„Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)

roman u nastavcima



RAZGOVOR SA OCEM

Noć bez struje i vode. Tišinu para zvuk smrtonosne granate ispaljene sa okolnih brda grada. Strašna detonacija prodire do mozga. Soba u polumraku. Na stolu čađavo kandilo. Ulje u maloj posudi održava plamen na vlaknu izvučenom iz vunenog ćilima. Plamen čadi plafon. Ustajali zrak štipa nozdrve, ali niko ne pomišlja da otvori prozor. Dim u kući, dim oko kuće. – Večeras ću ti nešto ispričati što do sada nikome nisam. Rekao je dok sam sa stola skupljao karte za još jedno slaganje pasijansa. – Pričaj! Rekao sam, jer i onako ništa pametnije nisam imao na umu. Samo iščekivanje i puko ćumuranje. Priču je započeo sa njegovim bijegom iz škole u partizane. Nisam ga prekidao iako su te priče više manje bile svima poznate. Da nije bilo ratno doba vjerovatno bih otišao u krevet. Tek kad je sa pričom došao do momenta hapšenja u školskom dvorištu, moje uši su otvorile sve pore. Pričao je i ja sam zaboravio na opasnost smrtonosnih granata. Kada je završio sa pričom, pitao sam: – Zašto mi to sada pričaš? Da se nisi uplašio smrti? – Smrti se svi boje. To je normalno. Ali ne bih volio da umrem kao izdajnik. – Ne razumijem!? – Razumjet ćeš. Moja greška je što ti ova svjedočenja nisam ispričao ranije. Možda sam isuviše bio ubijeđen u svoju istrajnost. U ljubav prema državi koju smo gradili i čuvali. Mislio sam da ću priču o Golom otoku odnijeti sa sobom na Onaj svijet.

- Zašto?

- Ja sam to shvatao kao ličnu žrtvu za dobrobit države i njenog naroda.

- Ali ti si bio nevin!?

- Jesam. Ali sam isto tako shvatio da se u realizaciji velikih ideja prave i greške. Najveće su one koje se krvlju plaćaju. Ja sam preživio u toj vjetrometini. I bio sam ubijeđen da se takvo što nikada neće ponoviti. Ali historija se ponavlja. Bosna je ponovo na vjetrometini. I to čini mi se puno goroj od one u kojoj sam ja rođen. Danas vjetrovi rata u Bosnu stižu i sa istoka i sa zapada. Sudaraju se tamo gdje je najtanje. Iznad Bosne i Hercegovine.

- Možda bi ti vjetrovi bili blaži da vi kažnjenici sa Golog otoka niste šutjeli?

Selim odmahuje glavom.

- Znaš, svi oni koji se čude što mi sa Otoka šutimo, o čovjeku znaju malo.

- Kako to objašnjavaš?

- Neko je rekao da sjećanja izgrađuju našu ličnost. Tu ima istine.

- Ali, nisi mi odgovorio na pitanje. Zašto niko od vas robijaša nije napisao knjigu? Prošlo je 50 godina. Nije valjda da se još uvijek plašite? – Nije u tome stvar. Nije strah u pitanju. Pitanje je ko može razumjeti priču čovjeka koji je bio na ivici ludila i smrti? Teško je objasniti šutnju tih ljudi. Svaki bivši kažnjenik šuti iz razloga samo njemu znanog. Niko ne spominje druge, jer ono što bi zasigurno mogao reći su lična preživljavanja. A i ta preživljavanja su ponekad pod upitnikom.

- A zašto bi bila pod upitnikom?

- Zato što je preživljavanje na robiji teško prepričati. Svi smo mi tada bili u đavoljim rukama. Znaš, u pojedinim trenucima čovjek nije svjestan sopstvenih reakcija. Ne možeš sa sigurnošću potvrditi sopstvene misli.

- Kako je to moguće?

- Reci mi, kako objasniti? Udaraš nemoćnog čovjeka, pljuješ ga i psuješ samo zato što je u istom položaju kao i ti. O tome sam najviše razmišljao. Bilo je momenata kada sam povjerovao da je đavo i u meni. Zatvorenici su tukli zatvorenike. Zato na kraju priče o Golom otoku uvijek ostaje jedan upitnik.

- Kakav upitnik?

- Uvijek se javlja sumnja da si nešto zaboravio. Da je to nešto baš najvažnije. Eto zašto se pojedinačna svjedočenja ne mogu podvesti pod opća.

- Ipak si mi dosta toga ispričao sa puno uvjerljivosti. Istina neka imena si prešutio.

- Ovo što sam ti ispričao je moja istina sa Golog otoka. Imena ti nisam spominjao mada je veliki broj kažnjenika sa Otoka poodavno mrtvo. Manipulirati sa imenima je uvijek bilo opasno. A naročito danas.

- Zašto? To više nije tajna. Ratni arhivi iz tog vremena su otvoreni.

Otac je ustao, prišao ormaru i izvadio kartonsku kutiju. U kutiji su bili požutjeli papiri. Isječci iz novina i dokumenti. Izdvojio je jedan požutjeli list novinskog papira. Bio je isječak iz beogradskih novina Politika sa naslovom: “Izvještaj sa sjednice IV Plenuma CKKPJ.” Čitam. “Jedan od glavnih problema koji ide u raskorak s linijom demokratizacije sveukupnog života naše zemlje jesu pojave brzopletog lišavanja slobode pojedinih građana od strane nekih organa.” Članak je štampan 1951. godine.

Dok mu vraćam list papira on mi pruža knjigu sa označenom stranicom. Naslov knjige je “Otok gole istine”, a potpisao ju je novinar Dragan Kalajdžić.

Čitam podvučene redove: “Prema podacima Javnog tužilastva i Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ, naprimjer, u toku 1949. godine, od ukupnog broja hapšenja, koja je izvršila UDBA, 47% je neopravdanih. Iz tog referata su i sljedeći podaci: od Rezolucije IB-a 1948. godine pa do IV Plenuma CKKPJ 1951. godine uhapšeno je 8.403 lica zbog neprijateljske djelatnosti i osuđeno administrativnom kaznom na društveno-koristan rad. U Politici je objavljen članak kojim se tvrdi je u BiH nepravedno uhapšeno 56% građana.”, završavam citat i vraćam ocu knjigu.

Pokušavam da sredim misli u glavi i pitam ga: – Još uvijek mi nije jasno zašto mi ovo pričaš u trenutku dok oko nas padaju smrtonosne granate? – Pa iz razloga da ti kažem da smo mi u onom ratu ginuli u borbi za očuvanje države i slobode u toj državi. Svi smo mi, bez obzira na greške, voljeli i branili našu državu i našu partiju. Vjerovali smo u svoja ubjeđenja i našeg vođu. Partijsko rukovodstvo je bilo svjesno snage domaćih izdajnika i njihovog prisustva u državi. Znali su da ima puno onih kojim je više stalo do nacionalnosti po vjeri nego do državotvornosti. Na to je Tito upozoravao za vrijeme svoje vladavine. – Da je bio u pravu dokaz su granate čiji ubilački zvuk slušaš svaki dan. Ovo je gore od svake robije. Ja nisam učestvovao u izdaji države prije 50 godina, neću ni danas da budem izdajnik.

- Je li to tvoje objašnjenje izdajnika? – Jeste, mislim da si shvatio moju poruku. Ovi vjetrovi rata što se kovitlaju nad Bosnom nisu izvor uzvišenih ideja. Zbog državnih interesa i interesa naroda. Na današnjoj političkoj sceni je borba korumpiranih pojedinaca i organizacija. Organizovana pljačka države i njenog prirodnog blaga. Ruše se sve pravne teorije o državi i narodu sa nakardanim tumačenjima religija. Ja neću da život dajem u takvoj borbi. To nije postulat. To nije časno.


Razumijem. I da se uključiš u ovaj rat proglasit će te nepoželjnim, jer nisi izdao Titu. Hoću da zaključim priču al’ mi na um pade još jedno pitanje: – Šta je istina o Titi? Je li on bio špijun i diktator ili je bio lider za respekt? – Reći ću ti ono što znam. Da li je bio špijun i za koga je radio? Ne znam. Te priče sam čuo, ali u njih nikada nisam vjerovao niti sam provjeravao. – Kako to? – Pa zašto bih? Ono što je bila činjenica jeste da je bio veliki vođa. Vođa po volji naroda. – Kako? – Baš onako k'o dobar kočijaš. Uvijek drži bič u ruci, a nikada ne udara konja. Tako je i Tito uvijek u rukama čvrsto držao uzde da se narod ne povampiri. 50 godina je narod živio u zajednici sa svim slobodama. Za tih 50 godina Titinog vakta nikome nije na um palo da digne ruku na Jugoslaviju ili neki njen dio. Zar te činjenice ne potvrđuju njegovu snagu i umijeće. Ovi što ga danas psuju i optužuju za “izmišljeni suživot naroda” okrvarili su više ruke u ovih godinu dana nego on za vrijeme cijele vladavine. Danas se i ubija i krije iza imena. To nije revolucija to je izdaja koju će narod skupo platiti. Eto ti odgovora zašto ne volim imena spominjati.

R O Đ E NJ E

Djed mu je rođen u vrijeme kad narod nije postavljao pitanje nacije. Ljudi su se međusobno prepoznavali po vjeroispovjesti. Izuzetak je bila zemlja Bosna. Svi su bili Bosanci bez obzira na vjeroispovijest. U toj zemlji Narod se izdizao iznad vjerskih običaja. Živjeli su zajedno u slozi i povjerenju. Zlo nikome nisu činili, a slobodu su složno branili. Bio je to narod koji nije priznavao ni tuđu vjeru niti tuđu vlast. Jednostavno, narod kojeg zbog međusobnih odnosa, niko nije htio da razumije niti prizna kao specifikum u svijetu. Naprotiv, taj narod prozvaše otpadnicima od Boga, a zemlja Bosna posta ničija i svačija. Bez Ustavnog vladara…ničija, a zbog prirodnih bogatstava svačija. Istina, bilo je pokušaja da se narod Bosne zaštiti, ali uvijek uz zalog za zemlju. Bila je to ničija zemlja za sve druge narode, osim za bosanski narod. Prkosan i tvrdoglav narod, opirao se vojnim i duhovnim silama u svojoj vjeri jedinstva i specifičnosti, koju nikad niko ne razotkri. Bilo je pokušaja, ali svaki se krvlju plaćao. Kako podijeliti vezano tkivo bez povreda? Narod Bosne je trpio nepravdu, ali zajednicu nije napuštao. Pupak na zdravom tijelu je izdržao. Taj čvor još niko nije razvezao ili presjekao. Tek idejom o stvaranju jugoslovenske nacije, u proglasu komunističke partije, uvedena je kategorija narodi Bosne i Hercegovine kao izraz njene etničke složenosti. Ta kategorija samosvojnosti bila je pretpostavka za rješenje njenih nacionalnih državnih odnosa. Bila je to za narod Bosne, slamka spasa. Možda ni tad ta ideja ne bi zaživjela da se cijeli svijet nije našao na vjetrometini. Zavladala je glad izazvana svjetskom ekonomskom krizom. A glad nema očiju. Gladan narod ruši sve prepreke.

***

Poplava izazvana svjetskom krizom izbacila je na površinu Treći Rajh sa idejom vladavine jedne nacije kao spas čovječanstva. Uloga vođe u toj suludoj ideji je dodijeljena mršavom čovječuljku uskih brčića pozicioniranim ispod nosa i kosom zalizanom na lijevu stranu čela. Hitlerovo ime je paralo sve radioprijemnike i punilo novinske stupce. Riječ fašizam, kao munja isparala je tlo po kojem ljudska noga kroči. I baš u ta ćorava vremena, kada su vjetrovi rata puhali sa zapada na istok, majka mu se pripremala za porod. On je najvljivao svoj dolazak u svijet iskušenja.

***

Bili su u polju, nadomak grada sa kulom Zmaja od Bosne. Njih troje. Otac, mati i sin. Svi su okopavali kukuruz, bez komentara i pogleda na stranu. Zelene stabljike kukuruza jedino si im bile pred očima. U hladu, kraj šumarka, mršavo kljuse prebiralo je po ledini zarasloj u travu i korov. A podno hrasta sa širokom krošnjom stajala su ispregnuta zaprežna kola. Ispod konjskih kola bio je ibrik sa vodom i pletena korpa sa pogačom, umotana u čist peškir. Mati Sadika je prestala kopati. Iz pasa dimija izvukla je mahramu i obrisala znojavo lice. Pogledala je u nebo kao da traži pomoć za ono što treba da se rodi. Prišla je mužu i skoro šapatom promrsila: – Vrijeme je. Muž je klimnuo glavom i oštrim glasom pozvao sina: – Suade, upregni konja i pokupi alat. U zraku nije bilo vjetra. Osjećalo se zatišje. Onako kao pred kišu. I otac je gledao u nebo. Vidio je samo sivilo bez oblaka. Da li je tražio pomoć od Boga ili se nadao još jednom sinu?! Vrag bi ga znao šta mu se sve vrtilo po glavi tog trenutka. Nakon deset minuta od prekida okopavanja kukuruza, tročlana porodica je bila u zaprežnim kolima koja je po prašnjavom putu vukao konj smeđe dlake. Ni brzo ni sporo, onako, laganim kasom. U sredini kola, na sijenu pokrivenom dekom, istkanom od ovčije vune, ležala je trudna žena. Iz pogleda joj je izbijao strah. Kako se poroditi? Kako u teška vremena sačuvati to malo biće što će proširiti porodicu Odobašić? Hoće li ta velika briga unijeti imalo radosti u njihov sumorni život ili ta novina neće ništa promijeniti u njihovoj budućnosti? Puno je pitanja što su se motala po glavama putnika koji nijemo sjede u konjskim kolima pod sivim nebom što skriva kišu od žedne zemlje. Mati je primijetila strah u očima muškaraca. I sama u brizi odluči da ih ohrabri. Iz duše izvuče blagi osmijeh te šapatom procjedi: – Nema razloga za paniku…nije daleko do kuće, neće ono još…, a i u kući je spremno sve što treba za porod…Bit će dobro…Dat će dragi Bog…Muški su sjedili na sjedištu iznad kolske rude. Otac i sin. Nešet i Suad. Ne usuđujući se okrenuti, obojica su gledali u zadnja konjska kopita.

***

Kuća je bila na tri kilometra udaljenosti od polja u kojem su kukuruz okopavali. Tu kuću je, birvaktile, ozidao stari Odobašić koji je u Grad došao još za vrijeme turske vladavine, niko ne zna od kuda. Zvao se Osman. A pričalo se da je bio u službi Kapetana Grdaščevića koji mu je u znak zahvalnosti dozvolio da u njegovoj bašči, ispod brda Svirac, izgradi kuću sa okućnicom. Tu je i ostao i formirao porodicu. Nije imao ženske djece. Imao je dva sina, starijeg Murata i mlađeg Nešeta. Stariji sin je otišao u rat sa austrougarskom vojskom i nije se vratio. Mlađi Nešet je ostao u kući. Njega nisu dirali, nije išao u vojsku. Imovinu je naslijedio od babe Osmana. Lijepo se oženio i mirno živio. Na Sadikino i njegovo zadovoljstvo rodio mu se sin. On mu je dao ime. Život su započeli u kući koju su naslijedili od babe. Zli jezici u Gradu su pričali kako Odobašići žive u bogatstvu koje su naslijedili od starog Osmana. To nije bilo ni daleko od istine, kada se ima u vidu da se radi o vremenima u kojim je najvažnije pitanje bilo kako prehraniti porodicu? Imati štalu i u štali kravu ili ovce, podrazumijevalo je imati sigurnost i dostojanstvo. A to je ono po čemu su se ljudi međusobno prepoznavali. Ali u vremena kada su vjetrovi rata puhali sa zapada na istok u štali Odobašića je ostala samo jedna krava i slabo uhranjeni konj. Ni u polju nije bilo ništa bolje. Najvažniji je bio kukuruz, jer se s njim prehranjivala i čeljad i živina. Iz tih razloga je i mati, iako trudna, išla u polje da okopava kukuruz. Samom činu poroda, tada se nije pridavalo puno važnosti. Bio je to porodični čin o kojem su najviše brinuli trudnica i beba. Nešetova žena, Sadika, je već u rano jutro sve pripremila za porod. Njoj nije trebao doktor. Imala je iskustvo i nikom ništa nije govorila. A znala je, već od trećeg mjeseca trudnoće, da nosi muško dijete. Inače, po vaspitanju je bila žena koja se nikada ne žali. Niti je ona voljela puno pričati. Sama je rodila svoga sina. Osman je ušao u sobu tek kada je začuo plač novorođenčeta. Sadika je umotavala bebu u pelenu. Brižni osmijeh, kakav samo majka može da ima, lebdio je na njenom licu. – Ja bih da se zove Selim – rekla je, a da nije pogled skidala sa bebe. – Neka se zove Selim. To je ime tvog rahmetli babe. Selimbeg je bio dobar i učen čovjek. Više nije bilo komentara. Samo je nijemo klimnula glavom i pogledala ga ozarenim osmijehom u znak zahvalnosti.

***

Te iste godine, kada se rodio Selim, u kući Begovića, Hadžera je rodila žensko dijete. Bilo je to u kući preko puta Prkos kuće u Derventi. Ljudi su pričali kako Hadžera, begova žena, ne može roditi muško dijete, jer je u begovu kuću neko bacio sihire. Inače, porodica Begović je bila poznata po tome što su bili u srodstvu sa Gradaščevićima iz Gradačca. Husein Kapetan Gradaščević je oženio Hanifu kćerku Mahmutbega. U Derventi je dugo kružila priča kako je baš iz te kuće Begovića, Hanifa otišla za Gradačačkog Kapetana. Istina je da je Dervišbeg iščekivao muško dijete, jer nije imao nasljednika. Ali tu nadu ničim nije pokazivao. Vijest o šestoj kćerki je primio sa osmijehom na licu. – Mašala, neka je zdrava i živa. Zvat će se Emina – radosno je prozborio i telalu bakšiš udijelio.

BIJEG IZ SKOLE

U Gradačcu je bilo porodica čija su se djeca školovala u Zagrebu. Neki od njih su podlegli ustaškoj propagandi da su: “Bosanski muslimani hrvatsko cvijeće”. Na taj način NDH je želio proširiti granice Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Međutim, ta propaganda nije pronašla pristalice i u Gradačcu. Daleko više je bilo studenata koji su se priklonili partizanima u borbi protiv fašizma. U Zagrebu je bila posebna jaka plejada studenata koja je, svojim književnim prilozima u časopisima Putokazi, Brazde, te Mlada Bosna prikazivala stvarne probleme čovjeka kada društvo tone u socijalnim problemima. Taj revolt mladih intelektualaca je išao u pravcu: “… da mogu tući i pobjeđivati svirepog neprijatelja.” Među njima je bio i Hasan Kikić koji će na najbolji način oslikati Bosnu na toj vjetrometini u knjizi “Provincija u pozadini”. Te ideje je prepoznala ogromna većina Bosanaca, te su se mahom priklanjali organizovanom otporu protiv fašizma na čelu sa Titom i KPJ. Iz Gradačca je u tom vremenu više od 40 omladinaca otišlo u partizane. O partizanima su i djeca šaputala. Selim je sve te priče upijao. Razmišljao je kako da se osveti ustašama zbog otete Šarulje. Odlučio je pobjeći u partizane. Čuo je da se oni bore protiv onih koji otimaju. Dugo je bio ljut na svog oca što je bez otpora dozvolio ustašama da odvedu Šarulju. Povjerio se svom najboljem drugu Safetu, najmlađem bratu Hasana Kikića. Drugarstvo je bilo veliko, te je i Safet njemu povjerio kako su njegova starija braća već dugo u partizanima. Odlučili su da i oni pronađu partizane. Nikome u porodici nisu dali naslutiti njihov plan. Bilo je to 8. septembra. Poslije škole nisu otišli kući, otišli su u drugom pravcu. U pravcu kojeg su najbolje poznavali. Putem prema Ormanici, a onda desno prema Tuzli. Čuli su kako se u okolini Tuzle kriju partizani.

***

Bilo je podne. Sunce je kroz krošnje drveća spuštalo sjenke na drum. Pred njima je bio dug i rizičan put. Trebalo im je najmanje dva dana hoda do Tuzle. Plašili su se susreta sa ljudima koji poznaju njihove roditelje ili objašnjenja: šta traže tako daleko od kuće? “Želja za pravdom ne poznaje granice”, ponavljali su frazu koju su negdje pročitali i prihvatili to kao veliku misao, kao životno pravilo. Kasnije će shvatiti kako svi ljudski potezi i ideje proizilaze iz potrebe za napad ili odbranu. Naročito u vremenu kada je bilo teže odlučiti gdje je sigurnost po život veća, kod kuće ili u šumi? Selim je shvatio kako partizani pružaju otpor nepravdi. Dugo se nije mogao pomiriti sa činjenicom da je njegov otac dao Šarulju bez otpora, bez riječi osude. Barem on nije čuo te riječi, a očekivao je barem neku psovku. Kada su prešli rječicu Tinju odbacili su školske knjige u šiblje. Knjige su pokrlili granjem za svaki slučaj. Možda ih pronađu jednog dana? U predvečerje su odlučili pronaći mjesto za konak. Konak pod vedrim nebom ih nije plašio. Ljeti su pod izgovorom vrućine često spavali van kuće. Pod zvijezdama u travi ili u sijenu pod krovom štale. Šta se vrzmalo tada u tim mladim glavama, ne znam. Ali ono što zasigurno znam je da to nisu bila nikakva politička ubjeđenja. Bili su suviše mladi da bi razumjeli marksističku ideologiju. Tačno je da su bili djeca i da je u njihovim glavama kljucao onaj nemir prirodne borbe za opstanak. Upravo taj nemir ih je odveo u avanturu bez povratka. Taj osjećaj nepravde, ispoljen silom i oduzimanjem tuđe imovine, je u Selimu izgradio otpor prema strahu, boli i patnji. Sa 13 godina života je preskočio ostatak djetinstva što sa sobom nosi igre i dječije radosti. Umjesto tih dječijih radosti vrlo rano je naučio kako se ljepota življenja krije u mraku ljudske sudbine. Toplina krvi njegovih saboraca, koju je nebrojno puta osjetio u toj vjetrometini, će učiniti da spozna kako svaki ljudski korak vodi u grob i da to niko ne može izbjeći. Pješačili su zaokupljeni sopstvenim mislima. Izbjegavali su slučajne prolaznike koje bi sretali u dužim vremenskim intervalima. Obično bi se sklonili iza nekog grma kada bi primijetili da ih neko sustiže ili im dolazi u susret. Zastali su kraj nekog šumarka. Malo su prošnjuhali unaokolo. Iza šumarka je bio mali proplanak. U tom proplanku su ugledali neke kamene gromade kako vire iz trave. To mjesto im se učini prigodnim za konak pod zvijezdama. Prikupili su neko granje i improvizirali ležaj kojeg su prekrili svježim lišćem i travom. Legli su okrenuti leđima jedan prema drugom kako bi mogli osmatrati prilaz eventualnog posjetioca. Željeli su biti dobro skriveni od nepoželjnih očiju. Ono što tada nisu znali je to da mjesto, na kojem su prespavali, krije najveću tajnu zemlje Bosne. Kamene gromade, koje su izabrali kao zaklon, bili su stećci. Kameni stećci, sa uklesanim simbolima što predstavljaju molitvu bogovima za spas od nevolja. Najstariji i najvrijedniji bosanski spomenici. Materijalni dokazi o postojanju i životu bosanskog naroda u zemlji Bosni. Spavali su u groblju njihovih pradjedova. Da su to tada znali vjerovatno bi produžili dalje. Sigurno se tu ne bi zaustavili. Pogotovo što su znali za priču o duhovima koji se noću kreću po grobljima. Skoro svi roditelji su sa pričom o duhovima plašila djecu. Bila je to vaspitna mjera. “Djeca moraju biti u kući prije mraka.” Nisu razgovarali. Osluškivali su noćnu tišinu sve dok umor nije učinio svoje i bacio ih u dugi san. Probudili su se u zoru. Rosa na travi je upijala prve sunčeve zrake. Njenu svježinu su osjećali na listovima golih nogu. U partizane su krenuli u kratkim hlačama koje su visile na tregerima prebačenim preko njihovih koščatih ramena. Brzo su spremili svoje male zavežljaje i krenuli prema Tuzli.

SUSRET S PARTIZANIMA

Bio je 9. septembar kada su stigli u Tuzlu. Safet je saznao za lokaciju partizanskog odreda. To mu je rekao kućni prijatelj. Radio je u Tuzli, a bio je partijski ilegalac. Imao je informaciju o partizanima u okolnim planinama Tuzle. Sutradan su krenuli prema planini Konjuh. Pažljivo su pratili dobivene instrukcije. Vrijeme je odmicalo, a njih je izdavalo strpljenje. Išli su kroz šumu sa zebnjom da ne ulete u zasjedu četnika. Ništa se nije čulo. Samo fijuk vjetra, šuštanje lišća i ponekad klepet krila uplašene ptice. Kad su povjerovali da su zalutali, da su izgubljeni, u susret im je došla izvidnica partizanskog bataljona. Nakon kraćeg predstavljanja vojnici su ih sproveli u štab. U štabu su svi bili iznenađeni njihovom pojavom. Safet je bio stariji od Selima, a imena njegove braće su bila poznata drugovima iz štaba. O njegovom prijemu u partizane nije bilo dilema. Ali oko prijema Selima bilo je puno rasprave. Bio je suviše mlad za borbu ili neke druge povjerljive zadatke. Odlučili su da ga vrate kući. Na tome je najviše insistirao Galib koji je vrlo dobro poznavao Selimovu familiju. I on je bio iz Gradačca. To bi uradili odmah, ali pošto se bližila noć tu odluku su ostavili za sutrašnji dan. Selim i Safet su se pozdravili. Sudbina ih je tu razdvojila. Galib je prihvatio Selima da zajedno provedu noć pod šatorskim krilom. Cijelu noć je ubjeđivao Selima da se vrati kući. Pokušavao je na sve načine opravdati odluku štaba. Ali Selim je razmišljao drugačije. Bio je uvjeren da može biti od koristi. Pričao je o svojoj fizičkoj izdržljivosti. O tome kako je bio najbrži u školi, o odlučnosti da postane partizan. Molio je Galiba za pomoć, za podršku. Ujutro je Galib popustio pred Selimovom upornošću. Predložio je drugovima da Selima zadrže par dana. Da ispitaju njegovu spremnost za kurira. U gerilskom ratu, kako su partizani tada ratovali, kurirski posao je bio od velike važnosti. Potreba za brzim kuririma je uvijek bila prisutna. Partizanske jedinice su stalno bile u pokretu, a nije bilo telefonske veze. Sve poruke između pojedinih štabova prenosili su hrabri i obučeni kuriri. – Neka ga sa nama. Vrijeme će pokazati njegovu izdržljivost i hrabrost. Možda i postane dobar kurir. Bila je konačna odluka štaba.

EMINA U ŠKOLI

Emina je odrasla u nešto povoljnijem okruženju nego Selim. Porodica Begović je bila i mnogobrojnija i bogatija od porodice Odobašić iz Gradačca. Ali činjenica da nisu imali muških potomaka, vlasti NDH su ih držali po strani u vrijeme teških političkih previranja. Istina je da se šuškalo o nekakvim ljubavnim vezama sa momcima koji se skrivaju od ustaških povjerenika. Derviš beg, Eminin otac, je bio dobro upućen u sva politička zbivanja koja su zadesila Bosnu. Redovno je održavao vezu sa sestrom koja je bila udata za Atifa Bakarevića, iz ugledne porodice iz Sarajeva. U vrijeme vladavine NDH, muslimani koji su bili lojalni toj vlasti, bili su pošteđeni bilo kakve provokacije. Naročito u Sarajevu. Slobodno su se kretali ulicama, a djeca su nesmetano pohađala škole. Derviš begova sestra Nura i zet Atif, nisu imali djece. A želja za djecom je bila velika. U toj silnoj želji za djecom predlože begu da mladu Eminu pošalje u Sarajevo na školovanje. Ustvari, oni su ga molili da preuzmu brigu o Emini, uz sva obećanja da će imati svu brižnost koju bi imala i kod njih. Derviš beg je bio na mukama. Emina je rasla uz puno roditeljske ljubavi i brižnosti. Izrasla je u curetka. U dobu je kad su joj roditelji najpotrebniji. A kao najmlađa bila je ljubimica cijele porodice i komšiluka. Otac je bio u velikoj dilemi, ni glava ni srce mu nisu bili pošteđeni. Razum je govorio da je za Eminu bolje da u toj vjetrometini bude u Sarajevu, a srce je teško podnosilo pomisao na rastanak. Ali isto tako, bio je svjestan da mora donijeti odluku koja će biti najbolja za Eminu. Roditeljski instikt mu je govorio da prihvati sestrin i zetov prijedlog. U njenu korist. Tako je Emina, poslije male mature, došla u kuću porodice Bakarevića u Sarajevu.

POD JABUKOM

Štab brigade se zaustavio u selu Tarevci, na brdu iznad Modriče. Komadant brigade sa pratnjom je dobio gostoprimstvo u kući na kraju sela. Kuća sazidana od ćerpića, okrečena u bijelo, a krov pokriven ćeramidom (vrsta crijepa), ličila je na pečurku ispod hrasta. Istočnu stranu kuće je zaklanjalo brdo čiju kosinu su pokrivala stabla šljiva, jabuka i pokoje kruške, ali ipak najviše je bilo šljiva. Kuća se dojmila stabilnom, jer je suteren bio sazidan od kamena. U tom suterenu su nekada spavale krave i ovce. U vrijeme boravka partizana u selu, to je bila spavaonica za pratnju štaba brigade. Selim je tražio pogodno mjesto za spavanje. U prostoriji je bilo sparno. Osjeti kako mu ustajali zrak prolazi kroz nozdrve. Bilo je zagušljivo. Pokupi svoj ruksak i izleti pred kuću. Nekoliko trenutaka je tu stajao tražeći pogledom mjesto za prenoćište. Ugledao je stablo sa širokom krošnjom i dozrelim jabukama. Mjesto pod jabukom činilo se prigodnim za rješenje njegove dileme. Brzo je prišao i nepokošenu travu utabao oko stabla. Iz ruksaka je izvadio poderani šinjel, kojeg mu je poklonio drug Špico kada su se sreli u Tuzli, i rasprostreo ga ispod jabuke. Ruksak je namjestio uz stablo kao zamjenu za jastuk. Bližio se sumrak, a nebo je bilo čisto, bez oblaka. Prekriveno zvijezdama. Spavanje na travi nije bilo baš udobno, ali je barem sve oko njega odisalo svježinom. Nije odmah legao. Leđima naslonjen na stablo jabuke posmatrao je kravu sa crno-bijelim šarama kako preživa travu koju je napasla taj dan. Zavidio je partizanu koji je bio zadužen za njenu bezbjednost. I on bi rado tu obavezu preuzeo da su mu naredili. Nije mogao izbaciti iz glave sliku njegove Šarulje. Otimao se od pomisli da će je crnokošuljaši zaklati i raskomadati za jedan ručak. Prisiljavao je sebe da pogled zadrži na nebu i razmišlja o ljepšim stvarima. U toj potrazi za ljepšim mislima glas saborca ga vrati u stvarnost. Stajao je pored njega. Bio je viši za glavu koju je pokrivala francuska kapa sa crvenom petokrakom. A u rukama je držao torbu koju nose školarci. – Mogao bih i ja prenoćiti ispod ove jabuke. Sve su prilike da će noć biti vedra i mirna. Rekao je naglaskom kojeg Selim ranije nije imao prilike čuti. Tog partizana je primijetio ranije, ali nije sa njim razgovarao. Bio mu je interesantan po tome što je uvijek u slobodno vrijeme nešto pisao ili čitao. – Kako želiš, mjesta ima dovoljno. Odgovori i pomisli kako je bolje s nekim razgovarati nego za kravom tugovati. Kada se vojnik prostreo pored njega Selim ga upita: – Kako se zoveš….? Iz kojeg kraja dolaziš…? – Ja sam Jure, a zovu me Dalmatinac. Rođen sam u jednom malom mjestu ispod planine Biokova. Tamo pored mora. Zato me zovu Dalmatinac. A dolazim iz Zagreba. Tamo sam učio i radio sve do odlaska u šumu. A ti kako se ti zoveš? Odakle ti dolaziš? Izgledaš mi puno mlad. – I jesam. Ja se zovem Selim i nisam završio školu. Iz škole sam pobjegao u partizane. Komadant mi nije još dao pušku. Kaže da ću biti kurir. A dolazim iz Gradačca. To nije daleko od nas. Petnaestak kilometara. – Gradačac! Čuo sam za Gradačac. U Zagrebu, dok sam studirao, upoznao sam neke studente iz Gradačca. Upoznao sam i Hasana Kikića. Pisali smo u istom magazinu Putokazi. Bili smo dobri drugari. Jure sjetno uzdahnu. – A o čemu ste vi učili na tom fakultetu? Upitao je Selim. – Učili smo kako se pišu knjige i strane jezike. Učili smo o slobodi naroda. Njihovu i našu historiju. Jure je sa simpatijama odgovarao na Selimova pitanja. A i on je Selimu bio simpatičan. Činio mu se nekako drugačiji od ostalih. Osjetio je kako s njim razgovara lagahno i bez podsmijeha. Da ga ne oslovljava kao ostali: Mali, odnesi ovo ili mali, donesi ono. Upravo zbog tog su ga i prozvali Pikolo. To mu je kao bio ratni nadimak. Bio je najmlađi partizan u brigadi. I njegov učitelj iz škole je bio iz Zagreba. Ali taj učitelj je uvijek bio namrgođen i strog. Djeca su ga se plašila i zato ga nikada ništa nisu pitali, samo su odgovarali na postavljena pitanja. Ovaj Jure je djelovao sasvim drugačije. Primijetio je kako mu osmijeh titra na licu dok govori. Bio je blag, a priča mu je djelovala uvjerljivo. U tom momentu promišljanja Selim osjeti želju da ga priupita sva ona pitanja koja nije imao prilike postaviti ocu ili učitelju. Pred drugom djecom nije htio pokazivati znatiželju koja mu se vrzmala po glavi, a nije bio ni siguran kako bi ta djeca reagirala na ta sva njegova pitanja. I dok je smišljao prvo pitanje Jure ga preduhitri: – A jesi li ti razmišljao šta bi volio raditi kada odrasteš? – Jesam…Ja bih volio raditi u apoteci kod našeg Kunca. Tako se zove apotekar. On je Jevrej.- Oh, pa to je lijep i čestit poziv. Ali da bi bio apotekar ili radio u apoteci moraš završiti visoke škole! – Znam, to mi je rekao i Kunce. – Ali ti si pobjegao iz škole? Jure ga pogleda ispod oka. – Ja sam pobjegao iz škole zbog ustaša i švaba. Da osvetim Šarulju. Selim ispriča Juri susret sa crnokošuljašima. – Znam, razumijem tvoj bijes, ali školu moraš završiti ako želiš dobiti posao u apoteci. – To znam. Ja nisam pobjegao iz škole što je nisam volio. Ja bih volio da si ti moj učitelj. Da mi kažeš ono što ne znam, što me interesuje. Selimovo lice pocrveni i on obori glavu. Jure je to primijetio. – Pa dobro! Jure radosno uzviknu. – To barem nije teško. Eto ti pitaj, a ja ću ti odgovarati. Šta te najviše interesira? Selimu se vrati osmijeh na lice. – Ja sam primijetio da ti uvijek nešto čitaš ili pišeš. Šta najviše čitaš? – Ja najviše čitam pjesme. A ponekad i pišem. I pjesme i priče. Ustvari pišem sve ono o čemu razmišljam. – Kakve pjesme pišeš? O čemu? Selim je bio ozbiljan što Jure proprati blagim osmijehom. – Evo jednu ću da ti pročitam. Vrlo je lijepa i poučna. Zove se Voćka poslije kiše. Napisao ju je Dobriša Cesarić, naš pjesnik koji je prije rata živio u Zagrebu. Jure je čitao polagano kako bi pjesma ostavila veći utisak na Selima.

***

Gle male voćke poslije kiše,

Puna je kapi pa ih njiše,

I bliješti suncem obasjana

Čudesna raskoš njenih grana.

Al’ neka se sunce malo skrije,

Nestane sve te čarolije,

Ona je opet, kao prvo,

Obično, malo, jedno drvo.

***

- Lijepa je. Hajde pročitaj još jednom. Jure pročita pjesmu sa istim žarom, a nakon toga reče: – Znaš šta?….Ja ću tebi ovu pjesmu prepisati na papir, kad ti se puno sviđa. Pa i ti, kad imaš vremena, čitaj. I razmišljaj o pjesmi. Vrlo je poučna.

Međutim Selim je u tom trenutku posmatrao Juru i pokušavao da shvati. – On priča o ljepoti života, o ljubavi i prirodi. Pjesnik iz grada. Šta on traži u partizanima? Ali nije ga ništa pitao samo je naivno odgovorio: – Hoću…Ja ću je čuvati i čitati, ali ne znam šta se tu ima razmišljati. – Ima. Znaš svaka pjesma u sebi krije neku poruku…Zato i jesu lijepe i jesu poučne. Ako malo bolje razmisliš o ovoj pjesmi primijetit ćeš da su voćke brižne. One su poput majke, čuvaju i brižno ljuljaju svoje kapi. – Tačno…baš je to lijepo rečeno. Selim se obradovao kao da je on to otkrio i radosno požuri sa drugim pitanjem. – A mogu li još nešto da te pitam? – Možeš. Sad kada smo drugovi možeš da me pitaš sve što te interesuje. Pitaj! – To sa stranim jezicima i sa historijom. Šta tu ima interesantno? Kome to treba? Selimovo interesovanje je definitivno poprimilo Jurine simpatije. – Kao prvo, naučiš puno o ljudima. Kako su prije živjeli, kako danas žive, kako i o čemu razmišljaju. Zašto ratuju.! Znaš u svijetu je puno ljudi od kojih se puno nešto može naučiti, čuti i vidjeti. Drugo, oko nas je puno, puno lijepih slika koje mi ne vidimo. A ne vidimo ih, jer dovoljno ne poznajemo prirodu. Njene zakone i zakone koje ljudi ispisuju. Kroz školu se dosta toga otkrije i spozna. Kada se to dogodi onda počneš da pišeš, slikaš i druge poučavaš o onome što si sam spoznao. Postaneš dobar učitelj. Na kraju, osjetiš radost kada posmatraš voćku poslije kiše. Jure nije ni primijetio da sam sebe preispituje. Ustvari i njega je mučila nostalgija za vremenom kada je živio onaj studentski život. Život ispunjen sa puno žara i interesovanja sa kojim je gledao u budućnost. Možda bi još sanjario o ljepšoj strani života da ga Selim nije prekinuo sljedećim pitanjem. – A kako izgledaju knjige na drugim jezicima? Jesu li lijepe kao ova pjesma o voćki poslije kiše? – Ako razumiješ jezik na kojem su ispisane priče i pjesme onda ćeš upoznati i njihovu ljepotu. Jure je malo zastao da pogleda Selima u lice. Ustvari bio je iznenađen njegovim zapitkivanjem. – Kako to da te u jednom momentu puno toga interesuje? Upitao je Selima. – Dan ranije, prije nego sam pobjegao iz škole, bio sam u očevoj sobi. Tamo stoji sehara. Uvijek sam želio u nju zaviriti. Ali mati mi nije dozvoljavala da ulazim u njihovu sobu. Tog dana je izašla iz kuće da nahrani kokoši. Ja sam to iskoristio i uletio u sobu da otvorim sanduk. Bio je pun nekih knjiga i papira ispisanih slovima koja ja nisam učio u školi. Može biti da je to neki strani jezik o kojem ti pričaš? – Što nisi pitao majku za te knjige? Zanimalo je Juru. – Pitao sam. Rekla mi je da tu seharu više ne otvaram i da po sobi ne šnjuham…Da su ti papiri i te knjige napisane na turskom i persijskom jeziku i da će otac biti puno ljut ako sazna da kopam po njegovim stvarima. – I šta tebe sada interesuje?- Pa interesuje me gdje su te zemlje, kakav je to jezik. Imal’ kod njih ustaša, četnika i švaba.? Jure je bio iznenađen Selimovom pričom. Bio je uvjeren da se u sehari Selimovog oca krije pravo književno blago. Kako za historiju tako i za umjetnost. Odluči da Selimu to objasni na način da on to razumije i ispravno shvati da seharu i njen sadržaj treba sačuvati. Dok je Jure smišljao priču za Selima mjesečina je preuzela dnevnu svjetlost. Posmatrajući ih u sjeni jabuke čovjek bi pomislio kako dvije utvare razgovaraju. Jure nastavi sa pričom: – Pošto više ne možemo čitati, jer pada mrak, ja ću tebi ispričati šta znam o tome što si pitao. Je li važi? Selim se obradova. Podiže se u sjedeći položaj, prekrsti noge i otvori uši da sluša Juru kako priča. Jure sakri osmijeh i poče da priča. – Najstarija civilizacija je nastala u dalekoj Mesopotaniji. To ti je zemlja između dvije lijepe rijeke, koje se zovu Eufrat i Tigris. One su toliko lijepe i važne da su ih ljudi, koji su tamo živjeli, opisivali kao simbol života i svega što se rađa. Na tim prostorima je nastalo i prvo pismo kojim su ljudi pisali. Zvalo se klinasto pismo. A tu je nastala i ta država koju si ti spomenuo, Persija. Eto baš iz te države se razvija književni jezik. I moji učitelji kažu kako su na tom jeziku ispisane najljepše knjige, najljepše pjesme. Da je to jezik koji je obilježio kulturu sa istoka. Selim je pažljivo upijao svaku riječ koju je Jure izgovorio. Htio je da sazna još više: – Moj otac je spominjao arapski i turski jezik…Ima li tu razlika ili je to sve jedan jezik. Meni su sva slova izgledala isto? – Nije isto. Ima tu puno razlika. I po slovima i po značenju. Arapski jezik označava islamsku kulturu. Na arapskom jeziku su najviše ispisane vjerske knjige. A na turskom jeziku je najviše ispisano državnih propisa iz Osmanskog carstva. Jure je shvatio da priča zadire u teme koje Selim realno nije mogao shvatiti i zato odluči da promijeni temu. – Eto zašto treba da ideš u školu. Da naučiš i razumiješ ono što ne znaš. Da otkrivaš istinu o prirodi i ljudima. Da pravilno shvatiš ono što život nosi sa sobom. I dobre i loše stvari. Da se boriš za ono što vrijedi života. Jure više nije znao da li priča sam sa sobom ili podučava Selima. Ali u svakom slučaju ta noć pod zvijezdama, na vjetrometini sa partizanima ostat će zapamćena u Selimovoj glavi za sva vremena. Izvlačit će je iz sjećanja u najtežim trenucima svog života kojeg mu je sudbina odredila. Poslije razgovora sa Jurom puno puta je dobio želju da prodre u ljudsku svijest. U čovjekovu svijest i u tajnu neba. – Nisam siguran hoću li očevu seharu zateći kada se vratim kući iz partizana. A ako je pronađem siguran sam već sada da ću otkriti sve tajne koje se kriju u njoj. – Malo je zastao kao da se nečega prisjetio pa tiho dodao: -Ako i ja preživim? To dječije pitanje Juru pogodi direktno u srce. Odjednom je osjetio svu strahotu rata. Osjetio je i sam taj strah od nasilne smrti, ali odluči da ga ne pokazuje pred Pikolom. Brzo izgovori prvu životnu frazu koju je naučio kao student: – Smrt nije strašna. Strašan je život u kome se nepravada trpi i čini. Zbog te nepravde i mi smo u partizanima. A znaš li zašto? Zato što vjerujemo da će pravda pobijediti. Znaš to ti je jedan univerzalni razum kojeg svi dobri ljudi pronalaze…- Selim ga prekide: – Šta je to univerzalni razum? Nisam ja u partizanima zbog tog razuma. Jure se od srca nasmija, a onda nastavi istim tonom da ne povrijedi Selimovu sujetu: – To je nešto što je zajedničko svima i nešto prema čemu čovjek treba da se upravlja. – A kako se ti upravljaš prema tom univerzalnom razumu? Selim je malo šta od toga razumio, a htio je da puno sazna. S druge strane Jure je osjećao da će ga dalji razgovor sa Selimom odvesti duboko u noć. A znao je da će brigada sutra ranom zorom krenuti prema planini Trebavi. Do zore nije puno ostalo, a nije htio da Selim pred dugi marš bude pospan. Zato odluči da mu skrene pažnju na nešto drugo. Na nešto što će ga prije odvesti u san: – To nije teško. Probaj i ti. Lezi i gledaj u zvijezde na nebu. Pronađi najsvjetliju zvijezdu i gledaj u nju. Dok je posmatraš nemoj da misliš ni o čemu drugom, samo o toj prirodnoj ljepoti. Zatim zatvori oči, a u mislima zadrži sliku koju si imao dok si gledao u sjajnu zvijezdu. Ako možeš tu sliku u mislima zadržati par minuta, a da ne misliš ni na šta drugo, znači da si uspostavio kontakt sa prirodom i Bogom. Selim se pri pomenu Boga malo trznu. – Što spominješ Boga? Zar ti nisi komunista? Selim ponovo Juru dovede u iskušenje da priča. – Ja jesam komunista, ali nisam ateista koji ne vjeruje ni u što. Ja sam komunista koji vjeruje u prirodu svom dušom. Zato i pišem i slikam ono što vidim i čujem oko sebe. A to nema veze ni sa crkvom ni sa partijom. Selim nije progovorio. Ostao je zbunjen. U toliko malo vremena. U samo jednom razgovoru, njegova mala glava je primila više informacija nego što je prikupila u trinaest godina života. Sve što je čuo tu noć zvučalo je lijepo iako je malo što razumio. Jure je osjetio da Selim pliva u mislima. Pokuša da ga smiri: – Znam ja da ti malo što razumiješ od ovoga što ja pričam. Al’ kad budeš išao u školu i čitao knjige ti ćeš se sjetiti ovog našeg razgovora. Tada će ti sve biti jasno. A sada pokušaj da misliš na nešto što bi volio da imaš u ovoj lijepoj noći. Pokušaj da zapamtiš ono o čemu si razmišljao pa mi to reci sutra ujutro. Više nisu razgovarali. Obojica su utonuli u svoje misli. Ujutro, kada su čuli komandu pokret, Jure ga upita o čemu je razmišljao poslije razgovora. – O pjesmi i voćki poslije kiše. Selim kratko odgovori. Jure se blago nasmiješi. Svu onu nježnost koju je osjetio prema tom mladom stvorenju iskaza tako što ruku spusti na njegovo rame i promrsi sebi u bradu: – Da te dragi Bog sačuva ovog pakla…

SARAJEVO

Kuća porodice Bakarevića je bila na Brdu džamija. Iznad vojne kasarne na Bistriku, a ispod džamije. Imala je baštu sa cvijetnjakom i lijepim pogledom na Sarajevo. Pogled je pokrivao skoro cijelu panoramu grada. Sve do Ilidže. Kada je dan sunčan i zrak čist pogled si mogao dobaciti i do Vrela Bosne. U cvijetnjaku je napravljen hladnjak, sa stolom i klupom. Sve je bilo ukrašeno lamperijom i ofarbano zelenom bojom. Emina je najviše vremena provodila u tom hladnjaku. Iz bašče se širio miris svježeg cvijeća. Bila je tu i kada je učila i kada je bježala u samoću. Tu se nekako najljepše osjećala. Znala je satima posmatrati ljepotu kojom je okružena. Borila se sa mislima i pogledom lutala preko brda. Često joj se dešavalo da pojedine pejzaže, koji su joj se najviše dopadali, u mislima spušta pored rijeke Ukrine. Rijeke uz čiju je obalu često šetala sa ocem i u čamcu niz nju s ocem plovila, po zelenoj vodi što vedro žubori i prelama sjene raskošnog drveća što raste uz obale njene. A ona…? Ona ih nježno rukom miluje i pogledom lovi ribe što bježe ispred čamca. Prvo ljeto u Sarajevu joj je proteklo u prilagođavanju na novu sredinu. A kada je došlo vrijeme o izboru škole izrazila je želju da uči za zubara. Želja joj je bila ispunjena kao i sve druge. Osim jedne. A to je bila želja za povratak u Derventu. Uz svu brižnost koju je imala, njoj su nedostajali roditelji i sestre…,kućna atmosfera u kojoj je rođena. Bila je svjesna da bi bilo kakvo protivljenje boravku u Sarajevu izazvalo nezadovoljstvo njenih tutora. Možda bi i njeni roditelji pomislili kako je nezahvalna. Imala je sve što su djeca njenog uzrasta poželjeti mogla. Teško da bi mogla pogledati u oči ljudima koji joj pružaju svu moguću ljubav. Tako se osjećala i često sama sebe prekoravala zbog te nezahvalnosti što je muči. Tetka Nura ju je često posmatrala sa pendžera. Sa puno ljubavi borila se sa tugom koja ju je svakim danom sve više pritiskala. Eminu je voljela od prvog dana. Ona je Emini redovno češljala crnu kosu i vezala je u pletenice. Na pletenice je kačila bijele i crvene mašnice, od svile sačinjene. Emina joj je bila zahvalna. Nikada nije izražavala nezadovoljstvo niti je mrštila lice. Ali tetka je imala jedan lični problem u vezi Emine. Svaki put kada bi nešto uradila za Eminu ili planirala da uradi, došla bi u dilemu. Ustvari, svaki put je pokušala da se uživi u ulogu majke, ali odmah potom ju je mučilo pitanje njenog postupka. “Koliko je ispravno to što je naumila?” To je ono što nije znala, što nije spoznala. Osjećaj majke. Bila je svjesna da taj osjećaj neće ni upoznati. Dragi Bog je tako htio. I kada bi se nekada rasrdila zbog te manjkavosti, sama sebe je tješila: “što od Boga dođe mora dobro biti.” To je bila odluka sa kojom se morala pomiriti i zato je s golemom tugom razmišljala o danu kada se bude od Emine rastajala. U njenim očima je često primjećivala nostalgiju za kućom u kojoj je rođena. Bila je svjesna kako jezik može svašta sakriti: tugu, laž, bol i ljubav, ali oči odaju sve. Oči su oduvijek bile prozor duše. Potajno se nadala da će Emina poželjeti da ostane u Sarajevu. Ali vrijeme joj nije bilo saveznik. Pred spavanje, skoro svake noći, tetka bi Emini raspletala pletenice i one bi tada razgovarale kao najbolje drugarice. I ovoga puta je tako bilo, baš nekako poslije oslobođenja Sarajeva od fašista. Emina nije čekala pitanja. Odmah je rekla ono što je zamislila. Molila je Nuru da razgovara sa njenim ocem. Da mu kaže koliko ih se uželjela. Da želi napustiti školu u Sarajevu. Da ga zamoli da je prebaci u neku školu koja ima u Derventi. Da ga moli i da obećava svu pokornost. Sve je to rekla u jednom dahu sa takvom žestinom da Nura nije imala vremena da štagod smisli u svoju korist. Samo ju je blago privukla i poljubila u čelo. – Obećavam. Razgovarat ću sa njim i sve ću mu lijepo objasniti. A ti sada ‘odi na spavanje i ništa ne brini. Dragi Bog je milostiv i On će nam pomoći da se sve dobro završi. Ali tu noć san nijednoj nije prekrio lice. Emina je osjećala i radost i tugu zbog izrečene molbe. Radost zbog oslobođenih misli vezanih za oca i rodni kraj, a tugu zbog bola kojeg je svojom molbom izazvala u tetki Nuri. Bilo joj je žao što nemaju djece. Vjerovala je u njihovu dobrotu i Ijubav. Ali ni srce ni duša nisu prihvatali zamjenu za roditeljsku ljubav. Otac joj je puno nedostajao. Često je razmišljala o njegovim riječima koje joj je rekao na rastanku. – Emina…Srećo moja. Upamti, bit će onako kako odluči dragi Bog…I ova moja odluka o tvom odlasku u Sarajevo je stigla od Njega. Dušo, budi uvjerena da to činim u tvoju korist. Te očeve riječi često su joj odzvanjale u glavi. Čak ga je i u snu čula kako ih ponavlja. Poslije jednog takvog sna dugo je ležala u krevetu bez želje da otvori oči. Borila se sa željom da san traje, da se ne budi. Ali kada se sunce uvuklo u njenu sobu otvorila je oči i pospano upitala: – Babo u čemu vidiš moju korist? Šta je to moja korist? Ja je još nisam spoznala. Jesi li mislio na grad Sarajevo? Onda znaj, Derventa je bliža srcu mom. Ako je korist nešto što srce želi, onda znaj da moje srce plače za tobom i mamom. Nježnim dlanovima ruke brisala je suze. Tetka Nura je skoro cijelu noć uz prozor presjedila. Razgovor sa Eminom joj nije izlazio iz glave. Nesvjesno je otvarala i zatvarala krilo prozora. Udisala svježinu zraka i molila zvijezde za pomoć. Nije znala što treba da radi. Nije imala ideje šta da kaže bratu, kako da udovolji Emininoj želji. – Što ne spavaš? Upitao ju je muž koji se trznuo iz snu iz samo njemu poznatih razloga. – Razmišljam šta da kažem bratu? Tužno procijedi. – U vezi čega?, zijevajući upita Atif. – Pa u vezi Emine i njene želje za povratkom kući. – Slušaj Nuro što ću ti reći, što srce naumi pamet ne pomuti! Meni je moj rahmetli babo davno rekao kako pisane riječi liče na sliku. Sutra sjedi i napiši pismo bratu. Opiši mu Emininu patnju. Kad pročita pismo sve će mu biti jasno, a ti više nećeš osjećati krivicu. Nura je ustala sa stolice i u dva koraka prišla mužu. Rukama je zgrabila njegovu glavu i procijedila kroz zube: – Šta bi ja bez ove glave? Slatko ga poljubila i na njegovom ramenu zaspala. Emina je čula razgovor u susjednoj sobi između tetke i tetka. I ona je osjetila veliku radost. Čak je bila u iskušenju da uleti u sobu. Da ih zagrli i poljubi. Da im se zahvali na razumijevanju. Umjesto njih zagrlila je jastuk i bebrižno potonula u san izgovarajući tetkove riječi. Što srce naumi, pamet ne pomuti.

SEDMA OFANZIVA

Marta 1944. godine, na području Posavine i Semberije, počela je Sedma neprijateljska ofanziva. Neprijateljske snage su djelovale iz pravca Brčkog preko Gradačca prema Istočnoj Bosni. U to vrijeme Selim je bio u 18. hrvatskoj brigadi. Brigada je kontrolirala šire područje Posavine, a 38. divizija sa štabom je bila na planini Majevici. Njemačke snage su, potpomognute sa domaćim izdajnicima, zauzeli područje između Posavine i Majevice. Ta neprijateljska pozicija je onemogućila spajanje brigada sa divizijom. Brigada je bila primorana na prijelaz preko rijeke Bosne. Trebalo je stići na planinu Vučijak, a odatle u Centralnu Bosnu. Nepovoljne vremenske prilike su činile trenutnu situaciju još težom. Bilo je rano proljeće i nivo rijeke Bosne je rastao. Tražili su mjesto gdje je gazište preko rijeke bilo najpliće i najsigurnije. Radi bržeg i sigurnijeg kretanja Brigada se podijelila na tri bataljona. Selim je bio u Trećem bataljonu koji se locirao u selu Stanari. Kapetan Jakov je pozvao Selima na razgovor. – Selime, za dužnost kurira biraju se hrabri, povjerljivi i sposobni borci. To su borci koji se svim svojim bićem zalažu da svaki povjereni zadatak ispune pravovremeno i uspješno. Kurirska služba predstavlja vrlo važan segment u našoj revoluciji. Mi smo primorani na ratovanje bez telefonskih komunikacija. Kuriri su naši telefoni. Je li ti to jasno? – Druže Jakov meni je sve jasno. Selim požuri da odgovori što kapetanu izvuče osmijeh na zabrinutom licu. – To me raduje. Štab je donio odluku kojom tebe imenuje kurirom bataljona. Čestitam ti i nadam se da ćeš tu dužnost obavljati savjesno i uspješno. Ubrzo je slijedio i prvi zadatak. Štab brigade je bio smješten u selu Kalaši kraj Prnjavora. U bataljonu su trebali hitne instrukcije o pravcu kretanja. Selim je dobio upute i krenuo na put. Nije štedio snagu. Više je trčao nego koračao. Uspješno je presjecao polja i šume. Izbjegavao je susrete i razgovore sa nepoznatim licima. Osmatrao teren onako kako to radi lisica po instiktu. Stigao je u selo bez problema. Pronašao štab i predao poruku. Odmarao je jedan sat. Odgovor na poruku je bio napisan i on je bio spreman za povratak. Vratio se istim pravcem u svoj bataljon. Dužnost kurira bataljona Selim je obavljao sve do 26. jula. Istog dana je stiglo naređenje iz vrhovnog štaba da se 18. hrvatska brigada, Posavsko-Trebavski odred i 5. kozaračka brigada, upute prema mjestu Begov Han i Topčić polje uz rijeku Bosnu. Zadatak je bio da na tim mjestima pregaze rijeku i naprave prodor prema Birču u istočnoj Bosni. U tom ratnom planu Selim je prekomandovan za kurira štaba brigade. 27. jula je bilo definitivno jasno da neprijatelj priprema vojnu ofanzivu. U cilju izbjegavanja obruča Vrhovni štab je 11. diviziji izdao striktna naređenja: – U toku dana izvršiti izmještanje jedinica po sljedećim uputama: 1. 5. kozaračka brigada se orijentiše na prostoru Jelah – Mrkovići; a) 18. hrvatska brigada sa Trebavsko-Posavskim odredom na liniji Dubrave – Novi Šeher; b) Prelaz rijeke Bosne izvršiti kod mjesta Begov Han (u tom rejonu nema neprijatelja). 2. Izvršiti spajanje sa 16. vojvođanskom divizijom. 3. Prodor izvršiti usiljenim maršom 28. jula do 22 sata. Selim je bio u štabu 18. hrvatske brigade. Njihov zadatak je bio da se usiljenim maršom prebace na lijevu obalu rijeke Usore u rejon Zarkovine. Tu su trebali biti svi bataljoni. Brigada je trebala biti kompletna za naredni proboj prema Srednjoj i Istočnoj Bosni. Drugi i četvrti bataljoni su pravovremeno obaviješteni i stigli su po izdatom naređenju. Međutim druga dva bataljona, prvi i treći, su zbog udaljenosti bili kasno obaviješteni. Stigli su tek sutradan u 5 sati. Zbog tog zakašnjenja 18. hrvatska brigada je bila primorana odgoditi pokret za 24 sata. Situacija je bila kritična. Lovio se svaki minut vremena za odgovarajući pedalj slobodne teritorije u odnosu spram neprijatelja. Nije se smjelo dozvoliti ni po koju cijenu još jedno zatvaranje obruča. U namjeri definitivnog obručuna sa partizanima neprijatelj je koristio zloglasne njemačke jedinice Princ Eugen divizije. A u toj namjeri imali su podršku u četničkim i ustaškim jedinicama. Iz rejona Zarkovine 11. divizija je sa zakašnjenjem izvršila pokret u noći po sljedećem rasporedu: Na čelu kolone je bila 5. kozaračka brigada. U sredini je bila 18. hrvatska brigada i Posavsko-Trebavski odred. Kao zaštitnica kolone nastupala je Krajiška brigada. Kolona se kretala u pravcu Novog Šehera prema Blatnici, Željeznom polju pa do Topčić polja gdje je trebalo pregaziti rijeku Bosnu i spojiti se sa 16. divizijom. Međutim, prelaz preko rijeke je bio osujećen. Neprijatelj je uspio prije partizana stići u taj rejon i prekinuti spajanje 11. i 16. divizije. Došlo je do žestoke borbe. Osim toga situaciju je otežala i vremenska nepogoda. Kiša je lila u naletima vjetra. U najtežoj situaciji je bila 5. kozaračka brigada. Ona je prva naletjela na pripremljenu zasjedu. Pucalo se sa svih strana. Tamno nebo osvjetljavale su žestoke detonacije. U toku borbe stiglo je naređenje iz Vrhovnog štaba o promjeni dogovorenog plana. Naredba je bila da 11. divizija izvrši povlačenje. O toj odluci trebalo je obavijestiti komadanta 5. kozaračke brigade. Komadant je bio Rade Kondić, proslavljeni heroj i neustrašivi borac sa Kozare. Sve veze su bile prekinute. Selim je dobio odgovoran zadatak. U štabu su mu usmeno izdiktirali obavijest koju je trebao da saopšti komadantu Kondiću. Neprijatelj je u tom rejonu presjekao odstupnicu. Trebalo je zaobići neprijateljski položaj i probiti se do štaba 5. kozaračke brigade. Vidljivost je bila svedena na metar-dva hoda, a kiša je i dalje nemilosrdno padala. Pucnjava je odjekivala na sve strane. Čulo se fijukanje metaka. Selim je od naoružanja imao samo pištolj. Komadant mu je rekao: – Poruka je usmena. Živ u ruke neprijatelju ni slučajno. Zato imaš pištolj. Druge priče nije bilo niti je bilo vremena za razmišljanje. Selim je krenuo u pravcu 5. kozaračke brigade po sopstvenoj orijentaciji. Pratio je stazu koja je vodila prema selu Jelike. Ulazeći u dubinu šume osjetio je još žešće fijukanje ispaljenih metaka. Kada je osjetio da pucnjava dobiva na žestini, stao je uz veliko stablo bukve. Primirio se kao lisica kada planira sljedeći korak. Bio je u dilemi. Kuda dalje. Nije bilo znakova raspoznavanja. Odlučio je da ide korak po korak. Od bukve do bukve u istom pravcu. Osluškivao je i osmatrao kroz gusto šiblje instiktom životinje. Kiša je stala tek pred zoru. Nastalo je isparavanje od kojeg je magla postala još gušća. Stabla u šumi su izgledala kao tamne siluete koje lebde nad zemljom. Da je bio u nekoj drugoj situaciji sigurno je da bi se prepao. Ali sada je bio na važnom zadatku i nije razmišljao o utvarama. Sa pištoljem u ruci očekivao je ljudske sjene i glasove. Iščekivao je bilo kakav znak orijentacije kako bi se uvjerio da nije zalutao. Nije dugo prošlo vremena kada je primjetio prve vojnike. Obradovao se. Ali kratko. Nije znao ko su vojnici. Da li su to bili četnici, švabe ili partizani? Odlučio je da miruje u vlažnom žbunju. Da osmatra do trenutka kada će zasigurno znati o kome se radi. Bio im je iza leđa i to ga je tješilo. Pucnjava je utihnula. Kao da su svi stali da predahnu. Čuo je glasove, ali ih nije mogao prepoznati. Prošlo je više od sat vremena. Strpljenje ga je napuštalo. Radilo se o hitnoj poruci. Svaka minuta je od životne važnosti. Znao je da se mora pokrenuti. Da mora rizikovati. Mislio je na zapovijest kada se šumom prolomio poklik: – Juriš!!! Ura! Svi u proboj! Hajmo krajišnic! Bio je to partizanski poklik kojeg je često i sam uzvikivao. Selimu je laknulo. Iskočio je iz grma. Bio je na pravom putu. U trku je prišao prvim borcima i zadihano upitao: – Jeste li vi iz 5. kozaračke brigade? Kada su mu potvrdili i on se predstavio. – Ja sam kurir štaba 18. hrvatske brigade. Tražim vašeg komadanta! Nisu bili sumnjičavi. Uputili su ga prema nekoj uvali u kojoj je trebao biti štab. Kiša je opet počela da pada, a pucnjava je bila sporadična. Osjećala se velika napetost među borcima. Napeto su iščekivali naređenje. Kada je stigao do naznačene uvale ugledao je grupu od desetak boraca. I njima se predstavio. Ali ovoga puta je primijetio kako su se borci nijemo pogledali. To mu je bilo sumnjivo. – Mi smo iz štaba 5. kozaračke brigade, reci nama poruku. Ozbiljnost na njihovim licima je povećala njegovu sumnjičavost. – Poruka je za Komadanta. Borci su shvatili njegovu sumnjičavost. Prišao mu je jedan borac i rekao: – Komadant je poginuo u posljednjem jurišu. Ja sam komesar brigade. Reci nam poruku. Nemamo vremena za ubjeđivanja. Selim mu je povjerovao. Kasnije je saznao da je to bio drug Meša, politički komesar brigade, (Ibrahimpašić Mahmut). Poruka je primljena sa obostranim zadovoljstvom. Dobio je pohvale za hrabrost i povratnu informaciju. Na odmor nije ni pomišljao. Želio je što prije obavijestiti komadanta o izvršenom zadatku. Vratio se trčeći istim putem. Kada je stigao, brigada se spremala za pokret prema planini Vučijak. Komadant nije imao vremena da čeka Selima. Naredba štaba 11. divizije je bila striktna: – U toku dana ili noći prijeći na lijevu stranu Bosne. Sa ostalim brigadama krenuti usiljenim maršom u pravcu Srednje Bosne. Komandant je strahovao zbog 5. kozaračke brigade. Bio je samo jedan izlaz iz obruča. Od Selima je zavisilo hoće li ostati u obruču ili će se na vrijeme izvući. Nisu znali za promjenu plana kretanja 11. divizije. Ako Selim uspije da ih obavijesti imaju šanse da se izvuku. I zato nije skrivao radost kada je ugledao Selima. – Od ovoga trenutka ti si borac. Ja ću te predložiti za odlikovanje. Ali neprijateljska ofanziva nije stala. 11. divizija je bila na okupu. Zbog izgubljenog vremena slijedio je ubitačan marš do rijeke Bosne. Rijeku su pregazili bez većih problema. Ali na prilazima planini Trebavi čekali su ih četnici. Na sreću partizana radilo se o jednoj grupi koja se poslije kraće borbe razbježala. Štab brigade, u kojoj je Selim bio kurir, je stigao na dogovoreno mjesto. Nije bilo vremena za odmor. Stigle su nove naredbe. – Kretanje prema selu Birču istim tempom! U tom momentu 18. hrvatska brigada je bila u selu Željini i kretala se prema planini Majevici. Na brdu Manj susreli su Njemačke ES-ES trupe. Došlo je do žestoke borbe. Bilo je mnogo obostranih žrtava. I pored toga partizani su uspjeli presjeći cestu Brčko – Gračanica i stići do položaja na Konjuh planini. Ali ni tamo nije bilo mira. Švabe su ih granatirali iz topova koji su bili locirani u Živinicama. Granatiranje je bilo neprestano. Jedini izlaz u toj situaciji je bio prebacivanje trupa na padine planine Zvijezde. Tako je i odlučeno. Selim je opet dobio povjerljiv zadatak. Trebalo je ponovo uspostaviti vezu sa 5. kozaračkom brigadom. Nevolja je bila što ni jedni ni drugi nisu znali trenutačne položaje. Sva nagađanja su se svodila na pretpostavke o mogućem položaju i pravcu kretanja. Selimov zadatak je bio da pronađe štab 5. kozaračke brigade i usmjeri ih prema planini Zvijezdi. Selim je cijeli dan lutao šumom u pravcu po osobnom instiktu. I ovog puta instikt ga nije prevario. Na vrijeme je pronašao borce koji su se kretali u pogrešnom pravcu. Raportirao je novom komadantu, Lazi Radakoviću. Veza je uspostavljena i 5. kozaračka brigada je na vrijeme stigla u selo Birć. U istom selu su se sastale 11. i 38. divizija. Borci 11. divizije su dobili zaslužan odmor. Pored toga dočekalo ih je i prijatno iznenađenje. Dobili su novu odjeću i novo naoružanje. Selim je prvi put dobio ruski automat, dobošar.

OSLOBOĐENJE TUZLE

Već u drugoj polovini avgusta 1944. godine bilo je jasno da je Treći rajh ušao u kritičnu fazu. Brzinom svjetlosti pristizale su vijesti o pobjedama saveznika na južnom krilu istočnog fronta. Vrhovni štab NOVJ-e je procijenio da su se stekli uslovi za protunapad u zoni Tuzlanske oblasti. Riješeno je da se glavne snage -upute u tuzlansko područje preko planine Majevice i šireg područja Posavine. To je bilo najvažnije strateško područje za oslobođenje Srednje Bosne. Zato je trebalo popuniti prorijeđene jedinice koje su se u tom momentu zatekle na ratištu. 18. hrvatska brigada je dobila novi zadatak. Priključenje jedinicama zaduženim za oslobođenje Tuzle. Ohrabreni novim odijelima i novim oružjem hitali su u pomoć jedinicama koje su već bile u borbama na prilazima Gradu. Prvo je oslobođen Kladanj koji je bio jako neprijateljsko uporište. Neprijatelj je svim snagama štitio prilaze tuzlanskom bazenu i prilaze dolinom rijeke Spreče. Glavnina raspoloživih snaga je upućena u Tuzlu preko Majevice u šire područje Posavine. U tom momentu to je i bilo najvažnije strateško područje. Bilo je to jasno i neprijatelju i partizanima. U borbi za te položaje Vrhovni štab je naredio zuzimanje Lukavca kako bi se presjekla neprijateljska veza tuzlanskog sa dobojskim garnizonom. Taj zadatak je 14. septembra vrlo uspješno obavila 11. krajiška divizija. Njemci su bili u očaju. Pokušali su izblefirati Vrhovni štab prijetnjama o bombardovanju Tuzle i puštanju četnika u grad, da pljačkaju i ubijaju civile. Rekli su kako će cijela Tuzla gorjeti ukoliko se partizani ne povuku. Bila je to suviše providna prijetnja na koju partizani, opijeni oslobodilačkom strašću, nisu reagovali. U Tuzli je neprijatelj ispoljavao kolebljivost u namjeri da se suprotstavi partizanima. Napetost se osjećala u zraku. Kvislinške i ustaške jedinice su se predavale dobrovoljno partizanima ili su bježali prema brčanskoj teritoriji. U međuvremenu su partizanske jedinice ušle u Živinice iz kojih su topovima neprijatelji štitili prilaze gradu. Ta vijest je neprijatelja defitivno natjerala na izvlačenje glavnih snaga prema Brčkom kojeg su još uvijek držali u svojim rukama. Tako su bili otvoreni svi prolazi za ulazak partizana u Tuzlu. To se konačno i desilo 17. septembra 1944. godine. Među njima je bio i Selim. Sredinom oktobra Selim je iz štaba brigade prekomandovan u Prateću četu oblasnog komiteta Komunističke partije sa sjedištem u Tuzli. Prateća četa je bila smještena u zgradi Lovačkog društva. Prioritetan zadatak Prateće čete je bio obezbjeđenje zgrade i članova komiteta KPJ. To obezbjeđenje je bilo svakodnevno, po 24 sata. Osim toga pripadnici Prateće čete su bili u pratnji članova Komiteta van zgrade. Jedne noći u decembru komandir Prateće čete je pozvao Selima i još tri druga na raport u zgradu Komiteta. Dobili su delikatan i odgovoran zadatak. Bili su zaduženi za pratnju druga Miće Rakića, člana Pokrajinskog Komiteta KPJ. Trebali su se provući kroz neprijateljske blokade od Tuzle do Jajca. Osim toga bila je i strogo povjerljiva pošta za Đuru Pucara – Starog koji je u to vrijeme bio u Jajcu. Na taj put se išlo pješke. Dobili su samo dva dana za pripremu. Maršruta kretanja, obzirom na dubok snijeg i hladne noći, je bila izuzetno teška i rizična. Pravac kretanja je bio: “preko planina Konjuh i Zvijezde spustiti se u kanjon rijeke Bosne. Odatle uz prugu do mosta kod sela Kakanj.” Most je bio važno strateško čvorište. Iz tih razloga na svim prilazima mostu bili su betonski bunkeri sa stražom koja je tu bila danonoćno. U bunkerima su bile ustaške postrojbe. Plan je bio da se rijeka Bosna pređe u čamcu tokom noći. Za tu akciju im je trebala pomoć ilegalaca. Saradnike su imali i u ilegalcima koji su bili ubačeni u jedinicu njemačke policije. Lozinka prepoznavanja je bila poznata samo drugu Mići. Za put su dobili maskirne uniforme sa presvlakom i nove automate sa dobošima od 72 metka. Cijeli dan i noć su gazili kroz duboki snijeg preko planina. U toku slijedećeg dana na zakazanom mjestu su ih sačekali partizanski ilegalci u ustaškim uniformama. I oni su zamjenili titovke sa ustaškim kapama. Vođa ilegalaca je bio šef ustaške milicije sa kodnim imenom “Alija”. Pravo ime mu niko nije znao. On im je obezbijedio sklonište preko dana. Bilo je to u kući koju je on koristio za svoje potrebe. Tu su sačekali noć. U jedan sat poslije ponoći bio je dogovoren prijelaz preko rijeke. Na obali, nizvodno od mosta, skriven u drveću čekao ih je čamac. Jedino što nije bilo isplanirano je mjesečina i vedra noć. Činilo se kao da sve što se kreće preko snijega bliješti. Dugo su bili u zaklonu prije nego su se odlučili za prijelaz preko čistine do čamca. Preko mosta, uz ogradu, osvijetljeni reflektorima, koračali su stražari. Iščekivali su trenutak smjene. Bilo je hladno, a smrznuta pokorica preko snijega je svjetlucala poput upaljenih prskalica u novogodišnjoj noći. Čekali su trenutak smjene straže. U tom trenutku je bio najmanji stepen osmatranja. Tako je i bilo. Smjena straže je obavljena u bunkeru. To je promrzloj grupi bilo dovoljno za prijelaz do čamca i u njemu preko vode do suprotne obale. Tu su se rastali sa pratiocima i nastavili put do susjednog sela. Vremena za odmor nije bilo. U selo su trebali ući neprimijećeni, do označene kuće. Na riječi lozinke vrata će im otvoriti domaćin koji ih je očekivao. Pokorica na snijegu je bila saveznik petorici promrzlih boraca. Kretali su se brže nego kada su išli preko snijega kroz koji su noge propadale. To je bila zadnja etapa puta koja je predstavljala direktnu opasnost. Sutra uveče čekao ih je lakši put. Put kroz oslobođenu teritoriju. Ostalo je još da bezbjedno provedu dan u toj kući. A poslije toga, pod krilima noći, do Fojnice. Gradića u kojem su bile partizanske jedinice. Kada su stigli u Fojnicu odmah su se javili u komandu, a potom u vojnu menzu. Međutim, tamo ih je sačekalo razočarenje. Hrana je bila jako loša. Jedino što su mogli sažvakati bila je kora od hljeba. Sve ostalo je bilo bez mrve soli. Gnjecavo. – Teško da bi i krava ovo mogla sažvakati. Žalio se drug Mićo. Ali na njihovu sreću boravak u Fojnici je bio suviše kratak da bi puno razmišljali o hrani. Slijedeći dan put ih je vodio do Vakufa. I tu je bio kraj dugom pješačenju. Na releciji Vakuf – Jajce saobraćao je prvi partizanski voz. Tim vozom su stigli do cilja. U Jajcu ih je sačekao lično Đuro Pucar-Stari. – Kad sam jutros čuo da dolazite pomislio sam da ste švabama ukrali avion. Stari nije krio svoje iznenađenje njihovom brzinom izvršenja zadatka.

DEMOBILIZACIJA

15. maja 1945. godine Selim je demobilisan iz JNA kao đak. Vratio se kući. U rodni Gradačac. Na radost roditelja nije otišao na kurs za vojne obavještajce kao većina njegovih vršnjaka. Umjesto vojnih i drugih političkih kurseva on je izabrao rad sa pionirima i drugim vidovima organizovanja omladine u Gradačcu. Taj zadatak mu je predstavljao veliko zadovoljstvo, a bio je i porodici od pomoći. Imenovan je za prvog općinskog sekretara SKOJ-a u Gradačcu. Ali poslijeratni život je zahtijevao maksimalnu angažiranost svakog pojedinca u razvoju novonastalog društva. Svaki član partije je bio uključen u preobražaju države kroz sve vidove življenja. Od političke orijentacije do uspostavljanja društvenih normi koje su bile znatno drugačije od prijeratnih. Vrlo brzo je uspostavljena hijerarhija izvršne vlasti. Sva naređenja su stizala iz CKJ-e preko republičkih i oblasnih do općinskih komiteta. Edukacija naroda kroz sistem školstva je bio jedan od prioritentnih programa za razvoj države kroz resurse bezbjednosti, školstva i poljoprivrede. Prvo su napravljeni programi za obuku vojnog kadra u oblasti bezbjednosti države od stranog i unutrašnjeg neprijatelja. To je bilo i logično. Treći rajh je pobijeđen, ali nisu i njegove pristalice. A njih je bilo i na prostorima novoosnovane države, Federativne Republike Jugoslavije (FRJ.) Bilo je puno onih koji se skrivaju iza lažnih imena ili političkih funkcija. Šume su bile pune kvinslinških pristalica. Doušnika je bilo u svakoj državnoj instituciji. Paralelno sa jačanjem državne bezbjednosti planski su otvarane i učiteljske škole. Stvarani su centri za obuku prvih učitelja. Isti slučaj je bio i sa obukom kadra za širenje i razvoj poljoprivrede u svim oblastima: stočarstva, žitnice, voćarstva i formiranju zemljoradničkih zadruga u svim područjima tadašnje Jugoslavije. Nosioci svih važnih aktivnosti po pitanju obnove i razvoja države bili su članovi Komunističke partije. Selim je demobilisan iz partizana kao đak, odnosno potencijalni kadar partije. Bio je mlad i partija je od njega očekivala budućeg stručnjaka u državnoj službi. Za nastavak školovanja imao je pravo izbora u tri škole: vojnu, učiteljsku ili poljoprivrednu. Nije se odmah odlučio. Dali su mu 24 sata za razmišljanje. Tu noć nije spavao. Nije mogao zaspati. Digao se iz kreveta i izašao pred kućna vrata. Dugo je gledao u zvijezde i priželjkivao najbolje riješenje za njega i njegovu porodicu. Ni u jednom odgovoru nije mogao zadovoljiti svoju volju. Osjećao je patriotsku odgovornost i odanost partiji, a istovremeno je imao obavezu i prema roditeljima. On je želio ličnu slobodu. Želio je da se obrazuje i radi ono što on želi. Slobodu odlučivanja. A to nije bilo moguće. Gledao je u vedro nebo i molio za rješenje koje će ga najmanje boljeti. I desilo se čudo. Zvijezde sa neba kao da su prihvatile njegovu molbu i tiho mu šaptale. – Sjećaš li se pjesme Voćka poslije kiše? Odzvonilo je u njegovoj glavi. Da, prisjetio se noći, koju je proveo sa Jurom ispod jabuke, kad je bio u partizanima. “Voćke, voćke će ti pružiti najviše slobode. One su najzahvanije. Smiruju dušu i ljude čine sretnima. Od njih nikada nećeš čuti riječi zlobe ako im ne udovoljiš.” Vidio je Jurin lik u sjećanju i to je protumačio kao njegov savjet. Tiho je prošaputao: – Upisat ću poljoprivrednu školu! Tu odluku je saopćio ocu i starijem bratu. Razgovor je bio bolan. Porodica Odobašić se u međuvremenu proširila. Selim je dobio i sestre i brata. Poslije rata, sve oči su bile uprte u starijeg brata i njega. Roditelji u godinama, a sestre nejake. Jedino su njih dvojica bili kadri da obezbijede materijalnu sigurnost porodici. Da ih spase od bijede koja je bila opća u tom poslijeratnom periodu. Njegovim odlaskom u školu porodica bi ovisila samo o njegovom bratu. Selim je bio svjestan toga. Znao je da njegovo školovanje za porodicu predstavlja veliki luksuz. Ali bio je svjestan i činjenice kako bi partija reagirala na njegovu (ne)poslušnost. Odbijanje zahtjeva za školovanje. U tom slučaju došlo bi u pitanje i njegovo zaposlenje. Toga je bio svjestan i njegov otac koji je nakon dužeg razmišljanja pogledao u starijeg sina i rekao: – Pusti ga. Neka ide. Neka završi tu školu. Preživjeli smo rat, preživjet ćemo i te tri godine škole. Potvrdnim odgovorom o školovanju Selim je učvrstio svoje partijske aktivnosti. U ljeto, iste godine, Oblasni komitet SKOJ-a je organizirao ljetovanje za djecu iz tuzlanske regije. Izgrađeno je i odmaralište na moru. Selim je imenovan za načelnika tog odmarališta. Bio je to njegov prvi partijski zadatak i novo iskustvo u organizaciom smislu. U tom odmaralištu je i dočekao početak školske godine. Odlaskom u Derventu na školovanje njegove partijske aktivnosti nisu prestale, naprotiv bile su još odgovornije. Kao sekretar SKOJ-a u Derventi morao se dokazivati pred svima. Naročito u školi. Morao je biti učenik za primjer, i u znanju i u vladanju. A bio je svjestan da je i pod nadzorom oficira Udbe. Međutim, Selim je bio suviše mlad i neiskusan da bi o politici razmišljao. O Udbi nije puno ni razmišljao. Poznavao je skoro sve oficire. Sa mnogima je bio u istim jedinicama tokom rata. Zavolio je školu i školske aktivnosti. Znanje iz struke je vrijedno sakupljao i uredno bilježio u sveske, a u praksi ga primjenjivao. U okolini Dervente su podizani rasadnici voća, u kojima su đaci imali obaveznu ferijalnu praksu. Pored te prakse morali su učestvovati i na radnim akcijama koje su organizirane sa ciljem izgradnje puteva i željezničkih pruga. Selim je na kraju prvog polugodišta bio pred sasvim novim iskušenjem.

BABO, ŠTA JE MOJA KORIST?

Dervišbeg, Eminin otac, je preuzeo pismo od poštara. U ta vremena pisma su bila rijetkost i izazivali su veliku znatiželju. Ni njegova porodica nije bila izuzetak. On je sjeo na sećiju, a prisutni članovi porodice su posjedali oko njega, znatiželjno iščekujući da otvori pismo i priopći im njegov sadržaj. I sam beg, po naravi poznat kao smiren čovjek, požurio je da čuje novosti iz Sarajeva. Kada je otvorio pismo nijemo je šarao očima po ispisanom papiru. Prošlo je par minuta, on nije progovarao. Znatiželjne oči su ugledale suzu kako klizi niz njegovo lice. To je bilo možda prvi put da su ugledali očevu suzu. Nekontrolirani glas je izletio iz njhovih usta: – Šta je? Šta se desilo? Svi su pomislili na nešto ružno. Niko nije pomislio na u suzu radosnicu. Umjesto odgovora Dervišbeg se okrenu prema Hadžeri i odlučno naredi: – Stara, spremi kofer. Sutra putujem u Sarajevo. Emina se vraća kući! Strah koji je u momenatu ovladao Hadžerom i prisutnim kćerima se rasprsnuo u pljesk nježnih ruku. Naredne noći Dervišbeg je pokucao na vrata kuće Bakarevića u Sarajevu. Emina mu je bukvalno uletjela u zagrljaj. Radost je bila obostrana. Svi su veselo čavrljali do kasno u noć. Sutradan, kada su ostali sami Emina je upitala: – Babo, šta je moja korist? Beg se prisjetio razgovora sa Eminom pred odlazak u Sarajevo. Blagi osmijeh je prekrio njegovo naborano lice. Spustio je svoju ruku na njen potiljak i odgovorio: – To je ono kada tijelo sazna šta duša želi. Nježno ju je privukao i u čelo poljubio. – Ne razumijem? – Emina je bila iskrena. – Tvoja korist je sve ono što imaš u našoj kući. Naša porodica i sve drugo što nas veže. I beg je bio iskren. – Jel’ to znači da nisi ljut zbog moje želje? Tiho je upitala. – Nisam. Rat je stao i nema više razloga za tvoj boravak u Sarajevu. Rekao je odlučno. Emina ga je radosno pogledala u oči. Upravo je čula ono što je najviše priželjkivala. – Ni zbog škole? – Niko nije rekao da moraš završiti školu. To je bio tvoj izbor. – Ja želim da idem u školu, ali u Derventi. Bilo koju. – O tome ćemo razgovarati kada dođemo kući. Sad je zimski raspust. Jedino što možemo, to je uzeti ispisnicu iz ove škole. Emininoj radosti nije bilo kraja. Pred Novu godinu vratili su se u Derventu. Porodica je bila na okupu. Dervišbeg je sutradan potražio svog bliskog prijatelja iz djetinstva. Prijatelj je bio predratni učitelj i član komunističke partije koji je djelovao u ilegali. Poslije rata je imenovan za direktora Učiteljske škole. Pri susretu su obojica izrazili uzajamni respekt. Dervišbegu nije bilo teško da ga priupita za savjet. Povjerio mu je priču o Emini i njenoj želji za dalje školovanje. Direktor je izrazio zadovoljstvo što se u škole upisuju i ženska djeca zajedno sa muškim, mada odziv nije bio ni blizu adekvatan broju upisanih učenika. Pri upisima u škole prioritet su imala djeca ratnih boraca ili učesnika u ratu. Emina nije ispunjavala te kriterije, ali je bila žensko i njenu želju je protežiralo Antifašističko vijeće žena kroz borbu za izjednačavanje uloga sa muškarcima u novoj državi. Bio je to stav koji je i partija podržavala. Znao je to direktor Učiteljske škole. Shvatio je Dervišbegovu želju, ali u tom momentu mu nije mogao ništa pomoći. Nastava u školi je poodmakla, a učionice su popunjene đacima, ali i uprkos tome on nije htio da razočara prijatelja. Obećao mu je da će razgovarati sa Mustafom, direktorom Poljoprivredne škole. Razgovarao je i dobio pozitivan odgovor, ali postojao je jedan uslov. Emina je morala u toku zimskog raspusta savladati propušteno gradivo. I tu brigu je na sebe preuzeo direktor Poljoprivredne škole koji je bio u partizanima, ali ne i u partiji.

SUSRET

Stigao je i zadnji dan škole pred zimski raspust. Boro, podvornik škole, stajao je kao i obično na ulaznim vratima. Kada se Selim našao nadomak njega on ga zaustavi: – Direktor želi s tobom da razgovara. Čeka te u kancelariji! Diskretnim okretom glave pokazao mu je put. Selim je bio u dobrim odnosima sa direktorom škole. Razlika u godinama je izbrisana onog momenta kada su se upoznali u partizanima. Bilo je to u toku Sedme neprijateljske ofanzive. Selim je imao opravdan respekt pred njim. Direktor je znao za Selimove aktivnosti u SKOJ-u i uveliko se oslanjao na međusobno povjerenje. Selim mu je to već potvrdio kada je jedne noći tražio od njega pomoć. Bila je to noć u kojoj se rijeka Ukrina izlila iz korita. Nevrijeme je bilo veliko. Nabujala rijeka je prijetila da sa školskog dobra odnese sve. A na dobru je bilo svega i svačega. Najugroženije je bilo skladište građevinskog materijala koje je bilo donirano školi za proširenje. Bili su tu i sadni materijali koji su se čuvali za sljedeću godinu. Za bezbjednost te imovine bio je zadužen direktor. Ako bi poplava uništila tu državnu imovinu on bi bio najveći krivac. A u tom periodu je djelovao prijeki sud. Niko ga ne bi oslobodio odgovornosti čak i da je bio član partije. Te noći su svi spavali. Niko nije ni pomišljao na poplavu. Jedino je budan bio čuvar školskog skladišta. Kada je primijetio da se voda izlijeva preko riječnog korita panično je probudio direktora škole. Direktor, shvativši pred kakvom se opasnošću nalazi u sred noći, osjeti paniku i strah. Nije imao nikoga na raspolaganju. U zgradu Udbe nije ni pomišljao da ide. Odmah bi ga osudili što nije djelovao na vrijeme. Jedino kadri da pruže pomoć bili su đaci koji su spavali u školskom internatu. Ali i za njihovu angažiranost morao je tražiti saglasnost komiteta. Nije imao izbora. Sjetio se Selima. U njega je imao povjerenje, te je otišao u spavaonicu i tiho ga probudio. Saopćio mu je problem i zatražio njegovu pomoć. Selim je brzo reagirao. Budio je prvo članove SKOJ-a i slao ih na skladište. Tokom noći su im se pridružili i ostali đaci. Kiša je i dalje padala, ali oni nisu stali sve dok i posljednja vreća cementa nije bila premještena na sigurno mjesto. Zora je svanula i đaci su se vratili u spavaonice. Direktor je odahnuo. Zahvalio se Selimu sa molbom da se ne širi glas o sinoćnoj drami. Sat vremena kasnije pojavili su se i ofciri Udbe. Da ispitaju stanje državne imovine. Kada su se uvjerili da je sve na vrijeme obezbijeđeno direktor je dobio veliki plus u njihovim zapisnicima. A Selim je još jednom potvrdio svoju privrženost partiji. I ovoga puta direktor škole je računao na Selimovu pomoć. Bili su sami u Mustafinoj kancelariji. – U školu su primljene dvije učenice. Malo je zašutio, jer je primijetio nejasnoću u Selimovim očima. Znao je i zašto. Prijeratna tradicija je bila da muška i ženska djeca budu u odvojenim školama ili u odvojenim razredima. – Da, ubuduće sve škole će biti miješane. Tako predviđaju školski programi. Tretman je isti za sve. I za mušku i za žensku djecu. Ženska djeca ne smiju ni u čemu biti podređena. Svi moraju biti drugovi i drugarice, objašnjavao je direktor. – Ja znam da za tebe to nije novina. Zato sam te i pozvao da prvi reagiraš, ako dođe do neprimjernog ponašanja prema drugaricama. Da svojim ponašanjem ukažeš drugima kako se treba odnositi prema drugaricama iz škole. – A kad one dolaze u školu? Selim je prekinuo Mustafina ubjeđivanja. – Danas. U toku prvog časa ćete upoznati Eminu, a u toku drugog časa Nadu. One imaju obavezu da savladaju školsko gradivo koje ste slušali u prvom polugodištu. Ja očekujem od tebe da ćeš im ti prvi priteći u pomoć. Da ćeš im ponuditi svoje knjige i teke kako bi savladali propušteno gradivo. Selimu je proletjela misao kroz glavu kako ga dirkotor nije ni pitao da li ima namjeru za zimski raspust posjetiti familiju u Gradačcu. Istina je da on i nije pomišljao na putovanje u Gradačac, jer je to bio luksuz za njega i nepotreban dodatni izdatak za njegovog brata. Al’ direktor to nije znao. Ni bilo ko drugi. Nikome nije spominjao žrtvu koju su podnosili njegovi najdraži zbog njegove škole. – Nema problema…Računaj na mene. Selim je kratko odgovorio i otrčao niz dugački hodnik prema razredu da stigne prije profesora. Mustafa, direktor škole nije bio iz Dervente. U Derventi je dočekao kraj rata i tu ostao. Razlog je bila profesorica iz Učiteljske škole. Sreli su se u partizanima i zaljubili na prvi pogled. Imali su ista razmišljanja i slične poglede na život u budućnosti. Ušli su u brak bez dilema, odmah poslije rata. Kako je bila velika potraga za prosvjetnim kadrom nije bilo problema ni za njegovo zaposlenje. Preko žene je upoznao i direktora Učiteljske škole koji je uživao veliki respekt u Derventi. Na njegov prijedlog, iako nije bio član komunista, Gradski komitet ga je postavio za direktora Poljoprivredne škole. Porodicu Beganović nije poznavao. Dovoljno je bilo to što mu se obratio čovjek koji ga je puno zadužio. Poslije ragovora sa Selimom, Mustafa je imao zakazan razgovor sa Dervišbegom i Eminom. Ušli su u kancelariju u zakazano vrijeme. Mustafa im je objasnio uslove pod kojim će primiti Eminu u školu. Emina je izrazila svoje zadovoljstvo. Bila je spremna na sve samo da nastavi sa školom. Stiskajući direktorovu ruku i Dervišbeg je pokazo svoje zadovoljstvo, te izašao iz kancelarije. Direktor je pozvao Eminu da je upozna sa drugovima iz budućeg razreda. Pokucali su na vrata i ušli u razred. Sve oči su bile uprte u njih. Profesor je gledao u direktora, a učenici u Eminu. Kada je osjetila te poglede na sebi blago crvenilo je prekrilo njeno lijepo lice, uokvireno dugom crnom kosom. Direktor je instiktivno spustio ruku na njeno rame kao da je brani od znatiželjnih pogleda. – Emina će od danas biti sa vama u razredu. Vaša školska drugarica. Dolazi iz druge škole. Da bi uspješno nastavila školovanje trebat će joj vaša pomoć. Ona mora savladati gradivo koje ste vi do sada učili. Nadam se da će biti dobrovoljaca koji će Emini ponuditi svoje knjige i teke da i ona sve to nauči preko zimskog odmora. Malo je zastao da osmotri reakciju učenika, a onda istim tonom nastavio. – Na početku drugog časa će doći još jedna učenica, još jedna drugarica. Sve što sam rekao za Eminu važi i za nju. Direktor je namjerno govorio usporeno da bi na učenike ostavio veći dojam. Pogledom je tražio slobodnu klupu. Bila je jedna, ali u zadnjem redu. Rukom je pokazao Emini na slobodnu klupu. – Druže direktore neka drugarice sjede u prvoj klupi. Ja i Safet ćemo sjesti u zadnju klupu. Selim je laktom gurao Safeta da se podigne. Direktor Mustafa je pohvalio njegov gest. Emina je sjela u prvu klupu kraj školskog prozora učionice. Na prvom školskom odmoru Selim je prvi prišao Emini. Pružio je ruku i glasno izgovorio svoje ime. Ona je stidno prihvatila njegovu ruku i nijemo klimnula glavom. Znala je da su sve oči razreda bile uprte u njih. – Dozvoli da te upoznam sa drugovima! Selim je rekao glasom da svi čuju. Okrenuo se prema najbližem učeniku i prozvao ga imenom. To je bio znak i za ostale učenike. U sljedećem trenutku svi su stajali oko nje. Svi su htjeli da je nešto priupitaju. A ona…?! Ona se osjećala nelagodno. Oglasilo se i školsko zvono. Svi su se razbježali u klupe da dočekaju i pozdrave drugog profesora. Emina je odahnula. Na početku drugog časa ušao je ponovo direktor. I scena se ponovila. Nova učenica i drugarica je stajala kraj direktora. Zvala se Nada. Nakon upoznavanja sjela je u klupu pored Emine. Ona joj se i najviše obradovala. U novoj sredini dobila je i novu drugaricu. Nije prošlo puno vremena da se njih dvije uhvate pod ruku. Poslije zadnjeg školskog zvona Emina je dobila teke od Selima. Da uči preko raspusta. I Nada je dobila sveske, ali od drugog učenika.

ZIMSKI RASPUST

Selim je prihvatio obavezu da pomogne školskim drugaricama. To za njega nije bilo nešto novo. Pomagao je i drugim drugaricama u dramskim sekcijama koje je organizirao SKOJ u Domu omladine. Uvijek je bio maksimalno koncentriran na zadatke koje su trebali riješiti. To je bio i slučaj sa obavezom prema novim drugaricama. Nije očekivao ništa novo. A desilo se. Prvi put je osjetio strepnju. Onog momenta, kada je ugledao Eminu kako stoji uz direktora preplašenu kao srna, poželio je da on stavi ruku preko njenog ramena. Da je on zaštiti od radoznalih pogleda. A kada joj je prišao i pružio ruku da joj se predstavi osjetio je škakiljanje u grlu. Blagi strah da ne izrekne nešto što bi ona mogla protumačiti pogrešno. Ustvari, on se pred Eminom osjećao uplašen. Pitao se šta ga je to uplašilo? Možda njezina ljepota ili onaj sjaj u krupnim očima. Nije mu trebalo puno vremena da i sam shvati zašto toliko razmišlja o njoj. Zimski raspust mu je protekao bez susreta sa Eminom. On je taj susret priželjkivao. Nadao se potajno. I bila je prilika. Ali tu priliku je sam prokockao. Šta se desilo? Tog hladnog zimskog dana drug ga je pozvao u šetnju. U čaršiju na korzo. Korzo u derventskoj čaršiji je bilo poznato po dvije stvari. Ulica, kojom se šetalo bila je u brdu. Druga stvar, o kojoj se naširoko pričalo, je kako u Derventi uz brdo i niz brdo šetaju lijepe cure. Taj glas o lijepim curama je privlačio omladinu i iz udaljenih gradova. Selim nije bio raspoložen za šetnju. Ali pomisao na Eminu ga je ponukla da izađe iz sobe školskog internata. “Možda i ona bude na korzu?” – pomislio je. Nije bila na korzu. Taj dan je Emina prepisala školsko gradivo iz njegovih teka. Popodne je te teke odnijela u zgradu školskog internata sa namjerom da ih preda Selimu i da mu se još jednom zahvali na pažnji. U internatu je bio samo Boro, podvornik iz škole. On joj je rekao da su svi đaci u gradu. Emina je na papiriću napisala par riječi zahvale. Papirić je stavila među listove teke koju je pružila Bori. – Molim te predaj ove sveske Selimu kada se vrati iz grada. Ljubazno ga je zamolila i istrčala iz zgrade. Vijest da ga je Emina tražila u vrijeme dok se on dosađivao na korzu je još više utjecala na njegovo loše raspoloženje. Bio je ljut na samog sebe: “Što mi je trebalo to glupo landaranje”- udarao se rukom u glavu dok je koračao prema sobi. U sobi je sjeo na krevet i listao teku. Nesvjesno je očekivao neki trag od Emine. Ugledao je papirić sa ispisanom porukom: “Selime gradivo sam prepisala. Nije bilo teško. Imaš lijep rukopis. Hvala još jednom. Emina.” Poruku je pročitao više puta. Potajno se nadao još nekoj poruci ili znaku koji će otkriti ono što bi najviše volio, da je i ona mislila na njega u te zimske dane. A onda mu se koža na čelu skupila od sljedeće misli: “A zašto bi ona mislila na mene? Možda je u njenim mislima neko drugi?” Ne. Emina nije razmišljala o Selimu. Prihvatila je njegovu pažnju kao drugarski gest. Nepisano pravilo novog ponašanja u novoj državi. Svi su bili drugovi i drugarice. Dok je uz pomoć sestre prepisivala školsko gradivo iz Selimovih teka nije razmišljala ni o čemu. Samo je ponekada pronalazila razlike između drugova iz Sarajeva i ovih iz Dervente. O tim sarajevskim preživljavanjima je pričala sestrama. A sestre k'o sestre uvijek o momcima. Htjele su znati je li se Emina zaljubila u nekog Sarajliju. Ona je odmahivala rukom kao da je to još ne intresuje. Uporno je pokušavala da im ispriča svoj doživljaj u novoj školi. Ali njih to nije interesiralo. Paša je jedino imala strpljenja i vremena za Eminu. Tako je saznala da i Nenad ide u istu školu sa njom. Odmah joj je rekla: – On se meni ne sviđa…Pravi se važan. Misli da je najljepši i da je najbolja prilika za cure. Ubijeđen je da ga se svi plaše zato što mu otac radi u miliciji. Dervišbeg je Pašu zvao cigančicom samo zato što voli da zabada nos tamo gdje ne bi smjela. Ona bi sve ispričala što je vidjela i čula izvan kuće. On bi je ružio iako mu je bila simpatična sa svojim dječijim komentarima. Ali upravo zbog tih njenih komentara, jezika i brzopletosti, plašio se da ne doživi kakvu neprijatnost. Pogotovu što njihova porodica nije bila na listi naprednih revolucionara. Došao je i dan povratka u školu. Činilo se kako je Selim bio jedini sretan zbog toga. Dočekao je dan da ponovo sretne Eminu. Dan od kada će imati više prilika da sa njom razgovara. Ali nije znao kako nije jedini koji se želi približiti Emini. O tome je počeo razmišljati onog momenta kada je ugledao Eminu kako prilazi školi u društvu Nenada. Veselo su čavrljali. Nenad je skakutao oko nje gestikulirajući rukama što je nju tjeralo na smijeh. U takvom raspoloženju su ušli i u razred. A Selim je osjetio nalet ljubomore. Nije znao da su komšije, da se Nenad raspitivao o njoj i njenoj familiji, da je i on imao plan da je osvoji. Ali ne preko knjige. Nenad je želio da Eminu fascinira svojom pojavom. Bio je sin komandira milicije. Momak oko kojeg se vrtila mladež iz Dervente. Ili je barem on mislio tako. Momak koji je bio u prilici da se prvi pohvali novim modnim krikom. Da časti društvo. Da sebi može priuštiti nešto o čemu su drugi samo sanjali. Nije ni pomišljao da o njemu neko ima negativno mišljenje. Emina nije imala određeno mišljenje o Nenadu. Nije ni bila u prilici da ga upozna. Ona je držala pravila kuće: “Sa komšijama uvijek fino…” Ona je Nenada tako i prihvatila. Komšijski i školski, kao druga iz škole. I Nenad je bio u SKOJ-u. Rado je prihvatao obaveze u programu organiziranja zabave i recitala za omladinu koja se skupljala u Domu mladih. Nije bilo teško uočiti da njega više interesira zabava nego škola. Obaveze u školi je izbjegavao kad god je za to bilo prilike. Sušta suprotnost od Selima. Ali to nije bio razlog da se njih dvojica gledaju preko oka. Naprotiv, jedan drugom su bili simpatični. Barem je tako izgledalo. Selim je prišao Emini kada je sjela u klupu. Pričao je nepovezano. Htio je da sazna sve odjednom: kako je provela raspust, je li joj se školsko gradivo čini teško, treba li pomoć….?! A ona? Ona se smješkala i stidno ponavljala: – Hvala, bilo je dobro. A on? On bi najradije sjeo kraj nje da je sluša i gleda u oči. Da je pita je li i ona mislila na njega, je li joj žao što ga nije srela u toku raspusta? Ali to su bili samo njegovi snovi, njegove želje, od kojih mu obrazi pocrvenješe i on pobježe u svoju klupu. Poslije školskog zvona Nenad i Selim su se utrkivali koji će prije stići do Emine. Priča im je uvijek bila različita. Selim je pričao o novim obavezama u školi. O proljetnoj praksi na okolnim rasadnicima voća. O kalemljenju i orezivanju voćki. Tješio ju je obećanjima kako će joj pomoći da uspješno prođe tu obavezu. Nenadova je priča išla u drugom pravcu. On je pričao o zabavi koja je puno dostupnija omladini u većim državama, u većim gradovima. Pričao je o planovima svojih putovanja u sredine gdje ima više slobode za omladinu. Više zabave. Nada i Emina su uzaludno pokušavale da se distanciraju od njih. Željele su školske odmore samo za sebe. Imale su i one svoje priče. Svoje tajne koje nisu bile za muško društvo. Jednog dana Nada je primijetila kako Selim zaljubljeno posmatra Eminu. To joj je i rekla: – Ponekad mi se čini kako je Selim pretjerano fin prema tebi…Smiješila se prateći Emininu reakciju. – Na šta misliš? Emina je reagirala kao da nije razumjela pitanje. – Pa želi ti uvijek biti na raspolaganju. – Da, stvarno je dobar drug. Požurila je sa odgovorom. – Nisam mislila na drugarstvo. Nada ju je provocirala. – Primijetila sam kako te posmatra. Više gleda u tebe nego u školsku tablu. Priče o zaljubljenosti Emini nisu bile strane. Slušala je sestre kako skrivaju ljubavne tajne od roditelja. I ona sama je ponekad zapadala u ljubavna maštanja. Zamišljala je momka u kojeg bi se mogla zaljubiti. Ali taj lik je uvijek bio nekako imaginaran. Nejasan. Ali u jedno je bila sigurna taj imaginarni lik nije ličio na Selima. Zato je Nadina provociranja o zaljubljenosti Selima u nju odbacila bez razmišljanja: – Ti si luda odakle ti te ideje. Selim je zaista dobar drug. Želi svima pomoći. Nada se i dalje smijala. Bilo je očito da je imala iskustva sa momcima i izvan škole. – Kako hoćeš. Meni je Selim simpatičan. Mislim da je zaljubljen u tebe. A imam osjećaj da te i Nenad šarmira na svoj način. Emina se branila odmahivanjem ruke. – Ti kao i moje sestre samo mislite o zaljubljenosti. Rekla je veselo. – Pa zar nije vrijeme? U našim godinama cure se udaju. A bogami neke i djecu rađaju, konstatovala je Nada. Poslije toga joj je rekla ime momka u kojeg je tajno zaljubljena. Uveče kada se uvukla pod jorgan Emina je razmišljala o Nadinim komentarima. Nije ona bježala od zaljubljenosti. Još dok je bila u Sarajevu imala je viziju kako će se i ona zaljubiti u nekog momka kada odraste. Ali ono što nije bilo u njenim snovima je da nikada nije razmišljala o slučaju da se neko zaljubi u nju prije nego što ona to osjeti. Da i ta mogućnost postoji. A to je upravo ono o čemu je Nada pričala i spomenula Selima i Nenada. I nesvjesno je počela da ih upoređuje. Nenad joj se činio atraktivnijim, moćnijim. Selim joj po fizičkom izgledu nije bio interesantan, ali njegova pažnja i sam način pristupa i razgovora je bio interesantan. I nije puno pričao o sebi za razliku od Nenada. Ubrzo je stiglo i vrijeme ferijalne prakse. Emina je bila sretna što je u grupi učenika sa Selimom. Već se bila navikla na njega i njegovu pomoć. Osjećala se sigurnijom u njegovom prisustvom. Grupa je upućena u voćnjak koji se nalazio sjeverno od grada. Na Babinom brdu. Niko nije znao zašto je to brdo dobilo ime “babino”. Da li je brdo to ime dobilo po nekoj staroj ženi, babi, ili po nekom roditelju kojeg su zvali babo? Praksa je trajala dvije sedmice. Emina i Selim su bili zajedno svaki dan. On je na kraju dočekao svojih pet minuta. Hvatao je priliku da joj objasni i najmanju sitnicu vezanu za voćku. A jednog dana, dok su na trenutak ostali sami, izrecitirao joj je pjesmu Voćka poslije kiše. Objašnjavao je stihove onako kako je to činio Jure kad su u partizanima ležali pod jabukom. Ona je bila iznenađena njegovim načinom recitiranja i objašnjenja. Pitala ga je: – Kako si ti sve to naučio kad si ratovao, bio u partizanima? I od tog momenta su počele priče o ličnim preživljavanjima i događajima. On je njoj pričao svoja iskustva iz rata. O kravi Šarulji i drugovima koje je stekao u partizanima. A ona je ispričala njemu o svojim preživljavanjima u Sarajevu. Postali su jako bliski po načinu razmišljanja. Čitali iste knjige. Prepričavali Čehova i druge dramske pisce. A Nenad je i dalje bio na distanci. Emina je skoro svaki susret sa Selimom prepričavala Paši. Jednu noć prije spavanja Paša joj je rekla ono što i drugarica Nada. -Ja mislim da je on zaljubljen u tebe. Izgleda da je simpatičan. A mislim da ni ti nisi baš mirna kad toliko pričaš o njemu. Paša je pogodila u centar. Emina je pocrvenjela. Lice je prekrila jorganom da je crvenilo ne oda. Tu noć je i Selim bio raspoložen. A imao je i razloga. Napokon je uspio privući Emininu pažnju onako kako je njegovom srcu prijalo. Zoru je dočekao otvorenih očiju.

ORA ŠAMAC – SARAJEVO

Bližio se kraj školske godine. U razredu su svi prihvatili njihov način druženja. Činilo im se normalnim da je Selim uvijek uz Eminu. Jedino je ta činjenica smetala Nenadu. Ovoga puta on je jedva čekao da dođe ljetni raspust. Znao je da će Selim biti odsutan iz Dervente. Daleko od očiju drugarice Emine. I on je želio malo više njene pažnje. I on je htio da prekorači drugarsku barijeru i ostane sam sa Eminom. Da joj se otvoreno udvara. Vremenom je postao ljubomoran na Selima i njegovu pažnju koju je poklanjao Emini. Nikada ga nije prihvatao kao suparnika kod cura. Bio je ubijeđen da Eminu, koja je dugo vremena provela u Sarajevu, više interesira zabava nego škola. Bio je uvijek uredan, zalizan i sa kravatom ispod džempera. Ponosan na svoj izgled i šarm na koje su skoro sve cure padale. Strpljivo je čekao trenutak kada će imati priliku da i Eminu izšarmira. Uostalom on je bio prilika i za mnogo bogatije porodice od Begović Dervišbega. Tako su razmišljali i njegovi ukućani. Nikada nisu saznali da strahopoštovanje nije odraz realnosti u životu. Nenad je priznavao Selimu to što je on dobar učenik i vrijedan omladinac. Selim je bio među prvima koji se prijavio na radnu akciju pod imenom ORA. Bile su to radne akcije širom Jugoslavije. Omladinski doprinos u obnovi i izgradnji domovine poslije rata pod parolom: “NEMA ODMORA DOK TRAJE OBNOVA.” Učenici iz srednjih škola su organizirano išli na akcije koje nisu bile puno udaljene od kuće. A oni snažniji i iskusniji omladinci su išli i u druge republike. U tim akcijama omladinci su iskazivali radni elan kakav se nikad više ponoviti neće. Institucija države je bila prioritet za svakog ko se za nju borio. Bila je velika čast biti učesnik ORA-e, biti udarnik. Udarnike su stavljali u istu ravan sa borcima iz proteklog rata. Selim je učestvovao u akcijama koje su bile pod imenom “ORA ŠAMAC – SARAJEVO”. Radilo se na izgradnji pruge od Šamca do Sarajeva. Akcijaši su spavali u kampovima po šatorima ili drvenim barakama. Noću su pravljene “logorske vatre”. Oko vatre se igralo i pjevalo. Dnevni umor bi nestao sa lica ushićene mladosti koja se hvatala u kolo i pjevala patriotske pjesme. Bilo je i “drugarskog” udvaranja. Selim je sve to znao. Ali najviše je vremena provodio uz vatru buljeći u njen plavičasti plamen. Skoro svaku noć je bio u mislima sa Eminom. Zamišljao je kako bi bilo lijepo da je i ona tu pored vatre. U tom plamenu bi pronašao njen nasmiješeni lik. Nesvjesno je prozborio: “Iduće godine ćeš i ti biti u ovom kampu. Ja ti to obećavam.” Normalno u tom trenutku nije mogao znati da i Emina misli na njega. A bila je u mislima sa njim. Ustvari cijelo ljeto je osjećala dosadu. I tada je shvatila koliko joj nedostaje Selimova pažnja. – Baš je ovo ljeto dosadno. Rekla je jednog dana Paši kad su šetali pored Ukrine. – Bilo ti je dosadno u Sarajevu, a sada ti je dosadno i u Derventi. Tebi curo kao da nešto fali? – Znaš i ja bih voljela ići na te radne akcije, ali se bojim pitati babu. Ne vjerujem da bi me pustio. Otkrila je Emina svoju želju. – Ja bih prije rekla da bi ti više voljela biti pored Selima, nego što te interesira kopanje. – Paša je opet, po ko zna koji put, pogodila u centar. Emina se nevješto pravdala što Pašu natjera u smijeh. – Hajde, hajde ne duri se. Iduće godine ćemo nešto smisliti. I meni je draže da te vidim pored Selima nego na korzu u društvu sa Nenadom. Idućeg ljeta, pred kraj školske godine Selim je skovao plan kako da Eminu uključi u omladinsku brigadu. Velike nade je polagao u direktora škole, Mustafu. Tražio je od direktora da ga primi na važan razgovor. Prvi put se pozvao na funkciju vođe brigade. Sve radi svog ljubavnog plana. Naravno, o tome nikome nije pričao. Čak ni Emini. Samo ju je jednom priupitao bi li voljela biti učesnik ORA-e. Ona mu je odgovorila da bi, al’ se plaši da joj babo neće dozvoliti. Selim je bio radostan: – Ne brini ja ću to srediti, smislit ću nešto. – I dugo je smišljao. Kako doći do Eminiog babe? Kako ga ubijediti, a da ne posumnja u njenu sigurnost? Na kraju mu je došla pomisao na direktora škole, Mustafu. On je skoro uvijek uvažavao njegove prijedloge. A i roditelji đaka su ga uvažavali. Kad je ušao u direktorovu kancelariju počeo je razgovor o ljetnim aktivnostima. O spisku đaka koji su se dobrovoljno javljali u brigadu ORA. – Pa dobro…baš mi je drago što čujem da ima omladinaca i iz naše škole. – Odgovorio je direktor vidno raspoložen. – Jeste fino…, ali bi bilo još ljepše da u brigadu uključimo i drugarice. Ja sam na akcijama upoznao puno drugarica. Bio bih ponosan da i naše drugarice iz razreda dobiju tu šansu. Da porazgovaraš sa njihovim roditeljima…da im objasniš da u tome nema ničeg nepristojnog. Da su odnosi drugarski. Da niko nikome ne smije učiniti ništa ružno. Ako treba pozovi se i na moju odgovornost. Selim je smišljeno aludirao na razgovor između njih dvojice onog dana kada su drugarice stigle u školu. Kad je direktor od njega tražio da ličnim primjerom pokaže kakav odnos treba da bude između drugarica i drugova. A onda je ispucao i najveći adut: – A ubijeđen sam da će i onima iz Gradskog komiteta biti drago kako se i u našoj školi sprovodi ideja o ravnopravnosti muških i ženskih kadrova. – Selim je trijumfalno završio svoju ideju. Direktor je bio oduševljen Selimovim razmišljanjem, još jedan plus od partije bio bi itekako vrijedan za njegovu karijeru. Nije znao, nije primijetio šta se ustvari krije iza Selimovih prijedloga. Sutradan je pozvao Dervišbega na razgovor u vezi spiska radnih brigada. Nije ga morao puno ubjeđivati, jer se i Dervišbeg osjećao obaveznim prema njemu. Direktor mu je objasnio sve pojedinosti u vezi ORA-e i omladinskih kampova. Spomenuo je i Selima kao odgovornog lidera ispred njihove škole. Tako je i Dervišbeg saznao za Selima. Ali ne kao momka koji je zaljubljen u njegovu kćerku, već momka koji je odgovoran za njenu bezbjednost. Sve se uklopilo u Selimov plan. On se pobrinuo da Emina i Nada dobiju najlakši posao na radilištu. Bile su vodonoše akcijašima. Ali ona narodna izreka da niko ne zna što nosi dan, a što noć, potvrdila se i u Selimovom planu. Desilo se ono što nikako nije mogao predvidjeti. Dolaskom u Doboj Selima su upoznali sa depešom koja je stigla iz CKBiH. Najavljen je dolazak ruske delegacije u pratnji visokih oficira bezbjednosti. Cilj posjete je bio obilazak trase Šamac -Sarajevo kao i uvid u sve ono što je izgrađeno u toku dvije godine kako traje obnova zemlje. Za njihov boravak trebalo je hitno izgraditi barake za smještaj visokih oficira. Selimu, koji je već bio načelnik gradilišta, je povjerena ta obaveza. Bio je to prvi zadatak partije kojeg je Selim poželio odbiti. Ali na takvo nešto je mogao samo pomisliti, al’ ne i izgovoriti. Plan, da mjesec dana provede sa Eminom u istom kampu je propao. Njegova brigada je bila stacionirana u Nemili kraj Zenice, a on je ostao u Doboju. Emina i Selim nisu imali izbora. Ali ipak se dogodilo ono što su oboje dugo iščekivali. Dogodio se momenat u kojem su jedno drugom priznali privrženost. Nije bilo romantičnih izliva nježnosti, jer za tako nešto nisu imali ni vremena. Ostalo je toliko vremena da se pozdrave i sačekaju drugu priliku. Dok su razgovarali prsti ruku su im bili isprepleteni i stegnuti u čvor koji skriva obostranu ljubav. Prošao je i taj mjesec. ORA je bila uspješna. Brigada iz Dervente je proglašena udarničkom. Svi su bili zadovoljni. Svoje zadovoljstvo su izrazili i rukovodioci iz Gradskog komiteta. U čast brigade organizirali su narodni miting ispred Doma omladine. Podignuta je pozornica sa mikrofonima i razglasom postavljenim na granama obližnjeg drveća. Na skupu ispred pozornice bilo je puno naroda. Među njima je stajao i Dervišbeg. Na bini, među govornicima stajao je i Selim. On je prozvan da ispred omladine nešto kaže o njihovom doprinosu i zaslugama na osnovu kojih su dobili priznanje “udarničke brigade”. I Selim je u žaru i zanosu održao govor. Taj govor je bio propraćen velikim oduševljenjem građana. Poslije toga je zagrmila muzika iz velikih zvučnika obješenih o grane okolnog drveća. Revolucionarne pjesme su se mogle čuti i u selima ispod Dervente. Selimov govor se dojmio i Dervišbega. Kad je stigao kući pričao je svoje utiske sa mitinga. Na kraju se obratio Emini: – Govorio je i onaj vaš drug iz škole. Lijepo priča. Nije krio zadovoljstvo. Emina je pogledom tražila Pašine oči. A Paša se pravila kao da ništa nije čula. Kasnije kada su ostale same veselo su komentirale babino zapažanje sa mitinga. Ohrabrene pohvalom na račun Selima kovale su sljedeći plan za otkrivanje njihove veze. Selim se složio da njihovu vezu treba skrivati do kraja škole, tačnije do mature.

MATURA

Bio je kraj maja 1949. godine. Noć se lagahno spuštala na Derventu. Grad u kojem je Selim doživio najveću radost. Grad u kojem treba da dobije titulu akedemskog građanina FNRJ. Grad u kojem je pronašao prvu ljubav i osjetio damar srca koji će pamtiti cijelog života. Možda je baš o tome razmišljao dok su sjedili pod hladnjakom u dvorištu školske zgrade. On i Emina su listali teke, ponavljali školsko gradivo, posljednji dan pred maturski ispit. Dan od kojeg su očekivali mnogo. U mislima je zahvaljivao sudbini koja ga je iz škole odvela u partizane, a potom na najbolji način vratila u školu, da je završi i postane samostalna osoba. Sam svoj tutor. Pred njima su stajale knjige i teke, ali oni su više razgovarali o sutrašnjem danu. Sve je bilo isplanirano. On će je sutra u jutro čekati na istoj klupi. Klupi pored koje prolazi kada ide u školu. Odatle će zajedno u školu, na završni ispit. A poslije toga slijede pripreme za matursku noć. Još u rano jutro kupio je prsten za Eminu. Izabrao je baš onaj što mu ga je ona pokazala jedne noći dok su šetali pored zlatarske radnje. Rekla je: – Baš je lijep. Skupljat ću pare da ga kupim. Želim da ga imam na ruci za matursku noć. Od te noći Selim nije legao u krevet, a da nije pomislio na taj prsten. Svaki dinar koji bi zaradio ili dobio ostavljao je na stranu. “Ovo je za prsten”- ubjeđivao je sam sebe. Novac je često prebrojavao iščekujući željeni iznos. Taj prsten je trebao da zadovolji njegove dvije velike želje. Da joj da poklon za maturu i da je zaruči. Skoro godinu dana je iščekivao tu matursku večer u kojoj treba da podijeli svu sreću svijeta sa Eminom. “Samo da prođe još ova noć”- ponavljao je u sebi dok je sa stola kupio papire. I baš u tom trenutku prišao mu je Boro i zapovijedio: – Direktor škole te čeka u njegovoj kancelariji. Rekao je da odmah dođeš. Selim i Emina su se pozdravili. Onako kako su se pozdravljali svakog dana: – Sutra ujutro na istom mjestu u isto vrijeme. Selima taj poziv nije iznenadio. Direktor škole ga je često pozivao. Bio je sekretar SKOJ-a u Derventi. Sve akcije koje su đaci i SKOJEVCI trebali odraditi, išle su preko njega. Sadržaj i organizacija maturske noći je bila zadatak skojevske organizacije. Selim je i očekivao neka pitanja ili dopunska upustva u vezi te proslave. Kada je ušao u kancelariju iznenadilo ga je prisustvo šefa Udbe (Uprava državne bezbjednosti). Zbunjeno ga je pozdravio klimanjem glave i obratio se direktoru škole: – Zvali ste me? – Treba te drug major. Direktor je kratko promrsio i pogledom ga uputio na oficira Udbe. U tom trenutku su ušla još dvojica učenika u pratnji nižeg oficira Udbe koji je raportirao: – Druže majore trećeg nismo pronašli. Đaci su nam rekli da je otišao u Grad. Pošto niko nije progovarao Selim se obrati šefu Udbe imenom: – Druže Mato, tako su ga zvali u partizanima, a ni on sam nije volio da ga se oslovljava po činu i funkciji. Međutim oficir je ignorirao Selimovo obraćanje. Skočio je sa stolice i oštrim glasom rekao: – Mladići…vi ste uhapšeni! Pri pomenu riječi uhapšeni major je šake ruku prekrstio da bi im slikovito objasnio značenje pomenute riječi. Nakon toga je glavom pokazo na njih i izdao nalog nižem oficiru: – Daj im nalog za hapšenje da potpišu. I brzim korakom izašao iz kancelarije bez pozdrava. Direktor je takođe ustao sa stolice kada i major. Stajao je. Lice mu je bilo blijedo, bez izražaja. I Selim je stajao kao okamenjen. U nevjerici je zurio u zid na kojem je visila slika Tite. Pokušao je da poveže misli u glavi. Samo dan ranije imao je srdačan susret sa drugom Matom. Poznavao ga je još iz rata. Selim je bio kurir štaba, a Mato komadant bataljona. Često mu je prenosio poruke svog komadanta. Mato je bio dobar drug i omiljen među borcima. Kada su se dan ranije susreli u gradu rekao mu je: – Baš mi je drago što te vidim. Idemo na pivo, imam vremena za pivo, ja častim. Selim se ljubazno zahvalio na pozivu: – Hvala druže Mato, ali ja sam još učenik. Za dva dana polažem maturski ispit. To će biti pravi razlog da ja tebe častim. Odnosi između Selima i Mate su od samog početka bili prijateljski. Susreti su uvijek bili srdačni. Selim je bio jedan od rijetkih, ne samo učenika već i brojnih nastavnika koji nije osjećao strah od Udbe i druga Mate. Ustvari on nikada nije ni bio u prilici da pravda svoje ponašanje. Ni u partizanima ni u školi. Sve zadatke koje je dobivao, bilo od nastavnika ili iz partijske ćelije, izvršavao je disciplinovano. Mato ga je često zvao u kancelariju da mu lično čestita na uspješno obavljenom zadatku. – Evo potpiši ovdje! Još mu je pred očima titrala slika posljednjeg susreta sa Matom kada je čuo glas oficira Udbe. Oficir je spustio nalog na sto direktora i prstom pokazivao Selimu gdje treba da potpiše. Selim je potpisao nalog bez prilike da ga pročita. Niko ništa nije komentirao. Oficir im je pokazao put prema vratima.

NOĆ U PODRUMU

Pred vratima kancelarije direktora škole dočekao ih je još jedan oficir Udbe. Taj oficir je prihvatio Selima, a drugi oficir je sa druga dva đaka otišao niz hodnik škole. Selim je poznavao oficira koji je ostao sa njim. Bio je malo stariji od njega. Upoznao ga je prilikom regrutacije mlađeg partijskog kadra na školovanje poslije rata. Taj momak je prihvatio školu za oficire državne bezbjednosti. Obojica su bili aktivni članovi SKOJ-a. Selim je osjetio olakšanje kada su ostali sami. Očekivao je kakav-takav razgovor. Međutim, oficir je vješto izbjegavao pogled očiju koje traže objašnjenje. Umjesto bilo kakvog znaka poznanstva samo je hladno naredio: – Pokaži mi tvoj laker! Dobio sam naređenje da ga pregledam. Svi učenici, koji su spavali u internatu, imali su ormarić u kojem su čuvali lične stvari. Oficir je pregledao laker, ništa nije uzeo. U lakeru nije bilo ničega što bi se moglo okarakterisati kao sumnjivim ili zabranjenim. – Sad idemo u spavaonicu. Tamo možeš da se presvučeš, ako želiš?! Oficir se i dalje ponašao kao da ga prvi put vidi. – Mogu li ponijeti neke stvari iz lakera? Oficir je samo slegao ramenima. U laker je ostavio knjige i teke, a pokupio je ordenje iz rata i boračku značku. S tim je ušao u spavaonicu ispred oficira. Dočekao ih je Safet. Selimov cimer i najbolji drug. Vršnjak sa kojim je pobjegao u partizne iz škole. Kada je ugledao oficira Safet je zinuo da nešto kaže, ali ga oficir upozori: -Ti da šutiš! Selim je prišao ormaru i izvadio matursko odijelo. Dok se presvlačio neprimjetno je izvadio iz džepa sakoa prsten kojeg je kupio za Eminu. Okrenut leđima oficiru i Safetu iz kutije je izvadio boračku značku koja je pozadi imala navrtanj i šaraf. Brzo je odvrnuo šaraf i na navrtanj položio prsten, a preko njega pritegao šaraf. Potom je značku vratio u kutijicu i okrenuo se prema Safetu. – Molim te da mi ovo ordenje i ključ od lakera sačuvaš, dok se ne vratim. Zbunjen situacijom u kojoj niko ništa ne progovara, Safet je prihvatio ordenje. Izašli su pred zgradu škole. U dvorištu nije bilo ljudi. Oficir je htio da mu stavi lisice na ruke, ali Selim je brzo reagirao: – Sprovesti me nećeš. Idemo uporedo. Iz očiju mu je sijevala vatra. Da li zbog toga ili nečeg drugog oficir nije insistirao. Samo je promrsio kroz zube: – Može i tako. U isto vrijeme, dok su koračali preko dvorišta, ugledao je razdraganu Eminu. Mahala je rukom da privuče njegovu pažnju. Osmijehnuo se i on, kiselo, tužno. Nije imao snage da joj priđe. Nije imao ideje šta da joj kaže. Posljednje što je vidio bila je njena ruka, ukočena u vazduhu. Kad su ušli u zgradu Udbe, Selim je još bio u stanju šoka. Jednostavno nije mogao shvatiti što se sve zbiva sa njim i oko njega. Uzalud je iščekivao bilo kakvo objašnjenje. Pokušao je uvjeriti sebe da će sva misterija u vezi sa njim biti razriješena kada obavi razgovor sa drugom Matom koji ga je najviše isticao kao uzornog omladinca. Razmišljao je: “Čemu sva ona ratna odlikovanja? Udarničke značke…? Zar nisam dijete partije?! U njoj sam i odrastao i sazreo za članstvo?” – imao je u glavi puno pitanja za druga Matu. Ali, u zgradi Udbe dočekala ga je još jedna neprijatnost. Nisu išli u kancelariju. Sišli su niz stepenice u podrum. Nikoga nije ni čuo ni vidio sve do prostorije pred kojom je stajao ključar. Kada su mu prišli on je bez riječi otvorio vrata i povukao se u stranu ne pogledavši Selima. Oficir mu je rukom pokazao na otvorena vrata. Dok je ulazio u prostoriju osjetio je kako mu grč steže lice i grlo. Prostorija je bila prazna. Ni stolice, ni stola, ni prozora,…Samo je čuo škljocanje brave na vratima, tada mu je proletjelo kroz glavu: “Pa ja sam zatvoren.” Čudno…Jedino čega se sjetio u tom momentu jesu riječi borca koji mu je opisao hapšenje prije rata zbog političkog djelovanja: “U njihov zatvor se teško polazi, ide i još teže izlazi.” Osjeti bol u grudima kao nikada do tada. Da su ga tukli bilo bi mu jasno što ga boli. To bi izdržao. Ta bol mu je poznata. Ali kako da izdrži bol koju ne poznaje?! Nikada ranije nije osjetio toliku iznemoglost. Nikada ranije nije ostao bez ideje kako da reagira, kako da brani svoje principe. A onda mu se pred očima kao bumerang nacrta slika oca koji nijemo stoji dok crnokošuljaši odvode kravu Šarulju. Bio je to momenat kada je i stvarno osjetio težinu očeve suze. U onom momentu kada je on bio bijesan na njega što bez borbe dopušta da odvedu Šarulju. Još jedna kap tuge je prelila čašu gorčine koju Selim više nije mogao suzdržati. Svu preostalu snagu je izvukao iz petnih žila i šakom iskalio bijes po zidu, a onda i vratima. Urlikom je dozivao čuvara. Kada je čuvar otključao vrata panično je rekao: – Imam poruku za druga Matu. Hoću sa njim lično da razgovaram!

VOZ

Prošla je noć, a vijest o najavljenom razgovoru nije stigla do Selima. Nije je ni bilo. U jutarnjim satima je začuo škljocanje ključa u vratima. Pomislio je: “Konačno se smilovao.” Ali umjesto druga Mate ugledao je milicionera koji je u ruci držao nalog za sprovođenje. Pitao ga je: – Gdje me vodiš? – Idemo na željezničku stanicu, a onda vozom do Tuzle. U zgradu Oblasne Udbe. Odgovorio je milicioner. Nije ga poznavao. I pored svog bijesa, kojeg je trpio u sebi, milicioner mu je bio simpatičan. Ustvari kod njega nije osjetio onu arogantnost ni suzdržanost kao kod prethodnih službenih lica s kojima je tokom noći imao susrete. Milicioner je samo izvršavao nečije naređenje. Odgovarao je na njegova kratka pitanja onoliko koliko je znao. A nije znao ništa. U čekaonici željezničke stanice u Derventi nisu razgovarali. Čekali su voz koji ih je trebao da preveze do Doboja. Na toj stanici čekalo ih je presjedanje u voz koji vozi u Tuzlu. Kad su dočekali voz za Doboj ukrcali su se u prvi vagon do lokomotive. Prvi kupe u tom vagonu je bio zaključan. Milicioner ga je otključao. Otvorio vrata kupea i pustio Selima da prvi uđe. Kada su ušli u kupe Selim pomisli: Rezervirano za hapšenike. Milicioner je zaključao vrata sa unutrašnje strane i navukao zavjese braon boje. U kupeu više nije bilo dnevnog svjetla. Samo je žmirkala lampica iznad vrata kupea. Nakon kraćeg vremena milicioner progovori: – Jesil’ bio u partizanima? Selim je klimnuo glavom. – Jesil’ odlikovan? Slijedilo je sljedeće pitanje. – Jesam…Sa dva odlikovanja, odgovori Selim. Milicioner okrenu glavu na desnu stranu ramena i promrsi kroz zube kao da sam sa sobom razgovara: – Hapse borce. Selim je odgovorio istim tonom: – Ne samo borce. Hapse i one koji nisu borci. Nisu ni članovi SKOJ-a. Mislio je na drugu dvojicu učenika koje su uhapsili onog momenta kada i njega. Poznavao ih je vrlo dobro. Znao je da nemaju veze ni sa partijom ni sa politikom. Nisu bili aktivni u radu omladinskih društvenih sekcija, ali su bili primjerni učenici. Put do Doboja je protekao u prijatnom ćaskanju o sporednim stvarima. Selim je na momente primjećivao na licu milicionera nelagodnost zbog posla kojeg je morao da izvrši. Na željezničkoj stanici u Doboju milicioner mu saopći da će voz za Tuzlu stići tek za jedan sat. Ta vijest obradova Selima. Istog momenta ga je zamolio za malu uslugu. – Na blagajni, u čekaonici željezničke stanice radi sestra moje djevojke. Molim te dozvoli mi da sa njom razgovaram. Dozvolio je, ali uz njegovu pratnju. Kad su prišli blagajni Selim je rukom pozvao Pašu da izađe vani. Paša je znala sve o odnosima između Selima i Emine. Bili su jako bliski od prvog dana poznanstva. Ona i Emina su odrasle sa puno međusobnog povjerenja. Nisu imale tajni ni kada je ljubav u pitanju. Paši je Selim bio simpatičan od prvog dana poznanstva. Te simpatije dijelila je zajedno sa Eminom. Ustvari Selim je imao najveću podršku baš u Paši dok se zabavljao sa Eminom. Ona im j često bila kurir prilikom razmjene ljubavnih poruka. Sudbina je htjela da bude njihov kurir i u trenutku kada Selima hapse. Kad je ugledala milicionera, Paša nije odmah mogla da shvati situaciju u kojoj je bio Selim. A kada joj je situacija postala jasna počela je da plače. Selim nije gubio vrijeme: – Pašo, molim te prestani plakati. Nemam puno vremena. Imam važnu poruku za Eminu.- Okrenuo se da pogleda milicionera. Ovaj je iz Selimovih očiju pročitao molbu i udaljio se od njih dovoljno da mirno razgovaraju. Bez straha da će ih neko čuti, Selim ga je zahvalno pogledao, a onda šapatom počeo da prenosi poruku Paši: – Javi Emini da ode do mog najboljeg druga. Neka od njega preuzme stvari koje sam mu povjerio na čuvanje. Emina je poznavala Safeta. Često su zajedno pripremali školske priredbe. Glumili su u skečevima iz Nušićevih humoreski. A Safet je osim toga svirao i na harmonici. Znao je odsvirati sve pjesme koje je tadašnja omladina pjevala. I lijepe romanse i one borbene u slavu partizana i Rusije. Te riječi poruke Pašu su još više rasplakale. Grcala je i brisala suze. Na sve Selimove molbe da se smiri odgovarala je: – Ne brini reći ću joj sve što kažeš. – Reci joj da je među stvarima i boračka značka. Na poleđini značke je prsten što sam joj kupio za vjeridbu. Pričvršćen je šarafom. I reci joj da se ništa ne brine. Ja ću se brzo vratiti, jer sam siguran da je moje hapšenje velika greška. I…molim te poljubi je. Paša više nije mogla ni da priča ni da sluša. Rukama je prekrila lice. Tako je stajala sve dok milicioner nije prišao i rekao: – Idemo…Voz samo što nije došao. Na te riječi Paša je, jecajući, zamolila milicionera: – Molim te još samo minut, da vam spremim po sendvič. Kada je milicioner klimnuo glavom nestala je u sobi blagajne. Vratila se sa sendvičima i dva pakla cigareta. Cigarete je pružila Selimu iako je znala da ne puši. Prošaputala je: – Neka ti se nađe pri ruci. Zlu ne trebalo. Okrenula se i u suzama otrčala niz hodnik čekaonice.

ZATVOR

Pri ulasku u zgradu Oblasne Udbe dočekao ih je dežurni oficir. Milicioner mu je uz nalog za sprovođenje predao Selima. Pri rastanku je blagim pogledom pozdravio Selima i nestao bez riječi. Bez riječi i bez pitanja je i dežurni oficir Selima odveo u podrumske prostorije. Sustigao ih je upravnik zatvora. Očima je dao znak dežurnom oficiru da ih ostavi nasamo. Kada se oficir udaljio upravnik je naređivao: – Kaiš, lančić, sat, pertle iz cipela, sve ovdje da ostaviš. U zatvoru se ništa ne nosi. Govorio je oštrim glasom. Od svega što je nabrojao Selim je samo imao kaiš oko pasa i pertle u cipelama. To je i stavio na stolić. Upravnik ga nije dodatno pretresao. Samo ga je rukom gurno prema hodniku koji se provlačio između zatvorskih ćelija. Zaustavio ga je kod ćelije sa brojem 4. Otvorio je vrata i gurnuo ga u unutrašnjost. Ćelija je bila mala, ili mu se tako učinilo u prvom trenutku zato što je bila puna zatvorenika. Osjetio je težinu ustajalog zraka i amonijačnu kiselinu kako mu štipa nozdrve. Bio je jedanaesti zatvorenik u ćeliji. Svi su ga okružili i svi su postavljali pitanja. Ista pitanja u jednom momentu: – Odakle dolaziš? Gdje su te uhapsili? Jesil’ bio u partizanima? Pitali su i nisu čekali odgovor. Sve do zadnjeg pitanja: – Imaš li možda cigara? Svi su kao po komandi ušutili i nijemo iščekivali odgovor. Oči su im bile buljave i pune nade. Selim napipa u džepu pantalona dva pakla cigareta što mu je Paša dala na željezničkoj stanici u Doboju. Umjesto odgovora izvadio je cigarete na čijem je omotu pisalo Sava. U istoj sekundi se začuo žamor. Započela je rasprava oko mjesta gdje treba sakriti cigarete. Pušilo se kradom. Uz jedini prozor na zidu. Prozor je bio podrumski. Uz njega, sa vanjske strane, kao obezbjeđenje stajale su željezne šipke, ugrađene u beton po vertikali. To je bio jedini otvor kroz koji je ulazila dnevna svjetlost. Kroz taj otvor vidjeli su prilaz zgradi. A sunčeve zrake su mogli vidjeti samo na krovu susjedne zgrade. Uz taj prozor su krišom pušili. Jednom dnevno su ih puštali do kupatila. Kraj vrata kupatila bila su i vrata što vode u kuhinju. Iznad tih vrata, na štoku su krili šibice. Prvi koji bi izašao iz kupatila krišom bi pripalio cigaretu i šmugnuo u ćeliju. Od tu cigaretu su pripaljivali sljedeću. Skoro svi su bili pušači. Zbog toga i nisu mogli imati zaliha. Koliko god cigareta dospije u ćeliju brzo bi ih nestajalo. U toj ćeliji Selim je proveo mjesec dana. Jedne noći, tačno u ponoć, na vratima ćelije pojavio se upravnik zatvora. Prozvao je Selima. – Izvolite gospodine upravniče! Selim se odazvao. – Nisam ja za tebe gospodin, ni drug. Mi više drugovi nismo. Vi ste izdajnici! Derao se komandir da svi čuju. – Izlazi napolje! Isljednik te čeka! Prstom je pokazao na Selima.

U RALJAMA UDBE

Isljednik je bio u sobi na drugom spratu zgrade. Upravnik zatvora je Selima doveo do vrata. Otvorio ih i rekao: – Sad je tvoj. Vrata je zatvorio bez pozdrava. Selim je podigao pogled. Dočekalo ga je još jedno iznenađenje. Ugledao je druga iz Grada. Iz škole. Bili su veliki rivali u šaketanju. Ali ta ratobornost iz škole je u ratu prerasla u prijateljstvo. Često su se susretali. Svaki susret je bio obostrano srdačan. Osim posljednjeg. Primio ga je hladno i Selim je odmah shvatio da će razgovor biti strogo služben. – Kaži mi sve što znaš u vezi Rezolucije informbiroa. Kako si djelovao? S kim si se sastajao? Gdje ste se sastajali? Hoću sve da čujem! Selim mu je objašnjavao: – Nisam prisustvovao nikakvim sastancima. U vrijeme školskog raspusta, mjesec dana sam proveo na Omladinskoj radnoj akciji (ORA) u Doboju. I ti si bio tamo. Drugi mjesec dana raspusta sam bio na ferijalnoj praksi na Poljoprivrednom dobru u Derventi. U toku ta dva mjeseca nisam čuo da je iko spomenuo Rezoluciju. Ali bez obzira na sve, pitaj ono što te interesira. Ja ću ti odgovoriti na sve što mi je poznato. – Mi sve znamo, ali hoćemo da nam to ti kažeš. Kratko je prokomentirao. Pošto Selim nije imao pojma šta oni traže od njega rekao je: – Ne znam ni zašto sam uhapšen. To mi još niko nije saopćio. Ne mogu znati šta hoćeš od mene. Isljednik nije reagirao. Mirno je odgovorio: – U redu ja te više neću zvati. Kada se predomisliš, javi se. Razgovor je završen. Isljednik se izvukao iz stolice, lijeno je prišao vratima i pozvao upravnika zatvora. Kada se ovaj pojavio naredio je: – Vodi ga! Nakon nekoliko noći situacija se ponovila. Selim je prozvan u ponoć. Upravnik zatvora je opet naređivao: – Izlazi, isljednik te zove! Ovoga puta ga je čekao drugi isljednik. I njega je poznavao. Odjednom je shvatio da ga ispituju ljudi koje je dobro poznavao. Ljudi sa kojima je do hapšenja bio u dobrim odnosima, zajedno su bili u partizanima, na omladinskim akcijama. Ljudi sa kojima je surađivao u SKOJ-u. Ovoga isljednika je upoznao kao ratnog zarobljenika. Bio je domobran među ustašama kada su ga zarobili. U toj bici je učestvovao i Selim. Kasnije se priključio partizanima. Sreli su se i poslije rata, kad su članovima SKOJ-a nudili upis u političku školu Udbe. Selim je odbio. Nije prihvatio ponudu za rad u Udbi. Prihvatio je školovanje za poljoprivredne stručnjake. Za razliku od drugog isljednika ovaj mu je ponudio stolicu da sjedne. Kada je sjeo uslijedila su ista pitanja. U toku tog razgovora u sobu je bez kucanja upao šef Oblasne Udbe. Ugledavši ih kako sjede upitao je: – Dokle ste došli? Isljednik je ustao sa stolice i rekao: – Druže šefe tek smo počeli. – Vidim! Samo vam još kahva fali. Rekao je zajedljivo i prišao stolu. Tada je sa stolice ustao i Selim. Gledali su se u oči. Jedan drugom nisu bili nepoznati. Šef Oblasne Udbe je bio zadužen za nadzor svih partijskih akcija u oblasti. Selim je rukovodio brojnim akcijama. To je bio dovoljan razlog za suradnju. Još u to vrijeme inspektora je bio glas kao strogog čovjeka. Kada je Selim izdržao njegov pogled šef dohvati sa stola linijar. To je jedino i bilo na stolu. S tim linijarom je mahao Selimu ispred očiju. Vjerovatno je želio isprovocirati Selima. I jeste. Selim je u jednom momentu zgrabio linijar u namjeri da ga slomi. Šef je zastao na trenutak i ispustio linijar iz ruke. Cinično se osmjehivao. Okrenuo se isljedniku i povišenim tonom naredio: – Pritegni ga! Izašao je iz sobe u dva koraka. Kad su ostali sami isljednik se rukama uhvati za glavu. – Šta to uradi? Pitao je iskolačenih očiju. – Znam ja njega dobro. Samo ne znam šta je htio sa ovim lenijarom. Ja ga se ne bojim. A ne bojim se ni tebe. Ti dobro znaš kako si došao u partizane. U našu brigadu. Selim je bio bijesan. Nije više mogao izdržati ta ispitivanja. Isljednik ga je nijemo posmatrao. Sačekao je da se Selim primiri, a onda je pozvao upravnika. Kada se ovaj pojavio rekao je dvije riječi: -Vodi ga!

HAJVAN VAGON

Poslije posljednjeg ispitivanja u zgradi Oblasne Udbe u Tuzli, Selima više nisu pozivali na razgovor. Upravnik zatvora je navraćao svaku noć i neko ime prozivao. Ta igra prozivanja i ispitivanja trajala je mjesec dana, a kako niko ništa nije saznao, uvijek su bili na početku. I zatvorenici i isljednici. Nakon mjesec dana zatvorskog života uslijedila je grupna prozivka: – Svi prozvani neka istupe! Naređivao je grlati upravnik zatvora. Među prozvanim bio je i Selim. Sljedeća naredba je bila da pokupe stvari i izađu iz ćelije u hodnik. U hodniku je bilo mračno. Prst pred okom se nije vidio. Naređeno im je da se svrstaju u kolonu. Jednom rukom su dodirivali rame onoga ispred sebe. U prolazu kroz mračni podrumski hodnik Selim je čuo šapat: – Znaš li gdje idemo? Nije stigao odgovoriti, jer se hodnikom prolomio glas kojeg je odmah prepoznao. Bio je to glas šefa Oblasne Udbe. – Idete Staljinu…Graditi socijalizam…Jebo vas on! Selim se nije uplašio. Samo je pomislio: – Kako mu nije bilo mrsko doći. Ustati u ove sitne sate noći? Bio je siguran da njegovo prisustvo nije bilo obavezno. “Sigurno je došao da se iživljava nad nama”, Selim je u mislima zaključio. Kada su došli do izlaznih vrata zgrade naredili su im da u paru izlaze u dvorište. Tamo su ih čekali vojni kamioni sa ceradom. Ukrcali su ih u te kamione kao stoku. Kamion u kojem je Selim bio, stao je poslije kratke vožnje. Kada su podigli ceradu prepoznao je teretnu stanicu u Tuzli. Na pruzi ispred njih stajao je vagon. Bio je to vagon u kojem se prevozi stoka. Narod ga je zvao hajvan vagon. – Svi u vagon! Slijedila je naredba. Ubrzo je stigla i lokomotiva za koju su prikačili vagon. Vagon je bio otvoren i Selim je mogao da se orijentira u kojem pravcu voz ide. Pojedine dionice na pruzi je prepoznao. Na tim dionicama je podizao nasipe i podzide za sigurnost pruge, zajedno sa ostalim omladincima koji su učestvovali na poslijeratnoj izgradnji domovine. Znao je pravac kretanja, Tuzla – Brčko -Vinkovci – Doboj – Sarajevo. Voz se zaustavio na teretnoj stanici u Sarajevu. Tamo su ih čekala zatvorena vozila. U narodu poznata kao marice iz Centralnog zatvora u Sarajevu. U taj zatvor su ih i dovezli. Bilo ih je oko tridesetak. Sve su ih smjestili u jednu ćeliju. Ali ta ćelija je bila puno prostranija od one u Tuzli. Plafoni su bili visoki. Bilo je više zraka. Svi zatvorenici su imali prostora za sjesti i leći. Čak je u sredini bilo prostora i za šetnju. Ali misterija je nastavljena. U tom vremenu nije bilo saslušanja. Nije bilo prozivki. Nije bilo provociranja. Bilo je suviše mirno, kao pred oluju i niko ništa nije znao. Ta neizvjesnost je trajala tačno dva mjeseca. Tad su ih počeli prozivati i voditi na ispitivanje. Ispitivanja su bila kratka. Prozvani bi se vrlo brzo vraćali u ćeliju. Selima nisu prozivali. Neko od zatvorenika je uspio saznati da je formirana tročlana komisija koja će im saopćiti kaznene mjere. Te kaznene mjere su izrečene za svakog posebno u rješenjima koje je potpisao predsjednik Gradske skupštine.

RJEŠENJE O IZRICANJU KAZNE

Kada je Selim stao pred tročlanu komisiju, predsjednik je pročitao: “Imenovani se upućuje na radilište društveno korisnih radnika u trajanju dvije godine.” Selim je pažljivo saslušao kaznenu mjeru. Kada je dobio priliku da se izjasni rekao je: - Uhapšen sam, a da nisam dobio optužnicu. Ja još uvijek ne znam zbog čega sam uhapšen i zbog čega me sudite. Tri mjeseca sam u zatvoru. U neizvjesnosti. Da li ima iko da mi odgovori na pitanje zašto? Je li mogu dobiti kopiju rješenja o upućivanju na gradilište? - Umjesto odgovora dobio je upozorenje: – Mali nemoj da pametuješ. Potpiši ovo rješenje kao što su ga potpisali svi drugi. - Tim riječima je okončana rasprava. I to rješenje, je potpisao bez mogućnosti da pročita sadržaj. Na kraju izricanja društveno-kaznenih mjera svi su vraćeni u ćeliju. U zatvorskoj ćeliji je ponovo, po hijaditi put, u glavi pokušao naći razloge za hapšenje. Po hiljaditi put je zaključio kako je uhapšen bez valjanog razloga. Jedina novina je bila ta što su mu ovoga puta saopćili da je na izdržavanju kazne i da ga upućuju na nekakvo gradilište za koje nikada nije čuo. To saznanje je za njega predstavljalo mrvicu nade. Tješio se saznanjem da se u to vrijeme prvo hapsilo, pa tek onda sprovodio dokazni postupak. Iščekivao je taj postupak. Znao je da nije kriv. Da niko ništa ne može dokazati. Nikada se nije ogriješio po pitanju države i partije. Zar nije odlikovan za ratne zasluge i za omladinski rad na obnovi ratom razrušene domovine? U čvrstoj namjeri da svima dokaže da nije izdajnik, kako ga je upravnik zatvora u Tuzli nazvao, Selim je zaspao. Bila je to prva noć, od hapšenja do izricanja kazne, koju je prespavao bez traume. Ujutro, poslije prespavane noći, i sam je bio prijatno iznenađen svježinom koju je osjetio. To raspoloženje je osjećao nekoliko sljedećih dana. U to nekoliko dana poslije izricanja kazne, u ćeliju je ušao Selimu nepoznat čovjek. Bio je plav i visok. Uredno odjeven u tamno odijelo sa izrazito crvenom kravatom. Uljudno se predstavio rekao: - Ja sam došao da sa vama razgovaram o sukobu Tito – Staljin. Na startu tog sukoba ja sam bio na strani Staljina. Prihvatio sam Rezoluciju informacionog biroa. Ubrzo sam shvatio da sam u zabludi. Svoju zabludu sam priznao i vratio se na put naše partije i druga Tita. To savjetujem i vama da uradite. – Nije ni pitao da li su se izjašnjavali o Rezoluciji IB-a. Pošto se niko nije javio za razgovor, on je otišao. Poslije njegovog odlaska u ćeliji je počelo šaputanje. Neki su pričali da ga poznaju iz rata. Drugi su tvrdili da su ga vidjeli na Zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine u Jajcu. Treći su ga poznavali kao visoko rangiranog člana Centralnog Komiteta BiH. Svi su imali lijepo mišljenje o njemu. Čovjek od autoriteta zajednički su zaključili. Selim se nije upuštao u bilo kakve diskusije iz dva razloga: prvo u ćeliji je bio najmlađi, drugo više nikom ništa nije vjerovao. Samo je sjedio, slušao i posmatrao. Imao je svoje mišljenje, ali ga nije spominjao. Njegov zaključak, poslije govora uglađenog gospodina, je bio: “Pripremaju nas za političku obradu ili nešto slično.”

PUT U NEIZVJESNOST

09 07 16 Senad romanopisac LI opet prozivka. Postrojili su ih u kolonu. U stroju po dvojica. Tako su izašli iz Centralnog zatvora u dvorište Glavne pošte. U dvorištu su bili pripremljeni hajvan vagoni. Dvorište Pošte i Teretna željeznička stanica bili su povezani prugom. Bila je ponoć i slika ukrcavanja u najvećoj tišini se ponovila. Voz sa hajvan vagonima se zaustavio na Teretnoj stanici. Manevrska lokomotiva je vagone postavila na prugu. Pred zoru je uslijedio put u neizvjesnost. Nagađanja o transportu i lokaciji radilišta na koje su upućeni bilo je jedina tema razgovora. Sve što su znali jeste da se nalaze u vagonima koje vuče čađavi čiro i da se kreću prema jugu. Putovanje je trajalo dva dana i noć. U predvečerje drugog dana voz se zaustavio pred nekom napuštenom stanicom. Razlog zbog kojeg su stajali na toj stanici je ubrzo bio jasan. Iza brda su se pojavili vojni kamioni. Na karoseriji kamiona bili su vojnici sa puškama. Na vrhovima pušaka bile su bajonete. Kada je Selim ugledao naoružane vojnike pomislio je: “Bože, k'o da idu u proboj obruča.” Bez trunke odmora vojnici su iskočili iz kamiona i napravili špalir kroz koji su zatvorenici upućeni da uskaču u kamione. Na kamionu su ličili na sardine u konzervi. Do Selimovog uha je dopirao šapat: – Sad smo u Crnoj Gori. Vode nas u napušteni zatvor. Šaputanje iz kamiona se potvrdilo kao tačno. Zaustavili su se pored zgrade koja je na prvi pogled izgledala jezivo. Samo sablasne zidine bez krova i bez poda. Neko od zatvorenika ju je prepoznao kao zatvorsku zgradu iz doba Austro-ugarske. Divlje rastinje je dominiralo prostorom oko sablasnih zidina. Kada su prišli ruševnoj zgradi ugledali su neke druge zatvorenike. Selim je pomislio kako se nalazi u sabirnom centru. Zatvorenici koje su zatekli bili iz svih krajeva Jugoslavije, Bosne, Crne Gore, Makedonije i Srbije. Ali ni oni nisu znali krajnju distancu transporta. Svi su gunđali i nagađali. A najviše je bilo onih koji su se plašili smrti. Činilo se da niko ne spava. Šaputanje je prestalo tek kada su čuli naredbu za postrojavanje. Bila je zora, a sablasna noć na izmaku. Nije bilo prozivke. Naoružani vojnici su bili raspoređeni sa svih strana, baš kao u logoru bez žičane ograde. Uniformisana lica bez oružja su im prilazila. U rukama su držali paketiće. Bila je to suha hrana. Komad hljeba i par konzervi. – To vam je hrana za dva dana! Oglasio se vojni starješina. Poslije toga počela je prozivka. Ali ne po imenima. Prozivka je vršena po funkcijama koje su zatvorenici obnašali u državnim institucijama prilikom hapašenja. Prvi prozvani bili su članovi centralnih komiteta, zatim članovi okružnih komiteta i tako redom do studenata, običnih radnika i učenika. Prozvani su istupali i formirali kolonu po dva zatvorenika. Sve su ih vezali. Jednog za desnu ruku, drugog za lijevu ruku. Prvi prozvani su vezani lisicama, a kad je lisica nestalo vezali su ih žicom. Kada je Selim pristupio u kolonu nestalo je i žice. Vezali su ih kanapom. Tako vezani iščekivali su sljedeći korak u neizvjesnost. Bio je 10. septembar 1949. godine kada su se i crne ptice uplašile promukle komande pokret. Selim je bio na začelju kolone izmrcvarenih zatvorenika. Kretali su se prema krivini iza koje su stigli vojni kamioni, noć ranije. Tu su već osjetili miris mora. A kada su zamakli iza krivine ugledali su more. Svakim korakom more je postajalo veće. Sa jedne uzvišice su ugledali i obalu mora na kojoj je, kao olupina, stajao teretni brod. Vjerovatno je taj prizor bio razlog zastrašujućem urliku koji je odjeknuo planinom iznad njih: – Vode nas u brod. Sve će nas potopiti u more! Nastala je panika. Strah je djelovao poput otrova. Ljudi su se trzali u nemoći da se odvoje od onoga za koga su vezani i pobjegnu. Jedan zatvorenik se uspio osloboditi poveza na rukama. Potrčao je. Prošao je pored Selima. Kada je bio na čistini, odjeknuo je kratak rafal. Zatvorenik je kao upucana zvijer pao u prašinu. Selim ga je poznao. Zvao se Mišo. Rodom je bio iz Modriče. Upoznao ga je u zatvorskoj ćeliji broj 4 u Tuzli. Bio je turbekolozni bolesnik. Crnomanjast, mršav, upalih očiju, a nije imao poštede. Prisjećao se Selim. O Miši više nikada niko ništa nije saznao.

DVOMOTORAC

Ukrcavanje u brod je trajalo do ponoći. Utroba broda ih je sve progutala. U njoj su zatekli američke krevete. Sklepane od dasaka, na sprat bez prostirki. Selim se probio u dubinu do slobodnog kreveta. Sjeo je na krevet i buljio u zgužvanu masu oko sebe. Nije uspio pronaći nikoga sa kim bi mogao podijeliti neizvjesnost. Bio je najmlađi i najmanje preplašen. – I djecu hapse. Sve će nas pobiti…Potopiti brod, to žele. Dvojica ljudi su šapatom predviđali sudbinu iza njegovih leđa. – Možda…Sve je moguće…Poslije onoga što smo preživjeli ni smrt više nije strašna. – Nikada mi nećemo stići do tog radilišta. A može biti da oni radilištem nazivaju groblje. – Možda. Rekao sam ti da ni smrt više nije strašna. Hajde misli na nešto drugo. – Ne mogu…Ti možda i možeš…Stariji si, iskusniji, sa više vjere u život. Ja sam novinar bez iluzija. bez vjere u bolje sutra. – Hajde smiri se. Samo si uplašen. Ja sam ubijeđen da ćeš ti jednog dana ispisati istinu o našem preživljavanju. Hajde reci, ima li u tvojoj glavi želje za istinom? Eto vidiš, ako imaš želju imaš i nadu. Razgovor je prekinula strašna tutnjava. Brujanje motora. Brod se zaljuljao. Utrobu broda su ispunili novi neprijatni gasovi. Osjetili su pomjeranje i za trenutak zaboravili na bol ranjene duše. Selim se ispružio po daskama. Zatvarao je oči da ne gleda izmrcvarene, iznemogle face. To je i uspijevao povremeno. Ali glasove, koji su dopirali do njega, nije mogao spriječiti. Jedni su spominjali ideale za koje su se borili, neko je rekao da svaka revolucija na kraju pojede svoju djecu. On nije puno znao o revolucijama. Ali u zadnja četiri mjeseca provedena u zatvoru je razmišljao o ratu. Dok je rat trajao svi su ga voljeli. Svi su ga hvalili. Divili se njegovoj odvažnosti, hrabrosti. Osjećao se ravnopravnim sa drugim borcima. Druge omladince je pripremao za partijske ciljeve u izgradnji porušene domovine. A u zatvoru? Svi ga sažalijevaju. Niko ga ništa ne pita. A borac je. Kao mnogi drugi u tom prokletom brodu. Nazivaju ih izdajnicima, bandom. Spominju nešto o čemu on nema pojma i što nema veze sa njim. Najbolje je šutjeti…, kao da je čuo glas oca. Teško je uzdahnuo sa namjerom da još jednom proba prevariti oči. Ali novi glas je zaparao njegove uši. Instiktivno se podigao i pogledom potražio čovjeka koji je izgovorio: – Znam gdje plovimo. – Čuo si ga.? On zna gdje idemo. Pitaj ga! Pitaj ga gdje nas vode! Čuo se panični glas iza Selimovih leđa. Govori čovječe!…Kuda plovimo? Svi su iščekivali odgovor. – Plovimo prema ostrvu. Na Goli otok. Odgovori čovjek s prizvukom gorčine i mršavo lice prekri koščatim rukama. Uslijedile su vatrene reakcije: – Laže…! Odrastao sam uz more. Nikad nisam čuo za to ostrvo. – Kako samo on zna? Možda je njihov. Ja mu ne vjerujem. – Pustite čovjeka neka kaže šta zna. I ne galamite! Ovi gore mogu pomisliti da je pobuna. Taj glas razuma Selim prepozna u starijem čovjeku kojeg je imao priliku vidjeti u Centralnom zatvoru. Nikad se nisu upoznali, ali je na njega ostavio dojam čovjeka sa autoritetom. Svi su ga nešto zapitkivali ili savjet tražili. Selim ga nije ništa pitao. Ono što je njega interesiralo, u zatvoru mu ne bi mogli odgovoriti. – To je pusto ostrvo. Kamen i sunce, a okolo voda. Na njemu je to radilište na koje su vas uputili. Na ostrvu su zatvorenici iz prve grupe. Tamo su već godinu dana. Vi ste druga grupa izdajnika. Čeka nas teška robija. Težak rad. Bez šanse za bijeg. Bolje da vas ubiju nego da vas uhvate u neposlušnosti. – A kako ti znaš sve to? Pitali su. – Bio sam zatvorenik na tom radilištu, sve dok nije stigao proglas da se vraćam na slobodu. Nije mi saopćeno ni zašto sam bio uhapšen niti razlog oslobođanja. Samo sam dobio upute o kretanju i ponašanju na slobodi. Za Goli otok niko ne smije da čuje. Ni riječ. Ja sam se ogriješio o to pravilo, kad sam se vratio kući. U gradu, na javnom mjestu niko mi nije prilazio. Svi su bježali od mene kao da sam šugav. Morao sam se redovno javljati oficirima u zgradi Udbe. Nisam mogao pronaći posao. U velikom jadu i tuzi potegao sam za rakijom, da ublažim bol. Pio sam cijelu noć… Ujutro su došli po mene. Samo su rekli: “Puno pričaš.” I eto sad sam sa vama, ali u puno težoj situaciji. Ja sam povratnik na ostrvo, “dvomotorac”. Prema tim zatvorenicima nema milosti. Njih tretiraju kao najveće izdajnike. Izoluju ih od drugih zatvorenika. Drže ih u vrtači kao divlju zvijer. Hranu i vodu daju im na kašiku. To je ono što znam šta me čeka…Opet zabi glavu u koščate šake. Niko više nije progovorio ni riječi. Selim je upijao svaku izgovorenu riječ. Ali u tužnoj ispovijesti “dvomotorca” njemu je bila najvažnija novost da ipak postoji neki proces utvrđivanja krivice: Proglas o povratku kući.

DOČEK NA OTOKU

13. septembar 1949. godine je datum kojeg će Selim pamtiti više nego i jedan drugi dan u svom proputovanju kroz ovozemaljski život. Tog dana, brod koji je prevozio zatvorenike, je uplovio u uvalu misterioznog otoka. Kada je utihnuo i posljednji zvuk teškog motora što pokreće brod, neko je podigao poklopac na palubi broda ispod koje su bili izmrcvareni i uplašeni ljudi. U mračnu rupu je prodrla svjetlost dana baš onako kao što u tamnoj noći izbija svjetlo iz usijanog reflektora sa osmatračnice. Oštar zrak, pomiješan sa sunčevim zrakama je prodirao u tamnu rupu iz koje je istom brzinom izletio teški smrad. Selim se nije pomjerio sa mjesta. Ugledao je nebo. Buljio je u njega kao da ga vidi prvi put. Nije ni čudo. Sunce na plavom nebu nije ugledao četiri mjeseca. To kratko zadovoljstvo je pokvarila strašna vika sa palube: “Bando napolje…Izlazi bando…Brže, brže majku vam vašu!” Isprepadani ljudi su počeli da izlaze. Na otvoru palube čekali su ih uniformisani ljudi. Dočekivali su ih uz grube riječi psovke. Svaki zatvorenik je pri izlazu bio dočekan uz brutalno pljuvanje i udaranje. Udarali su ih nogama i rukama nazivajući ih izdajničkom bandom. Odjekivanje udaraca je odzvanjalo i u Selimovim ušima. Instiktivno se povukao u dubinu utrobe broda tražeći spas od batina. Tu je sačekao da izađe i posljednji zatvorenik. Potajno se nadao da će batinaši biti umorni kad on bude prolazio između njih. Da će utihnuti onaj životinjski nagon za napad na nevinu žrtvu. I bio je u pravu. Izlivanje bijesa po izmrcvarenim ljudima je uveliko splasnula kad je i on izašao na palubu broda. Ustvari kada se on pridružio grupi zatvorenika, batinaši su se povukli na suprotnu stranu palube. Pri silasku sa broda na kopno imali su drugi doček. Čekao ih je stroj sačinjen od ljudi odjevenih u ljetne vojne uniforme. Dobrodošlica je bila identična onoj na palubi broda. Zrakom su odjekivali urlici: „Ua banda…Ua izdajnici…!! Ua…staljinisti…!!“ Svaki zatvorenik je morao proći kroz šplair. Lica koja su sačinila špalir tukli su ih sa svih strana i nogama i rukama. Nisu imali vremena ni pljuvačku sa lica da obrišu, jer je istog momenta padao novi udarac praćen urlikom: „Smrt Staljinu…Smrt staljinistima…Smrt izdajnicima!!“ Ako bi neko od zatvorenika posrnuo ili pao brzo bi ga podizali i gurali od jednog do drugoga uz još žešće psovke i batine. Izmoreni, zbunjeni i izmrcvareni nisu znali ko su domaćini takvog krvoločnog dočeka. I na kraju kao vrhunac priređenog dočeka ugledali su improvizovanu poljsku ambulantu. “Liječnički pregled” – čula se komanda. Liječnici su imali iste ljetne uniforme kao ljudi koji su ih dočekali na kopnu, batinaši. Dok su prilazili ambulanti slijedila je naredba: - Skidanje do gola! Svu odjeću na jednu kamaru. Brže, brže…! Svi su stajali goli kao od majke rođeni iščekujući slijedeću komandu. - Svi u more… na kupanje. Skači bando. Brže! - Urlao je uniformisani doktor. Poslije desetak minuta, isti glas ih je pozvao: - Napolje bando…niste ni toliko zaslužili. Izlazi iz mora, niste na odmoru…! Pri izlasku iz mora dijelili su im novu odjeću. Bila je to ista odjeća koju su imali oni što su im priredili doček. - Oblači se i u stroj! - Urlikanje nije prestajalo.

BARAKA BROJ 4

Okupani i osvježeni, ali bez obuće krenuli su utabanom stazom uz brdo iznad mora. S druge strane brda u jednoj udolini, ugledali su drvene barake. Iz tog pravca je dolazila utabana staza po kojoj su tabanali. Cijelim putem ih je pratio urlik dobrodošlice: “Brže bando izdajnička…Jebo vas Staljin!” Kako su pristizali barakama tako su ulazili u prvu sa otvorenim vratima. Selima je put vodio u baraku broj 4.“Opet broj 4” – pomisli kako mu je taj broj sudbonosan. Na ulazu u baraku čekali su ih novi pokloni. Pored ljetne odjeće dobili su par opanaka, slamaricu i jastučnicu skrojenu od jute. Svako je sebi lovio parče slobodnog prostora za smještaj u baraci. Selim nije uspio prikupiti dovoljno slame i za jastučnicu. Pitanje jastuka je riješio tako što je u jastučnicu umotao komad cigle kojeg je pronašao uz baraku. Na tom jastuku je prespavao sve noći tokom gostovanja na misterioznom otoku, iščekujući slobodu i pravdu. Prvo što je spoznao pri ulasku u baraku bilo je da će spavati u istoj prostoriji sa ljudima koji su im priredili doček na kopnu. Bili su to kažnjenici kao i on. Pripadali su prvoj kaznenoj grupi što je stigla na Goli otok. Selim je došao u drugoj grupi. Isti dan, pred zalazak sunca, stajali su u stroju ispred barake. Opet su čekali novu komandu. Selim je pogledom na pučinu mora uhvatio sunce u bijegu. Kada je čuo zveket metala, sunce je poniralo u dubine oslobođenog mora. Zvuk zvona su stvarale limene porcije i kašike. Dobili su i pribor za hranu. Ubrzo je stigao i vojnički kazan sa hranom. Nakon dugog vremena dobili su toplu večeru. S punim porcijama u ruci sjedili su uza zid barake. Niko nije progovarao niti je iko podizao pogled sa porcije. Svi su gutali hranu bez puno razmišljanja. Za taj luksuz nije bilo vremena. Vrijeme večere je bilo ograničeno. Po isteku i tog vremena, vratili su se u baraku. Sa unutrašnje strane vrata bio je paravan koji je odvajao manju prostoriju od spavaonice. U toj prostoriji je spavao sobni starješina. Kažnjenik kao i oni. Njegov zadatak je bio da izdaje komandu po nalogu stariješina gradilišta. Nadgledao je kažnjenike i izvještavao nadređene o redu i miru u spavaonici. Svaku nedozvoljenu radnju u baraci morao je prijaviti. Ako bi zaboravio ili prešutio neki detalj bitan za raport bio bi lišen privilegovanog statusa i išao bi pod bojkot. Oficiri nisu direktno komunicirali sa zatvorenicima. To se jedino dešavalo u slučaju da neko od zatvorenika prijavio iznošenje ličnog stava. A šta je to značilo? Saznali su iste noći poslije večere. Na vratima spavaonice je stajao sobni starješina. Svi su i nesvjesno zurili u njega. Poza u kojoj je stajao između štokova stvorila je napetu tišinu. Stariji kažnjenici su znali šta slijedi. Buljave oči naslonjene na jagodice iscijeđenih lica širile su strah. Od čega?! Saznali su. Predstava je počela najavom: – Vrijeme je za iznošenje ličnog stava! Derao se sobni starješina, a zatim je izgovorio jedno ime. Prozvani je stao na sredinu sobe i tupim glasom počeo da izgovara svoje ime i prezime. Poslije toga su slijedili ostali biografski podaci, izrečeni i evedentirani hiljadu puta pred oficirima Udbe u vrijeme hapšenja i boravka u zatvoru. Iznošenje ličnog stava je završavano sa podacima o učešću u NOR-u, danu i mjestu primanja u članstvo KP, te nabrajanje funkcija koje je obavljao u partiji i državnoj službi. Kad je prozvani izrekao posljednju riječ ponovo se oglasio sobni starješina: – On nas obmanjuje…! On je dvoličan..! Nije iznio ono što je najbitnije…! Kada i kako se izjasnio za Rezoluciju informbiroa…! Za Staljina…! Treba ga pod bojkot…! Da se opameti…! Zadnje riječi su bile signal za urlanje po utvrđenom i već viđenom scenariju: “Bandu pod bojkot! Bandu pred stroj!” Uz tu stravičnu viku zatvorenici su u sobi formirali stroj ispred kojeg je prozvani morao proći uz sva ponižavanja, guranje, udaranje šakama i nogama, pljuvanje uz uzvike najbrutalnijih psovki. Kad bi došao do kraja stroja sobni stariješina bi im poželio laku noć uz riječi: “Na spavanje bando izdajnička.” Kada je spustio glavu na svoj kameni jastuk Selim je pomislio: “Kako se čovjek, koji je prošao sve ono kroz što i oni sada prolaze, može tako ponašati prema kažnjenicima.” Najteže mu je bilo jutrom, kada zvijezde gasnu i povlače se ostavljajući zemlju tužnom. Tada se rađa novi dan, nova neizvjesnost usijana kao kamen što ga moraju razbijati i prenositi na brod. Brod će kamen odvući ljudima koji će u njemu pronaći neki sadržaj i neku ljepotu u kojoj će uživati. A njima, na otoku što razbijaju kamen, ostaje čekanje zvijezda, jer im jedino one osmijeh daruju. Selim osjeti nemir koji iz usta izbaci uzdah pomiješan sa riječima: “Bože dragi, u kakvom su se grijehu ljudi ogrezli pa propadaju u ponor iz kojeg ni duša ne vidi izlaz…U ponor u kojem ni biljka korijen ne može da pusti.” Kada se obratio Bogu i sam se iznenadio. Izgledalo je kako mu je u tim teškim trenucima jedino On ostao za razgovor. Jedini kome se mogao obratiti bez straha. Bez posljedica. Sjetio se partizana Jure. Prisjetio se razgovora pod jabukom. “Možda Bog i postoji? Ako se nisam ogriješio o partiju, možda sam se ogriješio o Boga…Možda?”- razmišljao je Selim i o takvoj mogućnosti. Ali bi odmah odbacio takvu pomisao. Pa zašto bi Bog bio ljut na njega? Bog voli ljude, a on se nije ogriješio o ljude. Ili možda jeste? Pomislio je na roditelje, na braću i sestre. Možda ih nije trebao napustiti? Možda nije trebao ići u školu? Možda bi otac još bio živ? Ne, ne oni nisu ljuti na mene. Pa tražio sam saglasnost. To je trebalo biti rješenje za sve. U sopstvenom monologu odbacio je i tu sumnju. Ponovo se sjetio Jure. Učitelja i pjesnika: „Čovjek mora da živi u vjeri. U ubjeđenju da čini ispravne stvari. To je ono što ga razlikuje od životinje.“ – Ne Jure…Tu nisi u pravu. Ako je tako, reci…Odakle ovim ljudima tolika mržnja? Ne, ne Jure čovjek nije plemenit. Plemenita je životinja. Plemenita je tvoja voćka poslije kiše…Oni nikoga ne napadaju, ne muče, ne ubijaju bez razloga. I da znaš, ako preživim ovaj pakao ja ću se družiti sa voćkama…Da, da, sa voćkama. Ja ću njima pomagati, a one će me razumjeti i bez riječi…

LOVCI NA LJUDE

28.06.1948. godine je objavljena Rezolucija informacionog biroa članica istočnog bloka na čelu sa SSSR-om. Rezuluciju informbiroa (IB) su potpisale sve članice osim KPJ. Zbog tog odbijanja, zbog neprihvaćanja Rezolucije IB-a preko noći izbija sukob između Staljina i Tite. Uže rukovodstvo KPJ je došlo u kritičnu situaciju po dva osnova: prvo je zavladao strah od vojne inervencije SSSR i Staljina, drugo, bilo je teško odgovoriti na pitanje: “Kako se osloboditi Staljinovih istomišljenika? Kako otkriti komuniste koji su bili za Rezoluciju, i sve druge koji su sve vrijeme veličali i prihvatali Staljina kao svog vođu?” Najveću unutrašnju opasnost su predstavljali predratni komunisti, španski borci i svi drugi koji su kao komunisti bili pod kontrolom Staljina. Među njima je bio veliki broj generala, boraca pa i onih koji su sve vrijeme rata bili u Titovoj blizini. Vremena za uvjeravanja i provjeravanja nije bilo. Trebalo je djelovati i biti spreman za odbranu očekivane vojne intervencije. Udba FNRJ (uprava državne bezbjednosti) i KOS (kontraobavještajna služba JNA) su dobili striktne zadatke: – Hapsiti svakog pojedinca koji se izjašnjava za Rezoluciju ili pokazuje simpatiju prema Staljinu; – hapsiti sve one u koje postoji sumnja za neprijateljsko djelovanje na izdaji ciljeva KPJ; – sve uhapšene osuditi na strogu kaznu zatvora i izolovati; – pronaći mjesto za izolaciju osuđenika i obezbijediti ga od očiju javnosti. Držati ga u strogoj tajnosti. – Umrle (ubijene) sahranjivati (kopati) daleko od mjesta prebivališta. Nakon uvida u sva predložena mjesta za izolaciju i prevaspitavanje zarobljenika, glavni oficiri Udbe i KOS-a su odabrali Goli otok. Goli otok je odgovarao svim postavljenim uvjetima. Bio je nenaseljen kao i dva manja otoka u blizini. Otoci nisu bili povoljni za normalan život. Kopnu su bili najbliže obale u koju su uranjale litice planine Velebit. U to vrijeme, ta obala, je bila po svemu nepristupačna. Sa te planine su puhali jaki vjetrovi prema ostrvu da nikakvo rastinje u kamenjaru nije uspijevalo opstati. A ljeti? Sunce bi spržilo sve što se po kamenu kreće. Najbliži naseljeni otok, je Rab. On se nalazi s južne strane Golog otoka. I uz njegovu obalu su bile visoke nepristupačne litice. Uredbom je zabranjena slobodna plovidba između otoka svim brodovima i čamcima. U bizini Golog otoka se nalazi manji otok, sv. Grgur. Na njemu je bio logor za vojne zatvorenike, izgrađen tokom 1949. godine. Prvo pristanište za brod, uz obalu Golog otoka, izgrađeno je u maloj uvali koju su zvali Mala Draga. U tom pristaništu sa broda na kopno je zakoračio i Selim. Put od pristaništa vodi na brdo. Iza brda je bio prostor na kojem je izgrađeno 15 paviljona za kažnjenike, a na vrhu su bila dva paviljona koja su služila za bolničke potrebe. Svi uhapšeni i svi objekti su imali kodne brojeve. Tako je postepeno, počev od ‘48. do ‘50. godine, građen je politički logor na misterioznom Golom otoku. Otoku na kojem počivaju još neotkrivene tajne. Organizacija prevaspitivanja logoraša kroz takozvani dobrovoljni rad na radilištu, tucanjem kamena kamenom, je teško opisati. Posebno su stravične priče logoraša iz ćelija pod zemljom, takozvane Petrova rupa. Možda, za opis životarenja na toj vjetrometini, u to vrijeme na Golom otoku može poslužiti jedan opis iz Danteovog Pakla koji kaže: “Tko uđe nek se kani svake nade.” Na otoku je bilo na hiljade zatvorenika. Šta to znači?! To znači da svaki od zarobljenika, pod uslovom da je preživio, ima svoju tragičnu priču. Svaka priča nosi svoju istinu. Selim je preživio taj pakao, jer je bio mlad i željan života. Željan ljubavi. Bio je najmlađi zatvorenik na otoku. A kako je preživio?

RAD I BOJKOT NA OTOKU

Bojkotovani kažnjenik je radio najteže poslove. Slijedilo ga je tucanje kamena kamenom. Sa njim niko nije smio razgovarati. Noću je spavao pored kible. Kada se kibla napuni morao ju je iznositi u WC. WC se nalazio vani, izvan barake na jednoj uzvišici. Na oku stražarima. Kažnjenici noću nisu smjeli izlaziti iz barake da obavljaju nuždu. To su činili u posudu koju su zvali kibla. Bojkotovani je zadnji odlazio na kazan, a slijedovanje cigareta mu je ukinuto. Kažnjenici su dnevno dobijali po 4 cigarete marke Sava. Osim toga bojkotovani je bio obespravljen i u drugom pogledu. Na gradilištu je bio izolovan od društva, a oko vrata mu je visio karton sa natpisom: “Ja sam izdajnik.” Radilište, kako su zvali krug u kojem su tucali kamen, bilo je ograđeno bodljikavom žicom. 13 redova žice u visinu i 7 redova u dubinu. Iznad žice, sa vanjske strane, su bili izidane stražarnice. Sa tih zidina stražari su imali odličan pregled na gradilište. Bili su u uniformama regularne milicije. Noću je gradilište bilo osvijetljeno pomoću velikih reflekora. Pod tim svjetlom i igle su bile vidljive. Poslije prve prespavane noći na otoku slijedilo je i prvo evidentiranje. To preispitivanje podataka je vršeno u zasebnoj baraci uz prisustvo vojnih oficira. Ulazilo se jedan po jedan. Kada je Selim ušao u baraku, oficir je podigao oči sa stola za kojim je sjedio i prodornim pogledom prostrijelio Selimov lik. Bez ikakvog uvoda i objašnjenja slijedila su pitanja:

- Ime i prezime?

- Selim Odobašić.

- Godine starosti?

- 19.

Oficir je opet podigao pogled. Dohvati čašu sa vodom i ispi dobar gutljaj kao da sapire nagomilanu gorčinu u ustima.

- Mjesto hapšenja?

- Derventa.

- Gdje?

- U dvorištu škole.

- Status prilikom hapšenja?

- Učenik, maturant.

- To je sve!

Rekao je ljuto i prozvao sljedećeg.

Tu noć Selim nije oka sklopio. Nešto mu se komješalo po duši. Osjećaj nemoći je utjecao na njegovo, mlado, izmrcvareno tijelo. Bukvalno je tropio na slamaricu. Počeo je da drhti. Onako kao ranjeni vojnik pred smrt. Pomisao da je nevin upao u pakao ni zubi nisu mogli otrpiti. Cvokotao je. I pored svega zoru je dočekao sa mislima na Eminu. Bio je to tračak svjetlosti sa prozora tamnice. Taj zračak svjetlosti ga je vratio u život. Oživio onu njegovu odlučnost da se ne predaje bez borbe. Sa tom odlukom je izletio pred baraku na jutarnje postrojavanje. Prije odlaska na rad bila je obavezna zajednička gimnastika. Jutarnje razgibavanje tijela. Odlučio je da ne razmišlja o krivici. Nije znao zašto žele da ga slome.

“E, nećete…! Ja sam borac! Ja sam Selim.”

Siktao je kroz zube dok je vježbao.

SNOVI

Ponovo je u snu ugledao Eminu. Onaj njen osmijeh dok mu je mahala. Ruka što treperi u zraku. Oči preplašene srne. Bio je to momenat kada su ga prvi put priveli u zgradu Udbe. Kada su ga uhapsili. Ta njena slika mu se urezala u misli. Nikada je nije vidio drugačije. U haljini sa podignutom rukom, kako ga priziva da mu ispriča svoj san. A nije znao ni šta radi ni o čemu razmišlja. Kako je reagirala kada se nije pojavio na maturskom ispitu? Je li plakala? Je li položila maturski ispit? Je li dobila posao i gdje? Je li išla na ekskurziju? Da li ga čeka i s kim se druži? Nije znao. Nije znao da i ona pati. Da joj srce krvari. Da joj je duša stiješnjena. Nije znao da je izgubila lijepi osmijeh onog momenta kada joj je Paša ispričala kako ga je ispratila u pratnji milicionera. Nije saznao kako je njena glava izdržala oluju emocija. Nije vidio bol na njenom licu kada su se u njenoj glavi sudarili bijes i ljubav. Bio je to onaj momenat kada je ugledala prsten kojem se potajno nadala. Nije znao. Nije znao da se i ona u tom momentu njemu zaklela na ljubav, da ga čeka. A bilo je teško. Emina je položila maturski ispit. Svi su joj čestitali, roditelji, sestre, drugovi. Dobila je diplomu poljoprivrednog stručnjaka. Iščekivala je Dekret o raspoređivanju na posao. Nije znala u koji grad je sudbina vodi. To su trebali saznati poslije povratka sa ekskurzije. Škola je organizovala ekskurziju za prvu generaciju maturanata. Svi su bili radosni, a ona je bila tužna. Otišla je na matursko veče. Svi drugovi su je tješili. U tome je prednjačio Nenad, koji bio dobro informiran. Ali sve te utjehe su u njoj samo povećavale bol. Izuzetak je bila Nada. Sve vrijeme je bila uz nju i hrabrila je: “On će se vratiti, budi sigurna. Selim nikada nije lagao, to dobro znaš. On ti je to poručio. Vjeruj u njegovo obećanje. U vaše sutra.” Tu noć nije odplesala nijedan ples. A tako je željela. Prije samo dva dana je zamišljala kako se Selim i ona vrte na plesnom podijumu. Kako veselo šire ruke i pred svima otkrivaju svoju ljubav. I da je htjela sakriti ljubav nije mogla. Njeno je lice otkrivalo sve, baš kao i sada bol. Na njenom licu su bila ispisana sva osjećanja. Nije imala volje ni za ekskurziju. Htjela je otkazati, ali ju je Nada nagovarala: “Bit će ti lakše sa nama nego samoj u kući.” Pristala je na isplanirani put Zagreb – Split – Dubrovnik. U Doboju su sjeli u voz za Zagreb. Vagon sa drvenim klupama bio je rezerviran za maturante. Razdragana mladost je pjevala i izvodila bezazlene šale. Emina i Nada su sjedile na sjedištu sastavljenom od oblikovanih i lakiranih oblica. Oko njih i iznad njih su bili drugari koji su se utrkivali da im ukažu pažnju. I Nenad je bio tu. Pokušavao je na sve načine da je odvoji od Nade. Kada je ispucao i posljednji adut šarmiranja bez uspjeha, i otvoreno je prigovorio Nadi: – Šta se ljepiš uz nju kao pijavica? Što nisi povela momka na ekskurziju? Ako si ti zauzeta, nije ona! Glavom je pokazao na Eminu. -Nisam ni ja ! Suze su joj potekle niz lice. Skočila je sa klupe i potrčala u drugi vagon. Na vratima vagona se sudarila sa Mustafom, direktorom škole. On je bio vođa puta. Zgrabio ju je za ramena kada je htjela da prođe pored njega. Nije je ispuštao iz ruku sve dok jecaj nije utihnuo. Ni ona se nije otimala. Tražila je zaštitu. Direktor je znao za njihovu ljubav. A pretpostavio je i uzrok Emininog bola. Ni njemu nije bilo lahko podnijeti Selimovo hapšenje. Uhapšen je u njegovom prisustvu. Nije smio progovoriti niti jednu jedinu riječ u njegovu zaštitu. Da je prigovorio bilo šta i njega bi sigurno poslali na Goli otok. – Šta se desilo? Upitao je Nadu koja je stajala uz njih. Nada je tužno slegla ramenima. – Hoću kući. Ne želim na more bez njega. Emina je još uvijek jecala na njegovom ramenu. – Želim se vratiti u Derventu. Direktor i Nada su se gledali nijemo. Razumjeli su njena osjećanja. I oni su iskreno iščekivali Selimov povratak. Direktor je brzo razmišljao: – Dobro, dobro nema problema. Riješit ćemo to. Sljedeća stanica je u Vinkovcima. Tu ćemo čekati križanje sa vozom koji ide iz Zagreba za Doboj. Smjestit ćemo te u taj voz. Ja ću razgovarati sa kondukterom. A ti u Doboju sačekaj voz za Derventu. Tako je i bilo. Kada su Emina i direktor prišli kondukteru voza, nisu znali da je to bio Pašin momak koji radi na željeznici. On je Pašu i zaposlio na blagajni u željezničkoj stanici Doboj. I njih dvoje su se zakleli na ljubav. Emina je to saznala kad je Paši ispričala šta joj se dogodilo. Tako su obje pred roditeljima otkrile svoje ljubavne tajne. Otac i mati su pokušali da utječu na njihovu odluku. Savjetovali su im da sačekaju bolja vremena. A onda je Emina nesvjesno izrekla riječi koje je zapamtila u kući Bakarevića. Ono, kada je tetak Atif tješio tetku Nuru: Što srce odluči, pamet ne pomuti. Ubrzo je stigao i Dekret o upućivanju na rad. Emina je raspoređena u Tuzlu. U Oblasni odbor za privredu. Prvi posao je bio u admistrativnoj službi. Jednog dana je u Tuzli upoznala i Suada. Selimovog starijeg brata.

PRVA POBJEDA

Riješenost da izdrži nije bila upitna. Upitan je bio način kako pobjeći iz okruženja u kojem su svi okarekterisani kao izdajnici. Najteže su prolazili oni koji su to negirali. Njih je najviše bilo pod bojkotom. Nije imao šta priznati, a nije se smio braniti. Jedino što mu se činilo mogućim bila je pomisao i nada da će iz Udbe konačno stići vijest o njegovoj nevinosti. Na toj vjetrometini, na Golom otoku, će spoznati činjenicu koja će mu u daljem životu postati putokaz. Koja je to činjenica? Samo sloboda razmišljanja i spontanog razgovora otvara put do istine. Na Otoku niko nije bio ono što jeste. I ako bi neko dotakao istinu prozvali bi ga dvoličnjakom. Jednostavno, u toj vjetrometini, najteža je bila iskrenost. Radne jedinice su bile organizirane po brigadama. Isti sistem kao na radnim akcijama u kojima je Selim učestvovao. Kažnjenici jedne barake činili su brigadu. Selim je to tako i prihvatio. – Ako sam bio među najboljima sa vršnjacima mogu i među robijašima kao najmlađi. Odlučio je da radi punom snagom. Da dokaže da nije slomljen. Bio je svjestan da će platiti veliku cijenu za to dokazivanje svoje nevinosti. Bit će tvrdoglav kao i oni. Znao je da politički ni u čemu nije mogao pogriješiti. Nije bio ideolog. Za stvaranje ideologije je potrebna škola, znanje i revolucionarne ideje. On ništa od toga nije imao u sebi. Ako je grijeh boriti se za državu za ljubav to će im priznati. Možda? Jer je čvrsto odlučio da se ne izjašnjava, da nema stava, ako ga pozovu. Oni su njega krivo osudili, zbog njih je ovdje, pa neka oni dokažu da je kriv. Naivno je razmišljao devetnaestogodišnji Selim. Izvan kruga baraka otvoren je kamenolom. Iz tog kamenoloma je vađen kvalitetan kamen, mermer. Mermer su brodovima prebacivali na obalu podno planine Velebit. Iz kamenoloma do broda kamen su prenosili kažnjenici. Prenosili su ga na drvenim tragačama. Bio je to težak i naporan posao. Posebno je bilo teško zatvorenicima koji su stigli na otok iz zatvora u kojima su bili duži vremenski period. U kojima su bili zlostavljani i psihički i fizički. Bili su bukvalno izmrcvareni. Koža na rukama u kojim su držali tragače je brzo pucala. Nabijeni žuljevi su pucali, krvarili i stvarali neopisiv bol. Na nogama su nosili opanke, skrojene od tvrde gume i nekih grubih vlakana. U toj obući bez čarapa bilo je jako teško koračati. Koža je pucala. Tvrda guma je stvarala užasne rane. Svaki dodir sa ranom je izazivao bolni krik kojeg nisu smjeli pustiti iz usta. Mnogi su skidali opanke i pokušavali hodati bosi. Tragali su za utabanom stazom. Kad bi ih stražari primijetili kako koračaju bosi prebacivali su ih na druga radilišta. Da ćuskijama odvajaju veće gromade kamenja i da iste razbijaju macolama. Bio je to još teži rad. Cinizam je dostigao vrhunac kada im je na zajedničkom skupu u krugu baraka saopćena objava o takmičenju. Takmičenje u vađenja i tucanju kamena je određeno za narednih deset dana. Koja će brigada više utovariti kamena na brod? Jedanaesti dan su ih opet okupili kako bi proglasili pobjednike. Baraka broj 4 je proglašena za najbolju brigadu. A za šampiona na takmičenju proglašen je Selim. Selim je bio iznenađen. Nije poznavao kažnjenike iz drugih brigada. Viđali su se samo u prolazu i na grupnim okupljanjima. I pored svega njemu je ta pobjeda bila draga. Još veće iznenađenje čekalo ga je u sljedećem danu. Na ulazu u baraku zaustavio ga je sobni starješina. Čestitao mu na ukazanom priznanju i pružio mu kutiju sa 100 komada cigareta Sava. Nije bio pušač, ali se puno obradovao. Cigare je podijelio pušačima. Osjetio je trenutak sreće kada je ugledao malo vedrine na licima paćenika iz barake 4. Poslije prve pobjede na Golom otoku Selim je počeo da razmišlja o svojim postupcima. Primjetio je da su “oni” prema njemu postali malo blaži u odnosu na druge. Nisu ga pozivali na iznošenje “ličnog stava”. Nije bio siguran da li je to činjenica ili su to samo njegove želje. Bilo kako bilo odlučio je da nastavi raditi istim tempom i istom odlučnošću o ne iznošenju stava. Po nalogu partije je završio školu, po nalogu iz partije je uhapšen. Nikada nije saznao po čijem nalogu i zbog čega. Ono u šta je bio uvjeren bilo je da se nije ogriješio niti o državu niti o partiju, niti o bilo koga. Još uvijek nije vidio izlaza iz situacije u koju ga je neko doveo. Jedino što je vidio u tim teškim trenucima bila je ljudska bijeda “moćnika” koji se iživljavaju nad nemoćnim, beživotnim ljudima. Svu bijedu poslušnika koji ne poznaju osjećaj vrline, koji poslušno izvršavaju nečija naređenja. To ga je natjeralo da pomisli kako je na otoku najopasnije razmišljati o normalnim stvarima iz života. – Ovdje se gubio svaki trag logičnog razmišljanja. Ispravna logika liči na zabranjeni porok koji razara zdrav organizam. Možda upravo iz tih razloga ljudi vape za cigaretom? Razmišljao je Selim dok je gledao napaćene ljude kako se bore da osjete i udahnu dim iz cigarete. Na njegovu sreću, ni u tim teškim trenucima nije potegao za cigarom. Naprotiv, preko cigara je došao do svježeg voća ili povrća što mu je sačuvalo zube. Usljed nedostatka vitamina i proteina, skoro svi kažnjenici su patili od avitaminoze. Kada je to primijetio, Selim je cigarete mijenjao za jabuku ili svježu papriku. Taj prirodni lijek su mu nudili i sami zatvorenici za ljubav cigarete.

K R O M P I R

Krajem oktobra 1949. godine u krugu radilišta sazvan je Zbor svih kažnjenika. Svi su očekivali proglas o novim sankcijama. Međutim ovoga puta je bilo drugačije. Pročitan je spisak kažnjenika koji idu na slobodu. Rečeno je kako su to kažnjenici koji su revidirali svoj stav i ne pretstavljaju nikakvu opasnost po sredinu u koju se vraćaju. Spisak je sačinjen od kažnjenika iz svih baraka. Po broju su činili jednu brigadu. Ali ono što je bilo čudno jeste da ta brigada oslobođenih kažnjenika ne ide odmah kućama. Brigada je upućena na radnu akciju. Izgradnju autoputa Bratstva i jedinstva između Beograda i Zagreba. Upućeni su kao dobrovoljci. To su morali svi potpisati na otpusnom listu uz napomenu da nikom ne smiju pisnuti ni slovo o Golom otoku. Izbačena je i parola: “Došao kao izdajnik, vratio se kao udarnik!” Upravo u toj paroli Selim je vidio svoj spas. Bijeg sa Golog otoka. Odmah po proglašenju “udarničke” brigade, sazvani su i zborovi kažnjenika po barakama. Trebalo je izabrati nove starješine među kažnjenicima. Veći broj vodnika i sobnih starješina je otišlo sa “udarničkom” brigadom. Na zboru kažnjenika iz barake 4 pročitana su imena novoizabranih vođa. Među njima je bio i Selim. Njega su imenovali za vodnika. Vod je sačinjavao grupu od 20 kažnjenika. Svako jutro rukovodilac gradilišta je vršio raspored posla po vodovima. Selim nije očekivao tako brzo razvoj situacije. Istina, tajno je priželjkivao neki privilegovani posao, ali imenovanje za vodnika je bila prava premija. Bilo je to nešto što je prevazišlo sve njegove nade. Novi blijesak nade u raspletu misterije zbog koje je tu, na Golom otoku. Jedino što mu je stvaralo mučninu u stomaku bila je činjenica da vodi na težak rad ljude koji mu i po godinama i po izgledu mogu biti djedovi, što im ne može pomoći, što im ne smije pomoći, što nije imao pravo izbora niti prigovora. Jedno jutro je dobio zapovijed da se sa vodom javi u centralnu zgradu na Otoku. Nije pitao za razlog. Rukovodilac radova mu je rekao da se javi intedantu (Levinger Mirko). On ih je dočekao u prijemnoj sobi. Bez puno okolišanja ispitivao ih je o službi koju su imali prije hapšenja. Na kraju je upitao i Selima: – A, ti? Šta si ti po struci? – Poljoprivredni stručnjak. Selim ponosno odgovori, iako je bio svjestan da još nije položio stručni ispit. Intedant je živnuo: – Pa stručnjače imaš odgovoran zadatak. Od danas ćete trapiti krompir. Gledao je Selima u oči. – Ali ako i jedan krompir u trapu istrune mene ne čekajte. Bit će vam bolje da sami skačete u more! Selim je osjetio strah. Ne od njegovog pogleda već od neznanja. Nikada prije nije trapio krompir. Istog momenta se pokajao za izrečenu laž. On je bio na završetku škole, ali bez prakse u poslu kojim ga je zadužio intedant. Njegovu zbunjenost je primijetio stariji kažnjenik iz voda. Bio je to čovjek koji nikada nije iskazivao svoja osjećanja. Zvao se Tasa, a rodom je bio iz južne Srbije. Tasa ga je sustigao dok su išli prema lokaciji predviđenoj za izgradnju trapova. Prišao mu je blizu i na uho šapnuo: -Nemoj da brineš…Ja znam kako se to radi. Selim ga je pogledao u čudu. Nije znao da je pogodio upravo ono što ga je u tom momentu najviše brinulo. Tasa mu je samo namignuo i prošao pored njega.

Kada su stigli na određenu lokaciju intedant je naređivao:

- Imate 10 tona krompira. Izračunajte koliko trapova treba napraviti. Napišite što vam treba od materijala. Evo vam olovka i papir. Selime, kad završite, donesi mi papir u kancelariju. Je li jasno?

Selim i Tasa su napisali:

“Treba nam: zemlja, slama, daske, negašeni kreč i termometri. Da bi sav krompir bio utrapljen bit će potrebno izgraditi 3-4 trapa. Za taj posao trebaju nam dvije sedmice…”

Selim je odnio papir intedantu. Kada je pročitao, intedant je malo razmišljao, a onda rekao:

- Zemlju ćete skupljati sami po otoku. Ostali materijal ćete dobiti sutra.

Sutradan su radovi otpočeli. Svi su radili sa zadovoljstvom. Bio je to prvi put svima da pri poslu ne osjećaju strah i napor. Kada su trapovi bili gotovi ostavili su otvore na vrhovima za ventilaciju i kontrolu temperature. Nakon 15 dana posao je uspješno završen. Svi su osjetili ogromno olakšanje kada su dobili pozitivno mišljenje i od intedanta.

- Ovo je ispalo dobro. Zato ću vam dati i sljedeću zadaću. Iduće sedmice stiže kupus. Treba ga pokiseliti…

Dobili su posao o kojem su mogli samo sanjati. Pored toga što je bio lagan iznenada su došli u priliku da osjete svježe povrće. Korijen iz glavice kupusa, kojeg su nožem iskruživali, nisu bacali. Naprotiv, trpali su ga u usta kao najveću poslasticu. Intendanat im je to dozvolio pod uslovom da to ne iznose u baraku. Taj slatki posao je trajao desetak dana.

Do kraja godine uslovi preživljavanja u baraci 4 su znatno poboljšali. Novi sobni starješina je bio nešto prijatniji, a prozivki na bojkot je bilo manje. Svi su bili ubjeđeni da je rezultat toga bilo marljivo zalaganje svih zatvorenika. A na radost svih počeli su dobivati i novine. Jednom sedmično. Jedne novine po baraci. To im je bila jedina veza sa spoljašnjim svijetom. Novine su čitali poslije ručka, kada su odmarali. Obično bi se svi okupili oko Selima koji je čitao novine glasom da svi u baraci čuju.

Raspoloženje je poraslo još više kada im je saopćeno da će imati pravo pisati pisma. Jednom mjesečno. Naravno, pisma koja su pisali rodbini, su bila otvorena i sa poštanskim brojem Sarajeva. Selim je smišljao način kako da se, u jednom pismu, javi roditeljima i Emini. Na raspolaganju su imali samo jedan list papira.

GNJURAC

Pred kraj godine, u decembru 1949. godine, sobni starješina je uputio Selima u zgradu Centralne uprave. Rekao je radi nekog posla. U prijemnoj kancelariji čekao ga je lično upravnik Centra Goli otok. Kao i ranije, bez velikog uvoda, rekao je: – Od sutra ćeš raditi sa gnjurcem. Pazi šta radiš i šta govoriš. Javi se upravniku radilišta. To je bilo sve. Rukom mu je pokazao na vrata kancelarije. Sutra ujutro je upoznao čovjeka koji je po profesiji bio gnjurac. Doveli su ga iz Splita, a rodom je bio iz nekog sela kraj Omiša na moru. Već pri prvom susretu bili su jedan drugom simpatični. I on se zvao Jure. – Jure! Nije valjda da se svi dalmatinci tako zovu?! Uzviknu Selim. Sjetio se Jure partizana. Ta sjećanja je prepričao i gnjurcu. Gnjurac ga je pitao za prezime partizana Jure, ali Selim nije znao reći. – Znaš, i u našem selu je živio Jure pjesnik. Tako smo ga i zvali. I on je rano otišao u Zagreb. Ljudi su ga često spominjali, ali ja ti ne bih znao reći da li je živ i gdje živi. Bio je to za Selima prvi normalan razgovor sa nekim civilom poslije hapšenja. Prvi put je osjetio zvuk iskrenosti. I u tom raspoloženju će provesti sve vrijeme rada sa gnjurcem. Radili su na izgradnji pristaništa za brodove. Jure je radio pod vodom. Izlijevao je betonske stubove. Na raspolaganju su imali tri ronilačka odijela. Kao tri viteška oklopa. Selimov je zadatak bio da gnjurca presvlači. Gnjurac je pod vodom, u tim odijelima, radio 4 sata. U vezi sa Selimom je bio preko konopca. Dogovorenim znacima, potezima konopca, Selim mu je spuštao posudu sa betonom kojeg je on izlijevao u temelje budućeg pristaništa. Nakon izlaska iz vode mijenjali su odijelo koje je Selim prethodno očistio i pripremio za upotrebu. Preko tog odijela, na leđa i prsa, vješao mu je olovne ploče, kako bi se lakše kretao pod vodom.Jure nije bio kažnjenik. Hranu je dobivao direktno iz oficirske menze. Bile su to obilne porcije ukusne i kvalitetne hrane. Jure je svaki obrok nesebično dijelio sa Selimom. Ono što bi ostalo od tih obilnih obroka hrane bilo je vraćeno u menzu. Nije bilo šanse da se štogod prenese i u baraku. Svaki dan su ih pregledali na kapiji. Pri ulasku i pri izlasku, iz radilišta. Tih mjesec dana sa gnjurcem Selim je bio pošteđen svih strahota kroz koje su prolazili nesretni kažnjenici. Ono što mu je bilo najčudnije u svemu tome bila je činjenica da nisu imali obaveznu pratnju. Ili ih barem on nije primijetio. Njih dvojica su bili samostalni. Osjetio je miris slobode iako je ona još uvijek bila daleko. Sjedeći na stijeni, pored mora, sa konopcima u ruci što ga vežu za Juru, Selim je razmišljao o Emini. Smišljao je priču koju će joj prvom prilikom napisati u pismu. Zamišljao je sliku kako zajedno kaleme voćke. I baš u tom trenutku mu je sijevnula ideja u glavi koja će mu trasirati put u budućnosti. Da se posveti radu i druženju sa voćkama. Ono u što je bio siguran bila je činjenica da od voćki neće doživjeti nikakvu neprijatnost. Samo radost. I kad pupaju, beharaju i kad plodove izbacuju. Osjetio je kako ga valovi nježnosti i ljubavi spuštaju sebi u njedra. Otrijeznio se tek kad je osjetio suze na licu. I na njih je odavno zaboravio. Brzo je bacio pogled na more u čijem zagrljaju Jure saljeva beton u stubove budućeg pristaništa za brodove. Brodove u čijoj će utrobi stići nove grupe kažnjenika. I stizali su. Sada je i Selim bio u špaliru za doček novih kažnjenika. Bila je to treća grupa kažnjenika na Golom otoku. Doček i prijem kažnjenika je bio isti. Udaranje, pljuvanje, vrijeđanje, psovanje. U toj koloni je primijetio, starijeg, ali veoma bliskog prijatelja iz Gradačca. Bio je predratni komunista. Učesnik Prvomajskih demostracija u Sarajevu 1940. godine. Odan i partiji i državi. Pri tom susretu, jedino što je mogao, Selim mu je dobacio da ide u baraku 5. Nije bio siguran da li ga je shvatio sve do sljedećeg susreta u krugu za šetanje. Poslije toga njih dvojica su se najviše družili u vremenu koje je bilo dozvoljeno za šetnju. I on je bio pušač. Selim mu je davao svoje cigarete kada god je za to imao prilike. Ni on nije znao razlog hapšenja. Ali to druženje nije dugo potrajalo. Selima i njegov vod čekao je novi posao. Drugi čovjek kojeg je Selim prepoznao iz treće grupe kažnjenika bio je grlati upravnik zatvora iz Tuzle. Onaj što je Selima smjestio u ćeliju broj 4. Selim je želio uhvatiti i njegov pogled. Imao je samo jednu želju. Da ga nazove izdajnikom, onako kako je on njega nazvao. Da mu kaže da više nisu drugovi. Ali taj susret je prošao bez pogleda. Imao je Selim tu priliku i kasnije, ali nije imao više želje da mu išta kaže.

PISMO

Prvo pismo Selim je napisao majci. Na kraju pisma je zamolio brata Suada da se raspita za Emininu adresu. I Suad je u međuvremenu završio školu i dobio posao u općini. Često je putovao u Tuzlu. Jedne prilike, u proljeće 1950. godine, put ga je odveo do zgrade Oblasne uprave za privredu. Sjetio se Selimove molbe. Pokušao je tu pronaći informaciju o Emini. U zgradi je koračao hodnikom od vrata do vrata i sa markiranih pločica čitao ispisane nazive pojedinih službi. – Oprostite koga tražite. Možda vam ja mogu pomoći? – Čuo je ženski glas iza leđa. – Tražim Upravu za privredu. Trebaju mi neke informacije, – brzo je odgovorio. – Ja radim u tom odjelu. Dođite u moju kancelariju, – rekla je i pokazala na vrata kancelarije. Ono što se dogodilo u kancelariji ličilo je na dobro izrežiran film. Emina i Suad su se gledali u oči. Uši nisu vjerovale što usta govore. Prvo su oboje zanijemili, a poslije su zaboravili na protok vremena. Da li je to bio slučaj ili sudbina? Bit će to pitanje i tema o kojoj će kasnije često raspravljati. Već u prvom odgovoru na pismo, koje je poslao majci, Selim je dobio informaciju kakvu je samo mogao poželjeti. Saznao je ono što ga je mučilo sve vrijeme. Emina je dobro i čeka njegov povratak. Od tada sva pisma koja je pisao bila su sa dva sadržaja. Prva stranica lista je posvećena rodbini, a druga je bila rezervisana za Eminu. Suad je bio poštar.

***

Dok je iščekivao odgovor na pismo, Selim je sa kažnjenicima vadio pijesak iz mora. Bio je januar. Za to doba godine i pretoplo. Zapamtio je 7. januar 1950. godine, jer su se tog dana kupali u moru. Vađenje pijaska iz mora nije bio težak posao. Ono što je bilo nezgodno u tom poslu bile su male posude, slične šljemovima, pričvršćene za vrh dugačke motke. Tim posudama su grabili pijesak iz mora i trpali ga u male brodice. Potrebe za pijeskom su bile velike, a vremena je bilo malo.

OTOK SV. GRGUR

Sredinom februara, malo poslije dolaska treće grupe kažnjenika na Goli otok, sazvan je miting. Scenario sa prethodnog mitinga je ponovljen. Formirana je nova radna brigada sa oslobođenim kažnjenicima. Selim je sa velikom nadom iščekivao da i njega prozovu. Potajno se nadao toj mogućnosti upravo iz razloga, jer je bio proglašen za najvrednijeg kažnjenika. Međutim, to se nije desilo. Kasnije, poslije ručka, dugo je razmišljao o svojoj situaciji. Neke stvari mu nisu bile jasne. Nisu ga prozivali na bojkot, na iznošenje ličnog stava. Nije ništa pisao, niti je tražio prijem kod isljednika. Nije “aktivista”. I pored svega toga se osjećao kao prilivegovanim, a nije među prozvanim brigadirima. Bio je razočaran. Šta da čini? Da izmišlja lično “neprijateljsko djelovanje”, da “revidira”? Nije mogao. Nije mogao da laže. Svoj privilegovani položaj je pokušao opravdati ličnim zalaganjem. Radom. To je bio jedini logičan zaključak, ako se uopće moglo pozivati na logiku u tim uslovima. Na kraju je odlučio da ništa ne mijenja u svom ponašanju. Prošao je i februar. Selim je dobio još jedan povjerljiv zadatak. Upućen je sa vođom na obalu otoka. Tamo su ih dočekale gomile drva, iscjepanih i u snopove složeni. Spremnih za loženje. Rečeno im je da ih tovare u teretnu brodicu. Na brodici je stajao natpis: “Mi gradimo Goli otok – Goli otok gradi nas.” Kada su utovarili drva, svi su skupa zaplovili prema otoku Sv. Grgur. Bilo im je čudno što prevoze drva na taj pusti otočić. A na tom otoku je bilo i šume. Kada su se približili obali, u čamcu ih je susrela patrolna milicija. Tako su saznali da nisu jedini kažnjenici na tom otočju. Istina dok su istovarali drva nisu primijetili nikoga osim milicije. Međutim u krugu radilišta zatvorenici su šaputali o vojnim kažnjenicima. Odnosno o kažnjenicima kojima je presudio Vojni sud i da su izlolovani baš na tom otoku. Pretpostavljali su da su to bivši oficiri JNA. Sutradan, po povratku sa otoka Sv. Grgur, Selim je potražio novoprispjelog druga iz barake 5. Nije ga našao. Raspitivao se, ali niko nije znao gdje je. To mu je bilo čudno. Uplašio se da ga nisu prebacili u neku drugu baraku gdje su uslovi robijanja bili znatno teži. Međutim, na njegovu radost, sutradan ga je ugledao u krugu za šetanje. – Gdje si bio? Šta se desilo?, pitao ga je šapatom. – Povjerljiv zadatak. Išao sam sa sobnim starješinom na sjevernu stranu Golog otoka. Mi smo istovarili prljavi veš. Veš za pranje. Ni mi nikoga osim milicije nismo vidjeli. Mi smo zaključili da su na otoku i žene. Kažnjenice kao i mi…Ali niko ništa ne zna za sigurno.

NOVINARI

Došlo je i ljeto 1950. godine. Pristigla je na Otok i četvrta grupa kažnjenika. Ispratili su i četvrtu radnu brigadu oslobođenih “dobrovoljaca”. Selimov status zarobljenika vodnika, ostao je isti. Sve do septembra kada je pristigla nova grupa kažnjenika. Svi su očekivali novi miting. Scenario je bio ustaljen samo su nepoznati potencijalni brigadiri i lokacija radne akcije. Miting je otpočeo. Svi su sa zebnjom pratili prozivku. Svaki pojedinac je iščekivao čudo. Da čuju svoje ime, da izgovori zlatnu riječ “sloboda”. Negdje pri kraju spiska pisalo je i Selimovo ime. Kada su ga prozvali osjetio je tapšanje po ramenu, ali nije imao snage da prozbori ni riječ hvale. Nije znao šta da uradi. Da li da krikne i poleti u visine ili da zabije glavu u šake i zaplače od radosti. Ništa se od toga nije desilo. Njihova brigada je upućena na izgradnju Jadranske magistrale. Radili su na dionici Žrnovnica – Klenovića, u neposrednoj blizini Novog Vinodolskog. Smješteni su u barake koje su montirane samo za njih. Bile su uz samu obalu mora. U blizini nije bilo drugih objekata. Samo jedna zgrada i stari vodeni mlin. U zgradi su bili smješteni oficiri iz Udbe. Nisu nosili uniforme, a ponašali su se kao civili. Stari vodeni mlin je bio aktivan. Nalazio se na ušću riječice koja se uliva u more. Ponekad bi primijetili starog vodeničara, ali nikada s njim ni riječi nisu progovorili. Situacija i atmosfera u improviziranom logoru je svima bila čudna. Nema stražara, nema žice, nema milicije. Nije bilo ničega što bi podsjećalo na logor, a još uvijek su pripadali logorašima. Nisu dobili nikakav papir na kojem piše da su slobodni. Selima je ponovo zapao osjetljiv posao. Rasporedili su ga za pomoćnika glavnom mineru. I miner je bio kažnjenik. Opet Dalmatinac. Rođeni Splićanin. On ga je uveo u tajne bušenja kamena za smještaj dinamita. Tokom obuke mu je priznao da ni on nije profesionalni miner. Taj posao je naučio od oca dok je bio još mlad. Prije hapšenja je bio aktivni komunista. Radio je u Centralnom komitetu KP Hrvatske. Dobro su se slagali. Svaki dan su obavljali taj opasni posao. Srećom nisu zapadali u opasne situacije. Njihova smirenost i pribranost su bili jedina garancija sigurnosti. Miner je na Selima ostavio snažan utisak odvažnog i hrabrog čovjeka. Trasa magistrale je bila iznad njihovih baraka. Na rad su odlazili pješke. Jednu grupu akcijaša na rad je odvozila mala brodica. Oni su radili na dionici koja je bila malo više udaljena od baraka i uz obalu mora. U slobodnom vremenu mogli su da odu do grada ili da pišu pisma. Pošta je pristizala na adresu Novog Vinodolskog. Oni su je pruzimali jednom sedmično. Selim i njegova dva drugara iz bivšeg voda nisu izlazili u grad sve dok nisu sakupili nešto para koje su pristigle poštom. Ta navodna sloboda ih je plašila. Bili su ubijeđeni kako ih testiraju pred odlazak kući. Ipak su jedne nedjelje odšetali do grada, da se uvjere. Šetali su uz rivu sa osjećanjem kako ih svi promatraju. Osjećali su oči prolaznika i na čelu, kao da su obilježeni, žigosani. U gradu su bili skoro cijeli dan. Sjedili su na klupi pored rive i razgovarali šapatom. Da ih neko od slučajnih prolaznika ne čuje. Pogledom su tražili obrise tajanstvenog otoka na kojem su do jučer bili. Suosjećali su sa ljudima koji traže šansu za spas života. A onda bi i sami osjetili jezu, kako im niz leđa klizi, jer još uvijek nisu imali potvrdu o odlasku kućama. Nisu dobili Rješenje o slobodi. Sutradan ujutro pozvao ih je komadant brigade u kancelariju. I nesvjesno su preispitivali svoje ponašanje u gradu. Bili su ubijeđeni da ih prate i prisluškuju. Taj poziv im nije bio nimalo prijatan. Znali su da se nešto novo sprema. A potajno su očekivali i rješenje o slobodi. Odlazak na poziv u zgradu kod oficira uvijek je značio neku promjenu statusa kažnjenika. I dobru i lošu. Desilo se to 27.11.1950. godine. U kancelariji su bili prisutni oficiri Udbe. Komadant je kratko rekao: – Drugovi imaju nešto da vam saopće. Selimu je proletilo kroz glavu hapšenje u kancelariji direktora škole. Osjetio je strah. Ali ovoga puta razgovor je tekao drugim putem. – Sutra će u krug oko baraka doći autobus sa oko 40 novinara iz zemlje i svijeta ! Taj razgovor sa novinarima mi smo odobrili. Ali vas upozoravamo da razgovarati možete samo na našem jeziku. I ne pojedinačno. Uvijek u prisustvu drugova. Večeras ćete dobiti i nova odijela. Želimo da pristojno izgledate. Uvjereni smo da nećete iznevjeriti naše povjerenje. I još nesto vrlo važno! Od novinara ne primajte cigare i olovke. Nikakve poklone. To je sve. Pamet u glavu! Oficir je bio kratak i jasan. Bilo im je kristalno jasno upozorenje. O Golom otoku i “dobrovoljnom” radu ni riječi. Sutradan su radili do dolaska novinara. Onda su dobili voljno, presvukli se i izašli na krug u kojem su ih čekali novinari. Izašli su bez stroja, razbacani po grupama. Reklo bi se bez posebnog interesa. Selim i njegova dva druga su stajala sa strane. Prišla im je jedna novinarka. Predstavila se i rekla da stiže iz Istočne Njemačke. Pitala ih je: – Kako to da logor nema žice, ograde, milicije, stražarnica? Jedan od drugova je odgovorio: – Nama to ne treba. Mi smo svjesni svoje krivice i odgovornosti. Novinarka je stajala u nevjerici. Dugo ih je posmatrala. Tražila neki znak suprotnosti od onoga što je čula i vidjela. Kad nije ništa otkrila sklopila je svoj notes za pribilješke i sjela na jedan kamen. Procijedila je kroz zube: – Ovo nije logor. Mi smo prevareni. Isti slučaj je bio i sa ostalim novinarima. Susret je bio kratak. Razočarani novinari vratili su se u autobus bez obavljenog posla.

PREDUZEĆE „ASFALT“

Poslije odlaska novinara Selim i njegovi drugovi su bili ubjeđeni da je stigao kraj njihovom robijanju. Tu radost su osjetili kada su dobili poziv u kancelariju komadanta brigade. Komadant je bio kratak: “Naša brigada je stavljena na raspolaganje Poduzeću za gradnju puteva u Rijeci. Poduzeće se zove “Asfalt”. Bili su razočarani. Snovi o slobodi su se raspršili. Pitanje njihove slobode je još uvijek visilo u zraku. Sve je ostalo isto samo je mjesto boravka promijenjeno. Osim hrane i radnih odijela nisu primali nikakvu drugu naknadu. Naknada im je bila ta što nisu na Golom otoku. Selim je i dalje ostao u uvjerenju kako ne treba ništa mijenjati u ponašanju. Radio je punom parom. Eminina pisma su mu uveliko davala snagu. Ona ga je tješila i uvjeravala u skori susret. U jednom pismu je pisala da zna izvor njegovog hapšenja i upućivanja na “dobrovoljni” rad. Da zna od koga je zlo poteklo. A on? On se uplašio tog pisma. Uplašio se ispitivanja, jer su sva pisma primali otvorena. Odgovorio je da nikoga ne poznaje i da ne želi da čuje ni za koga. Da ga to ne interesira. Birao je riječi opreza kako pismo ne bi palo pod sumnju. Prošla su i ta dva mjeseca. Selim je i dalje bio u iščekivanju. Čega? Na osnovu dotadašnjeg iskustva nije bio ubijeđen u povoljne vijesti. A ipak će se nešto dogoditi što će čuvati cijelog života. Od Preduzeća “Asfalt” dobio je Zahvalnicu. Proglašen je UDARNIKOM dva puta. Ali ovog puta to je bio pisani dokument. Na tipskom memorandumu preduzeća sa datumom, potpisom i štembiljom. Prvu Zahvalnicu je dobio 03. novembra 1950. godine, a drugu 27. novembra iste godine. Na Zahvalnici stoje dva štembilja. Sa lijeve strane je štembilj Podržnice br.1 iz Novog Vinodola i potpis predsjednika Sindikalne podružnice. Sa desne strane je pečat Građevinskog preduzeća “Asfalt” i potpis direktora (Ing. Simo M. Kudiš). Pri dnu, na sredini je ispisano: “S TITOM U BOLJI ŽIVOT.” Selim je i dalje bio u dilemi sa njegovim hapšenjem i oslobađanjem. Imao je veliki košmar u glavi. Period od momenta njegovog hapšenja do upućivanja na slobodu nigdje nije evidentiran. Barem on nije dobio nikakvo pojašnjenje ili obrazloženje. Potpisao je optužnicu bez uvida šta u njoj piše. Oslobođen je godinu dana prije od izrečene kazne. Od čega? Na osnovu čega? Po čijim i po kojim kriterijima? Nikada neće saznati. Nikada nije došao u priliku da sazna zbog čega je osuđen. Nikada nije dobio obavijest o pomilovanju, o puštanju na slobodu. Da nije neprijatelj i izdajnik. Sva ta pitanja će ostati samo u njegovoj glavi. Čak neće biti ni u prilici da ih podijeli s nekim, jer se uvjerio da i zidovi imaju uši. Dva dana prije raspuštanja brigade pozvani su od Sindikalne podružnice preduzeća “Asfalt” na proslavu završenog posla. Na proslovi su ih čekale i vrijedne nagrade. Za svakog udarnika je pripremljen veliki paket hrane. U to vrijeme, u toj vjetrometini na Balkanu, paket sa hranom se plaćao suhim zlatom. Selim je čuo za te pakete. Osjećao je veliko zadovoljstvo što će se sa njima pojaviti na kućnom pragu. Ali ni tu nije bilo mjesta radosti. Pred sam odlazak na prijem u zgradu “Asfalta” pozvao ga je komandir brigade. – Štab brigade je odlučio da se udarnicima predloži “dobrovoljno odricanje paketa”. Ti si dupli udarnik i mi smo tebe izabrali da to predložiš i ostalim udarnicima sutra na svečanom prijemu. Ako se ti odrekneš dva paketa i drugi će to učiniti. Nisu ga ni pitali za mišljenje. Nije ni imao izbora. Samo je klimnuo glavom u znak razumijevanja onoga što traže od njega. Nikada nije ni saznao za sudbinu tih paketa. Sutradan, na sindikalnom prijemu, Selimov prijedlog je jednoglasno prihvaćen.

PONOVO U RODNOM GRADU

Oslobođeni brigadiri su se u Rijeci razišli u svim pravcima Jugoslavije. Oni koji su bili iz Bosne i Hercegovine čekali su voz za Zagreb, a odatle prema Sarajevu. Selim i njegov drug, su izašli iz voza na željezničkoj stanici u Modriči. Iz tog grada je bio njegov drug. Bila je noć. U to vrijeme još nije bio uspostavljen redovan gradski prijevoz između Modriče i Gradačca. Selim je bez puno razmišljanja prihvatio gostoprimstvo roditelja svog prijatelja. Prespavao je u njihovoj kući. Sljedećeg jutra je krenuo pješice u Gradačac. Nije ni pokušao da nađe prijevoz. Imao je razlog. Nije htio ni sa kim da razgovara, a planirao je da u grad ušeta po noći. Da ga niko ne vidi ili možda prepozna. Bilo ga je stid. Znao je da je okarekterisan kao državni izdajnik, a nije imao pisanih dokaza u suprotno. Selim je i u kući izbjegavao razgovor na temu “dobrovoljnog rada”. Uveče kada se u kući okupi rodbina oko njega, on se povlačio u sobu pod izgovorom umora. Na dan 1. decembra 1950. godine Selim je predao pismo šefu Udbe u Gradačcu. Pismo je bilo zapečaćeno. Dobili su ga u Rijeci prije raspuštanja radne brigade. Šef Udbe nije bio iz Gradačca, niko ga nije poznavao. Čak se nije znalo odakle je stigao u Grad. Tog dana Selim je saznao da je isključen iz svih društveno-političkih organizcija. Bio je svestan da ga očekuje novi pakao iskušenja kroz koji mora proći. Rad i prisustvo na Golom otoku je bio težak, neopisiv. Bilo je teško, užasno, ali je tu sudbinu dijelio sa ostalim kažnjenicima. Daleko od ljudi sa kojima je proveo djetinstvo i rat. Od ljudi koji su poznavali njega i njegovu porodicu u kojoj nikada niko nije imao crnu mrlju u prošlosti. Koliko god mu je robija bila teška ova sloboda mu se činila težom. Bio je crna ovca u stadu kojoj niko neće da pruži ruku. Tako mu se barem činilo. Jedina zraka nade, koja ga je držala na nogama, bila je da će šef Udbe pročitati nešto u njegovu korist. – Javi se povjereniku za rad u Sreskom narodnom odboru. Šef je rekao i ime povjerenika. Bio je to neko koga je Selim dobro poznavao. Selim je osjetio veliko olakšanje. Otrčao je kući da Suadu prenese radosnu vijest. S kućnih vrata ga je pitao za odnose sa povjerenikom na kojeg je po nalogu upućen: – Zašto njemu?, pitao je Suad. – Šef Udbe me je uputio njemu , odgovorio je Selim. Suad je skočio sa stolice. Bijes je progovorila iz njegovih očiju. Nikada ranije Selim nije vidio brata, tako ljutog. Suad je i psovao što mu nije bio običaj. – Neka on ide tamo ! Znaš li ti gdje on tebe upućuje? Selim nije imao pojma o ustanovi u koju je upućen.- Šalju te na fizički rad. Tamo idu oni koji ni dana nisu proveli u školi! Suad je koračao po sobi od vrata do zida. – Nigdje ti nećeš ići. Prvo ćeš položiti taj stručni ispit, a onda ćemo tražiti posao!Suad je bio isključiv. I dok je bio mlađi, nije volio ubjeđivanja. Selim je to znao i zato mu nije ni palo na um da se usprotivi njegovom mišljenju. Osjećao je strah. Nije imao snage ni da se pomjeri. Ujutro se plašio razgovora sa šefom Udbe, a uvečer ga je hvatao strah i od brata. Jednostavno nije imao nikoga za normalan razgovor. Razgovor bez straha i stresa. Dva dana nije izlazio iz kuće. Treći dan kada je izašao u Grad svi oni koje je poznavao kao Skojevac su bježali od njega, kao da je šugav. Nije mogao da podnese taj odnos. Skupio je hrabrost i najavio se šefu Udbe na razgovor. Tražio je dozvolu za odlazak u Derventu radi polaganja stručnog ispita. Dobio je dozvolu sa ograničenim odsustvom. Radost je bila velika, jer je tada i susret sa Eminom bio izvjestan. Zamolio je Suada da pošalje obavijest Emini o njegovom prisustvu u Derventi. Suad ga je upoznao o Emininom privremenom boravku u Maglaju. Radila je u školi na zamjeni jedne učiteljice. Ipak, sastanak je ugovoren.

KLUPA

Bila je nedjelja, januar 1951. godine. Selim i Emina su se sreli na klupi u školskom dvorištu. Dugo su se držali za ruke bez riječi. Niz Eminino lice su tekle suze. Nisu ih brisali. Nisu htjeli da oslobode ruke, čvrsto isprepletene prste. Poslije pet minuta su progovorili. Nastavili su priču koju su prekinuli zli jezici prije dvije godine. U školi su potražili direktora Mustafu. Rekli su im da se odselio u drugi grad. Emina nije prestajala sa pričom. Pričala je o svemu što bi joj palo na pamet. U jednom momentu je počela da krivi Nenada za Selimovo hapšenje. Bijesno je šaputala o onome što je čula. Da je on Selima lažno optužio za skrivanje ruske literature. Ruskih novosti u vezi Rezolucije. Ali prije nego je završila priču o svojoj sumnji, Selim joj je stavio prst preko usana. – Molim te, obećaj mi, da više nikada nećemo razgovarati o razlozima mog hapšenja. Rekao je blagim glasom i poljubio je u usta. Emina je shvatila njegovu molbu. Selim je položio stručni ispit i sa diplomom se vratio u Gradačac. Ovoga puta je ponosno koračao kroz grad. Nije se obazirao na bjegunce ispred njega. Shvatio je da su ti dojučerasnji drugovi više u strahu nego on. Sada je već bio uvjeren da će vremenom proći i taj strah kao i onaj što je imao i na Golom otoku. Svojim radom i svojom upornošću će ih natjerati da promijene odnos prema njemu. Nije čekao da ga pozovu u neku službu. Podnio je zahtijev za učlanjenje u Dobrotvorno vatrogasno društvo. Molba je primljena. Naučen na dobrovoljni rad brzo se uklopio u obaveze. Pokazivao je interes za sve radnje u Društvu. Njegove aktivnosti i ideje su naišle na brojne simpatije. Vrlo brzo je izabran u sami vrh društva. Pokrenuo je akciju za nabavku vatrogasnih kola. Do tada su raspolagali sa pumpom na ručni pogon koju je opsluživalo 10 vatrogasaca. Sa tom idejom su otišli i u Sarajevo. Kucali su na vrata Zavoda za osiguranje. Molbe su urodile plodom. U Grad su se vratili sa novim vatrogasnim kolima. Društvo je dobilo svoju zgradu sa garažom za vozilo, a Selim je unaprijeđen na mjesto kulturno-prosvjetnog referenta. Omladina Gradačca je počela da se okuplja oko Vatrogasnog društva. Mladi su u Selimu vidjeli svog vođu. Osnovane su dramske i sportske sekcije. Svake sedmice su održavane priredbe i sportska takmičenja. Selim je predložio i formiranje fudbalskog kluba. Stariji građani su bili skeptični, jer je u Gradu već egzistirao Fudbalski klub “Zvijezda”. Plašili su se konkurencije. Ali tadašnjoj mladosti konkurencija je bila izazov. Osnovali su FK “Oganj” i vrlo brzo starijem klubu uzeli primat. I po organizaciji i po igri. Imali su samo jednu mahanu niko iz kluba nije bio u partiji. Ta mahana ih je koštala i stručnog kadra i prikupljenih materijalnih sredstava. Razdragana i razigrana mladost je zaustavljena jednim dekretom. Iz Gradskog komiteta partije je stigla naredba o fuziji FK “Oganj” i FK “Zvijezda” u jedan fudbalski klub. Glasanjem je odlučeno da novi klub zadrži ime FK “Zvijezda” Gradačac. Taj klub i danas uspješno egzistira. Selim je tom odlukom bio povrijeđen, ali nije imao pravo glasa. Svoj revolt je pokazao tako što se ispisao iz svih aktivnosti u Sportskom društvu “Zvijezda”. I za taj potez je morao dati obrazloženje. Brat Suad, koji je bio prvi golman FK “Zvijezda” ga je upozorio na “pristojno” ponašanje. Selim je i u toj situaciji ostao pri svojoj odluci. U Gradskom komitetu je rekao: – Želim biti fudbalski sudija. I taj ispit je položio u narednom mjesecu.

TEFERIČ


Nekako s proljeća u Gradačcu je održano regionalno takmičenje vatrogasnih društava i turnir u nogometu. Bio je to svojevrsni događaj, prvo masovno okupljanje u Gradu poslije rata. Tom događaju je prisustvovao veliki broj visokopozicioniranih političkih i društvenih radnika. Održani su i zvanični govori. S političkom pozadinom i naglašenim priznanjem gradu domaćinu na uspješno organiziranom druženju. Poslije takmičenja, na livadi pored ljekovite banje Ilidža, organiziran je teferič. Proglašeni su pobjednici i veselje uz muziku i piće je poteklo. Selim je bio u organizacionom timu. U jednom momentu njemu je prišao Narodni poslanik koji je živio u Sarajevu, a rodom je bio iz Gradačca. Taj čovjek je imao najveći politički i društveni utjecaj u Gradu. Selima ga je dobro poznavao, a i u ratu su se susretali. Razdragano je pružio ruku Selimu na očigled svih ulizica. Razgovor je bio srdačan i prijatan. Bio je to prvi čovjek koji mu je javno pružio ruku poslije dolaska sa Golog otoka. Taj slučajni susret, to rukovanje sa čovjekom od autoriteta, je bilo presudno za Selimovu budućnost. Od tog momenta ljudi su se drastično promijenili u odnosima sa Selimom. Iznenada je došao u fokus svih zbivanja u Gradu. Dobio je posao u struci. Referent za voćarstvo u Povjereništvu za poljoprivredu. Selim je osjetio da leti u nebo. Pogledom je tragao za zvijezdom što mu otvara budućnost, nenadano kao što je nenadano i uhapšen. I ugledao je tu zvijezdu. Sutradan mu je stigla vijest: ” Emina je državnim dekretom raspoređena na rad u Gradačac.” Da li je to bila zasluga Narodnog poslanika? Selim nikada nije saznao, mada su se susretali i poslije tog teferiča, u Gradačačkom lovištu. Osim Udbe, nikada ga niko nije pitao za Goli otok. – Što srce naumi, pamet ne pomuti. Rekla je Emina kada su prvo veče odšetali do Gradine, Kule Husein Kapetana Gradaščevića. Sa kule su ispratili tamne oblake koji su ih držali u vjetrometini.

PRSTEN

Bližilo se i ljeto 1951. godine. Grad se urbano širio i privredno razvijao. Na Gradini je pored Lovačkog društva otvoren i restoran sa baštom. Bila je i muzika uživo. Svaku noć su bili popunjeni stolovi u bašti, a zvuci muzike sa Kule su dopirali i do obala rijeka Bosne i Save. Tu noć su Selim i Emina bili sami za stolom. Ispunjeni ljubavlju djelovali su kao svi romantičari iz tadašnjih filmova sa zapada. Divili su se svemu što ih okružuje u zvjezdanoj noći. Selim je u jednom trenutku ustao i prišao bini sa muzikantima. Dvije harmonike i dvije tamburice, a između njih starija pjevaljka. Selim joj je nešto na uho šaputao. Kada se vratio za sto, Eminu je interesirao njihov razgovor. – Šuti i slušaj… Šapnuo je. Pjevaljka je najavila pjesmu “Zlatan prsten nosim ja na ruci”. Pjesmu koju je Emina tada najviše voljela. U toku same pjesme Selim je iz džepa sakoa izvadio kutiju sa zlatnim prstenom i pružio ga Emini. Nije stigao izreći riječi prosidbe koje je smišljao dvije noći prije. Emina mu se prije toga rukama objesila o vrat. Više nije bilo prepreka za ženidbu. Bila je samo jedna malenkost koja je odugovlačila dan vjenčanja. Eminini personalni dokumenti su bili u Derventi. Trebalo je vremena da se i taj uslov pravno regulira. Ali Selim više ništa nije prepuštao slučaju. Predložio je Emini: – A zašto se ne bi vjenčali u Derventi? Bilo je to rješenje kojem se Emina obradovala iz više razloga. Isti dan je sa Nadom, školskom drugaricom, stupila u kontakt. Nada i njen muž su im bili vjenčani kumovi. Za vjenčanje su dobili 15 dana na raspolaganju. Poslije vjenčanja nisu se vraćali u Gradačac. Emina je već od ranije imala ideju za njihovo putovanje. Ispričala je Selimu kako je napustila školsku ekskurziju, jer nije htjela da ide na more bez njega. Sada smo zajedno i ekskurzija može da se nastavi, rekla je Emina. – Obzirom da imamo mali višak slobodnih dana u odnosu na ekskurziju, molim za malu korekciju putovanja. Predlažem da iz Zagreba idemo prvo u Rijeku. – Zašto u Rijeku?, pitala je Emina. Selim je brzo smišljao valjan razlog: – Hoću da prođeš cijelom magistralom uz more. Od Rijeke do Dubrovnika, – odgovorio je. Nije htio da spominje Preduzeće “Asfalt”. Imao je želju da potraži direktora i da mu se lično zahvali na uručenom dokumentu. Jedinom pisanom dokumentu kojeg ima za dvije godine odsustva sa slobode. Nije imao namjeru da joj priča detalje sa tog odsustva. Emina je prihvatala sve ideje koje ih nisu udaljavale ili razdvajale. Sutradan su ih u Doboju dočekali Osman i Paša. Oni su se vjenčali prije njih. Morali su prenoćiti u njihovom iznajmljenom stanu. Ustvari tu noć nisu ni oka sklopili. Pitanja iz prošlosti je bilo mnogo, a planova za budućnost još više. Sve četvero su bili opsjednuti organizacijom života i stvaralačkim idejama u bliskoj budućnosti. Prvu bračnu noc, noć iz mašte svakog mladog para, imali su tek u Zagrebu. U hotelu iz ulice Ilica. To je bio prvi put da su bili sami, prepušteni svojoj mašti. Sutradan, puni ushićenja obilazili su prodavnice. Divili se modnim eksponatima u suvremenim buticima. Birali garderobu po njihovom ukusu i prema njihovim mogućnostima. Ponovili su se od glave do pete. Osim garderobe Emina je dobila i prvu kožnu tašnu, a Selim je prvi put obukao prave tenisice. U Rijeci su proveli jedan dan. Selim nije pronašao direktora “Asfalta”. Kupio je autobusku kartu do Novog Vinodola. Emina je bila toliko oduševljena da nije postavljala pitanja. Držala je Selima čvrsto za ruku i to joj je bilo dovoljno za sreću. Više se ništa nije činilo važnim. U Novom Vinodolu su otišli na ručak u jednu konobu. Poslije su otišli na rivu. Selim je tragao za klupom sa koje su, ne tako davno, on i njegovi drugovi sanjali o slobodi. U tom momentu imao je samo jednu želju. Da prešuti svoju prošlost sa pogledom na misteriozni otok obilježen krvlju nedužnih kažnjenika. Sa klupe su ustali kada se sunce, daleko iza pučine, spuštalo u dubine mora. Poželio je da poleti, da pobjegne što dalje od te klupe. Instiktivno je stisnuo Emininu ruku. U tom raspoloženju je i kupio autobuske karte za Dubrovnik. – Idemo direktno u Dubrovnik. Split ćemo ovog puta preskočiti, – rekao je odlučno. Rasterećeni obaveza i tajni, ostatak bračnog vremena su proveli u slatkim planovima. Kao plod tih planova i ja sam jednog dana u aprilu 1952. godine ugledao ovaj svijet. Da, Selim i Emina su moji dragi roditelji. A ova knjiga je poklon njihovoj dobroti i ljubavi.

PONOVO U PARTIJI

Poslije bračnog putovanja, Emina i Selim su se vratili radnim i društvenim obavezama. Kao većina mladih u tom vremenu radili su sa puno entuzijazma. Oboje su po cijeli dan bili na terenu. Obilazili su sva okolna sela i brdovite krajolike bez prijevoza. Tada se još uvijek pješačilo ili prevozilo konjskom zapregom do planiranih odredišta. Snimani su tereni za organizirani razvoj poljoprivrednih grana u tom srezu. Gradačac je oduvijek bio obdaren tim prirodnim blagom. To podneblje je bilo podobno za uzgoj voćarstva i stočarstva, a i žitarice su davale bogat doprinos. U Sarajevu, u Centru za obnovu i razvoj države, su izdvojena finacijska sredstva za razvoj privrede. Bilo je pravo utrkivanje za osvajanje prioriteta u doniranju gradovima po Republici. Tim povodom je, predsjedniku općine Gradačac, i najavljena delegacija visokih funkcionera iz partije i državnih institucija koje su raspolagale doprinosima za razvoj države u poljoprivrednom sektoru. Na sastanak su pozvani svi gradski čelnici i poljoprivredni stručnjaci. Cijeli grad i okolina su bila na nogama, što iz straha što zbog određenih obaveza. Greške i neposlušnost u državnim poslovima su se skupo naplaćivale. Bio je to prvi zvanični miting državnih funkcionera u tom gradu. Na mitingu su održani govori sa političkom podlogom, a u noći su organizirani okrugli stolovi sa temom o razvoju tog kraja. Na sastanku, uvodničari su tražili otovrenu raspravu. Da li zbog opreza ili straha niko se nije javljao za riječ. Pri samom kraju sastanka Selim je digao ruku. Tražio je riječ od presjedavajućeg. Predstavio se kao stručni referent za voćarstvo: – Drugovi, ono što nama treba, kada je riječ o voćarstvu, jesu sadnice voća. Voćnjaci bez rasadnika nemaju dug vijek. Zemljište imamo, trebaju nam sadnice! Bilo je to sve što je rekao. Poslije odlaska zvanične delegacije Selim je pozvan u Gradski komitet partije na razgovor. – Kada si sinoć znao onako lijepo predlagati od danas si upravnik Rasadnika u osnivanju. Rekao je partijski sekretar. – Ali ja nisam u Partiji? – Od danas si i član partije! Nije bilo ubjeđivanja niti je bilo prostora za opiranje. Od tog dana je počelo Selimovo druženje sa voćkama. Sa 26 godine života imenovan je za prvog direktora Poljoprivrednog preduzeća “Napredak” u Gradačcu. Tokom svog radnog vijeka je mijenjao preduzeća, mjesto boravka i državne ustanove, ali nikada poziv kojem je bio odan i za koji je bio vezan sve do penzionisanja. Pri kraju radnog vijeka u okolini Sarajeva je kupio komad zemlje i podigao voćnjak. Onako kako je nekada i sanjao. Sa puno ljubavi prema Emini i voćkama. Tu je i danas. Sam među voćkama. Emina, moja majka, rahmet joj duši, je preselila na drugi svijet. Selimovi drugovi, ratni saborci, nisu više među živima. Jedino Selim i njegove voćke još pjevaju pjesmu: Voćka poslije kiše.

DVADESET GODINA POSLIJE


Danas, dvadeset godina poslije razgovora o Golom otoku, sjedim sa svojim ocem, u njegovom voćnjaku koji slavi 40 godina postojanja. I dok voćke beharaju ja tužno konstatujem: – Zar nije žalosna činjenica da smo debelo zagazili u 21. vijek, a da nismo spoznali teoriju univerzalnog razuma koja ljude čine jednakim i sretnim? On podiže glavu, pogleda me u oči i upita: – O kome pričaš? – Mislim da ova činjenica ne važi za tebe. Barem ti možes s ponosom ustvrditi da si uspio u životu. Možeš li mi objasniti ključ tvog uspjeha? – Pokušat ću. Mislim da je najvažnije za uspjeh u životu održati osjećaj ushićenosti, osjećaj pravednosti. Održati se na putu istine. – A kako to postići? – Samo putem žive riječi. Spontanim, nenametnutim razgovorom. Svaka prisila čovjeka lišava slobode, realnosti. – Eh, toga danas nema. Uzhukujem. – Tačno, zbog toga i ležite u ovoj vjetrometini tako dugo. A znaš li zašto? Zato što ovi vaši lideri ne grade državu i ne koriste njeno blago. Oni ovo blago prodaju za sopstvene interese. Žali Bože i zemlje i naroda. – Zar nisu i tvoji lideri? – Moji nisu niti mi trebaju za razgovor. Ja imam svoju zemlju i svoje voćke sa kojima svaki dan razgovaram. I odlično se sporazumijevamo. Nikome nismo interesantni i to je naša sreća. – A moja je sreća da si ti meni još uvijek živ, vedar i istinom ispunjen. Da si na najljepši način sačuvao ljubav o Emini, mojoj dragoj majci.