Miljenko Jergović

Gost

Miljenko Jergović (Sarajevo, 28. svibnja 1966.) hrvatski književnik, novinar i publicist, prevođen na dvadesetak jezika. Član je hrvatskog i bosanskohercegovačkog centra PEN. Jedan od istaknutijih pisaca post-jugoslavenskog razdoblja, prepoznat i izvan regije. Među novom generacijom hrvatskih prozaika koji se javljaju 1990.-ih prvi počinje koristiti stvarnosne događaje kao građu za književno stvaralaštvo.Zaokupljaju ga teme ratnog Sarajeva, povijest i stradanje Bosne, te složena i bolna slika identiteta, kultura i povijesnih zbivanja na bivšem jugoslavenskom prostoru. Živi i radi u Zagrebu.

Više na [You must be registered and logged in to see this link.]

Gost

Dan je Svetog Preobraženja Gospodnjega, meni najljepši dan u godišnjem pravoslavnom kalendaru. Dan kada se ljeto preobrazi u jesen, premda je sve još uvijek ljetno. Lijepa svjetla augusta, kada čovjek osjeti čežnju za životom, što kao da dopire iz grobova. Na današnji je dan umro Mirko Kovač. Na današnji se dan prije sto i petnaest godina rodio Nikola Šop. Evo jednoga veoma lijepog eseja koji sam o Šopu napisao prije sedamnaest i pol godina, u vrijeme kada se ovako tihe, melankolične i čiste tekstove još uvijek moglo predočiti pred jutarnju novinsku publiku:

Nikola Šop ili kad je Isus zadnji put bio u posjetu kod nas
Objavljeno u Jutarnjrm listu u januaru 2002.

Dok je na vojničkome lafetu, uz puščane plotune i oproštajne govore, u nazočnosti naše kulturne i političke elite počivalo tijelo Miroslava Krleže, samo nekoliko ulica dalje, iza prozora iza kojih su se vjerojatno mogli čuti mirogojski pucnjevi, gasio se i ugasio život Nikole Šopa. Njegov će sprovod biti skroman, skoro sirotinjski, bez dugih oproštaja i govora, novinskih nekrologa i pucnjave. Onoliki koliki su primijetili da je živio, mogli su shvatiti i da je umro. Jednako kao i u Krležinom slučaju. I jedan i drugi pisac otišli su u skladu s vlastitim poetskim i životnim načelima te su dva siječanjska sprovoda s početka 1982. bili ispunjenjem neke više simboličke pravde. Krleža i Šop pošli su svaki svojim putom, kao da i nisu pripadali istoj kulturi i nisu živjeli u istome gradu. Svoje mjesto neće naći ni u istome raju: dok Krležin ima oblik domovine, pretvorene u Arkadiju, sa svim njezinim tradicionalnim sadržajima i simbolima, Šopov je raj štalica i u njoj pitome domaće zvijeri. Dvije tuge, jedna jarka, a druga skrušena, dijele i njihovu dvadesetogodišnjicu.

Nikola Šop rodio se 19. kolovoza 1904. u Jajcu. Gimnaziju je pohodio u Banjoj Luci, maturirao je u Beogradu, gdje je završio i Filozofski fakultet i godinama radio kao gimnazijski profesor. Učio se od Momčila Nastasijevića, prevodio Horacija, čitao samotnika iz Ortheza i bio sav nekako različit od grada u kojemu je postajao pjesnik. A takvi u Beogradu tog vremena nisu bili rijetkost. Šestoga travnja 1941. Šop je, za njemačkoga bombardiranja Zemuna, skočio s balkona i teško povrijedio kralježnicu. Taj trenutak straha poslije će modelirati svo njegovo fizičko trajanje. Nikada se nije sasvim oporavio, život mu se pretvorio u trpljenje i u bolest, ali o tome nije napisao nijednu rečenicu ili stih i nijednu gorku riječ nije posvetio svome boravku na Zemlji. Premda će ga se smatrati pjesnikom religijske tematike, patnja nije bila njegova tema. Još prije nego što je iskusio vlastitu, izbjegavao je i onu Kristovu. Tridesetih je napisao niz pjesama o njemu, blagom, nježnom i zbunjenom bogočovjeku, kojem u snu aureola pada na uho, njegov vjernik krojaču ga vodi, pa čovjeku koji šešire pravi “sa spuštenim obodom, da skriju bol”, vodi ga kroz naš mali grad, nad kojim se nebo nisko uvijek muti i pod kojim “prigušeno tutnji vodopad”. Šopov Isus obično ništa ne govori, nije sveznajući i nije svemoćan. Tu je da mu se pokaže svijet, plemenit i dobar, u kojem se ništa loše i ružno nikada ne dešava. U predodžbi srca koje ga vodi nema sjene raspela, ni tipskih nabožnih sličica i pouka. U svoje vrijeme takav se Krist Crkvi učinio tuđim, vjerojatno i pomalo komičnim, svakako trivijalnim, pa su Šopove pjesme bile odbacivane. S druge strane, modernističkim pticama rugalicama, recimo velikome Milošu Crnjanskom, Šop je bio savršena meta u manifestiranju muževnosti vlastitoga pjesničkog koncepta. I opet ih je, sve zajedno, bilo lako razumjeti. Dvadeseto stoljeće se u najvećoj mjeri ponašalo kao okrutni pubertetlija.

Naravno, našlo se izuzetaka. Vječito ljupka i pametna Isidora Sekulić pisala je za Šopa da je “rastom tako maleni poet što voli oskudicu nameštaja i odela, voli kućicu koja se ne zaključava”, a kršćanstvo mu je tako maleno “da ga pesnik nosi mesto sata, u malom džepu svog malog kaputića”. Te Isidorine riječi su, vjerujem, ono najljepše i najpametnije što je netko napisao o Nikoli Šopu i nakon što sam ih izgovorio, ne mogu se više suzdržavati i nastavljati u istome tonu. Naime, Šop je pjesnik kojega najviše volim, i moj jezik i moj zavičaj, a njegov je Isus, kao i Bulgakovljev Isus, onaj u kojega ja vjerujem, premda nemam vjere u religijske dogme i ne osjećam, zapravo – na žalost, ništa od onoga što ljude vodi da odlaze u crkvu. Ali taj lik, ljudskosti ili božanstva, iz Šopovih pjesama ono je što me trone kao posljednja poezija i posljednja umjetnost Svijeta. Ranoga Šopa čovjek ne može čitati sa ravnodušnoću. Ili ništa nećeš razumjeti, jer ne možeš ili ne želiš, pa ćeš se zgaditi kao Crnjanski ili ćeš se svo vrijeme smijati i plakati istovremeno. To pjesništvo bi ti se moglo učiniti starinskim ili naivnim na način daleke prošlosti, što je pogrešan dojam. Nikada svijet nije bio tako nevin i naivan da bi mogao podnijeti Šopova Isusa. U svim vremenima svjetski je duh bio borben, stvoren od moralnog poučka i naravoučenija, a u ovoj viziji baš ničega poučnoga nema, niti se ona postavlja kao mjera bilo kome. Šopov bogočovjek nije odabranik među lažnim prorocima, niti on širi konačnu istinu i najavljuje konačnu kaznu svijeta. On ne iskupljuje naše grijehe, nego je slika i prilika neke vedre i nježne zbunjenosti. Nemoguće je pisati jednostavnije nego što je Šop pisao u pjesmi “Isus u posjetu kod nas”, s oskudnijim pjesničkim sredstvima, i nemoguće je biti slobodniji u izboru najmekših, najnježnijih i ujedno najslađih riječi. Međutim, tu nikakve patetike nema, jer nema laži koja patetici prethodi i s kojom se zgodno potpomaže sam poetski žanr. Ona najdublja i najfascinantnija religioznost, kojoj se prepuštaš bez ikakva straha, nije sadržana u Šopovom spominjanju određenih motiva i literarizaciji Isusa Krista, nego u jednostavnoj istini svake riječi: “Čime ću moći da te tješim u tom času, stojeći pred tobom, sav stidom obuzet, i da li bih imao dosta snage u svom glasu, kada bih pred tobom branio ovaj svijet.” Taj mali izokret perspektiva čudo je istine koju u ovim stihovima ćutimo. Koliko god mi je teško vjerovati u iskanje utjehe od Isusa Krista, toliko blisko je utjehu mu dati i koliko god govorili da je grozan ovaj svijet, toliko je istinito nekoga, i Krista, njime tješiti.

U istoj ravni bio je i drugi veliki motiv ranoga Nikole Šopa: djetinjstvo. To je nešto u što se ne smije dirati da se ne bi srušilo, ali se ipak o tome piše. Bez ikakve distance, bez odrastanja i odrasle svijesti, Šop govori istim glasom kojim je nekada mislio. Kao djeca nismo bili neki drugi ljudi, niti smo poput leptirova mijenjali fizičku formu. Kada piše pjesmu o mrtvoj baki, čini to kao da nikakvo vrijeme nije prošlo. Cijeli život jedan je jedini trenutak, koji se ne može dijeliti, barem iz Šopove perspektive. Njegova prava prošlost zapravo su bili Horacije, na kojemu je doktorirao, i bosanski stećci o kojima je pisao. Prošlost je, dakle, ono što se nije živjelo. U pismu banjalučkome prijatelju, napisanome pred kraj života, Nikola Šop žali što je srušena zgrada banjalučke gimnazije, prethodno teško oštećena u potresu, raduje se izlasku školske spomen-knjige u kojoj je i njegovo ime i nečemu što je za druge ljude prošlost pridaje najveću životnu važnost, tiho žaleći za srušenim zidovima, kao što bi žalio i za rimskim Koloseumom.

U kasnim godinama Nikola Šop pisao je hermetičnu metafizičku poeziju, pa se zbog toga obično kaže da je imao nevjerojatno široku stvaralačku amplitudu. Od Jajca i vodopada, Bosne i Krista, dragih kućnih životinja i pastorala, na kraju je stigao do kosmosa, Astralija i astralnih bića. Ali do tog drugog, nesumnjivo fascinantnoga, dijela kao čitatelj ja nisam mogao stići. Nisam umio to osjetiti i nije me sram. Bio je to Šop za velike i pametne, što sam se, možda, i mogao potruditi da budem, ali ne pred njime i ne baš s njegovom poezijom. U “Astralijama” progovaraju nijeme stvari, kojima Bog nije dao moć ljudskome uhu čujnoga govora. Šopova osjetilnost i otvorenost svih ljudskih čula okrenula se onome sa čime ja nemam kontakta. Umjesto da se divim umijeću stihovanja i ozvučivanja nijemoga svijeta, priznao sam da nemam dara to da osjetim.

Rani Šop nema svoga mjesta u dvoru hrvatske kulture i književnosti. Ne bi ga imao ni u nekom drugom jeziku da se kojim slučajem u njemu rodio. Bio je od pisaca koji osim dara, vještine i obrazovanja imaju nešto što ih od drugih razlikuje više u ljudskom, nego u literarnom smislu. Da je bio i obućar ili tesar, Nikola Šop na jednak bi način bio drukčiji, izuzetan među ostalima čiji se životi lako izmjere ljudskim mjerama. Drugi su stvarali društva i države, preusmjeravali rijeke, pravili rasporede riječi i gramatika, utjecali na nerođene i tvorili građevinu jezika i književnosti. Po njima se pisalo onako kako se pisalo, a veličina im se prenosila, iz slova u slovo, i nakon što su već odavno bili mrtvi. Šop nije bio od njih i moglo bi se lako reći da je njegov utjecaj manji nego i sasvim neznatnih pisaca. Nijedan list u krošnji nije se pomjerio zato što je nekada živio taj čovjek i sve bi, s nama i našom književnošću, bilo isto i da se nikada nije ni rodio. Njegova je bila samo ta mala ljepota koja, utvarajmo si barem to, čovjeka čini boljim dok je uz nju. Kasnije ne. Ali ako vidiš čovjeka koji u autobusu čita Šopove pjesme i smiješi se i oči mu se sve nešto vlaže, možeš biti siguran da je tog časa dobar. Nakon što zaklopi knjigu, možda će biti zločinac, tu zbunjeni Isus ne može ništa.

Svijet tihoga kršćanstva, dubokog i privatnog, o kojemu je pjevao Šop, smještajući sve svoje najljepše pjesme u Bosnu, danas više ne postoji niti u tragovima. Razrušeni su i jajački vodopadi, a naivni i zbunjeni Isus u toj zemlji nema kome doći. Oni kojima, pak, dolazi očekuju osvetnika i bojovnika, čija će patnja objasniti sve druge patnje i iskupiti svaki zločin. Nema više takvoga mraka koji bi čista kršćanska radost mogla obasjati. I nema radosti tamo gdje je križ hladno oružje, a zastava nad Jajcem znak da tu ne smiju pristupiti drugi. Ne postoje tako male crkve u kojima bi se mogala smjestiti Kristova zbunjenost, niti ima tako malog džepića u koji bi danas stala sva Šopova vjera. Miroslav Krleža bio je najveći pisac našega vijeka, a Nikola Šop najmanji. Pogrešno bi bilo odgonetati što je od toga važnije, premda nas je netko uvijek krivo učio da su važnije velike stvari i veliki ljudi. Svijet bi bio neutješan kada bi bilo tako. Možda i jest neutješan. Uz sestricu kozu, brata vuka i brata magarca, i brat naš Nikola dvadeset dugih godina spi.

miljenko jergović 19. 08. 2019.

Gost

Subotnja matineja
Zlatko Bourek: Aschenbach
Godine 1978, u izdanju beogradske Narodne knjige, u jednokratnoj divot ediciji, u kožnom uvezu i s ilustracijama, objavljen je, još jednom, prijevod Anice Savić Rebac Mannove novele “Smrt u Veneciji”. Knjiga se nalazila u sjajno dizajniranoj, zaštitnoj kartonskoj futroli, tiskana na nekom vrlo luksuznom papiru, lijepim, krupnim fontom, vrlo privlačnim za čitanje. Očito da je tiskana u prevelikoj nakladi, pa se godinama povlačila po sniženjima, a i danas je se može naći po beogradskim i zagrebačkim antikvarijatima.

Bila je to prva knjiga Thomasa Manna koju sam kupio i pokušao je čitati – kao petnaestogodišnjak, 1981 – ali sam brzo odustao. Piščev ton bio je preozbiljan, a ja nisam bio u godinama kada bih mogao shvatiti svu životnu tegobu Gustava von Aschenbacha, slavnoga njemačkog pisca, autora klasičnoga romana o Fridrihu Velikome, slavljenog i prepoznavanog, koji odlazi na odmor, u Pulu, pa na jedan obližnji jadranski otok, strmih litica i bez pješčanih plaža, odakle ubrzo bježi u Veneciju… “Smrt u Veneciji” pročitao sam godinama kasnije, nakon “Čarobnog brijega” i “Buddenbrookovih”, ali nikada nisam zaboravio razlog zbog kojega sam to izdanje Narodne knjige tako halapljivo zgrabio s pulta knjižare Svjetlosti, u Titovoj ulici, i kupio ga, dok je poslovođa knjižare Stipo Vilić zabrinuto odmahivao glavom, misleći da takva knjiga nije za mene: ilustracije, neoekspresionistički Aschenbachovi portreti i crteži puste plaže na Lidu, zagrebačkog scenografa, lutkara i slikara, a pomalo i neostvarenog strip crtača Zlatka Boureka.

Bourekov Von Aschenbach bio je uzvišeno, patricijski ružan čovjek. Thomas Mann ga je gotovo sasvim suobrazio vlastitoj pojavi: opisuje ga kao čovjeka nižega srednjeg rasta, miješanoga, dijelom češkog podrijetla, koje mu se utisnulo u fizionomiju (Mann je, istina, bio od brazilske loze…), ali način na koji je Bourek te piščeve upute pretvorio u crtež bio je, istodobno, nevjerojatno slobodan i tačan. Ostvareni pisac, priznata kulturna veličina, Von Aschenbach bio je, u dubinskom smislu, neostvaren čovjek. Pamtimo ga, recimo, u onoj upečatljivoj sceni, kada na brodu za Veneciju promatra skupinu pulskih mladića, trgovačkih pomoćnika, koji idu na izlet, i među njima primjećuje starca, koji se maskirao u mladića, ne bi li bio jedan od njih. Aschenbach ga promatra s odvratnošću, ali smisao tog pogleda i cijele epizode u onome je što će se tek dogoditi, kada na terasi hotela on prvi put ugleda – dječaka. Mladoga, nedodirljivog efeba… Ne sjećam se da sam ikada vidio portret nekoga fikcionalnog, romanesknog lika, koji bi bio tako tačan i precizan kao Bourekovi portreti Gustava von Aschenbacha, nacrtani za izdanje beogradske Narodne knjige.

Anica Savić Rebac (1892-1953) beogradska je profesorica, filozofkinja i prevoditeljica, koja je prva u nas pisala ozbiljnije eseje o Thomasu Mannu, i bila njegov prvi prevoditelj na naše jezike. Bez obzira na to koliko nečijem uhu prija ili ne prija srpski, u odnosu na hrvatski, do danas su prijevodi Anice Savić Rebac ostali najliterarnije, književno najsigurnije interpretacije Thomasa Manna. Naprosto, njezina “Smrt u Veneciji” djeluje kao autonomno književno djelo, napisano u izvorniku, a ne kao knjiga prevedena sa stranog jezika. Dok je čitamo, učini nam se da je u tu novelu uložena i njezina, a ne samo Mannova životna sudbina.

Anica Savić i sama je bila mješanka: otac ugledni novosadski književnik, urednik i prevoditelj, a majka rođena Grkinja. U trinaestoj godini Anica je prevodila Lorda Byrona i objavila njegov spjev “Manfred”, u Beču je studirala klasičnu filologiju, u Beogradu se udala za službenika Ministarstva vjera Hasana Repca. U to vrijeme: skandalozan brak s muhamedancem. Ali za Anicu i Hasana, fatalna, vječna ljubav. Doktorirala je na temi pretplatonske erotologije, radila kao gimnazijska profesorica latinskog, a odmah nakon rata postala je profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Slobodna, emancipirana žena, jedan od najznačajnijih srpskih i jugoslavenskih intelektualaca svoga vremena, Anica Savić Rebac umrla je vlastitom voljom, nekoliko mjeseci nakon Hasanove smrti.

Homoerotizam Thomasa Manna široka je i velika tema, književna, ali i biografska. Fatalni i tragični dječaci se u njegovim novelama i romanima ponavljuju od “Smrti u Veneciji” sve do “Doktora Faustusa”, i redovito je u njima sabran najveći emocionalni i ćutilni intenzitet priče, čak i kada se pojavljuju u naizgled sporednim ulogama. Kod velikoga pripovjedača, međutim, homoerotski motivi nikada, pa ni u “Smrti u Veneciji” nisu djelovali ekskluzivno i isključujuće. S njegovim se Gustavom von Aschenbachom čitatelj u potpunosti identificira – a ne u skladu s vlastitim opredjeljenjima i nagonima, jer Thomasa Manna se, vidite, ne čita falusom, nego mozgom i još ponečim – kao što je i pisac u potpunosti identificiran s njim. Von Aschenbachova biografija je prepjevana, a dijelom i projektirana biografija Thomasa Manna. U vrijeme kada je 1912. napisao “Smrt u Veneciji” (novelu će objaviti, u ožujku 1913, dakle tačno prije jednog stoljeća) bio je tridesetsedmogodišnjak, u dugoj stvaralačkoj krizi – nije znao kako bi dalje, nakon što je u “Buddenbrookovima” metaforizirao svoju obiteljsku priču, pa mu se tako, u noveli o životnoj i književnoj krizi, ali i o promašenoj sudbini, omakla pripovijest o vlastitoj smrti. “Smrt u Veneciji” neka je vrsta samooslobođenja, izlaska iz ormara, ispunjenja jednoga relativno mladog pisca, pred kojim je bio život i niz životnih i intelektualnih mijena. Ubrzo će, nakon “Smrti u Veneciji”, logikom povijesnih zbivanja i vlastite odabranosti, Mann postati militant, njemački nacionalist i ratovođa, što će ga zatim, nakon što Njemačka izgubi rat i nakon što se iz te frustracije rodi novi militarizam, a s njim i nacionalsocijalizam, odvesti na suprotnu stranu, osamiti ga i učiniti intelektualnim i književnim svecem dvadesetog stoljeća. Ako bi se riječ antifašizam trebala svesti samo na jedno jedino ime, bilo bi to, bez sumnje, ime Thomasa Manna. (O tome koje bi bilo drugo ime kojim bi se metaforizirala pobjeda nad Hitlerom bolje je previše ne pitati, jer bi to, po pravdi i po prolivenoj sovjetskoj krvi, bilo ime Staljinovo.)

Možda iz te otvorenosti za čitateljsku identifikaciju više nego iz neosporne genijalnosti Mannove novele, i bivaju moguće knjige kakva je ta iz 1978, u kojoj uz autobiografski i autopoetički intoniran prijevod Anice Savić Rebac, nalazimo i nevjerojatne crteže Zlatka Boureka? Potresli su me i osvojili na prvo gledanje, kada mi je bilo petnaest i još nisam čitao “Smrt u Veneciji”, i još dugo za to čitanje neću biti spreman, da bi me se još više ticali u svakom sljedećem gledanju, kroz ovih tridesetak godina, kako čitam prijevod Anice Savić Rebac, ili samo vadim knjigu iz njezine zaštitne futrole, da bih još jednom vidio Bourekove portrete Gustava von Aschenbacha.

Film Luchina Viscontija prvi put sam gledao nakon što sam kupio knjigu, ali prije nego što sam je uspio pročitati. Za razliku od Thomasa Manna, Visconti u svojoj seksulnosti nije imao nikakvih tajni, koje bi – poput Aschenbacha – otkrivao prekasno, kada život već potroši čovjekovu sudbinu. To je ono što mi je u njegovoj “Smrti u Veneciji” uvijek smetalo, i smeta mi i danas. Izgubljen je u tom filmu onaj najsnažniji, tragični motiv Mannove novele. Dječak lijep kao smrt, lep kao greh, za Viscontija je naprosto lijep, i nedodirljiv je zato što je dječak, dakle zato što nije – odrastao. Ili nije dovoljno odrastao. Ne ljutite se ako mislite da krivo gledam, ali Vichontijeva “Smrt u Veneciji” pomalo je muška “Lolita”, a Mannova novela sve je, samo nije “Lolita”. Također, u filmu Von Aschenbach nije mogao biti pisac, jer to ne bi bilo filmično, nego je postao skladatelj. Glazba Gustava Mahlera savršeno podcrtava atmosferu mjesta i vremena, Venecije, Austro Ugarske, Belle Époque pred raspad, ali do danas nisam povjerovao da je to glazba čovjeka koji je pri kraju i koji se bolno i prvi put zagledao u – dječaka.

Zlatko Bourek svoju je “Smrt u Veneciji” crtao uz prijevod Anice Savić Rebac, i ne bi bilo prikladno objavljivati te njegove crteže uz neki drugi prijevod. A nije vjerojatno da bi se u Zagrebu netko mogao odvažiti da objavi srpski prijevod Mannove novele, kao što nije vjerojatno da će netko u Beogradu ponoviti “Smrt u Veneciji” s Bourekovim crtežima. Narodna knjiga je propala, a drugi nakladnici, bit će, ne bi našli interesa u tome. Da me nije strah, da nisam praznovjeran pred uništavanjem knjiga, izrezao bih iz knjige Bourekov portret Aschenbacha, uokvirio ga i objesio iznad radnog stola.

miljenko jergović 06. 04. 2013.

Gost

Petar Kočić, pobunjeni Srbin: Šaman priča
Mislim se, kada vidim Duška Ljuštinu, moram mu to reći. Onda zaboravim, pa mu ne kažem. Kako se rijetko srećemo, prođoše već godine a ja nikako Ljuštini da kažem kako će stvarni mir između Srba i Hrvata doći i kako će se dvije srodne kulture harmonizirati kada u kazalištu Kerempuh ponovo bude postavljena jednočinka Petra Kočića Jazavac pred sudom. Ne, naravno da ne zamjeram Dušku Ljuštini što je sudjelovao u promjeni imena kazališta iz Jazavca u Kerempuh. Bilo je to vrijeme kada su i zagrebačkim obdaništima nadijevana imena ustaškoga doglavnika Mile Budaka, i suludo bi bilo ustrajavati na razumu, ili na razlozima književnosti, teatra ili kulture općenito. Uostalom, toj promjeni imena usprotivio se u Hrvatskoj ljevici Stipe Šuvar, pa i danas njegova udovica, gospođa Mira, zbog činjenice da budakovci drmaju hrvatskim pravosuđem, jednoj Hiperhrvatici plaća odštetu za pretrpljene joj duševne boli. Zagrebačko satirično kazalište nikada se više neće zvati Jazavac, ali ljekovito bi bilo na toj sceni još jednom vidjeti Jazavca pred sudom. Vrijedilo bi suočiti nas s izvorima naših frustracija.

Petar Kočić nije bio pitom čovjek, niti ga je danas moguće pripitomiti. Da je doživio 1991, on sigurno ne bi bio “lojalni Srbin”. Nije pristojno suditi kako bi pokojnici reagirali na iskušenja našega doba, ali za Kočića se mirne duše može reći: on bi stao uz pobunu, a ako u međuvremenu ne bi glavu izgubio, skončao bi po prilici onako kao što je skončao kninski zubar Milan Babić. U očaju, jadu i kajanju nekoga koga je historija pregazila kao crnu mačku na blatnjavom seoskom drumu. Takav je Kočić bio čovjek, tako je i završio, krajem ljeta 1916, u beogradskoj ludnici.

Nikada nisam volio, niti danas volim, Jazavca pred sudom, tu lako igrivu, odlično napisanu, pamfletističku pobunu protiv okupatora, ali još više od toga, protiv svake pravne države. Ne volim onu seljačku promućurnost Davida Štrbca, ne volim pozu iz koje se on ruga bečkome kralju i caru i iz koje se, otkada znam za sebe, naš hrvatski, srpski i bosanski, naš granični i krajiški jad i bijeda ruga boljima, pametnijima i jačima od sebe. U Davidu ćete lako naći sve te mamiće i kerume, karakondžule i karamarke, kako neprosvijećeni i sirovi zlostavljaju slab i uredan građanski svijet, lažući, petljajući i zlorabeći zdrav razum, logiku i zakone na kojima je taj svijet postavljen. Ali za razliku od njih, David je šarmantan, a u tom njegovom šarmu ima nečega oslobađajućeg, nečega brehtovskog, kao stvorenog za pučki teatar i za ulicu, nečega što jednako dobro funkcionira na sindikalnim demonstracijama i na pozornici narodnog kazališta. I tko god je pokušao da po Kočićevu napiše svoga Jazavca, grdno je prošao ili nije napisao ništa. Kočićev je model neponovljiv, i zato je Jazavac pred sudom dobar književni tekst.

Ali ono po čemu je ovaj pisac neusporedivo velik, čemu se divim i što, za razliku od njegove jednočinke, volim, evo, već trideset i koju godinu, još otkad smo u čitanci za peti razred osmoljetke imali njegova Jablana, jesu Kočićeve priče i pripovijetke. Gotovo uvijek pisane narodnim jezikom Bosanske Krajine i gotovo uvijek usmjerene na istu nepravdu kao i Jazavac pred sudom, kratke proze Petra Kočića su među najprobranijim tekstovima južnoslavenskih književnosti, osobito onih koji su pisani na ovim međusobno uraslim i sraslim, istim jezicima. Ali među njima, tim pričama i pripovijetkama, izdvaja se niz od pet kratkih proza o Simeunu Đaku (Zulum Simeuna Đaka, Istiniti zulum Simeuna Đaka, Mejdan Simeuna Đaka, Iz starostavne knjige Simeuna Đaka i Rakijo majko!), u čijem ritmu pripovijedanja, načinu građenja fabule i formiranja glavnog lika ima nečega što je, istovremeno, neusporedivo s bilo kojim drugim tekstom naših književnosti i što opstoji izvan vremena u kojemu je napisano i izvan svakoga drugog vremena. Svih pet priča, ispričanih kao u nekom šamanskom zanosu, okupljeno je oko rakijskoga kazana, iz kojega svakog časa treba poteći rakija šljivovica. Simeun Đak, o kojem zapravo ne znamo ništa, ni tko je, ni što je, ni u kakvoj je vezi s gomjeničkim manastirom oko kojega se priče vrte, ni što laže, što mu se priviđa, a što je istinita zbilja, lik je po svemu neobičan i veličanstven.

Kao da je Petar Kočić bio naumio napisati pikarski, ili bolje – pikareskni, roman o Simeunu Đaku, pa ga je njegova luda glava pretekla, tek ovo što je na kraju napisao valjda je najbolji nenapisani roman koji smo čitali i zamišljali, ali koji nas, ako smo pisci, ne izaziva da ga sami, po Kočiću, pokušamo sastaviti. Riječ je, naime, o jednome od onih, doista rijetkih, književnih djela koja u čitatelju stvaraju onu, po nekom nevidljivom unutarnjem književnom mjerilu hijerarhijski najvišu estetsku senzaciju. Dok je za istinski velika književna djela svojstveno da stvaraju dojam kako smo i sami, možda Božjom riječju nadahnuti, mogli isto tako, te kako je pisac za svoje djelo iskoristio neke od naših najdubljih i najsvojstvenijih misli, ideja i osjećaja, postoje i takva djela, kakvih je doista najmanje, za koje smo posve sigurni da nismo mogli tako. Njima se divimo, premda u njima ništa naše nije, nego je sve jače, veće, intenzivnije, ljudskije i nekako estetskije, nego što može biti u našim glavama i srcima.

Uz rakijski kazan, u kojemu se peče rakija šljivovica, okupljena je i jedna od najboljih i najljepših priča Ive Andrića. U toj je priči još dodirnih tačaka i veza s Petrom Kočićem, ali ona, premda i sama jedno čudo, nije ravna Simeunu Đaku. Pisan u ognjici i raskoši dara, taj je pripovjedni kvintet, kao i većina toga što je Kočić u životu napisao, politički nekorektan i skandalozan. Za razliku od Andrića, on nije pisao s mišlju o mjeri, onoj književnoj ili onoj ljudskoj, sasvim je svejedno, a ipak je sve kod Simeuna Đaka u mjerilima uzornoga umjetničkog djela. Za razliku od Andrića, bio je neoprezan čovjek, i uzalud ga je i sam Jovan Skerlić pozivao neka se mane politike, jer da politika za njega nije. Kakav je neoprezan bio u životu, takav je bio i u svojoj prozi, ali se iz tog neopreza u Simeunu Đaku rodilo nešto genijalno, čega ne bi bilo da Kočić nije bio baš takav i da na kraju takvoga sebe nije glavom i ludilom platio. U jednom času, onako raspričan, Simeun Đak kaže: “Mrijeti, ljudi, valja, a duša izlazi na tijesna vrata.” Mili Bože, tačnih li riječi da se opiše strah.

Malo pred novu 2011. iz Banje Luke mi piše izdavač i entuzijast Nikola Vukolić, koji svakoga prvog siječnja objavi knjigu, pa onda za nju kaže da je to u ovoj godini prva knjiga na svijetu. Kaže da ovoga prvog siječnja objavljuje izabrane radove Petra Kočića, pa bi volio da o tome nešto napišem. Premišljajući se kako da Nikoli kažem da takve želje ne ispunjavam, krenuo sam, opet, misliti o Kočiću, o Jazavcu i o Dušku Ljuštini, i onda sam – tako je ispalo – prvoga dana 2011. nanovo pročitao Simeuna Đaka (koji se, naravno, nalazi i u Vukolićevom izboru), pa više nema smisla da svome banjalučkom suputniku govorim da mu želju ne mogu ispuniti.

miljenko jergović 08. 01. 2011.

Gost

Kako je 1. rujna prije 80 godina ratom dovršena kratka povijest europskog beščašća

Drugi svjetski rat posljedica je niza međudržavnih sporazuma. Hitlerovom totalnom preuzimanju vlasti, poništenju posljednjih elemenata parlamentarne demokracije i uvođenju diktature prethodio je njemački sporazum s Vatikanom, koji je stupio na snagu 10. rujna 1933. Konkordat su potpisali vatikanski državni tajnik i budući papa Eugenio Pacelli i njemački kancelar Franz von Papen. Posljedica: sve do 1945. papa Pio XII, rečeni Pacelli, dosljedno je prešućivao sve nacističke i fašističke zločine, uključujući i progone pojedinih katoličkih svećenika u Njemačkoj, i jednako dosljedno i ustrajno naglašavao opasnost od – komunizma.

Tri godine kasnije, 1936. Njemačka je u, istina labavoj, međunarodnoj izolaciji, koja je posljedica njezina napuštanja Lige naroda – ili onodobnih Ujedinjenih naroda – koju razbija 25. studenog 1936, sklapanjem Antikominterna pakta s Japanom, kojemu će se godinu kasnije priključiti Italija. Na taj način nastaje Trojni pakt, formiraju se Sile osovine, koje će još sačinjavati Madžarska, Rumunjska, Slovačka, Bugarska i Nezavisna Država Hrvatska. Ali Antikominterna pakt imao je i drugi, vrlo važan, u međuvremenu skrajnut smisao i povod: pokazati zapadnim parlamentarnim demokracijama, najprije Velikoj Britaniji, da su Sovjetski Savez i Kominterna stvarni strateški cilj njemačke vanjske politike i razlog njezina vojnog jačanja. Posljedica: Anschluss i pripojenje Austrije, koje je Zapadu, dakle Britancima, Francuzima, Amerikancima, obrazloženo gotovo na jednak način kao što će osamdesetak godina kasnije biti obrazlagano pripojenje Krima Rusiji.

Ne čekajući na to da se pretvaranje Austrije u Ostmark razvije u veliku priču i u, jezikom lijene književne profesorčadi, veliki narativ, Hitler otvara utrobu Čehoslovačkoj. Sudetska kriza u svim zapadnim medijima – a javni mediji su 1938. kao i danas bili ne samo jedini jamac, nego i živčani sustav demokracije, sredstvo njezina živog funkcioniranja – prikazana je kao ona crvena crta preko koje Hitler ne smije prelaziti, tojest zapadne mu demokracije ne smiju dopustiti da pređe. Sudetska kriza trebala je značiti početak novoga Velikog rata.

Ali tada se zbiva spektakl: Neville Chamberlain i Édouard Daladier, britanski i francuski premijer, s Hitlerom i Mussolinijem u Münchenu ugovaraju sporazum koji Njemačkoj jamči pravo na Sudete, tojest na okupaciju dijela, a zatim i cjeline čehoslovačkog teritorija, te stvaranje klerofašističke slovačke države. Posljedica: Tragom Minhenskog sporazuma Njemačka i Italija su krenule u izmjene političke karte Europe, pri čemu će, praktično bez ispaljenog metka, nestati nekoliko država, a Antikominterna pakt iz 1936. naći će svoj konačni smisao i ostvarenje. Nakon 29. rujna 1938. Staljin i Sovjeti mogli su biti posve sigurni da je Adolf Hitler dobio odobrenje demokratskoga svijeta za svoj prodor na istok i na konačni obračun s tom nepojamnom komunističkom opasnošću, o kojoj su svi govorili i oko koje se ni u nijansama nisu razlikovali Adolf Hitler, rimski papa, britanski i francuski premijeri. Krajem rujna 1938. komunistička je opasnost bila ono što su danas prijetnje islamističkim terorom, a njemački, austrijski, čehoslovački Židovi bili su ono što su danas migranti s istoka. Europi je bio zajamčen mir i prosperitet, ukoliko se obračuna s boljševicima, Sovjetskim Savezom i komunizmom.

Nakon što su 31. ožujka 1939. uz nijemo i gluho odobravanje zapadnih demokracija Hitlerove trupe umarširale u Prag, Hitler je, zapravo, do kraja iscijedio sve što se moglo dobiti od Minhenskog sporazuma. Za to vrijeme, Poljska je u Londonu, Parizu, Washingtonu uspaničeno tražila garancije za vlastiti opstanak. Prethodno su, vodeći se europskom politikom, ali i vlastitim nacionalističkim tlapnjama, učinili sve da se zamjere Sovjetima, a nisu imali ništa čime bi se mogli umiliti Nijemcima. Ali London je istoga 31. ožujka, valjda da nekako ublaži činjenicu da Nijemci upravo marširaju kroz Prag, pružio garancije Poljskoj. Staljin je pokušao da se na osnovu toga stvori širi sporazum, gdje bi zapadne demokracije jamčile sigurnost tampon zone prema Sovjetskom Savezu, koju bi uz Poljsku činile i baltičke zemlje, te Rumunjska i Bugarska. Britanci za ovo nisu pokazali veći interes, a Poljacima je i dalje bio neprihvatljiv bilo kakav sporazum sa Staljinom. Povijest će pokazati da su bili u pravu. I pokazat će da nisu bili u pravu. Takva je poljska povijest: od dvije moguće loše posljedice, koje se naizgled međusobno isključuju, Poljsku u pravilu zadese obje.

I onda je 23. kolovoza 1939. potpisan najšokantniji politički sporazum u povijesti, koji će bez riječi ostaviti Zapad i Istok, demokrate, naciste i komuniste. Od tog trenutka, od sporazuma koji potpisuju njemački i sovjetski ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov, čiji je službeni naslov “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a”, sve postaje nemoguće, jer su svi sporazumi i dogovori potpisani, izmireni su vatra i voda, i stvorena je savršena harmonija između nacističkog antikomunizma i komunizma, a preko posrednika su s komunizmom izmirene i zapadne demokracije, te rimski papa. Tada je, u situaciji totalne moralne relativizacije, mogao započeti Veliki rat. Ili Drugi svjetski rat.

Osam dana koji prolaze do 1. rujna uvod su u kraj svijeta i u konačni nestanak onoga čovječanstva i one civilizacije, koji su načeti tokom dugog i ludog ljeta 1914. I sve je to započelo nizom sporazuma, dogovora i paktova, koji su, svi redom, savršeno funkcionirali, i bili su do posljednjeg zareza i tačke poštovani. Kontinuitet koji vodi od nacionalsocijalističkog sporazuma s Vatikanom do njemačkog pakta o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom savršenstvo je beščašća, u kojem su, međutim, sudjelovali svi, premda će se nakon 1945. povjesničari i političari silno truditi da cijelu stvar nekako pretumače, da je učine ne baš tako logičnom i smislenom, te da na kraju priču o početku Drugoga svjetskog rata svedu na sporazum Ribbentrop-Molotov i na koordinirani, premda ne istodobni, njemačko-sovjetski napad na Poljsku.

Tema je, međutim, književna. I tako bi se trebala i ispripovijedati, kroz pripovijest o tih osam dana, od 23. kolovoza do 1. rujna, kada se više ništa nije moglo učiniti i kada su svi čekali na ostvarenje vlastitih sudbina, a da, zapravo, nisu imali pojma kakve će im sudbine biti. Jer ono što je prethodilo novome Velikom ratu ništa im nije govorilo o nastavku priče. Poljaci su, možda, tih dana mislili da će svojim velikim srcem i razigranim konjaništvom zaustaviti njemačke tenkove, ili će, svakako u lošijem slučaju, Varšava doživjeti sudbinu Beča i Praga. Ljudi griješe kada o vlastitoj sudbini razmišljaju na osnovu onoga što znaju o drugima. Tvoja će sudbina vazda biti gora od svega što o sudbinama znaš. Tako to jest, takav je smisao smrti. Takav je smisao pakla, koji će se mimo pitomih vjerovanja priprostoga svijeta ostvarivati na Zemlji, a ne u nekom nedefiniranom podzemnom i izvanzemnom svijetu.

Za većinu Europljana Drugi svjetski rat započeo je 1. rujna 1939. Za nas, međutim, koji smo išli u školu u bivšoj Jugoslaviji započeo je 6. travnja 1941. Za Sovjete, kao i za današnje Ruse, Veliki domovinski rat započeo je 22. lipnja 1941, napadom Njemačke na Sovjetski Savez. Ono što se prije toga događalo, i što je bila velika ruska i sovjetska sramota, zapravo se nije ni zbilo. Ili će biti tumačeno na drukčiji način, tako da sva krivnja padne na nacističku Njemačku i na zapadne demokracije. Iz ruske perspektive broje se samo slavni dani Velikog domovinskog rata, kada je Crvena armija slomila kičmu njemačkim armijama, pa pregazila pola Europe i stigla do Berlina i Beča. Bila je to pobjeda nad fašizmom. Je li bila? Je li se to ikad dogodilo?

Osamdeset je godina prošlo od tih osam dana što protječu između 23. kolovoza i 1. rujna 1939. Ono što su tad osjećali oni koji su nam prethodili, naši preci, bake naše i djedovi, te bake i djedovi drugih Europljana, sa svih strana prošlih i budućih linija fronte, najvažnija je istina naših života. To nam je sudbina.

U pjesmi Wystana Hugha Audena “1. rujan 1939” stih je, u prijevodu Luka Paljetka: “Nema ništa državi slično/ I nitko ne može opstati sam”. Ta pjesma jezovit je i melankoličan spomen ovome datumu. I esej Slavka Goldsteina, pjesmi toj posvećen i do danas objavljen samo na Ajfelovom mostu, dana 1. srpnja 2011. I nitko ne može opstati sam.

miljenko jergović 27. 08. 2019.

Gost

Po šumama i gorama
Bio je 13. studenoga 2017, kada je u Koncertnoj dvorani Lisinski u Zagrebu nastupao Zbor Crvene armije, čuveni, u svijetu poznati Ansambl Aleksandrov. Koncert je mjesecima najavljivan po džambo plakatima uz najprometnije ulice i avenije svih većih hrvatskih gradova, na radiju i na televiziji, u novinama i u kulturnim prospektima i deplijanima koji na hotelskim recepcijama stvaraju iluziju o sjaju i bogatstvu glavnoga grada; na sve strane se još od ranoga proljeća najavljivao nailazak Zbora Crvene armije, što je u žitelja i namjernika stvaralo neko čudno raspoloženje, nekakvu sasvim novu i drukčiju zluradost prema onima koji su sve to morali šutke i vrlo ljubazno podnositi. I srp i čekić, i Crvena armija, i ćirilica koja je s plakata izazivala domoljubnu mladež da crnim autosprejom, kukastim krstom i klempavim U, te biranom psovkom na račun pravoslavaca, popravlja neočekivani kvar u javnome prostoru, sve je nalikovalo iznenadnoj, munjevito izvedenoj okupaciji. Taj dojam bio je samo pojačavan činjenicom da na baš nijednom plakatu nije bilo naknadnih intervencija, nije bilo korekcija autosprejom, a ćirilica je ispraćana s onom vrstom strahopoštovanja s kojom se uz hrvatske avenije i autoceste ispraćaju samo plakati koji navještaju silazak Sina Božjega na zemlju i posvećenje sluge Božjega Alojzija Stepinca.

Što se to zbilo s borbenim domoljubima i katolicima, te s neukrotivom falangom nogometnih navijača, da tako mirno i šutljivo prolaze pokraj plakata koji najavljuju dolazak Crvene armije? I čemu uopće Zbor Crvene armije usred današnjeg Zagreba i Hrvatske? Odgovor je žalosno prost i ponižavajući: takva je volja ruskoga veleposlanstva, i onih u Moskvi, koji su zaduženi za kulturnu razmjenu sa svijetom i za politički marketing Ruske federacije, koja još uvijek nema boljeg i izdašnjeg branda od Crvene armije i Velikoga domovinskog rata po kojemu su, uostalom, i Hrvati 1991. imenovali svoj rat. Poslali su Ansambl Aleksandrov na turneju po Europi i Svijetu, i u planu turneje pojavila su se dva slobodna datuma, 13. i 14. studenoga, pa da ne bude praznih mjesta u kalendaru, telefonirali su u Zagreb, neka bude spremna Koncertna dvorana Lisinski. A pritom su pomalo i uživali u pretpostavljenoj hrvatskoj nelagodi pred nailaskom neželjenih gostiju.

Dvorana je u oba termina bila rasprodana. Došao je neki uglavnom postariji svijet, koji se inače ne viđa na priredbama od nacionalnog značaja, na kazališnim premijerama i promenadama kulturne elite. Osim njih i skupinica sredovječnih i starijih muškaraca u vrlo skupim odijelima i s istim takvim ženama, vjerojatno zastupnici ruskih tvrtki u Hrvatskoj, njihovi suradnici i korespondenti, koji su, oprezni, pomislili da će nezgodno biti ako ne budu viđeni na ovom koncertu.

I tako se onda dogodilo da među tolikim znanim i neznanim, lijepim i melankoličnim ruskim pjesmama, zbor Crvene armije u jednom trenutku zapjeva “По долинам и по взгорьям”, i da se ubrzo zatim polovina prisutnih u Lisinskom rasplače, a da ostali, izuzimajući poslovne partnere u skupim odijelima, kojima, pak, ništa nije bilo jasno, jedva zadržavaju suze. Pjesma nije dugo trajala, i nije bila zamišljena kao dramaturški vrhunac koncerta, ali nakon nje publika je bila duhom odsutna. Ne samo da više nisu bili tu u dvorani, nego ih je, barem za jednu večer, nestalo i iz vlastitih života. Vremeplov ih je odnio u prošlost, tamo gdje im je sve izgledalo ljepše i prikladnije, i gdje su se pjevale samo ovakve pjesme.

“По долинам и по взгорьям” nije pjesma na koju bi se raspamećivali Rusi njihove generacije. Jedna od bezbrojnih pjesama iz vremena revolucije, koja se u godinama s kraja Velikog rata pjevala u nekoliko različitih, ali jednako sudbonosnih i međusobno suprotstavljenih verzija, iz čega će se zatim, u međuratno doba, a pogotovu nakon Drugoga svjetskog rata, tokom šezdesetih i sedamdesetih, na Zapadu, među lijevom inteligencijom i omladinom, pjesma steći svoje nove, varijetetske i underground verzije, jednako snažnog ideološkog naboja.

Ansambl Aleksandrov izvodeći “По долинам и по взгорьям” ustraje u već stogodišnjoj najprije sovjetskoj, a potom ruskoj kulturno-prosvjetnoj i ekonomsko-propagandnoj misiji da pjesmu vrati njezinom izvoru. Ili da je vrati u ono stanje koje je idejno poželjno i nacionalno prihvatljivo.

Započela je u vrijeme građanskog rata, kao “Marš Sibirske pukovnije”, da bi se zatim, kroz duše i glasove boljševika, ili kroz naum boljševičkih komesara, razvila u njegovu partizansku himnu, što će biti i ozvaničeno godine 1929, kada “По долинам и по взгорьям” odlukom sovjetskih vlasti postaje međunarodna partizanska i pjesma svih komunističkih dobrovoljaca u predstojećim nam bitkama i ratovima za slobodu proletarijata.

Ali do tada će još vremena proteći. Po melodiji “Marša Sibirske pukovnije” ukrajinski će borci za slobodu i nezavisnost napisati svoju pjesmu, u kojoj će vjetar vihoriti crno-crvenim zastavama slobode, po planinama i po dolinama, niz kišu, niz vjetar i oluju, dokle god je Ukrajine i ukrajinskih partizana. Ti su se fanatično borili i protiv bijelih, carističkih, i protiv crvenih, komunističkih vojski, podijeljeni unutar sebe što zapravo podrazumijeva borba za ukrajinsku slobodu i nezavisnost. Jedni su, naime, vjerovali da se bore za ukrajinsku državu, dok su drugi vjerovali da se bore protiv svake države i svake državnosti. Bili su, uglavnom, složni oko toga da se bore za svijet bez državljanstva, u kojemu će svaki čovjek biti slobodan od lojalnosti državnom poretku, od pasoša i od ograničenja koja pasoš podrazumijeva. Oružja su se dokopali preko njemačkih i austrougarskih vojski, kada su njihove vrhovne komande potpisale kapitulaciju, imali su svoju konjicu, artiljeriju i pješadiju, i znalo ih je biti preko sto tisuća, dobro naoružanih, fanatiziranih i očaranih vizijama svijetle budućnosti. Nazivali su se Crnom armijom, jer crno je boja anarhizma, ali im njihovi ni crveni ni bijeli neprijatelji nisu priznavali pravo da se nazivaju vojskom, nego bi ih opisivali kao anarhističke i mahnovske snage. Na njihovim crnim zastavama dvije su osnovne parole: Sloboda ili smrt, i Zemlja seljacima, tvornice radnicima. Prva će u povijesti ostati upamćena kao parola raznih, ideološki heterogenih očajnika, a drugu će, čim za to dođe vrijeme, prisvojiti komunisti, i držati je svojom sve do kraja povijesti.

Vođa ove fantastične Crne armije, koja više djeluje kao literarna konstrukcija nekoga istočnoeuropskog Roberta Bolaña, ili Jurija Andruhoviča, ili ranog Basare, nego kao činjenica jedne sređene i uredne, vrlo krvave, nepravdom prenapučene povijesti, u kojoj se sav poznati kosmos dijeli na komuniste i fašiste, bio je Nestor Mahno. Rođen u Guljajpolju, gradiću na krajnjem jugoistoku Ukrajine, kao najmlađi od petero braće u obitelji siromašnoga seljaka bezzemljaša. Otac umire kada je Nestoru deset mjeseci, nakon čega sve ostaje na majci, i Mahnovi tonu u totalnu bijedu. U sedmoj godini počinje raditi kao pastir kod boljestojećih seljaka, a s navršenih osam kreće u školu, koju će napustiti prije dvanaeste. Kao nadničar radi na plemenitaškim farmama i na posjedima njemačkih kolonista. Tu stječe prva prava socijalna iskustva i rudimentarno društveno obrazovanje. Sedamnaest mu je kada se kao nekvalificirani radnik zapošljava u lokalnoj ljevaonici željeza. Godinu kasnije stječe svoju prvu profesionalnu kvalifikaciju i postaje ljevaoničar. Uto se počinje baviti politikom. Učlanjuje se u anarhističku grupu, što su je, odmah nakon događaja iz revolucije 1905, organizirali lokalni seljaci. U Guljajpolju tad nije bilo pobune ni nereda, ali su vlasti iz preventivnih razloga poslale konjicu, da spriječi svako okupljanje, te su, praktično bez ikakvih razloga, bičevani i kundačeni ljudi po ulici. I tako je pod bičevima i kundacima oživjela lokalna guljajpoljska politika, a prostodušnom se i jednostavnom svijetu od svega što je bilo ponuđeno najviše svidio anarhizam.

Ubrzo Mahna prvi put uhićuju, i to pod vrlo ozbiljnom optužbom za ubojstvo. Puštaju ga zbog nedostatka dokaza, ali već su sama optužba i kontekst u koji je njome na mah bio doveden zauvijek izmijenili sve njegove životne perspektive. Ili će stradati kao razbojnik, ili će završiti kao revolucionar. A u revoluciji, to se već onda znalo, a to ćemo još mnogo bolje znati mi koji na naš vijek budemo gledali s njegova kraja, sve postaje moguće, pa i to da se čovjek s dna društvene ljestvice katapultira prema njezinu vrhu i prema velikoj ulozi u povijesti.

Devetnaest mu je kada ga 1908. uhićuju zbog prokazivanja policijskog uhode, koji se infiltrirao u anarhističku grupu. Zajedno s još trinaestoricom drugova dvije će ga godine kasnije osuditi na smrt vješanjem. Pomilovan je zbog mladosti, ali i zato što se za njega zdušno zalagala njegova sirota majka – to je u ono vrijeme moglo dirnuti državu i njezine predstavnike, te mu je kazna preinačela u doživotnu robiju. Našao se na izdržavanju u slavnome i zloglasnom moskovskom zatvoru Butirka, spreman da na svaki način prkosi zatvorskom i kaznioničkom mehanizmu. Često je zbog svoga prkosa bio u lancima i u samici.

Kao i toliki drugi neškolovani revolucionari u povijesti, Nestor Mahno jedinu pravu školu nalazio je u životnoj praksi. Bio je anarhist-empirist, i u tome je bio krajnje beskompromisan i dosljedan. Tako je, robijajući u Butirki, došao do zaključka kako zatvori, kao ni bilo kakva kaznena politika u ime države, ne samo da nemaju ama baš nikakvog smisla, nego su u suprotnosti s idealom pravde i pravednosti. U budućnosti, tamo gdje umaršira Mahnova vojska, zatvori će biti raspušteni i sravnjeni sa zemljom, a svi zatvorenici će, bez obzira na zločine zbog kojih su osuđeni, biti pušteni na slobodu. Nestor Mahno zaključio je da zajednici prijeti neusporedivo manja opasnost od kriminalaca koji su na slobodi, nego od sustava koji uzima sebi za pravo da sudi i određuje tko jest, a tko nije kriminalac.

U zatvoru Mahno je upoznao Petra Aršinova, metalskog radnika i bivšeg boljševika, koji je 1907. pred prijetnjom izvršenja smrtne kazne pobjegao na Zapad, gdje je, između ostalog, stekao poznanstva i upoznao se s najvažnijom revolucionarnom, teorijskom i književnom literaturom, što ga je onda nagnalo i da se vrati u Rusiju, s namjerom da podiže revoluciju. Aršinov je postao Mahnov učitelj, iz njegove se priče on učio revoluciji i anarhizmu. Bio je to susret dvojice suštinski različitih ljudi, koji su, međutim, jedan drugog nadopunjavali. Aršinov je bio radoznali pustolov, u potrazi za konačnim životnim istinama i revolucionarnim formama. Mahno je bio nečuveno srčan, emocionalan i intuitivan čovjek, karizmatične i sveokupljajuće prirode. Susret njih dvojice doveo je do najrudimentarnijeg spoja teorije i prakse.

Zajedno su robijali skoro devet godina, da bi se 2. ožujka 1917. iznenada našli na slobodi, u sklopu opće amnestije svih političkih zatvorenika, koja je bila rezultat Februarske revolucije. Tri sljedeća mjeseca Mahno se, zajedno s Aršinovim, vrzma po Moskvi, druži se s anarhistima, gluvari i osluškuje potmuli tutanj predstojećih revolucija, da bi se zatim rastali, a on se vratio kući u Guljajpolj.

Nakon što ga tolike godine nije bilo, pojavio se kao Mesija. Ili kao čudna prikaza, što treperi između zaborava i narodne legende, upravo one i onakve kakvu je njegov radničko-seljački narod poželio za sebe, te ju je mimo njegove volje i stvorio. U stvarnosti, pak, Nestor Mahno bio je sad čovjek s iskustvom, prekaljeni robijaš, skoro tridesetogodišnjak, netko s jasnim pogledom na svijet. I s vrlo ozbiljnom namjerom da svoja teška i mračna iskustva s državom primijeni u revolucionarnoj borbi. Bio je za ukidanje svega onog što je smatrao empirijski provjerenim zlom, a tako je neka država trebala dalje postojati, bila bi to, iz njegova iskustva, samo država koja će biti protiv države.

Po Guljajpolju i okolini Mahno osniva seljačke sindikate, upravlja štrajkom drvodjelaca i metalskih radnika, navodi seljake bezemljaše da vlasnicima zemlje prestaju plaćati rentu, i vrlo brzo stječe takvu moć da do kraja ljeta 1917. uspijeva osnovati vijeća radničkih i seljačkih deputata, koja ponegdje predstavljaju i jedinu efektivnu vlast. Prvi korak u revoluciju bio je kada je okupio sve veleposjednike i vlasnike zemlje, i oteo im dokumente o vlasništvu, da bi zatim proveo egalitarističku podjelu sve tako stečene zemlje, tako da svi, uključujući i upravo razvlašćene posjednike, dobiju jednako. Za razliku od boljševika, kulake nije ubijao, niti ih je smatrao arhe-neprijateljima. Na pojedinim je velikim imanjima, koja je bilo besmisleno dijeliti, stvorio komune, na koje će u budućnosti podsjećati kibuci u Izraelu, smatrajući ih idealnom zajednicom anarhističkog društva.

Nestor Mahno vrlo razborito koristi okolnosti građanskog rata, marš generala Kornilova na Petrograd, organizacionu i vojnu slabost boljševika, borbe između bijelih i crvenih, i uspjeva da u nekoliko mjeseci stvori neku vrstu anarhističkog državnog provizorija. Međutim, nakon što su boljševici 3. ožujka 1918. potpisali sporazum o miru u Brest-Litovsku, čime je Rusija izašla iz Velikog rata, ali se u korist Njemačke i Austro-Ugarske odrekla velikih teritorija, čitave Poljske, Litve, Latvije, Estonije, Finske i Ukrajine, njemačke i austrougarske vojne snage kreću u zauzimanje Ukrajine i baltičkih zemalja, i u samo tri mjeseca uspijevaju okupirati cijelu Ukrajinu. Mahno tek tad stvara onu svoju fantastičnu Crnu armiju, i iz realizacije anarhističke Arkadije prelazi u realizaciju onoga što je skoro pa nezamislivo – vojska ustrojena prema anarhističkim principima. Nakon bijega iz okupiranog Guljajpolja okupio je oko 1700 ljudi pod oružjem, i započeo svoj partizanski rat. Pozvao je ukrajinske seljake na ustanak protiv njemačkih i austrougarskih okupatora, i ratovao onako kako će ratovati svi budući partizani: preko vrlo malih i mobilnih jedinica, koje su lako prodirale u neprijateljsku pozadinu i tamo stvarale nered. Strateški je izbjegavao frontovsku borbu, kao i sve druge elemente tradicionalnog ili konvencionalnog ratovanja čiji bi učinci bili na strani jačeg i organiziranijeg neprijatelja. Nestoru Mahnu je, u tih nekoliko mjeseci koliko je trajao njegov rat sa Centralnim silama, uspjelo da neprijatelja konfrontira s ukrajinskim narodom i da poništi razliku između vojnika i civila. To ga je učinilo vrlo opasnim.

U lipnju 1918. nakratko odlazi u Moskvu, tamo sreće Aršinova i druge ruske anarhističke vođe. Zaprepašten je stanjem revolucije: nailazi na uplašene ljude, koji su paralizirani pred prvim naznakama boljševičkog terora. Moskva je, govorit će kasnije, bila prijestolnica papirnate revolucije, golema štamparija koja izbacuje rezolucije, zakone i proglase, i koja crvenim slovima po bijelom papiru ispisuje sve novije i novije parole, sakrivajući to da se jedna od političkih partija koje su sudjelovale u oružanoj revoluciji, boljševička partija, poslužila silom i prevarom, svojevrsnom masovnom hipnozom, kojom je sebe kao partiju uzdigla u poziciju vladajuće klase. Nestor Mahno je u lipnju 1918. svjedočio rađanju iste one “nove klase”, o kojoj će 1954. progovoriti Milovan Đilas. Premda su se Mahnova i Đilasova ideološka perspektiva stubokom razlikovale, njihovi zaključci bili su fantastično slični. Možda ta sličnost nije od politološkog ili historiografskog značaja – premda ne znam zašto ne bi bila – ali jest od književnog, fikcionalnog i proznopjesničkog, gdje se priča slobodno i nesputano kreće između Guljajpolja i Palmotićeve ulice u Beogradu, i svaki čas može skrenuti u potpunu fikciju i fantaziju, nošenu melodijom, tekstom i simbolikom jedne još uvijek nedovršene pjesme.

U Moskvi, Nestor Mahno je, u maniru mudroga i iskusnog seljaka, koji nipošto ne precjenjuje svoja znanja, otišao i do Petra Kropotkina, mitskoga anarhističkog teoretičara i učitelja, da ga upita što mu je činiti u Ukrajini.

Odlazeći u Kremlj da kao siromašni gost i revolucionar iz (još uvijek) ukrajinskog inozemstva ishodi besplatan smještaj i hranu u Moskvi, Mahno se gotovo slučajno susreo i s Lenjinom. S vođom revolucije razgovara na ravnoj nozi, kao seljak sa seljakom. Njegovi zdravorazumski i dosljedno anarhistički argumenti šokirali su Lenjina, koji kasnije govori kako anarhisti nikada neće uspostaviti kontakt sa stvarnošću. Na neki način, bio je u pravu: stvarnost je ono oko čega će se boljševici, a onda i komunisti širom Europe, razići s aharhistima. To ne bi bio toliki problem da se kasnije, upravo oko definiranja stvarnosti, nisu razišli i sa svim drugim. Ali tada će već biti mrtvi i Lenjin i Mahno.

Boljševici su pomogli Nestoru Mahnu da se vrati u Ukrajinu. Tada je to za njih bila izgubljena zemlja i nipošto im nije smetalo djelovanje jednoga takvog čudaka. Sljedeće tri godine, sve do konačnog i potpunog poraza, Mahno je ratovao, sada već odlično naoružan, pošto se Crna armija dokopala značajnog dijela njemačkog i austrougarskog oružja, stvorivši živu legendu o Mahnovščini, o crnoj vojsci i Mahnovoj Ukrajini, koja je za himnu imala pjesmu po melodiji “Marša sibirske pukovnije”.

Sljedećih sto godina Sovjeti će pjevati “По долинам и по взгорьям”, ne bi li njome nadglasali i porazili Mahnovščinu, čiji pjev je bio prodorniji i tačniji. Naprosto zato što su za Nestorom Mahnom pjevali oni koji su svojoj pjesmi dali fantazijski, a ne samo pjesmarski kontekst. I onda su ih, dosljedno dramaturgiji romana o pjesmi, u Lisinskom studenoga 2017. dočekale suze onih koji su pod tom pjesmom na jednak način poraženi kao i anarhistička seljačka vojska Nestora Mahna. Samo što njima pjesma nije oduzeta tako što će je neprijatelj prepjevati, nego tako što više nikada, osim kad u prijestolni hrvatski grad naiđe moćna Crvena armija, ili makar njezin zbor, neće biti otpjevana. Pa nije ni te večeri, jer je to bio ruski, a ne naš tekst.

Crna armija Nestora Mahna iz dvije je vrste razloga doživjela svoj poraz i nestanak iz povijesti. Prvi se razlozi tiču logistike ratovanja: iako su imali oružje, iako su stekli masovnost i ugled među narodom, partizani Mahnovščine, kao ni svaki drugi partizani, nisu imali kontakta sa sredstvima za proizvodnju, izvorima energije i kapitalom. Nisu, dakle, imali ono za što bi im bila potrebna država. Drugi se razlozi tiču prilika u svijetu: boljševici i komunisti možda su se Europi kapitalizma i parlamentarnih demokracija činili groznim, kao što će grozni biti i za fašiste koji samo što nisu stupili na povijesnu scenu, ali oni su, ipak, u Rusiji bili vlast. A osim što su bili vlast, nisu dovodili u pitanje sam koncept provođenja vlasti. Anarhisti su u tom smislu bili bitno neprihvatljiviji od boljševika. U Ukrajini ili bilo gdje na svijetu.

Nestor Mahno otišao je u progonstvo. Živio je u Francuskoj, uglavnom u Parizu, radio je kao fizički radnik, a u slobodno je vrijeme pisao i zajedno sa svojim drugom i prvim učiteljem Petrom Aršinovim uređivao anarhistički časopis Dielo Truda. Učio je esperanto, često ponavljao rečenicu: anarkio estas la patrino de ordo. Ili: anarhija je majka svakog poretka! Francuski mu je slabo išao, kao i pokušaj da se uklapa u novo društvo. Opet je, kao i na svojim počecima, bio nepodnošljivo siromašan. Žena Galina, koja mu ostaje do kraja vjerna, radi kao pralja i čistačica u djevojačkom domu. On u neka doba ponovo nalazi posao u ljevaonici, ali nema više one snage koju je imao nekad, pa se zapošljava kao tokar u Renaultu, ali ne uspijeva pratiti ritam proizvodne trake. Na kraju u kućnoj radinosti izrađuje cipele od slame. Sirotinja za sirotinju.

U neka doba napušta ga i Aršinov. Vraća se u Moskvu, Staljin ga amnestira, navodno po intervenciji zajedničkog im prijatelja iz zatvora Serga Ordžonikidzea. U zamjenu za kratkotrajnu slobodu, Aršinov se odriče anarhizma i piše pamflet protiv Mahna. Biva smaknut 1937.

Ali Mahno to više neće doživjeti. Umro je 6. srpnja 1934. od tuberkuloze. Kremiran je, a urna mu je položena na groblju Père-Lachaise. Na sprovod su došli svi najugledniji anarhisti Pariza i Francuske. I došli su Mahnovi susjedi. Čudili su se, jer nisu imali pojma tko je taj čovjek zapravo. Nije još bio navršio ni četrdeset i šestu. Jedva da je bio tridesetogodišnjak kada je stekao nadimak po kojem su ga njegovi suborci u Ukrajini znali: Батько. Otac, Stari…

To nije bio kraj patnjama. Mahnova žena Galina Kuzmenko, zajedno s kćeri Olenom, živi tiho i anonimno sve do rata. Olena, koju je otac iz predostrožnosti registirao s prezimenom Mihnenko, po okupaciji 1941. nalazi posao u Simensovoj tvornici u Berlinu. Tamo dočekuju 1945, i oslobođenje, kojemu se svi raduju. Galina tad čini veliku grešku: pri rutinskom razgovoru sa sovjetskim oficirom priznaje da je iz Sovjetskog Saveza, udovica je Nestora Mahna, i željela bi se vratiti u domovinu. Uhićuju ih, odvode u Kijev i sude na sedam i pet godina prislinog rada u logoru. Na slobodi su tek 1954, ali obje su čudom žive. Olena uspijeva završiti srednju školu i fakultet, ali je neprestano pod stigmom narodnog neprijatelja. Majka umire 1976, nakon čega kćerka doživi moždani udar i gubi moć govora. S okolinom se dopisuje uz pomoć olovke i papira. Umire 1992. godine, nekako baš u vrijeme kada himnu njezina oca u Jugoslaviji zagluši rat. Kako nije imala nasljednika, time se priča završava. Posljednjim taktom pjesme i posljednjim kadrom bolničkoga zida, obojenog do pola masnom bojom, tako da se krv, gnoj i suze lako brišu.

Početak je osamdesetih, noć je, 27. dana u mjesecu srpnju, gledana iz zraka Bosna i Hercegovina je božićno drvce, sa stotinama plamičaka. Onaj tko je s visina gleda, iz putničkog aviona koji nisko prelijeće Jugoslaviju, možda upita stjuardesu, ali ona sigurno neće znati što je to. Neki paganski, predkršćanski običaj paljenja krijesova oko dana kada se nadvoje polovi ljeto? Mislit će još malo o tome, pa će zaboraviti, da se nikad više ne sjeti.

Dan je ustanka, i narod u organiziranom socijalističkom spontanitetu po proplancima pali vatre. Oko njih sjedi, jede, pije i veseli se. I uz harmoniku pjeva “Po šumama i gorama”. Ne znaju cijelu pjesmu, i ne treba im, jer je pjevaju do njenoga dramaturškog vrhunca: Neka znade dušman kleti da će ovdje slomit’ vrat, prije ćemo mi umrijeti nego svoje zemlje dat’. Ta dušmanska vratolomija i toliko puta ponovljeno umiranje za svoju zemlju obilježavaju i sjećanje na pjesmu.

miljenko jergović 28. 08. 2019.

Gost

Ruta Tannenbaum, prolog
Proljeća 1943. princeza iz Gundulićeve, broj više i nije važan, pokrenula je čaroliju, ne zna se uz pomoć kojega i čijeg boga, da postane nevidljiva.

Takva su bila vremena, kad princeze nisu mogle poželjeti ništa veće od nevidljivosti. A ne treba niti napominjati koliko je oholosti trebalo za takvu želju.

Ruta Tannenbaum bila je prvakinja Gundulićeve u oholosti.

Stropovi su bili visoki četiri metra, i bili su oblačni od duhanskoga dima. Tata je pušio prije nego što su ga odveli na put. Mama je pušila prije nego što su je odveli na put. Čak je i djed pušio, ali njega nisu odveli, nego je umro prije putovanja.

Ruta Tannenbaum imala je petnaest godina, i nije bila kriva zbog oblačnih stropova. Ali je šest mjeseci živjela sama pod njima, strašno se plašila, pa je zato i poželjela biti nevidljiva.

Uf, kako je samo bila ohola!

Kada su došli da je vode na put, od Rute Tannenbaum ostalo je još samo desno stopalo. Sve drugo je već bilo nevidljivo.

Ali i to je nešto, itekako je nešto, rekli su ljudi iz turističke agencije, pa su poveli desno stopalo Rute Tannenbaum sve do teretnog kolodvora. Ispod bijele princezine haljine išlo je bosonogo jedno malo stopalo.

Govorim vam, to je trebalo vidjeti.

Ukrcali su je u stočni vagon. Idemo u Indiju, pomislila je Ruta Tannenbaum, tamo gdje su krave svete životinje. Osjetila je vlažni kravlji jezik kako liže sol s njezinog desnog tabana. Tako se i nasmijala posljednji put.

Bila je ohola i ne baš jako pametna, ta princeza, jer tko bi proljeća 1943. pomislio na putovanje u Indiju.

Ne, vlak je putovao u Poljsku. Bilo je mračno i smrdljivo, tako da nevidljivost nije puno pomagala protiv straha. Uostalom, što jednoj princezi znači to da je nevidljiva u svojoj bijeloj haljini, ako svi vide njezino malo desno stopalo.

Mogli bismo reći da je živjela tako do svoje smrti. I ne bi to bila greška. Ruta Tannenbaum nije stigla u Indiju, a zapravo u Poljsku. Iščezla je negdje usput, zamišljajući vlažni kravlji jezik kako joj prelazi preko desnog tabana.

Kako je samo ohola bila ta princeza.

Pogledaj tu haljinu, možda je još uvijek u njoj. Gdje se to sakrilo Rutino desno stopalo?

miljenko jergović 29. 08. 2019.

Gost

Prognaše nas zbog zločina što te ljubimo

Godine 1964. zagrebački je Jugoton, najveća diskografska kuća u Jugoslaviji, objavio dugosvirajuću, LP ploču “Pjesme Herceg-Bosne”, u čijem su snimanju sudjelovali najpoznatiji ondašnji sarajevski pjevači i pjevačice, Nadežda Cmiljić, Zora Dubljević, Mile Petrović, Zehra Deović, Safet Isović, Radmila Jagodić, Zaim Imamović, koji su odreda karijere gradili kao vokalisti Radio Sarajeva. Za razliku od uglavnom samoukih kafanskih pjevača, prezrenih u ona kao i u ova vremena, koji su činili estradni undergound, i još će proći godina i godina prije nego što dobace do Jugotona, a kada se to dogodi, bit će to rođenje nečega što će se onda zvati novokomponovana narodna muzika, pa turbo-folk, radijski pjevači bili su muzički školovana gospoda, bez obzira na to što nisu pohađali muzičke škole i većina ih je bila notno nepismena, ali se pjevanje na radiju smatralo školom. Osim što su svojim glasovima, uživo i preko magnetofonskih vrpci, popunjavali radijski program, oni su bili i važni za izgradnju kulturnoga i glazbenog identiteta jugoslavenske socijalističke zajednice, za očuvanje njezina nacionalno-kulturnog i teritorijalnog pluraliteta, te, nikako na kraju, za propagandu i marketing političkog režima.

Iako je za omotnicu albuma iskorištena ubava veduta sa čaršijskog sokaka, s kaldrmom, doksatima i obijeljenim fasadama od nepečene gline, koja je prigodno uokvirena zelenom bojom zastave, “Pjesme Herceg-Bosne” nisu sevdalinke. Samo je “S one strane Plive”, u izvedbi Zehre Deović, ubrojiva među takve pjesme te, možda, i “Zelen lišće goru kiti”, koju je pjevao Safet Isović, i koja je nekom nekad, vjerojatno, zazvučala kao i sevdalinka, premda je riječ o starogradskom šlageru, nastalom po tekstu slavnoga srpskog devetnaestostoljetnog pjesnika i slikara Đure Jakšića, i sa sevdalinkom i Bosnom ima samo te veze što takve pjesme Bosanci rado i uvjerljivo pjevaju. Zaista, “Zelen lišće goru kiti” u izvedbi mladoga Safeta Isovića zvuči moćno, lijepo i tužno, upravo onako kako treba.

Ali nešto su sasvim drugo “Pjesme Herceg-Bosne”. Recimo, “Marš XXIX divizije” i “Marš X hercegovačke brigade”, u izvedbama Instrumentalnog trija Matijević – Trkulja – Bogeljić, i grupe pjevača. Ove dvije pjesme zvuče gotovo zaumno, kao da dopiru iz neke ideološko-političke podsvijesti epohe ili iz romaneskne reinterpretacije ranih dana jugoslavenskog socijalizma, u kojoj su se izmiješale različite razine stvarnosti, a s njima i različiti žanrovi, melodije i glasovi, pa tako klasike s Radio Sarajeva i velikane sevdalijske i starogradske jugoslavenske povijesti čujemo kako odlučno i pomalo ljutito u “Maršu X hercegovačke brigade” pjevaju “sad naprijed Hercegovci vrli” i “nek’ zna ustaški gad”, da bi se odmah u istome stihu spomenuo i njegov četnički brat. Nisu ovo pjesme koje se više ne pjevaju, jer se one nikad nisu ni pjevale, nego su samo služile kao zaštitni znak režima, ali i svojevrsni alibi diskografskoj kući, te samim glazbenicima i pjevačima. Nakon što imaš snimljen “Marš X hercegovačke brigade” nitko te više ne može pitati ni što si radio 1941, ni kakve si to džeziste, rockere i protunarodne elemente objavljivao 1964. Problem s ovakvim pjesmama nastaje kada se jednoga dana svijet naglavce izvrne, komunizam se raspukne kao balončić od sapunice, a s njim i Jugoslavija, a ti se pred novim vremenom i novim običajima i vrijednosnim sustavom zatekneš s “Maršem X hercegovačke brigade”, pjesmom koju je sad nemoguće sakriti, premda se zapravo nikad nije pjevala. Spašava te samo to što su Jugoslavija i njezin samoupravni socijalizam funkcionirali kao savršen kolektivni i koruptivni melting pot, u kojem su se talili i pretalili u nove ljude praktično svi koji su u toj zemlji i u to vrijeme živjeli. I pošto je svatko u biografiji imao neki svoj “Marš X hercegovačke brigade”, koji je nakon 1990. nastojao sakriti, tako te za tvoja ogrešenja nitko nije ništa ni pitao, samo ako si u međuvremenu postao dobar i primjeran Srbin, Hrvat, Bošnjak, ili što te je već krštenicom i republičkom pripadnošću dopalo. Jugoslavija se i jest tako krvavo raspala, a na njenom je mjestu, izuzimajući Sloveniju, isklijao takav nacionalistički, klerikalni i klerofašistički korov kakvog nije bilo nigdje drugdje u istočnoj i postkomunističkoj Eruopi, zato što su prethodno svi, ili skoro svi, bili korumpirani komunizmom i jugoslavenstvom, marševima X hercegovačke brigade, koji su se mogli savršeno lako transformirati prema nacionalističkom obrascu. Napokon, čuješ li samo prvih nekoliko sekundi marša, i borben prvi stih “sad naprijed Hercegovci vrli”, ne možeš ni znati kamo i u čije ime taj naprijed vodi.

Ali prva pjesma na albumu veličanstvena je, takva da ne samo da ne da naslutiti ono što slijedi, nego u sebi sažima sav smisao pripovijesti o pjesmama koje se više ne pjevaju, a s njima i pripovijedanja o svim onim ljudskim životima i biografijama što su protekle niz Jugoslaviju, nadživivši je, a zajedno s njom i vlastiti životni okvir. Nakon Jugoslavije trebalo bi smisliti nešto za sebe, što će te osloboditi njezine sjene i spasiti od kužnih kolektiviteta koji su iz nje proistekli. Bijeg od nacionalizma i klerikalizma ne vodi prema Jugoslaviji, nego, paradoksalno, od Jugoslavije.

“Bilećanku” u duetu pjevaju Zaim Imamović i Radmila Jagodić. Strofa svakom, Zaim započinje, Radmila nastavi. Kao kad Johnny Cash pjeva “Hurt”, posljednju svoju pjesmu, koja ni po čemu i nije trebala biti njegova, a slušatelju se oči istog trenutka napune suzama, grlo mu se stegne, hvata ga blaga nesvjestica, srce se uznemiri, zatreperi pa se uzlupa, iskoči iz ritma, kao da je to i njegova, slušateljeva, posljednja pjesma u životu, kao da je posljednja pjesma na svijetu, poslije koje će nastati mrak, tišina i šum planeta koji se oko sebe i oko svega kreću, šum pustih magnetofonskih vrpci.

Zaim Imamović daleko je od vremena kad bi mu ovo bila zadnja pjesma, četrdeset i četri su mu godine, na vrhuncima karijere, pred sobom ima još tačno trideset godina života. Radmili Jagodić još nije ni trideset, ali je, opet paradoksalno, već učinila gotovo sve ono po čemu će je pamtiti. Rođena 1935. u Olovu, sarajevsko radničko dijete, tokom rata ostala je bez oca – ne znamo, a više nas nije ni briga kako je, na kojoj strani i od čije ruke poginuo – poniknula je iz one fine, uredne sirotinje, koja bi se potrudila da za djecu sve učini, da im da kruh u ruke i uputi ih u svijet, koji se u to vrijeme u svojoj cjelini i protežnosti širio od Baščaršije do Čengić vile. Radmila je završila srednju školu i zaposlila se u pošti, kao poštanskotelegrafski ispitivač. Rado bi i zapjevala, a imala je samo jednog pjevačkog uzora, čije će ime spominjati cijeloga života, i u vrijeme kad to više nije bilo potrebno, i u vrijeme kad se sve razišlo i raspalo: Zaim Imamović. I tako je, nekih pedesetih, u godinama oko Staljinove smrti, mlada PTT službenica najprije pjevala u kući, uz majku koja je isto tako lijepo pjevala, da bi se onda osmjelila pa zapjevala i izvan kuće, vođena glasom Zaima Imamovića.

U vrijeme kada su njih dvoje snimali “Bilećanku” već je skoro deset godina bila profesionalna pjevačica, zaposlena na Radio Sarajevu. Tu će i penziju dočekati, kao jedan od onih velikih pjevača i glazbenika koji zapravo nikad nisu kročili na estradu. Iako je pjevala na onodobnim hit-paradama, imala je solističke koncerte, objavila nekoliko singl ploča, uglavnom dueta s drugim, poznatijim i probitačnijim pjevačima i pjevačicama – među njima mi se u pamet usjekla i lijepu legendu u sjećanju ostavila “Tamna noći, tamna li si”, koju je pjevala u duetu sa Zorom Dubljević, i uz pratnju harmonikaškog dueta Ismeta Alajbegovića i Jovice Petkovića, a koju ću kasnije mnogo puta i usput čuti u mnogo raširenijoj izvedbi Rize Hamidovića – iako je, dakle, Radmila Jagodić bivala na velikim pozornicama, ona je zauvijek ostala pjevačica s Radio Sarajeva. Bila je to njezina umjetnost i njen kruh.

Pjevala je ona sa Zaimom prije “Bilećanke”, a pjevat će i poslije “Bilećanke”. Ali ovakvu pjesmu više neće otpjevati. Naprosto zato što ovakvih pjesama više niti nema. Nije napisana u slavu revoluciji, niti je spjevana u šumi, među partizanima. Iza nje ne stoje velike škole, predratne muzičke akademije i konzervatoriji, niti je njezin autor putovao u Rusiju i s izvora se napajao melodijama i ritmom široke ruske duše. Ruske je pjesme slušao u mitrovičkoj kaznionici i u logoru u Bileći. Iza Bilećanke ne stoji nijedna velika ideja, nego neobična lirska senzacija: zvuk teških vojničkih cokula po hercegovačkom kamenjaru, povremeni zvek metala kad udari o kamen, i noć iza kamenih zidova.

Zaimov glas raspoznao bi se među svim drugim glasovima, ali on nije nužno pjevač narodnih pjesama i sevdalinki. Otpjevat će sve, s manjim ili većim uvjerenjem, ali jasno se uživljavajući u ulogu lirskog subjekta, pripovjedača, antičkog junaka, glasa kojim je pjesma prvi put potekla. U “Bilećanki” čuješ njega, ali ne čuješ narodnog pjevača. U Radmilinoj, opet, dionici čuje se što ona inače pjeva. Ne samo da ona ima manje iskustva, nego je ona, za razliku od njega, samo pjevačica, i ne želi, ili nije u stanju, da iz jednoga lika prelazi u neki drugi lik. Ona “Bilećanku” samo pjeva, on je sasvim u njoj, on je lik iz pjesme.

Koju je napisao Milan Apih – Jure, partizanski prvoborac, prijeratni komunist i učitelj, rodom iz Celja. Priča o njemu mogla bi se ispričati od njezina kraja: Milan Apih umire nekoliko trenutaka prije početka opsade Sarajeva i velikog rata u Bosni i Herceogovini, ali nakon što se Slovenija već osamostalila, a rat u Hrvatskoj prekinut je potpisanim Sarajevskim primirjem – za posljednjih godina svog života Apih je tihi i razumni zagovornik slovenskoga nacionalnog izmirenja i podupiratelj one slovenske opozicije, okupljene oko Nove revije, koja će u službenome Sarajevu, kao i službenom Beogradu, biti kvalificirana kao fašistička, dok će se Slovence prilično otvoreno i s prezirom nazivati “bečkim konjušarima”. Ispričana od kraja, priča logično teče prema “Bilećanki”.

Ispričana otpočetka, priča će od “Bilećanke” logično voditi prema slovenskom nacionalnom pomirenju, s Jugoslavijom ili bez nje. Da se pitalo Milana Apiha, bilo bi s Jugoslavijom. Ali što ćeš kad Jugoslavija sebe samu nije htjela ili kad je Jugoslavija mogla sebe zamisliti samo kao političkoga monstruma, koji bi nastavio živjeti u 1945, tako što bi sve njezine narode i pojedince ucjenjivao jugoslavenskim jedinstvom.

Ispričajmo je, ipak, otpočetka, jer je početak poučan i neočekivano suvremen.

Kada se, sredinom tridesetih, pokazalo da se problem političkoga, nacionalonog ili rasnog delikta može rješavati mimo sudova i pojedinačnih suđenja, i to tako da se ne prenatrpavaju zatvori i kaznionice, dakle kada je Europa otkrila blagodati Hitlerovih koncentracijskih logora, različite su vlade Kraljevine Jugoslavije nastojale takvu praksu primijeniti i u Jugoslaviji, i tako riješiti sve probleme s komunistima, ostalim ljevičarima i republikancima, ako se republikanci opet budu pojavili. Prvi koncentracijski logor osnovan je već u siječnju 1935, i to u Višegradu, ali je već dva mjeseca kasnije zatvoren. Presudili su pritisak javnosti i činjenica da je Kraljevina, koliko god bila nesavršena, represivna i politički primitivna, u rudimentarnom smislu i u konačnom cilju ipak bila demokratska zemlja. Sabirni logori u koje bi se zatvarali ljudi bez formaliziranog suđenja mogući su samo za vrijeme rata, te u državama koje nisu demokratske. U takvim državama logor je prirodno stanje stvari i u vremenima blaženoga mira.

Nakon toga se vlast dosjetila da prikrije problem s legitimiranjem logorske prakse tako što su pri postojećim zatvorima otvarana odjeljenja za političke zatvorenike, koja su funkcionirala na način koncentracijskog logora i umnogome su bila izuzeta od pravnog sistema.

Nakon početka Drugoga svjetskog rata situacija se zakomplicirala. S jedne strane, vlasti su bile zastrašene međunarodnom situacijom, a onda i sve češćim štrajkovima i demonstracijama u zemlji, za koje su, ne bez razloga, sumnjičeni komunisti preobučeni i maskirani u nove sindikalne i političko-partijske forme, a s druge strane, jačanje Njemačke i Sila osovine ohrabrivalo ih je u kopiranju protudemokratskih rješenja u državi. Nakon 1. rujna 1939. i njemačkog pa ubrzo i sovjetskog napada na Poljsku demokracija u Europi više nije doživljavana kao društvenopolitički imperativ.

Nakon što je 26. kolovoza 1939. potpisan sporazum između srpskih i hrvatskih vođa Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka, koji je vodio u raspuštanje Narodne skupštine, Namjesništvo koje je na dužnosti zamjenjivalo malodobnog kralja donosi uredbu prema kojoj na Vladu prenosi zakonodavne ovlasti. Bio je to formalni kraj trodiobe vlasti i parlamentarne demokracije u Kraljevini Jugoslaviji, i sjajna prigoda za otvaranje koncentracijskih logora. Vlada Cvetković – Maček, u kojoj, da ni to ne bude zaboravljeno, sudjeluju i slovenski te muslimanski predstavnici, 15. prosinca 1939. donosi “Uredbu o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi”, po kojoj su upravno-policijske vlasti, sasvim zaobilazeći sud, mogle “uputiti na boravak u drugo mesto lica koja remete red i mir ili odrediti mesto stanovanja pod nadzorom vlasti”. Bila je to gotovo bezazlena formula za osnivanje koncentracijskih logora, među kojima će jedan, onaj u Kerestincu kod Zagreba, na kraju biti i logor smrti (što je i najveći osobni krimen Vladka Mačeka).

Slijede masovna uhićenja praktično svih dostupnih osoba koje su u policijskim evidencijama bile evidentirane kao kumunisti, i osnivanje koncentracijskog logora u Bileći, u prostorima stare austrougarske kaznionice, prethodne turske kasarne. Prvi logoraši u Bileću stižu 18. siječnja 1940, i formiraju se četiri logorska odjela, ispočetka u četiri sobe: slovenski, makedonski, srpskohrvatski i ženski. Prvi dolaze beogradski komunisti, uhićeni pred Novu godinu, među njima i trojica članova aktualnog Centralnog komiteta KPJ, Moša Pijade, Ivan Milutinović i Ivo Lola Ribar. Za njima dolaze Zagrepčani, Makedonci, Slovenci, Bosanci… Bilo je svijeta sa svih strana, uključujući i sve dostupne republikanske borce iz građanskog rata u Španjolskoj, koji su prema odluci iste vlade od 15. listopada 1939. repatrijalizirani i prihvaćeni kao slobodni građani.

Bileća je odabrana iz dva razloga: varoš na kraj svijeta, nema industrije, a gdje nema industrije, tu, pretpostavlja se, nema ni komunista, negostoljubiv pejzaž, oštra klima, mjesto kao stvoreno za jugoslavenski Sibir.

I u tom je Sibiru učitelj Milan Apih, onako za svoju dušu, u jednom naletu, napisao pjesmu o logorskoj četi koja se kreće kroz Bileću, između nijemih i naoružanih žandarskih straža. Pjesma lijepa, logorska, u njoj se spominju Sibir i daleka žuđena sloboda. Napisana u ritmički savršenoj formi, u trinaestercima, sa cezurom nakon osmog stiha, mogla se lako upjevati. Apih je po logoru zviždukao melodiju koja mu je sama došla i pjevušio svoju pjesmu, na jeziku na kojem nikad poslije neće biti pjevana, pa čak ni u Sloveniji, jer će ona druga verzija biti prejaka.

Tko je tekst Bilećanke preveo na srpskohrvatski? Postoje dvije verzije. Prema onoj koja se uvriježila, bio je to Moša Pijade. Prema onoj na kojoj je insistirao sam Milan Apih, bio je to Todor Vujasinović. Skloniji smo vjerovati autoru pjesme, nego partizanskoj historiografiji i mitologiji.

Todor Vujasinović bio je rodom iz Tešnja, završio je pravoslavnu bogosloviju, a onda je, u drugoj polovini dvadesetih, u Parizu studirao filozofiju. Tako je postao i član Komunističke partije Francuske. U Jugoslaviju se vraća 1930. i sljedećih nekoliko godina radi na partijskom organiziraju u centralnoj Srbiji. U travnju 1935. završio je na jednogodišnjoj robiji u Sremskoj Mitrovici. Po izlasku, 1937. postaje plan Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Na toj je funkciji i kao logoraš u Bileći. U ljeto 1941. komandant je Ozrenskog partizanskog odreda, jedan od organizatora ustanka u istočnoj Bosni. Vjećnik je na zasjedanjima AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, i ministar prometa u prvoj poslijeratnoj vladi. Dugogodišnji partijski i državni kadar iz Bosne i Hercegovine, ali bez prevelikih ambicija. Na kraju član Savjeta federacije, danas već zaboravljenog vijeća staraca, koje nije imalo veći politički značaj, ali je funkcioniralo, i danas funkcionira, kao dobar i pouzdan imenik umirovljenih prvaka revolucije.

Todor Vujasinović bio je obrazovan čovjek, darovit prozaist, pripovjedač i memoarist, i sve to pridonosi uvjerenju da je on prepjevao “Bilećanku” sa slovenskog, a ne Moša Pijace.

Prijevod od prvog do posljednjeg stiha vjerno prati metriku izvornika i samo u jednoj, inače meni najljepšoj strofi, bolje zvuči na slovenskom.

Ovako ta strofa glasi:

Daleč zdaj si domovina, nas izgnali so
Ko da krivi smo zločina, ker te ljubimo.

A ovako glasi prijevod koji se pjeva:

Daleko si zavičaju, mi prognani smo
Prognaše nas zbog zločina, što te ljubimo.

Ova je strofa, ovaj distih, ključ pjesme, mjesto oneobičavanja, na kojem se razotkriva i sam autor i jasnom biva tema pjesme. A, na neki način, od tog mjesta vodi jasan put do onoga uz što će drug Milan Apih – Jure stati pred kraj života.

Dvije su sudbinosno važne konstatacije u ovom distihu: prvom pjeva da je daleko zavičaj iz kojeg smo prognani, drugom pjeva da su nas prognali zbog zločina što ljubimo svoj zavičaj.

Iako riječ domovina u slovenskom ima drukčije značenje nego u hrvatskom i ostalim našim istim jezicima – jedan je to od onih, kako se to kaže, “lažnih prijatelja”, kakvih je u bliskim slavenskim jezicima mnogo – u ovom je slučaju tačnija i preciznija od riječi zavičaj. Dok je zavičaj mjesto na kojem smo se svikli, na koje smo se navikli, na kojem smo se navrnuli, gdje smo se rodili, rodno mjesto i rodni kraj, domovina je mjesto gdje nam je dom. U arhaičnim hrvatskim govorima, često tačnijim od suvremenoga hrvatskog, recimo u Konavlima, domovina je još uža od zavičaja, i njom se naziva djedovina – zemlja i posjed koju jedan naraštaj nasljeđuje od prethodnog naraštaja, od oca porodice, onog na kojemu je posjed. Domovinu je u Konavlima sramota dijeliti, jer se domovina smanjuje dijeljenjem između nasljednika, i razbija se bogatstvo roda i zajednice. Desetljećima i stoljećima formalno nepodijeljena, domovina je jedino važno što se ima. I, na neki način, jedino što se brani.

Etimologija riječi domovina u slovenskom je ista kao i u hrvatskom, kao i u konavoskom, kao arhaičnom i lokalnom hrvatskom govoru. Ali bi se moglo reći da je konavosko razumijevanje domovine najsupstancijalnije, najbliže prvom značenju. Slovenska bi domovina mogla biti metaforično shvaćena konavoska domovina, jer se metaforom uvijek širi polje značenja i razumijevanja. Hrvatska bi, pak, domovina mogla biti metafora metafore.

Riječ domovina u pjesmi je ljepša i bliža od riječi zavičaj.

U tvrdnji da smo u bilećki logor prognani iz svojih zavičaja nešto je što je suprotno poetici i politici partizanskih i komunističkim pjesama. One su redom kosmopolitske, svejugoslavenske, okupljajuće, u njima se osjećamo kao svoji na svome baš na svakom pedlju zajedničke nam jugoslavenske domovine. Pa tako i u Bileći. Zavičaj nije na cijeni unutar poetike pjesama koje se više ne pjevaju. Ne znam nijednu koja bi ga tretirala kao “Bilećanka”. Jer nijedna, uostalom, i nije pjesma iz logora.

Drugi stih je, pak, posve subverzivan. I silno važan za razumijevanje “Bilećanke”, slovenskog partizana Milana Apiha, a možda i slovenskog nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. Prognaše nas zbog zločina što te ljubimo! Naježim se od ganuća čim na ovaj stih pomislim.

To što Apih njime kaže, ne može se na drukčiji način reći i opet ne postoji niujednoj drugoj pjesmi.

Ni zbog proleterskog internacionalizma, ni zbog revolucije, ni zbog velikog ideala ravnopravnosti i bratstva svih ljudi i jednakih mogućnosti za sve, ni zbog opojne vjere u komunizam, ni zbog čega od svega toga nismo završili u koncentracijskom logoru u Bileći, nego zbog zločina što ljubimo svoje slovenske domovine, i u njima svoje bosanskohercegovačke zavičaje, i u njima opet svoje konavoske domovine. Iz perspektive Milana Apiha već je 1940. razlog za komunizam bio u ljubavi prema svome sirotom i osiromašenom Celju, prema tužnim slovenskim pokrajinama i prema Sloveniji, općenito. Jugoslavija u tome nije bila višak, niti se, iz perspektive prijeratnih slovenskih komunista, a zatim i iz perspektive Osvobodilne fronte, kao jedine uspjele primjene načela narodne fronte u južnih Slavena, postavljalo pitanje potrebe za Jugoslavijom. Slovencima je ona uvijek, do posljednjeg trenutka bila potrebna i poželjna, ali nakon što su se južna braća odrekla Jugoslavije tako što su je pretvorili u trojanskog konja, u zlatno tele, u zli totem čiji jedini je smisao da poništi slovenstvo Slovenije, Slovenci su se, zajedno s pjesnikom “Bilećanke”, lako odrekli Jugoslavije. Najlakše od svih. Zato što jedini nikad nisu sa njom kalkulirali, niti su Jugoslaviju vidjeli kao sredstvo za proizvođenje iluzije o vlastitoj veličini. Samo za Slovence Jugoslavija nije čarobno sredstvo za produženje penisa. Slovenija nikad nije bila, niti je imala ambicija biti, Jugoslavija u malom. Pa kad Apih zapjeva: “Daleč zdaj si domovina, nas izgnali so. Ko da krivi smo zločina, ker te ljubimo.”, čovjek se mora naježiti, jer to je, pored svega drugog, i pjevanje svijesti o zajednici, slovenskoj i jugoslavenskoj.

U pjesmi su i strofe koje se nikad nisu pjevale. Među njima i zadnja, kao optimistična poanta pjesme:

Bez pušaka, bajoneta, bude li nam poć’,
stupat će naša četa, slobodi nasuprot

Želja će se ispuniti, logor u Bileći bit će raspušten 25. studenog 1940, kad i posljednja skupina logoraša biva puštena na slobodu. Bilo ih je devedesetak, i svi će, nekoliko mjeseci kasnije, biti među ustanicima. Slobodi nasuprot, padali su kao klasje. Todor Vujasinović i Milan Apih pušteni su među posljednjima, tako da je pjesma iz logora izašla prije njih. Znali su je već i stanovnici Bileće, jer bi slušali logoraše kako pjevaju dok prolaze kroz mjesto. Neobično, ali logorski su čuvari i žandari poticali logoraše na pjesmu.

Zaim Imamović imao je glas ranjiva čovjeka. Bila je to temeljna njegova sudbina. I kad je zapjevao “Bilećanku”, melankoličnu logorašku pjesmu i vjerojatno najizvorniju od svih naših pjesama koje se više ne pjevaju, savršeno su se našli pjevač i njegova pjesma. Emocija se susrela s onim koji ju je umio izraziti. Apih, čija su glazbena znanja bila kao u svakoga onodobnog učitelja, slaba i ograničena, “Bilećanku” je upjevao s ruskom revolucionarnom pjesmom u uhu, premda će “Bilećanka” po svemu iznevjeriti slavni uzor. Pjesma je to koja u sebi ima nešto od kantautorske balade, više je glas pojedinca, nego kolektiva, i uvijek ju je bilo ljepše čuti u solističkoj, nego u zborskoj izvedbi.

miljenko jergović 20. 09. 2019.

Gost

Srce je Bog

Ponedjeljak je, početak travnja. Dan je kada bih trebao biti na Sepetarevcu u nastavku selidbe, ali ja ležim na malo uzdignutom stolu za preglede, gol do pasa, na tankoj papirnatoj plahti. Zagreb, ulica je Zvonimirova, tridesetak koraka od križanja sa Šubićevom. Ispunjen neobičnim, do sada nedoživljenim ganućem, promatram srce na ekranu ultrazvučnog aparata. Liječnik mi nešto govori, njegove rečenice su umirujuće, srce je dobro, nemamo razloga za brigu, ali ja ga ne čujem, naravno da je dobro, kako bi bilo nego dobro, osjećam kako mi se uzbuđenje skuplja u grlu i pokušavam pronaći usporedbu, pronaći nešto što će ovaj doživljaj staviti u neki prepoznatljiv kontekst, nakon čega ću moći da o njemu prestanem misliti.

Nije to kad otac – ili još bliže majka – gleda na ekranu svoje nerođeno dijete. Ništa prema tome ne osjećam. Nikada, niujednom trenutku u životu nisam poželio biti nekome otac, vlastito djetinjstvo nisam dovršio, otud i ova selidba, pa vjerojatno ni zato u sebi ne mogu probuditi ganuće majke – ili ipak oca – koja gleda svoje buduće dijete, tog aliena koji u njoj poput tumora raste i najvjerojatnije će je pratiti do kraja života.

Nema ničega duhovnog u prizoru fetusa na ekranu ultrazvučnog aparata. Njegov povijeni vrat i skupljena koljena kojim dodiruje vrh nosa, kao da leži u kovčegu na dnu kamionske prikolice, i neće biti rođen, nego će biti prokrijumčaren iz Sirije u Europu, preko neke od naših moralnih i emocionalnih granica.

Ovo je nešto drugo.

Stroj. Ili stvor koji se ritmično pomiče, skuplja se i širi, s dva ventila, dvije palice što jedna za drugom padaju po otvoru cijevi, zaustavljaju pa propuštaju protok tekućine, i sve je tako veselo, pomalo neobavezno i budalasto, kao da se evo sad taj stvor pomiče baš tako, jer je takva njegova slobodna volja, a u sljedećem bi trenutku mogao raditi nešto drugo.

Prizor je crnobijeli, pomalo mutan, sa čudnim sjenama i zamagljenjima, kao u rana vremena nijemog filma. I kretnje su takve, kao na nijemom filmu, ubrzane, nedovršene, kao da je nešto preskočeno, i nedostaje poneka slika u nizu pokretnih slika.

Srce je Buster Keaton. Ali samo kao utjelovljenje nečega većeg. Srce je Bog.

Umjesto razapetog Sina Božjeg i svih onih ikonografskih prikaza Oca, Sina i Duha Svetoga, po oltarima, zidovima i stropovima crkava širom svijeta, iza svećenikovih bi leđa trebao biti ekran plazma televizora, i na njemu ultrazvučna slika živoga ljudskog srca. Ili još bolje: u svakoj bi klupici, ispred svakog klecala umjesto Svetoga pisma ili molitvenika, ili iznad tih odavno pročitanih knjiga, trebao bi biti ekran na kojemu bi vjernik za vrijeme mise pratio svoje vlastito srce.

To srce je bez ikakve sumnje Bog.

Dok ga tako gledam na ekranu, i dok liječnik provjerava postoji li zadebljanje miokarda, izazvano dugom etapom povišenog tlaka, ja sam i dalje nevjernik, ateist koji je, međutim, uvjeren da bi njegov ateizam za razliku od visokog tlaka mogao biti bogougodan, da neće dovesti do zadebljanja miokarda, suženja arterija, kvara na zaliscima.

Nisam vidio nešto tako veselo i šašavo, slobodno od svih ljudskih slabosti, od svakoga svakodnevnog jada i jeda, kao što je srce na zaslonu ultrazvučnog aparata. Ono je, to srce iznad ljudi, nadčinjeno ljudskome razumu i svakoj čovjekovoj slabosti. Usprkos svemu, radi to što radi. Usprkos meni koji sam bio zabrinut sve dok ga maloprije nisam ugledao, i koji sam tu, a zapravo bih trebao biti u Sarajevu, na Sepetarevcu, jer me tamo čekaju još dva ormarića, nekoliko ladica i tko zna što još sve, usprkos svim preprekama, brigama i spriječenostima, državnim granicama, nacionalnim osjećajima i osjećajima napuštenosti, policijama dviju država i dvaju entiteta, koje kontroliraju brzinu i vrebaju koga će kazniti, rupama na cesti, benzinskim pumpama i crpkama – koje su tako inferiorne srcu, krajputaškim birtijama, prenoćištima i restoranima sumnjive kvalitete, betonskim novogradnjama kod Maglaja i Zavidovića koje nalikuju kulama i čardacima iz noćnih mora izazvanih vrućicom, malobrojnim i slabo osvijetljenim tunelima, i onom jednom, dugom i lijepom tunelu iza Zenice, koji je nazvan po prvome ožujku nakon jednoga prestupnog dvadeset i devetog veljače, usprkos katoličkom groblju na Stupu po kojem sipa garež auspuha koji silaze na grad, usprkos svemu što se pritom zbiva u mojoj glavi, srce jednako veselo i blesavo izvodi svoje neobične pokrete i drži ritam Svemiru i svemu čega u Svemiru ima i nema.

Pedeset mi je godina i imam visok tlak. Ustvari, imao sam ga do sljedeće večeri. Po jedna tableta norprexanila, svake večeri, i tlak je već blago ispod onoga osrednjeg mjerila od 130/80. Ali bez eksperimenata, smanjivanja terapije, potrage za alternativnim rješenjima. Ako postoji mala kemijska utjeha srcu, taj spoj perindoprilarginina i amlodipina, inhibitora konvertaze angiotenzina i kalcijskog antagonista, koji šire i releksiraju krvne žile, te smanjuju pritisak na srce, što bi me to moglo navesti da pomoć tražim u korijenu neke biljke koja raste samo na Tibetu i u sušenom listu trave koja niče na osojnim obroncima Bjelašnice? Zato što su to prirodni lijekovi? Ali gdje su granice prirode, tko ih je to postavio baš između norprexanila i korijena onoga tamo hrasta u dnu moje turopoljske bašče, u koji upravo gledam, dok tražim riječ koja mi nedostaje, i zašto bi srce bilo u nadleštvu prirode? Srce je, naime, Bog. Ukazuje se na ekranu ultrazvučnog aparata.

Kardiolog ne vjeruje da mi je tlak mogao baš toliko poskočiti bez nekog fiziološkog razloga. Šalje me da vadim krv, pa ispisuje dugi niz laboratorijskih pretraga koje bi trebale voditi uzročniku visokog tlaka. Često to nije samo jedan uzročnik, govori mi i već me priprema za ono što će uslijediti. Već mi je na ultrazvuk pregledao bubrege, ali njih nisam gledao na ekranu. Za takvo bi mi što trebalo zrcalo. A nisu ni zanimljivi. Ledvice miruju u paru, čekaju da niz njih proteče rijeka, nisu uvećane, pravilnog su oblika, i nema u njima cisti ni kamenja. Dva melankolična turska bubrega u tijelu zabrinuta čovjeka.

Pet dana kasnije odlazim na vađenje krvi. Laboratorij je u prizemlju trgovačkog centra, preko puta parka na Bundeku. Sunčano jutro, skoro će podne, djevojka na prijemu pita me jesam li natašte, jesam natašte, lijevo u dubini prostorije tri su zelene stolice za vađenje krvi, specijalno dizajnirane, poput električnih stolica i stolica za mučenje. Idem prema tamo, osjećam da sam prepoznat, druga mi djevojka govori nešto o mojoj knjizi, ljubazno se osmjehujem i sjedam, vaditeljica krvi vrlo je lijepa, i ona me je prepoznala. Gledam u stranu dok čekam ubod, jeste li preživjeli, ona pita, odgovaram da ovo jesam, kaže mi da još ne ustajem, neka ne mičem ruku da mi ne ostane modrica, da netko ne kaže da su mi oni to učinili, govori.

Mokraću sam već dao.

Tako se to kaže.

Hoćete li, molim vas, tamo dati mokraću, a čašu ostaviti tamo na onoj polici.

Dati mokraću? To zvuči loše. Nešto bi trebalo promijeniti s tim riječima.

Diktiram mail adresu moga kardiologa. Njemu će istog popodneva poslati nalaze.

Ujutro se čujem s njim. Svi nalazi su u granicama normale. Još lošeg služenja riječima. Trigliceridi, savršeni. Govori to kao neku pohvalu. Kao da ima mojih zasluga u tome što su trigliceridi savršeni.

Jeste li posljednjih mjeseci bili pod stresom? Je li se zbivalo nešto izvanredno? Obiteljska anamneza: roditelji, jesu li živi, od čega su bolovali i umrli, je li netko bolovao od visokog tlaka, jest majka, tokom menopauze…

O njihovim bolestima govorim upravo onoliko koliko je potrebno. Ili koliko mislim da govore drugi pacijenti. Kada bih pričao sve ono što znam, pomislio bi da sa mnom nešto nije u redu. Da sam opsjednut. Zašto bi netko znao sve bolesti svoje majke? Umrla je s navršenih sedamdeset. Njemu su bile osamdeset i dvije. Bio je internist. O, drago mi je, obraduje se kardiolog. Hematoonkolog, kažem. On klima glavom. S mojim ocem mimoišao se za jedan život. Meni je to zanimljivo. Njemu vjerojatno nije. Obojica su moji liječnici.

S osam godina operirao sam krajnike.

Prethodno prebolio šarlah.

Vidite ovo, govorio je, vrhom olovke pokazujući veselo srce, ne vidi se ništa. A često se, znate, vidi upravo to: operirane mandule! Jednostavno ostane trag. Srce ima svoju povijest. Ona se jasno može očitati. Forenzika srca. Rekonstrukcija života. I onoga što je bilo nad životom.

Od tog vremena, od kasne zime i proljeća kada sam bolovao od šarlaha, i od ljeta kada sam u sarajevskoj vojnoj bolnici operirao krajnike, prošle su četrdeset i tri godine. Ocu je tad bilo četrdeset i šest. Četiri je godine mlađi od mene, ali ozbiljniji i ugledniji. Ili se to meni čini da sam neugledan? Bio je važni liječnik toga grada, i nije htio da me operiraju na Koševu. Vojna bolnica je bila ozbiljnije mjesto.

Na postelji do prozora ležao je vojnik kojem sam davno zaboravio ime. Imao je problema sa sluhom. Jednostavno se jednoga jutra probudio posve gluh na jedno uho. Na drugo je dobro čuo. Bio je dobar prema meni, brinuo se. Kada sam u noći nakon operaciji išao u zahod, on se digao iz kreveta i pratio me. Čekao da piškim. Da bezdanu dam svoju mladu mokraću. I onda smo se zajedno vraćali. Spustio mi je ruku na rame. Hodnik je bio dug. Nisam mogao govoriti jer me je boljelo. Činilo mi se da naš povratak u sobu traje, traje i traje. Hodamo dugo, već duže nego što ležim u bolnici. Vrijeme koje sam uložio u hodanje duže je od vremena koje sam prethodno poživio. Osjećaj za vrijeme vjerojatno mi je poremećen od narkoze. Ali ja to ne znam. Osam mi je godina, ne znam što je osjećaj za vrijeme, nikada o tome nisam mislio, i ne znam da narkoza nešto može poremetiti. O svemu tome ću misliti kasnije, kada se budem sjećao vađenja krajnika. Tog izrazito neugodnog doživljaja tokom kojeg se zbila samo jedna lijepa, skoro čudesna epizoda. Odlazak u zahod i ovaj dugi, dugi povratak, koji još traje i trajat će sve dok ga ne ispričam do kraja.

Vratili smo se u sobu, ja u svoju postelju, a on još daleko, daleko do svoje. Ništa mu nisam mogao reći, jer me je boljelo grlo. Bili su to dani velike šutnje. Klauzura od mandula. Muk od krajnika. S godinama sam mu zaboravio ime. Nisam zaboravio da je bio iz Foče. Brinuo se za mene, iako mu to nitko nije rekao. Niti sam ja kome rekao da se on za mene brinuo. Nisam nikome ispričao da me je pratio do zahoda. Mislio sam u ratu, što li je bilo s njim. Sjetio bih ga se i poslije rata. A onda je malo-pomalo blijedilo sjećanje, blijedila je uspomena na pet dana u vojnoj bolnici i na tu dugu noćnu šetnju do zahoda.

Sjetio sam ga se kod kardiologa, dok je kuckao olovkom po veselom zaigranom srcu, i govorio da se na njemu ne vidi ništa, ni traga od bilo kakve povijesti, od vađenja krajnika i svega onog što je toj operaciji prethodilo.

Miljenko Jergović 07. 05. 2017.

Gost

Boja sljeza
Dok nemušti svijet bude slavio novu 2015. godinu, tačno u ponoćni sat, kada se 31. prosinac bude prelamao u 1. siječnja, zbit će se važan trenutak za povijest naših djetinjstva. Te noći navršit će se stoljeće od rođenja Branka Ćopića, pisca velikog, važnog i prokletog, koji nas je, više nego ijedan drugi, privodio užitku teksta i ovome životu koji živimo i živjet ćemo dok nas ima, bez obzira na sve prigodne statistike o kulturi nečitanja, tabloidna prenemaganja na temu kako narodu ne trebaju knjige, čežnjiva proroštva slabih i besplodnih hrvatskih pisaca kako književnosti dolazi skori kraj. Mogli bismo im odgovoriti naslovnom one, na hrvatski neprevedene zajedničke knjige Jean-Claudea Carrièrea i Umberta Eca: “Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga”, ali čemu, kad za književnost, i to onu popularnu, općeraširenu, prosvjetiteljsku, koja od djece čini ljude, a ljude pretvara u djecu, koja pripitomljava zvijer u čovjeku, a čovjekolike štakore prepušta njihovoj visokoparnoj nenačitanosti, postoji argument nad svim drugim argumentima: Branko Ćopić.

Njegova djela su tokom školovanja u više navrata bivala u obaveznoj školskoj lektiri: Ježeva kućica, Orlovi rano lete, Magareće godine, Bašta sljezove boje. To nisu bile knjige za odlikaše, nego za učenike u problemima, s jedinicama iz matematike i iz vladanja, te za one koji, zapravo, ne vole izmišljene priče i ne čitaju školsku lektiru. Takvi bi se potajice, da ih ne vide, kasnije vrzmali oko dječjih knjižnica, posuđivali i čitali druge Ćopićeve knjige. A kasnije su, sve do danas, književnost mjerili prema Ćopiću, tražeći još nekoga takvog pisca, da ga cijelog pročitaju i prouče. I ti si, kojem se život odavno sveo na čitanje, pa svakodnevno tabiriš i mnoge teško prohodne knjige, dan-danas sklon da onu drugu, takozvanu žanrovsku, humorističku, avanturističku literaturu mjeriš mjerilom Branka Ćopića. Pa ako nije dostojna Ćopića, onda je ne čitaš. A što to znači biti dostojan Ćopića? Isto što i biti dostojan Jaroslava Hašeka i velikoga Miguela de Cervantesa Saavedre. I jebem li ga tupog, tko god ne shvati usporedbu Cervantesovu s Brankom Ćopićem: pisac naših djetinjstva ravan je najvećem i prvom romanopiscu u povijesti po raskoši svoje mašte, po dobroti i uzaludnosti svojih junaka; kao što je Cervantes formativno utjecao na sudbinu španjolskoga jezika, tako je Branko Ćopić utjecao na sudbinu ovoga i svih drugih s njime istovjetnih jezika. Ćopić je vrhovna mjera imaginacije, duha i morala naših djetinjstva.

Pisao je poeziju po narodnoj matrici, osmerce, deseterce, dvanaesterce, koji bi se lako odguslali, i nije prema svom unutrašnjem zvanju bio pjesnik. Bolji je u basnovitim romanima za poslijevrtićki uzrast: “Doživljaji mačka Toše”, priča koja započinje dugim pasažom u kojem poljar Lijan nosi Tošu u vreći, da ga udavi u rijeci. Do danas ti ne uspijeva da tu scenu istisneš iz glave, na um ti pada u različitim prilikama, prema njoj mjeriš egzistencijalni užas glavnoga junaka, čitateljsku suživljenost s njim, napetost u iščekivanju katastrofe, vještinu pisca da neizbježivu katastrofu preusmjeri prema sretnom kraju. Kada bi se bavio savjetovanjem mladih pisaca, što ti, bezbeli, nije ni na kraj pameti, rekao bi im da, prije nego što započnu svoje mračne egzistencijalističke pripovijesti, obavezno pročitaju “Doživljaje mačka Toše”, jer će tamo naučiti što je egzistencija.

Knjige “Orlovi rano lete”, “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini” Ćopićeva su Pionirska trilogija; zabavni avanturističko-ratni romani ranoga dječaštva, u kojima je pisac razvijao onu istu omamljujuću naraciju u slavu nestašnih godina kao i Mark Twain u “Tomu Sawyeru”. Bio si miran, u sebe zatvoren dječak, ugrožen vršnjačkom srdačnošću, i jedva si čekao da odrasteš, pa da se više ne moraš miješati s njima. Sve velike avanture djetinjstva, sve doista uzbudljivo dogodilo ti se dok si čitao Branka Ćopića.

“Magareće godine” sljedeća su faza: apologija seljačke naivnosti i zaplašenosti gradom, započinje strašnom scenom, kada glavni junak bježi glavom bez obzira pred užasom vlaka koji sve dimeći i pišteći nailazi iz tunela. Glavni junak, možda i herojska ličnost ovog romana je DDH, ili Dule Dabić Hajduk, nagluh i prostodušan (“Dule Dabić Gluvaja, selo Gornja Suvaja”), s jakim osjećajem za pravdu, rođeni gromobran za nevolje. Slijedio je Nikoletina Bursać, propedeutički roman jedne već sustale epohe, koji ti nije bio zanimljiv ni uvjerljiv, kao ni “Osma ofanziva”. Obje knjige Ćopić je napisao po narudžbi trenutka – što ne mora uvijek biti loše – ali se dječje i odraslo čovječanstvo u međuvremenu tako transformiralo da s tim knjigama nisi uspostavljao dublji odnos.

“Bašta sljezove boje”, pak, pripada istom tragičnom nizu djetinje književnosti dvadesetog stoljeća kao: “Junaci Pavlove ulice” Ferenca Molnára, “Rani jadi” i “Bašta, pepeo” Danila Kiša, ali i “Dućani cimetove boje” Brune Šulca. Sve ono bolno i snovito, između djetinjstva i kasnoga dječaštva, između oca i Auschwitza, između nedužnoga prijatelja Zije i Jasenovca, sva ona ludost, muški histerični napadi, otac koji u red vožnje nastoji upisati i prošvercati svu spasonosnu mudrost čovječanstva, djed koji ne razlikuje boje, daltonist je, ali pravednički gnjevan na svakoga tko bi prepravljao njegov svijet i ispravljao njegove boje, dječak Nemeček što umire od tuberkuloze, i jedno duboko more elementarne ljudske tuge, koje će na kraju potopiti svijet, sve to je dvadeseto stoljeće u knjižnici sjećanja u tvojoj glavi, i u knjizi u kojoj zajednički bivaju, stopljeni u jednoga pisca i jedan tekst: Molnár, Kiš, Šulc i Ćopić.

Slijede dvije sumorne i subverzivne partizanske knjige: “Prolom” i “Gluvi barut”, objavljene 1952. i 1957. “Prolom” je prevratnički partizanski roman, ideološki problematičan u svome vremenu, a odlično napisan. Da ga je pisao netko drugi, a ne duhoviti i bezazleni dječji pisac, vicmaher i stihoklepac naše revolucije, završio bi zbog te knjige u zatvoru. Godinama je i desetljećima Ćopić okajavao svoju pobunu, izigravao dvorsku ludu režima, uveseljavao drugove, pričao im viceve, a kolege velike pisce spremno je uvjeravao u svoju sveudiljnu beznačajnost. Bio je Ćopić protejska figura, prorok svih popularnih, ali manje značajnih i beznačajnih pisaca. Voljeli su ga, od srca, i Andrić i Krleža. I on je volio njih, tako da se s njima ne takmi i ne uspoređuje, niti da se njihovim mjerilom mjeri. Rado je taj genij iskazivao strahopoštovanje, tko god je od njega
strahopoštovanje očekivao.

Bio je tužni protagonist socijalističke epohe. Uveseljavao je društvo i svijet, usrećivao radne ljude i građane, a da njega nije imao tko da usreći ni razveseli. Ćopić jedini nije imao Branka Ćopića, da oplemeni njegovu ljudsku tugu, nasmije ga i razonodi. Poživio je u toj tami, tmastoj i ledenoj, u slutnji ludosti i besmisla, obećanja novog nacionalističkog klanja. Kažu da je bolovao od depresije, i da se zato 26. ožujka 1984. vinuo s onoga beogradskog mosta, koji svaki put automobilom prelaziš kada stižeš u ovaj grad. Dok se pred tobom rastvara Beograd, pred očima ti je, u glavi, prilika Branka Ćopića koji prekoračuje ogradu. Uvijek se njega sjetiš, mora tako biti.

Drugovi su voljeli njegove anegdote. U jednoj, 1941. mladi Branko, nakon prvih ustaških klanja, među Krajišnicima agitira za bratstvo-jedinstvo, protiv bratoubilačkog rata, i taman misli da je narodu nešto istumačio, kad li se javi neki njegov daljnji kum: “Ama, čekaj Branko, šta si, brate, navalio prekinimo bratoubilački rat, te gradimo bratstvo i jedinstvo! Pusti nas, ako Boga znaš, da najprije završimo posao koji smo započeli, mislim, ovaj bratoubilački rat, pa kad završimo taj bratoubilački rat, onda ćemo graditi i to, kako ti kažeš – bratstvo i jedinstvo.” Smijali su se, i ništa nisu shvatili…

Tebi je, međutim, draže i svakim danom sve bliže ono pismo Ziji Dizdareviću, kojim se otvara “Bašta sljezove boje”, one riječi u kojima svršavaju sve naše tuge, a naš poraz nalazi svoj konačni smisao. Piše Ćopić: “Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. (…) Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici. (…) Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…”

Zbogom, dragi moj…

miljenko jergović 15. 11. 2014.

Gost

Holokaust je osjećaj žrtve koja se osjeća krivom što je preživjela

Među samoubojicama jedna je naročita vrsta: oni koji ne bi da svojom smrću opterete bližnje, pa se ubiju tako da se ne zna je li to bilo samoubojstvo ili nesretni slučaj. Primo Levi ubio se baš tako: nesretni slučaj, pad u stubišni bezdan zgrade u kojoj je živio cijeloga života, osim ono vremena što ga je proveo u partizanima i u Auschwitzu, a onda i u dugom, zaobilaznom povratku iz Auschwitza, koji ga je vodio preko Poljske, Bjelorusije, Ukrajine, Rumunjske, Madžarske, Austrije, Njemačke, opet Austrije, kada su se onim istim željeznicama koje su prethodno ljude odvozile u logore milijuni raseljenih Europljana vraćali svome domu ili nekoj od bezbrojnih iluzija o domu. I onda se tako, nepune četrdeset i dvije godine po povratku iz Auschwitza, vinuo u prazninu tako da nitko ne bude siguran što se, zapravo, dogodilo, ali i kada je, ustvari, umro Primo Levi, 11. travnja 1987. ili četrdeset i dvije-tri godine ranije, u logoru.

Rodio se 1919. u Torinu, u obitelji liberalnoj, poluasimiliranoj židovskoj obitelji. Otac Cesare radio je za poznatu madžarsku tvrtku Ganz, koja se, između ostaloga, bavila proizvodnjom električnih transformatora, tramvaja i dijelova za električnu željeznicu, pa je veliki dio vremena provodio putujući u Budimpeštu. Mati Estera, koju su zvali Rina, formalno je bila domaćica, ali je svirala klavir, kao i Cesare bila je strastveni čitatelj književnosti. Živjelo se dobro i mirno, u stanu u Corso Re Umberto broj 75, u stanu koji je Rinin otac, Primov djed, Cesare Luzzati, kupio kćeri prije njezina vjenčanja. Istina, taj je život od najranijega Primova djetinjstva bio određen činjenicom da je obitelj bila segregirana, da su samom činjenicom svoga židovstva u fašističkoj državi bili građani drugoga reda.

Valja znati, i ne zaboravljati, da je Benito Mussolini 1929. potpisao ugovor s Vatikanom, znamenit kao Pacta Lateranensia, po kojemu je u fašističkoj državi katolištvo jedina i državna religija, Crkva postaje partner države u pitanjima obrazovanja i društvenih odnosa, a druge se religije, najprije židovstvo, dovode u status “toleriranih kultova”. (Lateranski ugovor je 1945. preuzela i nova Republika Italija, da bi ga tek 1984, opet sporazumno, radikalno revidirala…) Od te godine i službeno započinje era “mekanog”, po život manje opasnog, ali svejedno ponižavajućeg službenog antisemitizma u Italiji, koja će potrajati sve do 1938, kada će Italija, usklađujući svoje zakone sa zakonima Hitlerove Njemačke, donijeti oštrije rasne propise – po kojima će, recimo, biti osujećeni brakovi između Talijana i Židova, iako će u praktičnom životu sve do Mussolinijeva pada i njemačke okupacije uvjeti za Židove u Italiji ostati neusporedivo povoljniji nego u Hitlerovoj Njemačkoj.

Ove su okolnosti formativno određivale dječaka iz liberalnije obitelji i mnogo više nego što bi ga odredile da je odrastao u konzervativnoj, vjerničkoj židovskoj sredini. Djetinjstvo mu je prolazilo u uzaludnim nastojanjima da bude ono što je on mislio da jest, a ne ono što su drugi mislili da jest. Često je bio jedini Židov u razredu, sitan i povučen, izložen maltretiranjima razrednih drugova, ali i profesora bilo fašističke, bilo katoličke inspiracije. Jednima je bio kriv što nagrđuje čistu talijansku rasu, drugima što su njegovi razapeli Isukrsta. On se, pak, smatrao Talijanom, kao što su mu se otac i majka smatrali Talijanima. Bio je član fašističke mladeži (Balilla), dok god mu je to zakon dopuštao. S petnaest godina upisuje licej, gdje se u razredu našao s još šest Židova. Ali usud mu je da uvijek bude prvi na zubu. U to vrijeme odlučuje postati kemičar.

Roditelji, koji se više baš nisu voljeli – otac je varao majku, pokušavali su na sve načine njega i sestru sačuvati od sudbine koju im je namijenila zajednica. Majka ih je, sve do kasnih adolescentskih godina, svakog raspusta vodila na selo, gdje bi živjeli usred neke umjetno stvorene idile, a otac je preko svojih veza učinio sve da se Primo redovno školuje i da se upiše na fakultet. Na kraju je u svemu tome dječak imao i sreće, jer je pripadao posljednjoj židovskoj generaciji kojoj je omogućen završetak srednjeg školovanja i upis na fakultet. Nakon što se upisao, Židovima je zabranjen pristup univerzitetu, ali onim upisanim u prvi mah nije onemogućeno studiranje. I tako se uspio provući sve do diplomskog ispita. Jedva je pronašao profesora koji bi mu bio mentor, a na diplomi mu je stajala napomena o rasi, koja je praktično značila da se s takvom diplomom nigdje ne može zaposliti. Godina je 1941.

Sljedeće godine na crno nalazi posao u rudniku nikla. Prihvaća ga, uz grižnju savjesti: jasno mu je da će raditi za njemačku vojnu industriju. I to pod lažnim imenom i s krivotvorenim papirima. U to vrijeme umire mu otac. Sve do pada Mussolinijeva režima Primo Levi snalazi se i preživljava na različite načine, a onda, kada s njemačkom okupacijom, pa formiranjem Mussolinijeve marionetske Republike Salo, uvjeti za preživljavanje postaju praktično nemogući, najprije pokušava pronaći mater i sestru, koje se skrivaju izvan Torina, a zatim se priključuje partizanima iz pokreta “Pravda i sloboda”, među čijim je vođama bio i Sandro Pertini, budući predsjednik Republike.

Levijeva grupa nije imala sreće, jer ih već 13. prosinca 1943. uhićuje fašistička milicija. Prema zakonima Republike Salo, svaki uhićeni partizan – tojest, svaki komunistički bandit – ima biti strijeljan, osim Židova koji, po rasnoj pripadnosti, spadaju pod njemačku jurisdikciju. Tada je prvi put u životu javno izgovorio da je – Židov.

Odvode ga u logor blizu Modene, koji je još uvijek pod talijanskom ingerencijom. Tamo ostaje sljedeća dva i pol mjeseca. S njime pristojno postupaju. Nitko ga ne tuče, ne gladuje. Sredinom veljače slijedi predaja logora u njemačke ruke, a zatim, 21. veljače 1944. transport u stočnom vagonima, sve do Auschwitza. Tamo mu je na podlaktici tetoviran broj 174517. Od 650 Židova iz njegova transporta sljedećih jedanaest mjeseci preživjet će dvadesetorica. Primo Levi bit će jedan od njih. Prosječan životni vijek novog logoraša u to je vrijeme – tri mjeseca.

Znao je njemački. Igrom sretnih okolnosti njegova je struka u Auschwitzu bila od koristi. Radi u pogonu za proizvodnju gume. Nastoji biti što neprimjetniji. I brzo savladava životinjsko umijeće preživljavanja. Krade materijal iz kemijskog laboratorija, pa ga onda razmjenjuje za hranu. Snalazi se. Tokom duge zime 1944. na 1945. uspijeva izbjeći fizički rad na otvorenom. Gleda kako umiru oni koji se slabije snalaze. Ili jednostavno nemaju sreće. U svakoj od tih smrti upisana je i njegova krivnja – to što je živ.

Prije nego što je Crvena armija oslobodila Auschwitz, njemačka posada od 18. siječnja 1945. nadiže logoraše i njih 60.000 tjera u marš prema zapadu, što mnogi neće preživjeti. Ne diraju samo bolesnike u stacionaru i kolonije umirućih. Čak ih niti ne likvidiraju. Jednostavno ih ostave. U sljedećih sedam do devet dana, prije nego što 27. siječnja u tri popodne sovjetske jedinice ne uđu u logor, od gladi, žeđi i bolesti umirat će i ti ljudi. Na dan osobođenja živih je bilo oko 1200. Sljedećih dana umiru oni kojima više nije bilo pomoći. (I to valja nezaboravljati: u posljednjim borbama za oslobođenje Auschwitza poginula su 232 sovjetska vojnika…) Primo Levi se nalazio u stacionaru jer se malo prije razbolio od šarlaha. Opet je imao sreće, jer je malo vjerojatno da bi preživio marš.

U Torino se vratio zarastao i mršav kao avet, u staroj crvenoarmejskoj uniformi. Stigao je u Corso Re Umberto broj 75, i mjesece će zatim potrošiti u pokušaju da sklopi i sakupi svoj u međuvremenu rasuti svijet, sve dok na koncu ne shvati da taj svijet više ne postoji, da ga nigdje nema, i da mu, zapravo, nije ostalo ništa osim njegove jedinstvene patnje. Ta jedinstvena patnja najpreciznije bi se mogla zvati Holokaust. Tih dana, mjeseci i godina, u Torinu i Italiji, kao ni širom Europe, iskustvo Holokausta zapravo nikoga nije zanimalo. Nikoga nisu zanimali logori. Novonastala društva nisu mogla podnijeti priču o tome, i dugo je, sve do pred kraj šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, neće podnositi. Holokaust će grunuti u naše domove, kao temeljno iskustvo Europe i novog Europljanina, prvenstveno zahvaljujući Nijemcima i njihovoj katarzi. U početku, i dugo poslije, Holokaust su kao temu vlastitih života masovno izbjegavali i oni koji su ga preživjeli. Uglavnom zato što ih je mučila grižnja savjesti zbog najvećega zlodjela koje su poznavali, zlodjela preživljavanja.

Primo Levi ostao je kemičar. Silom prilika postao je pisac. Jedan od najvažnijih u našemu vijeku. Njegovu prvu knjigu “Je li to čovjek?” odbili su svi veliki talijanski izdavači, i objavila ju je, u 2500 primjeraka, malena nakladnička kuća Da Silva. Ljudima je bilo nepodnošljivo ono o čemu Levi piše. Kasnijim svojim knjigama on će ih polako privoditi temi. U knjizi “Periodički sistem”, jednoj od najneobičnijih koju sam pročitao, i o kojoj bi se moralo posebno pisati, Levi je spojio kemiju i židovstvo, Holokaust, život… u jedan prirodni, duši blizak spoj.

Umro je nesretan zbog hladnoratovskih naklapanja o zlu svih totalitarizama. Smatrao ih je relativizacijom nacizma. Nema drugog totalitarizma, govorio je, koji bi krivio tek rođeno dijete. A tek rođeno židovsko dijete pred rasnim je zakonima jednako krivo kao i svaki drugi Židov.

miljenko jergović 28. 01. 2017.

Gost

Miljenko Jergović

Osjetim sram za druge, oblije me transfer blama, kad na ovome mjestu netko zucne nešto protiv demokracije, naglašavajući kakva su sve zla počinjena u ime demokracije. Još gore biva kad mi, na spomen zločinačke uloge naših naroda i narodnosti, te njihovih pojedinačnih predstavnika, u kojekavim genocidima i u jednom i jedinstvenom Holokaustu, kojekoji krenu trabunjati o zlima Zapada i njihovoj negativnoj ulozi u Holokaustu. Grozan me sram spopadne, i grozan osjećaj nemoći.
Na današnji dan, prije sedamdeset i šest godina, započela je munjevita akcija danskog pokreta otpora, da iz okupirane Danske evakuira svih 8000 svojih sugrađana, Jevreja, kojima je nacistički okupator namijenio put u logore i u smrt. Za razliku od vlasti NDH, koje su prednjačile u ubijanju hrvatskih Židova, i okupacijskih vlasti Nedićeve Srbije, koje su udarnički skupljale srpske Jevreje i izručivali ih Nijemcima, te ih tako slali u dim i u smrt, Danci su postupili drukčije. I zato imaju moralni kredit sve do kraja svijeta, jer su naprosto bolji ljudi od nas. Tačka. Nema dalje, nema komentara.
Na današnji dan je, godinu dana kasnije, ugušena pobuna u Varšavskom getu. Te Jevreje nije imao tko da spasi. Danaca nije bilo u blizini. Ni Danaca, ni Bugara, ni pravednika među narodima.
Povodom ovoga svega, pročitajte još jednom moj tekst o Primu Leviju i o osjećaju onog tko je među nama preživio Holokaust, o osjećaju onog koji nije imao tu sreću da se rodi među Dancima ili Bugarima:

Gost

Essay ili zašto pismenost više nije uvjet za polaganje državne mature

Esej je slobodna prozna forma, u pravilu nonfikcionalna, koja ne pretendira na cjelinu mišljenja, niti na zaokruženost teme. Esej je fragment koji se bavi fragmentarnošću svijeta. Sukladan je s načinom čovjekova mišljenja, te se iz umjetničke i publicističke proze često selio u znanstveni tekst. Ujedno, esej je, možda uz roman, prozna i književna vrsta kojoj je najteže odrediti granice. Eseja ima ovih i onih, ovakvih i onakvih, od Michela de Montaignea, koji se obično smatra utemeljiteljom žanra (nabaviti i obavezno dugo čitati trotomno De Montaigneovo izdanje, u lijepom prevodu Vojmira Vinje i u nakladi zagrebačkog Disputa), do Danijela Dragojevića, čiji je esej otvorena prozno-pjesnička forma (u antikvarijatima potražiti i skupo platiti njegov “Rasuti teret”, u nakladi beogradskog Nolita), ili do Milivoja Solara i Zdenka Lešića, koji su pisali izvanredno uzbudljive eseje na uže znanstvene i književne teme.

Ali ono o čemu se ovih dana govori u povodu još jedne nadasve živopisne odluke ministrice obrazovanja Blaženke Divjak nije esej, nego je slobodni sastav, kako se rečena školsko-ispitna vrsta u hrvatskim školama zvala još šezdesetih, sedamdesetih i ranih osamdesetih, e da bi je zatim neki dokoni jezikoslovac, neostvarenih pjesničko-domoljubnih ambicija, preimenovao u sastavak. E, taj je slobodni sastav pratio naše školsko obrazovanje od opismenjavanja u prvom razredu osnovne, pa sve do pred maturu. U tih jedanaest ili dvanaest godina svaki bi se učenik napisao i nasastavljao nekoliko desetina, a možda i koju stotinu sastava ili sastavaka, koji nisu imali veze s Michelom de Montaigneom, ali su, bez ikakve sumnje, bili najvažnija tačka našega školovanja. U slobodnom sastavu na zadanu temu – što onda znači da sastav i nije baš bio sasvim slobodan – na provjeru je dolazilo sve: učenikova urednost, njegov rukopis, rječnik i rječitost, sposobnost slobodnog mišljenja i prosuđivanja, opća kultura i konkretno znanje. Slobodni sastav iz hrvatskog jezika – koji se u to vrijeme u Hrvatskoj zvao “hrvatski ili srpski”, a u ostalim jugoslavenskim republikama “srpskohrvatski ili hrvatskosrpski” – oduvijek je donosio odgovor o smislu i cilju samog školovanja. Išli smo u školu da bismo bili u stanju napisati slobodni sastav iz hrvatskog. U tom će sastavu biti sve, ili skoro sve ono što će nam zatim trebati u životu, onom poslovnom, ali i privatnom i društvenom. Mimo slobodnog sastava još su samo tablica množenja i dijeljenja. Sve drugo u školi se usput saznavalo i učilo.

A onda je devedesetih, u nekoj od mnogobrojnih obrazovnih reformi, nekakav lokalni snob ili snobica, snobuša, po starom dobrom običaju da se plagira i prepisuje sve ono što se ne zna i ne razumije, pronašla da se po amerikama školovanje uveliko zasniva na pisanju eseja. A kako dotična, ili dotični nije znao što je slobodni sastav ili sastavak, u hrvatskim se školama našao učenički esej, koji ćemo odsad pa u buduće, ne samo zbog razlikovanja rečenog teksta od časne književne vrste, nego u spomen na sve obrazovne snobove i snobuše, hohštaplere i hohštaplerke, nazivati kako i treba, i kako to stoji u amerikanskom izvorniku – essay.
Učenički essay je, dakle, u nezavisnoj i sve manje neovisnoj Hrvatskoj nastavio obavljati funkciju slobodnog sastava iz hrvatskog, sve dok u vrijeme državnih matura 2019. problem s hrvatskim školovanjem nije kulminirao, sve dok nije vrhunio, kako bi se to ljepše i tačnije reklo.

Dogodilo se, kako čujemo, to da su rezultati na državnoj maturi bili toliko loši da ih više nikakva politička ni socijalna šminka nije mogla sakriti. Zašto nije mogla? Pa zato što je pri školskom i svakom drugom ispitivanju moguće prikriti sve, osim nepismenosti. Testovi sa zaokruživanjem tačnih odgovora ionako funkcioniraju po principu sportske kladionice, usmeni odgovori štimaju se i namještaju prema potrebama i ograničenjima društvene zajednice – jer, zaboga, ne mogu naši đaci biti pametniji, artikuliraniji i razgovorljiviji od ostalog građanstva – jedino što je doista nemoguće sakriti jest neobučenost, nesposobnost mladih ljudi da mozak primoraju na proces mišljenja, koja se, pak, jedino jasno vidi u pisanom tekstu, u essayu, dakle. Nije problem što oni ne znaju red riječi u hrvatskoj rečenici, jer ako ne čitaju dobru književnost, a vidimo da je, uglavnom, ne čitaju, onda nemaju gdje niti da uče o redu riječi u rečenici, o kojemu, uostalom, većeg računa ne vode ni urednici naših novinskih šareniša, a o dalekovidnicama i krugovalu da zbora i ne zborimo. Nije problem ni to što učenici u časovima državne mature dožive kolektivnu senzaciju obezriječenosti i obezjezičnosti, pa im se čini, mučenicima, da za njihove misli nema u ovome jeziku adekvatnih riječi; nije dakle problem što im je rječnik materinjeg hrvatskog sveden na petstotinjak svakodnevnih riječi, te još toliko termina iz psovačke i crkvene terminologije. Nije čak problem niti to što velik dio njih s pouzdanjem ne zna ni to kako se slova slažu u riječi, a možda ne znaju ni svih tridesetak slova hrvatskoga alfabeta. Problem je što oni nisu u stanju misliti, i što će to darovitiji među njima naučiti tek kada pođu na studije u inozemstvo i promisle na stranome jeziku. Eto, u tome je problem s maturskim essayom iz hrvatskog.

Blaženka Divjak omogućila je budućim maturantima da izbjegnu sve nevolje koje proisteknu iz njihove suštinske nepismenosti i s dvanaest izgubljenih godina djetinjstva i adolescencije, koje su im, uglavnom, protekle u religijskoj i političkoj indoktrinaciji, a da nisu naučili ama baš ništa. Ministrica kaže da essay više neće biti eliminatoran, nego da će skupa s usmenim ispitom (ili možda onim kladioničkim testom?) tvoriti aritmetički prosjek ocjene iz hrvatskog jezika, jer, veli gospođa, “nema pouzdanog instrumenta kojim se on ocjenjuje”. Ustvrdivši da “nema pouzdanog instrumenta kojim se” essay “ocjenjuje”, vrlo je hrabro zanemarila posljednjih četiri-pet tisuća godina čovjekove civilizacije. Tokom tog su se i tolikog vremena razvijali ne samo “pouzdani instrumenti” za ocjenu nečijega, svejedno čijeg, teksta, te načina i sposobnosti slobodnog mišljenja, nego je u tom vremenu nastajao i sam tekst, kao najsavršeniji i sasvim egzaktan način izražavanja čovjekove misli.

Dakle, ako je Blaženka Divjak u pravu, tojest ako je ona baš sasvim sigurna u ono što govori, kada kaže da nastavnici nemaju načina da “pouzdano” ocijene učenički essay iz hrvatskog jezika, tada ni učenici nemaju načina da napišu svoj essay. Radi se, naime, o istoj vrsti “pouzdanosti” na kojoj je zasnovana ne samo naša pismenost, nego i sposobnost rasuđivanja. Kaže li gospođa Blaženka Divjak da nastavnici nisu u stanju pouzdano rasuđivati? Važno je to pitanje, jer bi, možda, roditeljima iz razloga sigurnosti bilo bolje da djecu više ne šalju u školu. Vjeroučitelje mogu primati i doma.

Ali ne bi se moglo reći da ministrica ne pokazuje znakove kontinuiteta u svom ministrovanju, da ne kažemo i načinu mišljenja, budući da ne možemo “pouzdano” znati je li tu uopće o mišljenju riječ, jer jednako kao što je nastavnike učinila nenadležnim za ocjenjivanje đačkih essaya iz hrvatskog jezika, tako je prethodno sve one koji o književnosti i o školskoj lektiri imaju blage veze, koja se inače stječe čitanjem književnosti i školske lektire, učinila nenadležnim oko toga je li neki književnik vrijedan ili nije. I to je za nju nekako nedovoljno egzaktno i nepouzdano. Pouzdana je, čini se, samo školska kladionica i dragi Bog, kojemu se prije školskoga testa pomolimo da nam pomogne da zaokružimo tačne odgovore.

Konstatacija da “nema pouzdanog instrumenta kojim se (…) ocjenjuje” učenički esej ili bilo koji drugi tekst napisan ovim jezikom uvredljiva je po hrvatsku pismenost i kulturu. Ali kako prosječnom hrvatskom liberalu nije baš nimalo stalo do hrvatske pismenosti i kulture, onda ministrica Divjak u HNS-u može naći svoje prirodno stanište. A ako ni prosječnom hrvatskom nacionalistu nije do istoga stalo, tada vijest o essayu neće naročito uznemiriti ni Plenkovićevu vladu. A roditelji naših učenika? Njima bi se od straha smrznula krv u žilama kada bi na čas postali svjesni što sve impliciraju ministričine riječi. Jednostavnije im je, međutim, da misle o tome kako će njihovoj djeci biti lakše na državnoj maturi.

miljenko jergović 08. 10. 2019.

Gost

Ima li Boga ako djeca u Hrvatskoj bojkotiraju Židove?

Na priredbi u Kazalištu lutaka preživjeli logoraš iz Auschwitza je učenicima sedmih i osmih razreda rekao da, po njegovom osjećaju, nema Boga. Da ga ima, ne bi dopustio holokaust, ne bi dopustio Srebrenicu. Iako je osamdesetogodišnjak, izgovorio je to svojim vršnjacima. Iz Auschwitza je, naime, živ izašao s nenavršenih trinaest, u vrijeme kada bi, po današnjem redu stvari, završavao šesti razred. Tada je vidio ono što ga je nagnalo da, skoro sedam desetljeća kasnije, sebi ravnima iznese svoje otkriće. Trebao je to biti dramatičan trenutak, u kojem ćemo stati pa razmisliti što da jedni drugima kažemo.

Recimo, Czeslaw Milosz bi rekao: “Čak da Boga i nema, čovjeku nije sve dopušteno. Čuvar je brata svojega, i nema pravo brata svojega žalostiti pripovijestima kako Boga nema.” Ali što bi Milosz da mu trinaestogodišnji dječak, u osobi osamdesetogodišnjeg starca, slavnoga holivudskog i jugoslavenskog producenta, kaže da Boga nema, jer kad bi ga bilo, bio bi to neki zli bog, jer je dopustio holokaust i Srebrenicu? Možda bi zanijemio, jer postoje životna iskustva, mučeništva postoje, pred kojima se može samo nijemo i pognute glave stajati? Ili bi, kao fra Petar Anđelović, Bog da mu dušu prosti, rekao samo to da je “Bog, možda, prespavao Srebrenicu”. S vjerom i nimalo blasfemično, ali s neizmjernom ljudskom tugom, na koju čovjek ima jednako pravo, kao i na sumnju. Ta tuga je ono što čini ljudsku i metafizičku zajednicu velikoga bosanskog fratra i dječaka iz Auschwitza.

Roditelji zadarskih osmoškolaca su, kako pišu novine, ostali gnjevni zbog predavanja Branka Lustiga o holokaustu, a posebno zbog toga što je njihovoj djeci rekao da Boga nema. Jednu je nastavnicu, za koju se u početku tvrdilo da je djevojčica, pa što da ne, neka i ostane djevojčica, uvrijedio film, prikazan uz predavanje, jer u filmu – na metaforičan način – dječak, koji će biti umoren zato što je Židov, optužuje Crkvu i kršćane za sudbinu svojih bližnjih i cjelokupnoga svog roda. Njoj se osamdesetogodišnji dječak iz Auschwitza ispričao, ali se roditeljima nije ispričao, jer ne zna kako bi to učinio. Samo je iznio svoje uvjerenje da Boga nema, što je u svakoj slobodnoj ljudskoj zajednici, još od revolucionarne 1789. godine, jednako uvredljivo kao i javno iznošenje tvrdnje da Boga nesumnjivo ima. Vjera ne počinje od Boga, nego od razgovora o njemu, osobito s nevjerujućima, i što je, također, važno: barem petstotinjak godina, ako ne i od svetoga Pavla, vjera počinje od sumnje u Boga. Od toga spava li Bog? Ima li ga uopće?

Osobno, bio bih miran kada bih mogao povjerovati u totemističko-marksistički koncept vjerovanja u Boga, među zadarskim očevima i majkama. Tada bi njihova neprimjerena pobuna protiv Lustiga, kao i niz novinskih napisa koji su ih u tome slijedili, bili samo posljedica metafizičke zapuštenosti, iz koje bi, valjda, proizlazila i potreba za njihovim obraćenjem, vjerskim i vjerničkim odgojem, čitanjem i razumijevanjem nekih vrlo jednostavnih tekstova. Ali kako zadarske matere i očevi, učitelji, učiteljice, nastavnici, neće ubiti američkoga ambasadora nakon što se netko u Americi odvaži ustvrditi da Boga nema, niti će raditi sve ono što se inače radi u društvima čiji pripadnici nisu u stanju prihvatiti da je i sumnja činjenica vjere, kao što se i blasfemija zabranjuje sebi, a ne drugima, dakle, kako zadarske matere i očevi u skladu s nacionalnim prosjekom psuju Boga, i ne ubijaju se međusobno zbog izgovorene psovke, izvjesno je, na žalost, da im je dječak iz Auschwitza zasmetao već samom svojom pojavom, te da sam razgovor o holokaustu – pa čak i onom njegovom prevladavajućem dijelu koji su proveli Nijemci – doživljavaju kao uvredu svojoj vjeri i naciji. To je ono što čovjeka, možda, uznemiri i potrese. A onda je, kao potvrda, uslijedio kninski bojkot sata posvećenog holokaustu, koji je bio jednodušan i jednoglasan. Osamdesetogodišnji dječak iz Auschwitza suočio se s Hrvatskom.

Nekako u isto vrijeme, nevezano uz temu o kojoj je bio pozvan govoriti, biskup Mile Bogović narugao se, poimence, Slavku i Ivu Goldsteinu, e da bi se preko njih – vrlo izravno, ne posežući za metaforama, obračunao s javnim obilježavanjem ustaškoga logora smrti kod jame u Jadovnom. Nagnuo se, šeretski, prečasni otac nad Šaranovu jamu, zavirio u nju kao u duboki bunar – kad ono ničega unutra! Konsultirao, strogo znanstveno, Mile stručnjake speleologe, koji su dolje silazili – kad ono ničega unutra! Istini za volju, veli Bogović, možda se u manjim okolnim jamama i pronađe neki kostur, ali tko zna čiji je i otkad, pomislit će vjerna jaganjčad ovoga pastira. Za razliku od Lustigove tvrdnje da Boga nema, Bogovićeva tvrdnja da Jadovna nema, u hrvatskim medijima nije izazvala nikakvu reakciju.

Ne bismo činili razliku između prečasnog Mile i zadarskih očeva, ne bismo ga ni spominjali, pošto se njegov stav o ustaškim zločinima – tojest njihovom nepostojanju – ne razlikuje bitno od onoga što već nekoliko mjeseci stiže kao poluslužbeni stav Crkve u Hrvata o Drugome svjetskom ratu, e da prečasni Mile nije spomenuo Slavka i Ivu, čiji je otac i djed završio u Jadovnom, i da nismo jakoga dojma da ih je spomenuo upravo zato – da im se naruga. Jer ako je jama prazna – a zna Mile da jest, virio u nju, pitao speleologe – tada se upitajmo što je bilo, gdje je nestao karlovački knjižar Ivo Goldstein, stariji? Iz perspektive europskih neonacista, holokaust je laž, pa onda mora da je laž i to da je Židov imao oca. Ili djeda? Za razliku od tradicionalnog crkvenog antisemitizma – od kojega se Crkva oslobađala i na Drugom vatikanskom koncilu – koji je propovijedao protiv Židova općenito, nacisti su oduvijek bili vrlo skloni da tu stvar vrlo svirepo konkretiziraju, pa tako i njihov podmladak rado spominje imena, one ljude, dakle, kojima su i očevi načinjeni od – laži.

U današnjoj Hrvatskoj, čovjeka nad prečasnim Milom i zadarskim ćaćama uhvati tuga, baš kao nad Bogom koji spava. Učini se da nas više ništa ljudima i ne čini, osim tuge.

miljenko jergović

Gost

Slava poginulim rudarima u Aleksincu

Emocionalne pretpostavke za još jedan rat koji nikada neće završiti ispunjene su u nedjelju 19. studenog 1989. godine. Da je život igra šaha, već u ponedjeljak je, ranim jutrom, trebalo spakirati stvari, rasprodati ono što se ne da ponijeti, i otići zauvijek, bez osvrtanja i žaljenja. Samo se tako moglo izbjeći ono što je uslijedilo.

Na Poljudu se tog popodneva odigravala utakmica između Hajduka i Partizana, koja je, kao i sve utakmice tog kola Prve jugoslavenske nogometne lige, trebala započeti minutom šutnje za poginule aleksinačke rudare. Naime, samo dva dana ranije, u petak 17. studenog, u sjevernom je reviru rudnika, u jami Morava, izbio požar usred kojega je, ugušivši se ugljičnim monoksidom, izginuo 91 rudar. Bit će potrebno skoro mjesec dana prije nego što iz jame bude izvučeno posljednje tijelo.

I kada je službeni spiker u Splitu pozvao trideset tisuća prisutnih da minutom šutnje isprate uspomenu na te ljude, među kojima je, ni u to nema baš nikakve sumnje, morao biti i poneki Hajdukov navijač, jer je u aleksinačkim jamama bilo rudara rodom iz svih krajeva Jugoslavije, a i Hajduk je imao navijača na sve strane, započeo je s Torcidine tribine zvižduk tisuća ljudi, usaglašen, dirigiran, istodoban, i sasvim sigurno ranije dogovoren. Prije utakmice se sastalo neformalno vodstvo navijačke skupine, naredba je išla od čovjeka do čovjeka, telefoniralo se – to je bilo vrijeme fiksnih telefona – dojavljivalo, razglašavalo, a možda i oglašavalo po splitskim kafićima, jer je iz najmanje dva razloga bilo važno da svi u isto vrijeme započnu sa zviždukom. Godina je, rekli smo, bila 1989, socijalistički režim još uvijek se nekako držao, živ je bio strah od narodne milicije, Službe državne bezbjednosti i suda, nije se još moglo naslutiti kako će sve ovo završiti, i nitko nije htio reskirati da ga zbog zvižduka mrtvim rudarima privedu na informativni razgovor, uhite, osude na zatvor, izvrgnu općem prijeziru okoline, koja još uvijek nije shvaćala što podrazumijevaju domoljublje i spremnost da se žrtvuje za vlastiti narod. Drugi je, pak, razlog bio strateški: započnu li svi u isto vrijeme sa zviždukom, efekat će biti moćan, mnogo veći nego da svatko za sebe zviždi. A možda je postojao i treći razlog za ovakvu odluku Torcide: pred ljudima i pred Bogom, ako se u Boga vjeruje, malo tko bi htio biti onaj prvi koji je počeo zviždati mrtvim rudarima. Naši ljudi izbjegavaju osobnu odgovornost. Tome im i služe njihovi narodi, a Boga mi, i vjere koje ispovijedaju. Tako i taj poljudski dugi i jezoviti zvižduk s popodneva 19. studenog 1989. ne tiče se nikoga pojedinačno. To je zvižduk kojim su sebe i svoj stav prema drugima pokazali Torcida, Split i svi Splićani, osim one manjine koja će imati snage i hrabrosti da se javno i individualno usprotivi.

Onaj tko je u organiziranoj navijačkoj formaciji spreman zviždati poginulim rudarima, jer su ti rudari za njega Srbi, a prema srpskom stradanju se ne može osjećati nikakva sućut, u organiziranim će vojnim formacijama biti spreman ubijati Srbe. O toj je emocionalnoj pretpostavci za rat riječ. No, da bi ubijanje započelo, bit će potrebno još oko godinu i pol. Toliko je još trebalo da se ljudi jedni od drugih odmaknu na puškomet, ili barem na domašaj noža, i da se cijela stvar vojno-taktički organizira. Naravno da rat nije započela Torcida. Nisu ga započeli ni Hrvati. Rat su započeli oni koji su bili najjači i najnaoružaniji. Tako oduvijek biva. Pogotovo u našim krajevima. Ratove započinju najnaoružaniji ili oni iza kojih stoji neka velika vojna sila, domaća ili strana. Ovom prigodom rat su započeli Srbi, iza kojih je stajala Jugoslavenska narodna armija. Najprije su napali Sloveniju. Tada su iz JNA otišli oficiri slovenske nacionalnosti, ali su ostali, i protiv Slovenaca ratovali, oficiri hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Zatim se JNA povukla u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, s nakanom da utvrdi granice buduće “skraćene Jugoslavije”, tojest velike Srbije. Kada je, zajedno s lokalnim srpskim stanovništvom, JNA napala Hrvatsku, u njenim su jedinicama ostali oficiri bošnjačke nacionalnosti, dok su oni hrvatske nacionalnosti prešli u Hrvatsku vojsku. I na kraju je JNA, uz pomoć bosanskih Srba, napala Bosnu i Hercegovinu, usput promijenivši znakove na svojim uniformama i tenkovima. Tada su oficiri bošnjačke nacionalnosti prešli u Armiju Republike Bosne i Hercegovine. U svakom od tih ratova slabije naoružani branili su se od agresije onih koji su bili bolje naoružani. Osim, možda, u Sloveniji, agresija je posvuda bila i unutrašnja. Ljudi su, napadajući prve susjede, napadali i zemlju koja je trebala biti njihova, a koju, eto, nisu htjeli. Kao, htjeli su Jugoslaviju. Ako ne Jugoslaviju, onda Srbiju. Što je, zapravo, moglo značiti samo da im je Jugoslavija bila isto što i Srbija.

Tako je to, dakle, bilo. Ali isto bi tako bilo, samo uz drukčiji raspored aktera, da su jači i bolje naoružani bili oni drugi, treći ili četvrti. Imamo li za to dokaze? Možemo ih naći u prethodnim ratovima, Prvom ili Drugom svjetskom ratu, ili u epizodama ovog beskrajnog rata, koji započinje 1991. Gdje god su drugi, treći ili četvrti bili jači od Srba, učinili su isto, ili skoro isto što su Srbi učinili njima. Vidi se to i po etničkim mapama zemalja preko kojih je prešao rat. Teritoriji su posvuda etnički očišćeni. Neće biti da su jedni protjerivani i ubijani, dok su drugi odlazili svojom voljom. I to potvrđuje da bi rat izgledao isto i da je neki drugi naš narod iza sebe imao JNA, ili neku drugu vojnu silu ili neki drugi imperij.

Nismo svi isti, niti je svačija odgovornost jednaka. Ali to nije zato što su neki narodi humaniji od drugih, niti što su nacionalistička vodstva jednih bolja i poštenija od nacionalističkih vodstava drugih, nego je zato što su neki narodi bili naoružaniji i za rat spremniji od drugih.

Trebalo je otići u ponedjeljak 20. studenog, ali ne samo zato što su tog dana bile ispunjene pretpostavke za baš ovakav rat i za sve zločine koji će se u tom ratu dogoditi, nego je trebalo otići zašto što je tog dana Torcida odgovornost za svoje zlodjelo podijelila sa svim ljudima koji su se tog popodneva zatekli na poljudskom stadionu, a ljudi koji su na tom stadionu bili odgovornost će podijeliti sa svim Splićanima, oni sa svim Dalmatincima, a ovi sa svim Hrvatima… Kako do toga dolazi? Pa tako što ljudi počinju razmišljati u skladu s logikom kolektiva. I onda počinju opravdanja za one koju su zviždali. Prvo opravdanje glasi: a šta Srbi rade našima? Ili: nisu samo naši krivi? S prvom takvom rečenicom čovjek preuzima odgovornost. A takvu će rečenicu, kad tad, svatko izgovoriti. Trebalo je otići bez žaljenja i osvrtanja.

I svi ćemo se, ovako ili onako, zateći barem u situaciji da netko u naše ime zviždi mrtvim rudarima. Ako i pokušamo nešto protiv toga reći, iz grla nam se neće čuti glas. Rat je započeo kada su svi zanijemili. Bilo je nade dok se još brbljalo.

Utakmica između Hajduka i Partizana prenošena je na televiziji. Reporter je bio Boris Mutić. Treba poslušati njegov glas. Dok je najavljivao minutu šutnje, bio je to jedan čovjek. Minutu kasnije, već je bio stariji za jedan rat. Nije komentirao zvižduke ni skandiranja, nije komentirao ni topovske udare, kojim su Hajdukovi navijači nastojali pojačati efekte svojih zvižduka, samo je izgovorio: “Slava poginulim rudarima u Aleksincu!”, ali ništa se tu više nije moglo učiniti.

Pjesma Đorđa Balaševića “Samo da rata ne bude” poput je tih riječi Borisa Mutića. Pokušaj da se vlastitom normalnošću ljudima pokaže da nešto sa nama nije normalno. Tu pjesmu Balašević je napisao već dvije godine ranije, prije nego što će i Milošević doći na vlast, predugu, metaforičnu i s baš mnogo stihova. Vrijedi ih sve ponoviti:

Pijani momci prolaze duž naše tihe ulice,
oni u vojsku polaze, prate ih tužne curice,
brinu ih slutnje sulude – da rata ne bude!

Ne mogu da me ne sete suze na vrh tvog nosića
devetsto-osamdesete, ulice Brane Ćosića
i voza crnog k’o da s njim zauvek odlazim.

Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri rasture, večni snegovi otope.
Pa šta, neka kiše ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude!

Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!

K’o zlatni prah, oreol sna, oko malenih glavica
i tvoja ljubav nad njima čuva ih kao lavica.
Loše te vesti uzbude – da rata ne bude!

Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri razvale, večni snegovi otope.
Pa šta, kiše neka ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude!

Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!

Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude – da rata ne bude!

Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude – da rata ne bude!

Pjesmu će tih godina pjevati dječji zborovi širom Jugoslavije. Bit će to savršena tonska ilustracija za neku običnu, svakodnevnu i dosadnu zbilju, za majčinske i malograđanske snove i živote, koji su se u te tri-četiri godine živjele na prostorima između Ljubljane i Skoplja. Imat će je u ušima i na jeziku, baš tu pjesmu, i oni koji su tog popodneva zviždali na Poljudu. Neki će je, sasvim sigurno, za sebe i pjevušiti, zviždukati je i u glavi je ponavljati, onako kako se ponavlja svaki dosadni hit, ali ona neće promijeniti ništa. Kao što ništa nije promijenio ni Boris Mutić, u čijem je glasu bilo i one istinske potresenosti, i golemoga ljudskog straha, i tuge: “Slava poginulim rudarima u Aleksincu!”

I tako sve do dana današnjeg, traje i trajat će ovaj davno započeti rat, dok Balaševićev stih, nastao iz svakodnevne fraze svih naših materinjih jezika, više nema svog smisla. Kao što smisla nema ni ta fraza. Samo da rata ne bude, to bi možda moglo značiti samo jedno: samo da ovaj rat konačno jednom završi.

A mogao bi završiti samo na ovaj način:

Da se opet igra utakmica na Poljudu, nije važno koja, i da službeni spiker najavi minutu šutnje za neke buduće poginule rudare iz rudnika uglja u Aleksincu, a da se trideset tisuća ljudi digne na noge i da se začuje tišina, i u toj tišini sućut za sve mrtve u našim ratovima, i za sve tuge i uskraćenosti, za sve godine naših života koje smo u tim ratovima izgubili, samo zato što nismo negdje otišli u ponedjeljak, 20. studenog 1989.

Eto, tako bi jedino mogao završiti rat.

Ali neće biti mrtvih aleksinačkih rudara, koji bi svoje živote žrtvovali za naš mir i za mir naših savjesti. Rudnik je 1989. zauvijek zatvoren, onih devedeset i jedan rudar, kojima je Poljud zviždao, posljednji su mrtvi rudari našega zajedničkog svijeta.

I ovaj će nas rat nadživjeti.

miljenko jergović 24. 01. 2020.