Savest..

[You must be registered and logged in to see this image.]

...Glas duhovnog bica u nama...
Kada cujemo da je neko uradio nesto lose ,mi kazemo ponekada, da taj, nema savesti..
Znaci vidoviti,duhovni covek..Deluje kao strelica na kompasu  i mice se onda  kada onaj ko je nosi, skrene sa puta koji ona pokazuje..Znaci,savest cuti dok radimo ono sto treba..I samo onda, kada je ona  takvo saznanje ,verni je upravljac zivota..

Interesantan je glas strasti koji cesto moze biti gromkiji od glasa savesti ,jer je ovaj drugi spokojan i uporan..

I ma kako da one ''vicu'' i ,one ipak strahuju pred tihim ,spokojnim  glasom savesti...Glasom tim govori ono vecno bozanstvo ..sto u nama zivi..

Imate li savesti?

Kada ucinite nesto lose,grize li vas savest?

A,osecanja krivice?
'Osećaj krivice moze biti  tako uporan i destruktivan, da razdire ljudski zivot. Zato  sve cinimo da ga se oslobodimo, bezeci u lazne price, utapajuci secanje u alkohol, manicno jureci iz jedne aktivnost u drugu ili trazeci spas u najjacim narkoticima.Sve su to pogresne i uzaludne strategije izbegavanja osecaja krivice. Od njega se ne može pobeci kao što jos niko nije utekao od  sopstvene senke...

Mozete izgubiti kosu, neki svoj talenat ili fizicku sposobnost, ali osecaj krivice je nemoguce iskoreniti putem volje i zaborava. Zato sto postoji i sto ga se tesko mozemo osloboditi, to govori da on nama treba i da ima vaznu ulogu u nasem sazrevanju. Slaba nam je to uteha, jer kada imamo secaj krivice on bas ume da nas izjeda. Ponekad, kad nas "nesto" muci mi slutimo da je zbog neceg sto smo ucinili ili zbog neceg što nismo ucinili, a osecamo da smo trebali. Zbog te slutnje je i nastao drugi naziv za osecaj krivice - griza savesti. Nesto nas grize u dusi i to uznemiravajuce grickanje nas opominje da smo negde pogresili...

[You must be registered and logged in to see this image.]

Svatko od nas ima savjest, prirodno nadareno svakom covjeku.

Problem je u tome sto ljudi misle da mogu svoju savjest iz triksati sto i cine i u rade.

Savjest nema obraz, pa ga lako zaobici i prevariti. Ako pricamo ..grize me savjest..ona samo gricka ali ne cupa.

Taj duhovni glas je jako nestabilan i slab. Covjek je najveca zvijer na ovoj planeti, cudim se sto ga uopce imamo, tu savjest.  :329340: 

Ja mirno spavam. Jer mi je savest uvek budna.
Jer kada stanem ispred ogledala i pogledam onog sa druge strane...pitam ga...Smeš li da me pogledaš u oči?
Ako sme...kažem mu...E smem i ja tebe!

A Ljudi koji su se ogrešili o mene...bude im teže. Ja im oprostim i lak kao perce...a oni? Njihova muka veća.

Nut ::

Ponekad, kad nas "nesto" muci mi slutimo da je zbog neceg sto smo ucinili ili zbog neceg što nismo ucinili, a osecamo da smo trebali. Zbog te slutnje je i nastao drugi naziv za osecaj krivice - griza savesti. Nesto nas grize u dusi i to uznemiravajuce grickanje nas opominje da smo negde pogresili...

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sto sam starija sve vise vjerujem da su price o griznjoj savjesti gluposti, isto kao i one silne izreke za dobrotu, siromaske koji su olicenje dobrote, ruzne zene, i tako.
Kad malo bolje promislis, ono "lijepo, a glupa" je sigurno maslo neke ljubomorne gaborke, kao sto je i dobrota siromaska sigurno opjevana od strane istog, nakon osjecaja "bogataske zloce" na sopstvenoj kozi.

Jedno vrijeme sam se pitala da li tzv. zapadno drustvo pokusava da nas kao i obicno ubijedi u propagandu vladavine jaceg, bogatijeg, boljeg,,,,al onda skontas da nije to u pitanju. Onaj koji je uradio nesto lose, kao npr. svi oni koji ucestvuju u ratovima, svojom voljom, i ubijaju, kradu, otimaju, da li oni imaju griznju savjest. Ne. Bar velika vecina ne. A sto je najbolje od svega, sve sto su ikad uradili, jako svjesno su uradili. So, shodno svijesti, ne savjesti, se ograde sa PTS, i terapija spere sve grijeh;))))))

Savjest je odlika onih koji nikad, bas nikad ne srljaju u zlo zarad moci, novca, bilo kakve materijalne dobiti, kao i zarad licnih nadobudnih ciljeva. Onaj koji to uradi jednom, ni PTS ga ne sapra  :zubi3: 

Moja Kona@

Citat :

Onaj koji je uradio nesto lose, kao npr. svi oni koji ucestvuju u ratovima, svojom voljom, i ubijaju, kradu, otimaju, da li oni imaju griznju savjest. Ne. Bar velika vecina ne. A sto je najbolje od svega, sve sto su ikad uradili, jako svjesno su uradili

To su svi oni ,cije karakteristike senke postaju donekle svesne i integrisane ..To se u analitickoj psihologiji naziva ,enanciodromija,preobracanje karakera u suprotni tip licnosti..Covek prihvata senku i zaista se jedno vreme identifikuje sa njenom energijom i kvalitetima..

Mefistofel u Geteovom faustu ..- otelotviorenje zla,-cista ,svesna i namerna destruktivnost..

Ponuka me Laki sa onom temom o premijeru :D

Ne da mi se otvarat nova tema, pa moze i ovdje:

A sta "ti" (bilo ko, i svako) radis kao jedinka da promijenis svijet?! Msm. sem sto kukas, i sjedis na sofi?

Nedostatak zdravog revolta nas neminovno dovodi da povjerujemo da je savjest zamrla, i da pomoci svijetu nema.

E pa ima, al treba izvadit ruke iz straznjice, i uradit nesto sto bi se kosilo sa politkom stada.
Da, bices omrazen. Al je'l te briga?! Sta je vaznije: biti prohvacen blejanjem, ili buducnost tvoje djece?!

Takva savjest je u kontaktu s realnosću trenutnog stanja. Isto tako, mi imamo jednu drugu savjest, koju možda ne bi ni bilo pravilno nazivati savjest, s obzirom da je ona preokupirana sigurnošću, a ne istinskom dobrotom i realnim moralnim vrijednostima.
Međutim, ona ima pojavu savjesti, uzrokuje osjećanje krivice i njeno rasuđivanje se miješa s rasuđivanjem prave, zrele savjesti. To je djetinjasto preživljavanje ispunjeno strahom, a ne mudrošću i moralnom procjenom.
Zrela savjest je konstruktivna i ukazuje nam šta je ispravno i u pojedinim slučajevima nas vodi u opoziciju s određenim ljudima ili čak i s mišljenjem većine.
Djetinja savjest koja preživi, u zrelosti postaje neurotična savjest koja nikada tako nešto ne učini. Ona je negativna i opsjednuta strahom da se ne radi nešto pogrešno. Za takav strah se na kraju može ispostaviti da je strah od uznemiravanja nekog do čije nam je podrške veoma stalo: to može da ode toliko daleko da nas zaustavlja ili ozbiljno sprečava da radimo bilo šta.
Hari Gantrip

Imam neku groznu savest i kad sam kriva i kad ne ona me muci

Sto vrijedi savest ako ga ljudi ignoriraju, zaobidju, ipak mirno spavaju, mozda i uzivaju itd.

Taj duhovni glas je bezvredan, u kantu za smece.

Ladyintheblack ::

Imam neku groznu savest i kad sam kriva i kad ne ona me muci

...

Hm..grozna savest..Ne verujem da si u onoj grupi ljudi z a koje se kaze,da,''Nit su voda ..nit su vino'' i da se savescu sluze ''dozirano''.Mislim, da razumem sta govoris...
Sigurno znas da necista savest je ne samo moralna,nego i mentalna,duhovna kategorija..A..i savest je danas ''kvarljiva roba''..Medjutim zelim da verujem da je ona zapravo  najskuplja i najvrednija roba..Slediti savest ,znaci ici  svojim putem( a,cim te muci,znaci da se cesto n e mozes odluciti koji je pravi..moguce da si ponekad ambivalentna..)

Tesko je pronaci pravi put u zivotu..jer malo toga zavisi od nas samih(mada smo skloni verovanju, da  o svemu  odlucujemo ..u realnosti ,bas.nije tako..)Dakle,cak i da, taj nas put, (koga smo odabrali..)nije najbolji''znaci,pokaze se da nije ''to to,..,onda bi smo trebali barem imati satisfakciju da nismo uradili nista protiv svog uverenja ,svojih osecanja i svoje savesti..

Savest je autentican alibi  za sve sto s e cini ..ili ne cini..i   nase unutrasnje oko,koje covek ne bi trebao nikada da zatamni..

I na kraju,kad se udruze razum i savest ,onda se ojacava snaga i razuma i savesti..Njihovo jedinstvo moze uciniti najvise dobra u ljudskim stvarima..

Evo pomoci..za sve nas..

U  ljudima bi trebali da  pronalazimo samo ono sto je dobro i plemenito, a ostalo ''da  prepustimo Bogu.''..To nas cudnovato   rasterecuje od tereta  zadataka da prepravljamo svet...To je ono sto mi  mozemo ciniti u sadasnjosti...
Za ono sto smo proziveli u proslosti, moramo  naci drugacije resenje. Moramo  poveriti svoje osecaje krivice da bi smo doziveli rasterecenje od straha... Jer u korenu osecaja  krivice uvek lezi strah da cemo doziveti, prvo osudu, a  zatim kaznu... Strah od kazne je u biti uvek strah od smrti... Strah na pocetku, strah na kraju... Nemamo  sta da izgubimo!!... A dobiti mozemo mnogo: slobodu  uma i lepotu zivljenja...

Naravno,to ne znaci da kroz zivot treba ici put ''tralalajke'' i kad nam se place,i kad vidimo ''crno'', jer je ponekad  realnost   zaista takva,da  odrazava  nase unutrasnje stanje (stvarnost dozivljavamo onako kako se osecamo..)..ali i tada smo u stanju da naslutimo svetlost i da je pogledamo.Tako rastemo i sazrevamo celoga zivota...