IRSKA mitologija

Irska mitologija se sastoji od velikog broja mitova i legendi koje su usmeno prenosili druidi do 7. veka, kada su monasi poceli da ih skupljaju i zapisuju – proces koji je trajao vekovima. Posto je Irska tako rano bila pismena, mnogi mitovi su sacuvani. Ove price su grupisane u cetiri hronoloski organizovana ciklusa. U okviru svakog glavnog ciklusa postoji vise podela, a tu su i mnogi mitoloski tekstovi koje ne pripadaju nijednom ciklusu.Uz sve to postoji i veliki broj narodnih predanja koja, iako nisu sasvim mitoloska, ukljucuju licnosti iz jenog ili vise ciklusa.
Mitoloski Ciklus – Najstarije price o osvajanju i naseljavanju Irske od strane nekoliko naroda(rasa polubogova) od najstarijih vremena do dolaska Kelta.
Ulsterski Ciklus – Popularne i uzbudljive, ovo su price o ranim danima Irske. Ukljucuju podvige Cuchulainna i drugih ratnika, kao i Tain (Napad na stoku Cooley-a), ovo su mozda najpoznatije od svih Irskih prica.
Fenijski Ciklus – Nesto pre dolaska hriscanstva, ratnici Fiane, predvodeni Finom McCumalom, tumaraju Irskom i izvrsavaju cudesna junacka dela.
Istorijski Ciklus – Mnostvo prica o Irskim kraljevima od 3. veka p.n.e. do Brajana Borua oko 1000. n.e.


Mitološki ciklus



Ne postoje keltski mitovi o stvaranju sveta. Irska mitologija ne pocinje nastankom sveta, vec naseljavanjem Irske. Mitoloski ciklus je najmanje ocuvan od 4 ciklusa. Najvazniji izvori su Metrical Dinnshenchas ili Predanje o mestima i Lebor Gabála Érenn ili Knjiga invazija. Sacuvane su mnoge price od kojih su najpoznatije Ognusov san, Udvaranje Etain, price o prvoj i drugoj bici kod Mag Tuireadh-a. Jedna od najlepsih irskih prica Oidheadh Clainne Lir, Tragedija dece Lira, je takode deo ovog ciklusa. Pet uzastopnih talasa osvajaca su zauzimala Irsku. Prvi od njih su bili Partolonijanci.

Partolonijanci
Partolon, njegova zena Dealgnaid i njihov narod su isplovili sa zapada i iskrcali se u zapadnoj provinciji Munster na Beltaine. Irsku je vec tada naseljavala rasa surovih, deformisanih bica poznatih kao Fomorijanci, koji su predstavljali drevne, zle bogove ili pre demone Irske. Oni su se borili sa Partolonijancima, izgubili i privremeno su napustili Irsku i otisli na Severna mora, odakle su se redovno vracali da napadaju nove osvajace. U vreme Partolonijanaca Irska je imala samo jednu ravnicu, 3 jezera i 9 reka. Za vreme svog boravka Partolonijanci su iskrcili jos 4 ravnice i stvorili jos 7 jezera. Takode su tada nastale prve gradevine u Irskoj. Medutim, Partolonijanci su svi umrli od kuge.

Nemedijanci
Nemedijanci su takode dosli sa zapada. Fomorijanci su se vratili sa svojih severnih ostrva da pljackaju obale Irske. Nemedijanci su pobedili u 3 bitke protiv Fomorijanaca, ali su pretrpeli velike gubitke, a i ponovo je izbila kuga od koje je umro i njihov vodja Nemed. Fomorijanci su iskoristili slabost neprijatelja i nametnuli im tezak danak – 2/3 zita, mleka i dece je moralo biti dato svakog Samhaina (Halloween).Kada ovo vise nisu mogli izdrzati Nededijanci su se pobunili i pobili Fomorijance. Po nekim predanjima Nemedijanci su tada izginuli do poslednjeg, a po drugim su se, iz straha od kuge i povratka napadaca, rasturili i napustili Irsku. Od prezivelih su potekle sledece 2 grupe osvajaca, Fir Bolg i Tuatha de Dannan.

Fir Bolg
200 godina posle odlaska Nemedijanaca, Fir Bolg su stigli u nenaseljenu Irsku. Oni su podelili Irsku na 5 okruga, Connacht, Ulster, Leinster, Munster i Meath. Danas, iako se Irska sastoji od 4 provincije, irska rec za provinciju znaci petina. Fir Bolg su takode uspostavili kraljevstvo. Kada su Tuatha de Dannan stigli, izbio je rat oko zemlje. Jedna legenda tvrdi da su posle prve bitke kod Mag Tuireda ustanovili mir, i ziveli srecno i zadovoljno do kraja zivota.

Tuatha de Dannan
Doplovili su do Irske na magli sa mora i doneli sa sobom 4 velika blaga – Liu Fail (kamen sudbine koji danas stoji medu ostacima Forada na brdu Tara), veliko vatreno koplje, smrtonosan mac Nuade i ogroman kotao mocnog boga Dagde, koji je mogao da nahrani sve koji su jeli iz njega. Tuatha de Danaan, sto znaci narod boginje Dana (Velika Majka boginja cije se ime sirilo Evropom sa Keltima – cak je i Dunav nazvan po njoj), su opisani kao polubogovi; oni su lep narod, poznaju muziku i umetnost. Cesto se dovode u vezu sa neverovatnim magicnim mocima.
Nuada, kralj Tuatha de Dannan, i Eochaid, vodja Fir Bolga, borili su se u prvoj bici kod Mag Tuireada. Borba je bila zestoka, i obe strane su trpele velike gubitke. Tuatha su pobedili, ali je Nuada u borbi izgubio ruku i, po zakonu, morao da se odrekne trona. Zakon je kazivao da “kralj ne sme da ima fizicke nedostatke bilo koje vrste”. Tuatha de Dannan su izabrali novog kralja Bresa ( Fomorijanca), ali se ispostavilo da je on los kralj jer je poceo da povecava poreze i uzima danak od svojih ljudi.
Dian Cecht, veliki lekar i iscelitelj, je napravio Nuadi ruku od srebra, koja je imala moc pokreta u svakom prstu i zglobu, sto je znacilo da Nuada moze da povrati kraljevstvo od Bresa, koji je potom isplovio da se sastane sa Balorom Urokljivog Oka. Balor je bio kralj Fomorijanaca i pristao je da sakupi vojsku protiv Nuade. Ali Baloru je jedan Druid prorekao da ce ga ubiti rodjeni unuk. Ispostavilo se da je ovaj unuk Lug, sin Etlin,kcerke Balora, i Ciana, sina Diana Cechta, velikog lekara.
Lugh je putovao do Tare da pozdravi visokog kralja Nuadu Srebrne Ruke. Zaustavili su ga na kapiji, sve dok nije rekao da je stolar,ali je vratar rekao da imaju dovoljno vestih stolara u Tari. Lug je zatim rekao: “Ja sam takode i kovac”, ali mu je strazar i dalje branio da ude. “Ja sam ratnik i heroj”, rekao je Lug. ”Taru dobro stite njeni mnogobrojni ratnici.”Lug je onda odgovorio: “Ja sam ucenjak, muzicar i pesnik”, ali jos nije mogao da ude. “Vest sam u poznavanju magije” rekao je Lug, ali se vratar nije pomerio. Lug je konacno pitao da li Tara ima bar jednog coveka koji je poznavao sve ove vestine. Konacno je strazar otvorio vrata. Nuada se, kad je cuo o Lugovom dolasku, odrekao trona shvativsi da ce se pomocu Lugovih vestina konacno resiti Fomorijanaca, i ovaj je sada postao poznat kao Lugh Il-danach (onaj koji vlada svim vestinama) i okupio je vojsku za drugu bitku kod Mag Tuireada. Kada je bitka konacno pocela, svi Tuatha koji bi bili ubijeni, magijom su vraceni u zivot. Pobedili su Fomorijance i ubili njihovog vodu Balora. Zivot zarobljenog Bresa je posteden, posto je obecao da ce podeliti svoje znanje o pravom vremenu za sejanje i zetvu.
Bardovi Tuatha de Dannan su vekovima pevali o epskim bitkama i okrsajima, sve do dolaska visoke i lepe rase ljudi iz Spanije, koji su bili poznati kao sinovi Mila ili Kelti.

Milesijanci
Tuatha de Dannan su ostali jedini stanovnici Irske do dolaska Milesijanaca. Oni su boravili u Spaniji, gde je jedan od njihovih vodja, Bregon, sagradio veliku kulu. Jednog dana, dok je stajao na vrhu kule, Bregonov sin Ith je ugledao daleku zemlju preko mora. Ova zemlja je bila nepoznata njegovim ljudima i oni su isplovili da je istraze. Iskrcali su se na zapadnoj obali Irske, gde su sreli tri kralja Tuatha, MacCuilla, MacCechta, i MacGrena, unuke Dagde. Oni su pozdravili Itha, ali kako je ovaj veoma mnogo hvalio Irsku, uplasili su se da njegovi ljudi ne osvoje zemlju i ubili su ga. Njegovi pratioci su se vratili u Spaniju sa njegovim telom i njegovi rodaci, sinovi Mila, su isplovili da ga osvete. Kada su se iskrcali Amergin, bard i druid Milesijanaca, je sreo tri velike kraljice Tuatha koje su mu prorekle da ce osvojiti zemlju, a on njima obecao da ce Irska nositi ime svake od njih tri (jedna se zvala Eiru). Kraljevi Tuatha su zahtevali da Milesijanci na tri dana napuste Irsku u miru. Amergin je pristao da povuku brodove na udaljenost od 9 talasa od obale. Posle toga bi se vratili i zauzeli zemlju. Druidi Tuatha su podigli oluje i magle ne bi li sprecili Milesijance da se vrate. Ipak, Amergin je ispevao magicnu baladu koja je rasterala oluje i maglu i Milesijanci su mogli da se iskrcaju. Posle velike bitke Tuatha su bili pobedeni. Podela zemlje je poverena Amerginu. Zemlja ispod je data Tuathama, i od tada oni zive ispod zemlje i znani su kao Sidhe – vilinski narod, dok su Milesijanci, direktni preci Iraca, nastavili da zive na povrsini.


Ulsterski Ciklus


Ovaj ciklus je blizak mitoloskom ciklusu. Neki od likova se ponovo pojavljuju, i ista vrsta magije je ponovo prisutna. Ocigledno je da likovi irske mitoligije nisu toliko bogovi, vec pre heroji koji poseduju bozanske moci. Ciklus se sastoji od grupe herojskih prica koje govore o zivotima Conor Mac Nesse, kralja Ulstera, velikog heroja Cuchulainna, sina boga Lugha, ratnicke kraljice Madb od Connachta, i njihovim saveznicima i neprijateljima. Price govore o rodenjima, odrastanju, treniranju, bitkama, gozbama i smrtima heroja, i odrazava ratnicko drustvo u kojem se rat sastoji uglavnom od dvoboja, a bogatstvo se meri stokom. Price su uglavnom napisane u prozi. Centralno mesto zauzima Táin Bó Cúailnge (Otmica stoke Cooleya). Ostale vazne price su i Conor Mac Nessa & Deirdre od Tuge, Cúchulainn & Crvena Grana.
Ciklus se razvija oko heroja Cúchulainna. Njegovo pravo ime je bilo Setanta, ali kao decak je ubio opakog psa koji je pripadao coveku koji se zvao Culann. Ovaj pas je bio velik kao konj i toliko zestok, da su bila potrebna 3 lanca i na svakom lancu po 3 coveka da ga drze. On je pokusao da napadne Setantu, ali je decak bio previse pametan i brzo ga je ubio. Culann, vlasnik psa, je bio neutesan, pa je Setanta ponudio sebe umesto psa koga je ubio; tako je dobio ime – Pas Culanna - Cúchulainn.
Price o Cúchulainnu i njegovim delima su izuzetne. Bio je slavan po svojoj snazi i hrabrosti. Pricalo se da je dobio 'Gae Bulga', koplje Bulge, boga groma. Cúchulainn je umro oko 12. pne. Konacno iscrpljen od bitke, zeleo je da umre stojeci. Opremio se i vezao za kameni stub, ali su se neprijatelji plasili da mu pridu.Na kraju je jedan gavran sleteo na njegovo rame i poceo da mu kljuje oci. Veliki Cúchulainn je bio mrtav. Njegova smrt je takode oznacila kraj prevlasti vitezova Crvene Grane. Cúchulainn je ostao glavna snaga irske imaginacije i mitologije. Simbol je jedinstva i secanje na vreme kada je Irska bila slobodna i ponosna.


Fenijski Ciklus


Sage Fenijskog ciklusa se krecu ono legendarnog Fionna Mac Cumhailla i Fiane – grupe elitnih ratnika-lovaca. Oni su delovali u jedinicama – grupama od 6 ratnika koje su bile poznate kao 'fian', odatle i ime Fiana. Fiana je stitila Visokog kralja Tare oko 3. veka n. e. Ovaj ciklus se nekiput naziva i Osijanski, zbog mnogih prica o Oisinu, sinu Fionna. Fianna je podeljena na klan Baiscne, koji vodi Fionn, i klan Morna, predvoden njegovim neprijateljem, Goll mac Mornom. Goll je ubio Fionnovog oca, Cumalla u bici i Fionn je vaspitavan u tajnosti. Kao mladic, ucio je vestinu poezije, kada je slucajno pojeo deo Lososa Znanja, sto ga je ucinilo mudrim u svim oblastima. Zauzeo je svoje mesto kao voda Fiane i brojne price govore o njihovim podvizima. Dve najvece price Toraigheacht Dhiarmada agus Ghrainne (potera Diarmaida i Grainne) i Oisin u Tir na nOgu (Zemlji mladosti) cine deo ovog ciklusa. Prica o Diarmaidu i Grainni, koja je jedna od retkih prica Fenijskog ciklusa u prozi, predstavlja keltsku verziju Tristana i Izolde. Ovo je svet profesionalnih ratnika koji provode vreme loveci, boreci se i upustajuci se u razne avanture u svetu magije. Od novih clanova Fiane se ocekuje da budu vesti u pesnistvu, kao i da produ razne fizicke testove i iskusenja. Fionn predstavlja irskog kralja Artura, vodeci svoje ratnike mudro u beskrajnoj borbi protiv zla. Opet ovde nema religijskih elemenata, osim ako je to postovanje heroja.


Istorijski Ciklus


Deo duznosti srednjevekovnih irskih bardova, ili dvorskih pesnika, bio je da sacuvaju istoriju porodice i rodoslov kralja koga su sluzili. Ovo su oni cinili u pesmama koje su spajale mitologiju i istoriju u manjem ili vecem stepenu. Tako nastale price obrazuju Istorijski ciklus, ili pre cikluse, posto postoji vise nezavisnih grupa. Tara, brdo u grofoviji Meath, je bila centar drevne Irske i sediste kraljeva od najranijih doba do 6. veka. Skup na Tari se odrzavao svake 3 god. na Halloween. Za ovo vreme svi kraljevi su se sastajali na 6 dana. Kada je novi kralj izabran, drzali su gozbu, poznatu kao 'Terbfes'. Beli bik bi bio ubijen i jedan od druida je uzimao meso i pio govedu supu. On bi onda spavao dok su ostali druidi bajali iznad njega, i on bi sanjao o buducem kralju. Kada bi se probudio, tumacili bi njegov san i novi kralj bi bio izabran. Kraljevi o kojima se govori mogu biti potpuno mitoloski likovi kao Labraid Loinsech, koji je bio visoki kralj Irske oko 431. pne. Do potpuno istorijskog Brajana Borua. Najznacajnija prica Istorijskog ciklusa je Buile Shuibhne (Gnev Suibhna), Suibhne, kralj Dal nAride, bio je proklet od strane St Ronan i postao je pola covek-pola ptica, osuden da zivi u sumama, bezeci od ljudskog drustva.

IRSKA MOLITVA

Nađi vremena za rad.
Rad je cena uspeha.

Nađi vremena za razmišljanje.
Razmišljanje je ključ moći.

Nađi vremena za igru.
Igra je tajna večite mladosti.

Nađi vremena za čitanje.
Čitanje je osnova mudrosti.

Nađi vremena za ljubaznost.
Ljubaznost otvara put ka sreći.

Nađi vremena da voliš i da budeš voljen.
Ljubav je privilegija bogova.

Nađi vremena da se osvrneš oko sebe.
U samoživosti je dan suviše kratak.

Nađi vremena za smeh.
Smeh je muzika duše.

IRSKA MITOLOGIJA

Leprechaun-

U irskoj je mitologiji I folkloru leprechaun vrsta
vilinskoga bića (faerie) koja nastanjuje Irsku. Kao i ostala vilinska
bića, povezuje se s narodom Tuatha Dé Danann, o kojima više u daljem
tekstu. Leprechaune se može naći na sjeveru Irske, u mjestu Carnlough
gdje ih, kako legenda kaže, svakoga prvoga kolovoza lokalno
stanovništvo lovi i tjera da piju viski dok ne natjeraju zimu da se
povuče.
Leprechaun se obično prikazuje u obliku starijega muškarca odjevenoga
u zeleno odijelo. Leprechauni uživaju u nepodopštinama, često gađajući
djecu kamenjem i jašući na psima lutalicama. Po zanimanju su najčešće
postolari, a kaže se da su vrlo bogati te da svoje blago zakopavaju
tijekom rata. Tipična obitelj leprechauna ima između dva i devet
članova koje se od malih nogu (pet godina) svakodnevno poji viskijem.

Prema legendi, dokle god Leprechauna imate na oku, on ne može pobjeći,
ali čim skrenete pogled s njega, makar i na djelić sekunde, leprechaun
će nestati. Najbolji način da se spriječi njegovo nestajanje je napiti
ga viskijem koji mu uvelike umanjuje sposobnost nestajanja.

Leprechauni se vrlo rijetko pojavljuju u pričama koje se bave baš
njima kao glavnim likovima. Baš naprotiv, leprechaun je uglavnom tek
sporedni lik u priči o ljudskom junaku. U većini priča prikazuje ih se
ili kao manje-više bezopasna stvorenja, ili kao stvorenja prgave
naravi koja uživaju u nepodopštinama. U oba slučaja smatra ih se
bićima koja su iznimno bogata i skrivaju svoje zlato na tajnim
lokacijama, najčešće u ćupovima zakopanim na kraju duge.



Clurichaun- ("Kloo'-ra-kahn") je vrsta vilinskog bića koje nalikuje
leprechaunu u tolikoj mjeri da neki čak opisuju clurichaune kao "noćni
tip" leprechauna. Za razliku od svojih, u zeleno odjevenih, rođaka
koji samo ponekad vole popiti, clurichauni su vječito pijani. Također
su i vječno namrgođeni i grubi prema drugima. Kaže se da će vam, ako
ste dobri prema njima, štiti vinski podrum, ali ako ih maltretirate,
velike su šanse da će vam se vino iznenada ukiseliti. Također se
vjeruje da je clurichaunima najdraže od svega naići na pijanca kako
leži u jarku nad kojim onda izvode razne nepodopštine -kakve točno, ne
želim znati.



Far Darrig- još jedna vrsta vilinskoga bića iz Irskih legendi nalik leprechaunu.
Tradicionalno ih se prikazuje odjevene u crveni kaput i crvenu kapu.
Legende kažu da su far darrigove nepodopštine, za razliku od onih
njegova rođaka, vrlo okrutne.



Dullahan- jedno od najspektakularnijih stvorenja među irskim vilinskim
bićima. Vjeruje se da dullahan tijekom određenih irskih festivala
prolazi krajem u oblličju konjanika u crnom. Dullahan se prikazuje kao
bezglavi konjanik koji glavu nosi ili na sedlu, ili je drži u desnoj
ruci (po uzoru na ovo stvorenje nastao je i bezglavi konjanik iz
američke legende o Ichabodu Craneu koja je obrađena u Burtonovu filmu
"Sleepy Hollow"). Sama glava izgleda kao da je načinjena od tijesta
ili pljesnjiva sira, glatke je površine s odvratnim smiješkom i sitnim
crnim očima. Čitava glava svijetli i dullahanu ponekad služi za
osvjetljavanje puta. Na svakom mjestu na kojem se dullahan zaustavi -
jedan smrtnik umre.

Dullahan posjeduje natprirodni vid, njegova glava može vidjeti preko
čitave zemlje, čak i u najcrnjoj noći pa tako vidjeti i kuću osobe na
samrti, ma gdje bila. Ljudi koji vide dullahana često oslijepe na
jedno oko.

Dullahan jaše na crnom pastuhu, a kao bič koristi ljudsku kralježnicu.
No, u nekim se krajevima Irske dullahan pojavljuje kao kočijaš na
crnoj kočiji koju vuče šest crnih konja. Kočija se kreće takvom
brzinom da se okolno grmlje zna zapaliti, a sve se gradske vratnice
otvaraju pred kočijom, bez obzira na to koliko dobro bile zakračunate.

Dullahanova glava smije progovoriti samo jednom tijekom svakoga
putovanja, a i tada može reći samo ime osobe čiju smrt navješćuje.
Dullahana se smatra utjelovljenjem drevnoga keltskog boga Crom Dubha
koji je svake godine zahtijevao ljudske žrtve kako bi žetva uspjela.



Pooka- Nijednoga se vilinskoga bića Irci ne boje toliko koliko se boje
pooke. Pooka se kreće zemljom po mraku i može preuzeti nekoliko
različitih obličja. Najčešće se pojavljuje u obliku vitkoga crnog
konja sa sumporno žutim očima i dugom grivom koji ruši ograde, plaši
stoku i uništava usjeve.

Drugi pojavni oblici uključuju maloga, deformiranoga goblina,
visokoga, krupnoga i iznimno dlakavog humanoida ili crnu kozu. Sama
pojava pooke može natjerati kokoši da prestanu nesti jaja, a krave da
prestanu davati mlijeko. U nekim dijelovima Irske ratari često
ostavljaju jedan red žita nepokošenim. Taj se red naziva "pookin udio"
i proizlazi iz vjerovanja da, ako mu se ostavi jedan red žita kao
mito, pooka neće terorizirati ratara i njegovu obitelj.



Changeling- Nakon leprechauna, najpoznatiji dio irske mitologije su
"zamijenjena djeca". Prema legendi, vlinska bića imaju problema s
rađanjem potomstva - potomci koji se ne rode mrtvi budu užasno
deformirani. Odrasla vilinska bića smatraju ih odbojnima i ne žele ih
zadržati. Zbog toga će često pokušati zamijeniti svoju deformiranu
djecu sa zdravom ljudskom. Najčešća su meta djeca koja nisu krštena
ili ona kojoj se obitelj pretjerano divi. Osim vlastite deformirane
djece, odrasle će vile ponekad na mjestu otetoga ljudskog djeteta
ostaviti komad drveta koji zbog magije nalikuje djetetu ili čak
senilnu odraslu vilu.



Vilinsko "zamijenjeno dijete" nikada nije zadovoljno, osim kada
nekakva nesreća ne zadesi nekog od ukućana. Većinu vremena "dijete"
plače i vrišti, oči su mu vrlo tamne, a koža obično žuta i na dodir
poput pergamenta. Nakon samo dva tjedna, "dijete" već ima sve zube,
tanke noge i deformirane ruke prekrivene svijetlom dlakom.

"Dijete" donosi nesreću domaćinstvu u kojem je podmetnuto i uvijek je
gladno, a jedina vrlina mu je nadarenost za glazbu pa zamijenjena
djeca često pokazuju talent za glazbu koji ljudsko biće nikada ne bi
moglo dostići. Ova stvorenja ne žive dugo, rijetko dožive desetu
godinu. Većina ih se smežura i umre u prve tri godine života među
ljudima. I odrasli ljudi također mogu biti "zamijenjeni", a vilinski
dvojnik je gotovo uvijek arogantan i bezobziran prema obitelji i
prijateljima.

Ako ukućani uspiju otjerati "dijete" iz kuće, njihovo pravo dijete nit
će im vraćeno neozlijeđeno, a najbolje tehnike za to su vatra, vrućina
ili natjerati "dijete" da otkrije svoju pravu dob.



Grogoch- Nalikuju malim ljudima, prekriveni su gustom crvenom dlakom,
ne nose odjeću, ali su mjestimice prekriveni grančicama i lišćem.
Prema legendi, ne postoje ženke grogocha. U potpunosti su otporni na
vrućinu i hladnoću, a najčešće obitavaju u špiljama ili udubinama u
stijeni.

Grogoch može postati nevidljiv te će tek određenim osobama u koje ima
povjerenja dopustiti da ga vide. Ponekad se veže za pojedince i pomaže
im pri sijanju i žetvi ili u kućanskim poslovima, a pritom je jedina
naknada koju traži tek - vrč vrhnja. Prema pričama, postane li njegovo
pomaganje u kućanskim poslovima samim ukućanima naporno, sve što
trebaju učiniti je pozvati svećenika. Grogoch se, kao i većina drugih
vilinskih bića, smrtno boji svećenika i odmah će pobjeći iz kuće u
koju uđe svećenik.



Banshee- žensko vilinsko biće koje se pojavljuje u tri obličja:
privlačne mlade žene, starije gospođe ili smežurane babe. Ova tri
obličja predstavljaju trostruki aspekt keltske božice rata i smrti
(Badhbh, Macha i Mor-Rioghain). Banshee obično nosi sivi ogrtač s
kapuljačom ili posmrtni pokrov, a ponekad je odjevena kao pralja koja
pere krvlju umrljanu odjeću osobe čiju smrt najavljuje. Noću svojim
prodornim krikom najavljuje smrt članova obitelji O'Neill, O'Brien,
O'Connor, O'Grady i Kavanagh.



Merrow- Riječ merrow dolazi od irskih riječi muir (more) i oigh
(djeva) i odnosi se na ženke ove vrste. Mužjaci se viđaju rijetko, a
često ih se opisuje kao iznimno ružne, prekrivene krljušti, sa
svinjskim crtama lica i dugim oštrim zubima. S druge strane, ženke su
iznimno lijepe i, što se tiče veza s smrtnicima, promiskuitetne.

Stopala su im ravna, a između prstiju na rukama imaju plivaće kožice.
Nose posebnu odjeću koja im pomaže da putuju kroz morske struje: ili
malu crvenu kapu s perjem, ili ogrtač od tuljana. Kako bi izašla na
kopno, merrow mora skinuti kaput. Svaki smrtnik koji je u tom trenutku
pronađe dobiva potpunu kontrolu nad merrow koja se ne može vratiti u
more sve dok ne dobije kaput natrag. Na ovaj način ribari često
pokušavaju navesti merrow da se uda za njih jer se smatra da je ova
vrsta iznimno bogata zbog blaga s potonulih brodova koje im je čest
plijen.



Ovo su samo neka od desetaka vilinskih bića koja nastanjuju irsku
mitologiju. Detaljan opis svakog od njih zauzeo bi mnogo više prostora
od onoga što mi je na raspolaganju pa prelazim na mitološki narod koji
je u neposrednoj vezi s gore navedenim bićima, posebno leprechaunima.



Tuatha Dé Danann (djeca božice Danu)
Smatra se da Tuatha De potiču od pretkršćanskih bogova Irske, a
kršćanski su ih prepisivači legendi sveli na povijesne kraljeve i
junake. Tuatha De dolaze u Irsku iz četiri grada u kojima su stekli
okultne vještine i sposobnosti. Faliasa, Goriasa, Muriasa i Finiasa.
Priča kaže da su u Irsku stigli na tamnim oblacima, iako kasnije
verzije, umjesto crnih oblaka, spominju dim brodova koje su Tuatha De
spalili kako bi spriječili vlastito povlačenje, odlučni da ili osvoje
Irsku, ili izginu.



Prema legendi, Tuatha De su posjedovali četiri velika blaga:
1)Dagdin kotao - pripadao je bogu Dagdi i, prema legendi, mogao je
nahraniti čitavu vojsku
2)Mač Svjetla - mogao je presjeći protivnike na pola i nije bilo
načina da se izbjegne njegov udarac jednom kada ga se izvuče iz toka;
ovaj je mač koristio Nuada
3)Lughovo koplje - goruće koplje koje se moralo držati u vodi u Dagdinom kotlu
4)Falov kamen - kamen koji bi se oglasio urlikom kada bi istinski
kralj Irske stao na njega



Prvi kralj Tuatha De bio je Nuada, znan i kao Airgetlám ("Srebrna
ruka"). Nuada je vodio svoj narod u rat protiv prethodnih stanovnika
Irske, naroda Fir Bolg. U posljednjoj bitci s pripadnicima Fir Bolga
Nuada je izgubio ruku boreći se protiv Srenga, vođe Fir Bolga. Iako su
bili brojčano nadjačani, Sreng i njegovih tristo ratnika zakleli su se
da će se boriti do posljednjega čovjeka (hmm, gdje sam to već čuo).
Nuada i Tuatha De smatrali su ih preplemenitim ratnicima da bi
dopustili da budu istrijebljeni te su im ponudili da zadrže petinu
Irske, a u zamjenu za primirje.
Nuada je pak izgubio pravo na prijestolje čim je izgubio ruku jer
drevna tradicija Tuatha De nalaže da na prijestolju bude kralj koji je
tjelesno potpun.

Tako je kraljem Tuatha De postao Bres koji je bio polu-Fomorijac.
Fomorijci su bili rasa divova pa je kralj Bres tjerao Tuatha De da
plaćaju poveći danak Fomorijcima. Što se tiče samih Fomorijaca,
postoje oprečne legende o njihovom izgledu: prema jednoj su bili
potpuno jednaki ljudima, samo veći, prema drugoj su imali tijelo
čovjeka i glavu koze, dok treća kaže da su bili golema jednooka,
jednonoga i jednoruka čudovišta.

Cijelo je to vrijeme Nuada želio osloboditi svoj narod Bresove
tiranije i povratiti prijestolje. Sedam godina kasnije, bogovi Dian
Cecht i Creidhne zamijenili su Nuadinu odsječenu ruku srebrnom i Nuada
je ponovno mogao postati kraljem.


Mala digresija o Dianu Cechtu: on je bio bog iscjelitelja i
blagoslovio je izvor zvan Slane pa je svaki Tuatha De ratnik koji bi
se kupao u njemu bio trenutno izliječen od svih bolesti i ozlijeda
-osim, naravno, dekapitacije. Dian Cecht je imao sina zvanog Miach.
Miach je godinama kasnije zamijenio Nuadinu srebrnu ruku novom, ovoga
puta načinjenom od krvi i mesa. Njegov ga je otac zatim ubio iz čiste
profesionalne ljubomore. Ako se može izvući ikakva pouka, onda je to
da, ako ste bog, nikada ne pokušavajte biti bolji od vlastita oca.
Nuada je s prijestolja zbacio Bresa te oko sebe počeo okupljati
najbolje i najvještije ratnike. S vremenom ih se nakupilo toliko da su
stražari ispred Nuadina dvorca dobili naredbe da ne puštaju više
ratnika da pristupe Nuadinoj vojsci, osim ako se ne radi o zaista
iznimnim borcima.



Lugh je bio unuk Balora, fomorijskoga ratnika, koji je svoj izgled
naslijedio od majke koja je bila ljudska žena. Balor ga je pokušao
ubiti u djetinjstvu jer je saznao za proročanstvo prema kojem će ga
ubiti vlastiti unuk. Lugh je uspio pobjeći i godinama kasnije odlučio
se pridružiti Nuadinoj vojsci. Iako je bio ne samo ratnik, već i
kovač, pjevač, harfist, povjesničar i čarobnjak, stražari su ga
pustili u Nuadin dvorac tek kada je pitao imaju li nekoga tko je SVE
to.



Nuada je potom poveo Tuatha De u rat protiv Bresa koji je u napad
poveo Fomorijce i njihovog najvećeg ratnika Balora. U ratu koji je
trajao dvadeset godina cilj Bresa i Fomorijaca bio je ponovno osvojiti Tuatha De.



Sam Balor bio je najveći fomorijski ratnik, toliko moćan da je i samim
pogledom mogao ubiti ljude. Ovakvu su ulogu Fomorijci namijenili
Baloru: Balor je preko oka nosio čelični vizir koji je sprečavao da
ubija svoje suborce. U borbi bi Balor bio doveden pred neprijateljsku
vojsku i vizir bi bio podignut, izlažući neprijatelje smrtonosnom
pogledu. Na taj je način Balor ubio Nuadu i skoro porazio Tuatha De.
Ali, jedan se mladi ratnik suprotstavio čudovišnom Fomorijcu u
trenutku kada su Tuatha De bili spremni na predaju. Bio je to Lugh
koji je jednim potezom porazio Balora. Pritom je, prema jednoj
legendi, koristio koplje, dok druga kaže da se poslužio praćkom (hmm,
mladić koji kamenom iz praćke porazi divovskog ratnika, to mi nekako
poznato zvuči). U svakom slučaju, rezultat je jednak - toliko je jekao
pogodio Balora u oko da je udarac probio lubanju i izbio mu oko na
drugu stranu glave, izlažući Fomorijce njihovom vlastitom najjačem
oružju. Fomorijci su se nakon toga predali i Lugh je postao kraljem
Tuatha De.

Godinama kasnije, Lugh je dobio sina i nazvao ga Cuchulainn.
Cuchulainn je postao ratnik kao i njegov otac, a u borbi je koristio
koplje zvano Gae Bulg. Gae Bulg je bilo nazubljeno koplje koje je
trgalo tijelo mete kada bi ga se pokušalo izvući.

Kao što to biva u legendama, Cuchulainn se zaljubio u prelijepu djevu,
plemkinju Emer. Emerin otac Forgall nije bio oduševljen idejom da se
njegova kćer uda za Cuchulainna i tražio je od njega da trenira za
ratnika kod slavne ratnice Schathach, nadajući se da će rigorozni
trening ubiti prosca njegove kćeri. Cuchulainn je otišao k Schathach,
a Forgall je bezuspješno pokušao udati Emer u njegovom odsustvu -svaki
je potencijalni prosac, čuvši da mu je suparnik Cuchulainn, odustao od
prosidbe. Po svom je povratku Cuchulainn zatražio Emerinu ruku i
Forgall nije mogao odbiti.

Ulsterom, gdje se Cuchulainn odlučio oženiti s Emer, u to je doba vladao Conchobar mac Nessa. Kralj je po tradiciji imao pravo provesti prvu braču noć s ženom svakoga od svojih podanika i tu je nastao
problem, barem što se tiče kralja. Znao je, naime, da će, odustane li
od svog prava u Cuchulainnovu slučaju, izgubiti autoritet pred
podanicima. S druge strane, bojao se što će mu učiniti Cuchulainn
obeščasti li mu suprugu. Ipak, rješenje se našlo: Conchobar je spavao
s Emer u noći njene svadbe, ali je druid Cathbad, kraljev savjetnik,
spavao između njih te time omogućio kralju da tehnikalijom sačuva i
autoritet i živu glavu.

Pisano je da Tuatha De imaju neposredne veze s vilinskim bićima
opisanim u prvom dijelu teksta. Veza je sljedeća: narod Tuatha De
izgubio je zemlju na isti način kao i narod Fir Bolg prije njih,
porazom u ratu protiv osvajača iz strane zemlje. Tuatha De i Irsku
napao je narod koji se nazivao Sinovi Mila (Milesians). Nakon
dugotrajne borbe protiv osvajača, Tuatha De su poraženi te im je dat
izbor: ili će biti istrijebljeni, ili će otići i nastaniti se u
podzemlju. Bog Dagda poveo ih je u podzemlje gdje su se, prema jednoj
verziji legende, pripadnici Tuatha De s vremenom pretvorili u vilinska
bića.

Evo jedna kratka pričica iz irskog folklora!

LEGENDA O SVEĆENIKU I VUKODLACIMA

1182. godine jedan je svećenik putovao iz Ulstera u Meath i kako je
morao provesti noć u šumi, zapalio je vatru i sjeo uz nju, kad se
pojavio vuk i prozborio mu ljudskim glasom.
Rekao je kako pripada Ossoryma na čijoj rasi leži drevno prokletstvo,
prema kojemu se svakih sedam godina jedan muškarac i jedna žena moraju pretvoriti u vukove.
Kad istekne tih sedam godina vraćaju se u svoj pravi lik, a na njihovo mjesto dolazi slijedećih dvoje. On i njegova žena sadašnje su žrtve prokletstva. Žena mu je na samrti i on moli svećenika da pođe s njim i udijeli joj posljednju pomast.

Nakon malo oklijevanja, svećenik pristane poći s vukom. Slijedećeg
jutra vuk ga je uputio na pravi put i uz riječi zahvalnosti se
oprostio s njim. Putujući dalje, svećenika je mučila dvojba, je li
postupio pravilno ili je pogriješio. Savjetovao se s mnogim teolozima
i na kraju mu nije preostalo drugo nego otići Papi u Rim. Rezultat još
nije poznat!

Gerald de Barri

Klifovi Mohera
Ravnodušni stražari čuvaju zapadnu obalu Irske od nemilosrdnih
napada Atlantskog okeana



Vertikalne obalske stijene ( klifovi ) Mohera jedan su od najsmjelijih poduhvata prirode u inače pitomom pejzažu Irske. Ove tamne litice izdižu se iz Atlantskog okeana u vidu kamene harmonike i protežu se 8 km duž obale grofovije Kler ( Clare ). Na klifovima Mohera nije ništa pitomo-u njihovom podnožju nema pješčanih uvala, nema ni travnatih padina na njihovim obodima, ni nježnog cvijeća na vrhovima. Uzdižu se direktno iz mora do visine do 200 m; mada ih okeanski talasi i vjetrovi u podnožju udaraju poput artiljerije, djeluje da će ovim napadima uspješno obolovati još hiljadama godina. Na ovom je mjestu Atlantik zaista neustrašiv. Svaki talas se, sa krestom od pjene, preliva preko prethodnog, već razbijenog o stijene, i stvara sivoplavu eksploziju na litici. Osim u njmirnijim danima, svako ko se usudi da dođe u blizinu strme ivice ovih klifova,bio to čovjek ili životinja, biće okupan slanom vodenom prašinom koju podižu zapadni vjetrovi.Stajati na vrhu klifova jeste jezivo iskustvo. Udari i huk talasa u kipućem kotlu ispod nas jedva se čuju od zavijanja vjetra,a kliktavi galebovi koji kruže iznad litica djeluju kao da su njemi. U olujnim danima nijedno drugo mjesto na Britanskim odtrvima nije tako negostoljubivo i istovremeno tako uzbudljivo. U podnožju klifova debela pjena boje kafe baca komadiće kamena visoko u vazduh, dok litice preuzimaju tamu kišnih oblaka iznad njih. Ovaj olovni jednobojni prizor upotpunjuje ploče metalnosivog mora sa bjelim mrljama.Iako djeluju neuništivo, klifovi polako propadaju. S vremena na vrijeme čitavi djelovi stijena strmoglave se u more, odlomljeni zajedničkim djelovanjem kiše koja rastvara zemlju na vrhu litice i soli koju donosi more i koja nagriza površinu stijena. Klifovi su svoju priču i započeli u moru. Njihov temelj od krečnjaka ( koji čine bezbrijni kosturi minijaturnih morskih bića ) postavljen je pre više od 300 miliona godina. Vijek po vijek more je nanosilo sve više i više slojeva raznobojnog krečnjaka i škriljaca, a pomjeranje kontinenata dovelo je do toga da sve to na kraju bude izneseno znad površine mora.Pisac iz Dablina Džejms Planket ( James Plunkett ) napisao je: "Po magli izgledaju... kao noćne more nekoga poremećenog boga; kad je vrijeme lijepo, a posebno pri zalasku sunca, pripadaju mitologiji i podzemnom svijetu".Ipak pisce nije inspirisala samo veličanstvenost ovih obalskih stijena. Ovdje se pojavljuju i sjećanja na vrijeme kada su drevni irski junaci, stvarni ili mitski, ponovno kročili ivicama litice. Ime Moher se odnosi na drevno utvrđenje Moher ( Mothair ) koje su sagradili doseljenici na rtu Hegz Hed ( Hag's Head-Vještičina glava ) u doba prije Hrista. Nažalost, ostatci utvrđenja su uništeni za vrijeme ratova protiv Napoleona kako bi se napravio prostor za izgradnju izviđačkog tornja. Kažu da dio klifova podsjeća na ženu koja sjedi i gleda u more. Ovdašnje stanovništvo vjeruje da je to stara vještica Mal,koja je pretvorena u kamen. Ona je jednom progonila sjevernoirskog junaka Kukulejna ( Cuchulainn ) duž rta Look Head nešto niže uz obalu. Legenda kaže da je pogrešno procjenila skok, pala u more i udavila. Najsjeverniji dio stijene poznat je pod nazivom Ždrebeća litica ( Aill na Searrach ). Riječ je o ždrjebadi, po predanju vilinskog porijekla, koja su ubog nekog napoznatog razloga takođe skočila sa litice na tom mjestu.Od rta Vještičine glave na jugu, gdje su visoke oko 120 m, klifovi postepeno rastu do mjesta na sjeveru gdje su najviši. To mjesto obilježava O'Brajanov ( O'Brien ) toranj. Dalje na sjever duž protežu su uske terase, zatim se kopno polako spušta, sve do pješčanog zaliva u ribarskom naselju Dulin ( Doolin ). Najspektakularniji doživljaj pruža prizor sa sjeverne stjene, odakle dobro utabana staza pokrivena velikim pločama od krečnjaka vodi ka O'Brajanovom tornju. Na sjeveru se vide stijene veličine čovjeka, koje razbacane po šljunkovitoj plaži izgledaju kao da nisu veće od kamenčića, a crvena traka najsjevernijih obalskih stijena uzdiže se do udaljenih kupastih vrhova planine Connemara's Twelve Pins. Južno od ovog područja nalazi se usamljeni svetionik na rtu Lup Hed, koji označava zapadni vrh grofovije Kler, a u pozadini se proteže sjenovita silueta planine Keri ( Kerry ). Posmatranje zapadne strane treba ostaviti za sam kraj. Kada se pogleda dole, može se vidjeti grubo isklesana stjena ispod tornja koja se s vremenom, pod uticajem vjetra i vode, svela na usku traku. Visoka je 60 m, ali posmatrana s vrha litice djeluje mnogo manja. Teleskop na tornju postavljen je tako da se kroz njega vidi površina obližnje litice, a bjela pruga koja prolazi otprilike sredinom litice nije sloj fosilizovanih stjena, nego je to crta koju prave morske ptice-tropski galebovi i njorke.I na kraju, neka vam se oči usmjere prema ogromnom prostranstvu Atlantskog okeana koji se seže do horizonta i dalje, na kojem se ističu samo tri izbočine ostrva Arana. U vedrim danima njihove srebrnosive stjene zavodljivo svjetlucaju, ali kada se nad ostrvo nadvije oluja, djeluju sivo i opasno kao da bi svakog momenta mogle odlučiti da pređu preko South Sound-ai okruže kopno. Ipak, od toga nema bojazdi sve dok klifovi Mohera stoje čvrsto kao nepobjedive tvrđave i brane obalu.

Jack O'Lantern je bio pametan ali lukav i bezobrazan prostak.
Uspelo mu je i samog Đavola nadmudriti.

Evo šta kaže Irska Legenda.

Jednom kad je Đavo došao po njega Jack ga zamoli da mu ispuni poslednju želju i dozvoli mu da popije još jedan viski pre nego napusti svet i ode u Pakao. Ali Jack nije imao ni jedan jedini groš da plati svoj od-sveta-oproštajni-viski. Đavo, da bi mu učinio uslugu, se lično pretvori u novčić, a Jack ga strpa u svoj novčanik ukrašen kopčom na kojoj je bio krst.

Tako ulovljen, Đavo nije imao druge, produži Jacku život još godinu dana.

Održavši datu reč, Đavo se pojavi godinu dana kasnije da odvede Jacka u Pakao. Jack ga zamoli za poslednju želju: da ponese u Pakao jednu jabuku sa sobom. Đavo odluči da mu je on ubere, najzad Jack je ionako bio star i na smrt bolestan čovek. Đavo se lično popne na drvo da ubere jabuku...i, dok je bio na drvetu, Jack brzo nožićem ureže i izrezbari u drvo krst.

I tako Đavo, samo da bi sišao s drveta, moleći Jacka da nožićem makne krst sa kore drveta, obeća njemu besmrtnost i večni život.

Međutim, Jackovo telo nije moglo više da podnese sopstvenu ludačku dušu i pogana duša napusti njegovo izmučeno staračko telo.

Čekajući pred vratima Raja objasniše mu da zbog dogovora s Đavolom, za njega nemaju mesta, pa neka pokuša u Paklu. I uputi se Jack u domovinu mrtvih. Međutim, Đavo, dva puta izigran i prevaren reče da neće dozvoliti njegovoj duši ni u Pakao.

Još pred vratima Pakla dade mu Đavo komad užarenog uglja u ruku da mu pomogne u crnom mraku, pa nek se sam snalazi. Jack stavi užaren ugalj u izdubljenu repu i od tada luta tražeći mirno mesto ali ga ne pronalazi..

I tako je zaživela Legenda da grumen vatre u Đavolovoj repi ima dejstvo protiv zlih duhova koji lutaju svetom.

Irsku Legendu s izdubljenom repom i užarenim grumenom uglja su Amerikanci prekrojili po svom, teško im je bilo dubiti repu, pa su izdubili bundevu. I tako je bundeva postala umetnički objekat i simbol za praznik Halloween.

Divovi u Irskoj nisu samo narodna legenda[You must be registered and logged in to see this image.]
Irska je zemlja mitova i legendi, goblina, vilenjaka, patuljaka, sve vrste bizarnih stvorenja žive u irskom folkloru. Tu su i divovi, koji mogu biti mnogo više nego samo jedna od narodnih legendi.[You must be registered and logged in to see this image.]
Prema studiji koju je objavio The New England Journal of Medicine, stanovnici severnog regiona Irske su posebno podložni adenomu hipofize, poremećaju koji izaziva 50 puta veću proizvodnju hormona rasta od normalne.

Marta Korbonits, profesor endokrinologije i metabolizma u Medicinskoj školi u Londonu, ispitala je prošlost četiri moderne porodice Severne Irske, uspostavljajući tako genetsku vezu sa istorijskim “Irskim gigantom” Čarlsom Birnom (Charles Byrne).

Čarls Birn, takođe poznat kao Čarls O’Brajen, bio je prikazan prvi put u jednom nakaza-šou 80-tih godina 17. veka. Njegova neproporcionalna visina, između 248 i 254 cm, skrenula je pažnju tako da je bio poznat svim britancima u to vreme.

Izgleda da je njegov gigantski rast prouzrokovan poremećajem rada hipofize, endokrine žlezde na bazi mozga, koja reguliše endokrine i metaboličke aktivnosti celog organizma.


Čarls Birn na jednoj graviri iz 1784. god.

Proučavanje Birnovih ostataka, posebno njegovih zuba, dovelo je do pronalaženja veze između džina i četiri savremene irske porodice, uključujući i porodicu Brendona Holanda (visokog 220 cm), predstavljenog u “Times-u” kao novog irskog džina.

Birn i Holand su od zajedničkog pra-pretka nasledili iste genetske mutacije koje prouzrokuju “gigantizam”. Njihov zajednički predak živeo je pre oko 1425-1650 godina, tj. 55-66 generacija ranije.

“Oni ne predstavljaju kuriozitet ili nakaze, već su normalni ljudi, kao i mnogi drugi koji pate od različitih naslednih bolesti”, rekla je Korbonits.

Zanimljiva prica o nastanku Halloween-a :helowen: tj. o Jacku, sa zadovoljstvom sam je procitala. Hvala ZonCe! :88ppp:

Lily ::

Zanimljiva prica o nastanku Halloween-a :helowen: tj. o Jacku, sa zadovoljstvom sam je procitala. Hvala ZonCe! :88ppp:

Lilika zadovoljstvo je moje shto josh neko chita ono shto se meni dopada...to znachi da ne zvrljam ovde badava..

Pricha o Keltima

Kelti skupni naziv za plemena i narode koji su živjeli na sadašnjim područjima Velike Britanije, Irske, Belgije, Francuske i Švicarske, a miješajući se s ostalim narodima stigli su potom i do Panonije.
Keltsko društvo

Keltska plemena imali su tri glavne klase: ratnike, druide i ratare. Ratovanje je bilo važan dio života pa su ratnici sa sofisticiranim oružjem pripadali aristokraciji. Rimljani su identificirali 12 plemena u dijelovima Britanije koje su osvojili. U svakom je plemenu na jednom kraju društvenog spektra bila “aristokracija” koja je vjerojatno bila oslobođena svakodnevnih poslova u polju, a na drugom kraju bili su ratari. Druidi su bili “svećeničko društvo” mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mladež, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima. Oni su imali javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naravi. Cezar je vjerovao da su imali svetišta u prirodi, u hrastovim šumama, gdje su Mjesec i hrastova stabla (i katkad imela) igrali važnu ulogu u njihovim obredima. Bili su i vjerske vođe koji su često vladali životom i smrću ostalih pripadnika plemena. Ratari su uzgajali stoku i obrađivali zemlju željeznim oruđem te održavali kompletno gospodarstvo. Kelti su živjeli u utvrđenim logorima zvanima hillfort. Iako su građene za obranu, te utvrde su i ujedno i mjesto trgovine i vjerska svetišta-neke su čak prerasle i u gradove. Svako je pogansko keltsko pleme imalo svoga kralja, a možda čak i svoje bogove. Vješti metalci vjerojatno su imali visok status.

Cezar je bio prvi koji je opisao i tamošnje žene, te je ustvrdio da ih dijele skupine od 10 do 12 muškaraca, uglavnom očeva i sinova.

Obredi


Druidi nisu ostavili pisane zapise pa su njihovi obredi obavijeni velom tajne. Kelti su štovali mnoge bogove i duhove, drveća, stijena i planina. Jedan od najstarijih bogova bio je Cernunno, poznat kao gospodar zvijeri. Često se prikazivao sa rogovima ili sa rogatim životinjama, kao što su jeleni. Često se prikazivao i kako nosi zlatne torce i smatra se da predstavlja plodnost i obilje. Poganskim Keltima glava je bila jako važna, kao i broj “3″. Jedan od običaja bio je odrezati glavu mrtvom neprijatelju, objesiti je o konjske uzde, a zatim je javno izložiti. To je možda bilo stoga što su druidi vjerovali da je čovjekova duša u njegovoj glavi i mora se pokoriti.

Pismo i kalendar


Za razliku od mnogih ondašnjih naroda Europe, Kelti su znali za pismo i ostavili su bezbroj epigrafskih dokumenata. Koristili su 4 tipa slova: grčka (posebno na jugu Francuske), iberijska, etrurska i latinična. Najduži je poznati natpis Galski kalendar (Calendrier de Coligny) pronadjen u Apolonovom hramu u francuskom mjestu Coligny, departman Ain, s nekih 200 redova[You must be registered and logged in to see this image.]

Irski vučiji pas (Irish Wolfhound)


[You must be registered and logged in to see this image.]

Nekada izuzetno popularan na Britanskom ostrvu, pa samim tim i veoma cenjen i skup, irski vučiji pas, početkom 18. veka gotovo da je potpuno nestao sa tih prostora. Međutim, zahvaljujući zabrani izvoza tih pasa, ali i upornosti kapetana Darslija, ova najviša rasa na svetu, taj ne samo lovni, čoveku veličanstveno privržen, odbrambeni, sportski i veoma inteligentni pas, hrabri čuvar i veliki borac protiv vukova – spasen je, na svu sreću, od nestanka i zabaorava. Nažalost, kod nas irski vučiji pas je još uvek – prava retkost.

Borbeni Kelti, kaže predanje, držali su pse ogromnih dimenzija. Potvrđeno je, pošto su Kelti okupirali Irsku, da se u njoj pojavio pas-div, korišten u borbi, ali i kao zaštita od vukova i medveda. U granicama svoje zemlje ovaj pas postao je vremenom i previše popularan te su ga u skandinavskim zemljama koristili kao simbol nobla, odnosno plemstva. Zahvaljujući tako velikoj potražnji i u postojbini (Irska) smanjio im se broj.

U 17. veku u Engleskoj, zbog svega rečenog, jedva je bilo irskih vučijih pasa. Međutim, kao posledica toga ubrzo su se namnožili vukovi i načinili ogromnu štetu irskim stočarima. Zato je 1652. godine, Kromvelovim dekretom (Cromweell), zabranjen izvoz tih pasa iz zemlje. Dve godine posle izdavanja pomenutog dekreta u Irskoj nije postojao, zamislite, ni jedan vuk!

Ondašnji irski vučiji psi bili su samo bele i pšenične boje, a tek kasnije su se pojavili u drugim nijansama. Nisu bili retki ni oni visoki od 110 do120 centimetara u grebenu.

Koliko je još onda bila popularna ova rasa potvrđuje priča da je velški kralj nudio ogroman novac za štene irskog vučijeg psa, a kada je od vlasnika bio učtivo odbijen, on je mirno sam povisio ponudu i dokopao se željenog šteneta.

Irski pab za pocetnike

Kakve veze imaju irski pabovi sa verskim hramovima? Nikakve, naravno. Osim u Dablinu, gde je cuvena beomska cetvrt grada, Temple Bar, dobila ime po jednoj sinagogi. Kazu da se tu, u centru grada, na juznoj obali Lifija, inace jedne spektakularno mracne reke koja preseca Dablin na pola, nalazio hram, te da je Jevrejima koji su se ovde okupljali bilo zabranjeno da zalaze u okolne ulice…

Tako pisu turisticki vodici. Posto Irci obozavaju razne legende, ova - kao i svaka druga irska prica - ima bar jos nekoliko rezervnih varijanti. Neki kazu da je Temple Bar dobio ime po izvesnom Robertu Templu koji je bio dobar covek pa je ovde sagradio prvo sirotiste, drugi kazu da se prvi bar u tom kraju zvao Temple i da nikakvog sirotista nije bilo, a treci slezu ramenima i mirno ispijaju svoje pinte Guinnessa, posto ih se sve to ne tice.

Kako bilo, Temple Bar je danas najprometniji i najpopularniji deo Dablina. Kroz male, uske ulice, osim prolaznika, odusevljnih Dablinom i irskim pivom, teturaju i velike ambicije: tu je podignut novi mzuciki centar, zatim muzej vizuelnih umetnosti, filmski centar, galerije i pozorisne scene, a o pabovima, kafeima i bircuzima svake vrste i da ne govorimo.

Ovde guzva pocinje ujutro - turisti, jos mamurni od sinoc, nesigurnim, ali upornim korakom probijaju se izmedju ulicnih prodavacica suvenira i pijacnih tezgi sa knjigama. Iza coska se cuju irske gajde, a malo dalje flamenko - neki momci kojima je Andaluzija otkazala gostoprimstvo zbog nedostatka sluha, sada su na privremenom radu u Dablinu. Tu je i cura sa irskom harficom - ni sama sebe ne cuje, jer se prekoputa Nigerijci razbijaju na onim metalnim buradima… Ima i nekih klovnova, i propovednika i Engleskinja rumenih ko jabuke… I tako to ide do uvece, na veliku radost dece i penzionera, a prava zurka pocinje naravno bez njih, tek kada padne mrak, a slavine crnog piva po lokalnim pabovima siknu kao latinske fontane.

Templ Bar nije samo lep i uzaludan pokusaj da se Latinski kvart preseli u Dablin, vec i nesto mnogo konkretnije- to je veoma unosno preduzece za prodaju lake zabave, teske cuge i popularne kulture. Firma "Temple Bar" nastala je pre deset godina, i u nju je do sada ulozeno preko 150 miliona evra. Novac je dat za plocnik u pesackoj zoni, regeneraciju starog vodovoda, sminkanje eksterijera i enterijera, recju - za obnovu i izgradnju.

Pored sredjivanja starih, podignute su i nove gradjevine i otvoreni novi pabovi i restorani i sve ostalo sto bi moglo da zanima jednog znatizeljnog gosta drevnog grada Dablina. Jedini uslov je bio da sve to izgleda kao da je zaista staro. U tome se uspelo, jer kada kroce u Temple Bar, turisti imaju utisak da su se vratili bar sto godina unazad. Pogotovo oni iz Japana.

Kako bilo, staro ili novo, autenticno ili ne, strano ili domace - sve se to do uvece stopi u jedan veseo, otkacen, i prilicno pijan svet. Irci sebe smatraju temperamentnijim od ostalih severnjaka, u cemu ce se mnogi sloziti. Ali, da bi se opustili, ovi severni Latini moraju prvo da popiju bar 5-6 tura piva, ili cega vec ima. A Templ Bar je idealno mesto za to.

Jedan od nauglednijih i najstarijih dablinskih pabova, "The Palace", nalazi se na pocetku kvarta. "Palace" je istovremeno i operativni stab irskog novinarstva, jer je blizu redakcije "The Irish Timesa". Iznad sanka je cedulja napisana crvenom drvenom olovkom na listu iz skolske sveske : "kanarinac se ceni po pevanju, a covek po prici". Irci vekovima treniraju svoju duhovitost i pamet po pabovima, a posto svi pricaju bez prestanka i gotovo istovremeno, zamor ljudskih glasova prerasta u buku kakva je verovatno vladala u Vavilonu pet minuta pre rusenja kule.

Dobar pab se pored zhamora, poznaje i po tome sto se retko kreci. "The Norseman", u samom jezgru Temple Bara, slavan je zbog svoje neokrecene tavanice sa generacijskim slojevima duvanskog dima. Ovo s tavanicama je jedan od neobjasnjivih momenata irskog ponosa kad su u pitanju pubovi.

Naravno, Irci su najvise ponosni na svoje naconalno pice - crno pivo Guinness. Prema njemu se odnose s postovanjem i odgovorno. Za razliku od svega ostalog sto ih okruzuje oni u odnosu na Guinness ne trpe nikakve improvizacije. Zna se sta je pravi Guinness, kako se pravi, kako se sluzi i kako se pije.

Kao kod poletanja aviona, najkriticnaja faza kod Guinnessa je tocenje. Zato obuka segrta - barmena traje bar dve godine. Ako nije mnogo bistar, i duze. Cilj je da se na kraju, rutinom majstora ustrca mlaz ledenog piva u dve trecine case i saceka da se slegne. Zatim se dopuni do vrha i, dok je tecnost jos smedja od mehurica vazduha, spusti na sank ispred musterije. Ovaj poslednji treba da saceka da se pivo slegne, odnosno da skroz pocrni. Idealan pint sastoji se od tela (body) - crnog kao ebanovina, i glave (head), pene boje slonovace. Zato dobro natocen Guiness podseca na klavijaturu lepog starog pianina.

Ali, pab nije samo mesto gde se pije, vec pre svega mesto gde se druzi, a u poslednje vreme i zaljubljuje. Iz razloga razumljivim samo Ircima, a mozda malo i Balkancima, zenama je ulazak u pabove bio zabranjen sve do II Svetskog rata. Posle se sve promenilo, i to nabolje. Danas se po pabovima od svih lepih Irkinja mogu videti najlepse. Lokalna moda i obicaji nalazu da - makar bila zima i poplava nosila prolaznike po ulici - devojke i zene budu obucene u kratke i lagane haljinice sa velikim dekolteima i izrezima na ledjima, a na nogama da nose samo letnje sandalice.

A kako je to nekad izgledalo opisavao je Englez John Gamble u svojim "Skicama iz Dablina" 1826. godine: "Pabovi u Dablinu su toliko odvratni svinjci da je pristojnom coveku muka i da prodje pored njih… a oni elegantni su ekstavagantniji i od najskupljih londonskih"

Dobar pab mora da ima dobru pricu. "Davy Byrne’s" je poznat po tome sto je Michael Collins, vodja irskih repubulikanaca jedne decembarske noci 1921 iz Londona, nakon upravo zavrsenih pregovora o nezavisnosti, poslao ovamo telegram "spremajte pice, irsko pitanje reseno".

Ovaj pab je znamenit po jos jednom stalnom gostu. Rec je o Leopoldu Bloomu, koji je uz predsednika Hercoga svakako najpoznatiji irski Jevrejin na svetu. Razlika je u tome sto se g. Bloom, za razliku od g. predsednika nije rodio u Dablinu. Zapravo, g. Bloom se nije rodio uopste, pa zato nikad nije ni postojao, osim u romanu Jamesa Joycea "Uliks".

Medjutim, kao sto u Irskoj crta izmedju stvarnosti i price o stvarnosti nije bas najodlucnije povucena, slicno je i sa crtom izmedju literature i pravog zivota, narocito posle par tura pica u lokalnom pabu. Zato i danas, ako svratite do Davy Burnesa, prvo sto cete videti ispred puba je spomen-ploca "Leopold Bloom je bio ovde" a kad udjete, mozete da narucite isto sto je i on narucio pre sto godina - sendvic s gorgonzolom i casu burgundskog.

Samo sto necete platiti sedam penija kao on, nego malo vise.

Zana ::

Divovi u Irskoj nisu samo narodna legenda[You must be registered and logged in to see this image.]
Irska je zemlja mitova i legendi, goblina, vilenjaka, patuljaka, sve vrste bizarnih stvorenja žive u irskom folkloru. Tu su i divovi, koji mogu biti mnogo više nego samo jedna od narodnih legendi.[You must be registered and logged in to see this image.]
Prema studiji koju je objavio The New England Journal of Medicine, stanovnici severnog regiona Irske su posebno podložni adenomu hipofize, poremećaju koji izaziva 50 puta veću proizvodnju hormona rasta od normalne.

Marta Korbonits, profesor endokrinologije i metabolizma u Medicinskoj školi u Londonu, ispitala je prošlost četiri moderne porodice Severne Irske, uspostavljajući tako genetsku vezu sa istorijskim “Irskim gigantom” Čarlsom Birnom (Charles Byrne).

Čarls Birn, takođe poznat kao Čarls O’Brajen, bio je prikazan prvi put u jednom nakaza-šou 80-tih godina 17. veka. Njegova neproporcionalna visina, između 248 i 254 cm, skrenula je pažnju tako da je bio poznat svim britancima u to vreme.

Izgleda da je njegov gigantski rast prouzrokovan poremećajem rada hipofize, endokrine žlezde na bazi mozga, koja reguliše endokrine i metaboličke aktivnosti celog organizma.


Čarls Birn na jednoj graviri iz 1784. god.

Proučavanje Birnovih ostataka, posebno njegovih zuba, dovelo je do pronalaženja veze između džina i četiri savremene irske porodice, uključujući i porodicu Brendona Holanda (visokog 220 cm), predstavljenog u “Times-u” kao novog irskog džina.

Birn i Holand su od zajedničkog pra-pretka nasledili iste genetske mutacije koje prouzrokuju “gigantizam”. Njihov zajednički predak živeo je pre oko 1425-1650 godina, tj. 55-66 generacija ranije.

“Oni ne predstavljaju kuriozitet ili nakaze, već su normalni ljudi, kao i mnogi drugi koji pate od različitih naslednih bolesti”, rekla je Korbonits.

U Ameri su pronadjeni skeleti do 4 metra, samo crkva i javnost to krije.

LEGENDA O SVEĆENIKU I VUKODLACIMA

(Gerald de Barri, Topographia Hibernica)


1182. godine jedan je svećenik putovao iz Ulstera u Meath i kako je morao provesti noć u šumi, zapalio je vatru i sjeo uz nju, kad se pojavio vuk i prozborio mu ljudskim glasom.
Rekao je kako pripada Ossoryma na čijoj rasi leži drevno prokletstvo, prema kojemu se svakih sedam godina jedan muškarac i jedna žena moraju pretvoriti u vukove; kad istekne tih sedam godina vraćaju se u svoj pravi lik, a na njihovo mjesto dolazi slijedećih dvoje. On i njegova žena sadašnje su žrtve prokletstva. Žena mu je na samrti i on moli svećenika da pođe s njim i udijeli joj posljednju pomast.

Nakon malo oklijevanja, svećenik pristane poći s vukom. Slijedećeg jutra vuk ga je uputio na pravi put i uz riječi zahvalnosti se oprostio s njim. Putujući dalje, svećenika je mučila dvojba, je li postupio pravilno ili je pogriješio. Savjetovao se s mnogim teolozima i na kraju mu nije preostalo drugo nego otići Papi u Rim. Rezultat još nije poznat!

Klifovi Mohera
Ravnodušni stražari čuvaju zapadnu obalu Irske od nemilosrdnih
napada Atlantskog okeana



Vertikalne obalske stijene ( klifovi ) Mohera jedan su od najsmjelijih poduhvata prirode u inače pitomom pejzažu Irske. Ove tamne litice izdižu se iz Atlantskog okeana u vidu kamene harmonike i protežu se 8 km duž obale grofovije Kler ( Clare ). Na klifovima Mohera nije ništa pitomo-u njihovom podnožju nema pješčanih uvala, nema ni travnatih padina na njihovim obodima, ni nježnog cvijeća na vrhovima. Uzdižu se direktno iz mora do visine do 200 m; mada ih okeanski talasi i vjetrovi u podnožju udaraju poput artiljerije, djeluje da će ovim napadima uspješno obolovati još hiljadama godina. Na ovom je mjestu Atlantik zaista neustrašiv. Svaki talas se, sa krestom od pjene, preliva preko prethodnog, već razbijenog o stijene, i stvara sivoplavu eksploziju na litici. Osim u njmirnijim danima, svako ko se usudi da dođe u blizinu strme ivice ovih klifova,bio to čovjek ili životinja, biće okupan slanom vodenom prašinom koju podižu zapadni vjetrovi.Stajati na vrhu klifova jeste jezivo iskustvo. Udari i huk talasa u kipućem kotlu ispod nas jedva se čuju od zavijanja vjetra,a kliktavi galebovi koji kruže iznad litica djeluju kao da su njemi. U olujnim danima nijedno drugo mjesto na Britanskim odtrvima nije tako negostoljubivo i istovremeno tako uzbudljivo. U podnožju klifova debela pjena boje kafe baca komadiće kamena visoko u vazduh, dok litice preuzimaju tamu kišnih oblaka iznad njih. Ovaj olovni jednobojni prizor upotpunjuje ploče metalnosivog mora sa bjelim mrljama.Iako djeluju neuništivo, klifovi polako propadaju. S vremena na vrijeme čitavi djelovi stijena strmoglave se u more, odlomljeni zajedničkim djelovanjem kiše koja rastvara zemlju na vrhu litice i soli koju donosi more i koja nagriza površinu stijena. Klifovi su svoju priču i započeli u moru. Njihov temelj od krečnjaka ( koji čine bezbrijni kosturi minijaturnih morskih bića ) postavljen je pre više od 300 miliona godina. Vijek po vijek more je nanosilo sve više i više slojeva raznobojnog krečnjaka i škriljaca, a pomjeranje kontinenata dovelo je do toga da sve to na kraju bude izneseno znad površine mora.Pisac iz Dablina Džejms Planket ( James Plunkett ) napisao je: "Po magli izgledaju... kao noćne more nekoga poremećenog boga; kad je vrijeme lijepo, a posebno pri zalasku sunca, pripadaju mitologiji i podzemnom svijetu".Ipak pisce nije inspirisala samo veličanstvenost ovih obalskih stijena. Ovdje se pojavljuju i sjećanja na vrijeme kada su drevni irski junaci, stvarni ili mitski, ponovno kročili ivicama litice. Ime Moher se odnosi na drevno utvrđenje Moher ( Mothair ) koje su sagradili doseljenici na rtu Hegz Hed ( Hag's Head-Vještičina glava ) u doba prije Hrista. Nažalost, ostatci utvrđenja su uništeni za vrijeme ratova protiv Napoleona kako bi se napravio prostor za izgradnju izviđačkog tornja. Kažu da dio klifova podsjeća na ženu koja sjedi i gleda u more. Ovdašnje stanovništvo vjeruje da je to stara vještica Mal,koja je pretvorena u kamen. Ona je jednom progonila sjevernoirskog junaka Kukulejna ( Cuchulainn ) duž rta Look Head nešto niže uz obalu. Legenda kaže da je pogrešno procjenila skok, pala u more i udavila. Najsjeverniji dio stijene poznat je pod nazivom Ždrebeća litica ( Aill na Searrach ). Riječ je o ždrjebadi, po predanju vilinskog porijekla, koja su ubog nekog napoznatog razloga takođe skočila sa litice na tom mjestu.Od rta Vještičine glave na jugu, gdje su visoke oko 120 m, klifovi postepeno rastu do mjesta na sjeveru gdje su najviši. To mjesto obilježava O'Brajanov ( O'Brien ) toranj. Dalje na sjever duž protežu su uske terase, zatim se kopno polako spušta, sve do pješčanog zaliva u ribarskom naselju Dulin ( Doolin ). Najspektakularniji doživljaj pruža prizor sa sjeverne stjene, odakle dobro utabana staza pokrivena velikim pločama od krečnjaka vodi ka O'Brajanovom tornju. Na sjeveru se vide stijene veličine čovjeka, koje razbacane po šljunkovitoj plaži izgledaju kao da nisu veće od kamenčića, a crvena traka najsjevernijih obalskih stijena uzdiže se do udaljenih kupastih vrhova planine Connemara's Twelve Pins. Južno od ovog područja nalazi se usamljeni svetionik na rtu Lup Hed, koji označava zapadni vrh grofovije Kler, a u pozadini se proteže sjenovita silueta planine Keri ( Kerry ). Posmatranje zapadne strane treba ostaviti za sam kraj. Kada se pogleda dole, može se vidjeti grubo isklesana stjena ispod tornja koja se s vremenom, pod uticajem vjetra i vode, svela na usku traku. Visoka je 60 m, ali posmatrana s vrha litice djeluje mnogo manja. Teleskop na tornju postavljen je tako da se kroz njega vidi površina obližnje litice, a bjela pruga koja prolazi otprilike sredinom litice nije sloj fosilizovanih stjena, nego je to crta koju prave morske ptice-tropski galebovi i njorke.I na kraju, neka vam se oči usmjere prema ogromnom prostranstvu Atlantskog okeana koji se seže do horizonta i dalje, na kojem se ističu samo tri izbočine ostrva Arana. U vedrim danima njihove srebrnosive stjene zavodljivo svjetlucaju, ali kada se nad ostrvo nadvije oluja, djeluju sivo i opasno kao da bi svakog momenta mogle odlučiti da pređu preko South Sound-ai okruže kopno. Ipak, od toga nema bojazdi sve dok klifovi Mohera stoje čvrsto kao nepobjedive tvrđave i brane obalu.

Sveti Patrik (Škotska, 385. - Down, Irska, 461.) - katolički svetac, biskup, zaštitnik Irske


Rođen je oko 385. godine u Škotskoj, koja je tada stajala pod rimskom vlašću i dobrim dijelom bila romanizirana. Roditelji su mu bili kršćani. Dobio je ime Magonus Sucatus Patricius. Otac mu je bio đakon, a u starosti vjerojatno je postao i svećenik. Patrik je provodio lagodan život ne mareći ni za znanost ni za vjeru. Kada mu je bilo 16 godina, irski gusari, oteli su ga s tisućama drugih ljudi i prodali ga kao roba u Irsku. Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stada u divljini, ropstvo ga je približilo Bogu. Molio je i činio pokoru. Nakon 6 godina ropstva čuo je glas da će uskoro biti oslobođen. Pobjegao je od svoga gospodara i vratio se kući u Britaniju. U Galiji, u gradu Auxerreu pod vodstvom tamošnjeg biskupa sv. Germana studijem spremio za svećeništvo. Bio je najprije zaređen za đakona. Prema jednoj legendi, u snu mu se obratio jedan Irac koji mu je pružio pismo u kojem je pisalo. „Molimo te, vrati se i budi opet s nama!” Patrik je to shvatio kao Božji poziv. Biskup ga nije htio poslati u Irsku u koju je Patrik želio poći. Napokon je bio posvećen za biskupa u Irskoj, kamo ga je poslao papa Celestin. Patrik se u naviještanju Evanđelja, najprije obraćao kraljevim odličnicima, a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk. Irski otok je jedna od rijetkih zemalja koja je prihvatila kršćanstvo bez prolijevanja krvi. Uveo je monaštvo. Irski monasi kasnije će odigrati veliku ulogu ne samo u Irskoj već i po Europi. Bilo je mnogo duhovnih zvanja, posebno kod mladih Iraca oba spola. Nailazio je i na probleme u naviještanju, osobito od druida, starih keltskih poganskih svećenika. Tako je jednom bio 15 dana zatvoren sa svojim suradnicima i tek na intervenciju vrlo utjecajnih prijatelja, oslobođen je. Patrik je organizirao biskupije koje su se poklapale s područjem pojedinih plemena. Svoje biskupsko sjedište Patrik je osnovao u Armaghu u Ulsteru, a tamo i danas stoluje irski kardinal primas. Patrik se proslavio i kao čudotvorac, a dokazao se i u proricanju budućih događaja. O Patrikovoj osobi i životu su bezbrojne legende. Po predaji potjerao je sve zmije i ostale otrovne životinje iz Irske. Danas u Irskoj gotovo da nema guštera, zmija, gmazova, čak ni šišmiša. Pokušaji da se u Irskoj nastane te životinje su više puta propali. Umro je 461. godine, kod irskog grada Downa.

Zaštitnik je Irske, Nigerije, inžinjera, ljudi koji se boje zmija. Zaštitnik je i protiv zmijskih ugriza. Mnoge crkve širom svijeta njemu su posvećene, najviše u Irskoj, SAD-u i Australiji. Dan sv. Patrika, slavi se 17. ožujka. To je irski nacionalni blagdan.