. Tada se čini da gljive rastu u redovima.Najpoznatije
gljive koje rastu u krugovima u Istri sigurno su martinčice i
đurđevače.I u te krugove mogu se umiješati i druge gljive.Kao što se i u
polukrug martinčica umiješala jedna krasnica.

Postoji i nepisano pravilo da neke
gljive nikad ne rastu same. To se kaže i za sunčanice, evo ih na
fotografiji u mnogobrojnijoj grupi.

Gljive masovno rastu i na drvetu. Tu su primjeri sumporače, mednjače i jetrenka koja tek izviruje iz panja.

U prvobitnoj juhi stvaranja života – u praoceanu, prije možda
milijardu godina, nalazili su se i preci (jednostaničnih) gljiva.
Povijest života na Zemlji u punopravnoj je mjeri i njihova povijest: bez
gljiva život ne bi mogao ni nasta(ja)ti, ni održavati se i razvijati.
Jedino one i bakterije razgrađuju organske tvari uginulih biljaka i
životinja u neorganske. One su, dakle, najstariji ekolozi. Bez njih ne
bi bilo ni humusa, plodnog obradivog tla. Kruh naš svagdašnji, vino i
pivo, ne bi bili mogući bez gljiva kvasnica. A u našem suvremenom dobu
gljive – koje čine treće veliko carstvo života, pored biljnog i
životinjskoga – stalno dobijaju na značaju u poljoprivredi, industriji,
medicini…

Proizvodnja lijekova u suvremenom svijetu nezamisliva je bez tzv.
nižih gljiva, osobito plijesni – od penicilina i mnogih drugih
antibiotika nadalje. Nasuprot tome, ljekovitost pojedinih vrsta tzv.
viših gljiva, prije svega iz reda Basidiomycetes, kao i mogućnosti
njihove medicinske primjene, za službenu farmaciju i medicinu zapadnog
svijeta praktično su nepoznata oblast. Dok je fitoterapija, znanstveno
preispitana, već odavno priznata, pa čak i opet u modi, mikoterapija –
shvaćena u najširem smislu kao iskustvena i znanstveno utemeljena praksa
očuvanja ljudskog zdravlja, sprečavanja nastanka i razvoja bolesti, ali
i neposrednoga stručnog liječenja gljivama i proizvodima iz gljiva,
pogotovo onih bolesti s kojima službena medicinska rutina još ni
izdaleka ne uspijeva izaći na kraj (maligne, virusne, kronične…) – još
uvijek je suočena s anonimnošću, sumnjom, strahom i nevjericom. A iza
poznavanja i upotrebe ljekovitih svojstava pojedinih vrsta gljiva stoje
tisućljetna iskustva tradicionalne medicine, tisuće egzaktnih
znanstvenih istraživanja i objavljenih znanstvenih i stručnih radova,
stotine patenata, registrirani lijekovi (npr. u Japanu su lentinan i PSK
registrirani lijekovi protiv raka još od sredine 80-tih godina i nalaze
se po plasmanu među prvih 10 antitumornih preparata na tome tržištu, s
prometom od preko 400 milijuna dolara godišnje). Daleko od šarlatanskog
negiranja uobičajenih sredstava i metoda znanstvene medicine, mikološki
segment tradicionalne medicine i suvremenih znanstvenih istraživanja
ozbiljno i odgovorno surađuje i doprinosi borbi za zdraviji i ljudskiji
život pojedinca i zajednice.

Gljive sadrže antibiotike, ali i imunostimulanse, tvari djelotvorne
protiv tumora i protiv virusa, tvari koje snižavaju kolesterol,
sprečavaju začepljenje žila, reguliraju tlak, poboljšavaju krvotok,
uravnotežuju razinu šećera u krvi, reguliraju probavu, poboljšavaju rad
dišnih organa, djeluju antireumatski i antialergijski, stimuliraju ili
smiruju centralni nervni sistem na neškodljiv način, poboljšavaju
seksualne funkcije, jačaju fizičku snagu i izdržljivost, usporavaju
starenje… Prastara znanja o tim svojstvima gljiva i tisućljetne
tradicije i iskustva njihova korištenja, preispituju i provjeravaju
brojne ekipe eminentnih znanstvenika suvremenim istraživačkim metodama
bar već pedesetak godina, danas već i upotrebom najsuvremenijih
dostignuća visoke tehnologije. Tako se na djelu potvrđuje već poodavna
preporuka Svjetske zdravstvene organizacije da se za očuvanje zdravlja
koriste sva provjerena medicinska iskustva i metode različitih
civilizacija, a ne samo službene medicine Zapada.

Ovdje ćemo prikazati nekoliko ljekovitih gljiva.

AURICULARIA AURICULA (Judino uho)

BUKOVACA (Pleurotus ostreatus)

HRASTOVA SJAJNICA (Ganoderma lucidum)

SKIITAKE

Gljive su zdrave

Iako se gljive najčešće grupiraju u voće ili povrće, one zapravo spadaju pod gljivice. Neke su otrovne, a neke izuzetno zdrave.

Gljive sadrže jako malo kolesterola i praktički nemaju masti ni
natrija u svom sastavu. One sadrže kompleks D vitamina i na taj način
gljive oslobađaju energiju
iz masti, bjelančevina i ugljikohidrata u hrani. Neke vrste gljiva
potiču imuno sustav I dobre su u borbi protiv raka. Linoleinska kiselina
sprječava nastanak raka dojke i prostate. Gljive mogu konzumirati i
dijabetičari jer ne sadrže masnoću i potiču normalno funkcioniranje
jetre, gušterače i endokrilnih žlijezda. Sadrže prirodan inzulin i
enzime koje pomažu pri snižavanju šećera u krvi. Za vegetarijance je
izrazito bitno da često konzumiraju gljive jer su one najveći izvor
potrebnih sastojaka kojih nema u voću i povrću.

Međutim, treba biti pažljiv s konzumacijom gljiva jer prevelika
količina može uzrokovati mučninu, vrtoglavicu ili jake grčeve u želucu.

Jestive gljive

SMRČCI (Morchella) Visina 5 do 15cm. Okruglast, valjkasto kupast, uzdužno naboran, smeđi šešir. Bjeličasta šuplja drška. Nalaze se u proljeće u niskoj travi u proređenim šumama. Ima ih više vrsta i svi su jestivi(običan smrčak, debelonogi smrčak, kupasti smrčak, rebrasti smrčak), ali nema opasnosti od zamene sa otrovnim gljivama. Pošto sadrže termolabilnu halvela kiselinu, koja je toksična, pre upotrebe smrčke treba obariti(blanširati). Dobri su sušeni, kao začin.

HRČCI (Gyromytra) Visina 3 do 8 cm. Šešir vijugavo naboran i kao navošten, veoma krt i lomljiv, kestenjaste boje. Drška uzduž rebrasta i šupljikava. Nalaze se u proljeće po ivicama šuma i proplanaka, nižih brda. Ima ih više vrsta i svi su USLOVNO jestivi. Osušeni su neotrovni, a svježe većina uživa bez posljedica, dok su za pojedince smrtonosni. Mogućnost trovanja je 1 : 10 000. Ipak su do sada krivi za stotine smrtnih slučajeva.

JESENJI HRČAK (Нellvella crispa) Šešir je kupasto uvijen, širok 2 do 3 cm, podsjeća na sedlo ili trorogi šešir, smeđe ili mrke boje na bijeloj dršci, uzduž rebrasto izbrazdan. Nalaze se u jesen u retkim listopadnim ili četinarskim šumama. Svi su jestivi.

ŠAMPINJONI

RUDNJAČA (Agaricus campeter- poljski šampinjon, šljivara) Visina 5 do 9 cm. Šešir prečnika 5 do 12 cm. Čisto bijela gljiva, svilinkaste ili “plišane” pokožice, ponekad malo riđkasto smeđa sa tamnijim krljuštima. Listići su prema starosti prvo bijeli, pa mesnato ružičasti i na kraju čokoladno smeđi. Drška kratka i najčešće prema dnu sužena, bela sa jednostavnim, često prolaznim prstenom. Miris ugodno osvježavajući, a bijelo jedro meso pomalo posmeđi, odnosno pocrveni na preseku. Nalazi se ponekad u velikim količinama, na đubrenim livadama, u nižim i brdskim svetlim šumama, u proleće i u jesen. Postoji mogućnost zamene. Priprema se na razne načine.

VILOVNJAČA (Agaricus augustus-golema pečurka) Visoka do 25 cm. Bela ili svetloružičasta sa tamnosmeđim krljuštima po šeširu i belim po dršci. Drška masivna (visine 10 do 20 cm, debljine 2 do 4,5 cm). Listići su sivkasto roza dok ne postanu tamno smeđi. Postoji mopgućnost zamjene. Nalazi se i priprema kao i rudnjača.

POLJSKI ŠAMPINJON (Agaricus arvensis-poljska pečurka, pečurak) Visoka 5 do 10 cm, bela, svilenkasta sjaja. Listići u mladosti nežno ružičasti, a kasnije sve više boje čokolade. Prsten je odozdo gledano zrakast(nalik zupčaniku). Zaobljeno dno drške. Meso na presjeku požuti(ne odmah). Miriše na bademe. Postoji mogućnost zamene. Nalazi se i priprema kao rudnjača i vilovnjača.

ĐURĐEVAČA (Tricholoma georgii-reduša, đurđevka) Visina 6 do 9 cm. Šešir 4 do 10 cm. Listići pod šeširom su veoma gusti. Cela miriše na brašno. Nalazi se od kraja marta do maja, na ivicama šuma, u travi i u šumarcima.

SIVKA (Tricholoma Scalpturatum-žućkasta vitezovka) Šešir 5 do 10 cm. Bronzane boje šešira, sa prileglim vlaknima iste boje. Listići bijeli, pa poslije postanu po ivicama žuti. Raste po travnatim listopadnim šumama. Druge: sive sa ljubičastim prelivom boje šešira, ljigave površine. Od sredine ka obodu su polegli pramenovi crnih vlakana. Nalazi se i u četinarskim i u listopadnim šumama. Postoji mogućnost zamjene sa pupavkom. Obe mirišu na brašno!

MODRIKAČA (Lepista muda-modra grlašica) Visina 6 do 15 cm. Mlada je ljubičaste boje, a kasnije blijedi i mjestimično je čokoladno mrka, Šešir mesnat, u mladosti ima povijen rub, kasnije se ispravi. Nalazi se u čistim listopadnim šumama, manje u mješovitim, a najmanje u četinarskim. Najčešća u jesen (ponekad zimi). Boja šešira varira i to stvara zabunu, ali nema opasnosti od zamjene, pošto su sve podvarijante jestive.

GOLUBAČA (Russula virescens-zeka) Visoka 4 do 11 cm. Šešir 5 do 15 cm, najpoznatija i najukusnija među svim zekicama. Prepoznatljiva po površini šešira koja se raspucava u polja, sa krljuštima zelene boje po kojoj kao da se osula rđa. Može izbledeti skoro u bijelo ili potamniti parcijalno u tamnooker tonove. Meso bijelo, krto, djeluje suvo i pod prstima se mrvi. Nenapadnog slatkastog mirisa. Raste od ranog leta do jeseni u svim šumama, naročito po obodima šuma i livada. Jede se sirova(kao salata), ali je još bolja kuvana, pečena ili dinstana. Paziti da je drška tvrda, bez zadebljanja i ovoja, te bez vjenčića da se ne bi zamjenila za zelenu pupavku.

LJUBIČASTO ZELENA ZEKICA (Russula cyanoxantha-plavka) Visoka do 10 cm. Šešir 5 do 15 cm. Jedina zekica koje se listići ne lome i ne prskaju kada se po njima povuče prstom, nego djeluju kao vosak, pa se pod pritiskom samo povijaju.

RUJNICA(1actarius deliciosus-brinovka) Visoka 6 do 14 cm. Šešir u mladosti konveksam, kasnije levkasto ulegnut, narandžasto crvene bje, sa jasno vidljivim koncentričnim krugovima, koji mogu biti nijansirani zeleno, rub je uvrnut, suv šešir svijetli kao tucano staklo, a vlažan je sluzav. Drška pri dnu malo tanja, narandžaste boje, prvo puna, posle šuplja, ponekad sa uočljivim plitkim jamnicama tamnije narandžaste boje. Nalazi se u crnogoričnim šumama I po vlažnim travnjacima pored šuma. Pripremati na žaru za salatu, kiseliti itd. Ne mješati sa brezovkom, koja raste ispod breza I koja je vidljivo dlakava po cijelom šeširu, naročito pri rubu, a izaziva probavne smetnje.

LJUTA MLEČNICA (1actarius piperatus-paprenjača) U narodu široko poznata I najmasovnija gljiva. Peče se na žaru ili na ražnjićima. Toliko je poznata da gotovo nema potrebe je opisivati. Poslije termičke obrade (pečenja ili kuvanja) postaje ukusna gljiva. Moguća je zamjena sa rujnjačom, koja se javlja nešto kasnije. Razlike su: mlečnica je manja (šešir do 16 cm, a rujnjača duža). Lamele su guste I tanke, dok su kod rujnjače razmaknute I debele, tako da na rubu šešira na 1 cm dolazi svega 5 do 6 lamela. Zamjena nije tragična, samo neugodna.

SUNČANICA (Lepiopa procera----Macrolepiota-srnekuša, kožara) Visoka 15 do 38 cm. Šešir 8 do 30 cm. Drška 1,2 do 2,2 cm, a zadebljanje pri dnu I do 6 cm. Mlade, nerazvijenog šešira, djeluju kao udaraljka za bubanj. Postepeno se otvara I širi da bi djelovala kao suncobran. Širenjem, glatka, svjetlo smeđa kožica ispuca u krupne krljušti, sa diskom u sredini, izbodenim kao bradavica. Između krljušti proviruje bijelo meso. Drška je vlaknasta I žilava pa se teško lomi. Prsten je dvostruk I može se pomjerati gore-dole. Meso je meko I bijelo, kasnije spužvasto, slabog misrisa (prijatnog) na lješnike. Vrlo ukusna gljiva. Pržiti je ili pohovati. Sve gljive sa kojima bi se mogle zamjeniti su jestive I približna kvaliteta. Ne brati slične razvijene gljive sa šeširom ispod 6 cm, pošto su otrovne. Samo su jestive krupne (8 do 30cm).

PRAVI JARČIĆI (Coprinus comatus-velika đubrištarka) Visoka je do 18 cm. Šešir do 6,5 cm, u obliku izdužene elipse, snežno bijela sa crepoliko poređanim krljuštima, takođe bijelim I sa bojom lješnika od vrhova. Iste je boje I kožnati pokrov na vrhu. Gljiva počinje rumeniti, pa crniti dok se rubovi ne pretvore u crno mastilo u procesu samoproždiranja. Meso bijelo, nježno, ukusno, osvježavajućeg mirisa. Veoma je dobra za spremanje čorbi. Jedna od najplemenitijih gljiva, samo paziti da rubovi nisu počeli crniti, čak I kod svježe ubranih gljiva kad se samo odsječe crni deo. Lako je otrovna kad lamele više nisu bijele. Slična joj je I približna kvaliteta đubrištarka.

SIVI JARČIĆI {Сoprinus atramentarius-prava đubrištarka) Visoka 5 do 15 cm. Šešir prvo jajolik, zatim zvonastog oblika sa rascjepanim pobodom, srebrenaste do sivo smeđe boje, pokriven finom kožicom. Drška prvo puna, pa šuplja. Raste busenasto na travnjacima, oko drveća, pored puteva, u proleće I u jesen. Upotrebljavati je samo dok su listići bijeli. Nikako ne konzumirati alkohol pre I poslije jela (preko 20 časova poslije jela). Izaziva nepodnošljivu alergiju na koži, svrabež, vrtoglavicu, povraćanje itd.

BLAGVA (Amanita caesarea-jajara, kneginja) Poznavali su je još I stari Rimljani I pripremali na više načina. Visoka 5 do 14 cm. Šešir 6 do 12 cm, sjajan, crveno narandžaste boje, bez bijelih krpastih ostataka opne na ivici, češljasko rebrast. Za razliku od muhare, odozdo je sva žuta (listići I drška), suknjica je takođe žuta, a vrećica bijela I najveća od svih pupavki. Meso je blijedo rumeno, ugodnog, nenapadnog mirisa. Blagva je u ranoj mladosti obavijena u debeo mesnat bijeli omotač, koji doslovno biva rastrgan, a izgleda kao da iz jajeta izlazi paradajz I izrasta u gljivu lijepe narandžaste boje. Nalazi se u ljeto I jesen po svjetlijim šumama I šumskim čistinama, u toplijim predjelima. Uz malo pažnje se ne može zamjeniti sa otrovnom muharom ( koja ima crveniji klobuk, prekriven velikim brojem bijelih ljuspica sa mesom, drškom sa listićima bijele boje)

BISERKA (Amanita rubescens-bisernica) Visoka 10 do 20 cm. Šešir 6 do 15 cm I drška su smeđe boje, koja može da pređe u bledu. Po površini šešira su raspoređene tačkaste I ljuspaste krpice od ostatka opne, koje kiša lako spere. Suknjica je bijela, a zadebljane drške(pri osnovi) je prekrivena ljuspastim I bradavičastim ostatcima vrećice. Kožica sa šešira se lako guli. Meso je snežno bijelo, sočno, jedro, bez mirisa, na prelomu (naročito na dnu drške) maksimalno za 2 sata pocrveni do boje vina ili cigle, što je siguran znak da se ne zamjeni sa otrovnom panterovkom. Najsličnija joj je retka, ali jestiva prstenasta biserka koja je manja, meso joj mnogo slabije crveni. Sakupljati je tek kad se uoče razlike od otrovnih gljiva. Nalazi se od kraja maja do kasne jeseni u vlažnim šumama, naročito četinarskim. Ne jesti je sirovu, nego je neko vrijeme kuvati I vodu prosuti ili prije pripreme skinuti kožicu sa šešira pošto jet u najzastupljeniji hemolizin.

PISANA NOŽNIČARKA(Amanita vaginata) visoka 6 do 12cm.Šešir 4 do 10cm.Zvonolik I na suvom srebrnasto sjajan, ponekad ostane na vrhu veliki komad bjelog ovoja, nažljebljenih rubova.Meso bjelo, slatko, bez mirisa.Nema suknjicu I po tome se razlikuje od otrovnih pupavki.Pri osnovi drške ima omanju vrećicu. nalazi se od početka maja do kasne jeseni u listopadnim,mješovitim I četinarskim šumama.Sirova je štetna.Pre upotrebe treba je prokuvati, a vodu baciti. Slične su joj smrtno otrovna panterovka I zelena pupavka, tako da je potrebna posebna pažnja, naročito kod sasvim mladih gljiva.Ovde je izrazito vidljiva nažljebljenost rubova.

LISIČARKA(Cantharellus cibarius-lisica) Visina 3 do 10cm.Šešir 3 do 12cm, u cenru manje više ulegnut I vijugava oboda.Promjenjive je boje, od žute do narandžaste, sa bjelkastim tonom.Listići su svetliji od šešira kao žumanjce jajeta, dugo silaze niz dršku.Meso je žućkasto bjele boje, prijatnog mirisa na breskve, ukus slatkast. Nalazi se od proleća do jeseni, a najviše u junu kada je vlažno I toplo. Rastu u grupama po travi, mahom u četinarskim I bukovim šumama. Pripreme se na razne načine. Pogodna je za konzerviranje, ali ne I sušenje. Slična joj je lažna lisičarka I zavodnica.

CRNA TRUBA(Сantharellus cibarius-mrtvačka truba) Visoka do 12cm. Otvor trube I do 8cm. Cjele gljiva skoro crna, a mlađa svjetlija sa crnim kratkim crticama. Zbog tamnijih boja se teško zapaža pošto I sama voli tamnija mjesta, najčešće u bukovim šumama. Masovna gljiva, ali ne svake godine. Pogodna za sušenje(tada je aromatičnija)I tucanje u prah, kada se upotrebljava kao začin. Nepostoji mogućnost zamjene pošto ništa slično ni otrovno, ni jestivo, ne raste u prirodi.

VRGANJ Visina do 20cm. Šešir 5 do 30 cm. Pet vrsta vrganja su jestivi I svrstani u ekstra klasu gljiva. Svo uđivanje u ovom predivnom jelu može pokvariti samo jedan primjerak “gorkog vrganja”, koji se prokrijumčario u posudu sa jelom. Gorki su izuzetno žestoki u svojoj gorčini.
Zajedničko kod svih vrganja su bjeličaste, žućkaste, odnosno zelenkaste cjevčice ispod šešira koje se lako odvajaju od podloge. Zatim, najčešće smeđi tonovi kožice na šeširu koji je poluloptastog oblika, trbušasta drška, mrežica na dršci, te bijelo nepromjenljivo meso fina ukusa I mirisa, koji je po ovim gljivama nazvan “gljivnim mirisom”. Kod gorkih cjevčice postaju (starenjem) ružičasta sa sivim prelazom (žućara), bjeličaste do žute kao limun I pod pritiskom prsta zelenkasto plave (kravlja balega). Završetci cjevčica su žuti I pri dodiru odmah pozelene, odnosno azurno poplave (leponogi vrganj). Sem navedenog žućara ima tanju dršku sa jako grubom, izduženom mrežom.
Kravlja balega nema dno drške oblo, nego korenasto, tamnije smeđe ili karmin boje. I kod leponogog vrganja drška je u gornjoj polovini žuta, a u donjoj karmin ili u srednjem dijelu karmin, a gore I dolje prljavo bijela. U svakom slučaju hrabro prožvakati komadić gljive u ustima, pošto ni gorki nisu otrovni. Ukus je najpovoljniji indicator, s tim što je meso kravlje balege gorko tek nakon dužeg žvakanja. Od svih vrganja samo kovara na preseku odmah menja boju u zelenkasto plavu I glavonoška na preseku poplavi. Treba ih dobro prokuvati I vodu baciti.

TRBUŠASTA PUHARA (Lycoperdon caelatum) Visoka je 5 do 20 cm, širine do 18 cm. U mladosti bijela, poslije posmeđi. Cijela površina je pokrivena piramidalnim izraslinama, koje poslije nestaju. Nalazi se od ljeta do pred zimu na pašnjacima, livadama I svijetlijim šumama. Jestive su dok im je meso bijelo, najbolje ako se izrežu na kriške I pohuju. Ne postoji opasnost od zamjene.

PUHARA (Bovista nigrescens-bablji sir) Okruglasta ili spljoštena loptica 3 do 7 cm prečnika. Mlada je bijela, poslije oker, pa smeđa I zeleno smeđa, I na kraju skoro crna. Meso je bez mirisa. Nalazi se u maju I junu, pa u septembru I u oktobru. Peče se na masnoći kao pomfrit I podsjeća na mozak.

JETRENJAČA (Fistulina hepatica-jetrenka) Sočna, meka, meso crvene smeđe boje, kao I sok koji na presjeku pušta. U obliku debelog jezika izbija iz šupljine drveta ili uz podnožije, skoro isključivo hrasta . Poraste jako velika, ali je dobra samo mlada (skoro sva bijela). Meso starije gljive je oporo. Preporučuje se da se I mlađe drži par sati u vodi da bi se izvukla oporost. Kuva se I hladi za salatu ili se prži kao odrezak.

LUKNJIČAR (Polyporus sulphureus-rupičavka) Može izrasti I do 1 m I imati više kilograma. Oblika je više nepravilnih jezika. Nalazi se na raznom listopadnom drveću, od polovine aprila do polovine juna. Bere se još mlada, presvučena bjeličastom skramom I kada su joj ogranci nježno meki(bliže drveću su tvrđe-teže probavljive I treba ih isjeći). Ponekad miriše na sumpor ali se miris gubi pripremom.

BUKOVAČA (Pleurotus ostreatus-bukova gljiva) Iz zajedničkog trupa izbija niz šešira I krupni nadkrivaju sitnije, veličine 3 do 25 cm. Boja zavisi od drveta na kome raste: siva, plavičasta, ljubičasta, smeđa, skoro bijela, crna. Drška je kratka 1 do 4 cm, ili j enema. Debljina 1 do 3 cm. Meso je bijelo. Starije gljive otvrdnjavaju od drške. Ugodno miriše na rezano drvo. Raste od septembra a najviše decembar. Sreće se na panjevima bjelogoričnog drveća (topola, orah, bukva, javor, bagrem itd). Najčešća je u bukovim šumama, obično na mjestima gdje je drvo povrijeđeno. Ne podnosi hrast. Često je visoko na bukvi, pa se skida improvizacijom od tankog kanapa I kamena.

ŠKRIPAVAC (Polyporus squamosus) Raste na panjevima I na trulim stablima samo listopadnog drveća. Šešir je sa strane kratkom drškom pričvršćen za panj ili stablo. Boja mu je blijedo žuta, a na gornjoj površini ima kružno raspoređene široke ljuspe tamnije boje. Cjevčice su žućkaste, kratke, široke I ne odvajaju se od mesnatog dijela šešira. Ima ga u šumovitim predjelima. Upotrebljiv je za jelo mlad jer brzo postane žilav. Primjerci mogu biti teški I više kilograma.

BABJE UVO (Peziza aurantia) Oblika je nepravilne plitke čašice pričvršćene dnom za podlogu. Krta je I jestiva. Gljive ove grupe mogu imati crvenu, narandžastu, blijedo ljubičastu ili sivu boju.

ORIJAŠKI ŽBUNAC Raste na panjevima hrasta, u kasno ljeto I u jesen. Lepezastog oblika u obliku žbuna, klobuci od 20 do 60 cm. Mlade gljive se koriste svestrano, a stare se ne jedu.

Đole ::

.
Jestiva, ali ne, hvala. Was Bauer nicht kennt frisst er nicht.

Naturlich .
Jednom sam se otrovao običnim šampinjonima (naručeno iz Osijeka ,verovatno su bile "stare" ) ,posle toga "gljive" (pečurke) nikada više .I kada su na pizzi ,u restoranu -nije mi svejedno ,hoću li pojesti ili ne .