BOSNA I BOSANCI

First topic message reminder :

Bosanci

BiH portal Odjeljak isključivo posvećen Bosni i Hercegovini

Bosanci su nacija i narod, a čiji pripadnici smatraju Bosnu i Hercegovinu
svojom domovinom. Bosanci su i glavni pojam za pripadnike stanovnika
zemlje Bosne i Hercegovine, što po
opredjeljenju može da uključuje današnje Bošnjake,
bosanske Srbe i bosanske Hrvate, kao i ostale stanovnike zemlje Bosne i
Hercegovine, kako u samoj Bosni, tako i u inostranstvu.
Ime se odnosi na sve stanovnike Bosne i Hercegovine, pripadnike zemlji
Bosni i Hercegovini, bez razlika u regionalnim, vjerskim ili nacionalnim
pripadnostima.
Mnogi građani Bosne i Hercegovine se nazivaju Bosancima uglavnom u
nezvaničnom govoru te tamo gdje je takvo opredjeljenje prihvaćeno kao
zvanično (u većini stranih država). Neki se čak izjašnjavaju ekskluzivo
kao Bosanci i često kad ne žele da izraze svoju etničku pripadnost (tj.
kao bosanski Srbi, bosanski Hrvati ili Bošnjaci) ili ako potiču iz
mješanog braka. Neki od primjera ljudi koji se izjašnjavaju kao Bosanci
su: Sergej Barbarez, Branko Đurić Josip
Katalinski i Danis Tanović.
Historija


Stanovnici srednjovjekovne Bosne su bili Bosanci. U srednjem
vijeku za stanovnike Bosne pominju se nazivi Bosanac i Bošnjanin
(Bosignanin).
Prije oko 100 godina riječ “Bošnjaci“ je imala isto značenje koje
riječ “Bosanci“ ima danas. Mnogi stanovnici Bosne su se nekad zvali
Bošnjacima uključujući katolike i pravoslavce međutim to značenje je u
međuvremenu zamjenjeno. Tokom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine
od 1878. do
1918.
godine administracija austrougarskog guvernera u Bosni i Hercegovini,
Benjamina Kallay-a je podržavala ideju zajedničke bosanske nacije
(bosanstva) koja je trebala da uključi bosanske katolike i bosanske
pravoslavce kao i bosanske muslimane.
Ideji su se oštro protivili Hrvati i Srbi ali
također i mnogi bosanski muslimani tog vremena pošto je ideja nastala u
vremenu kad su susjedne države jačale svoj nacionalni i etnički
identitet kroz proces stvaranja zasebnih nacionalnih država. Ovakva
politika je škodila bosanskom etničkom pitanju i zvaničnom korištenju
imena Bosanci. Bosanci se mogu uporediti sa stanovnicima Bosne i Hercegovine koji su se za vrijeme bivše Jugoslavije nazivali Jugoslavenima.
Jugoslaveni ipak su bili priznati kao narod u jugoslavenskim popisima
stanovništva dok Bosanci nisu nikad bili priznati kao narod od strane
Jugoslavije. Naime, oni su bili predstavljeni kao “regionalna
pripadnost“ po jugoslavenskim statistikama što se odnosi i na zadnji
popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991. godine.
Ipak, format popisa u bivšoj Jugoslaviji je često bio predmet političke
manipulacije. Bosancima nije bilo dozvoljeno da se izjašnjavaju po
nacionalnoj pripadnosti kao Bosanci čak i nakon što su zatražili tu
opciju u ustavnim amandmanima iz 1947. i 1973. Naime
morali su se izjašnjavati kao “Srbi“ ili “Hrvati“ do 1963.
“neopredjeljeni“ ili “muslimani u nacionalnom smislu“ do 1973., i
“Muslimani“ (sa velikim M) do 1993. godine.
1993. godine ime Bošnjaci je vraćeno kao zamjena imenu Muslimani,
ali je bilo prekasno da taj naziv realistično uključi i Bosance
ne-muslimane kako su oni već bili naturalizovani Srbi i Hrvati u
stopedesetogodišnjoj nacionalnoj supresiji Hrvatske, Srbije i, na kraju,
Jugoslavije. Bosanska narodnost je bila pod napadom nacionalista sa
svih strana već više od 100 godina, a njeno poricanje postojanja se
često koristi od strane političkih stranaka koje pokušavaju da udalje
konstitutivne narode Bosne i Hercegovine jedne od drugih.

U Sarajevu gužva. Svi automobili stoje. Jednom tipu neko kuca na prozor.
Ovaj otvara prozor: "Druže, šta je ovo bilo?
"Ma, ne pitaj, teroristi oteli cijelo predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Traze 10.000.000 EURa, ili će da ih poliju benzinom i zapale, pa skupljamo priloge."
"OK, daću, nije problem. A koliko se daje......... otprilike?"
"Pa, tako ... koliko ko moze , litar-dva..."

hihihihihihihihihihihi

Musa Juventino Mulavdić Greeting jaranice from Bosnia & Herzegovina.Mašala jesi beautiful,a i smart čim you love Džeko.Let me tell you par stvari.Here in Bosnia is prava pomama za tobom,ljudi are crazy pomalo,al' in a good way,so don't haterit nam šta.Dao dragi God da ti nama come in our beautiful country.If you ever dođeš ja te vodim at my nena & djed's house na the best sarmu in the whole wide world.There is going to be sudžuka isto,burek and krompiruša,a ako voliš pit kahvu,zapržiće nena pravu bosansku coffee with a kocka šećera,so you can umočiti malo.Eto da je ne pričam na long i wide,da ne odužim like a hodža teraviju,imaš maksuz greeting from everyone in Bosnia,we all kinda love you.
P.s.
Još jednom ti moram repeat.Mi smo pravo raja nacija i dobri smo like hljeb,al' smo malo ćaknuti in the head.Samo nam političari ne valjaju,they suck and tear this beautiful country apart,but mi se ne damo i pravimo proteste i nadamo se boljoj budućnosti,a ako bude trebalo we shall napraviti i belaj pravi pa će stoka političarska understand da s nama nema kidding.
Još jednom,we all send you a hug from Bosnia

FB KOMENTAR DANA: Mirza Kusturica: Bosanci moji sinoć ste potrošlili 300.000 KM za tri sata vremena!
jun 23, 2013 @ 17:51 123 Komentara

Ne želim umanjivati pobjedu Amara Jašarspahića Gileta, realno je i bio najbolji na onom šou i pred momkom je budućnost, već sada je bolji od pola pjevača na Estradi….
Ali ono što ne mogu da shvatim je koliko naš narod veliča tu pobjedu, kao neku pobjedu Bosne protiv Srbije? U najmanju ruku kao da je reprezentacija BiH igrala neki super važan meč…
Opet kažem, i meni je drago zbog Giletove pobjede jer je to zaslužio ali hiljade sinoćnjih statusa i “proslava” pobjede pokazuje koliko smo zapravo željni nekog uspjeha, da i Giletovu pobjedu proslavljamo kao nešto baš veliko, svu su opčinjeni time, čak su i pojedini sportski portali na svojim facebook stranicama izvjestili o tome…Čitava država priča o tome.
Glasova iz Bosne je sinoć bilo mnogo više nego iz Srbije, a šou “Zvezde Granda” dolazi iz Srbije, ali Bosanci su se toliko napalili jer su vjerovali da je toliko važno donijeti pobjedu, i neka su, fin gest…
Ali bojim se i pomisliti šta bi bilo da Gile nije pobjedio, kladim se da bi danas imali komentare tipa, izgubio je jer je Bošnjak, ne može pobjediti Bosanac u Srbiji i slično…Ali eto, pokazalo se da može..No, opet realno gledajući, ljudi u Srbiji nisu ni u pola napaljeni tim Zvezdama Granda kao u Bosni…
Pokazalo je to sinoćnje glasanje. Ne mogu da ne spomenem, jednom prilikom prije par mjeseci sam prijatelja iz Novog Sada upitao za Giletovu popularnost tamo, on nije znao o kome se radi, zapravo nije znao da postoji takmičenje Zvezde Granda jer je mislio da se to ne održava više….Jasno se vidi granica, ljudi u Srbiji ne pale se toliko na šou programe kao što je Farma, Veliki Brat, Zvezde Granda, čak kako vidim na nekim njihovim eminentnim portalima, ismijavaju ljude koji prihvate učestovovanje u Farmi….
Znam da je onaj novinar Telegrafa (ne mogu da se sjetim imena) nakon što je Duleta Vujoševića gađao loptom ismijan te su ga svi ocrnili sa natipisima da i jeste samo za šou programa kao što je Farma… Dok u Srbiji takav program ismijavaju, kod nas ga svako drugi prepričava na ulici, svako drugo dijete pa i stariji ljudi prepričavaju kako je Ekrem pomuzao kozu, da li su se Staniji vidjele gaćice i sličeno….
No, odo previše daleko, Zvezde Granda nemaju veze sa Farmom jer za razliku od tog šou programa nešto i vrijeme, ljudi se barem takmiče u pjevanju i ovo kažem da ne bi neko pomislio da mješam ta dva šou programa….Želim samo reći da su Bosanci previše napaljeni na takvo nešto…Opet ponavljam, ne umanjujem Giletovu pobjedu, svaka čast momak i sam sam čestitao sinoć…..
Ali Bosanci moji, sinoć ste potrošili 300 000 KM za dva-tri sata vremena…
Nedavno je za liječenje Aldine Sarajlić bilo potrebno 500.000. KM koji su se skupljali mjesecima a sinoć ste samo za par sati Grand produkciji donijeli pravo bogatstvo…. Zar ne bi bilo bolje da jednom mjesečno svi vi koji ste glasali isto tako pozivom odvojite po 2 KM, znate li koliko bi života bilo spašeno…. Ipak, vi želite ispuniti želju nekome da postane novi Šaban…
Ma Gile bi bio zvijezda i da nije pobjedio ali vama je bilo važno da on “tamo” pobjedi i neka je opet kažem…. Ali ne okrećite onda glavu kada vidite da je nekom djetetu potrebna pomoć i da treba 200.000 KM za operaciju koja će mu spasiti život….
Važnije je spasiti život nekome, prije nego mu omogućiti stan i auto kao i novi cd..
Ili možda nije?
Ne znam, meni jeste, a vi kako hoćete…
Izvor: Mirza Kusturica

Sta misle Hrvati o Basancima...gledajte i naucite  

Sta reci:))))))))

King Kong u Sarajevu
Tlo je podrhtavalo, a teški zvuci odzvanjali su sarajevskom kotlinom. Pozornik Sabrija F. prvo je pomislio da je zemljotres, a onda se ponadao da halucinira od mamurluka izazvanog sinošnjim akšamlukom sa svojim načelnikom Himzom.”Jelo se, pilo se, prosulo se, što kaže naš narod, ali nije valjda da je ovo kraj?” – pomisli, dok se kućici na južnom ulazu u grad približavala ogromna životinja mitskih razmjera.


- King Kong, j..’o te Šaban – ote mu se iz usta dok je prema gradu, ulicom Džemala Bijedića stupala ogromna šezdesetmetarska životinja koja je na ostrvu Skull u pacifičkom okeanu pošamarala plesiosauruse, pterosauruse i jedno osam dinosaurusa. Sabrija pretrnu i zavuče se u kućaru što je dublje mogao, nadajući se da ga kolos neće primijetiti. King Kong noktom malog prsta otvori vrata i glasom kao iz najdublje jame na svijetu upita: Parlament?

Sabrija, onijemio od straha podiže ruku u pravcu sjevera, a King Kong nastavi stupati prema gradu. Usput se zaustavi da obavi malu nuždu. Slučaj je htio da to bude pored zgrade Dnevnog Avaza, od koju se mlaz odbijao i padao po staklima Oslobođenja. Niko od radnika se nije uznemirio, sigurno su mislili da pada kiša. Kong, visok kao RTV Dom (kojeg kao ni zgradu općine Novi Grad, nije ni pogledao), gazio je prema Čengić Vili i Otoci, riješen da obavi dužnost. Spasiće Dušanku Majkić iz demonstrantima opkoljenog Parlamenta BiH.

Ljubav na prvi pogled

Vidio ju je samo jednom, prošla je na cruiseru pored njegovog otoka, i bilo je dovoljno. Ljubav na prvi pogled, ljubav koju nije moglo zaustaviti nikakvo more i za koju nikakva razdaljina nije prevelika. Ljubav za Dušanku, tu divnu ženu čije su ga oči i izjave trajno omađijale. Za to vrijeme, u Predsjedništvu BiH Bakir Izetbegović je čačkao nos i razmišljao kako sve ovo skupa neće dugo, možda do oktobra 2014., a dotad će on već nešto smisliti, ili će mu se u snu javiti rahmetli babo i svojim mudrim i blagim glasićem dati savjet. Vjekoslav Bevanda se držao za minđušu, kad se iz pravca Muzeja revolucije začuo bat teških koraka gospodara pacifičkog otoka. Dva kostura su pobjegla iz Zemaljskog muzeja, a sa stabla Pančićeve omorike popadale su sve iglice.

King Kong pljucnu u lijevu stranu, prema Domu pisaca gdje je upravo održavana Skupština Društva pisaca BiH na kojoj je usvajana Rezoluciju o vlastitoj genijalnosti. Divili su se i sjajnom poslu uništavanja Sarajevskih dana poezije, i primili nekolicinu novih mladih članova u ranim osamdesetim. Pljuvačka blago zaspe lice Predsjednika, ali on se hrabro obriše i nastavi dalje kao da se ništa nije dogodilo. Za to vrijeme je King Kong ispružio svoju ogromnu ruku prema glavnoj sali. Poslanici zavrištaše, a životinja na dlan uzme svoju veliku ljubav. Dušanka zasikće: – M’rš skotino, nemaš ti pravo mene smjenjivat’, ko te zvao, smjenjuj koga si ti birao. Fuj, barabo, one te balije s ulice poslale da me odvedeš je li, e nećeš da si sto puta toliki – završi Dušnka, i okinu Kralja Džungle kišobranom po njušci.

Životinji se, nakon ove neočekivane reakcije, srušio svijet. Tužno pogleda po sali i primijeti jednu crvenu točku. To je Denis Bećirović, rumeniji nego ikada prije, koji moli da ostane živ i obećava da nikada poslije ovoga neće sjesti u auto skuplji od 100.000 maraka. Na jednoj strani su poslanici HDZ-a , a na drugoj HDZ-a 1990. Svi mole, kao i poslanici SDA. Samo Zlatko Lagumdžija daje “lopovsku” Ministru Sigurnosti da se popne do kabina za novinare, kako bi pozvao (u)pomoć. Krenu prema penjaču, koji zavapi: – A nemoj, jadan, a kupiću ti kavez, ma daću ti cijelu Pionirsku i mladu dovesti. A ne mene, jadan, viđi koliko je ođe čeljadi … Zastade. Podiže pogled. Ministar skoro odahnu. Životinja krenu prema sjevernom izlazu iz grada. Tamo ugleda veliku stijenu. Jekovac.

- To je to – osvetiću im se. Sjeti se kako je danas četvrtak i kako je želio svratiti u Kamerni teatar gdje njegov omiljeni pjesnik razlaže kako izlazi sunce, kuda plove brodovi i zašto postoji nešto a ne ništa. Velikim koracima išao je u pravcu Obale Maka Dizdara. Krenuo je ne pogledavši OHR i zaputi se niz korito Miljacke. Grad je drhtao pod njegovim koracima. Niko nije mogao znati za bol u duši velikog sisavca. Za to vrijeme na displayu telefona Dušanke Majkić ispisalo se -Milorad Mobilni. Dušanka pritisnu zelenu slušalicu i s druge strane se začu glas njezinog ljubljenog vođe, šefa svih šefova.

- Je li, Dušanka, šta ima tamo?

- Ništa, šefe, evo upravo bio mali incident. Bio ovde ovaj neki majmun, ma znaš, onaj King Kong, iz filmova, pa nešto htio ovdje, šta ja znam.

- I, šta si napravila? – znatiželjno će Milorad.

- Ništa, otjerala sam ga, neće on meni talačku krizu ovdje stvarat’! – ponosno će Dušanka.
Prava ljubav

- Odma’ da si pošla za njim. – iznenada reče Milorad. – Pa, razmišljaš li ti išta marketinški, može li išta doprijeti do te tvoje glave? Znaš da ima otvorenje Andrić-grada, i da nam je svaki gost iz filmskog svijeta dobrodošao. Trči, odma’ za njim, ima da ga dovedeš kako znaš.

King Kong već je bio stigao do Vijećnice. Razmišljao je kako da se osveti. Da li da se jednostavno baci sa jekovačke stijene ili da raširi noge i iznad Darive i obavi veliku nuždu u Miljacku. Shvatio je da njegov život nema smisla, kao i to da nema razloga dalje zagađivati nešto što je već zagađeno. Da, život više nema smisla. To je to. Zakorači prema Jekovcu, kad se iznenada začu glas:

- Kinže Konže! Ne odlazi! Ja te volim.

Načas mu se učini da je to glas kantonalne poslanice Hanke Vajzović, za koju je uvijek znao da je ljudstvujuća, ali ne. Ispod njega je bila njegova jedina, ljubav njegovog života – Dušanka Majkić. Umilno mu se nasmijala, a njegov je pogled zažario.

- Vodim nas na jedno mjesto – vragolasto reče Dušanka.

King Kong se stidljivo osmijehne. Dušanka upita:

- Hoćemo li?

King Kong odgovori:

- Koju ćemo?

- Onu našu – odvrnu Dušanka.

“Sini jarko sa Istoka sunce
pa obasjaj moje blijedo lice
jer ja jesam jedn
ovog svijeta b’jedna
koja stradam ljubeći.”

King – Kong daje ritam, imitirajući laganu dvojku – “cam, cam, cam, cam.” Dok sjede i pjevaju, sunce iznad Sarajeva se ponovo rađa. Kao i njihova nova, prava i velika ljubav.

(TIP/Radiosarajevo.ba/Autor:Ahmed Burić)

Znao sam ja da su Bosanke opasne (po našim damama na forumu ) ali baš ovako ???
Mašala ,mašala ....:rlol: 

___________________

SAD: Bosanka (24) izabrana za gradonačelnika Vaterloa

Planeta, 12:58, 08.07.2013.
Autor: megavijesti.com
Anesa Kajtazović na izborima je, kao predstavnik demokrata, pobedila republikanskog kandidata Džona Rufa (64), a njena pobeda u Vaterlou se slavila nekoliko dana


Anesa Kajtazović, (Foto: iowahouse)

VATERLO - Anesa Kajtazović kojoj su samo 24 godine, nedavno je u američkoj državi Ajova, pobedila gradonačelnika Džona Rufa, predstavnika republikanaca, postavši demokratska gradonačelnica Vaterloa.

Anesa je sa sestrama, majkom Hadžirom i ocem Hazimom došla u SAD 1997. godine jer su više od četiri godine bili premeštani u različite izbegličke kampove, u nekoliko oblasti južne Evrope.

Dok su roditelji obavljali teške poslove, ponekad i više njih da bi prehranili porodicu, Anesa, iako nije dobro znala engleski, započela je redovno školovanje i dobila diplomu specijaliste za javnu i poslovnu administraciju na Univerzitetu Severne Ajove. Ujedno je završila je i Zapadnu srednju školu u Vaterlou.

Svetlooka Anesa je pobedila iskusnog političara Rufa sa 59% glasova. Lokalni listovi su istakli da se 64-godišnji gradonačelnik, koji se tokom trajanja kampanje kompromitovao upotrebom državnog novca, potrošenog u skupa lobiranja i česta putovanja, nije mogao suprotstaviti šarmu, znanju, ambicioznosti i poletnosti lepe Bosanke.
Pošto u Vaterlou boravi značajan broj devojčinih sunarodnika, Anesina pobeda se slavila nekoliko dana.

Danubius ::

Anesa Kajtazović na izborima je, kao predstavnik demokrata, pobedila republikanskog kandidata Džona Rufa (64), a njena pobeda u Vaterlou se slavila nekoliko dana

Rodila je majka pametnu:) Nista mi draze nema nego kad vidim da su "nasa" djeca, bilo cije iz bivse Juge, uspjesna:) <3

<3

Kandilji se popalili na Ferhadiji! Serif Mubarek Ramazan pravim Banjalucanima, a I svakom pravom vjerniku. Novokomponovani nek se ne nalaze u ovome.

AstrinaKomsinica ::

Kandilji se popalili na Ferhadiji! Serif Mubarek Ramazan pravim Banjalucanima, a I svakom pravom vjerniku. Novokomponovani nek se ne nalaze u ovome.

 I mi nevernici se pridružujemo čestitkama .
A tek što ćemo da se pridružimo za Bajrammmmmm (je*l to ide posle ,pa se krka ? )

Danubius ::

AstrinaKomsinica ::

Kandilji se popalili na Ferhadiji! Serif Mubarek Ramazan pravim Banjalucanima, a I svakom pravom vjerniku. Novokomponovani nek se ne nalaze u ovome.

 I mi nevernici se pridružujemo čestitkama .
A tek što ćemo da se pridružimo za Bajrammmmmm (je*l to ide posle ,pa se krka ? )

AHA hahahahahahhahahaha Tebi cu i pitu napravit;))))))))) Samo sto si nevjernik hahahahahahahah

AstrinaKomsinica ::

Rodila je majka pametnu:) Nista mi draze nema nego kad vidim da su "nasa" djeca, bilo cije iz bivse Juge, uspjesna:) <3

Nije to ništa -vidi ovu :

Bosanka nakon saobraćajne nesreće u Americi dobila tužbu vrednu 43 miliona dolara

Opasne Bosanke .
Nego ,za Bosance se uvek priča kao, "glupi" ....a Bosna je peta zemlja u svetu po "odlivu mozgova " .
Gde glupi -kada odu tamo gde im je sto puta bolje ,a ne provedu život u sirotinji u BIH . :zubi3:

Joj Danny:( Koliko mi je drago da je zena dobila novce, toliko dzaba sve brate kad je ostala oduzeta:(((((

Danas je dan komemoracije za zrtve u Srebrenici.

Suosjecam sa porodicama, i zelim im oprost i mir.

Ne podrzavam izjave tipa: ne smijemo zaboravit, koje su tu zarad osvete. Ali ne smijemo zaboravit zarad ljudske gluposti, da se vise nikad ne ponovi.

Usvojen Zakon o JMB!


SARAJEVO - Savjet ministara BiH jednoglasno je usvojio danas izmjene i dopune Zakona o jedinstvenom matičnom broju, čiji je predlagač Ministarstvo civilnih poslova, saznaje Srna.

Prema predloženom zakonu, Federacija BiH imaće pet registracionih područja, Republika Srpska tri, a Brčko distrikt će biti jedno područje.

Zakon o jedinstvenom matičnom broju Savjet ministara je već dva puta slao u paralmentranu proceduru, gdje nije prolazio.

Zbog neusvajanja matičnog broja u Sarajevu su prošlog mjeseca u više navrata organizovani protesti.

Savjet ministara BiH u međuvremenu je bio usvojio privremenu odluku, kako bi novorođene bebe imale matični broj dok se ne usvoji zakon.
Bevanda očekuje da parlament usvoji prijedlog zakona

Predsjedavajući Savjeta ministara BiH Vjekoslav Bevanda izrazio je očekivanje da će Prijedlog zakona o izmjeni i dopuni Zakona o jedinstvenom matičnom broju biti usvojen u parlamentu BiH.

On je u pauzi sjednice Savjeta ministara rekao novinarima u Sarajevu da je ova odluka donesena jednoglasno, nakon čega je proslijeđena Kolegijumu Predstavničkog doma parlamenta BiH, kako bi bila uvrštena u dnevni red sutrašnje sjednice.

Bevanda je potvrdio da je prijedlogom ovog zakona predviđeno devet registracionih područja, i to tri u Republici Srpskoj, jedan u Brčko distriktu i pet u Federaciji BiH.

Prema njegovim riječima, Savjet ministara BiH danas je jednoglasno utvrdio i prijedloge zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu BiH, Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH i Zakona o putnim ispravama BiH, koje će uputiti u hitnu parlamentranu proceduru.
Radojičić: Dobro da je postignut konsenzus

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske (RS) i potpredsjednik SNSD-a Igor Radojičić ocjenjuje da je dobro da je postignut konsenzus u Vijeću ministara BiH o Prijedlogu zakona o izmjeni i dopuni Zakona o jedinstvenom matičnom broju (JMB), ali i napominje da će ta "priča" biti završena tek nakon glasanja u parlamentu BiH.

Podsjeća da je Vijeće ministara dobilo zadatak da pokuša jednoglasno da utvrdi zakon o jedinstvenom matičnom broju, ali, napominje da mu nisu poznati detalji danas utvrđenog prijedloga tog zakona.

- Nadam se i da će i sva ova priča, koja je izazvala prilične turbulencije u BiH biti završena - kazao je Radojičić.

Naglašava da su predstavnici iz RS insistirali da se poštuje ustavno uređenje BiH, koje podrazumijeva postojanje entiteta te da se u tom okviru traži rješenje za “famoznu cifru” u višecifrenom matičnom broju.

Radojičić podsjeća i da je i uredba Vijeća ministara BiH usvojena jednoglasno, a već sutradan je, kako kaže, bila drugačija priča u državnom parlamentu.

- Ovdje, sve dok se stvar ne završi s potpunim glasanjem u oba doma Parlamentarne skupštine BiH, ne možete biti sigurni kako će se ko ponašati i da neko neće promijeniti mišljenje - smatra on.

Stoga, navodi, ostaje da se vidi kakav će biti “prolaz” ovog zakona kroz Parlamentarnu skupštinu BiH.
(nezavisne novine)

Malo šale ,nije na odmet .. :rlol: ..ne bi bila tema prava ako ne bi bilo humora na račun bosanaca:jbt :  
 

BOSANSKA MONIKA BELUČI: Sarajevska manekenka najlepša žena na svetu!

Aida Đapo, studentkinja farmacije i manekenka izabrana je za najlepšu ženu na svetu i ubedljivo iza sebe ostavila Adrijanu Limu, Moniku Beluči, Megan Foks i Ducen Kros


Bosanska manekenka i blogerka Aida Đapo je najlepša žena na svetu, a iza sebe je ostavilaAdrijanu Limu, Moniku Beluči, Evu Mendez i Megan Foks. Sajt “Beautiful Women” organizovao je izbor za najlepšu ženu sveta, a Aida, umetničko ime Idda Van Munster je ubedljivo zauzela prvo mesto.
Drugo mesto zauzela je manekenka Irina Šajk, a Megan Foks, Klara Alonso, Adrijana Lima, Kendis Svonpul, Monika Beluči i Ducen Kros se takođe nalaze na listi. Aida je studentkinja Farmaceutskog fakulteta u Sarajevu, a moda i umetnost su njena opsesija. Osim kao model, svoju umetnost izražava kao šminkerka, pravi frizure, kreira odevne predmete i ukrase, a učestvovala je i u prvom burleksa šouu u Bosni i Hecegovini.

Izvor: Telegraf.rs

Ništa bez Bosanki :zubi3:

Ruku na srce,ova je ko barbika...ma sva....ja ne vidim tu ljepotu,djaba joj sto je Bosanka

Mlada kolima lupila mladoženju u Sarajevu

I to odmah posle venčanja

U noći između subote i nedelje u sarajevskom naselju Otoka u ulici Alije Kučukalića dogodila se krajnje neobična saobraćajna nesreća u kojoj na svu sreću, osim materijalne štete, nije bilo povređenih, piše Dnevni avaz.

Najbizarnije je to što su učesnici ove saobraćajne nesreće bili mlada i mladoženja. Naime, oni su posle svadbenog veselja svako svojim automobilom krenuli do stana kako bi uzeli stvari za prvo bračno putovanje. Ali, na putu do kuće isprečio se treći učesnik u saobraćaju, koji je zapravo izazvao nesreću, i pobegao sa mesta nesreće i sarajevska policija trenutno traga za njim.

On je naime kako je policijskim uviđajem utvrđeno oduzeo prvenstvo prolaza mladoženji koji je vozio audi, posle čega je pobegao. Pošto se mlada nalazila u vozilu seat "Arosa" iza svoga mladoženje, nije uspela na vreme zakočiti, pa je udarila u njegov Audi.

_________________
Aaaaaa,neka neka .... 

Mlada pokazala ko je gazda ,makar vozila malu "Arosu" ,ne boji se u "Audija" zaleteti ...

"Brišu se međuentitetske granice, ukida se Republika Srpska!
Aug 03, 2013 BiH 0

Međunarodni krugovi planiraju da ponovo izvade iz ladice famozni plan regionalizacije BiH iz 2003. godine, poznatiji kao Projekat EU za regionalni ekonomski razvoj (EURED), čiji je krajnji cilj ukidanje Republike Srpske (RS).

Kako navodi Press RS, pomenuti plan regionalizacije, pripremljen pod patronatom Evropske komisije, Vlada RS je suspendovala i odbacila još 2004. godine.

Ali, bošnjački politički i diplomatski krugovi nekoliko puta kasnije nakon toga pokušavali su da aktiviraju model koji podrazumijeva formiranje pet “navodnih” ekonomskih regija u BiH. To su sjeverozapadna BiH, sjeveroistočna BiH, centralna BiH, Hercegovina i sarajevska makroregija, pri čemu se potpuno brišu međuentitetske granice."


Krajnje je vrijeme da se sva stoka stavi gdje pripada, to ukljucuje i one iz bosanske vlade. Svu gamad ili u tor, ili napolje.

MUP RS na usluzi Klanu
Piše: Slobodan Vasković

Djelovalo je da je novi ministar unutrašnjih poslova Radislav Jovičić profesionalac, koji će raditi svoj posao, a neće biti na usluzi kriminalcima iz vlasti. Nažalost, samo je djelovalo i to kratko, da bi se ubrzo pokazalo da je Jovičić tek puki aparatčik Režima, njegova sirova snaga; istina nešto inteligentniji od svog prethodnika, što nikako ne mijenja izrečeno.

Jovičić je „pao“ na „Laktaškom klanu“, plakatima kojima je nedavno bila oblijepljena Banjaluka.

Na plakatima koji su naslovljeni sa "Laktaški klan", Milorad Dodik, Vladika Grigorije, Slobodan Stanković, Budo Stanković, Slavko Mitrović, Miloš Čubrilović, Ljubo Ćubić, Milenko Čičić i Borko Đurić optuženi su za teška kriminalna djela i korupciju.

MUP RS istog dana saslušao je Željka Raljića, vlasnika i glavnog i odgovornog urednika nedjeljnika "Respekt" i portala "Istinito", koji je prvi objavio vijest o pojavi plakata. Dva dana nakon toga privedene su vođe nedavnih studentskih protesta, među kojima i Igor Macanović.

Policija je narušila autonomiju Univerziteta, upala u kampus, prerovila i ispreturala Macanovićevu sobu i priveli ga. Saopštili su mu da ga prate već danima.

Da li je Macanović neki kriminalac na kojeg se troše resursi MUP RS? Nije, ali, eto, priznao je da je lijepio plakate.

Da li će ga strijeljati, objesiti, osuditi na svojim korumpiranim sudovima na višegodišnju robiju? Zato što je lijepljenjem plakata iskazao stav, protest protiv pljačke; ukazao da svi znaju ko ih pljačka i da policija, tužilaštva i sudovi, koji to isto znaju, ćute. I primaju bijednu naknadu za to.

Šta god učinili, već su izgubili.

Interesantno, niko od osoba čija imena se nalaze na plakatu nije priveden, premda se za njih vežu bezbrojna kriminalna djela u kojima je RS oštećena za više milijardi maraka.
Interesantno, niko od osoba čija imena se nalaze na plakatu nije priveden, premda se za njih vežu bezbrojna kriminalna djela u kojima je RS oštećena za više milijardi maraka.

I ne navodi se to samo na plakatu; na njemu je tek nekoliko rečenica, šturih informacija, koje su potpuno benigne u odnosu na sve ono napisano u stotinama tekstova o kriminalu režimskih struktura, objavljenih tokom vladavine Milorada Dodika i zločinačke oligarhije, koja stoji uz njega.

Ministru Jovičiću nije na pamet palo da ispita i privede nekog od odgovornih za brojne malverzacije na izgradnji Čemernog, Administrativnog centra, iznošenju keša iz RS… (Stanković); prevare na Mahovljanskoj petlji, revitalizaciji puteva u Srebrenici, privatizaciji „Vrbasa“ i „Podgradaca“... (Ćubić); otvorenim fizičkim prijetnjama novinarima, upropaštavanju firmi u Trebinju... (Grigorije); pljački stotina dunuma zemljišta Poljoprivredne škole i milionskoj pljački Geodetske uprave... (Budo Stanković); malverzacijama sa gradskim građevinskim zemljištem (Đurić); pljački struje i otimačini na izgradnji Mini hidroelektrana... (Čičić); ucjenama i prijetnjama...(Čubri); zločinačkoj privatizaciji naftne industrije, Boske, Zekstri, kreditima IRB-a...(Dodik plus Mitrović); propasti penzionog i zdravstvenog sektora, propasti poljoprivrede, devastiranju obrazovnog sistema, uništenju privrede...

Jovičiću je još manje na pamet palo da nekog pod odgovornih privede za milionsku pljačku Grada Banjaluke, u režiji vlasnika „Autoprevoza“, Čede Savića i njegovog sina Vedrana, bivšeg gradonačelnika Dragoljuba Davidovića...; nije mu ni na kraj pameti bilo da inspektore pošalje u mafijašku Balkan Investment Banku, gdje je u toku prirkivanje pranja para u iznosu koji se mjeri stotinama miliona i iza kojeg stoji država; ministru unutrašnjih poslova nije na um palo da privede bilo koga iz „Birača“, premda je u toj firmi ukradeno više od milijardu maraka; Jovičić se nije dosjetio da ispita poslovanje „Optima“ grupe koja je do sada izvukla iz RS 500 miliona KM...

Da je priveo bilo koga od odgovornih za nabrojana zlodjela protiv naroda i države, Jovičiću niko ne bi mogao reći ni riječi što privodi oko plakata. Ali nije priveo nikoga, jer ne smije. Jer su ga Oni i postavili da im služi. I počeo je to odlično da radi.

Zato ekspresno privodi studente. Jer su, kako u policiji tvrde, ugrozili bezbjednost osoba sa plakata.

Kakvo jadno objašnjenje: zar mogu ugroziti bezbjednost „voljenog Dodika“ i njegovih „poštenih privrednika“? Nije valjda da je narod okrenuo leđa svojim političkim, duhovnim, finansijskim vođama?

Dodik tvrdi da će na sledećim izborima pobijediti ubjedljivo. Gdje je onda problem?

Zašto su on i njegovi ugroženi plakatima?

Zbog sve razvijenije svijesti građana da ih vodi mafija! Tu je kvaka. Nesretnici koji žive u RS i kojima su Dodik i njegovi galujateri ugrozili biološki opstanak (to je za Jovičića sasvim OK) su se osvijestili.

Jasno je da se Dodik i njegovi boje sopstvenog naroda.

Ostaje pitanje postoji li Klan?

Postoji. Progonom novinara, studenata, svakog ko se usudi riječ istine prozboriti o njima, oni pokazuju i dokazuju da jesu Klan.


Nebitno je da li se zovu Laktaški, Bakinački, Papanski, Žgadijski... U svakom slučaju su Mafijaški i mnogo mnogo ih je više nego na plakatu.

E moj Kusta, zalosna ti majka,,,, 

From Israel without love: Otvoreno pismo Nemanji Kusturici

Sjeme ne pada daleko od bundeve
Piše: Marijan Hajnal (Izrael)

Na obostranu sreću, nismo ni po čemu slični, ali naše putanje su se nekoliko puta presjekle: u Čekrčićima, na Gorici, u Beogradu, u Izraelu, u duhovnosti, filmovima (istina, nešto različitim), i, ako je to posebno značajno tebi, u vjeri pramajki. No, nisu te podudarnosti razlog zašto trošim svoje dragocjeno vrijeme da bih ti napisao ove redove. Nismo uopšte bitni, ni ti, ni ja. U nastavku ćeš otkriti zašto to činim, iako nisi dostojan ni mog vremena ni moje pažnje

Tvoja i moja žena su iz Čekrčića (danas Čekrekčije), tragičnog srpskog sela na liniji razdvajanja. Kao klin usječeno dolinom Bosne, opkoljeno sa tri strane snagama Vojske BiH, selo nije imalo ni teoretske šanse da se održi. Kao na dlanu bili su stanovnici izloženi snajperskoj i artiljerijskoj vatri sa Banjera, Kote, iz samog gada. Gotovo da nije bilo porodice u selu iz koje nije pala bar jedna muška glava. Medju njima, iz jedine hrvatske porodice u selu, i brat moje supruge, pogođen na mostu, na dužnosti prevodioca za UNPROFOR, nije nosio pušku.

Tokom cijelog rata to selo je bilo neprolazna barijera na putu ka deblokiranju Sarajeva. Kao i mnoge druge bojišnice, unaprijed je od integriranih nedomicilnih četničko-paravojnih formacija žrtvovano i iskorišteno za napade i granatiranja, u ovom slučaju Visokog, grada u kom sam se rodio. U tom selu i u gradu bili su tokom svih godina rata, sve do Daytona, moja rodbina, prijatelji, školski drugovi, odijeljeni, osuđeni na nesuđenu suprotstavljenost. Do rata živio sam u Sarajevu, na Koševskom brdu, a najbliže i najomiljenije mjesto izletišta, s predivnim pogledom na Sarajevo, bila je Gorica. Ta tvoja Gorica, s Romima sa kojima si rastao, kojima si ostao doživotno dužan i pred kojima se nikad nećeš moći oprati, bila je i moja Gorica, s koje sam gledao u posljednjim danima mira tonjenje grada u nezadrživo približavajući užas.

Nažalost, u najgorim sudbonosnim trenucima dijelili smo neko vrijeme prisutnost u Beogradu, čak su nam isti politički domaćini nudili gostoprimstvo, s tom razlikom što sam im se ja vrlo brzo izmakao, zahvalio i otputovao sa porodicom za Izrael. No, ti dolaziš redovno i u Svetu zemlju, ali ne kao Emir, već kao lobistički pulen Nemanja. Iste mecene koje su orkestrirale ratom u Jugoslaviji imaju svoje sluge koje te dočekuju, organiziraju projekcije i neke koncerte što su ispod svakog kulturnog kriterijuma i minimuma ukusa. Svi vi zajedno me postiđujete svojim prisustvom i podsjećanjem na sve patnje kojima sam propatio u bivšoj domovini i nametnutom egzilu. Kao i Bregović, nema bitnije razlike među vama u dekadentnosti, vrijeđate mrtve i žive žrtve vašim primitivnim populizmom. Kao da Izrael nema dovoljno svojih šund-pokvarenjaka, vi trebate da omogućite širenje horizonata spoznaje o balkanskim negativnostima.

Ime Emir (po značenju: vođa, vladar, zapovjednik) trebalo bi se odnositi na harizmatičnu osobu, koja uživa dar povjerenja, milost izabranosti i pozvanosti. Takvo ime si odbacio i zamijenio si ga za Nemanja. U početku nisam vjerovao, mislio sam da se radi o zlonamjernom podmetanju. U pozadini se krila tvoja koristoljubiva tendencioznost i malicioznost.

I meni su susjedi ispraznili stan, mnogi članovi porodice su stradali, ostali raseljeni, neki do danas raspamećeni, ali moja porodica je stradavala kao jugoslavenska, južnoslavenska, i ne prvi, već peti put uzastopno u proteklim ratovima. Ipak, ja se nikom nisam priklonio. A i da sam krenuo putem kao ti, imao bih više prava na to. No, moja majka Radmila je bila i ostala za mene Bogumila. Odgajajući mene i mog brata (koji je tvog godišta) nikad nije pomenula naciju i vjeru. Nikad! A i kako bi? Zatečenu kao ratno siroče u zimu 1942. na kupreškoj visoravni, ostavljenu u snijegu, izgladnjelu, bolesnu, na samrti, pronašli je partizani i dali na usvajanje. Tri porodice su je usvajale, svaki put druge nacionalnosti. Neka tragična kob pratila je i tada, iznova ostajući sama. Njena najkraća filosofija je bila: „Budi čovjek i u svakom gledaj čovjeka.“

A ti, Emire, priklonio se zlikovcima i još prkosiš. Rujući po najosjetljivijim ranama povijesti, pripremaš film prema Andrićevom romanu „Na Drini ćuprija“.

Providno je šta namjeravaš postići time. Za sitne i prolazne interese kriminalaca kojima služiš, nastojiš zacementirati podjele i nesloge. Pa i taj višegradski most, zadužbina, opstao je kao simbol mogućeg suživota, povezujući Istok i Zapad. Oživljavanje mržnje onemogućava razum da se uzdigne iznad uzroka ratova. Estetičar sam po profesiji pa mogu biti i filmski kritičar. O filmovima koji su te proslavili nemam pozitivne ocjene. Scene u njima variraju od vulgarnih do porno-opscenih, prikazuješ pedofiliju, dekadentnost, nemoral, nakaznost. I lažeš, pri čemu se ne može reći da „lažeš lepo“. Ali profani truli Zapad, taj skup hijena, žeđa i gladuje za upravo takvim naturalnim primitivizmom kojeg istog, samo nagizdanog, napudranog, kriju u magacinima svojih muzeja voštanih figura.

Osim toga, poslije saznanja o fizičkom napadu na dr Edina Mutevelića, sa žaljenjem mogu konstatirati da su te sva ta priznanja jedino uspjela unaprijediti od sarajevskog čaršijskog fakina do kabadahije. Da imaš imalo ljudske časti, vratio bi novac Andreju Nikolaidisu i pokušao sprati ljagu koju si na sebe sam nabacio, tužeći nečasnom sluganskom sudu tog mladog novinara koji se odvažio da javno o tebi saopšti istinu. Taj sud je produžena šapa istog onog koji je naredio bombardovanje Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva (našeg, tvog i mog), koji je naredio da se pobiju svi muški stanovnici Srebrenice.

Ti sam kažeš da nisi želio pred svijetom izreći očekivanu osudu balkanskog krvnika, da je fašista i gad: „Tu ključnu rečenicu nikada nisam izgovorio.“

Zato što si se priklonio gadovima i fašistima najcrnje vrste, ti nisi samo dželatov šegrt, već si opunomoćeni nadvojvoda samog Sotone. Mene ne možeš tužiti. Zbog duševne boli i svih gubitaka koje sam ja pretrpio, može se dogoditi samo suprotno, pa ti slobodno mogu reći da je nedovoljno biti gad, treba biti monstrum pa ne osuditi monstruma.

Na kraju, da se vratim našim dobrim majkama i pramajkama. Da si se sjetio da napraviš film o stradanju Bogumila, sigurno je da nikada ne bi uzeo ime Nemanja. Napokon, ko zna, sjeme ne pada daleko od bundeve, u krajnjoj, makar i podsvjesnoj namjeri, možda si ipak pošten i svojim povratkom iluzornim korijenima (a zlu se oni ne mogu sagledati), te opkoljen i prožet nasiljem, dobrovoljno ispaštaš neku nemanjićku krivicu koja te kida dok te ne iskida i od vajnog filmadžije ne ostane samo jedan mali mokrogorski bludnik bez kompasa, zagubljen u prašumi vječitog velimirovićevsko-amfilohijevskog košmarnog balkanskog bezumlja.

Znam da je premalo ostalo čovjeka u tebi, u protivnom bi na Gorici kleknuo pred Romima moleći ih za oprost i bar teatralno-dramaturški pozvao ih da tuku i ubiju izdajnika. Međutim, ti Romi nisu oni kakvim si ih predstavio u svojim filmovima. Ispao si diletant i nepoznavalac romske kulture. Ponizio si ih poništavajući njihova povijesna stradanja. To su istinski dobri i civilizovani ljudi. Mislim da bi se okrenuli od tebe, čak te i ne udostojivši prezirom koji zaslužuješ.

* Autor je magistar sociologije: živi i radi u Izraelu.

Šta sam našla :mahhh: 

hihihihihihihihihi Ne da majka sumara svog  A sto volim vise neg pare sto kad god otvori pasos, a ono pise BiH muhahahahahhahahahaha




Nakon novog Dodikovog negiranja bosanskog jezika: Sarajlija tužio Republiku Srpsku


Izvor: oslobodjenje
Objavljeno: 15.08.2013 - 10:58

Sarajlija R. Š. prije dva dana podnio je tužbu protiv Republike Srpske zbog negiranja postojanja bosanskog jezika, saznaje Oslobođenje.

Tužba je uslijedila nakon što je predsjednik RS-a Milorad Dodik prokomentarisao bajramsku hutbu reisu-l-uleme mr. Huseina ef. Kavazovića, u kojoj je reis izjavio da su muslimani iz BiH Bošnjaci i da govore bosanskim jezikom.

"Ne postoji bosanski jezik, kako to reis voli da dezinformiše javnost", stoji u saopćenju Dodika, objavljenom i na web stranici predsjednika Republike Srpske.

Pokušali smo dobiti komentar reisu-l-uleme Kavazovića, a njegov savjetnik Dževad Hodžić kaže da reisu-l-ulema ne želi s Dodikom raspravljati o ovom pitanju.

Bez dileme

Rukovodilac ureda za odnose s javnošću Rijaseta IZBiH Ekrem Tucaković prenio nam je zvaničnu izjavu Rijaseta: "Milorad Dodik može zvati svoj jezik srpskim, ali ima pravo da ga zove i bosanskim. Reisu-l-ulema niti mu zabranjuje niti mu nameće bilo šta vezano za imenovanje jezika kojim govori. Ipak, kada je riječ o bosanskom jeziku kojim govore Bošnjaci, Milorad Dodik nije relevantan da donosi sudove o bosanskom jeziku, jer ga za to niko nije ovlastio niti posjeduje potrebnu kompetenciju. Zato je Dodik potpuno irelevantna osoba da iznosi stavove o bosanskom jeziku, kojim Bošnjaci govore od pamtivijeka i koji karakterizira izvanredna vitalnost i sposobnost trajanja unatoč zabranama i osporavanjima".

Sarajlija R. Š. (anonimnost traži samo zbog zaštite porodice) nije imao dilema oko toga šta činiti nakon što je Dodik, po ko zna koji put, ponovio da bosanski jezik ne postoji.

"Bosanski je moj maternji jezik, a tužena strana mi svojim postupkom ne samo osporava pravo na korištenje termina bosanski jezik nego onemogućava i korištenje tog jezika u privatne i službene svrhe", objašnjava R. Š, naglašavajući da je RS ovim narušio osnovna ljudska prava i slobode svih koji koriste bosanski jezik, zagarantovane odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama, ali i odredbama svih ustava u BiH:

- Pa i Ustava RS-a, naročito člana 7, koji u svom relevantnom dijelu glasi "službeni jezici RS-a su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica", ističe R. Š. dodajući da negiranje onemogućava licima koja koriste bosanski jezik pravo na pristup i obraćanje zvaničnim institucijama, kao i organima vlasti RS-a.

- Ja, recimo, govorim i razumijem samo svoj maternji jezik, a to je bosanski, jedan od zvaničnih jezika u Bosni i Hercegovini i u FBiH, naglašava Sarajlija, podsjećajući na to da se u spornoj izjavi tužene strane kaže da Bošnjaci imaju pravo na jezik, ali on se ne može nazivati bosanskim, nego bošnjačkim. Obilježje jezika nosi obilježje naroda.

R. Š. podsjeća i na to da u Ustavu Republike Srpske ne egzistira pojam bosanski jezik.

- U tužbi sam naveo i to da je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci moguće studirati samo srpski jezik i književnost, dok odsjeci za druge jezike kao što su bosanski i hrvatski ne egzistiraju. A osnivač Univerziteta u Banjoj Luci je tužena strana. Isti slučaj je i sa Univerzitetom u Istočnom Sarajevu, odnosno tamošnjim Filozofskim fakultetom. Dakle, svi koji žele studirati bosanski i hrvatski jezik stavljeni su u neravnopravan i diskriminatorski položaj u odnosu na druge studente, a ovakvim postupcima tužena strana prisiljava na napuštanje teritorije pod njenom stvarnom i efektivnom kontrolom. Jer, druge opcije za studiranje druga dva zvanična jezika tamo nema", ističe R. Š.

On obrazlaže kako, čim nema mogućnosti za sticanje zvanja za zvanične službene jezike u BiH kao što su profesor bosanskog jezika i književnosti, profesor hrvatskog jezika i književnosti, može se samo govoriti o neravnopravnosti i diskriminaciji, i to sistemskoj.

- Dodikova izjava je njena tek zvučna dimenzija, smatra podnosilac tužbe.

Tužitelj kao dokaz navodi i raspravu sa tematske sjednice Izučavanje i njegovanje srpskog jezika u RS-u, koju je 28. juna ove godine organizovao Odbor za obrazovanje, nauku, kulturu i informisanje Narodne skupštine RS-a, a na kojoj je dominirao stav lingviste Miloša Kovačevića: "Srbi moraju da čuvaju identitet srpskog jezika i kao sistema i kao realizacije. Susrešćemo se sa problemom imenovanja jezika po zemlji u kojoj živimo, a ne po narodima, pa postoji mogućnost preimenovanja srpskog jezika u varijante bosanskog, što ne smijemo dopustiti".

Mučenja

R. Š. u tužbi navodi i to da ni na jednoj zvaničnoj web stranici institucija RS-a (on nabraja imena njih 32) ne egzistira opcija za mogućnost korištenja bosanskog jezika.

Tek kao napomena: tužitelj je u periodu ratnih sukoba 1992 - 1995. godine pretrpio nezapamćene torture i mučenja od tužene strane. "Oružane formacije RS-a su izvršile otmicu sa smrtnim ishodom mojih roditelja. Majčini posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni, te ja i ovim putem pozivam Republiku Srpsku da otkrije lokaciju na kojoj se oni nalaze. Umjesto da mi vrati makar mrtvu majku, RS mi želi oteti i maternji jezik, kaže on.

Njegova majka i otac, vojni penzioner, odvedeni su iz stana na Grbavici 9. jula 1992.

Tri miliona dokaza

U svojoj tužbi protiv RS-a R. Š. navodi i ovo: "Bosanskim jezikom, koji Dodik, eto, negira, danas se služi oko tri miliona osoba i to: u Bosni i Hercegovini (oko dva miliona), u Republici Srbiji (oko 200.000), u Republici Crnoj Gori (oko 50.000), u Republici Hrvatskoj (oko 25.000), na Kosovu (oko 25.000), u Republici Sloveniji (oko 50.000), u Republici Makedoniji (oko 25.000), te ostatku svijeta (oko 500.000).

HIT U BOSNI: Prodaje diplomu fakulteta, može i zamena za drva i ugalj! (FOTO)
Kreator oglasa Srđan Tripić naveo je da prodaje diplomu Filozofskog fakulteta u Banja Luci, a da je moguća i zamena za drva i ugalj


Na internetu je osvanuo još jedan neobičan oglas. Radi se o prodaji diplome Filozofskog fakulteta u Banja Luci. Kreator oglasa Srđan Tripić  naveo je da u obzir dolazi i zamena za drva ili ugalj.



U informacijama oglasa objašnjeno je da je diploma brendirana od strane Ministarstva prosvete Republike Srpske,  a da je artikal dostupan u dobojsko- bijeljinskoj regiji, u mestu Vukosavlje.
U detaljnijim informacijama objašnjeno je da je diploma Filozofskog fakulteta – razredna nastava, stečena na redovnom studiju u Banja Luci.
Kako navodi prodavač, to gde je diploma stečena “i nije baš neka korisna informacija, jer ipak neku prednost imaju ovi iz Dervente sa vanrednim studiranjem”.
Dalje prodavač ističe: “U Federaciji vam neće vrediti, jer nemate dokaza da znate bosanski jezik. U RS ne možete biti u prednosti, jer do izražaja dolaze ovi iz Federacije BiH koji znaju i bosanski i srpski jezik“.
Oglas je do sada pregledan 714 puta.
(Telegraf.rs)


Ako nekome treba diploma evo i ja moju prodajem. Nikakve vajde od nje nisam imala, nisam radila u struci nikada , pa kome treba, jeftino je prodajem mada sam je skupo platila.
P.S. nećemo oglašavati javno da nas ne bi poreska uprava oporezovala....

Majko draga  

AstrinaKomsinica ::

Majko draga  

AMERIKANKA DOŽIVELA ŠOK: Bosanci samo sede i piju kafu!:zubi3: 

Ludi svet, 16:16, 27.08.2013.
Autor: Bportal.ba


Kada smo došli, sedenje na kafi duže od 20 minuta činilo me je nervoznom. Na kraju puta sam mogla bez problema da sedim po pet sati na kafi, rekla je Kejti

Američka Kancelarija za obrazovanje i kulturu Stejt Departmenta objavio je iskustvo srednjoškolke iz Oregona, Kejti Vels, koja je doživela kulturalni šok u BiH, gde se našla preko programa razmene "Kennedy-Lugar YES Abroad".
"Kafa u svako vreme! Bosanci vole kafu i uobičajeno je da sede s prijateljima u kafiću po nekoliko sati. Samo sede i piju kafu", rekla je Kejti, prenosi Kancelarija za obrazovanje i kulturu.
"Kada smo došli, sedenje na kafi duže od 20 minuta činilo me je nervoznom. Na kraju puta sam mogla bez problema da sedim po pet sati na kafi", dodala je Kejti.
"Bosna me puno promenila. Sada sam otvorenijeg uma i razmišljam malo drugačije nego pre", rekla je Kejti.

hahahaha..nasmeja me Kejti...:zubi3: 
Aj ti kod nas.Ovde se ništa ne radi,a ima se....promeniće te i Hrvatska...:)


HIT U BOSNI: Prodaje diplomu fakulteta, može i zamena za drva i ugalj!

Tužno:(((

Ima mnogo stvari osim trka za novcem koje čoveka mogu učiniti sretnim.
A to glupi Ameri nikad neće shvatiti, jel se to tradicionalno i genetski usađuje u dušu.
Mogu se stvoriti nove nacije poput njihove, svi oni izgledaju čovekoliki, pa čak i oni crnci po ulicama liče na ljude, ali su to sve ljudi iz epruveta.
Šta može zameniti kafu, cigarenu i tako, jedno sat, dva prepuštanje mislima i uživanje u duvanskom dimu i ukusu kafe.
Ko to ne zna, uzalud se rodio.
NIkada taj osećaj ne bih prodao ni za kakvo blago ovog sveta.

debilko ::

Ima mnogo stvari osim trka za novcem koje čoveka mogu učiniti sretnim.
A to glupi Ameri nikad neće shvatiti, jel se to tradicionalno i genetski usađuje u dušu.
Mogu se stvoriti nove nacije poput njihove, svi oni izgledaju čovekoliki, pa čak i oni crnci po ulicama liče na ljude, ali su to sve ljudi iz epruveta.
Šta može zameniti kafu, cigarenu i tako, jedno sat, dva prepuštanje mislima i uživanje u duvanskom dimu i ukusu kafe.
Ko to ne zna, uzalud se rodio.
NIkada taj osećaj ne bih prodao ni za kakvo blago ovog sveta.

Haj suti, ti si samo lijen;))))))))))))

Tako sam ja isto uvredio jednog svog druga kada sam ga pitao kako je bilo kuci u Bosni...A on ce meni u kojoj Bosni pa ja nisam iz Bosne...Kako nisi pa odakle si ja ga pitam a on ce meni ...Ja sam Srbin iz Srpske...

Dodik je jedini naš političar koji na ovim prostorima evoluira i menja svoje mišljenje i politiku u prirodnom smeru, koji se nameće na osnovu postupaka sveta i svetskih moćnika.
Žao mi je što Srbija posle ubistva Đinđića ne može naći političara da razmišlja svojom glavom i da radi stvari koje su logične.
Mislim da je prava Bosna upravo Republika Srpska.
Ne prvim razliku između Srba u Bosni i ostalih.
Čak sam za vreme rata bio na strani ostalih, dok su Srbi bili u rukama Slobodana Miloševića i ostalih iz Srbije.
Ali mislim da je Bosna bila Nemanjićka država, da je Bosna bila i na Kosovu na Srpskoj strani i to je jedini prirodan put. Ne treba da beži od srpskog predznaka. Ja bih zadovoljio obe strane pa bih tu državu nazvao Srpska Bosna.

debilko ::

Dodik je jedini naš političar koji na ovim prostorima evoluira,,,,,

Tacno! Evoluirao je od nepismene seljacine u seljacinu koja se sad zna potpisati hahahahahahahaha Al ga ebe cirilica u zivotu hahahahahahahahahahaha

Joj Debi , hvala ti ko bratu, vristim hahahahahahahahahahaha

Pa Bosna nije vidjela veceg krkana od pamtivjeka:))))) Kad ga se samo sjetim na "pocecima", omg, omg, rohancina ona sa dna kace. Ali sad se docep'o, pa salje ponude poznatoj raji sa blanko cekovima, on i onaj njegov vulkanizer;))))) A raja ne da muahahahahahahhahahah

Gothic ::

Tako sam ja isto uvredio jednog svog druga kada sam ga pitao kako je bilo kuci u Bosni...A on ce meni u kojoj Bosni pa ja nisam iz Bosne...Kako nisi pa odakle si ja ga pitam a on ce meni ...Ja sam Srbin iz Srpske...

Reci kolegi da je Bosanceros, kako god okrene muahahahahahahahahhaahah Sorry, al ne moRe ni u maticu bez BH pasosa;))))))))))))

Joj djeco, stvarno vas obozavam! :)))))) I kad mi je najgori dan, popravite ga caskom;)))))))))))))      :rlol: :rlol: :rlol: :rlol: :rlol: :rlol: 

Ne dajte Debilku vise u Bosnu....jbte,pa ueba sve drzave,ko da nemaju dosta svoje bijede,on bi ih sve pod jednu hrpu  .
Mani se Debi Bosne,,odnosno Rep Srpske,kad joj predsjednik ucenik zelene gimnazije,a tamo su isli samo oni koji se nisu mogli nigdje drugo upisati...u to vrijeme ih slusala kakav su test iz njemackog radili...kad ne pisnu u autobusu (ma i ne sernuh)od silne pameti,a dobili prolazne ocjene...alal mu vjera.

Prije nekih 5,6 mjeseci sam procitala knjigu mog prijatelja Senada Imamovica,Sarajlije,koja se zove Oziljci sjecanja,a pozeljeh da vam kopiram jedan mali dio iz ove autobiografske knjige.

„OŽILJCI SJEĆANJA"

BOSANSKI SIMBOLI (II)



- Sve živo iz vode - izleti Kerimu iz usta.- Tačno! A gdje si to pročitao? - brzo je reagovala Jenet. - Nisam siguran, ali mislim da je ova fraza uklesana u kamene ploče iznad česmi - sjeti se knjige „Sarajevske česme." Kerim nije ni osjetio da se sav pretvorio u uho. Slušao je priču koju je i sam osjećao, a koju nikada nikome nije izrekao. - Uostalom pogledaj - Jenet opet zavuče ruku u duboku platnene torbu i izvuče brošuru koju pruži Kerimu. - Eto to je turistički vodič Sarajeva i okoline. Šta vidiš na koricama brošure? - pitala je Jenet. Kerim je stao i posmatrao sliku sa prednje i zadnje strane brošure. Na prednjoj strani je bila panorama grada snimljena sa brda na istoku, fokusirana dolinom rijeke Miljacke prema zapadu. - Panorama Grada, snimljena 1879. godine. Slika iz austrougarskog perioda - odgovori Kerim ne shvatajući još uvijek njenu poentu.
- A na zadnjoj strani? - upita Jenet.
- Kameni stećak, nadgrobni spomenik - odgovori.
- I šta još? - pitala je kao da se mazi.
- Grb grada Sarajeva i djevojku u narodnoj nošnji... lijepu Sarajku kako drži bokal na ramenu napunjen hladnom vodom sa česme ipred Begove džamije - Jenet dovrši opis slike aludirajući na priču o lijepim djevojkama grada Sarajeva i sarajevskoj hladnoj vodi koju joj je Kerim ispričao prilikom njihovog poznanstva.
- Okay, zvuči lijepo - Kerim je sa simpatijom prihvatio njenu maštovitost i kada je pomislio da će priča krenuti drugim tokom ona nastavi sa pitanjima:
- A na simbolu grada Sarajeva je?
- U osnovi most i rijeka, iznad mosta je tvrđava, a iznad tvrđave dva trokuta i petokraka zvijezda - Kerim prihvati igru kviza.
- Ta dva trokuta su planine oko grada, a iznad njih su nebo i zvijezde - Jenet je pojašnjavala simbole na grbu grada Sarajeva - A tvrđava je zaštitni znak bosanskog duha.
- I šta dalje? U čemu je poenta tvog kviza? - interesovalo je Kerima
- Poenta je upravo u tome kako ove izabrane slike na turističkom vodiču, namjerno ili slučajno, upozoravaju i upućuju stranca na hisorijsku odrednicu bosanskog naroda kroz vijekove. Na ovim slikama i simbolima, urezanim na kamenu, je ispisana istina o bosanskom narodu, o bosanskoj kulturi, vjeri i običajima o kojima ja nisam ništa pronašla u knjizi Nacionalna historija Jugoslavije. Nije mi jasno zašto, jer postoje i materijalni i pisani dokazi A zapisi o Bosni su zaista prelijepi, poetični, duhovni. Ovako nešto se rijetko može pronaći na jednom uskom prostoru kao što je Bosna. Za mene je Bosna riznica kulturnog stvaralaštva u kojoj je bosanski čovjek uklesao svoje bitisanje, svoju posebnost, svoj identitet. I nije mi jasno kako jugoslovenski istoričari prihvataju historijsku podvalu o negiranju bosanske nacionalnosti?
Kerim je bio zatečen. Osjećao se povrijeđeno, jer nije očekivao da mu stranac objašnjava nacionalnu historiju i da mu kaže šta u njegovoj historiji ima, šta nema i šta bi trebalo da ima.
- Ali ona nije ništa rekla loše. Ona govori istinu - osjeti u ušima glas profesora. Učini mu se kao da ga njegov duh prati i on se nesvjesno okrenu oko sebe. Kerimova rekcija prekide Jenet i ona pogled baci prema zemlji misleći da mu je nešto ispalo iz džepa.
Bili su na platou ispred ulaza u stanicu žičare koja je čeličnim sajlama preko betonskih i željeznih stubova bila povezana sa stanicom na Trebeviću. Kerim predloži da sjednu na klupu, jer su ulazna vrata u stanicu žičare bila još uvijek zatvorena. Na stajalištu nije nikoga bilo osim njih i ona to primijeti:
- Zar smo mi jedini?
- Danas je praznik i u Gradu nema prometa, ali gore, Kerim pokaza prstom prema vrhu Trebevića, gore će biti gužve.
Sjeli su na klupu, a Kerim je još uvijek u rukama držao brošuru turističkog vodiča kroz Sarajevo i okolinu. Nijemo je posmatrao slike na omotu brošure. Prisjeti se kako su nekada u školi učili o simbolici ispisanoj u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, o državnom i republičkom grbu, amblemima na zastavama, novcu i uniformama sa porukom da poštuju i njeguju bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije iskovano u krvavom ratu protiv fašizma i domaćih izdajnika. Zakletvu o poštivanju državnih simbola polagali su pioniri, omladinci, vojnici, sportisti, glumci, pjevači i sva ostala čeljad uz prisustvo državnih funkcionera koji su stajali na visokim trebinama držeći u džepu papir sa ispisanim govorom poslije kojeg su široke mase gromoglasno uzvikivali ime Jugoslavije. Život i životna zbivanja u vremenu prije Jugoslavije bila su u drugom planu i nisu bila obavezna.
- Kada u školskim knjigama bude ispisana Nacionalna historija Bosne i Hercegovine, bez diktiranja iz Srbije i Hrvatske, ja ću povjerovati u vašu priču o slobodi i sigurnosti naroda koji žive u Bosni i Hercegovini, a posebno nas Muslimana - prisjeti se Kerim riječi starog Ibrahimbega koje je izrekao na njegovom prvom sijelu. Bio je zadubljen u misli i nije primijetio da ga Jenet posmatra.
- O čemu razmišljaš? - upita ga Jenet.
Kerim se trže: - O simbolu na kamenom stećku - svjesno slaga i vrati joj brošuru.
Jenet prihvati brošuru, vrati je u platnenu torbu i izvuče fasciklu koju otvori i odvoji nekoliko papira na kojima su bile fotokopije slika pojedinačnih stećaka sa različitim figurama i simbolima.
- Ovi nadgrobni spomenici, su jedinstveni u svijetu. Spomenici ove vrste se nalaze jedino na teritoriji Bosne i Hercegovine i nigdje drugo. Kažu da je do danas otkriveno više od 50.000 stećaka. Najstariji stećak potiče iz XII stoljeća, a najmlađi iz XVI stoljeća. Zato se ovi nadgrobni spomenici dovode u vezu sa stvaranjem i razvojem srednjovjekovne države Bosne. Kada pažljivo pregledaš sve slike, figure i simbole na ovim stećcima primijetićeš da na njima nema vjerskih simbola, ikona i drugih lijepih slika kojima su ukrašene crkve iz Rima i Bizanta. Šta to znači?
- To znači da su narodi koji su živjeli u srednjovjekovnoj državi Bosni bili samostalni i da su imali svoju vjeru zbog koje su trpili teror susjednih država, a koje su bile pod kontrolom crkvene vlasti iz Rima i Bizanta i da su zbog bogumilske vjere morali da se brane od krstaša koji su bili egzekutori Inkvizicije
Kerim je reagovao ljuto, ali Jenet nije dozvolila da joj prekine misao: - Tačno, to je odgovor iz knjiga sa kojim se neki historičari slažu, a neki ne slažu, zavisno da li pišu u interesu crkve ili nauke., iznoseći uvijek neke nove sumnjive argumente koji kod običnog čitaoca izazivaju konfuziju. Ali 50.000 stećaka, nadgrobnih spomenika, istih po motivima i sadržajima su dokaz kojeg ne može niko osporiti. Šta oni dokazuju? Oni su dokaz postojanja naroda istog porijekla koji je govorio isti jezik, usvojio istu religiju i njegovao iste običaje. Stećaka nema izvan granica Bosne i Hercegovine, što znači da su živjeli u jednoj državi, da nisu napuštali svoja ognjišta, niti su ratovima uz prisilu širili svoje običaje, kulturu i jezik. Osporavanje ili ignorisanje postojanja jednog naroda, jedne kulture uz sve ove materijalne i pisane dokaze je historijski neodrživo. To je genocid po dva osnova. Prvi je prisilno prihvatanje tuđe religije, a drugi je nepriznavanje nacionalnosti narodu istog porijekla zbog različitih nametnutih religija. Je li tako? - pitala je Jenet provocirajući Kerima za nastavak diskusije.
- Genocid, genocid! Odzvanjalo je u Kerimovoj glavi. Imao je osjećaj da se nalazi u zoni sumraka sa troglavim zmajem... Nije ni u snu mogao pomisliti da će se i sa ovom simpatičnom djevojkom upustiti u razgovor o mračnoj prošlosti. Priželjkivao je slatku avanturu i priču o životu mladih u Americi. Bio je opsjednut njenom pojavom, izgledom, mirisom; a ona, historijom bosanskog naroda. Nije ništa rekao, jer nije ni čuo njeno pitanje. Smušeno se odmaknu od nje sa namjerom da ustane sa klupe, ali ga Jenet povuče za ruku: - Samo jedan primjer! - Jenet izdvoji sliku stećka na kojem je prikazana scena lova na jelena - Ovaj prizor je najčešći na stećcima. Jelen je simbol pravedne duše. I ovi česti napadi konjanika, orla i drugih zvijeri na jelena govore o vječitoj odbrani bosanske čiste duše, a duša...
- A duša, se ne da ubiti i zato bosanski narod ima svoje čuvare koji kroz vijekove prkose neprijateljima sa istočne i sa zapadne strane srednjovjekovne države Bosne. Države koju ti voliš. Je li tako? - uzviknu Kerim kao da je ljubomoran i skoči sa klupe. pružajući ruke prema Jenet.
Njegova je reakcija bila spontana. Nije bio svjestan da potvrđuje historijsku činjenicu o Bosni i da glasno naslućuje svoju sudbinu.
Jenet je njegove riječi shvatila kao potvrdu njenih naučnih istraživanja i ličnih zapažanja zbog čega osjeti radost i ponos. Da joj je ponudio poljubac ona bi mu slatko uzvratila, ali on joj ispruži ruku koju ona prihvati s osmijehom na licu.
Držeći se za ruke ušli su u stanicu žičare.

Pametna knjiga:)

Ima jos pametnih knjiga, ali slabo inteligencije da uhaviza;)

Otišao je bosanski Frank Sinatra Istaknuto
Napisao T.L. Ponedjeljak, 09 Septembar 2013 09:16 veličina fonta Print
Ocijenite sadržaj 1 2 3 4 5 (2 glasova)

Ilijaz Delić
Fojnica/Mostar -- Noćas, jedan sat iza ponoći u Fojnici je u 78. godini života umro Ilijas Delić jedan od osnivača popularnog sastava „Mostar Sevdah Reunion“.Nakon teške i kraće bolesti, prestalo je da kuca srce poznatog pjevača i boema iz Mostara - piše Dnevi avaz.

Nalazio se u Fojnici na rehabilitaciji. Bio je čest gost ovog malog bosanskog gradića, a prije nešto više od dva mjeseca je i svoj posljednji rođendan proslavio upravo u Fojnici.

Ilijaz Delić rođen je 13.06.1936. godine u Mostaru.

Svoj prvi nastup je imao u Beogradu 1957. godine u „Stambol kapiji“, poznatom okupljalište beogradskih boema i sastajalištu književnika, novinara, glumaca, pjevača itd.

U Beogradu je živio i radio punih 38 godina.Godine 1991. dolazi u svoj voljeni i rodni grad Mostar.Posljednji nastup je imao u proljeće ove godine u Frankfurtu, nakon čega se zdrastveno stanje pogoršalo zbog karcinoma pluća.

Prvi album grupe Mostar Sevdaj Reunion, objavljen je 1999. godine u produkciji, Dragog Šestića i Faruka Kajtaza. Grupa jer kasnije objavila još nekoliko vrlo zapaženih albuma, te nastupila na brojnih svjetski poznatim pozornicama i festivalima. Zbog svog osebujnog stila i vokalne interpretacije, Delić je u zapadnim medijima opisivan kao "bosanski Frank Sinatra".

Đenaza i ukop Ilijaza Delića obavit će se u Mostaru.

Nek mu je rahmet vjecni,upravo sam procitala ovu vijest...Mostar sevdah reunion ce da traje i dalje ,bez Ilijaza.

Koliko sam skuzila Bosna je povijedila Slovacku - ide u Brazil:)

Cestitke nasim momcima, i nadam se da ce biti uspjesni i u Brazilu:)

Jedino me rastuzilo da ima naroda iz BL recimo koji daju izjave kao: Ne pratim reprezentaciju B I H, i u ovom slucaju cu navijati za Slovacku"

Jadni ljudi, tako je tuzno da ne znaju ko su. I sad nisam bezobrazna, nego mi je bas to stravicno.

Al u to ime (e sad sam bezobrazna;)))))))))))) :

Oj NebojsO tugo moja
ebala te Slovacka tvoja

Kad ti ne znas sine mili
sada kukaj, placi, svili

Ode Bosna sad u Brazil
A ti preko Drine trazi azil;))))))))

Ovo je neko postavio na fb za onog imbecila koji se oglasio u novinama apropo za koga navija ruljak;))))))))

AstrinaKomsinica ::

Koliko sam skuzila Bosna je povijedila Slovacku - ide u Brazil:)

Cestitke nasim momcima, i nadam se da ce biti uspjesni i u Brazilu:)

Jedino me rastuzilo da ima naroda iz BL recimo koji daju izjave kao: Ne pratim reprezentaciju B I H, i u ovom slucaju cu navijati za Slovacku"

Jadni ljudi, tako je tuzno da ne znaju ko su. I sad nisam bezobrazna, nego mi je bas to stravicno.

Al u to ime (e sad sam bezobrazna;)))))))))))) :

Oj NebojsO tugo moja
ebala te Slovacka tvoja

Kad ti ne znas sine mili
sada kukaj, placi, svili

Ode Bosna sad u Brazil
A ti preko Drine trazi azil;))))))))

Ovo je neko postavio na fb za onog imbecila koji se oglasio u novinama apropo za koga navija ruljak;))))))))

Ima i još većih imbecila -svejedno da li je navijač BIH ,ili se slikao sa navijačkim "ratnim plenom"
Ovo je po društvenim mrežama "hit "


A apropo fudbala -mi "normalni" iz ex Yu ćemo da navijamo i za Bosnu ,i za Hrvatsku i Sloveniju -kad već nas neće tamo biti .

Ozren Kebo: Tako je govorio Zuko Džumhur
Objavljeno: 24.09.2013. - 12:58




Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe.

Autor: Ozren Kebo Veličina slova:aaa
U zaostavštini jednog hercegovačkog pjesnika i novinara pronađen je, sasvim slučajno, odlomak iz neko davnog intervjua sa slikarem i putopiscem Zukom Džumhurom. Po određenim pokazateljima može se zaključiti da je razgovor vođen krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka i ovo je očigledno samo njegov dio, ispisan naliv-perom na dva komada sad već raspadajućeg računskog papira. Izuzimajući pokoju slovnu grešku i pokoju nečitko ispisanu riječ, odlomak prenosimo bez izmjena:

Za vas svi kažu da ste dobar čovjek.

– Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.

Pa zar to nije glavna odlika dobrog čovjeka, da nadzire i kontroliše svoje zlo?

– Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja, samo neko drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše...”

A rad, da li on pomaže da čovjek postane bolji?

– Ja bih prvo odvojio dvije stvari: rad i težak rad. Ja sam veliki protivnik teškog rada. Niko ne bi trebao da radi teško. Pravedno društvo ljudima treba olakšati rad, pa će im automatski olakšati i život. Ko god kaže da nas težak rad obogaćuje i oplemenjuje, laže. Težak rad samo iscrpljuje. Možda nam puni bisage, zbog toga i radimo, ali nam prazni vijuge, i cijelo tijelo, ispija i krv i vedrinu i živost i sve ono dobro čega ima u nama. Težak rad zapravo je kazna, a ne nagrada. Rad bi trebao da je lagan, lijep, pun zadovoljstva i bez briga. A to čovjek može lakše obezbijediti sam nego s drugima. Zato su nekako najbezbrižniji umjetnici, oni ne zavise od šefova i preduzeća. Poslije teškog rada možeš se samo napiti, a alkohol je za većinu ljudi isto što i teški rad – tegoba koja ih uništava. Drugo smo mi meraklije. Uništava i nas, ali to smo izabrali. Samo jedan lijek postoji i pali protiv teškog rada. Lijek je bijeg. Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada.

Znači, ipak postoji izlaz?

– A kad prođe to dirinčenje bez smisla i cilja, sačeka nas lijep život. Zašto da ovaj hudi čovjek malo i ne uživa? I to – evo odmah ispravke prethodne rečenice – ne malo i škrto, nego obilno i trajno.

I kako to izgleda?

– Možda se iza svega krije ovo: imati vremena za čitanje. Eto ključne karakteristike lijepog i dobrog života. Jer imati vremena za čitanje istovremeno znači imati vremena za sve, za sve drugo što čovjeka interesuje. Ta blagodet, da imaš vremena, to je najljepša stvar u priči o lijepom i ugodnom životu. Zato sam ja u početku bio malo raspet. Volim knjige, ali volim i rakiju. Pa da se ne bi sudarali, da mi rakija ne bi udarila i na život i na knjige, davno sam shvatio da je njoj vrijeme u akšam. Preko dana radiš, a kad sunce počne padati, onda se opustiš. Kad prođe dnevnik (U ta vremena TV dnevnik počinjao je u 20 sati – op. O. K.), tek onda uzmeš komad sira, malo dobrog hljeba i rakiju. Ako ne očekuješ puno od života, dobićeš sve što ti treba, pa i preko toga...

Tekst je preuzet iz Gracije

Tko želi može zadržati, tko je izgubio vratiti i državljanstvo BiH

Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH danas je, po žurnom postupku, usvojio Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu BiH.

Predsjedavajući Predstavničkog doma PSBiH Denis Bećirović je tijekom rasprave najavio kako je ovo jedan od krucijalnih zakona za sve državljane BiH, sve njene građane i sve njene narode.

- Kako je to tako ilustruju i sljedeći podaci. Samo tijekom 2012. godine bez bh. državljanstva je ostalo, odnosno odreklo se ukupno 3.489 osoba. Do juna 2013. godine bez bh. državljanstva je ostalo 1.490 osoba. Ukupno do maja 2012. godine bh. državljanstva su se odrekle 54.454 osobe. Prema svim procjenama, milijun građana BiH je koji bi bili primorani odreći se državljanstva BiH da nema ovakvog jednog zakonskog rješenja - kazao je Bećirović.

Po njegovim riječima, suštinska poruka u okviru ovog zakona je da se državljani BiH ne moraju više odricati svog državljanstva da bi ostvarili svoje pravo na državljanstvo druge zemlje.


Vijeće ministara BiH je jučer utvrdilo Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu BiH.

Kako su naveli iz Vijeća ministara BiH, utvrđen je s ciljem provedbe Odluke Ustavnog suda BiH i u određenim slučajevima olakšavanja stjecanja bh. državljanstva i skladu s Evropskom konvencijom o državljanstvu.

Dopunama zakona precizirano je kako dijete koje je rođeno u inozemstvu, a čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH, u trenutku njegovog rođenja stječe državljanstvo bh. podrijetlom, pod uvjetom da do navršene 23. godine starosti podnese prijavu nadležnom organu BiH.

Prema izmjenama, boravak u BiH kao uvjet za stjecanje državljanstva BiH naturalizacijom s dosadašnjih 13 godina smanjuje se na osam godina.

Istovremeno se osobama kojima je državljanstvo BiH prestalo odricanjem, otpustom ili po sili zakona omogućava dobijanje državljanstva BiH ako imaju odobreni privremeni boravak na teritoriji BiH najmanje posljednju godinu prije podnošenja zahtjeva ili stalni boravak. Ova izmjena važna je posebno zbog činjenice da BiH, zbog odbijanja drugih država, nikada nije zaključila ugovore o dvojnom državljanstvu as značajnim brojem država u kojima živi veliki broj naših građana. Također je brisan član 18. osnovnog zakona o gubitku državljanstva po sili zakona stjecanjem državljanstva druge države, kako bi se otklonila opasnost za bh. državljane koji su stekli ili stječu državljanstvo druge države.

Kako bi se onemogućilo da bh. državljanstvo dobiju kriminalci, ratni zločinci ili teroristi, dopunama Zakona propisano je da stranac za dobivanje bh. državljanstva mora predočiti dokaze kako se protiv njega ne vodi kazneni postupak, osim u slučajevima kada se taj dokaz ne može razumno zahtijevati (npr. apatridi), da ne predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, da ima osiguran izvor prihoda za vlastito izdržavanje, da je izmirio sve poreske, odnosno finansijske obaveze, da mora potpisati izjavu da prihvata ustavni poredak BiH te da ima važeću garanciju o stjecanju državljanstva.

Dnevnik.ba

Ja se neću vratiti – priča o Đoki Stevanoviću
Objavljeno od Amer Tikvesa dana Rujan 24, 2013 u dosije, Kolumna, Najčitanije, Slideshow


Svaki Brčak i posjetilac Brčkog mora se susresti s njegovim imenom i pričom o njemu, uporediti se i vidjeti gdje je na skali ljudskosti u odnosu na njenu najveću vrijednost: Đokinu žrtvu.

Piše: Amer Tikveša

Za Đoku Stevanovića prvi put sam čuo na otvaranju spomen-sobe logoraša logora Luka u Brčkom, 7. maja 2013. Spomenula ga je Svetlana Broz, direktorica NVO Gariwo, kao primjer da tu nisu samo ubijani ljudi zbog toga što su to i to po vjeri i naciji, već da je tu ubijana uopšte mogućnost života u skladu s općeljudskim vrijednostima. Naime, Đoko je u Luku dospio zajedno sa Smailom Ribićem, čovjekom kojeg je pokušao prevesti preko teritorija pod kontrolom srpske vojske da se spoji s porodicom. Obojicu su ih tu ubili.

Nedugo nakon tog spomena dobit ću priliku da kao novinar istražim priču, dokumentujem je i napišem scenarij za dokumentarni film koji je sada u postprodukcijskoj fazi NVO Gariwo.

Đoko Stevanović je iz Gornjih Dubravica, sela nadomak Brčkog. Zbog ratnog konteksta važno je naglasiti da je selo u etničkom smislu u potpunosti srpsko, bilo i ostalo. Susjedna sela su Šatorovići (bošnjačko) i Donje Dubravice (hrvatsko). Ta tri sela su imala interni dogovor o nenapadanju tokom rata. Dok su samo seljani kontrolisali svoja sela, dogovor je bio poštovan, a kad su počeli dolaziti ljudi sa strane, ratna dejstva niko nije mogao zaustaviti. Međutim, seljani su i tada, ako ništa drugo, upozoravali komšije iz susjednih sela da se bolje čuvaju, da su u njihovom selu stranci koji su spremni na sve.

Đoko je, dakle, iz takve sredine, gdje je komšijina glava u ratu nerijetko vrijedila kao i vlastita, bez obzira na komšijinu vjeru i naciju.

U Gornje Dubravice, u svoju nedovršenu kuću, pred rat je došao za stalno iz Slovenije, gdje je radio u Interpletu. Potjeran je kad i svi Jugosloveni koji nisu Slovenci. Kući su bili supruga i dvoje djece predškolskog uzrasta. I, jako je važno spomenuti, da se bolje oslika kakav je Đoko bio čovjek, bili su tu njegovi zečevi. Njih oko pedeset. Davao ih je samo onima za koje je znao da će ih čuvati kao ljubimce. Nije ih ubijao niti je mogao podnijeti da to neko drugi radi. O tome njegova sestra Joka kaže: „Đoko je imao preveliku ljubav prema životinjama, imao je zečeve koje je hranio, nikad meso nije jeo, nije jeo iz tog razloga što nije mogao da shvati da ljudi kolju pa jedu.“

Smatran je uglednim te mu je ubrzo po povratku iz Slovenije stigla i politička ponuda – da bude predstavnik Srpske demokratske stranke u svom selu. Nije se mnogo dvoumio. Prihvatio je ponudu misleći da ga glava od toga ne može boljeti. Nije pomišljao kakvo će zlo provoditi SDS niti je, kao i veliki broj građana BiH, mogao pretpostaviti kakve nas sve nesreće očekuju. Iako je za njega predratna pometnja, pa i početak rata, bila neka kratkotrajna zabuna, iako će se sve riješiti za nekoliko dana i svijet će nastaviti živjeti kako je i živio, mogao je razumjeti strah pojedinaca te im pomoći koliko može, a to koliko može nekome je značilo život.

Aliji, kojem neću navoditi prezime, spasio je život tako što ga je prevezao preko granice da se spoji s porodicom. Naravno, brzo će se to pročuti među Bošnjacima koje su tih dana progonili kao zečeve. Smail Ribić će zatražiti istu uslugu. Smail je bio sekretar Stranke demokratske akcije Opštine Brčko koji će iz grada otići u Šatoroviće, rodno selo, gdje se osjećao sigurnije i gdje ni srpska vojska ni policija nisu imali pristupa. Međutim, kad je uvidio da zadugo u Bosni nigdje neće biti sigurnosti te da se s porodicom koja je bila u Njemačkoj isto toliko dugo neće vidjeti, odlučio je da ode. Za prevoz preko granice zamolio je Đoku, a ovaj je na to pristao.

Bila je prva polovina maja 1992., mostovi u Brčkom su dignuti u zrak, formiran je logor Luka, u njega zatvaraju Bošnjake i Hrvate, sve to znali su i Đoko i Smail, ali su vjerovali jedan u drugog i u vlastiti uspjeh.

Na jednom od brojnih punktova u selima oko Brčkog zaustavljeni su, privedeni u policiju, a potom odvedeni u logor Luka gdje su obojica ubijeni. Đokino tijelo je s tijelima ubijenih Bošnjaka bačeno u masovnu grobnicu na lokalitetu Farma u blizini Brčkog.

Edhem Ribić je jedan od rijetkih svjedoka Đokinog ubistva do kojeg je moguće doći i koji je spreman to posvjedočiti: „Jedno poslijepodne došli su ljudi koji su se predstavili kao pripadnici Šešeljeve stranke koji su Đoki psovali srpsku majku i ubili su ga pištoljem ispred nas, pucali su mu u čelo, da bi isti ti ljudi poslije ponoći vratili se i ubili Smaila.“

U logor su dovedeni iz policijske stanice vezani jedan za drugog lisicama. Jedini svjedok njihovog boravka u policiji bio je Adnan Kucalović, posljednji ubijeni u logoru Luka. Pričao je Edhemu kako su ih tukli cijelu noć. Posljedice premlaćivanja su bile vidljive do te mjere da je veliko pitanje da li bi ih preživjeli.

Mićo Stevanović, Đokin brat, jedne prilike je bio u društvu čovjeka iz policije koji je znao neke stvari o Đokinom ubistvu. Nije mu se predstavio kao Đokin brat nego je svog kolegu zamolio da ovoga navede na priču o Đokinom slučaju. Taj je rekao da je Đoki nuđeno da prepusti Smaila i da se vrati: „Ko ga jebe, nije htio“, glasi završetak priče policijske zvijeri.

I to je onaj moment od kojeg staje dah i nakon kojeg Đoko ostavlja neizbrisiv trag. Dakle, dvoje djece, supruga, kuća, brat, sestra, majka, otac, pa i zečevi – sve je to u ratu, u opasnosti, sve je to ostavio da ne bi ostavio Smaila. Nije se moglo desiti da ne pomisli kako će mu obitelj žigosati kao izdajničku a pod tim biljegom ko zna šta još uraditi. Pored toga, valja spomenuti da on i Smail nisu bili prijatelji, više poznanici.

Na pitanje šta misle o tome zašto se nije vratio, ujednačen odgovor dali su svi članovi njegove porodice: Ne bi mogao živjeti sa činjenicom da je nekoga odvezao u smrt. Usudit ću se iznijeti i svoju pretpostavku. Na vagi s kojom je bio suočen, njegov život bio je najmanje težine pa radilo se o tome da pogine tog momenta ili da nastavi živjeti sa Smailovom smrću. Najteži su bili Smail i životi članova njegove porodice. Đoko je trebao njima, da oni nastave živjeti bez posljedica a svaka žrtva, pa i Smailov život na duši, ako je to već tako doživljavao, za taj cilj može se podnijeti. U tom trenutku, međutim, život kao pojava, kao takav, bilo čiji, za Đoku je izgubio smisao. To je onaj moment kad strah od života postane veći od straha od smrti. Strah od života po pravilima onih koji mogu eto tek tako izvesti čovjeka iz automobila, mučiti ga ni za što a potom ubiti i za to nikad ne odgovarati. Takav život, po tim pravilima, nije bio vrijedan življenja, ma o kome da je riječ, a pobijediti ubice nije se moglo. I patiti s patnicima Luke, pa i porodicu staviti na tu stranu, ljudskije je nego ostati nedotaknut zlom koje je njima namijenjeno a biti mu direktnim svjedokom.

Život po pravilima ubica, nažalost, i danas živimo. Ovo je zemlja koju su oni stvorili. Đoke u takvom svijetu nema niti je ovo svijet, a pogotovo ova zemlja za takve ljude. Njegova kćerka je van BiH a supruga i sin su u Gornjim Dubravicama bez posla. Sin se zove Dalibor, ima trideset godina i kaže da mu je najveća želja da završi kuću koju je njegov otac počeo praviti: „Da imam posao, mogao bih završiti kuću, fasadu na primjer (…) garažu isto, znam da treba i to, (…) i treba još štošta, na primjer krov promijeniti. Kad pada kiša, voda isto ulazi u kuću. Da imam posao, sve bi drugačije bilo, a vidim da od toga nema ništa, na birou sam. Javljam se redovno na biro, oni kažu da će nešto biti od toga, a vidim da nema ništa.“

Kako je Đokinim i Smailovim ubicama, kako je njihovoj djeci u životu? Ko su oni uopšte? Ne zna niko. Samo ih Đokina majka spominje u molitvama, kaže da se Bogu moli da se zločin koji su oni počinili ne vrati na njihovoj djeci, a da ih vidi kaže da bi nad njima plakala kao nad svojim Đokom jer odnekud zna da su nesretni i da su njihove majke nesretne s njima.

Osim u uspomenama svojih najbližih, on živi i u snovima supruge Stoje. U san uvijek dođe s posla, s terena, Slovenija, Libija… nikad iz bilo kakvog ratnog konteksta, pričaju o djeci i zečevima, Đoko kaže da je laž to da je ubijen: „Onda kako kuća se radi, on je tu, pomaže, mislim interesantno je stvarno, teško je kad se probudim (…), a sva sam sretna dok je san. (…) Taj dan ja znam da će lijepo da mi bude.“

Neko institucionalno pamćenje na Đoku ne postoji. Brčko ima tri spomenika svojim „braniteljima“. I Vojska Republike Srpske i Hrvatsko vijeće obrane i Armija republike BiH u memorijalnoj kulturi Brčkog imaju status branitelja i spomenike njima u čast podignute, tako da se stiče utisak da su svi ratovali protiv nekog vanjskog neprijatelja pa im svima zahvalni građani Brčkog digli spomenik. Nažalost, nije tako. Najveći neprijatelj Brčkog u ratu je bila ona strana koja je ubila Đoku Stevanovića i koja je to ubistvo krila. A krili su. U policiji su, npr., Đokinoj sestri Joki rekli da je poginuo na ratištu.

Memorijalizirati ime Đoke Stevanovića bilo bi više nego ljekovito za naše bolesno društvo, da taj korak bude jedan od mnogih koje ćemo morati napraviti da prevladamo strah od života ovdje. Dobro bi bilo da to prvo uradi Brčko. Što se mene tiče, najbolje bi bilo da se grad preimenuje po njemu, ali ako je to puno, neka bar po Đoki nazovu neku školu, ulicu, neka pokrenu memorijalni turnir u nečemu, samo neka pokažu da Đoko više nije i ne smije biti tabu tema u Brčkom.

Naprotiv, da njegovo ime i priča o njemu bude to sa čim se svaki Brčak i posjetilac Brčkog mora susresti, uporediti se i vidjeti gdje je na skali ljudskosti u odnosu na njenu najveću vrijednost: Đokinu žrtvu.

Kad ozenis Bosanku, pun intended :zubi3: 

 " />

Welcome to sumarsko planinski odsjek sela veselA :zubi3: :zubi3: :zubi3: 

Moj Milane, kad u zatvor poooodjeeees;)))))))


U RS-U NE POPISUJU BOŠNJAKE KOJI NISU PRISUTNI
Pored oznake 'X' dopisao i 'Bošnjak' za više desetina Bošnjaka
Prognoze o namjernim i planskim kršenjima zakonskih odredbi i pravila popisne metodologije na štetu nesrpskog, a posebno bošnjačkog stanovništva u entitetu RS, već se potvrđuju.
Veličina slova:

Popis stanovništva (Foto: haber.ba)
"Popisivači i instruktori, koji su zaduženi i plaćeni, te pred zakonom odgovorni, da vrše i jamče valjano obavljanje popisa, u više sredina u RS-u, otvoreno poduzimaju i odobravaju radnje koje su u direktnoj suprotnosti sa popisnom procedurom i zakonskim odredbama. Neophodne i adekvatne reakcije Općinskih popisnih komisija za sada izostaju", navodi se u saopćenju Fondacije Popis 2013, javlja Anadolija.

Oni navode da u banjalučkim naseljima Majdan, Vrbanja i Čelinac, u Mrkonjić Gradu, Prnjavoru, Bosanskoj Dubici, Kotor Varoši i u Zvorniku, instruktori ne dozvoljavaju, a popisivači ne popisuju osobe iz bošnjačkog naroda koje nisu prisutne, iako je punoljetni član domaćinstva prisutan, što je grubo kršenje zakonskih i podzakonskih akata koji se odnose na popis stanovništva.

Fondacija Popis 2013 navodi i to da neki od popisivača i instruktora tu svoju protuzakonitu zabranu sprovode na krajnje grub način.

Oni navode i primjer instruktora Marionele Verem u Mrkonjić Gradu koja predstavlja Bošnjake u zakonom predviđenoj etničkoj strukturi instruktora i popisivača, premda nema nikakve veze sa Bošnjacima niti je predložena od neke bošnjačke asocijacije.

"U Zvorniku je popisivač pored punovažne oznake "X" samovoljno dopisao i "Bošnjak" za više desetina Bošnjaka, i to je instruktorica Živanović Zorica opravdala kao ispravan postupak, a radi se o grubom kršenju jasno određenog postupka u metodologiji Popisa", napominje navedena fondacija.
- TAGOVI: REPUBLIKA SRPSKA, POPIS STANOVNIŠTVA, OZNAKA
(OSLOBODJENJE.BA)

Auuuu pa ako pomenuta Marionela nema veze sa "Bošnjacima" , onda nema niko.Eto šta su ti mediji.bljak

Boske, predstavnici se biraju od naroda, a ne vladajuce stranke :zubi3: 

Ali, ebes to, sve se to tamo usmrdilo, nisu medije bljak, nego ovce koje bleje kolektivno po instrukcijama  

Aaaa pa teško da se kod nas ikad išta naroda pitalo...Uvijek sve išlo od vladajućih,pa tako i ovo.
Ne vjerujem da je išta drugačije i u mjestima gdje je već. manjina srpsko ili hrvatsko stanovništvo.

Jes' vidjela bona da Musliman iz Kiseljaka naveo da je pravoslavne vjere,samo da bi konkurisao na mjesto popisivača...mis'im... niĐe k'o u Bosni  

Kad igra Srbija - Bosna, uvjek navijam za Srbiju
Kad igra Bosna - Hrvatska, navijam za Bosnu
Kad igra Srbija - Hrvatska, naravno ... Srbija
Kad igra Bosna, osim sa Srbijom, uvjek navijam za Bosnu
Uvjek sam se osjecao i izjasnjavao Srbinom u Bosni, nikad Bosancem
Isti slucaj sa Hrvatima u Bosni, nisu Bosanci vec Hrvati

I to je jedina prava istina, kad svi to shvate, a posebno muslimani, tek onda ce biti normalan zivot u Bosni, podjeljena Bosna na tri entiteta, pa da svi zivimo lijepo i postujemo se kao prave komsije. Sve ostalo je nametanje koje nikome ne odgovara.

PODJELJENO TROJSTVO - SRBA, HRVATA I MUSLIMANA

A jel ima odje neke dobre "Trebe" ... da se nadje ,ako nema ja bih jednu pivu... ...

Nono 64 ::

Uvjek sam se osjecao i izjasnjavao Srbinom u Bosni, nikad Bosancem

Dzaba sreco, Bosnjo si od do   :rlol: :rlol: :rlol: :rlol: 

Msm. i sela i zaseoci pripadaju hahahahahahahahahahahahha De suti jadan ne izvaljuj se iz cipOla;)))))))))))

Boske, jes, mene kako zulja u BL, tako me zulja svugdje u Bosni, i to je vjerojatno i najbitnija razlika izmedju mene i mozda cak i tebe  

Da su "moji" ne znam kako, ako je oFca, oFca je :zubi3:  Samo sto su moji svi Bosanci i Hercegovci, a ne pojedine vjeroispovijesti  

Marija je imala tako debele i masne usi da ni kilo plavetnila nije uspijevalo da prodre do ono malo zakrzljale sive mase skrivene duboko u iza naslaga mrznje :zubi3: 



Amina Šiljak-Jesenković: Šta zna dijete šta su četiri grama
Teška, brate, ova četiri grama! Teška do bola. Neg’, ima li šta lakše? Ima, uzdah iz duše. Kad se otkine iz duše osobe kojoj je nanesena nepravda, čije je pravo uzurpirano, iz duše bolnoga, povrijeđenoga, nesretnoga, tužnoga – težak je toliko da se Arš (Božije prijestolje) od njega potrese. Tako su me naučili. Sad – bujrum ulemi nek raspravljaju o vjerodostojnosti ovog čemu sam naučena, al’ me ovaj uzdah pritišće toliko da ću od njegove težine prsnut ako o njemu barem ne progovorim

Piše: Amina Šiljak-Jesenković. Objavljeno : 25-09-2013 13:18h



Ne znam odakle mi taj podatak, al’ meš’čini da sam ili u nekom filmu vidjela ili u nekom članku pročitala da čovjek nakon smrti teži svega četiri grama manje negoli u času dok je još duša u njemu. Od mog sina pa nadalje – sve koji se bave egzaktnim znanostima molim da tačnost ili netačnost ovog podatka u mom tekstu ne uzimaju ozbiljno i prema ovom ne cijene validnost cijeloga teksta, jer ga posmatram na simboličkoj ravni. Ne razumijem se u grame, ma šta u grame – ni u kašike, i kad kuham kuham ofrlje, odoka, od onog kako me srce ponese. I kad pišem, ne volim se trpat u broj karaktera, nego opet kako me srce i glava nose, pa šta od to dvoje pretegne.

Znači, sva je čarlama u ta četiri grama, na simboličkoj ravni. Ta nas “četiri grama” obavezuju na zavjet, predstavljaju našu bit, granica su između zemnog života i zemne smrti. Od toga koliko su ta četiri grama prosvijetljena ili zaprljana, koliko su vjerna svom Izvoru i datom zavjetu, ovisi i naš hod zemljom, i naše stanje kad s nje odemo. I zato nam je rečeno da o ta “četiri grama” ne raspravljamo, jer i dok smo u samoj fazi razmišljanja o njima, dovoljno nas zadevera. Teška, brate, ova četiri grama! Teška do bola. Neg’, ima li šta lakše?

Ima, uzdah iz duše. Kad se otkine iz duše osobe kojoj je nanesena nepravda, čije je pravo uzurpirano, iz duše bolnoga, povrijeđenoga, nesretnoga, tužnoga – težak je toliko da se Arš (Božije prijestolje) od njega potrese. Tako su me naučili. Sad – bujrum ulemi nek raspravljaju o vjerodostojnosti ovog čemu sam naučena, al’ me ovaj uzdah pritišće toliko da ću od njegove težine prsnut ako o njemu barem ne progovorim. Kad smo išli u školu – osnovnu – nosili smo kecelje. Roditelji mi nisu dali da se pretjerano gizdam u školi, ni ispod kecelje, ni da nosim neke olovke-šiljala-gumice koje bih dobila iz inozemstva, a ostala ih djeca nisu imala. S jedne strane, i kući i u školi su me učili o socijalističkoj jednakosti, o idealu jednakih i jednakopravnih, a s druge strane – a o tom samo doma, a u školi se nije smjelo spominjat – o tome da neko ko nema to što ja imam može na mene uzdahnut. Može toliko silno poželjet, i ako nisam spremna to svom drugu ili drugarici poklonit, da ne pokazujem. I dan-danas me stid – a četrdeset je prošlo – što za nekakvo šiljalo rekoh da je fukarsko, u odnosu na ono što sam ja bila dobila iz Kanade. Nije šala, preko okeana!!! Taj stid možda ne bih u prvom momentu ni osjetila, a pogotovo zapamtila da nisam dobro zapamtila združene roditeljske snage – predavanje+degenek kad se za moju izjavu čulo. Hajd se ti ne pohvali pred drugaricama 1970. da imaš Kena, koji još priča na engleskom! I plavo-bijelu cvjetnu haljinu s bijelom šlinganom kragnom, i crvenu haljinu s aplikacijom kakvu je nosila Tvigi. Al’ hajd nek ti drugarica kaže da joj se sviđa i da bi ona to isto željela, al’ nema ovdje kupit. A meni se žao s tim rastat. Žao – i gotovo. I onda ta tvoja drugarica uzdahne. (zamišljala sam mračne scenarije – neko uzdahne, i ja se ukočim, i nikad više ne mognem maknut; ili oslijepim; ili zanijemim; ili neko uzdahne – i onda izgubim nekog bliskog, mamu, babu, sestru… gluho bilo) Bolje mi se ne hvalit u raji, jer ništa teže od uzdaha. To je bila tačka gdje su se nekako pomirivali socijalizam i islam kao dva koncepta na kojim sam odgajana, a gdjekad se mojoj dječijoj glavi činilo da su suprotstavljeni; tad mi je mati – kao reprezent islamskog učenja u užoj i široj familiji – objasnila da je socijalizam u biti dobar, samo mu je danas u praksi mahana što su ljudi napravili vezanu trgovinu, pa tu gdje smo, tvrde da ako hoćeš socijalizam, moraš prihvatit i ateizam. I dodala da nije musliman ko legne sit a da mu je komšija gladan. Pošto kod moje mame nije bilo dvosmislenih poruka, nastavila bi: ateizam ni pod razno ne prihvatam (barem ne dok si pod mojim krovom), a odnos prema dragocjenostima kao što su talijanski “eurokrem”, američke žvake, “Toblerone” – zovi kako hoćeš – il’ dijeli s rajom u skladu sa socijalističkim odgojem ili islamskim adabom, il’ se sakrij pa sama smlati, al’ jadna ti majka ne budeš li se pridržavala. Kad bi se na sokak iznesi kriška – smio je bit samo bestilj (pretpostavljalo se da ga sva djeca u mahali mogu imat, a i ko nema lahko je bilo viknut iz bašče rahmetli daidžincu ili tetu što me čuvala: “Namaži XY krišku”). Alternativa je bila pouljena-pobiberena-popapričena kriška (i dan-danas to volim, istina s maslinovim uljem) ili pouljena i pošećerena. Dakle, na sokak se smjelo iznijet samo ono čega trenutno ima u kući u dovoljnoj količini za svu djecu koja bi se u tom trenutku mogla zateći na sokaku. I tačka! Da ko ne uzdahne.


Kuknjava u trendu

Kako je još od mog ranog djetinjstva televizor već bio uobičajen u prosječnim domaćinstvima – moram se vratit koju godinu prije svog rođenja; znam da je rahmetli daidža Mustafa kupio jedan od prvih televizora na Hridu. I niko nije uzdaho, jer svi bi iz mahale dođi – od najave programa, pa do odjave presjedi, a rahmetli daidžinca i baba bi prinosi – kahve, razmuti sok, naguli jabuka… Od mene osam godina starija sestra je zapamtila da bi omladina poslije odjave programa igrala činkvine… Komšiluk nije uzdahnuo, jest rahmetli baba znala otpuhnut koji put, bezbeli i daidžinca, onda bi popila Plivadon i zamotala glavu bijelom keranom jemenijom – al’ to više radi općeg dojma i dramskog efekta.

Mama je ’72 kupila “folciku”. “Bubu”. Prije toga su u mahali bila još dva auta: rahmetli Izetbeg je imao “škodu”, rahmetli Safetbeg “fiću”. I niko nije uzdaho ni na jedno, jer su ta auta bila na raspolaganju mahali. I za žalost i za radost, i za sijela, i za izlete. Bez riječi, bez smrknute čehre. Neki dan slušam: pita otac dijete može li uzeti djetetovo auto, biva nešto s njegovim (tj. očevim) autom nije uredu. Dijete kaže ocu da ide taksijem jer ima svoje planove. A otac kupio auta baška sebi, baška djetetu. I doda “čorbe” kad zatreba.

Ja sam drugi degenek zapamtila sa deset godina – kad sam dobila prve Leviske, a sva raja imala Rifle, pa htjela i ja. Prvo plakala što sam htjela Rifle, onda plakala zbog degeneka. Tad niko nije govorio da je neimaština, i da je teško. Bilo sramota. Ili nije bilo u trendu. Danas – svi kukaju kako se nema. Ne’š pustit da ti se dijete frustrira – imaju svi, imat će i tvoje. I vozačku, i auto, i goriva, i dobru markiranu garderobu. Pa valjda će i položit ispite, dat godinu. Nek se zdravo. Neko i te ispite, navodno, plati. Kažu, mora se. Da se dijete (moje) ne pati, da ne uzdahne. Meni jedino nije bilo zabranjeno da najviše u svojoj sredini čitam, učim, imam uspjehe u školi. Jer na to niko nije imao pravo uzdahnut. Odnosno – tako su bar meni objasnili – mog’o je uzdisat koliko mu volja, al’ se ti uzdasi ne pikaju – svi mogu zapet.


Tuspas mene!

Sad mi pogotovo teško kad čujem kuknjavu iz džipova (vazda se otplaćuju), iz prostranih i napucanih stanova i vila. Valjda – s visine džipa i u velikim prostorima više odjekuje, šta li. Još kad kuknjava iz džipova i prostranih stanova dobije medijsku podršku – pa se jetko obruši na državu, na tajkune s političkom podrškom, na korumpirane sudionike u vlasti. Odjekuje, medijski prepoznavatelji nepravde valjda misle da su se svojom kritikom “tuspasili” od uzdaha nevoljnika. (Tuspas mene, ili pik mene –uzvik kojim dobiješ imunitet u igri, da te ne zaledi, učoli il’ da ne žmiriš). Sad među djecom nisu u fazonu ni bebe ćele i barbike, ni tene, ni namazane kriške. Ipedi, ipodi, ifoni, najnoviji modeli s tačskrinovima i memorijama. Prije – kad se imalo – i komšijska i djeca iz familije su se vodila na more, na kampovanje. Sad kad se nema, jedva se svoja djeca povedu – ili se pošalju u “all inclusive”. Prije su se iz Podgore donosile hedije i za komšiluk, sad je sve u New Yorku, Parizu ili Stambolu tako poskupjelo da ne može izać’ ni tetki dvadeset deka kahve. Prije se – i socijalistički i islamski, i prije svega ljudski – bojalo uzdaha. U meni, Bogu hvala, još ima tog straha – bojim se težine uzdaha i za sebe i za druge (koji su bili ili još jesu prisutni i dragi u mom životu) kako ćemo se nositi s tom težinom kad budemo lakši za ona četiri grama.

Izbori i  popis nisu još ni počeli -ali svađe i razne zloupotrebe već jesu .
Toliko ,da koliko sam ja razumeo ,EU je morala da se umeša da pokuša da spreči diskriminaciju onih koji kao ovce ne žele da se izjasne za neku od "svojih" nacionalnih partija ?
Nisam baš nešto puno pratio ,ali mi se čini da onih koji ne žele da ih silom strpaju u "konstitutivne narode" ima priličan broj ,i to i iz Srpske i iz Federacije .
Ako se ja pitam -ne sme se dopustiti "nacionalistima" da iste satanizuju i uguše -jer će time opet dobiti duboko (nacionalno i verski ) silom podeljenu Bosnu .
Moraju i oni imati fer šansu -koja je praktično oduzeta svima nama u matičnim državama ,da se izjasnimo kao "Jugosloveni" .
Nema ni Palestine,ni Kurdistana  -pa se Palestinci i Kurdi ipak tako izjašnjavaju ,a nas gurnu u "ostale" 

Stranica ljubavi izmedju Srba, Hrvata i Muslimana. Sirimo ljubav a ne rat! 

NETAKNUT : Bosanac prodaje golf 2 u celofanu !
Golf je umotan u celofan , a za njega traži 15.000KM ili zamenu za golf 7.

SARAJEVO - Bosanac prodaje golfa 2 u celofanu . Naime , na jednom od bosanskuh blogova objavljen je oglas u kojem prodavac prodaje svoj golf i to zapakovan .
Nepoznati prodavac je postavio sliku neotpakovanog crvenog golfa , koji svog kupca čeka na parkingu . Golf je umotan u celofan , a za njega traži 15.000 KM ili 7.500 evra . Da sve bude zanimljivije , pristaje i na zamenu - sedmom verzijom golfa !

BOSANSKA POEZIJA: Ima mora, ima rijeka, cvrkut ptica iz daleka, daj mi bona sto si neka!!!

  :rlol: :rlol: :rlol: :rlol: :rlol: 

Ljiljana iz Sarajeva:) Ko da je mojom rukom pisala:) <3

OVO MORAM NAPISATI... Nekako ne mogu da ne prokomentarišem sve ovo večeras. Zaista se radujem pobjedi naše reprezentacije, a onda dobijem u inbox poruku od jedne (sad već ex prijateljice), koja od početka rata živi vani (nebitno gdje): "Hej, pa kako se tako raduješ pobjedi BiH u fudbalu, ti se zoveš Ljiljana, nisi Muslimanka!" E tu sam načisto pukla. Naravno, obrisana je sa liste prijatelja po defaultu, jer ne vidim svrhe da više ikad razmijenimo i jednu jedinu riječ. Dva smo svijeta različita. Pa, napisaću ovako: Ponosna sam na Bosnu, ponosna na sve nas... ne samo večeras, kad smo presretni zbog odlaska naše reprezentacije u Brazil, nego sam ponosna i onda kad nam ne ide. Nisam od onih koji su Bosanci samo kad nam ide, a kad nam ne ide - onda smo najgori na svijetu. To sam što sam, i kad plačemo i kad se smijemo, tu sam rođena, tu živim, tu ću umrijeti. Istina, Bosna je zemlja krvlju natopljena, prokleta, ali je bila i biće zemlja dobrih ljudi, najboljih viceva, ćevapa, boze, baklave.. meni najljepša, ja druge domovine nemam. Nekako mi svu radost umanji kad vidim da oni koji su ovdje rođeni, odrasli, školovali se, a sad sticajem okolnosti žive negdje drugo, odavno ne doživljavaju Bosnu kao svoju zemlju, ne raduju se njenim uspjesima, ne bole ih njene tuge i bolesti. Znam - daleko je Bosna od ideale, daleko od svega što bi trebala biti, ali nikada ne možeš pobjeći od onog što jesi, ne možeš pobjeći od sebe. Još više me iznenađuju svi oni koji žive tu, u ovoj istoj Bosni, ali se osjećaju građanima druge države, kao da nemaju ništa sa svojim korjenima, mjestom rođenja, poznatim sarajevskim ulicama kojima su odzvanjali njihovi koraci, nekad u sretna vremena. S druge strane oduševljavaju me svi oni koji već jako dugo žive negdje preko, daleko od svoje Bosne, postali su uspješni poslovni ljudi, ostavili životne ciljeve koje ovdje vjerovatno ne bi, ali su ostali to što jesu - ponose se Bosnom gdje god da su, raduju se svim našim pobjedama i tuguju nad svim našim porazima. Svaka vam čast! Možda ja ovu zemlju doživljavam na drugačiji način, onako kako je želim vidjeti negdje u svojoj glavi, mašti, u svojim željama... možda mi je tako i lakše. Ne mogu promijeniti baš ništa u ovoj prelijepoj zemlji, gdje moćni ljudi zarad ličnih interesa prodaju ono najvrijednije - prodaju dušu svog naroda i sve ono što zemlju čini zemljom. Ne mogu je mijenjati ali mogu je voljeti čistom i iskrenom ljubavlju, kako sam je uvijek voljela, kao i sve ljude koji u njoj žive, bez obzira na ime, jer takvu vrstu podijeljenosti ne priznajem! I ako nekom slučajno smeta, to što volim sve ljude, ma gdje bili, sa naglaskom na "LJUDE" i bez obzira na ime i naciju, to što se radujem uspjesima i susjednih zemalja kao i našim, e onda neka me sam obriše sa liste prijatelja, jer ja ću VOLJETI LJUDE SVE DOK ŽIVIM...Zaljubljena sam u život, zaljubljena u šarenilo svih praznika u Bosni, u crkvene tornjeve i minarete..I dok ima mene, biće i Bosne u mom srcu, tamo gdje se rodila, zajedno sa mnom, tamo će i da živi. Najtopliji pozdrav svim mojim dragim prijateljima koji, poput mene, vole svoje, a poštuju tuđe :)))