Oni su menjali svet

Naslov: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:07 am

Otkrivena tajna Ajnštajnove genijalnosti

Ako ste se nekad pitali šta je to Alberta Ajnštajna učinilo jednim od
najvećih umova u istoriji sveta, osim svesrdne pomoći njegove supruge
Mileve Marić, imamo odgovor – drugačiji oblik mozga. Tako bar pokazuje
sprovedeno istraživanje, tokom kojeg je mozak slavnog genije upoređen sa
85 mozgova običnih ljudi.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Neki
delovi Ajnštajnovog mozga, poput moždane kore, čeonog, temenog i
potiljačnog režnja, prilično su posebni, pa naučnici misle da tu leži
osnova njegove genijalnosti

- Iako su veličina i asimetričan
oblik Ajnštajnovog mozga bili normalni, neki delovi, poput moždane kore,
čeonog, temenog i potiljačnog režnja, prilično su posebni. Postoji
verovatnoća da je upravo to omogućilo određene neurološke impulse koji
su zaslužni za njegove načine povezivanja i matematičke sposobnosti -
izjavila je Din Folk, profesorka antropologije na Univerzitetu u
Floridi, javlja Sajnsi dejli. Inače, Ajnštajnov mozak je, uz dozvolu
naučnikove porodice, fotografisan posle njegove smrti 1955. godine.

Albert
Ajnštajn je formulisao Specijalnu i Opštu teoriju relativiteta kojima
je uneo revoluciju u modernu fiziku. Nobelovu nagradu dobio je
1921.godine. A, mnogi veruju da je za Ajnštajnova naučna dostignuća
zaslužna i njegova supruga Mileva Marić.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:08 am

[You must be registered and logged in to see this image.]

EMA GOLDMAN ,najopasnija zena Amerike

Kratka biografija legendarne anarhistice Emme Goldman, jedne od „najopasnijih žena u Americi“ prema J. Edgar Hooveru.

Emma Goldman rođena je 1869. u židovskoj četvrti Kaunasa (današnja
Litva) gdje je njena obitelj vodila malu gostionicu. U dobi od 13
godina, u vrijeme političke represije i pogroma, seli s obitelji u St.
Petersburg. Zbog teške ekonomske situacije, Emma je nakon šest mjeseci u
St. Petersburgu morala napustiti školu i započeti s radom u tvornici.
Tamo je nabavila primjerak romana Nikolaja Černiševskog „Što da se
radi?“ u kojem junakinja Vera postaje nihilistica i živi u svijetu
jednakosti među spolovima i zadružnog rada. Knjiga je pružila ranu skicu
njenog kasnijeg viđenja anarhizma i ojačala njenu odlučnost da živi
svoj svoj život na svoj način. U petnaestoj godini otac je pokušava
udati, ali ona to odbija. Napokon, njena se obitelj složila da bi to
buntovno dijete trebalo otići u Ameriku sa svojom polusestrom kako bi se
pridružile njihovoj sestri u Rochesteru. Emma Goldman je ubrzo shvatila
da za židovskog imigranta Amerika nije zemlja prilika koja im je bila
obećana. Ona je za nju značila sirotinjske četvrti i tvornice s lošim
radnim uvjetima gdje je za život zarađivala kao krojačica.

Ono što je Emmu Goldman isprva privuklo anarhizmu, bilo je
prosvjedovanje nakon tragedije na Haymarketskome trgu 1886. godine u
Chicagu. Tijekom okupljanja radnika radi osmosatnog radnog dana, na
grupu policajaca bačena je bomba, zbog čega je četvero anarhista osuđeno
i vješano. Osuda se temeljila na najpovršnijim dokazima, a sam je sudac
na suđenju izjavio: „Vi ste na suđenju, ne zato što ste skrivili
eksploziju na Haymarketu, nego zato što ste anarhisti.“ Emma Goldman je
intenzivno pratila taj događaj i on je navodi na postajanje
revolucionarkom.

U dobi od 18 godina Emma je već bila udana za ruskog imigranta
Jacoba Kershnera, ali brak nije potrajao. Nakon razvoda se preselila u
New York gdje se sprijateljila s Johannom Mostom, urednikom jednog
njemačkog anarhističkog lista. On je odlučuje uzeti pod svoje okrilje i
uskoro je šalje na govorničku turneju. Most je savjetovao Emmu da
pogrdno proglasi akcije za osmosatni radni dan nedostatnima jer je
smatrao da treba tražiti potpuno zbacivanje kapitalizma; kampanje za
osmosatno radno vrijeme bile su tek diverzija. Goldman je vjerno
prenosila njegovu poruku na svojim javnim skupovima. No, u Buffalu je
jedan stariji radnik izazva pitanjem što bi ljudi njegove dobi trebali
raditi, jer nije bilo vjerojatno da će oni vidjeti uništenje
kapitalističkog sistema. Jesu li se i oni trebali odreći ta dva sata
slobodna od omraženog rada? Nakon ovog susreta, Goldman je shvatila da
posebni napori za poboljšanja poput viših nadnica i kraćih radnih sati
uopće nisu diverzija, već dio revolucionarne promjene društva.

Goldman se počela udaljavati od Mosta i zainteresirala se za
suparnički njemački anarhistički list „Die Autonomie“ u kojem je
upoznala radove Petra Kropotkina. Pokušala je uravnotežiti ljudsku
sklonost prema društvenosti i uzajamnoj pomoći koju je isticao Kropotkin
s vlastitim uvjerenjem u Slobodu pojedinca. Ovo je uvjerenje o osobnoj
slobodi istaknuto u epizodi kad je Emmu za vrijeme plesa mladi
revolucionar odveo u stranu i rekao joj da jednom agitatoru ne pristoji
da pleše, barem ne tako raskalašeno. O tome je kasnije napisala:
„Insistirala sam na tome da naš cilj nije mogao od mene očekivati da se
ponašam poput redovnice i da se pokret ne bi trebao pretvoriti samostan.
Ako je on to značio, nisam ga htjela. Želim pravo na slobodu, pravo na
samoizražavanje, svačije pravo na lijepe, sjajne stvari."

U ranim je danima Goldman podržavala ideju propagande djelom. Godine
1892. je zajedno sa svojim povremenim ljubavnikom Alexanderom Berkmanom
isplanirala ubojstvo Henry Clay Fincha koji je uz pomoć naoružanih
čuvara suzbijao štrajk u tvornici Homestead (Pennsylvania). Vjerovali su
da će se ubojstvom tiranina, predstavnika okrutnog sistema, podignuti
svijest ljudi, no to se nije dogodilo. Berkman je uspio tek ozlijediti
Fincha i osuđen je na 22 godine zatvora. Goldman je pokušala objasniti i
opravdati pokušaj ubojstva, insistirajući na tome da se istinski moral
zanima za motive, a ne posljedice.

Obrana Berkmana obilježava je i vlasti su redovito remetile njena
predavanja. Godine 1893. uhićena je jer je navodno nagovarala
nezaposlene da uzmu kruh „silom" i kažnjena je godinom dana u kaznionici
Blackwell's Island. Drugi je put zatvorena zbog distribuiranja
literature o kontracepciji, ali njena je najduža kazna bila posljedica
sudjelovanja u organizaciji Lige protiv novačenja te organiziranje
okupljanja protiv sudjelovanja SAD-a u Prvom svjetskom ratu. Goldman i
Berkman uhićeni su 1917. zbog kovanja zavjere o spriječavanju novačenja i
kažnjeni su dvjema godinama zatvora. Kasnije im je oduzeto
državljanstvo i deportirani su u Rusiju s ostalim nepoželjim „crvenima".

Zahvaljujući deportaciji, Goldman je iz prve ruke mogla svjedočiti
revoluciji u Rusiji i bila je spremna zakopati sjekiru sukoba nastalih u
Prvoj internacionali i podržati boljševike. No, 1919. godine Goldman i
Berkman putovali su zemljom i zgrozili se povećanjem birokracije,
političkim progonima i prisilnim radom koje su susreli. Prijelomna je
točka došla 1921. kada su kronstadtski mornari i vojnici digli pobunu
protiv boljševika i udružili se s radnicima u štrajku; Trocki i Crvena
armija slomili su ih u napadu. Napuštajući Rusiju u prosincu 1921.,
Goldman je zapisala svoja otrkića o Rusiji u dvama djelima - „My
Disillusionment in Russia" i „My Further Disillusionment in Russia".
Objašnjava da se „nikada prije u povijesti nisu autoritet, vlada i
država pokazali toliko svojstveno nepokretnima, reakcionarnima i čak
kontrarevolucionarnima."

Vrijeme koje je provela u Rusiji navodi je na ponovno promišljanje
svojeg prijašnjeg uvjerenja da cilj opravdava sredstvo. Goldman je
prihvatila da je nasilje nužno zlo u procesu društvene transformacije.
Ipak, njeno iskustvo iz Rusije, vodi je uviđanju da nije svako nasilje
isto. Napisala je: „Znam da je u prošlosti svaka velika politička i
društvena promjena zahtijevala nasilje... No, jedna je stvar koristiti
nasilje u borbi kao način obrane. Potpuno je druga stvar učiniti od
terorizma princip, institucionalizirati ga da bi mu se pripisalo ključno
mjesto u društvenoj borbi. Takav terorizam stvara kontrarevoluciju te i
sam postaje kontrarevolucionaran."

Ti pogledi nisu bili popularni među radikalima jer je većina još
htjela vjerovati da je revolucija bila uspjeh. Kada se Goldman 1921.
preselila u Veliku Britaniju, bila je praktički sama među ljevičarima u
osudi boljševika i njezina su predavanja bila slabo posjećena. Čuvši da
bi mogla biti deportirana 1925., jedan joj je velški rudar ponudio
ženidbu da bi mogla dobiti britansko državljanstvo. S britanskom je
putovnicom mogla putovati u Francusku i Kanadu. 1934. godine bilo joj je
čak dopušteno održati predavačku turneju u SAD-u.

Godine 1936. Berkman je počinio samoubojstvo, nekoliko mjeseci prije
početka Španjolskog rata. Sa 67 godina, Goldman je otputovala u
Španjolsku da bi se pridružila borbi. Okupljenoj slobodarskoj mladeži
rekla je: „Vaša Revolucija zauvijek će uništiti dojam da anarhizam
predstavlja kaos." Nije se složila sa sudjelovanjem CNT-FAI u
koalicijskoj vladi 1937. i ustupcima koje su činili sve jačim
komunistima radi ratnih napora. Ipak, nije osuđivala anarhiste koji su
se pridružili vladi i prihvatili militarizaciju jer je osjećala da je
tada jedina alternativa bila komunistička diktatura.

Goldman je umrla 1940. godine i pokopana je u Chicagu nedaleko od
Haymarketških mučenika čija je sudbina promijenila tijek njenog života.
Emma Goldman ostavila je za sobom mnoge doprinose anarhističkoj misli, a
posebno je zapamćena zbog uključenja seksualne politike u anarhizam.
Goldman se borila i išla u zatvor zbog zalaganja za pravo žena da
koriste kontracepciju. Tvrdila je da političko rješenje nije dovoljno da
se riješimo nejednakih i represivnih odnosa među spolovima. Bile su
potrebne ogromne promjene u društvenim vrijednostima i, što je
najvažnije, u samim ženama. Tvrdila je da žene to mogu; prvo,
dokazivajući se kao osobe, a ne kao seksualna roba. Drugo, uskraćujući
drugima pravo na svoje tijelo; odbijajući nositi dijete ako ga ona ne
želi; odbijajući biti sluškinjom Bogu, državi, društvu, obitelji, mužu i
ostalima; čineći svoj život jednostavnijim, ali dubljim i bogatijim,
odnosno pokušavajući shvatiti značenje i smisao života u svoj njegovoj
složenosti; oslobađajući se straha od javnog mišljenja i javne osude.
Samo će anarhistička revolucija, a ne glasovanje, osloboditi ženu,
pretvoriti je u silu do sada nepoznatu Svijetu, silu nebeske vatre,
stvaranja slobodnih muškaraca i žena.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:09 am

LUKRECIJA BORDZIJA

Lukrecija
Bordžija je pripadala jednoj od najomraženijih porodica u istoriji,
koje su se najviše plašili i oko koje su se pleli neizrecivi zločini,
uključujući i Lukrecijin incest - ne samo sa bratom Čezarom, već i sa
rođenim ocem, papom Aleksandrom VI. Bordžije su, bez sumnje, bile užasna
loza, ali je pitanje da li sama Lukrecija zaslužuje ružnu reputaciju
koja je vekovima prati.

Živela je u doba kada se shvatanje pristojnosti i morala veoma
razlikovalo od današnjeg. I sama činjenica da je njen otac, Rodrigo
Bordžija mogao postati poglavar Katoličke crkve govori u prilog ovoj
tezi. Istoriograf Gregorovius ističe: “Nije bila ni gora ni bolja od
većine žena u njeno vreme. Bila je neopterećena i uživala je u radostima
života.” U rukama svog oca i brata ona je postala i oruđe i žrtva
njihove političke mašinerije, protiv koje nije imala dovoljno snage da
se bori.

ukrecija je rođena 1840. i odrasla je u kući svoje majke. Rodrigo
nijedno svoje dete nije zvanično priznao sve dok nije postao papa i bio
apsolutno siguran u svoju moć. Pre nego što je napunila 11 godina
isprosili su je prvi prosci, a dva meseca kasnije pojavila su se novi,
još poželjniji, ali su i jedni i drugi, čim je Rodrigo uzeo trostruku
krunu, bili sklonjeni, ne bi li se našao neko mnogo podobniji za njegovu
prelepu ćerku.

Sa 13 godina Lukrecija je bila zlatokosa i prefinjena, belog vrata i
bisernih zuba - sjajna prilika za Đovanija Sforcu, vladara Pezara.
Priređeno je veličanstveno venčanje, kojem je prisustvovalo pola Rima.
Brak nije dugo trajao, a tome su kumovale Bordžije. Ubrzo su shvatili da
su Lukrecijinu ruku mogli mnogo bolje upotrebiti, dajući je, recimo,
potomku Aragona. Odlučili su da se otarase nesrećnog mladoženje.

NJihov metod nije mogao biti gori. Svetu su objavili da je Sforca
impotentan i da je njegova mlada žena i dalje devica. Sforca se zakleo
da će se osvetiti Bordžijama, ali je njihova moć bila toliko jaka da je
na kraju morao da potpiše priznanje da je impotentan i da napusti Rim,
da mu se ne bi dogodile još gore stvari. Lukrecija se u međuvremenu
povukla u manastir, ne bi li tako stekla, bar prividno, devičanski oreol
i pripremila se za novi brak. Opatice su žalile što ih je morala
napustiti jer je manastir vrlo brzo pretvorila u mesto ugodnog užitka.

Uskoro su se Rimom proširile priče da je Lukrecija trudna i da je
njen ljubavnik španski gospodin sa papskog dvora Pedro Kalderon, znan
kao Peroto. Čezare Bordžija je Perota bacio u zatvor, a ubrzo nakon toga
telo su mu našli u Tibru. Tada su počela govorkanja da je dete koje je
Lukrecija očekivala plod incesta i da je otac, zapravo, Čezare. Dete
nazvano Đovani kasnije je proglašeno vojvodom od Napija, a za sve je
njegov nastanak ostao misterija.

Sledeća partija za Lukreciju takođe je bila smišljena iz političkih
razloga. Na meti je bio Alfonso, nećak napuljskog kralja. Lukrecija je
izgubila glavu čim ga je ugledala, a Čezare nije štedeo na raskoši
venčanja. Sve je izgledalo dobro dok krvožedni Čezare nije ponovo
započeo političke spletke. Nedugo potom on i mladoženja bili su na
ratnoj nozi. Alfonso je prvo pretučen na ulici i Lukreciji je donet
polumrtav, s razbijenom glavom i jezivim ranama po telu. Jede večeri,
dok se Alfonso odmarao u kući, upala je grupa provalnika i jedan od njih
ga je ubio. Lukrecija je poslata izvan Rima, gde je neko vreme gorko
žalila za izgubljenim mužem. Ipak, ona je bila Bordžija i uprkos svojim
osećanjima prema Alfonsu, obrisala je suze i sačekala da vidi šta su joj
otac i brat sledeće pripremili.

Po treći put Lukrecija se udala za Alfonsa, sina vojvode od Ferare. I
dalje je bila predmet ogovaranja i spletki, a mnogi su je vezivali za
pesnika Pjetra Bemba. Za njegovu poeziju se verovalo da je velikim delom
inspirisan časovima strasti provedenim u Lukrecijinom naručju. Još
opasnije je bilo prijateljstvo koje je gajila prema pesniku Erkolu
Stronciju. Užasan skandal je izbio kad je Stroncijev leš, umotan u
ogrtač, sa znacima surovog nasilja, nađen na ulici. Oni koji su mrzeli i
samo ime Bordžija verovali su da je Lukrecija organizovala ubistvo, jer
je bila ljubomorna pošto je čula da pesnik namerava da se ženi.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:10 am

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada Simon
de Bovoar (Simone de Beauvoir) kaže da su žene drugi pol – šta pod time
misli? Pritom za sebe u 21. godini kaže, moja strast je filozofija, u
23. godini napiše nesumnjivo je da sam žena, u 26. moj život je moj
projekt. U poslednjem intervjuu pre smrti nam kaže da nikada nije bila
diskriminisana kao žena, a u međuvremenu napše "Drugi pol" u kome na 800
stranica dokumentuje najokrutnije oblike diskriminacije i ropstva
protiv žena.

DRUGI POL, jedan od istorijskih radova feminizma, bio je razlog
pokretanja ove velike međunarodne konferencije koja je okupila oko 400
filozofkinja, sociološkinja i drugih feministkinja iz celog sveta na
debatu o filozofskim i političkim tezama Simon de Bovoar. Tokom četiri
dana paralelnih radionica diskutovano je, na dva jezika, oko 130 radova.
Poslednjeg dana, u subotu, oko šest stotina žena napunile su,
istorijski, Veliki amfiteatar Sorbone. Kroz ogromne hodnike i stepeništa
prolazile su studentkinje, strankinje i starije Parižanke koje su došle
da se zajedno sete Simoninih dana. Pred nama su bile aktivistkinje iz
istorije feminizma u Francuskoj. Završnu sesiju otvorila je Silvi le Bon
de Bovoar, filozofkinja, koju je Simon de Bovoar usvojila dok je Silvi
bila na studijama. Usvojena ćerka Silvie le Bon de Bovoar uzbuđeno je
pričala kako je sedela na balkonu tog istog amfiteatra kada su pedeset
šeste de Bovoar i Sartr održali tribinu nakon puta po Kini. I kako je
tada videla prvu filozofkinju Pariza.

Drugog dana skupa održan je najuzbudljiviji panel. Saradnice Simon
de Bovoar, i inicijatorke ovog skupa, koje su početkom sedamdesetih
formirale prvu akcionu grupu za legalizaciju abortusa, sećale su se
zajedničkih akcija. Tako smo saznale da su njih desetak već 1971.
pokrenule Kampanju 343: listu poznatih žena iz javnosti koje su se
potpisale da su imale (ilegalni) abortus, i da zahtevaju legalizaciju
abortusa. Ime Simon de Bovoar je bilo prvo. Od tada počinje faza, kako
Simon de Bovoar kaže njenog 'radikalnog feminizma'. Grupa kasnije
organizuje seriju akcija za podršku ili pojedinih žena, kao što je
Đamila Bopaša iz Alžira koju su silovali i mučili francuski vojnici, ili
trudna maloletna devojčica kojoj je bio potreban abortus.... podršku
oslobodilačkim pokretima kao što je alžirski otpor francuskoj
kolonizacijia, pokret protiv rata u Vijetnamu.... Tako smo saznale da je
Simon de Bovoar delila letke, govorila na uličnim demonstracijama, u
školama, potpisivala peticije, pisala feminističke tekstove za dnevne
novine.... Simon je isto tako osnivačica dva najpoznatija francuska
intelektualna časopisa "Moderna vremena" (Les temps moderne) zajedno sa
Žan Pol Sartrom, i "Feministička pitanja", (Les questions feministes)
zajedno sa Kristin Delfi (Christine Delphy). (Da podsetimo čitateljke da
je Kristine Delfi autorka feminističkog eseja "Glavni neprijatelj:
ekonomija politike patrijahata", jedna od organizatorki ovog skupa,
zapravo i jedna od učesnica međunarodnog feminističkog skupa u Beogradu
1978. "Drug-ca žena".)

Simon de Bovoar je za 78 godina života objavila 5000 stranica
dnevnika i pisama i još toliko stranica romana, filozofskih tekstova i
eseja. Za ženski pokret i feminističku flozofiju knjiga DRUGI POL je
istorijska prekretnica. Objavljena 1949. knjiga prethodi i najavljuje
svetski ženski pokret i novi pravac feminizma dvadeset godina kasnije.
Osnovna ideja knjige je njen naslov, žene su Druge one koje ne odlučuju,
ne određuju, koje su izvan zakona, izvan istorije, u filozofskom smislu
nebitne, imanentne. U knjizi ovu Drugost Simon de Bovoar detaljno
dokumentuje analizom ženskih uloga majke, supruge, seksualnog objekta iz
raznih kultura. U isto vreme, njena druga ključna ideja, ženom se ne
rađa nego se postaje, je instrument kojim se ženske uloge objašnjavaju.
Dakle, uloge su konstruisane, nisu nam date prirodom, zavise od
društvenih, kulturnih, istorijskih uslova. I mogu se menjati. Njena
osnovna poruka ženama je: Birajte svoj život. To je upravo i ona sama
radila. Tako je, zapravo, Simon de Bovoar postavila temelje
feminističkog konstrukcionizma, i početke radikalnog feminizma.

Drugi pol je 1949. godine objavio da su tzv. ženske uloge
ponižavajuće za žene. Simon de Bovoar je u to duboko verovala, teorijski
i lično. Svesno je odbila dom, kujnu, decu. Ona je od svoje rane
mladosti živela u malim sobama ili hotelima, hranila se u kafeima, učila
u kafeima i bibliotekama. Sa svojim partnerima nije zajedno živela.
Tako je izbegla svaku poistovećenost sa privatnim prostorom kao
metaforom za žensko. Tek je 1955. ušla u stan u kome je živela do kraja
života. Knjiga Drugi pol je došla dok još uvek nije bilo ženskog pokreta
da je odbrani. Reći da je materinstvo konstrukcija koja ponižava žene,
bio je iskaz koji još uvek nisu mogle da prihvate ni žene a pogotovu
muškarci 1949. Alber Kami, francuski pisac i njen pijatelj je knjigu
odbacio i rekao, "To je sramota za francuskog muškarca!". Simonin
životni partner i prijatelj Žan Pol Sartr je knjigu podržao, što je u
tom trenutku bilo važno. Francuske komunistkinje su bile u dilemi, neke
su je optuživale, neke su ćutale.

Analize konteksta nastajanja ove knjige su između ostalog pokazale u
kakvoj samoći feminističkih ideja je Simon de Bovoar pisala ovo delo.
Prethode joj sufražetkinje, zatim socijalistkinje kao što su Flora
Tristan i Mišel Louiz ili prvi zapisi Kristine de Pizan iz srednjeg
veka. Tada, posle Drugog svetskog rata ništa feminističkog u filozofiji
nije bilo, ni kao naziranje drugačijeg, sem dva prva feministička
'manifesta:' Sopstvena soba Virdžinije Wulf, i Odbrana ženskih prava
Meri Volstonkraft. Ne tako mnogo. Ali Simon de Bovoar je koristila muške
filozofske, sociološke i antropološke teorije i obrtala ih kroz svoje
prizme kako bi razumela društvenu uslovljenost pola.

Na skupu su prikazana dva filma. Jedan je romantična verzija
Simoninog života: ljubav prema drugaricama, putovanjima, kafeima,
razgovori sa prijateljima. Zatim ljubavna pisma Simon de Bovoar Nelsonu
Algrenu, piscu iz Sjedinjenih Država, prijateljstvo sa Žan Pol Sartrom. I
neprekidno knjige, Simon čita, Simon piše, Simon razgovara, putuje,
radi. Drugi film je dokumentarac, poslednji intervju koji je dala jednoj
norveškoj novinarki, dve godine pre smrti.Simon de Bovoar je umrla 14.
aprila 1986, naglo, od problema sa jetrom, iste dijagnoze od koje je
šest godina pre toga, 15. aprila umro Žan Pol Sart. Sahranjeni su u
istom grobu na groblju Monparnas koje je Simon gledala sa svog prozora.
Na sharani su bile njene saradnice i feministkinje iz celog sveta, oko
5000 ljudi. Dok se kovčeg spuštao, prijateljice su tiho pevale: pesmu
'za jednu laganu smrt'.

U knjizi pripremljenoj za ovaj jedinstven događaj januara 99,
Simonin Pariz, stoji citat iz knjige koju je Simon napisala povodom
smrti svoje majke Jedna jako lagana smrt": "Ne umire se zbog rođenja. Ne
postoji prirodna smrt: ništa što se događa čoveku nije nikada prirodno
jer njegovo prisustvo dovodi svet u pitanje." – To je jedna bovoarska
misao! rekla bi feministička istoričarka Klodin Montrej, čija majka je
1950. čitala Drugi pol dok je Klodine bila u njenom stomaku.

Konferencija u Parizu, 19-24 januara 1999.

[You must be registered and logged in to see this image.]

JEDNO RAZMISLJANJE

Bolja potvrda o jednakosti polova, od suživota Simon De Bovoar i Žan
Pol Sartra,nije potrebna. Dva snažna i ravnopravna mentalna sklopa,
nisu ugrožavala jedan drugog, dopunjavala su se, to da. Ali!

Sveti Hrizostom a da i ne trepne, piše/kaže/veli: „Od svih divljih
životinja najštetnija je žena.“ Ili moj antiljubimac, peobraćenik, Sveti
Avgustin, koji je tvrdnjom da se svi rađamo grešni zbog greha
Evinog/ženinog, zagadio vekove. To traje i dan današnji, poslušajte čak i
pravoslavne vladike.

Pametni i „umereni“ skriboman Toma Akvinski, iznosi mišljenje da „je
žena biće slučajno i nepotpuno.“(!?) Ko od nas se ne seća Pitagorine
teoreme, „Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbiru....? Ali poslušajte
ovo: „Postoji jedan dobar princip koji je stvorio red, svetlost i
muškarca i jedan rđav princip koji je stvorio haos, mrak i ženu“(!?) To
su reči istog tog Pitagore. Pa onda sve gore jedno od drugog, Ksenofon:
„Muž i žena su duboko strani jedno drugom“; Tertulijan: „Ženo ti si
vrata od pakla“; ni Hesiod ne želi da ostane po strani: „Onaj koji se
poverava ženi, poverava se lopovu.“ LEVIT, treća knjiga Pentatuha
izjednačava ženu sa tovarnom životinjom. Apolon kod Eshila negira
majčinstvo, kao jeb’o te, rodio me tata! Ima i relevantne podatke, Atinu
je Zevs rodio iz sopstvene glave! Š’a mi napriča Belvederski?

Obrazovana, svestrana, istraživač, Simon De Bovoar ne zaboravljajući
i ne ostavljajući po strani ni jedan izvor ili ličnost, posvećeno gradi
„Kulu Vavilonsku“ tiranije kojoj su žene vekovima izložene od strane
muškaraca. Ne zaobilazi Hegela i njegov stav o odnosu roba i gospodara,
transponuje na odnos žene i muškarca. Nalazi nedostatke u Frojdovom
tumačenju da „žena samu sebe vidi/doživljava kao obogaljenog
(kastriranog) muškarca.“ Citira pojedine stavove Klod Levi-Strosa koji
su ponekad kontradiktorni. Odnosi se s poštovanjem prema ličnostima i
činjenicama, sa poznavanjem i čak ličnim iskustvima, verodostojno nas
upoznaje sa položajem žene u različitim vremenima, sredinama, zemljama,
kontinentima.

Nenametljivo ali ravnopravno, iznosi i stavove apologeta „slabog
pola“ iz XVII veka: „Mulier perfetur viro scilicet. Materia: „quia Adam
factus est de limo terrae, Eva da costa Ade.“ Loco: „quia Adam factus
est extra paradisum, Eva in paradiso.“ In conceptione: „quia mulier
concepit Deum, quid homo non potuit.“ Volim kako to zvuči na Latinskom
jeziku ali ću ipak prevesti. „Žena je superiornija od muškarca.“
Materijalno: „Adam je sačinjen od blata, Eva od Adamovog rebra.“ Po
mestu: „Adam je stvoren izvan raja, Eva u raju.“ Po koncepciji: „Žena je
saznala boga, muškarac nije.“

Pominje zahtev Erazma Roterdamskog da se ženama omogući obrazovanje,
Kornelijusa Agripu koji optužuje muškarce za tiraniju nad ženama,
Voltera koji često ukazuje na nepravednost ženske sudbine, Didroa koji
smatra da je inferiorni položaj žena stvorilo društvo (čitaj:
muškarci)....

Kako protumačiti viševekovne budalaštine u vezi žena, u čemu je
crkva, može se s pravom reći, prednjačila. Možda bi sve žene trebalo da
služe samo za zabavu i „rasterećenje“ muškaraca (jer zaboga oni su ipak
muškarci) a da ne bi bile nečiste/prljave, morale bi da bezgrešno začnu
kao Mater Božja!? Ali kako bi onda bile i ostale svojina muškaraca?

Koknite me ako grešim ali moj čvrst i dugogodišnji stav po pitanju
odnosa muškaraca i žena je, da je u osnovi svega (od Adama pa naovamo)
strah od žena, od izneveravanja njihovih očekivanja, koja muškarci često
preuveličavaju ne poznajući dovoljno žene. Gospođa De Bovoar na jednom
mestu piše: „Žena je mnogo dublje razjedinjena u sebi samoj nego
muškarac.“ Istorijski gledano a situaciju možemo smestiti i u
današnjicu, veoma je mali broj muškaraca koji je uspeo da se izdigne
iznad infantiliteta, da psihološki, psihički, mentalno sazri i prema
ženama se odnosi s poštovanjem, ljubavlju, ulazeći s njima u odnose bilo
kakve vrste, potpuno ravnopravno. Većina muškaraca svoju inferiornost
spram žena, pokušavala je, pokušava i danas, da nadomesti hiljadama
gluposti i imbecilnosti sve do ratova a najčešće sticanjem novca,
bogaćenjem i lažnim osećanjem moći. Naravno, uvek će biti žena koje će
to privlačiti ali je takav odnos lažan, proračunat i neprirodan. Ali to
je sasvim druga tema. Strah, strah, strah! Muškarac će lakše podneti
poraz od drugog muškarca nego nedokazivanje kod žene!

[You must be registered and logged in to see this image.]

Alice Schwarzer: Simone de Beauvoir buntovnica i utiračica puteva

Intervjui Alice Schwarzer sa Simone de Beauvoir nastali su između
početka 1972. i rujna 1982. godine. Tokom godina postali su predmetom
rasprava u celom svetu i ključ razumevanja političkih/feminističkih
nastojanja u radu i životima obe autorice. Simone de Beauvoir je
reprezentativni primerak moderne, aktivne intelektualke. U posleratnim
godinama, u državi blagostanja, bila je radikalni filozof
egzistencijalizma i razotkrila patrijarhalnu osnovu teorija u biologiji,
psihoanalitici, istorijskom materijalizmu; proučavala je rodne uloge i
postavila slobodu, pravo na samoodređenje i jednakost kao osnove svih
vrednosti. Njena knjiga Drugi pol obavezna je literatura feminističkoj
publici 20. veka.Simon de Bovoar (1908-1986), Francuskinja, feministički
filozof i književnica, prisna prijateljica Žan-Pol Sartra, stekla je
svetsku slavu studijom „Drugi pol“ (1949) u kojoj razmatra ugnjetavanje
žena. Ovo prvo uticajno delo feminističke filozofije postavilo je
razliku između biološke polne različitosti i društveno nametnutih
kategorija roda. De Bovoarova je zastupala prava žena, isticala da
nikakav fizički ili biološki razlog nije dovoljan da se status žene
objašnjava kao „drugo“, umesto kao „subjekt“, što se čini kada su
muškarci u pitanju. Ta drugost, po njenom mišljenju, nastaje zbog jake
veze koju žena ima prema svom ugnjetaču, muškarcu. Ona se zalaže za
ujedinjenje žena, čime bi se potvrdile kao subjekti. Ističe da su
ontološki uslovi isti i za žene i za muškarce, ali ne predlaže način
kako da se to ostvari. Značajna dela su joj i „Memoari poslušne kćeri“
(1958), „Veoma slatka smrt“ (1964), „Starost“ (1970) i „Zbogom za
Sartra“ (1981).

5 februar 2008

Alice Schwarzer ovom knjigom potvrđuje veliku ulogu Simon de
Beauvoir u stvaranju moderne društvene teorije i prakse. Pitanja
otvorena ovim razgovorima – identitet, moć, muškarci, deca i politika –
su i danas vrlo aktualna.

“Zato sam danas feministkinja”

Autorica eseja “Drugi spol” koji je izišao 1949. godine priključuje se feministkinjama, a tek 1972. objašnjava zašto.

Alice Schwarzer: Vaša analiza položaja žene još uvijek je
najradikalnija. Od objavljivanja Vaše knjige Drugi spol 1949. nijedan
autor nije išao tako daleko kao Vi, a Vi ste i najviše inspirirali nove
ženske pokrete. Ipak, tek ste se sad – nakon 23 godine – aktivno
angažirali u konkretnoj, ali i kolektivnoj borbi žena za svoja prava. U
Parizu ste s Francuskinjama izišli na ulicu i sudjelovali u međunarodnim
ženskim demonstracijama. Zašto?

Simone de Beauvoir: Zato što se u posljednjih dvadeset godina
položaj žene ustvari nije promijenio. U Francuskoj je došlo do nekih
malih promjena u vezi s brakom i rastavom. I kontracepcijska sredstva su
nešto raširenija – ali nedovoljno, samo sedam posto Francuskinja uzima
kontracepcijske pilule. U svakom slučaju, žene koje rade ograničene su
na poslove tajnice ili medicinske sestre, a jako rijetko su šef nekog
poduzeća ili liječnik. Najzanimljivije karijere su im nedostupne, a
unutar pojedinih zanimanja muškarci su im opet postavili prepreke. Sve
me to navelo na razmišljanje. Mislila sam da je nužno da žene koje to
stvarno žele uzmu sudbinu u svoje ruke. Tako sam, kad su me žene iz
francuskog ženskog pokreta pitale želim li s njima raditi na manifestu
za pravo na pobačaj u kojemu bismo same sebe optužile da smo pobacile,
pomislila: To je pravi put da privučemo pažnju na najveći skandal koji
danas postoji, na zabranu pobačaja! Tako je to počelo. Naravno, za mene
je bilo samorazumljivo da ću sudjelovati u prosvjedu i preuzeti slogane s
kojima se u potpunosti slažem: pravo na besplatan pobačaj i
kontracepcija! Slobodno majčinstvo!

Schwarzer: Govorite o situaciji u Francuskoj. Međutim, posjetili ste
i više socijalističkih zemalja. Je li se tamo možda položaj žena
promijenio iz temelja?

Beauvoir: Tamo je situacija nešto drugačija. Naime, izbliza sam
vidjela situaciju žena u SSSR-u. Skoro sve Ruskinje rade, a ljudi
preziru žene koje to ne čine (supruge nekih visokopozicioniranih
funkcionara ili drugih važnih ljudi). Sovjetske žene vrlo su ponosne što
rade. Imaju vrijedne socijalne i političke odgovornosti i osjećaj za te
odgovornosti. Ipak, ako u obzir uzmemo statistiku i pogledamo koliko je
žena u Centralnom komitetu i u parlamentu, to jest, koliko žena zaista
ima moć – to je vrlo niska brojka u usporedbi s muškarcima. Sa
zanimanjima je jednako. Najneugodniji poslovi su ženski poslovi. Skoro
svi medicinari u SSSR-u su žene jer je liječenje besplatno, država
liječnike loše plaća, a posao je iznimno težak i zamoran. Žene šalju u
obrazovanje i medicinu, ali najvažniji poslovi kao što su znanost ili
inženjerski poslovi puno su im teže dostupni, a čak i unutar teško
izvojevanih poslova na hijerarhijskoj ljestvici su ispod muškaraca –
upravo kao i u kapitalističkim zemljama. Kao i svugdje drugdje, i u
Rusiji je prisutna sramota protiv koje se bore ženski pokreti: rad u
kući, briga za djecu – i u SSSR-u su za sve to isključivo zadužene žene.
Iz toga se može zaključiti da jednakost muškaraca i žena nije ostvarena
niti u SSSR-u.

Schwarzer: Koji su razlozi za to?

Beauvoir: Najprije to što socijalističke zemlje nisu zaista
socijalističke. Naime, nije ostvaren socijalizam koji mijenja ljude – o
čemu je sanjao Marx -, nego su se promijenili proizvodni odnosi. Ali mi
smo danas sve više svjesni da sama promjena proizvodnih odnosa nije
dovoljna da bi se promijenilo društvo, čovjek. Dakle, u socijalističkim
zemljama usprkos različitom ekonomskom sistemu muškarcima i ženama
ostaju dodijeljene tradicionalne uloge. To je povezano s time što su
muškarci u našim društvima usvojili ono što ja zovem kompleks
nadmoćnosti, dakle predodžbu o nadmoćnosti. Oni nisu spremni da ga se
odreknu. Oni trebaju podložnost žene da bi podigli sebi vrijednost. A
same žene su toliko naučene na to da sebe smatraju manje vrijednima, da
se vrlo rijetke usude boriti na toj razini.

Schwarzer: Postoji mnogo nesporazuma oko pojma “feminizam”. Kako ga Vi definirate?

Beauvoir: Sjećam se da sam na kraju Drugog spola rekla da sam
anti-feministkinja, naime, mislila sam da će se problemi žena sami od
sebe riješiti razvojem socijalizma. Feministi su žene – ili čak muškarci
-, koje se (možda u vezi s klasnom borbom, ali ipak izvan nje) bore za
žene, a da nužno ne povezuju ciljanu promjeru sa cijelim društvom. Danas
sam u tom smislu feministkinja. Naime, uvidjela sam da borba na
političkoj razini ne vodi tako brzo k cilju. Moramo se, dakle, boriti za
konkretan položaj žene prije nego što dođe socijalizam o kojemu
sanjamo. Osim toga sam uvidjela da ravnopravnost muškaraca i žena nije
nastupila niti u socijalističkim zemljama. Zato sam danas aktivna u
pokretu za oslobađanje žena.K tomu dolazi i činjenica– a to je,
vjerujem, za mnoge žene jedan od razloga zašto su stvorile ženski pokret
-, da čak i u ljevičarskim, pa i revolucionarnim grupama i
organizacijama vlada duboka nejednakost između muškaraca i žena. Žene su
uvijek radile najniže, najdosadnije i najskromnije poslove, a muškarci
su uvijek imali glavnu riječ, pisali su članke, radili sve zanimljive
stvari i preuzimali najveću odgovornost. Čak unutar tih grupa koje su u
principu tu da oslobode sve – pa i žene i mladež -, čak i tu je žena
bila manje vrijedna. Dakle, apsolutno je nužno da žene same uzmu sudbinu
u svoje ruke.

Schwarzer: Što mislite o Novom feminizmu općenito? O borbenim maldim ženama koje su radikalnije nego ikad prije?

Beauvoir: Unutar ženskih pokreta postoje razna strujanja– najviše u
Americi gdje su najnaprednija. Od Betty Friedan koja je prilično
konzervativna, do SCUM koji je za kastraciju svih muškaraca. I u
Francuskoj unutar pokreta postoji više orijentacija, a moja je ona koja
pokušava povezati emancipaciju žene s klasnom borbom. Naime, ja mislim
da je specifična borba žena ipak povezana s onom koju moraju voditi
muškarci te zato odbijam potpuno isključivanje muškaraca. Schwarzer: Što
onda - s obzirom na trenutni stadij razračunavanja – mislite o
isključivanju muškaraca iz kolektivnog rada na ženskim pravima, što se
dešava i u većini ženskih pokreta u Francuskoj? Beauvoir: Da, ja sam za
to. Za isključivanje sam muškaraca, ali do određene točke. To je stvar
stadija, kako ste upravo rekli,. Za to ima više razloga: najprije treba
računati s time da se muškarci niti u takvim grupama ne bi mogli odreći
muških refleksa, da bi govorili i naređivali. S druge strane, mnoge žene
– što god rekle, a često to i same znaju – imaju određen osjećaj manje
vrijednosti, sramežljive su. Kad bi muškarci bili prisutni, mnoge se ne
bi usudile govoriti tako slobodno kako to čine kada su među sobom.
Posebno je važno da žene unutar svojih grupa ne susreću svojeg muža ili
partnera, nikoga za koga su jako vezane jer se moraju osloboditi upravo
od njega. Trenutno ni mentalitet muškaraca ni žena ne dopušta iskrenu
diskusiju u miješanoj grupi.

Schwarzer: Je li isključivanje muškaraca za Vas praktično pitanje
jer bi žene bile sputanije itd.? Ili je to i političko pitanje? Naime,
muškarac – tako argumentiraju feministkinje – nije stvorio samo sustav u
kojem se žene iskorištava i koji ga reprezentira, nego i individualno
profitira od ugnjetavanja žene te je zato u prvoj etapi neprijatelj broj
1.

Beauvoir: Da, zasigurno, ali nije to tako jednostavno. Ovdje
odgovara ono što je Marx rekao za kapitaliste: I oni su žrtve. Naravno
da je preapstraktno govoriti da se treba boriti protiv sistema, kao što
sam ja neko vrijeme radila. Kao žena treba se, naravno, boriti protiv
muškaraca. Na kraju krajeva, ne možeš nekažnjeno biti sudionik i
profiter nekog sistema, čak i ako ga nisi stvorio, čak i ako ga ne
stvaraju današnji muškarci. Na primjer, muškarac od trideset godina nije
osnovao ovaj patrijarhalni svijet, ali on od njega na neki način
profitira, čak i ako spada u one koji ne žele profitirati. On to usprkos
tome čini jer je sigurno usvojio mnoge stvari. Prema tome, prvo se
treba boriti protiv sistema, i, drugo, prema muškarcima treba biti barem
nepovjerljiv ako ne i neprijateljski raspoložen. Žene moraju odjednom
napasti i sistem i muškarce.

Kad je muškarac feminist, to nije posve jednako. Ipak treba zadržati
jednu dozu nepovjerenja, čuvati se paternalizma. Žene ne žele da im se
zajamči sloboda, one je žele same postići. To uopće nije isto.

Schwarzer: Smatrate li politički korektnim to što određeni broj žena ide toliko daleko da preziru muškarce?

Beauvoir: Možda. Možda nije loše da su neke žene potpuno radikalne i
posve odbijaju muškarce. Te žene bi mogle za sobom povući one koje bi
zbog manjkave osobne motivacije bile spremne na kompromise s muškarcima.
To je vrlo moguće.

Schwarzer: U većini ženskih pokreta postoji i homoseksualna frakcija
– koja, inače, uopće nije većina, kako se često čuje, nego manjina koja
ipak daje važne impulse. Vjerujete li da ženska homoseksualnost – kao
najradikalniji oblik isključivanja muškaraca – u trenutnom stadiju može
biti političko oružje?

Beauvoir: O tome još nisam razmišljala. Mislim da je principijelno
dobro da su neke žene vrlo radikalne. Ali čini mi se da radi složnosti s
heteroseksualkama nije baš umjesno kad previše ističu homoseksualnost i
gotovo ju propagiraju ili kad im objašnjavaju različite načine kako da
se odreknu muškaraca. Ali zaista mislim da je dobro da postoje
homoseksualne žene.

Schwarzer: One tvrde da isključuju seksualne veze s muškarcima jer su one u trenutnim okolnostima nužno represivne…

Beauvoir: Je li seksualna veze između muškarca i žene uvijek
represivna? Ne bi li se u međuvremenu moglo raditi na tome da se te veze
promjene, a ne zabranjuju? Šokiram se kad mi netko kaže da je svaki
koitus zlostavljanje. To ne vjerujem, to ne osjećam. Kad netko to tvrdi,
u biti opet preuzima muške mitove. To bi značilo da je muški spol mač,
oružje. Mislim da bi civilizacija koja bi bila primjerena i muškarcima i
ženama trebala pronaći seksualne veze koje nisu represivne.

Schwarzer: U jednom komentaru Drugog spola rekli ste da vas
činjenica što ste žena nikad nije osobno doticala, da ste se našli “u
poziciji iznimne nepristranosti”. Želite li time reći da žena
individualno može umaknuti svojoj spolnoj ulozi? Kako poslovno, tako i u
vezama sa svojim bližnjima?

Beauvoir: Potpuno umaknuti svojoj spolnoj ulozi? Ne! A zašto i bi?
Imam tijelo žene– no jasno je da sam imala puno sreće. Izbjegla sam
ropstvo žene koliko je bilo moguće, to jest prije svega majčinstvo i
poslove u kući. I poslovno, kao profesorica filozofije u vrijeme kad je
mnogo manje žena studiralo nego danas, bila sam privilegirana među
ženama. A budući da ih je bilo malo, muškarci su bili spremniji
prijateljski priznati ženu koja je nešto postigla. Danas, kada su žene
češće uspješne, muškarci se moraju bojati za svoje mjesto. Ali kad
netko, kao ja, shvati da žena ne mora nužno biti majka i supruga da bi
imala ispunjen i sretan život, onda postoji određeni broj žena koje neće
morati trpjeti ropstvo. Naravno, moraju se roditi privilegirane ili
imati određene intelektualne sposobnosti.

Schwarzer: Jednom ste rekli: “Najveći uspjeh mog života moja je veza sa Sartreom”…

Beauvoir: Da, da…

Schwarzer: … Ali čitav život Vam je bilo važno da budete neovisni.
Vjerujete li – imajući na umu da su danas ravnopravne veze između
muškarca i žene vrlo teške – vjerujete li da ste riješili Vaš osobni
problem?

Beauvoir: Da, ja sam ga osobno riješila. Posve sigurno. Ali kad se
osvrnem oko sebe… Da, ipak ima još nekih koje su utekle ugnjetavanju
muškaraca. Većinom su to žene koje su uspješne u svojem poslu, a da
možda i nemaju zaista sretnu i uravnoteženu vezu s određenim muškarcem.
Ipak, da sama nisam upoznala Sartrea, možda bih i ja imala nekoliko
takvih priča u životu. Taj život vjerojatno ne bih smatrala tako sretnim
kao ovaj koji sam vodila, ali bi svejedno bio prihvatljiv.

Schwarzer: Polazeći od besplatnog rada u kući koji vrše isključivo
žene, neki pokreti danas definiraju žene kao “klasu”, kao klasu izvan
već definiranih klasa. Njima je tako patrijarhalno tlačenje glavni, a ne
sporedni prigovor. Slažete li se s tom analizom?

Beauvoir: U ovom trenutku smatram da su analize nedostatne. U Drugom
spolu sam napisala da su žene “niža kasta”, kastom se naziva skupina iz
koje se ne može izići. Iz jedne klase se u principu može prijeći u
drugu. Ako si žena, nikad nećeš biti muškarac. Dakle, žene su zaista
kasta. A način kako ih se tretira gospodarski, socijalno i politički
čini ih “nižom kastom”.

Što povezuje patrijarhalno tlačenje s kapitalističkim? Trenutno
nemam odgovor. To je problem na kojemu bih htjela raditi sljedećih
godina. Jako me zanima. Smatram da analize koje u patrijarhalnom
tlačenju nalaze nešto što odgovara kapitalističkom tlačenju nisu
ispravne. Naravno, ženi oduzimaju produkt njezinog rada, ili bolje
rečeno: njezin rad ne stvara dodatnu vrijednost. To je, dakle, drugačiji
položaj nego onaj radnički, njemu kradu dodatnu vrijednost. No ovo
pitanje je ustvari elementarno, cjelokupna taktika žena ovisi o njemu.
Posve je ispravno naglašavati odbijanje neplaćenog kućnog rada jer on
predstavlja iskorištavanje. Ali ima i žena koje su neovisne i zarađuju
za vlastiti život. Njih se iskorištava drugačije nego kućanice…

Schwarzer: …ali one i van kuće rade za manju plaću nego muškarci…

Beauvoir: Da. Plaće nisu jednake. To je točno. Ali iskorištavanje
rada u kući i rad za plaću nisu isto. Tom problemu se, na primjer, nisu
dovoljno posvetile ni Kate Millet, ni Germaine Greer, ni Firestone…Ali
Firestone, koja je manje poznata, u svojoj Dialectic of Sex donosi nešto
novo, naime zahtijeva prava za djecu. Ona povezuje oslobođenje žena s
oslobođenjem djece. To je ispravno. Žene će biti slobodne tek kad se
djeca oslobode od odraslih. Nikad nisam govorila o tome, jer nikad nisam
o tome razmišljala.

Schwarzer: Angažirani ste i u klasnoj borbi – a od svibnja 1968. ste
i vrlo aktivni. Na primjer, preuzeli ste odgovornost za jedan radikalno
ljevičarski časopis. Kakve postoje veze između klasne i spolne borbe?

Beauvoir: Sve što sam mogla zaključiti je da klasna borba u pravom
smislu ne emancipira žene. To me navelo da od objavljivanja Drugog spola
promijenim mišljenje. Bilo da se radi se o komunistima, trockistima ili
maoistima, žena je uvijek podređena muškarcu. Zbog toga sam uvjerena da
žene svoje probleme moraju uzeti u svoje ruke. A da bismo našli vezu
između iskorištavanja radnika i iskorištavanja žene, potrebna je
ozbiljna analiza. Sigurna sam da bi iskorjenjivanje kapitalizma stvorilo
bolje uvjete za emancipaciju žene – ali to ne znači da bi ona odmah
bila ostvarena. Iskorijeniti kapitalizam ne znači iskorijeniti
patrijarhat – dok obitelj ostaje netaknuta. Vjerujem da se moraju
promijeniti ne samo vlasnički odnosi, nego i struktura obitelji. Čak i u
Kini su ukinuli patrijarhalnu ili bolje rečeno: feudalnu obitelj te
tako postigli promjenu u položaju žene. Ali to se dogodilo samo zbog
prihvaćanja nuklearne obitelji koja je u biti naslijeđe feudalne
obitelji. Zato nisam posve sigurna da su žene u Kini oslobođene. Mislim
da treba ukinuti obitelj. U potpunosti se slažem sa ženama, a nekad i s
muškarcima koji su pokušali obitelj zamijeniti komunama ili drugim
oblicima koje tek treba stvoriti.

Schwarzer: Da li bi se onda moglo reći da nije sigurno da klasna
borba oslobađa žene, ali da bi, obrnuto, radikalni feminizam uništio
klase?

Beauvoir: Kad se počne uništavati obitelj i odgovarajuće strukture,
onda postoji mogućnost da se istovremeno poljuljaju i temelji
kapitalizma. Ali ne želim skakati pred rudo, a da prije toga nisam
dovoljno razmišljala o tome koliko bi žensko uništenje patrijarhalnog
društva imalo utjecaja na sve aspekte kapitalizma i tehnokracije.
Feminizam će zaprijetiti sistemu ako bude imao vrlo radikalne zahtjeve i
ako ih uspije provesti.

Schwarzer: Nakon izdavanja Drugog spola često su Vam predbacivali da
ste zastali u analizi te da niste razvili taktiku za oslobođenje žena.

Beauvoir: To je točno. Priznajem da sam to u knjizi zapostavila.
Odustajem od maglovitog povjerenja u budućnost, u revoluciju i
socijaliste.

Schwarzer: Kakve mogućnosti vidite što se tiče oslobođenja žena? Individualno i kolektivno?

Beauvoir: Žene prvenstveno moraju raditi izvan kuće. Kao drugo, ako
je moguće, ne trebaju se udavati. I ja sam se mogla udati za Sartrea,
ali mislim da smo bili pametni što to nismo učinili. Jer kad se osoba
vjenča, ljudi ju tretiraju kao vjenčanu, a na kraju se i osoba sama
smatra vjenčanom. Kao vjenčana, osoba ima potpuno drugačiji odnos spram
društva od nevjenčane osobe. Brak je za ženu opasan. Naravno, mogu
postojati razlozi za to: Ako želiš imati djecu, još uvijek je vrlo teško
kad roditelji nisu vjenčani, jer djeca onda imaju puno poteškoća u
životu. Ali ja mislim da je tako bolje.

Ono što se prije svega računa ako zaista želiš biti neovisna osoba,
to je posao. To savjetujem svim ženama koje me pitaju. Posao je nužan
preduvjet koji im dopušta da se razvedu ako žele. Tako mogu
prehranjivati sebe i djecu, nisu ovisne i mogu ostvariti ono što žele u
životu.

Ipak, niti posao nije čudotvorno sredstvo. Ja vrlo dobro znam da
četiri marke na sat jedne radnice ili čistačice ne čine osobu neovisnom.
Znam da rad danas ne oslobađa, nego čak otuđuje. Zato žene često moraju
birati između dva otuđenja: onog kućanice ili onog zaposlenice. Usprkos
tome, rad za plaću je prvi preduvjet za neovisnost.

Schwarzer: A već udane žene i majke?

Beauvoir: Postoje žene koje više nemaju šansu. Ako već imaju 35
godina, četvero djece na grbači, udane su i nemaju posao – onda stvarno
ne vidim što se tu još može učiniti. Možemo govoriti samo o
perspektivnom oslobođenju dolazećih generacija, mladeži i nekih
privilegiranih!

Schwarzer: Može li žena koja želi biti emancipirana ostati na individualnoj razini ili mora djelovati kolektivno?

Beauvoir: Mora djelovati kolektivno. Uvijek treba djelovati
kolektivno. Ja to dosad nisam činila jer nije postojao organizirani
pokret s kojim bih se slagala. Ali Drugi spol je na neki način bio akt
koji je nadišao moje vlastito oslobođenje. Jer ja sam vodila život koji
sam htjela.

Schwarzer: Kako biste općenito ocijenili razvoj postojećih ženskih pokreta?

Beauvoir: Mislim da će napredovati. Ali neće biti jednostavno.
Naime, tu je želja da se dopadnu muškarcima, ta ženskost. To je kod žena
vrlo rašireno. U Francuskoj, kao i svugdje, mnoge su žene vrlo
konzervativne, vrlo ženstvene…Ipak mislim da će žene uz današnje uvjete
rada imati malo više vremena da razmišljaju te da bi i u kapitalizmu
mogle nešto postići. Ali što se tiče poslova van kuće, sigurno je da u
kapitalističkoj zemlji nikad neće dati posao ženi ako ima nezaposlenih
muškaraca. Mislim da bi ženski pokreti mogli djelovati kao studentski,
koji su također na početku bili ograničeni, ali su onda skoro sve digli u
zrak. Ako se probiju u poslovni svijet, stvarno bi mogle uništiti
sistem.

Schwarzer: Imate li, madame, viziju svijeta u kojem će žene biti slobodne?

Beauvoir: Ne vjerujem da trebamo očekivati nešto posebno od
ženskosti. Usprkos svemu mi težimo asimilaciji, a ne razvoju specifičnih
ženskih kvaliteta. Ne vjerujem će žene, nakon što su dostigle
ravnopravnost, razvijati nešto posebno zanimljivo, poetsko, dakle ženske
vrijednosti. Činjenica je da su muškarci stvorili univerzalnu kulturu,
civilizaciju i vrijednosti. Ali upravo kako proletarijat negira da je
buržoazija univerzalna klasa, a da ne odbija sve buržoaske vrijednosti
nego ih prisvaja, upravo tako bi žene ravnopravne s muškarcima trebale
prisvojiti vrijednosti koje su muškarci stvorili, umjesto da ih
odbijaju. Pri stvaranju univerzalnih vrijednosti muškarci su im često
dali svoje vlastito, muževno obilježje. Oni su promiješali univerzalnost
i muževnost na vrlo podmukao i suptilan način. Radi se, dakle, o tome,
kako da ih se razdvoji, kako odstraniti pomutnju. To je moguće i jedna
je od zadaća koju žene imaju. Ali što to na kraju krajeva znači: odbiti
muški model? Ako žena uči karate, to je muškobanjasto. Ja mislim da je
dobro da to čini. Ne smijemo odbiti svijet muškaraca jer on je
istovremeno svijet uopće. A najzad, i naš svijet. Žena će, kao i
muškarac, stvoriti nešto što je toliko drugačije i novo kao ono drugih
muškaraca. Ali ne mislim da će stvoriti nove vrijednosti. Ako netko
vjeruje u to, onda vjeruje u žensku prirodu – a protiv toga sam se
uvijek borila. Sve te koncepte moramo ostaviti postrani.

Schwarzer: Pristajete li na nasilje u svrhu oslobođenja žena?

Beauvoir: Kako stvari danas stoje, da. Do određene granice. Budući
da muškarci koriste nasilje protiv žena – kako u svojem jeziku, tako u
gestama, zlostavljanjima, uvredama i pljuskama-, i žene se smiju
obraniti nasiljem.

Schwarzer: Smatrate se militantnom feministkinjom i angažirali ste
se u aktivnim sukobima. Kakvi su Vaši planovi u skoroj budućnosti?

Beauvoir: S Pokretom za oslobođenje žena u Francuskoj radim na
jednom projektu. Želimo organizirati javno saslušanje, dane informiranja
i denunciranja zločina protiv žena. Prva dva dana će se održati 19. i
.20. veljače u pariškoj dvorani Mutualité, te o majčinstvu, pobačaju i
kontracepciji. Bit će to neka vrsta istražne komisije koja će se baviti
ženama. Oni žele autentične razloge zbog kojih mogu zahtijevati ukidanje
paragrafa o pobačaju. Zajedno sa ženama i muškarcima koji će
sudjelovati u događaju saslušat će svjedoke. Među njima će biti i
muškarci, ali prije svega žene koje su pobacile. Slušat ćemo i majke
koje govore o tome kako je njihov život pakao u ovom društvu, u kojemu
muškarci svu odgovornost za djecu prebacuju na ženu samu. Slušat ćemo i
biologe, sociologe te mnogo ljudi koji nam omogućuju da objasnimo zašto
želimo pravo na pobačaj.

Schwarzer: Borba za oslobođenje žena često se povezuje s borbom za
pravo na pobačaj. Da li biste osobno htjeli prijeći preko tog stadija?

Beauvoir: Naravno. Mislim da ću sa ženskim pokretom još raditi na
mnogim stvarima. Pravo na pobačaj je važno, ali ipak nije ništa više
nego preduvjet za oslobođenje žene.

Nouvel Observateur, 1972. godine

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:10 am

Poznati psihoanalitičar Frojd (Sigmund Freud), rođen je 6. maja 1856. godine u Frajbergu, kao najstarije od osmoro dece.

Budući da je intelektualno veoma rano sazreo, od njega se i
očekivalo da ispuni porodične ambicije, te je sa sedamnaest godina
upisao studije medicine na Univerzitetu u Beču. Najveći deo
univerzitetskih dana proveo je baveći se istraživanjem anatomije
centralnog nervnog sistema, što je u kasnijem životu i bilo središte
njegovog interesovanja. Usputno je predano čitao dela velikih filozofa, a
pre svega Ničea (Friedrich Wilhelm Nietzsche), Hegela (Georg Wilhelm
Friedrich Hegel) i Kanta (Immanuel Kant) koji su, u neku ruku, i sami
umnogome uticali na životne stavove ovog psihoanalitičara.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Detinjstvo je roditelj čovekove ličnosti”

Usavršavanje i proučavanje histerije

Kada se 1882. godine verio sa Martom Bernejs (Martha Bernays),
otpočeo je sa radom u Opštoj bolnici. Frojd je ovde, između ostalog,
radio studiju o kokainu, koji je, u to vreme, testirao na sebi i kojom
je utvrđeno da kokain može biti korišćen za lečenje mnogih bolesti.

Ubrzo, pak, dobija stipendiju za usavršavanje kod tada najuglednijeg
neurologa, Žan–Marten Šarkoa (Jean-Martin Charcot). U bolnici za nervna
oboljenja, Šarko i Frojd istraživali su razlike između traumatskih i
histeričnih paraliza i – organskih. Razlika je ustanovljena zahvaljujući
Šarkoovoj sposobnosti da izazove neorgansku paralizu pomoću hipnoze.
Frojd je, kasnije, po ugledu na svog učitelja, i sam bio duboko
zainteresovan za lečenje neuroze i primenu hipnoze u lečenju. Tako je i
upoznao Jozefa Brejera (Josef Breuer), fiziologa koji je, pored Šarkoa,
najviše uticao na njega. Poznati fiziolog u javnosti je ostao upamćen i
po lečenju histerije kod svoje čuvene dvadesetjednogodišnje
pacijentkinje Ane O. (Betha Pappenheim). 1886. godine, već u braku i
porodici od pet članova, otvorio je privatnu ordinaciju kao lekar za
nerve. Sa Brejerom razvijajući svoju “Studiju o histeriji”, on je razvio
i teoriju o seksualnom poreklu histerije, prema kojoj svaka neuroza ima
osnov u zlostavljanju tokom detinjstva. Time su, upravo, otvorena vrata
onome što će kasnije biti nazvano psihoanalitička teorija.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Glumac Mortensen kao Frojd u filmu “Opasan metod”

Proučavanje snova

Ubrzo, među Frojdovim spisima, javlja se i termin – Edipov kompleks.
Nakon toga, njegov prijatelj, Vilhelm Flis (Wilhelm Fliess), pobuđuje
mu ideju o bavljenju sopstvenim snovima, što postaje uvod u stvaranje
njegove knjige “Tumačenje snova”, gde se detaljno bavio analizom
nesvesnog, simbolima itd. U tom periodu, kao četrdesetogodišnjak, imao
je brojne psihosomatske poremećaje, izrazite strahove od smrti i druge
fobije, te je ovo samoposmatranje bilo uistinu ono što je, najpre, njemu
lično bilo neophodno.

U “Tri eseja o seksualnosti”, Frojd iznosi teorije koje su u
javnosti naišle na duboko osuđivanje. Naime, detaljno je obrazložio
ideju o tome da se deca rađaju sa seksualnim potrebama, a da su njihovi
roditelji njihovi početni seksualni objekti.

U delu “Fragment jedne analize histerije”, on analizira traumatsku
funkciju seksualnosti u histeriji, kao i ulogu homoseksualnosti.

Iako nailazeći na ogromno nerazumevanje, poznati psihoanalitičar
pronalazi sledbenike i osniva Psihološko društvo u kojem okuplja svoje
prve učenike – Ranka (Otto Rank), Alfreda Adlera (Alfred Adler) i druge.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Društveni i privatni problemi

Iako mu je, u ovom periodu, karijera bila u usponu, u privatnom
životu nailazio je na negativne događaje: 1920. umire mu ćerka Sofi
(Sophie Freud), pa ubrzo i njen sin, da bi se nešto kasnije kod Frojda,
zavisnika od nikotina, utvrdio rak nepca. Njegova ćerka Ana (Anna
Freud), koja se kasnije i sama bavila psihoanalizom, tokom tih godina
postaje mu intelektualna i praktična saputnica. (On sam ju je tokom šest
godina analizirao.)

1930. godine, dobija jedno od prvih priznanja: Grad Frankfurt mu je dodelio Geteovu nagradu.

Pa ipak, proglašenje Hitlera (Adolf Hitler) za državnog kancelara,
ubrzo je dovelo i do antisemitizma, te do spaljivanja Frojdovih knjiga,
kao i knjiga brojnih intelektualaca.

Smrt neshvaćenog psihoanalitičara

Nezavidan položaj i osude na koje je nailazio u Beču, postali su
jasni i Frojdu i njegovoj porodici, te su dobili dozvolu da otputuju u
London (u ulicu u kojoj se danas nalazi Frojdov muzej).Tri nedelje po
izbijanju Drugog svetskog rata, on umire. Njegov lekar ispunjava mu
poslednju želju: odgovarajuća doza morfijuma koja mu je omogućila da se
liši bolova i pre vremena padne u komu iz koje se više nije probudio.

[You must be registered and logged in to see this image.]
“Ljubav je samo jedna lepša reč za nagon.”

Frojdova shvatanja

Slavni psihoanalitičar, razvio je danas posebno poznatu hipotezu o
ljudskoj prirodi, koja u čovekovoj psihološkoj strukturi razlikuje tri
činioca: Id, Ego i Superego. Ovi činioci (uz pojam nesvesnog i hipotezu o
ulozi seksualnosti u životu pojedinca) čine i osnovu njegovih
psiholoških stanovišta. Iz ovih pojmova, koji su u njegovom radu
suštinski, proizilaze i ostali kojima se posebno bavio: neuroze, Edipov i
Elektrin kompleks itd.

Pomalo preke naravi i čvrsto uveren u ispravnost svojih stavova,
Frojd je, u određeno doba, prekinuo saradnju sa Jungom (Carl Gustav
Jung) i Adlerom upravo zbog neslaganja oko ponekih od ključnih
teorijskih pitanja.

Njegovo ime, smatra se jednim od glavnih kada se govori o
psihoanalizi. Stvorio je sasvim nove tehnike za razumevanje ljudskog
ponašanja i do sada najobuhvatniju teoriju ličnosti i psihoterapije. Pa i
danas, iza pominjanja njegovog imena, često se oseća blagi podsmeh i,
još češće, duboka osuda njegovih stavova, a pre svega prenaglašene uloge
ljudske seksualnosti i njenog uticaja na psihološku sliku pojedinca.Da
li je uistinu bio opsednut seksualnošću, kako mu mnogi zameraju, ili su
takvi upravo oni koji odbijaju da prihvate da nagon poput tog može biti
praktični koren onoga što čovek jeste?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:11 am

Ljudi koji su pomerali granice: Henry John Heinz

Kada biste
mi rekli da nikad niste čuli za Henrija Hajnca (Henry John Heinz),
verovao bih vam, jer se danas 90% proizvoda njegove firme prodaje na
teritoriji SAD-a. Ali, to je čovek koji je definitivno ostavio trag u
marketingu, preduzetništvu i proizvodnji hrane. Prijatno!

Rođen je sredinom XIX veka, tačnije 11. oktobra 1844. godine, kao
jedno od osmoro dece Džona Henrija Hajnca (John Henry Heinz) i njegove
žene Ane Margarete (Anne Margaretha), emigranata iz Kalštada, Nemačka.
Mesto rođenja je Birmingem, ali ne u Britaniji, već naselje u Pitsburgu,
Pensilvanija, koje je danas poznato kao Saut Sajd. Sa šest godina seli
se u Šarpsburg, mali grad samo nekoliko kilometara dalje od mesta
rođenja, gde cela naša priča i počinje.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Henri Džon Hajnc

Preduzetnički
duh je pokazao vrlo rano, već sa šest godina, kada je sa majkom
održavao bašticu u dvorištu svoje kuće. Već sa osam godina mogli ste
videti dečaka koji sa dve korpe u rukama ide od vrata do vrata i prodaje
povrće uzgajano u svojoj bašti. Godinu dana kasnije, sa samo devet
godina, on je sadio, mleo, pakovao i prodavao sopstveni brend sosa od
rena koji je pravljen po receptu njegove majke. Sa deset godina je
posedovao baštu veličine tri hiljade kvadratnih metara i “motorizovao”
dostavu svojih proizvoda koristeći kolica. Biznis je napredovao, pa je
već sa dvanaest godina imao 14,000 metara kvadratnih bašte, a svoju robu
je razvozio konjem i teretnim kolima i već je imao razrađenu dostavu
radnjama u Pitsburgu i to tri puta nedeljno. Ne znam za vas, ali ja
nikada nisam upoznao dvanaestogodišnjaka koji je i približno uradio
nešto slično njemu. Kada mu je bilo sedamnaest godina već je imao prihod
od $2,400 godišnje, što je bila i te kako dobra suma za to vreme. Posle
toga odlazi na koledž – Duff’s Business College, a nakon koledža
počinje da radi u očevoj fabrici za proizvodnju cigli, gde će kasnije
postati partner u firmi. Iako je radio sa ocem, i dalje je uzgajao i
prodavao sopstvene proizvode.

Ali, tu je priči tek početak. Sa svojim prijateljem Klarensom Noblom
(L. Clarence Noble) otvara malu firmu “Heinz Noble & Company” za
proizvodnju sosa od rena, ali firma ubrzo bankrotira. Zatim sa svojim
bratom i rođakom otvara “F&J Heinz”, i to samo godinu dana nakon
bankrota. Jedan od prvih proizvoda firme bio je kečap.

Heinz 57 ili “57 varieties” jedan je od marketinških trikova koje je
primenio. Naime, inspirisan prodavnicom obuće na čijem je izlogu video
“21 vrsta cipela”, kreirao je koncept pedeset sedam različitih artikala,
jer je želeo da pokaže kako njegova kompanija ima najviše prehrambenih
proizvoda na tržištu. Caka je u tome što je u vreme kreiranja koncepta
njegova firma imala preko šezdeset proizvoda, ali je on to objasnio
rečima da mu se taj broj dopao jer je pet njegov srećan broj, sedam
srećan broj njegove žene, a i broj sedam utiče na psihu ljudi, jer je to
generalno srećan broj, pa će oni kupovati njegove proizvode sa tom
oznakom češće nego ostale. Primena psihologije, marketinga, subliminalne
poruke, i to u devetnaestom veku. A mi o tome još uvek nemamo ni
lekcije na mnogim fakultetima marketinškog usmerenja. Prvi proizvod koji
se pojavio pod ovim konceptom bio je čuveni sos od rena. Gerila
marketing je oružje kojim se često služio, tako da je jedan od primera i
to što su mu na nekom sajmu dali štand na trećem spratu zgrade. Kako
tada nije bilo liftova, retko ko bi se peo toliko da pogleda par
štandova. On je onda odštampao kupone na kojima je pisalo da ko ih
donese na treći sprat u toku trajanja sajma dobija nagradu. Uskoro su
stotine ljudi sa kuponima išli na treći sprat, a za njima i stotine
radoznalih koje su ovi prethodni privukli, tako da je on malim trikom
privukao najveću posetu na sajmu.

Međutim, tu primena koncepta ne staje, već on pojačava brend svojih
proizvoda i koncepta time što od samog otvaranja firme insistira na
čistoći i kontroli proizvodnje, i na korišćenju potpuno prirodnih
sastojaka i sve to bez dodataka konzervansa. Odnosno, sve ono što mi
danas podrazumevamo potpuno normalnim. Međutim, sve to nije bilo baš
normalno u to vreme, jer je njegova mnogobrojna konkurencija koristila
različite konzervanse, ne vodeći mnogo računa o higijeni, tako da je
dosta ljudi umrlo koristeći prehrambene proizvode. Tada on pravi odlučan
korak i podržava zakon o standardizaciji proizvodnje, i ono što ga
izdvaja u ovome je to što je on jedini proizvođač hrane koji je taj
zakon podržao. Zakon je prošao u senatu, što je rezultiralo izbacivanjem
njegove konkurencije iz igre, i povećanjem prodaje njegovih proizvoda.

Iako se njegovo bogatstvo merilo i meri u milijardama, “H. J. Hajnc”
kompanija je uvek mislila i na opšte dobro, tako da se milioni svake
godine i dan-danas daju u razne humanitarne i društvene namene i
projekte, a jedan od najvažnijih je istraživanje alternativnih načina
stvaranja energije.

Možda nije menjao svet, ali je neko ko je već sa dvanaest godina bio
biznismen, neko ko je razmišljao o psihologiji i podsvesti, ko je
kreirao brend, marketing koncept, marketing kampanju, bavio se gerila
marketingom, odnosno svim onim stvarima koje će se pojaviti tek pola
veka kasnije, vizionar, neko ko se borio protiv svih zarad svojih
kupaca, ko je mislio održivo, i ko ne zgrće halapljivo novac već ga daje
zajednici i čovečanstvu. Jednom rečju, osoba ispred svog vremena koja
definitivno zaslužuje naše divljenje – Henri Džon Hajnc.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:11 am

Putokazi za lepši dan: Rabindranath Tagore

Rabindranat
Tagore (रवीन्द्रनाथ ठाकुर, Rabindranath Tagore) svoj neopisivi talenat
posvetio je obožavanju ljubavi u svakom obliku, utkivajuću u poeziju
najsnažnije emocije i budeći sva naša čula. Jedan je od retkih pesnika
koji je uspeo da dočara veličinu i snagu ljubavi, kao i čaroliju žene,
iskreno se diveći njenoj lepoti i pojavi. Prkoseći društvenim normama i
prateći put svog srca, gradio je jedinstveni svet satkan od najlepših
prizora, darujući ga svima nama ne samo kroz poeziju i prozu već i kroz
muziku i slikarstvo. Prve stihove neverovatni Indijac sročio je već kao
osmogodišnjak, a sa 17 godina držao je svoju prvu zbirku pesama u
rukama. Interesantno je da je u knjizi “Sećanja” istakao kako je celo
detinjstvo proveo bosonog, obuvši cipele i čarape prvi put u desetoj
godini.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Slikarstvu se posvetio u poslednjoj deceniji života, ostavivši iza sebe više od 2,000 slika

Na
Tagoreovu poeziju uticali su ogromni oblaci ljubavi koja mu je dolazila
sa svih strana, ali i velika tragedija sa kojom se suočio kada je
prerano izgubio obožavane ženu i ćerku. Ali kao što i sam Tagore ističe,
vreme je kratko, te iako neke boli nikada ne prolaze, reka života
struji dalje, ponovo nas nagrađujući srećom. Planetarni uspeh ovom
maestralnom umetniku donela je duša puna ljubavi i veličanstvenih
osećanja, koju nam je nesebično otvorio. Tagoreova genijalnost krunisana
je Nobelovom nagradom za zbirku pesama “Gitandžali”. Zanimljivo je i da
je Tagore sredinom dvadesetih godina prošlog veka posetio Beograd,
ostavivši u amanet predivne reči o srpskom narodu: “Vrlo sam srećan što
mogu da vidim narod koji se mnogo razlikuje svojim osećanjem od ostalih
zapadnih naroda… Ja volim ovaj narod zato što ima spontano osećanje,
zato što ima toplo srce koje ume da oduševi. Ja se osećam kao ptica koja
ima dva gnezda na dve suprotne obale. Ovo je zemlja prebogata
ljubavlju.”

Nasmešila si se i stala pričati ni o čemu, a ja sam osetio kako sam nešto tako već dugo očekivao.

Zbog prohujale ljubavi život je bogatiji.

Nekoga potpuno imati najbolje je; ako to nije moguće, tada je najbolje da ga potpuno izgubimo.

U ljubavi nestaju sve životne suprotnosti.

Samo ono što činimo iz ljubavi činimo slobodno, pa ma koliko patnje iz toga proizašlo.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na
usta. Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.

Ono što nam je potrebno da bismo bili slobodni jeste ljubav; ona ima snagu da s radošću nosi breme sveta.

Veruj ljubavi i onda kada ti zadaje bol. Ne zatvaraj svoje srce.

Do istine možemo doći samo onda ako nam je data sloboda da grešimo.

Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.

Dragi moji, znate da smo smrtni. Pa je li mudro kidati srce zbog
jedne, koja je odnela svoje? Jer je vreme kratko. Slatko je sedeti u
uglu i razmišljati da ste mi vi ceo svet. Hrabro je poželeti sreću svome
bolu, i biti rešen, ne dopustiti nikome da te teši. Ali, jedan novi lik
gleda kroz moja vrata i podiže svoje oči k mojima. Ja mogu samo svoje
suze da obrišem i da izmenim melodiju svoje pesme: Jer je vreme kratko!

Pokušavam da je zadržim, ali mi izmiče i zavodi me. Tražim što ne mogu postići, a postižem što ne tražim.

Je li istina da je tvoja ljubav lutala kroz svetove i vekove tražeći mene?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:12 am

[You must be registered and logged in to see this image.]

ANAKSIMEN - Filizof

Anaksimen
iz Mileta (585 p.n.e- 525 p.n.e) je bio starogrčki, treći filozof
miletske škole. Napisao je jednu knjigu, koja ja, po svome opštem nazivu
koji se u IV veku davao takvoj vrsti spisa naslovljena "o prirodi". U
tom delu Anaksimen je saopštio da je " vazduh (aer) bezgranično počelo
(arhe)" svih bica. Ova teza se može razumeti kao posebno tumačenje
Anaksimandrove nedovoljno jasne vizije onog "Bezgraničnog"

Najpotpunije objašnjenje o tome daje jedan doksografski tekst iz
potonjih antičkih vremena: "Anaksimen Milećanin govorio je da je
bezgranični vazduh počelo iz kojeg nestaju rađajuća i rođena (bica) i
ona koje će se roditi i bogovi božanska (bića), a ostala (bića) su
potomci ovih. Svojstvo vazduha je ovo: kada je uglavnom jednako
raspoređen, on je za oči skriven, opažljiv pak postaje po hladnom i
toplom, po vlažnom (kišnom) i po kretanju (vetar,oluja). Uvek se
kreće,jer ako se ne bi kretao, ne bi se ni preobražavao; postajući gušći
i ređi on se pokazuje različitim: razređen postaje vatra, a zgusnut
daje vetrove (oluje). Iz vazduha po zgrušnjavanju nastaje oblak, a kada
se još malo zgusne nastaje voda; ako se zgušnjavanje nastavi, vazduh se
preobražava u zemlju; ponajviše zgusnuti vezduh je kamenje. Na taj način
gospodari nastajanja su suprotnosti toplo i hladno".

Nije teško uočiti da su primarne suprotnosti (toplo, hladno) i ovde,
kao i kod Anaksimandra, ono što božansku (večnu i besmrtnu) prirodu
čini sposobnom da iz sebe rađa sva bića.Rastenje je ovde pokazano kao
razređivanje te prirode, a smanjivanje kao njeno zgušnjavanje, odnosno
kao postepeno gubljenje njene životnosti (pokretljivosti). U ovom
gubljenju životnost koja se ispoljava kao hlađenje, naslućeno je
razlikovanje organskog od neorganskog. Uz to Anaksimen je prvi izveo sva
četiri takozvana elementa: vazduh, vatru, vodu, zemlju. Pre njega
govorilo se samo o vodi, zemlji i vatri. Identifikujući ono
"bezgranično" (apeiron) kao vazduh, Anaksimen je iz te iskonske prirode
izveo prva dva (vatru i zemlju), a potom i trece (vodu),kao posrebnik
između najveće i najmanje životnosti. Uspoređivanjem Anaksimenove i
Hesiodove kosmogonije, uočeno je da "Vazduh" odgovara "Haosu" , "Vatra"
odgovara " Uranu" (Nebu), "Zemlja" odgovara "Zemlji" a "Voda" "Erosu".

Iako je bio mlađi od Anaksimandra, jer Teofrast prenosi da je njegov
"družbenik" (sto je značilo mlađi učenik) on se u istoriji filozofije
često nevodi pre njega radi logičkog sleda apstraktnosti niza miletskih
prapočela: voda (Tales), vazduh (Anaksimen) i apeiron (Anaksimendar).

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:20 am

PITAGORA

Rodonačelnik
filozofije matematike i osnivač intelektualne i religiozne zajednice,
zvane Pitagorejski savez ili bratstvo - bio je PITAGORA. Pristalice
njegovog učenja nazivali su Pitagorejcima. Pitagora je od svojih
sledbenika tražio samo da ga prvih 5 godina slušaju i da ćute. Za njega
filozofija počinje veštinom slušanja (akuzmatika). Pitagora je za sebe
rekao da nije sveznalac, nego samo ljubitelj mudrosti pa se otuda tvrdi
da je on prvi upotrebio reč filozof. Rođen je 582g. p. n. e. na ostrvu
Samosu, a umro je 496 g. p. n. e. Po jednima bio je sin kralja Apolona, a
po drugima sin imućnog građevinara Mnesarha. Nakon odlaska sa Samosa
(zbog mržnje prema Polikratovoj tiraniji) u južno italskom gradu Krotonu
osnovao je školu. Ona se od ranijih filozofskih škola odlikovala
asketskim načinom života i religioznim karakterom. Napustio je grad u
trenutku kada su se pojavili prvi znaci otpora. Kao "božanski čovek"
vrhunac je dostigao 532. g. p. n. e. To nisu obični učenici nego
pripadnici religioznih društava koje je udružio u bratstvo. Škola je
imala gotovo isti karakter kao i verske sekte, koje su imale stroga
pravila o načinu života, ishrane (nisu uzimali goveđe i ovčije meso),
muzike, obavezu proučavanja matematike i lekarske veštine.

Pripisivana su im otkrića tajni brojeva. Utvrdili su povezanosti
strukture brojeva sa strukturom muzike i kosmosa. Nastojali su da u
društvu i prirodi ono što je nepromenljivo, bitno, suštinsko izraze
brojem i brojčanim relacijama. Izučavali su geometriju, astronomiju,
aritmetiku i muziku. Uočavali su brojčane odnose tamo gde ih obični
smrtnici tog vremena nisu ni naslućivali. Proučavanje pitagorejskog
učenja otežano je bilo činjenicom da je to učenje bilo tajno, pa se
stoga prenosilo samo usmeno. Pitagora iza sebe nije ostavio nikakva
pisana dela. Za njih svaki broj je bio skup jedinica. Suština
pitagorejskog učenja je tvrdnja : "SVE JE BROJ ". To je smela tvrdnja,
jer iz nje proizilazi težnja da se ono suštinsko ne izražava u čulnoj
formi (voda, vazduh), nego u apstraktnoj formi koja još nije čista
misao, nego sredina između čulnost i i mišljenja. Po mišljenju
Pitagorejaca brojevi su se sastojali od parnog (negraničenog) i neparnog
(ograničenog). Prema njima ograničeni kosmos okružen je neograničenim.
Tačku su nazivali jedinicom, liniju dvojkom, trojku površinom i
ispitivali su numeričke osobine i uveli numerički misticizam. Znali su
za 4 pravilna poliedra. Brojevi su bili, dakle, ono najmudrije, suština i
uzrok. Takođe smatraju da je arhe dat u množini.četvorugaoni brojevi
"TETRAKTIS" predstavljao je savršen broj zdravlja i harmonije. Za njih
je to sveta figura koja nastaje ređanjem deset"šljunaka"od jedan do
četiri pravilna poliedra:tetraedar, kocku, oktaedar i dodekaedar.

Verovali su u besmrtnost i seobu duša (metempsihoza). Bili su protiv
kažnjavanja pasa, pozivajući sa upravo na ovo verovanje. Laveži su
ustvari za njih bili glasovi preminulih rođaka. Duša je za njih bila
"samokrećući" broj koji se uklapa u kružno kretanje svih stvari. Njegovo
shvatanje nije bilo geocentričko jer tvrdi da se u centru kosmosa
nalazi vatra. Zbog toga je Pitagora bio uveren da je dobra samo ona
filozofija koja izražava tu kosmičku harmoniju. Svoja neka shvatanja
realizovao je osnivanjem bratstva u kojem se nalazi klice monaškog
reda.članovi pitagorejskog saveza su smatrali kako "trebe neprestano
učiti slušajući", "ne treba živeti besposleno", "ne treba se ženiti
bogatom ženom", "nikome ne pomagati u skidanju tereta". Doprineli su
razvoju dietetike, moralne poruke, isticali pravdu koja po Pitagori nije
ništa drugo nego "broj pomnožen sa samim sobom". Prema Pitagorejcima
najbolji je taj saznavalački život). Danas nam je Pitagora poznat po
teoremi koja potiče od Vavilonaca, odnos katetaihipotenuze. Prvi put je
dokazana u Pitagorejskoj školi. Takođe su prvi u Grčkom svetu ženama
priznavali ravnopravnost i humano postupali prema robovima. Sedišta
pitagorejaca su bila spaljivana aisami su bili proterivani. Pitagoru
uvek prilično tajanstvenu ličnost opisao je Prokle kao prvog čoveka koji
je od geometrije napravio slobodnu nauku.

Po mišljenju Bertranda Rasela nadmoćnost Grka vidljivija je u
matamatici i astronomiji više nego u bilo čemu drugom. "Veština
matematičkog dokazivanja poticala je, uglavnom u celini, od Grka. " Ono
što su dali u umetnosti, književnosti i filozofiji može se smatrati
boljim ili gorim, ali ono sto su oni postigli u geometriji apsolutno se
ne može osporiti. Nešto potiče iz Egipta nešto manje iz Vavilona, ali
ono što su dobili iz ovih izvora uglavnom su bila pravila, a u
astronomiji beleške o posmatranjima koja su se protezala dug vremenski
period, ali veština dokazivanje je trajan doprinos Grka matematici.
Značaj i doprinos Pitagore i pitagorejaca jeste u afirmaciji matematike i
kvantitativnog pristupa stvarnosti.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:21 am

GORGIJA - Sofista

Smatra se
da je Gorgija rođen oko 483. godine p.n.e.u Leontini na istočnoj strani
Sicilije između Katane i Sirakuze. Grad je inače bio grčka kolonija i
smatra se rodnim gradom retorske veštine. Interesantan je taj podatak da
je on živeo 109 godina. Poznato je da se Gorgijin otac zvao Harmantid i
da je imao brata Herodika i jednu sestru, koja je dala da se u Delfima
podigne Gorgijina statua. Gorgija je bio jedan od slavnijih sofista,
naročito je bio cenjen kao učitelj retorike. 427. godine p.n.e. po
nalogu svog grada, Gorgija je poslat u Atinu kao ambasador. Njegov
zadatak je bio da pridobije podršku Atinjana protiv agresivne politike
Sirakuze na Siciliji. To mu je i uspelo pred Narodnom skupštinom Atine.
Posle toga Gorgija odlučuje da ostane u Atini i da tu radi kao učitelj
retorike. Gorgiji se često pripisuje otkriće filozofskih doktrina
solipsizma i nihilizma. Sa Protagorom, smatra se jednim od prvih
predstavnika sofizma.

Smatra se da je umro 374. godine p.n.e. u Larisi u Tesaliji na
severu Grčke. Za njega se takođe priča da je sam sebi oduzeo život na
već, za mudrace uobičajan, herojski način-uzdržavajući se od hrane. Za
njegovog učitelja najviše vezujemo Empedokla, kojeg smatramo za osnivača
retorike. Drugi neposredni Gorgijin učitelj bi mogao da bude Zenon iz
Eleje, a posredno i Parmenid. Njegova aktivnost se odvijala sa
aktivnošću poslednjih "fizičara" (mlađih pitagorejaca, Empedokla,
Anaksagore, Leukipa i Demokrita). Gorgija je u tom vremenu imao veliki
uticaj na političare Perikla, Alkibijata i Kritijasa, ali takođe i na
istoričara Tukidida. Platon mu je posvetio dijalog pod nazivom Gorgija, a
pominjao ga je i u svojim drugim dijalozima. Najverovatnije je Gorgija
sve to vreme bio živ.

Retorika

Gorgija se smatra utemeljiteljem i propagatorom retorike kao
profesije i kao posebne praktično-saznajne discipline. On je zasnovao
retoriku kao svojevrsnu životnu profesiju, koja je u V veku p.n.e.
donosila velike prihode onima koji su bili dobri u tom poslu. Gorgija je
po svom osnovnom zanimanju bio retor. To je podrazumevalo sastavljanje
govora kao posebnih umetničkih dela trajne vrednosti, držanje govora kao
posebna veština u obraćanju sa slušaocima (gde se osobita pažnja
posvećivala dikciji, melodičnosti i ritmici izgovorenih reči, rečenica,
te gestikulaciji), te najzad i poučavanje drugih u toj vešini,
neposredno i putem pisanih udžbenika. Gorgija je u ovim aktivnostima
postigao veliku slavu širom Helade, a posebno u Atini. Imao je mnogo
učenika, a napisao je i prvi udžbenik retorike, koji je za nas
izgubljen. Ta veština je u to vreme u javnom životu obezbeđivala uspeh.

U poznatom Platonovom spisu Gorgija govori Sokratu o velikoj moći retorike.

"Tvrdim, Sokrate, da kad bi u neku gradsku republiku došli i retor i
lekar, pa kad bi u narodnoj skupštini bilo govora o tome da se donese
odluka ko od njih dvojice treba da bude izabran za gradskog lekara,
tvrdim da lekar ne bi imao nikakve šanse da bude izabran, nego bi
izabran baš retor, ako bi mu do toga stalo".

Tako nešto Gorgija je zaista mogao govoriti, uveren u moć svojih
govora na osnovu iskustva. Od znamenita tri govora ( Pitijski ,
Olimpijski i Nadgrobni ) ostali su samo fragmenti, a sačuvale su se dve
deklamacije napisane za šalu i vežbu. Prvi od tih govora je Pohvala
Heleni , koji ima značajnu književno-umetničku vrednost. U njemu Gorgija
obrazlaže kako Helena nije kriva što je napustila svoga supruga
Menelaja i što je napustila Spartu i s Parisom otišla u Troju. Naime,
ona je to mogla učiniti samo iz jednog od četiri sledeća razloga: po
sudbini; zato što je bila oteta i silom odvedena u Troju; zato što je
bila omamljena ljubaznim govorima, jer je moć govora velika; zbog
neodoljive moći erosa. Svaki od ovih razloga posebno je razvijen.

U Pohvali Heleni, takođe stoje, Gorgijine reči da je govor veliki
vlastodržac. Proza se, prema Gorgijinom mišljenju, mora približiti
poeziji, pa u svoje govore unosi pesničke reči i izraze, smele metafore i
retorske figure, a voleo je i sastavljati rečenice suprotnog smisla i
graditi ih simetrički tako da dve rečenice imaju isti broj reči i,
štaviše, isti broj slogova ili jednaku ili sličnu strukturu .Tako se
Gorgija može smatrati utemeljiteljem antičke književne proze, ali i
začetnikom književne kritike. Gorgijin učenik, Atinjanin Isokrat (
Platonov savremenik) nailazio je za shodno da retoriku nazove
filozofijom, jer mu se činilo da je ta plemenita veština najbolji izraz
helenske ljubavi prema mudrosti.

Gorgijini dokazi da physis ne postoji

Za antičku filozofiju je najznačajnije Gorgijino delo O nebitku ili o
prirodi , koje je danas izgubljeno, ali čije se glavne postavke mogu
razlučiti iz dela Seksta Empirika i pseudoaristotelovskog spisa O
Melisu, Ksenofanu i Gorgiji . Može se reći da je Gorgija na elejsku
ontologiju i Zenonovu dijalektiku reagovao suprotno od Protagore: dok je
Protagora tvrdio da ja sve istina, dotle je Gorgija došao do zaključka
da ništa nije istina. On se na neobičan način odužio svom učitelju
Empedoklu, ujedno generalizujući ono što je njegov drugi učitelj, Zenon,
sastavio u obliku svojih dokaza da mnoštvo i kretanje ne postoje. U
nešto pojednostavljenoj formi, Gorgijina argumentacija bi izgledala
ovako.

1. Nebiće ne postoji, jer se ne može misliti ni iskazati. Ali ne
postoji ni biće (priroda), jer jedni "fizičari" tvrde da je priroda
(physis ) večna, drugi da je nastala, treći tvrde da je i večna i
nastala, četvrti tvrde da je ona Jedno, a peti da je mnoštvo; najzad,
šesti tvrde da je ona mešavina ničega (praznine) i nečega (punine). Svi
oni iznose dobre razloge, ali ti razlozi su međusobno protivrečni.
Posledica toga je da se ne možemo opredeliti ni za jednu tezu. Prema
tome priroda ne postoji.

2. Ako physis postoji, ona se ne može saznati, jer saznanje je
uvek misao o nečemu, a ne samo nešto. Ako bi misao i mišljenje bili
isto, onda bi iz toga proizišle smešne posledice: na primer, ako bi
mišljena stvar bila bela, onda bi i misao o belom bila bela. Isto tako
ako je mišljena stvar nepostojeća, onda bi i misao o nepostojećem bila
nepostojeća. Zaključak je da ono nešto (priroda) nije isto što i
mišljenje o prirodi, prema tome, ako nešto i postoji, ono ne može biti
saznato.

3. Ako nešto i može biti saznato to se ne može drugima saopštiti.
Jer drugima se saopštavaju samo reči, a reči (govori) nisu isto što i
stvari. Zaključak je da ako nešto i znamo to drugima ne možemo
saopštiti.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:22 am

PLATON

1.Etičko učenje

Platonova etika je usmerena na postizanje najvišeg dobra, pa se može
smatrati eudajmonističkom. To najviše dobro, znači razvitak čoveka kao
umnog i moralnog bića. Dobro se sastoji u ispravnoj srazmeri
zadovoljstva i mudrosti. Prema tome, dobar je onaj život u kojem su
pomešane aktivnosti uma sa nekim zadovoljstvima, koja su neškodljiva i
uživaju se umereno.

Prema Platonu, dobar život pre svega podrazumeva poznavanje ideja.
No, za dobar život, od ključnog je značaja da čovek bude svestan toga da
se tu radi samo o "drugostepenom" znanju, da jasno razlikuje opažajni
svet od carstva večnih ideja. Materijalnom svetu se, dakle, ne okreću
leđa, ali čovek mora znati da je taj svet samo kopija carstva večnih
ideja.

Mešavina zadovoljstva i mudrosti, koja čini dobar život, zavisi od
prave mere ili srazmere. Kako je "srazmera" pre svega odlika nečeg
lepog, to se dobro pojavljuje zapravo kao oblik lepog, a srazmera
(συερα), lepo (καλου) i istina (αληθεια) biće tri odlike onoga što je
dobro. Prvo se mesto daje "pravovremenosti", drugo srazmeri, lepoti ili
potpunosti, treće umu i razboritosti, četvrto naukama, veštinama i
ispravnim mnenjima, peto zadovoljstvima koja u sebi ne sadrže bol, a
često umerenom zadovoljavanju požude koja je neškodljiva. Najviše dobro
(summum bonum) podrazumeva spoznavanje boga, odnosno čovekovo nastojanje
da postane sličan bogu. Ali može postati sličan samo onoliko koliko je
to moguće za čoveka. Biti sličan bogu, znači postati pravedan uz pomoć
razboritosti.

Platon je zastupao Sokratovo shvatanje da su vrlina i znanje
izjednačeni. Mudro je težiti onome što je dobro i korisno, a nerazborito
je ići za onim što je štetno. Postoje različite vrline, ali sve te
različite vrline tvore jedinstvo jer predstavljaju izraze jednog istog
znanja o dobru i zlu. Razne vrline su sjedinjene u razboritosti, u
poznavanju onoga što je istinski dobro za čoveka. Platon je smatrao da
čulni svet nije istinski predmet naše spoznaje: istinski se može
spoznati samo bezvremenski, nenastali i nepropadljivi svet ideja.

Platon je smatrao da niko ne čini zlo namerno, da niko ne čini zlo a
da pritom zna da to to čini jeste zlo. Kada neko bira ono što de facto
jeste zlo, on to bira zato što to nešto zamišlja kao dobro, ali uprkos
svom znanju, bira nešto što se pojavljuje kao neposredno dobro ili kao
neka kratkoročna korist. Platon za takvog čoveka uspostavlja princip
moralne odgovornosti: čovek koji, uprkos svom znanju, bira nešto što je
po sebi zlo, odgovoran je zato što je dopustio strastima da mu pomute
razum i zamrače njegovo vlastito znanje.

Prema Platonu (4. knjiga Države ) postoje četiri temeljne vrline:
mudrost (σοφια), hrabrost (αυδριεα), umerenost (σωφροσνυη) i pravednost
(δικαοσυνη). Mudrost je vrlina umnog dela duše, hrabrost srčanog ili
voljnog dela, dok se umerenost sastoji u jedinstvu voljnog i nagonskog
dela. Pravednost se pojavljuje kao opšta vrlina, koja nastoji da svaki
deo duše obavlja svoj "zadatak" u opštem skladu. Zadovoljstvo je
podređeno dobru, a um se pojavljuje kao sudija zadovoljstvima. Dopušta
samo ona koja su neškodljiva i koja su saglasna sa skladom duše i tela.

Političko učenje

Platon izvodi svoju političku filozofiju na temelju svojih:
epistemoloških načela (istinski se može spoznati samo ono što jeste ),
ontoloških (ono što jeste su večne ideje, čije je krajnje načelo Jedno
ili Dobro), psiholoških (umni deo duše treba da upravlja ostalim
delovima) i etičkih (dobro ili vrlina je znanje koje se može naučiti).
Platona ne interesuje nijedna postojeća država. U njegovoj teoriji
države, ispituje se zapravo kakva bi trebalo da bude država (ispituje se
država po sebi ). U takvoj državi imaju udela one ideje koje se imenuju
kao "pravedno po sebi", "dobro po sebi" i "lepo po sebi". Cilj je
pronaći idealnu državu, kao uzor prema kojem svaka konkretna država
treba da bude modelovana. Ako postojeće države ne odgovaraju idealu, tim
gore po te države.

Političkoj filozofiji posvećena su tri dijaloga: Država , Državnik i
Zakoni . Prvi od ovih ( Država ) je najvažniji i može se reći da je taj
dijalog najkompletnije izvedeno Platonovo delo. Naša reč "država" ne
odgovara najbolje izvornom naslovu Politeia , koji se odnosi na
celokupnost javnog (ili građanskog) života u organizovanoj zajednici i
koji ujedno označava ono što mi zovemo ustav .

U Državi započinje rasprava o tome šta je pravednost. Sokrat, koji
vodi dijalog u ovom spisu, preporučuje da se prvo ispita šta je
pravednost onako kako ona postoji u državi, jer će se tako ona ista
slova pravde videti "ispisana krupnije i na većoj tabli", pa će se onda
lakše preći na utvrđivanje pravde i kod pojedinca ("tragajući za
sličnošću većeg u obliku manjeg" - Rep . 368e 2.369b 4). Iz ovoga se
jasno vidi da je Platon smatrao kako i za pojedinca i za državu važi
jedan isti apsolutni moralni zakon. Država mora biti ustrojena u skladu
sa opštim moralnim načelom.

Država postoji da bi služila potrebama ljudi. Ljudi se moraju
oslanjati na pomoć i saradnju drugih ljudi u proizvodnji životnih
potrepština. Zato su ljudi okupljeni na jednom mestu kao saradnici "i to
zajedničko stanište mi nazivamo državom" ( Rep . 369c 1.4). Tako Platon
smatra da država nastaje iz ekonomskih potreba ljudi. Međutim, neće svi
ljudi raditi sve poslove, nego će svako obavljati ono za šta je
sposoban: tako nastaju različita zanimanja, jer svako treba da doprinosi
zajednici na različite načine. Ali porastom stanovništva, postojeće
područje postaće nedovoljno, i zato će mu se morati pripojiti malo
teritorije od suseda. Tako poreklo rata nalazi Platon u
demografsko-ekonomskim uzrocima.

Savršena država mora biti pravedna. Za razliku od sofista, koji
smatraju da je svaka "pravda" samo izraz onoga ko je trenutno na vlasti
(monarha, tiranina, oligarha, demosa), pa da je prema tome svaki zakon
istovremeno i pravedan i nepravedan, Platon utvrđuje, dosledno se
pridržavajući svoje teorije ideja kao bivstvujućih opštosti, da
pravednost po sebi mora postojati. Država koja sadrži u sebi takvu
pravednost, mora da zadovoljava interese svih, a ne samo jednog dela
društva, i ne može se zasnivati na odlukama većine, nego onih koji
poseduju istinsko umno znanje (νοησις).

Platonova etika je socijalna, tj. ne radi se o sreći pojedinca, nego
o sreći čoveka po sebi, odnosno o sreći svih ljudi. Životne prilike u
idealnoj državi moraju biti uređene po načelu moralne određenosti
pojedinca. Zato prema tri dela duše moraju biti u državi tri staleža: 1)
vladari ili upravljači (umni deo duše), koji određuju zakone i načela
uprave; 2) vojnici ili čuvari države (voljni deo duše), koji paze na
sprovođenje zakona i štite državu od neprijatelja; 3) zanatlije,
zemljoradnici i zanatlije (nagonski deo duše), koji stvaraju materijalna
dobra. Država postaje savršena pravednošću, a ona se sastoji u tome da
svaki od tri staleža vrši savesno svoju dužnost i to odvojeno od druga
dva staleža. Raspored ljudi među tri staleža nije zasnovan na poreklu
ili ma kakvoj njihovoj spoljašnjoj odlici, već isključivo na njihovoj
sposobnosti saznanja, odnosno na njihovom talentu.

-Vladari

Vladari (upravljači) države biraju se već u najranijoj mladosti među
decom iz staleža čuvara. Oni će biti školovani ne samo u oblasti muzike
i gimnastike (kao i ostala dva staleža), nego i u matematici i
astronomiji. Njima je matematika potrebna za shvatanje umnih stvari, da
bi mogli da se okrenu od "nastajanja ka istini i bitku" ( Rep . 525b
11.Ac 6). To je sve uvod u dijalektiku, kojom čovek započinje otkrivanje
čistog bitka, čisto umnim saznanjem, bez ikakve pomoći čula, sve dok se
ne dođe do dobra po sebi. Tako se budući vladar uspinje preko svih
lestvica "linije spoznaje". Nakon pet godina izučavanja dijalektike,
kandidat se vraća među čuvare države, da bi stekao neophodno životno
iskustvo i da bi se dokazao suočen sa različitim iskušenjima. Nakon
petnaest godina, kada napuni pedeset godina života, on postaje upravljač
države, i to ne zato što bi to hteo, nego po nuždi, te uređuje državu i
njom upravlja koristeći kao uzor samo dobro po sebi , istovremeno
vaspitavajući nove naraštaje budućih vladara. U Sedmom pismu ( Ep . 325d
6.326b 4) Platon kaže (a to je njegova čuvena teza o
filozofima-vladarima): "Ljudski rod se neće rešiti nesreća sve dok rod
onih koji se ispravno i istinski bave filozofijom ne dođe na vlast ili
dok oni koji imaju vlast ne počnu da se istinski bave filozofijom".

Ustav Platonove države je aristokratski i totalitaran: vlast pripada
najboljima, umnim ljudima koji poseduju vrlinu, filozofima. Prva dva
staleža stvaraju porodicu čuvara. Pojedinac se u takvoj državi sasvim
gubi. Država upravlja čitavim životom građana. Prema načelima eugenike,
brak građana biće pod nadzorom države, posebno među dva viša staleža.
Brak služi tome da se dobije najbolje moguće potomstvo, koje će odgajati
država. Porodice nema, već postoji zajednica žena i dece. To načelo
sprovedeno je samo za prva dva staleža.

Treći stalež prepušten je sam sebi. On je izvršio svoju dužnost ako
je stvorio materijalnu podlogu i ako sluša čuvare, ali ne učestvuje u
državnoj upravi. U idealnoj državi oba pola su ravnopravna: Platon
priznaje da su žene fizički slabije od muškaraca, ali zato tvrdi da su
po umnim sposobnostima sasvim jednake s njima.

Pošto je u idealnoj državi celokupno obrazovanje zasnovano na
načelima istine i dobra, u njoj ne može biti mesta za epske pesnike i
dramatičare. Oni su opasni sa etičkog stanovišta, zbog načina na koji
govore o bogovima.

Državnik

U Državniku se tvrdi da je najbolji oblik vladavine onaj u kome
vladar (ili vladari) donosi zakone za svaki pojedinačni slučaj. Međutim,
to bi od vladara zahtevalo više božansko nego ljudsko znanje. Od
urednih i dobrih vladavina najbolja je, prema Platonu, monarhija, tj.
vladavina jednog, druga najbolja je oligarhija, tj. vladavina
nekolicine, a najgora je demokratija, tj. vladavina mnoštva. Obrnuto,
ako se pogledaju loše vladavine, onda je najgora vladavina jednog, tj.
tiranija (jer ona može prouzrokovati najviše štete), druga najgora
vladavina je vladavina nekolicine, a najmanje loša je vladavina mnoštva.

Zakoni

U Zakonima Platon čini ustupke realnosti, odnosno mogućnostima
praktične realizacije svoje idealne države. On opisuje kako bi trebalo
da izgleda jedno praktičnije, drugo najbolje državno uređenje.

Pre svega, kaže Platon, idealni polis trebalo bi da bude udaljen od
mora najmanje osamdeset stadija, kako bi se osiguralo da on bude
zemljoradnička zajednica, tj. da bude zajednica koja proizvodi, a ne ona
koja uvozi. Blizina mora prouzrokuje želju za sticanjem novca, što pak u
ljudskoj duši rađa nečasne i nepostojane navike. Iz istog razloga,
država treba da ima novac koji će važiti samo za njene građane, a ne i
van njihove zajednice. Dalje, u idealnoj državi nema mesta ni tiraniji,
ni oligarhiji, ni demokratiji; svi ovi oblici vladavine podjednako su
loši, jer donose zakone samo za dobrobit svog staleža, a ne cele države.
Vladavinu ne treba poveriti nekome zbog njegovog porekla ili imovinskog
stanja, nego isključivo zbog njegovog ličnog karaktera i dokazane
sposobnosti upravljanja.

Platon naširoko govori o postavljanju i dužnostima raznih državnih
službenika. Tu je 37 čuvara zakona koji moraju imati između 50 i 70
godina života; određeni broj poverenika koji će voditi brigu o muzici i
gimnastici, ali od kojih je najvažniji poverenik zadužen za obrazovanje,
koji će se brinuti o muškoj i ženskoj omladini; veće nadzornika koje će
pregledati poslove činovnika po isteku njihove službe, i tako dalje.
Muškarci će u brak stupati u dobi izmedu 30. i 35. godine života, a žene
između 16. i 20. godine. Funkcija braka je da "državi podari što lepše i
bolje potomstvo" ( Nom . 783d 8.e 1) pa stoga supružnici treba da se
rastave, ukoliko nakon deset godina sklapanja braka ne dobiju decu.

Vaspitanju dece posvećuje se velika pažnja. Od treće do šeste godine
dečaci i devojčice igraće se zajedno, a zatim će dalje obrazovanje
nastaviti odvojeno. Obrazovanje će se sastojati u proučavanju
gimnastike, muzike (postojaće državna antologija stihova), aritmetike,
astronomije itd. U vezi sa krivičnim pravom, on kaže da prilikom
kažnjavanja prekršilaca zakona treba voditi računa i o psihološkom
stanju počinioca, te da li je delo počinjeno "ozbiljno ili u detinjoj
lakomislenosti". Njegovo razlikovanje između štete i nepravde kao da
anticipira kasnije pravno razlikovanje između građanskog i krivičnog
prava.

Građani Platonove države neće smeti da putuju u inostranstvo bez
odobrenja države, a i tada samo ako su napunili četrdeset godina života.
A oni koji odu u inostranstvo po povratku će "učiti mlade kako ustanove
drugih država zaostaju za njihovima" ( Nom . 951 a 2.4). Istovremeno,
država će u druge države slati "posmatrače" ne bi li tamo videli nešto
korisno što se može usvojiti i kod kuće. Država će, naravno, nadgledati i
strance koji dolaze iz tuđine.

-Ropstvo

U svojim gledištima prema instituciji ropstva, Platon uglavnom
zaostaje čak i u odnosu na savremenu atinsku praksu. U potpunosti
prihvata ustanovu ropstva: rob je gospodareva svojina koja se može
otuđiti ( Nom . 776b 5.c 3).

On čak ne pruža robovima ni onu zaštitu koju im je dodeljivao
atinski zakon i koji je predviđao da će se sudski goniti gospodar koji
prema robu iskazuje obest . U Platonovoj državi zaštita za roba postoji
samo u vezi s njegovim javnim svojstvom i to, ukoliko je gospodarev
odnos prema robu značajan za etički razvitak samog gospodara. Na primer,
ubistvo roba izvršeno kako bi se roba sprečilo da dostavi infomacije o
nekoj povredi zakona, smatraće se jednakom ubistvu slobodnog građanina.
Takođe, premda "svaka reč upućena robu treba da sadrži neko naređenje",
prema robovima treba postupati dobro, prvenstveno radi nas samih:
istinski poštovalac pravde otkriva se u svom postupanju prema onima sa
kojima bez opasnosti može biti nepravedan ( Nom . 776d 2.778a 5).

-Rat

Platon se dotakao i filozofije rata. Na tezu da se svaka država
nalazi u prirodnom stanju rata protiv svake druge države, u
neobjavljenom ratu koji svejedno uvek traje, Platon odgovara da će, što
se tiče građanskog rata, najbolji zakonodavac uvek nastojati da spreči
da do njega dođe, a ako do njega dođe, nastojaće da sukobljene strane
pomiri trajnim prijateljstvom, i da će, što se međudržavnog rata tiče,
uvek težiti ka najboljem, a to je dobrobit države, osigurane u miru i
dobrovoljno. Prema tome, Platon odbacuje tezu da državničko upravljanje
postoji radi rata, naime da mir postoji radi rata, već naprotiv, da ako
treba voditi rat, to će biti jedino radi mira.

To je Platonova utopija, koju su mnogi pisci, s manje ili više
misaone dubine, nastojali da oponašaju. Platonova utopija dobija
obeležje totalitarne države: ljubav je, na primer, ukinuta kao mogućnost
slobodnog izbora partnera, a ostavljena kao mogućnost planskog
sklapanja kratkotrajnih bračnih veza u funkciji eugenike; sve umetničko
stvaralaštvo ima da služi isključivo u didaktičke svrhe, a pesnike kao
što je Homer treba lepo primiti, čak i ovenčati lovorovim vencem, ali
ujedno i što je pre moguće, na lep način isterati iz države. Jer, takvi
bi pesnici uneli nekontrolisanu radost i nepredvidljivo ponašanje u toj
Platonovoj racionalnoj, ali istovremeno tužnoj i praznoj planskoj
ustanovi.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:23 am

[You must be registered and logged in to see this image.]

Galileo Galilej

Datum rođenja: 15. februar 1564.

Mesto rođenja: Piza (Italija)

Datum smrti: 8. januar 1642.

Mesto smrti: Firenca (Italija)

Galileo Galilej (Galileo Galilei, 1564 - 1642), italijanski
astronom, fizičar, matematičar i filozof prirode, čija su istraživanja
postavila temelje modernoj mehanici i fizici.. Rođen je u Pizi. Uglavnom
je obrazovan u manastiru Valombroza pored Firence, a na univerzitetu u
Pizi studirao je od 1581. do 1585. godine. Ubrzo posle toga, neko vreme
je predavao na firentinskoj Akademiji. Na univerzitetu u Pizi je
predavao matematiku od 1592. do 1610. Bio je filozof i matematičar kod
velikog toskanskog vojvode od 1610. pa do kraja svog života.

Godine 1616, teološki savetnici inkvizicije osudili su ga zbog toga
što je zastupao novu astronomiju (zalagao se za Kopernikov
heliocentrični sistem), i tada mu je zabranjeno da zastupa, predaje i
brani osuđeno učenje. On se sa tim složio. Papa nikad nije potvrdio tu
osudu, ali je 1632. godine, nakon objavljivanja njegovog dijaloga o
alternativnim svetskim sistemima, Galileju je Inkvizicija naredila da
dođe u Rim. Tamo je stigao u februaru 1633, i bio ispitan 21. juna na
osnovu optužbe da je spomenuta publikacija iz 1632. u suprotnosti sa
odlukom od 1616. godine. Dvadeset drugog juna 1633. godine Galilej je
pročitao svoje poricanje i, na zadovoljstvo suda, bio osuđen na
utamničenje. Dopušteno mu je da se vrati u svoju vilu u Firenci i tamo
ostane pod uslovom da živi u strogoj izolaciji, što je on i učinio i
poslednjih osam godina svog života proveo u stalnom naučnom radu i
eksperimentisanju.

Glavni spisi:

Istraživač, 1623;

Dijalog o dva glavna svetska sistema, 1632;

Dijalozi o dve nove nauke, 1636.

(1) Od Galilejevih naučnih otkrića valjalo bi spomenuti sledeća:
izohronizam klatna, 1581; hidrostatičku vagu, 1586; principe dinamike,
1581-91; proporcionalni kompas i termometar, 1597. Konstruisao je prvi
astronomski durbin-teleskop, i njime je video planine na Mesecu, Mlečni
put kao ogromni skup zvezda, Jupiterove satelite, Venerine mene i
Sunčeve pege. Ova otkrića su se desila između 1609. i 1613. godine, pri
čemu su Jupiterovi sateliti ostavili najjači utisak na javnost, i
doživljeni su kao dramatični dokaz nove astronomije. Godine 1637, samo
nekoliko meseci pre nego što je oslepeo, Galilej je opisao dnevnu
libraciju Meseca. Kada je oslepeo, razvio je teoriju o upotrebi klatna u
satu.

(2) Međuzavisnost kretanja i sile, i nepromenljivost
uzročno-posledičnih odnosa koja iz toga sledi, uvela je potpuno novu
mentalnu perspektivu gledanja na svet — perspektivu nove filozofije koja
je počela da se razvija. Da su sva tela teška, da je težina
kontinuirana sila privlačenja prema centru Zemlje, da bi u vakuumu sva
tela padala jednakom brzinom, da inercija povlači istrajavanje i u
kretanju i u mirovanju, da zvezde i planete nisu manje propadljive od
Zemlje, te da treba koristiti pojmove koji su odlučivi - to je bio put
ka budućnosti. Metodološki gledano, Galilej je povezao empirijska i
formalna razmatranja, i matematiku učinio primenljivom na probleme sa
kojima se susretao. Kombinacija eksperimenta i proračuna davala je
rezultate koji su mogli da potvrđuju ili obaraju teorije.

(3) U opštoj filozofiji, Galilej je smatrao da je atomizam u skladu
sa spomenutim procedurama. Naglašavajući kvantitativne aspekte prirode,
Galilej je povukao razliku između primarnih i sekundarnih svojstava koju
mi danas pripisujemo Loku. Objektivnost merljivog i subjektivnost
nemerljivog, koje je Galilej moćno oživeo, ostali su standardni i
praktično neoborivi pojmovi.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:24 am

[You must be registered and logged in to see this image.]

Volfgang Amadeus Mocart

Bio je
genije koji je dotakao zvezde, ali i kockar sa Turetovim sindromom. Prvi
kompozitor sa kvalitetima jedne pop-zvezde, ali i klovn koji je
proigrao svoj imetak. Danas je njegova muzika svetska muzika.

Dovoljno je samo nekoliko taktova da nam odmah postane jasno zbog
čega je na stanicama metroa kojima se razleže Mocartova muzika stopa
kriminala niža. On razoružava.

Volfgang Amadeus Mocart rođen je u Salcburgu 27. januara 1756. u
porodici muzičara i notama se služio i pre nego što je naučio da čita.
Sa četiri godine počeo je da komponuje, u devetoj (ili jedanaestoj)
napisao prvu operu „Bastien i Bastiena“, sa samo šest godina je svojom
virtuoznošću zadivio caricu Mariju Terezu u Beču, a sa 13 već dobio
mesto koncertnog majstora u orkestru salcburškog nadbiskupa. Podjednako
je dobro svirao klavir i violinu. Ogroman uticaj na njegove kompozicije
imala su dela velikih majstora koje je slušao, među kojima su bili
Hendl, Bah i italijanska opera. Od menueta za klavir koji je napisao
1761, sa samo šest godina, do velikog Rekvijema koji je komponovao pred
smrt u decembru 1791. u Beču, Mocartovo stvaralaštvo broji oko 630
raznolikih dela - oko 50 simfonija, sedam violinskih i 25 koncerata za
klavir, 22 klavirske sonate i 45 violinskih sonata, dvadesetak opera,
među kojima su „Figarova ženidba“, „Čarobna frula“, „Don Žuan“, zatim
veliki broj kvarteta, kvinteta i seksteta, serenada, divertimenata... I
sve to za 35 godina života.

U vremenu od 1769 - 1773 Mocart i njegov otac u tri navrata putuju u
Italiju, domovinu opere, gde Mocart piše operu Lućio Silja. Tako će
Mocart kao vrlo mlad stvoriti imidž lutajućeg muzičara, koji će negovati
celog života. Inspirisan Hajdnovom muzikom Mocart komponuje u Beču šest
kvarteta za žičane instrumente, a u Salzburgu dovršava četiri velike
simfonije. Mocart će ostati u Salzburgu sve do septembra 1777. godine ,
zatim odlazi uPariz.

U januaru 1781. godine Mocart boravi u Minhenu, gde piše operu
Indomeneo. Potom odlazi u Beč, gde u vodećim krugovima visokog društva
daje časove klavira i drži uspešne klavirske koncerte. Zahvaljujući
baronu Van Švitenu otkriva muziku Baha i Hendla i oduševljen njihovim
stvaralaštvom 1782. piše operu Otmica u Saraju i dovršava prva tri iz
serije velikih klavirskih koncerata.

Mocart je, zajedno sa Hajdnom i Betovenom, bio glavni predstavnik klasičnog muzičkog stila.

Jasnoća, izbalansiranost, transparentnost i jednostavan jezik
harmonije glavne su karakteristike njegove muzike. Mocart se obično
pominje, zajedno sa Šubertom, kao kompozitor koji je imao dar da napravi
čistu, jednostavnu i pamtljivu melodiju, a za mnoge ljubitelje muzike
to je njegova najvažnija karakteristika.

Pisao je opere u svim stilovima koji su vladali u Evropi: komičnu
operu, kao što je „Figarova ženidba“, ili „Cosi fan tutte“, kao i
ozbiljne opere, kao što su „Idomenej“ ili „Don Žuan“. Njegova upotreba
orkestra u simfonijama i koncertima služila je kao izvor njegove operske
orkestracije, a umeće korišćenja orkestra u postizanju psiholoških
efekata u operama nastajalo je iz njegovih instrumentalnih kompozicija.

Mnogi bitni kompozitori koji su došli posle njega, ili su ga
obožavali ili su osećali strahopoštovanje prema njemu. Rosini je tvrdio:
„On je jedini muzičar koji je imao toliko znanja koliko i genijalnosti,
i toliko genijalnosti koliko i znanja.“ Betoven je rekao svom učeniku
Risu da on (Betoven) nikad ne bi mogao da izmisli tako veličanstvenu
melodiju kao što je ona u prvom stavu Mocartovog Koncerta za klavir br.
24. Veliki Betoven je, takođe, odao počast Mocartu tako što je napisao
set varijacija na nekoliko njegovih tema. Posle jedinog susreta dvojice
kompozitora, Mocart je zabeležio da će Betoven „dati svetu nešto po čemu
će se spominjati.“ Takođe, Čajkovski je napisao svoju „Mocartijanu“ u
njegovu počast, a Maler je umro sa Mocartovim imenom na usnama...

1790.godine Mocart se bori sa materijalnim nedaćama i zapostavlja
komponovanje, ali ubrzo sledi prava erupcija novih dela, među kojima je i
opera Čarobna flauta. Međutim Mocart je ozbiljno bolestan i ubrzo
umire, u Beču, 5.decembra 1791. Uprkos kritikama koje su pratile njegovo
stvaralaštvo, Mocartova reputacija je izuzetno velika, a desetak godina
kasnije njegovo delo će steći veliku popularnost širom Evrope.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ko je u stvari bio Mocart?

Volfgang
Amadeus Mocart rođen je u Salzburgu , 27. januara 1756 godine . Uprkos
velikom uspehu ovaj kompozitor je u siromaštvu umro u Beču 5. decembra
1791. Tek nakon smrti slavili su ga kao najvećeg muzičkog genija svih
vremena. Da je Mocart svojevremeno dobijao procente od komercijalizacije
svog imena , umro bi bogat . Mocartove kugle, čokoladne bombone punjene
marcipanom samo su jedan od mnogobrojnih proizvoda , kaže generalni
direktor projekta Mocartova godina u Beču , Peter Marboe:

"Dobili smo pisma . U jednom od njih piše: Znam gde leži Mocart i
ako od vas dobijem par stotina hiljada evra , pokazaću vam to mesto.
Paleta se proteže do najneverovatnijih ponuda proizvoda i različitih
projekata."

Postoje Mocart- krimići, zatim radio drame, nove biografije , romani
i naučni radovi sa novim otkrićima o Mocartu. Izvesno je da je
kompozitor već u petoj godini pokazao da je izuzetno talentovan- kao
petogodišnje dete on je već pokušao da komponuje arije.U sedmoj godini
života sam je naučio da svira na violini i orguljama , u osmoj je
komponovao sonate za klavir, a u dvanaestoj prvu operu. Njegov otac
Leopold , i sam nastavnik klavira, uvideo je da mu je sin talentovan pa
je za njega i za ćerku Anu Mariju organizovao koncerte u zemlji i
inostranstvu. Do 1766 godine otac je sa decom izmedju ostalog putovao u
Pariz, London i Hag.Mocart i njegova sestra svirali su na dvoru i javnim
akademijama.

Volfgang Amadeus Mocart je nastupao u Minhenu i Beču , potom u
Augsburgu i Frankfurtu. Augsburg je bio očev rodni grad, a Mocartova
godina 2006 tu će biti obeležena sa oko 80 javnih manifestacija, pod
pokroviteljstvom saveznog predsednika Horsta Kelera, sa težištem u maju.
Dve nedelje će biti izvođena dela oca i sina . I u Beču će Mocart biti
ozbiljno shvaćen , ističe Peter Marboe.30 miliona evra koji mu stoje na
raspolaganju on namerava da investira u dugoročne projekte:

"Jedan procenat svih zarada oticaće u fond iz kojeg će moći da se finansiraju muzička dela," kaže on.

Ovakav fond sigurno bi svojevremeno bio koristan i mladom Mocartu
koji važi za jednog od prvih kompozitora nezavisnih od dvora i koji je
kao vunderkind uz velike muke zaradjivao novac za život. U Salcburgu je
bio imenovan za dirigenta dvorske kapele , da bi u avgustu 1777. godine
zatražio da ga otpuste. Potom se u Minhenu i Manhajmu bezuspešno trudio
da dobije posao.Ni u Parizu nije uspeo da ostane i 1778 godine nakon
smrti majke Ane Marije vratio se on u Salcburg.Salcburz važi kao grad
istraživanja o Mocartu.Mnogobrojni umetnički projekti, radionice i
izložbe 2006 trebalo bi da pruže uvid u život , delo i biće Volfganga
Amadeusa Mocarta. Generalni direktor Peter Ruzicka je za Salcburški
festival planirao 22 Mocartove opere.Generalni sekretar projekta „Mocart
2006“ u Salcburgu , Inge Brudil , Mocartovu godinu vidi kao veliku
rodjendansku žurku:

"Na rodjendanskoj žurci uobičajeno je da se najpre prikaže život
slavljenika – biće reči o njegovoj porodici, prijateljima - o životu i
delu Mocarta."

Slika o Mocartu se vremenom menjala. Pored Vunderkinda postao je on i
miljenik žena , genijalni haotičar, umetnik željan života i pisac
bezbrojnih pisama. Mocartova pisma čitaće glumac i režiser Klaus Marija
Brandauer a emitovaće ih kulturni radio udruženih stanica ARD 365 dana u
2006-toj. 27 januara u Beču je bila monumentalna žurka sa premijerama,
koncertima i TV prenosima u celom svetu.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Manuscript of Violin Sonata No. 27 in G major, K. 379 (Sketches) (96 pages)

Životno delo

U Beču
nastaju velika muzička dela kao što su opere Figarova ženidba, Don Žuan,
Čarobna frula i druge instrumentalne kompozicije.

1782. godine se ženi Konstancom Veber (sestrom svoje nekadašnje
velike ljubavi). Prvih par godina u Beču Mocart uživa ugled u visokom
društvu, da bi posle par godina počela strašna beda. Iako je radio od
jutra do mraka jedva da su mogli podmiriti sve dugove.

Tako je Mocart sve što je ranije imao morao da založi. Propadale su mu stvari, ali mu je i zdravlje bilo sve lošije.

Jednog dana 1791. godine neko mu je tražio da napiše “Reqviem” (misu
za mrtve). Mocart, pošto je osećao da mu je smrt blizu, komentarisao je
da “Reqviem” piše za sebe. Sa nepunih 36 godina je umro u strašnoj
bedi. Toga dana je besnela strašna oluja i par prijatelja, koji su hteli
da ga isprate kako dolikuje velikom muzičaru, nisu uspeli. Pošto je
Mocart sahranjen u grobnici sa ostalim siromasima, njegov grob je i dan
danas ostao nepoznat.

Mocart je pisao na svim poljima muzike. Ali najviše se istakao u
komponovanju opera, koje su ga uistinu i najviše privlačile. Veliki broj
Mocartovih kompozicija se izvodilo na italijanskom jeziku, što je i
jasno, jer je i on sam u jednom pismu upućenom svome ocu rekao, da bi
radije pisao francuske opere, nego nemačke, ali najradije italijanske,
nego francuske i nemačke.

Do 1780.godine Mocart je napisao mnogo opera, a najznačajnije su
buffe opere “La finta semplice”,(“la finta sempliće”) “ La finta
giardiniera”(“La finta đardinijera”), opere serije “ Mitridate”,
(“Mitridate”) “ Lucio Silla”(“Lućo Sila” ) i pastorale “Il re
pastore”(“Il re pastore”).

1780. godine nastaje “Idomeneo” (“Idomeneo”), krupan korak u
stvaranju Mocartovih opera. Tad je shvatio da je opera jedno složeno
scensko delo , zaokružena celina i da će njen tok prekinuti mali
odvojeni delovi.

1782. godine se izvodi “ Otmica iz Seraja”, opera igračkog karaktera.

Par godina kasnije nastaju dela “ Loca del Cairo”(L'oka del
Kairo”-guska iz Kaira),“Lo sposo deluso”(“Lo spozo deluzo”-razočarani
mladoženja) i “Der schauspieldirektor”(“Der šaušpildirektor”) ,koja nisu
baš prihvaćena u javnosti.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:24 am

Marija Kiri

Marija
Sklodovska Kiri (polj. Maria Skłodowska-Curie; 7. novembar 1867, Varšava
— 4. jul 1934, Salanš, Francuska) je poznata fizičarka i hemičarka
poljskog porekla. Imala je francusko i poljsko državljanstvo. Veći deo
života je provela u Francuskoj, a tamo je i započela naučnu karijeru.
Vršila je istraživanja iz hemije i fizike. Žena je Pjera Kirija, a majka
Eve Kiri (fr. Eve Curie) i Irene Žolio Kiri (fr. Irène Joliot-Curie).

U njena najveća dostignuća spadaju: rad na teoriji radioaktivnosti,
tehnikama razdvajanja radioaktivnih izotopa kao i otkriće dva nova
hemijska elementa - radona i polonijuma. Pod njenim ličnim nadzorom
vršena su, prva u svetu, ispitraživanja o mogućnosti izlečenja raka
pomoću radioaktivnosti. Jedan je od osnivača nove grane hemije -
radiohemije.

Dvostruka je dobitnica Nobelove nagrade , prvi put 1903. godine, iz
fizike, zajedno sa mužem i Anrijem Bekerelom za naučna dostignuća u
ispitivanju radioaktivnosti, a drugi put 1911. godine iz hemije, za
izdvajanje elementarnog radona. Ona je do danas ostala jedina žena koja
je Nobelovu nagradu dobila dva puta.

Marija se rodila kao peto dete u učiteljskoj porodici. Njen deda
Jozef Sklodovski (polj. Józef Skłodowski) je bio poznat pedagog. Otac,
Vladislav Sklodovski (polj. Władysław Skłodowski), bio je nastavnik
matematike i fizike, kao i direktor dve varšavske gimnazije[1]. Majka
joj je bolovala od tuberkuloze i preminula je kada je Marija imala 12
godina. Otac joj je bio slobodnih shvatanja, dok je majka bila veoma
revnosna katolikinja.[2]

Završila je gimnaziju 12. juna 1883. godine. Posle završetka
gimnazije, godinu dana je provela na selu u vlasteoskoj,
zemljoposedničkoj (polj. ziemiaństwo) porodici svoga oca, a potom, kod
oca u Varšavi, gde je povremeno radila dajući privatne časove.

Tada je sa starijom sestrom Bronjislavom (polj. Bronisława) sklopila
dogovor da će je finansijski pomagati tokom njenog studiranja medicine u
Parizu, u zamenu za to da sestra nju počne finansijski da pomaže, na
isti način, za dve godine[3]. Zbog dogovora sa sestrom Marija se
zapošljava kao guvernatka (polj. Guwernantka - kućni učitelj za mlađu
decu) u jednoj pravničkoj porodici iz Krakova, a potom u jednoj
vlasteoskoj porodici u kojoj je ostala dve godine. Dok je radila u ovoj
porodici zaljubila se u Kazimježa Žoravskog (polj. Kazimierz Żórawski),
budućeg poznatog matematičara. Međutim Kazimježovi roditelji su odbacili
mogućnost venčanja Kazimježa sa siromašnom Marijom, tako da je ona
izbačena sa posla.[4] Marija je našla posao u drugoj porodici, gde je
provela još godinu dana, neprestano potpomažući sestru Bronjislavu.

Početkom 1890. godine Bronjislava, koja se udala u Parizu, je
pozvala Mariju da dođe kod nje. Međutim Marija je i dalje računala na
brak sa Kazimježom sa kojim se viđala u Varšavi. Zbog toga je odbila
ponudu i vratila se kod oca gde je ostala do 1891. godine. U oktobru te
godine je, posle sestrinog insistiranja i raskida veze za Kazimježom,
ipak odlučila da ode za Francusku.[5]

Marija je 1891. godine u Parizu, na Sorboni upisala studije na
odseku fizike i hemije. Preko dana je studirala a noću radila dajući
privatne časove. Godine 1893. godine je položila kao prva u generaciji i
zaposlila se kao laborant u industrijskoj laboratoriji u Lipmanovim
postrojenjima (Lippman). Dok je radila i dalje je studirala, položivši i
matematiku 1894. godine.

Marija je 1894. godine takođe upoznala i svog budućeg muža, francuza
Pjera Kiri (fr. Pierre Curie), koji je u to vreme bio na doktorskim
studijama u Bekerelovoj laboratoriji. Kada je Pjer doktorirao 1895.
godine, Marija se udala za njega.

Pjer je preporučio Mariju Bekerelu, koji joj je potom predložio
doktorske studije pod njegovim nadzorom. Bekerel joj je predložio da
vrši ispitivanje zašto je radioaktivnost nekih vrsta rude uranijuma
znatno veće nego radioaktivnost čistog uranijuma.

Marija je, prvo uz pomoć mladog hemičara (fr. André-Louis Debierne)
počela da razlaže rudu uranijuma na pojedinačna hemijska jedinjenja i
traži jedinjenje koje izaziva visoku radioaktivnost ove rude. Kasnije se
radu priključio i Pjer. Ova ispitivanja su, posle četiri godine, dovela
do otkrića polonijuma, a potom i znatno radioaktivnijeg radijuma. Ova
ispitivanja su za rezultat imala i objašnjenje pojave radioaktivnosti,
kao efekta raspada atomskog jezgra. Godine 1903. marija je postala prva
žena u istoriji koja je dobila titulu doktora fizike. Iste godine dobila
je i Nobelovu nagradu.

Kada su dobili Nobelovu nagradu Marija i Pjer su naglo postali
slavni. Pjer je postao profesor na Sorboni, a i dobio je dozvolu na
otvaranje svoje laboratorije u kojoj je šef ispitivanja bila Marija.

Pjer je 19. aprila 1906. godine poginuo, kada ga je pregazila
konjska zaprega. Marija je već 13. maja dobila katedru svoga preminulog
muža. Na taj način Marija je postala prva žena profesor na Sorboni.
Godine 1911. glasalo se o njenom primanju u Francusku akademiju nauka,
ali nije primljena.

Godine 1911. je objavljena veza Marije i francuskog fizičara Pola
Lanževina (fr. Paul Langevin). Ova veza je trajala oko godinu dana
(1910. i 1911. godine). Lanževin je bio oženjen i ostavio je porodicu
zbog ove veze. Novine su osuđivale Mariju kao osobu koja je rasturila
porodicu Lanževinovih. Pošto je Marija bila 4 godine starija novine su
imale dodatni razlog da je optužuju.

Pošto se izjašnjavala kao ateistkinja, a poreklom iz Poljske u kojoj
je tada živeo veliki broj Jevreja, javile su se i glasine da je
Jevrejka, iako je poticala iz poljske plemićke porodice.

Krajem 1911. godine Marija je dobila drugu Nobelovu nagradu.
Zahvaljujući tome uspela je da ubedi francusku vladu da izdvoji sredstva
za privatni Institut za radijum (fr. Institut du radium, trenutno
Institut Curie). Institut je izgrađen 1914. godine i u njemu su vršena
ispitivanja iz oblasti hemije, fizike i medicine. Iz ovoga instituta su,
kasnijih godina, izašla još četiri nobelovca.

Za vreme Prvog svetskog rata Marija Kiri je postala šef vojne
medicinske komore koja je organizovala poljske rendgenske stanice. Ovi
rentgeni su koristili cevi sa bezbojnim gason, nusproduktom radijuma,
koji je kasnije identifikovan kao radon. Marija je lično obezbedila ove
cevi sa gasom, dobijenim iz radijuma koji je ona prečistila. Kroz ove
stanice je prošlo preko 3 miliona francuskih vojnika.

Nakon Prvog svetskog rata, Kirijeva je dva puta obišla Sjedinjene
Države, 1921. i 1929, da bi prikupila novac za istraživanje radijuma.
Ovo odvlačenje sa naučnog rada i mnogo pažnje joj nisu prijali, ali je
uspela da obezbedi srestva za svoj rad. Na drugoj američkoj turneji
uspela je da prikupi sredstva da opremi Varšavski institut za radijum,
koji je osnovan 1925, na čelu sa njenom sestrom Bronjislavom.

Marija Kiri je umrla blizu Salanša 1934. od aplastične anemije, koja
se skoro sigurno posledica izlaganja radijaciji, pošto štetni efekti
jonizujućeg zračenja još nisu bili poznati, a ona je veliki deo svog
posla radila u šupi bez zaštitnih sredstava. Nosila je probne cevi sa
radioaktivnimm izotopima u svom džepu i držala ih u fioci svog stola.
Sahranjena je pored Pjera u Sceaux, gde je sahranjen i Pjer, ali su
godine 1995. njihovi ostaci preneseni u Panteon u Pariz.

Marijina i Pjerova starija kćerka Irena Žolio-Kiri je dobila
Nobelovu nagradu za hemiju 1935. za otkriće da aluminijum može biti
radioktivan i da emituje neutrone kada se bombarduje alfa zracima. Mlađa
kćerka Eva je napisala majčinu biografiju „Madam Kiri“ (fr. Madame
Curie).

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:25 am

Sigmund Frojd

Austrijski
neurolog i utemeljitelj psihoanalize rođen je 6. maja 1856. u mestu
Freiburg u Moraviji (mesto se danas zove Pribor, a nalazi se u Češkoj)
kao Sigismund Schlomo Freud.

Otac Jacob bio je duhovit i oštrouman trgovac vunom.

Majka Amalie bila je žena vedra duha, ujedno druga supruga svoga muža koja je uz to bila 20 godina mlađa od njega.

Sa 21. godinom rodila je svog prvog sina Sigmunda koji je imao dva polubrata i šestero mlađih braće i sestara.

Kada je Sigmundu bilo četiri godine s roditeljima se seli u Beč jer očev posao trgovine vunom više nije bio isplativ.

Još dok je bio dete roditelji su uočili kako je mali Sigmund

izrazito bistro dete te je stoga uživao i poseban status unutar porodice.

Iako su živeli u malenom stanu sa sedmoro dece Sigmund je imao vlastitu sobu i uljnu svetiljku,

dok su ostala deca u porodici za rasvetu pri učenju koristila svijeće.

Kao dete maštao je o tome da postane general ili ministar,

ali kako je bio Jevrej, nije mu bilo dopušteno da se bavi bilo kakvim zanimanjem osim medicinskog i pravnog.

To ga nije sprečavalo da nauči da govori francuski, engleski, italijanski i španski jezik,

te posveti se proučavanju dela poznatih pisaca i filozofa posebno dela Nietzschea, Hegela, Shakespearea i Kanta.

Kako je mogao birati samo između medicine i prava,

1873. odlučio je studirati medicinu

(iako je u prvi mah hteo da postane advokat)

te upisuje studije medicine na bečkom Univeryitetu.

Tu će upoznati sestrinu prijateljicu Marthu Bernays

sa kojom će se kasnije oženiti.

Svoje ime Sigismund Schlomo Freud menja 1877. u Sigmund Frojd.

O njegovoj mladosti malo se zna,

jer je u dva navrata uništavao spise

na osnovu kojih bi se moglo doznati više.

Prvi put je to učinio 1885., a 1907. po drugi put.

Spisi koji su nastali kasnije bili su sklonjeni i brižno čuvani

u Frojdovoj arhivi koji je bio dostupan

samo njegovu ličnom životopiscu Ernestu Jonesu, te nekolicini psihoanalitičara koji su mu bili bliski.

Nakon završetka školovanja 1881. prihvata radno mesto

u Institutu za cerebralnu anatomiju gde radi istraživanja upoređujući mozgove odraslih ljudi i fetusa.

Nekoliko godina kasnije radi studiju o kokainu te 1884.

otrkiva njegova analgetska svojstva i isprobava ga na sebi.

Naredna (1885.) biva značajna za njegovu karijeru.

Tada je pozvan da boravi četiri meseca u Parizu i radi sa jednim od najpoznatijih neurlogoa toga vremena,

Jeanom Charcotom, koji je istraživao uzroke i terapiju histerije putem hipnoze.

Iz Pariza se vraća 1886. u Beč i otvara privatnu praksu,

te se posvećuje obolelima od histerije koje

(što je u to doba bilo uobičajeno) leči elektroterapijom i hipnozom.

Kasnije će odustati od hipnoze te primeniti metodu

slobodnih asocijacija i analize snova.

Njegove teorije i tretman pacijenata bile su,

a i danas ima dosta spora o tome, kontroverzne.

Njegove ideje često obrađivane u raznim delima,

kako stručnim tako i laičkim.

Frojdovi sledbenici drže svog uzora

"...velikim naučnikom na polju medicine koji je otkrio

važne istine o ljudskoj psihologiji...",

dok ga drugi vide (posebno na polju psihijatrije) kao

"filozofskog vizionara koji je preoblikivao sliku ljudske prirode,

i pomogao nam suprostaviti se tabuima,

ali čije su teorije, koje je ponudio nauci, posrnule u praksi".

U oktobru 1886. stupa u brak s Marthom Bernays,

sa kojom će imati šestoro dece.

Između ostalog i kćerku Annu Freud,

koja će kasnije postati ugledna psihoanalitičarka

na polju dečije psihologije.

Iako različitih karaktera ljubav Sigmunda i Marhte bila je čvrsta.

Tako Sigmund 1885. u ljubavnom zanosu piše svojoj verenici:

"Princezo, moja mala princezo, kako će to biti lepo.

Dolazim s novcem, ostajem duže i donosim ti nešto lepo.

A onda ću u Pariz, da postanem velik, potom ću se oženiti tobom

i lečiti neizlečive neurotične slučajeve,

a uz tebe ću sam ostati zdrav i ljubiti te."

Na što mu ona odgovara:

"Sigi, moj Sigi, juče sam prvi put izgovorila tvoje ime.

Dragi moj, sretna sam, da sretnija nikada u životu nisam bila.''

Čini se kako je vladala gotovo pa idila,

ali Sigi je bio gotovo dosadan muškarac zbog svoje preterane organizovanosti.

Svaki je dan 'štucao' bradu i brkove kod istog brijača,

svake subote kartao s istim društvom i,

posle 11 godina braka, u koji je ušao posle petogodišnjih zaruka,

više nije bilo intimnosti.

Martha se posvetila odgoju šestoro dece,

a Frojd je danonoćno radio na svojim 'slučajevima'.

Tako dosadno? Čini se da ipak nije.

Martha je, bila strastvena žena,

tvrdila je da ljubav mora biti ekstremna ili je uopšte nema.

Kao da je imala dva života,

onaj domaćice i majke

i onaj žene koja je slutila i 'mračne' ženske želje.

Frojd je pak bio ljubomoran, isključiv,

uveren da su žene ograničene svojim polom

i bez imalo želje da u tom delu nadiđe svoje vreme.

"Moja je majka verovala u moga oca, a ne u psihoanalizu",

rekla je jedna Frojdova ćerka,

jer je Martha očito bila tu kad je trebalo pa je čak,

navodno, i izvukla Freuda iz moguće kokainske ovisnosti,

dok je tom drogom eksperimentirao ne znajući da može izazvati ovisnost.

Istraživanju problema histerije posvetili su se nešto kasnije

zajedno Freud i Josef Breuer.

Iz rezultata tog istraživanja proizašla je njihova zajednička knjiga

Studije na području histerije

u kojoj postavljaju hipotezu da simptomi histerije proizlaze iz potisnutih sećanja i traumatskih događaja.

No, nedugo nakon objavljivanja knjige (1895.)

iz javnosti neznanih razloga prekidaju saradnju.

Poučen iskusustvima zajedničikih istraživanjima

Frojd zastupa stanovište,

da je uzrok histerije seksualne prirode

i tada razvija dio onog što će kasnije postati poznato

kao psihoanalitička teorija.

Nakon raskida s Breurom Freud se i dalje posvećuje istom problemu.

Tako u oktobru 1897. otkriva Edipov kompleks,

a 1899. pojavljuju se i njegovi prvi značajni tekstovi.

Naredne godine (1900.) objavljuje knjigu Tumačenje snova koja se temelji na analizi njegovih vlastitih snova.

Nakon nje slede: Psihopatologija svakodnevnog života (1901.),

Tri eseja o seksualnosti (1905.),

Šale i njihova povezanost s nesvjesnim (1905.).

U knjizi Tri eseja o seksualnosti,

iznosi ideju da se deca rađaju sa seksualnim potrebama,

a njihovi roditelji su početni seksualni objekti,

nakon čega je u javnosti proglašen ludakom.

U delu Fragment jedne analize histerije raščlanjuje traumatsku funkciju seksualnosti u histeriji, kao i ulogu homoseksualnosti.

Godine 1902. osniva Psihološko društvo sredom

u kom okuplja svoje prve učenike (Ferdern, Ranka, Adler).

Od 1912. bavi se pitanjem oca,

pojmovima nagona života (eros) i nagona smrti (tantos),

principa realnosti i principa zadovoljstva.

Osam godina kasnije (1920.) zbog epidemije gripe

umire Freudova kćerka Sophie,

a iste godine on predlaže novi model društvenog sklopa

u kome se pojavljuju ego, id i superego.

Njegov istraživački doprinos uključuje i

otkrivanje novih osobina nervnih ćelija

kod zlatne ribice i postojanje testisa kod mužjaka jegulje.

Ipak, najvažnijim otkrićem smatra se činjenica da kokain

može biti upotrebljen za lečenje mnogih bolesti.

Sam Frojd je uzeo drogu bez pojave nekih štetnih učinaka,

no njegovo oduševljenje ovim otkrićem ubrzo se smanjilo

zbog spoznaje da kokain stvara ovisnost.

Zbog raka 1923. ima i prvu operaciju grla.

Nakon što su nacisti okupirali Austriju 1838.

a pre toga u Berlinu javno spalili Frojdove knjige,

Sigmund napušta Austriju i preseljava se u Englesku

gde sve do same smrti, 23. septembra 1939. godine,

uzrokovane rakom grla leči svoje pacijente.

Sigmund Freud deda je slikara Luciana Freuda

te komediografa i pisca Clementa Freuda

te pradeda novinarke Emme Freud

i modnog dizajnera Belle Freuda te Matthewa Freuda.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:25 am

Arhimed

[You must be registered and logged in to see this image.]

Arhimed (grč. Arhimedes, oko 287.-212. pr. Kr.) bio je grčki fizičar i jedan od najvećih matematičara Starog vijeka.

Arhimed iz Sirakuze, navodno jedan od trojice najgenijalnijih
matematičara svih vremena, bio je vrhunac helenske matematike i najveći
fizičar starog vijeka. Rodio se 287. godine prije nove ere. Njegov je
otac bio Fidija (ali ne kipar Fidija, koji je živio u 5. stoljeću pr.
Kr.), astronom i matematičar, jedan od onih profesionalaca koji su bili
bliži astrologiji nego matematici dok ga filozofija uopće nije zanimala.
U vrijeme Arhimedova rođenja Fidija je bio relativno siromašan
građanin, kakvih je u Sirakuzi bilo mnogo. Međutim njegovo siromaštvo
nije bilo dugog vijeka jer je uskoro njihov rođak Hijeron zavladao
gradom. Fidija je svog sina naučio svemu što je sam znao.

Fidija se izgledao rukovodio načelom: sinu treba dati znanje u ruke i
neka on s njim čini što mu volja. Arhimed je brzo usvojio očeva znanja
koja su za njega bila tek početak naukovanja. Njegov duh tražio je još
znanja i učenja, a to mu nitko nije mogao pružiti u Sirakuzi. Stoga je
otišao u Aleksandriju (današnji Egipat) gdje su moćni Ptolemejevići
osnovali čuvenu Aleksandrijsku knjižnicu. U to vrijeme Aleksandrija je
bila središte prirodnih znanosti, što je tada obuhvaćalo astronomiju,
matematiku, medicinu i filologiju. Arhimed u Aleksandriji nije postao
ono što je mogao i što su najčešće postajali daroviti matematičari,
pjesnici i medicinari - dvorski čovjek koji će kroz svoja djela veličati
vladajuću kuću. Njega je prije svega i jedino zanimala matematika.

U Aleksandrijskoj knjižnici gdje se njegovala filozofska svestranost
i na najbezočniji način laskalo vladaru Ptolomeju i njegovoj supruzi
Euergeti, radilo je mnogo mladih i sposobnih matematičara.
Najsvestraniji je bio sjajni Eratosten, budući Arhimedov prijatelj.
Nepisano pravilo je nalagao da svako otkriće prije objavljivanja mora
biti poslano nekom drugom matematičaru na provjeru. Tako su vršnjaci
Arhimed i Eratosten sve do Arhimedove smrti izmjenjivali brojna pisma u
kojima su se nalazila gotovo sva otkrića i jednog i drugog. Vrativši se u
Sirakuzu, Arhimed se u početku bavio astronomijom veoma ambiciozno,
želeći odjednom sve. Sirakuza nije dugo mogla uživati svoju slobodu te
se stoga Arhimed spremao za obranu svoga grada kako je znao i umio.
Gradio je do tada neviđene strojeve trošeći na tom poslu svoju veliku
darovitost.

Koncentracija genija bila je tako velika kod Arhimeda da on u
pojedinim trenucima ne vidi ništa drugo sem problema kojem se posveti.
Stoga on zaboravlja na jelo i prilike u kojima je - crta po nauljenom
tijelu, po pepelu vatre gradskog kupatila. Čini se danas sasvim nevažnom
ona čuvena izreka: Heureka! Heureka! i trk iz gradskog kupatila kako bi
se ideja primijenila dok je još vruća. Skoro za tadašnju cijelu
Sirakuzu Arhimed je bio lud, a on će sve te ljude koji su ga okruživali
obraniti od Rimljana i tako im sačuvati živote. Iako je bio i vrstan
polemičar, vičan sarkazmu bio je i samokritičan. Nije propuštao ukazati
na svoje pogreške i tako se izdizao oznad onih koji su ga oštro
kritizirali.

Arhimed se bavio običnim, praktičnim problemima, koji su bili
primjenjivani na mnogim mjestima, od polja do rudnika, za razliku od
nekih njegovih kolega. Najveću slavu stekao je svojim raspravama o
zaobljenim geometrijskim tijelima, čiju je površinu i zapreminu
izračunavao složenom metodom bliskom današnjem infinitezimalnom računu.
Također je pronašao zakone poluge, položio osnove hidrostatici i odredio
približnu vrijednost broja Pi (3,14). Pored toga izumio je tzv.
Arhimedov vijak za podizanje velikih količina vode na veću razinu.
Pronašao je i tzv. Arhimedov zakon, što mu je omogućilo da (uz poklik
Eureka!) otkrije primjene neplemenitih metala u kruni kralja Hijerona.

Živjeći u isto vrijeme kada i veliki matematičar Apolonije iz Perge,
poznat po svojim radovima iz područja konusnih presjeka, Arhimed se
koristio svakom prigodom kako bi pecnuo svog suvremenika kojeg nije
trpio. Netrpeljivost je, uostalom, bila obostrana. Parodirajući naslov
Arhimedovog spisa Mjerenja kruga i dostignuća u njemu Apolonije je
objavio djelo s naslovom Sredstvo za ubrzavanje porođaja. Arhimed mu
nije ostao dužan nego je u jednom zadatku koji je uputio Eratostenu,
napisanom savršenim epskim jezikom, apostrofirao Apolonija. Problem koji
je postavio Arhimed - vezan uz broj bikova na ispaši, zaista je za
ondašnje doba bio gotovo nerješiv jer upućuje na ogromne brojeve.

Arhimed piše:

Koliko u Sunca krava i bikova ima, izračunaj stranče, Napregnuvši
um, ako ti je zaista svojstvena mudrost. ...... Ako izračunaš koliko je
tamo svega bilo stoke, Koliko je na livadama paslo mesnatih bikova,
Koliko krava muzara i koliko od svake boje, Nitko te više neće nazvati
neznalicom, Ali i u mudrace te neće ubrojiti, Ako uz to ne izračunaš i
različite navike bikova: Ako se pomješaju crni bikovi s bijelim stadom,
Oni će u polju zauzeti pravi kvadrat Širine jednake dužini, i ova
bezbrojna masa Popuniće čitavo polje Trinakije. Ako se pak pokupe
zajedno svi mrki i šareni (A ostali će zasebno pasti, Ili je isto ako im
dođu i svi ostali), Tako da u prednjem redu stane jedan, a zatim U
svakom daljem redu sve više, imaće figura, Koju svi oni popunjuju, tri
strane: Umiješ li sve to naći i duhovnim pogledom Obuhvatiti veličinu
stada i drugima prenijeti, Gordo koračaj naprijed, kiteći se velikom
pobjedom: Znaj da si, prevazivši druge, po mudrosti prvi ti.

Naravno, problem je složen, i izražen u suvremenim oznakama izgleda:
t2 - 4.729.494 u2 = 1, a rješenje daje broj od 206.545 decimala, za
čije bi zapisivanje bilo potrebno 60 stranica petita.

Arhimedova smrt, za vrijeme opsade Sirakuze, poznata je u okvirima
koji su do nas stigli zahvaljujući Plutarhovom životopisu vojskovođe
Marcela. Međutim izgleda da Plutarh stvari dotjeruje kada kaže da se
Marcel ljutio i bio ogorčen na vojnika koji je ubio Arhimeda. Ali onu
poznatu rečenicu koja se pripisuje Arhimedu: Noli trubare circulus meos
(Ne diraj moje krugove) nije ostavio Plutarh nego povjesničar Valerije
Maksim. On je napisao: Smatrajući kako ove riječi vrijeđaju moć
pobjednika vojnik mu je odsjekao glavu i Arhimedova krv poprskala je
njegov znanstveni rad. Teško je povjerovati da se Arhimed mogao
razumijeti s Rimljaninom jer je on govorio grčki, a vojnik latinski.
Pored toga Rimljani su zvjerski kažnjavali pobjeđene, a naročito je
Marcel u tome bio svirep. On je čak naređivao da se pobiju žene i djeca
kada bi neki grad "vjerolomno" narušio ugovor koji je imao s Rimom.
Sirakužani nisu smjeli održavati grob svog velikog mislioca. Njega je
jedva pronašao Ciceron i to zahvaljujući crtežu lopte i valjka koji se
nalazio na spomeniku iznad nekoliko stihova urezanih velikom
matematičaru u spomen. Odmah sam rekao predstavnicima Sirakuze koji su
me pratili da je pred nama bez sumnje Arhimedov nadgrobni spomenik. I
zaista, čim su pozvali ljude da isjeku korov i da nam prokrče put i čim
smo približili ovom stubu, vidjeli smo u njegovom podnožju natpis. Dio
uklesanih stihova mogao se još pročitati, sve ostalo je satrlo vrijeme. I
tako, jedan od najslavnijih gradova Grčke, koji je nekada dao svijetu
toliko velikana, nije više znao čak ni gdje se nalazi grobnica
najgenijalnijeg njegovog građanina se dok se nije pojavio čovjek iz
malog grada Arpina, da bi im pokazao taj grob!

No, Arhimedovu slavu nosili su dalje Arapi, Išak Ibn Hunan,
prevodilac Arhimedova remek-djela O lopti i valjku, Tabit Ibn Kurah,
prevodilac spisa Mjerenje kruga, zatim Almohtaso abil Hasan, al-Jalil as
Sijzi, al-Kuhi, al-Mahani, al-Biruni, a naročito Omer Hajjam, pozati
pjesnik Rubaija, te najveći arapski matematičar Muhamed Ben-Musa
al-Horezmi. Za to vrijeme, Europa šest stoljeća spava svoj
srednjovjekovni san.

Glavna dela:

O kvadraturi parabole;

O lopti i valjku;

O mjerenju kruga;

O plivanju tijela;

Račun s pješčanim zrncima;

O ravnoteži ravnih figura.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:26 am

Demokrit - Filozof

Život i djelo

Prema više navoda Demokrit je rođen 460 god. pr. Kr. a živio je do
370 god. pr. Kr., dakle bio je Sokratov suvremenik, pa u raznim
historijama filozofije njegovo dijelo ubrajaju u sokratski period, ali
ipak se prihvaća kao predsokratovac zbog svoje filozofije. Bio je
građanin Abdere, iako neka izvješća spominju i Milet. Kao i njegov
učitelj Leukip, poznavao je Anaksagoru i na više se mjesta navodi da je
bio 40 godina mlađi od njega.

Bio je poznat u povijesti filozofije kao «filozof koji se smije»
zbog svog naglašavanja vedrine života kao i ljudske gluposti. Skupa sa
svojim učiteljem Leukipom smatra se osnivačem atomističke filozofije,
zapravo je proširio učenje svog učitelja. Posebno ga je hvalio Aristotel
na više mjesta[vi], premda ga je pobijao.

Mnoge se anegdote vežu uz njegov život, no njihovu autentičnost ne
možemo potvrditi. Kažu da se još kao dječak počeo baviti teološkim i
astrološkim naukama[vii], da je bio u Egiptu kod svećenika učio
geometriju, također se obrazovao u Perziji i na Crvenom moru. Neki tvrde
da je proveo vremena i s gimnosofistima[viii] u Indiji i da je bio čak i
u Etiopiji. Čini se da je došao u Atenu i upoznao Sokrata, ali je
toliko prezirao slavu da se nije potrudio da ga prepoznaju.

Potekao je iz slavne obitelji, ali se odrekao bogatstva poslije
smrti oca u korist braće Damasta i Herodota. Uzeo je samo manji dio, ali
u novcu jer mu je trebao za putovanja. Kad se vratio s putovanja nije
više imao novca pa se o njemu brinuo brat Damast. Postoji legenda da je,
pošto je potrošio sav očev imetak, a po tadašnjem zakonu takav nije
dostojan da ga se pokopa u rodnom kraju, pročitao gradskim vlastodršcima
svoj «Veliki red svijeta» i bio oslobođen krivnje i još nagrađen
novcem.

Pratio ga je pomalo božanski glas, a spominje se da je čak spasio
jednom prilikom Abderićne kuge. Kaže se da je jednom predvidio da
masline neće dobro uroditi i da je pokupovao sve ulje u kraju, također
se spominje da je predviđao kišu. Zapisano je da je i sam sebe oslijepio
jer je smatrao da će bolje promatrati svijet ako se riješi vida.

Spominje se i legenda kad je kralju Dariju umrla voljena žena i
obuzela ga velika tuga, a Demokrit mu je obećao da će mu vratiti je u
život ako mu ovaj nađe sve što je potrebno za to. Nakon nekog vremena,
dođe kod njega i reče mu da je sve pribavio za izvršenje osim jedne
stvari, a ta je da Darije mora napisati na ženinom grobu imena trojice
ljudi koji nisu iskusili žalost. Kad Darije nije mogao naći nijednog
čovjeka, Demokrit mu reče: «Zašto onda, najbezumniji od sviju,
pretjerano tuguješ, kao da si jedini koga je snašla tolika nevolja, kad
ne možeš naći nijednoga od ikada rođenih ljudi koji nije iskusio
vlastitu žalost?»[ix]

Postoji i legenda da je Platon htio spaliti njegove knjige, ali su
ga spriječili pitagorovci Amikla i Klinija. Platon ga naime, nigdje ne
spominje. Učenici su mu bili Metrodor s Hija, Anksarh i liječnik
Hipokrat.

Demokritov rad nam je ostao u naslijeđe najviše u tuđim navodima,
pogotovo Aristotelovim koji ga navodi kao više nego vrijednog suparnika u
filozofiji prirode. Diogen Laertije nam donosi povelik spisak njegovih
dijela koja se bave mnogim područjima uključujući etiku, fiziku,
matematiku, glazbu i kozmologiju. Sigurno su njegova dijela «Veliki red
svijeta» i «Mali red svijeta» iako ih neki pripisuju Leukipu. Sačuvan je
veliki broj njegovih etičkih izreka, iako je njihova autentičnost
dvojbena, no Diels ih pripisuje Demokritu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Atomizam

Atomizam se dakle razvio kao odgovor na Parmenidovo mišljenje da je
promjena iluzija i da nešto ne može nastati iz ničega. Leukip i
Demokrit, zajedno s Empedoklom i Anaksagorom, postavili su kao počelo
množinu nepromjenjivih materijalnih principa, koje vječno postoje i
tvore iskustveni svijet međusobnim kombiniranjem. U atomizmu su to
atomi.

Dvije su fundamentalno različite stvarnosti koje tvore svijet, atomi
i praznine. Atome i njihovu građu i svojstva smo već objasnili u
poglavljima o Leukipu. Demokrit tu ostaje srodan njemu, samo proširuje
tu nauku nekim dodacima, npr. da atomi osim što mogu mijenjati mjesto,
oni sami su nepromjenjivi i neuništivi. Sve promjene u svijetu nastaju
promjenama položaja atoma ili atomisti svu promjenu svode na promjenu
mjesta. Dok su atomi vječni, predmeti koji su od njih sastavljeni nisu. I
u postanku svijeta se slaže s Leukipom, kao i njegovoj propadljivosti.

Prihvaćajući prazninu, atomisti su prihvatili i da postoji ono što
nije u suprotnosti s Parmenidovim načelom «bitak jest, nebitak nije».
Argumentirali su, ako nema praznine ili praznih mjesta, kuda se mogu
atomi kretati?

Neki napominju, da dopuštajući variranje veličine atoma dopuštamo da
oni budu veliki kao čitav kozmos, a ipak čini se da su svi, barem u
ovom kozmosu, nevidljivi. Također, oni se razlikuju oblikom, ali se ne
navodi razlog zašto vi atom morao biti baš toga oblika, a ne nekog
drugog. Demokrit razlikuje i površine atoma, kao hrapava, glatka, npr.
atomi koji tvore bijelu boju su glatke površine, sjajni, bez pora i
sjene, a oni koji tvore crnu hrapavi, nepravilni i neravnomjerni, imaju
sjene i pore im nisu ravne.[x]

Atomi tvore stvari sudaranjem, a rastavljaju odbijanjem. No,
Demokrit nije dao nikakav princip ni objašnjenje tog sudaranja, osim
slučajnosti, kao ni počelo atoma, jer oni jednostavno postoje. Upravo mu
to predbacuje Aristotel ponajviše. Demokrit je opisao uzroke stvari kao
slučajnost, ili je bolje upotrijebiti termin «izostanak svrhe» radije
od «negacije nužnosti». Ukratko, on je objasnio da neorganizirano,
slučajno kretanje individualnih, međusobno različitih atoma može
proizvesti organizirani kozmos u kojem ti atomi nisu raštrkani nego
tvore svrhovite, cjelovite predmete. On kaže da se međusobno slični
atomi privlače, kao što to vidimo i u ovom svijetu na primjeru životinja
i vrsta. Čini se da je to pokušaj da da primjer da se red može stvoriti
automatski. Nije potrebna nikakva svrha ni sila koja ih spaja. On
izričito odbija da atomi imaju ikakve kvalitete osim oblika i veličine, i
možda težine. Poznat je njegov fragment: «Po mnijenju slatko, po
mnijenju gorko, po mnijenju toplo, po mnijenju hladno, po mnijenju boja,
a uistinu atomi i praznina.»

Načelo nedjeljivosti

Razlog njegovoj pretpostavci da postoje nedjeljive veličine dao je
Zenon iz Eleje, točnije njegovi paradoksi koji nastoje dokazati da se ne
može prijeći određena ili ograničena udaljenost, ako se ista može
neograničeno puta ili na neograničen broj dijelova podijeliti. Atomisti
su nastojali ovo izbjeći tako što su pretpostavljali granicu samoj
djeljivosti.

Međutim, nije jasno u kojem smislu su atomi nedjeljivi. Fizički ih
ne možemo podijeliti jer je, također rečeno da su oni čvrstog sastava,
tj. da unutar njih samih nema praznina. Razlog zašto su oni odvojene
supstancije jest što postoji praznina između njih.

Aristotelov argument reductio ad absurdum kaže da atomisti polaze od
pretpostavke da ako je neka veličina neograničeno dijeljiva, ništa ne
sprečava da ona bude podjeljena potpuno. Što bi onda preostalo od nje?
Ne možemo odgovoriti neka veličina, jer je tada ostalo tijelo
nepodijeljeno, a ono je potpuno djeljivo. Ako odgovorimo da neće ostati
ništa ili pak neke točke koje nemaju veličinu. Ako ne bude ni od čega
sastavljeno, i cjelina neće biti ništa nego privid. Ako je sastavljeno
od točaka, neće imati nikakvu veličinu, jer one nemaju veličine, a kako
će nešto bez veličine stvoriti veličinu?!

Teorija percepcije

Demokrit je dao mehanicistički prikaz čulnog opažanja. Stvari
emitiraju odraze, sličice (δείκελα, είδωλα) koje kroz organe dolaze do
duše koja je i sama sastavljena od atoma. Prolazeći kroz zrak slike
postaju podložne iskrivljavanju i to je razlog da ponekad ne vidimo
udaljene predmete.

Razlike u boji su objašnjavali razlikama u glatkosti i hrapavosti
atoma od kojih su sastavljene, a time i sličica, a osjetilo sluha je
zavisno od struje atoma koja teče od zvučnog tijela, izazivajući
kretanje u zraku između tijela i uha. Na isti su način objašnjavali
okus, miris i dodir.

Demokrit kaže da su svi čulni osjeti lažni, jer izvan subjekta nema
ničega stvarnog što bi im odgovaralo. Naši osjeti su subjektivni, mada
su prouzrokovani nečim objektivnim, tj. atomima, koji se osjetima ne
mogu percipirati. Kaže: «Mi u stvari ne znamo ništa istinito, nego samo
ono što se mijenja, prema stanju našeg tijela i onoga što u nj ulazi ili
mu se odupire.» Dakle, osjetila nam ne daju nikakve obavijesti o
stvarnosti.

Neka svojstva pripadaju samim atomima: oblik, veličina, težina,
pokret i tvrdoća-to su prvotna svojstva stvari. S druge strane, boje,
zvukovi, mirisi, toplo, hladno nisu svojstva što pripadaju stvarima po
sebi niti atomima, nego su posljedice djelovanja objektivnih ili stalnih
svojstava atoma na naša osjetila. To su drugotna svojstva stvari,
subjektivna i nestalna. Demokrit, dakle, svodi sve kvalitete na
kvantitetu, sva svojstva na količinu kao jedino bitno određenje stvari.
To svođenje je posve u skladu s njegovom mehanicističkom slikom svijeta.

«Dva su oblika spoznaje: jedan pravi, a drugi mračan. Onom mračnome
pripada sve ovo: vid, sluh, njuh, okus i opip. Pravi je oblik od njega
odijeljen. « Dakle, mračna se spoznaja dobiva opažanjem, a od nje
razlikuje onu pravu, koju dobivamo razumom. Opažaji obuhvaćaju
promjenjivu zbilju pojava, a mišljenje trajnu, odnosno stalnost atoma.
Međutim, kako je i duša sastavljena od atoma i a mislimo preko osjetilne
spoznaje, nema apsolutne podvojenosti između osjetila i mišljenja.
«Sirota pameti, od nas ( tj. čula) si uzela dokaze, zar nas (njima)
pokušavaš oboriti? Obaranje (nas) jest (i tvoj) pad.

Duša i priroda živih bića

Prema Aristotelu, Demokrit kaže da je duša sastavljena od jedne
vrste atoma, točnije od atoma vatre. Ovo je zbog povezanosti života sa
toplinom, a atomi topline su oblika kugle jer se ona najlakše kreće i
svugdje prodire, duša kao takva je počelo kretanja živoga bića. Čini se
da je Demokrit smatrao da je i misao uzrokovana fizikalnim kretanjem
atoma. Ovo je ponekad uzimano ako dokaz da je poricao besmrtnost duše,
iako to ne možemo sa sigurnošću zaključiti zbog necjelovitosti
fragmenata.

No, materijalistička teorija živih bića je naišla na jednu
poteškoću; naime, nije mogao objasniti egzistenciju i normalnu
reprodukciju funkcionalno prilagođenih formi ili vrsta u svijetu. Iako
su atomisti imali veliki uspjeh u povezivanju jednostavne ontologije
atoma i praznine sa širinom razlika i kombinacija u predmetima
iskustvenog svijeta, kao i u pomirenju uređenog reda u svijetu sa kaosom
i slučajnošću sudaranja atoma, funkcionalnu organizaciju koju nalazimo u
živim organizmima malo je teže objasniti.

Demokrit je razvio teoriju reprodukcije prema kojoj svi dijelovi
tijela pridonose sjemenu iz kojeg nastaje životinja ili čovjek, te da
oba roditelja, dakle i muško i žensko, izlučuju sjeme. čini se da za
svaki organ postoji sjeme, a on će biti takvog karaktera čije sjeme
prevagne.

Teorija znanja

Iz Dielsa saznajemo da je misao, kao i osjeti, uzrokovana sličicama
koje dobivamo izvana i da misao jednako kao i percepcija ovisi o tim
sličicama. Misao je opisana kao promjena u tijelu, opet jednako
osjetilima. Međutim, tu nailazimo na epistemološki problem: naše znanje o
svijetu je proizašlo iz osjetnog iskustva, ali sami osjeti nisu u
dodiru sa pravom prirodom stvari. Već navedeni fragment B125 optužuje um
da odbacuje osjetila, premda su mu ona jedini izvor spoznaje. Mnogi
fragmenti govore o našem neznanju, npr. «Po ovom mjerilu čovjek treba da
spoznaje kako je udaljen od istine.», «Doista, i to razmatranje
pokazuje da ni o čemu uistinu ne znamo ništa, nego da je mišljenje u
svakome od nas pritjecanje atoma.», «Pa ipak bit će jasno da je nemoguće
spoznavati kakva je uistinu svaka stvar.»[xvi] Činjenica da atome ne
možemo percipirati znači da je naše znanje o njihovim svojstvima uvijek
temeljeno na analogiji s stvarima vidljivog svijeta. Štoviše, osjetila
nas izvještavaju o svojstvima atoma koja oni uopće, na kraju krajeva, ne
posjeduju.

Demokrit je dao nekakav temelj za moderni skepticizam, iako on sam nije skeptik bez obzira na njegovu teoriju znanja.

Ideju da je znanje poteklo od sličica koje dobivamo od predmeta
izvan nas samih je uklopio i u svoje mišljenje o bogovima. Za Demokrita
bogovi označavaju viša bića koja nisu besmrtna, iako žive duže od ljudi.
Oni su isto propadljivi, samo teže. Naravno, strogo govoreći, u
atomističkom sistemu nema mjesta za boga, već samo za atome i prazninu.

Etika

Problem kod Demokritove etike jest u tome što za veliki broj etičkih
fragmenata ne možemo utvrditi jesu li njegovi. Većina njih su izreke
izvan konteksta, a ne kritičke filozofske rasprave. Mnoge se čine i kao
zdravorazumski zaključci, a ne filozofski. Također, unatoč velikom broju
tih izreka ne možemo pronaći neku zajedničku nit koja bi nam poslužila
kao temelj da izgradimo jedinstven etički sustav.

Demokritova etička teorija ili teorija o praktičnom ponašanju nije povezana sa načelima atomizma.

U njoj prevladava ideja sreće ili εύδαιμονίη koja se sastoji u
radosti (εύξνμίη) ili dobrostanju (εύεστώ). Sreća je svrha moralnog
djelovanja, a nju određuju zadovoljstva i bol; ali «sreća ne prebiva ni u
stadima ni u zlatu: duša je prebivalište sreće ili nesreće».[xvii]

Ljudi trebaju težiti blagostanju ili vedrini kao duševnom stanju,
koje se može postići odmjeravanjem, prosuđivanjem i razlikovanjem
različitih zadovoljstava. Pri tome, treba se služiti načelom simetrije
ili harmonije, jer koristeći se njime možemo postići tjelesni
mir-zdravlje, i duševni mir-vedrinu. To spokojstvo treba tražiti u
dobrima duše. «Tko bira duševna dobra, bira ono što je više božansko, a
tko bira tjelesna, bira ono što je ljudsko.»[xviii]

Zastupao je neku vrstu prosvijećenog hedonizma u kojem je dobro
shvaćao kao trajno stanje uma. Dobru je davao razna imena, kao i ona
privatne naravi, npr. dobro je odsutnost straha. Neki fragmenti daju
zaključiti da je nastojanje zadovoljenja želja dobrohotno, naravno
poštivajući umjerenost, dok se drugi fokusiraju na nastojanje da se
oslobodi od zavisnosti od bogatstva, i želja i strasti koje upravljaju
našim životom. Na neki način nam govori da je etika vještina brige o
duši, kao što je medicina o tijelu.

Antropologija

Demokrit je vjerojatno originalni začetnik teorije o povijesnom
razvitku ljudskih zajednica. U suprotnosti sa Hesiodovim mišljenjem
prema kojem je ljudska povijest uključivala zlatno doba, koje se ne može
uspoređivati s današnjim, prema kojem je ovo propast, Demokrit kaže da
su ljudi u početku živjeli slično životinjama, te opisuje postepeni
razvoj ljudskih zajednica koje su nastajale zbog potrebe međusobnog
pomaganja, a iz njih se razvio jezik, privređivanje i oruđa. Ljudska se
kultura razvila iz potrebe (χρεία), a čovjek sve svoje vještine koje
posjeduje duguje prirodi i zadobio ih je njenim oponašanjem: tkanje je
naučio od pauka, gradnju kuća od lastavice, čak i pjevanje od ptica.

Naglašavao je značaj države i političkog života; «Poslove države -
brigu oko upravljanja njome - treba smatrati važnijima od svih ostalih,
ne težiti za častima mimo onoga što se pristoji niti se okruživati većom
silom nego što je to korisno zajednici. Država, naime, kojom se dobro
upravlja najveći je oslonac i u tome leži sve: ako je ona zdrava, sve je
zdravo; ako ona propada, sve propada.

Zaključak

Razdoblje predsokratovaca je završilo s Demokritom. Atena je postala
političko, kulturno, ali i umjetničko i filozofsko središte antičke
grčke, pripremivši tlo za filozofske divove antike, Sokrata, Platona i
Aristotela koji su više nego zasjenili atomiste, kao i cijelo razdoblje
predsokratike koja prema njima izgleda filozofski dječji vrtić.

U ono vrijeme ova je teorija bila čudna, ljudi su čvrsto vjerovali
da njima upravljaju bogovi s Olimpa i bila im je više nego nelagodna
ideja da je sve, pa i njihova egzistencija jednostavno produkt slučajnog
sudaranja nevidljivih čestica. Atomizam sve svodi na slučaj, a čovjeku
kao nesigurnom biću koje sebe smatra uzvišenijim od ostalih je to teško
prihvatiti. Platon, na primjer, nigdje ne spominje Demokrita.

Ipak, atomizam ostaje jedan od najfascinantnijih teorija i
intelektualnih dostignuća antike, upravo zbog tako rane najave
mehanicizma 17. i 18. stoljeća ili tekovina moderne fizike.

Za čoveka
je svet koji ga okružuje oduvek predstavljao beskonačan niz
zagonetki.Ohlađena voda se pretvara u tvrdi bezbojni led, zagrejana
postaje nevidljiva vodena para! Ako se malo zakiseli sumpornom kiselinom
i kroz nju propusti električna struja, voda postepeno prelazi u dva
gasa -vodonik i kiseonik. Potrebno je samo pomešati te gasove i zapaliti
ih iskrom kako bi se ponovo pretvorili u vodu. Spustimo se do obale
mora, posmatrajmo ga. To nije samo voda, to su voda i penal treperenje i
nadolazeći talasi, to je svetlost i toplota i pesak i mulj, vodeno
bilje i ribe, njihov život i pogibja. Dakle: ″Priroda učestvuje u svim
mogućim promenama″ kako je to jednom prilikom rekao Isak Njutn, engleski
naučnik. A sve te promene postavljaju pred nas niz pitanja: u čemu je
tajna unutrašnje strane tih pojava koje mi primamo kao toplo, hladno,
vruće, kao plamen itd. Kakvi su, dakle, ti skriveni mehanizmi svih tih
spoljašnjih pojava koje mi svo vreme posmatramo, a koje proučavaju
fizika i hemija? Još davnina ljudi su tražili odgovore na ta pitanja. I
pre nego što je nauka došla do te mere da bi pravilno odgovorila na
pitanja, nestrpljivi filozofi su odgovorili na tu temu, zamenivši stroga
istraživanja jednostavnim dogmama. Od davnina su ljudi tražili odgovore
na ova pitanja. Rani grčki filozofi su tražeći osnovne sastavne
supstance sveta zaključili da je Zemlja izgrađena od vrlo malog broja
elemenata ili osnovnih supstanci. Empedokle iz Akragasa je oko 430.
godine pre naše ere naveo da takvih elemenata ima četiri: zemlja, voda,
vazduh i vatra. Grci su raspravljali o tome da li je materija
kontinualna ili deljiva, da li se ona moze deliti i razdvajati
beskonačno u sve sitniju prašinu, ili će se na kraju utvrditi da se
sastoji od nedeljivih čestica.Leukip sa Mileta i njegov učenik Demokrit
iz Abdere, oko 450 godine pre naše ere, zastupali su ovo drugo
shvatanje. Tragajuci za prasupstancijom sveta postavili su osnove
atomskoj teoriji kojoj je bilo suđeno da odigra ogromnu ulogu u istoriji
naučnog poimanja sveta. Demokrit i Leukip su tvrdili da se sva materija
sastoji iz beskonačno malih, oku nevidljivih čestica. Te čestice više
ne mogu biti deljive na dalje delove, one se javljaju kao osnovne
čestice svega postojećeg. Nazvane su atomima ( na grckom atomos znaci
nedeljiv ). Atomi su kvantitaivno najsitnije čestice do kojih se može
doći deljenjem materije. Oni predstavljaju počela bića: nedostupni su
čulima i razlikuju se kvantitativno ( prema veličini i obliku ) i prema
položaju koji zauzimaju dok se mehanički kreću u praznom prostoru. Od
kvaliteta imaju jedino čvrstinu ( savršenu gustoću, punost ) i
neprobojnost ( nedeljivost ). Zahvaljujući svojim različitim oblicima i
veličini, atomi se sudaraju i tako stvaraju prvobitan vrtlog ili vihor
koji označava početak sveta,s tim da nije jasno da li je tu reč o
slučaju ili nužnosti. Susretanje atoma omogućava grupisanje međusobno
sličnih atoma, iz kojeg nastaju četiri elementa odnosno hiletička (
materijalna ) bica : vatra, vazduh,zemlja i voda. Smatra se da su
atomisti na ovaj način pitagorejskim brojevima dodelili odlike
Parmenidovskog bića. Atomi se međusobno povezuju na bezbroj privremenih
načina stvarajući svet kao beskrajnu promenu.

Postoje bezbrojni svetovi i svi su oni ( pošto su jednom rođeni )
smrtni tj. propadljivi. Svetom ne vlada nikakvo proviđenje već se sve
događa samo po sebi. Sve sto nastaje, nastaje spajanjem atoma, a sve što
propada rezultat je njihovog rastavljanja. Delovanje atoma jednih na
druge odvija se neposrednim dodirom i udarom stoga što teži atomi, koji
udaraju u lakše, padaju brže. Iz kružnog kretanja atoma nastaje vrtlog
koji je početak stvaranja svetova. Za Demokrita postoje dva pranačela:
prvo je atom ( punoća ) , a drugo pranačelo je prazan prostor koji je
nužni uslov postojanja i kretanja atoma. Engleski naučnik Dzon Dalton je
u novovekovno doba " vaskrnuo" Demokritovu atomsku teoriju o ustrojstvu
sveta. Rus Dimitrije Mendeljejev je otkrio prirodni redosled 92
elementa i uredio ih po rastućim atomskim težinama. Čitava plejada
fizičara i hemičara u zadnjih 200 godina svojim radovima unapredila
atomsku teoriju tako da je sa punim pravom rečeno da ako bi se znalo da
ce kao rezultat kakve svetske katastrofe sva naučna saznanja biti
uništena i pri tome postojala mogućnost da se budućim pokolenjima u vidu
jedne jedine naučne teorije prenese barem delić od tog ogromnog blaga,
bez dvoumljenja bi se trebalo opredeliti za atomsku teoriju o ustrojstvu
sveta. U njoj je sadržana neverovatna količina informacija.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:27 am

EMPEDOKLE

Filozof, lekar, čudotvorac, božanstvo

Empedokle
iz Agrigenta (grč. Εμπεδοκλης; oko 495-435. god. st. e.) je bio antički
grčki filozof. Smatra se ponekad začetnikom atomizma, koji su kasnije
razvili Leukip i Demokrit. Datum Empedoklova rođenja i smrti ne može se
pouzdano utvrditi. Učestvovao je aktivno u političkom životu Agrigenta, a
postoje određeni dokazi da je u njemu bio vođa demokratske stranke.
Empedokle je pisao u stihovima kao i Parmenid. Lukrecije ga je cenio kao
pesnika i ugledao se na njega. Nažalost, sačuvani su samo delovi
njegovih spisa. Kako njegova nauka i religija nisu u skladu jedna sa
drugom, trebalo bi ih posebno razmatrati.

Empedoklov najvažniji doprinos nauci, jeste bilo otkriće vazduha,
kao posebne supstance. To je dokazao jer, kada se određeni sud stavi u
vodu okrenut naopačke, voda ne ulazi u njega. On kaže: "Kada devojčica,
igrajući se sa vodenim časovnikom od sjajne bronze, stavi na otvor cevi
svoju lepu ruku i uroni vodeni časovnik".

Kasnije počinju kružiti priče o tome da je Empedokle bio čudotvorac i
čarobnjak. Navodno je činio čuda, ponekad pomoću magije, a ponekad uz
pomoć svog naučnog znanja. Kaže se da je upravljao vetrovima; vratio u
život jednu ženu, a najviše legendi isprepleteno je oko njegove smrti.
Prema jednoj posebno raširenoj priči, doksografa Diogena Laertija (VIII,
69), Empedokle je skočio u krater vulkana Etne kako bi ljude naveo da
veruju da je otišao na nebo i da ga zbog toga treba poštovati kao
božanstvo.

Međutim, na rubu vulkanskog grla bila je jedna sandala. Prepoznata
je kao Empedoklova. Empedoklova sandala je, u filozofskom žargonu,
sindrom za božansko ludilo. Kada je Empedokle skočio u vulkan, navodno
je izbačena sandala.. I cinici likuju zbog te sandale, govoreći:" Evo,
šta je ostalo od filozofske budale!". Ali, šta ako je Etna, utroba
Zemlje, to naše unutrašnje sunce, htela čistog boga Empedokla, bez
sandale od mjedi? Međutim, Diogen odmah zatim kaže da Timaj odbacuje sve
ove priče, jasno kazujući da je Empedokle otišao na Peloponez i da se
nije nikada vratio, pa je otuda način njegove smrti nepoznat" (VIII,
71).

Empedokle je imao teoriju o evoluciji i opstanku najsposobnijih.
Znao je da biljke imaju pol. Prvobitno, bezbrojne vrste živih bića bile
su rasute na sve strane, u svim mogućim oblicima, pravo čudo da se vidi .
Bilo je glava bez vratova, ruku bez ramena, očiju bez čela, pojedinih
udova koji su tražili da se sjedine. Ove su se stvari međusobno spajale
kako je koja stigla; bilo je klimavih stvorenja sa bezbroj ruku,
stvorenja sa telom vola i licem čoveka, ili sa licem vola, a telom
čoveka. Bilo je tu hermafrodita koji su u sebi spajali telesnu prirodu
muškarca i žene, ali sterilnih. Na kraju, preživeli su samo neki
oblici."

Dalje se priča kako je Empedokle znao da Mesec reflektuje Sunčevu
svetlost, da svetlosti treba vremena da pređe određenu putanju, kako
nastaje pomračenje Sunca, Meseca, da je osnovao medicinsku školu, da je
ona uticala na Platona i Aristotela, a stoga i na celokupni tok naučnog i
filozofskog mišljenja, i o njegovoj filozofiji, o Ljubavi i Razdoru
koji kontrolišu događaje, o njegova četiri elementa, koji su u osnovi
sveta, da je svet lopta i tako dalje.

Empedokleovi pogledi na religiju su, uglavnom, pitagorejski. U
jednom odlomku koji se odnosi na Pitagoru, on kaže:" Postojao je među
njima jedan čovek retkog znanja, najvičniji svim vrstama učenosti, čovek
koji je stekao najveće bogatstvo mudrosti, jer kad god bi napregao svoj
um, lako bi sagledao sve one stvari koje postoje u deset, čak dvadeset
ljudskih vekova."

U Zlatno doba, ljudi su obožavali Afroditu i oltar nije zaudarao na
svežu krv bika, već se među ljudima smatralo kao nešto najgroznije da se
jedu ti drhtavi udovi nakon što je iz njih iščupan život.

Takođe, dešavalo se da se zanese i sa zanosom govori o sebi kao o
bogu: "Prijatelji, koji stanujete u velikom gradu što gleda na žutu
stenu Agrigenta, gore kod tvrđave, koji se bavite valjanim poslovima,
časno ste utočište strancu, ljudi nevešti niskostima, da ste zdravo! Ja
hodam među vama, besmrtan bog, a ne smrtan sada, poštovan od svih kao
što mi i priliči, ovenčan trakama i cvetnim vencima. Namah, kad god
ulazim u bogate gradove, ja primam poštu od muževa i žena; oni polaze za
mnom na hiljade, pitajući me za put što vodi spasenju, jedni žele
predskazanje, drugi, danima rastrzani teškim patnjama svakojakih
bolesti, mole da od mene čuju reči utehe... Ali zašto ponavljam iste
stvari, kao da je to nešto posebno što se ja uzdižem iznad smrtnih
prolaznih ljudi?"

Nekada se oseća kao veliki grešnik, koji zbog svoje bezbožnosti mora
da ispašta: "Postoji proročanstvo Nužnosti, jedna drevna zapovest
bogova, večita i čvrsto zapečaćena sveopštim zakletvama, da kad god
jedan od demona koji deli dužinu dana, grešno okalja ruke krvlju ili
učestvuje u svadji ili se krivo zakune, mora da luta tri put do deset
hiljada godina od obitavališta blaženih, rađajući se kroz sve to vreme u
svim smrtnim oblicima, zamenjujući jednu mučnu životnu stazu drugom.
Jer moćni Vazduh tera ga u More, a More ga izbacuje na suvu Zemlju;
Zemlja ga baca u zrake plamtećeg Sunca, a ono ga odbacuje natrag u
vrtloge Vazduha. Jedno ga preuzima od drugog, a svi ga odbacuju. Jedan
od tih sam i ja sada, prognan od bogova, te lutam, veran jarosnoj
mržnji."

Ne znamo kakav je bio njegov greh; možda ništa što bismo smatrali tako strašnim. Jer on kaže:

"O teško meni što me nemilosrdni smrtni čas ne uništi pre no što sam počinio grešna dela žvaćući svojim ustima!..."

"Uzdrži se lovorova lišća..."

"Nesrećniče, najteži nesrećniče, dalje ruke od boba!"

Jedno

Svoju ontologiju, izložio je Empedokle u poemi "O prirodi" (grč. Περι φνσεως)

Dvostruk mi nauk: čas jedno iz mnoštva u bitak naraste,

čas se to jedno deli te od njega nastaje mnoštvo.

Dvojak je postanak smrtnog i dvojak nestanak njegov:

spajanje svih počela i spaja i razara jedno,

a čim se rastave ona, što postade, to se razleti.

I ta neprekidna smena ne prestaje ama baš nigde:

čas se po Ljubavi sva u jednu spoje celinu,

neprijateljstvom pak Mržnje čas svako na svoj put kreće.

Fragmenti iz Empedoklove poeme "O prirodi"

(navedeno prema Herman Dils, Pretsokratovci I, str. 285, 286)

Empedokle je prihvatio Parmenidovo stanovište da bitak jeste, i da
je materijalan, takođe da ne može da nastane ni da propadne, jer bitak
ne može da nastane iz nebitka, niti bitak može da pređe u nebitak. Isto
važi i za svako pojedinačno biće, pa iz toga sledi da je materija bez
početka i bez kraja - ona je neuništiva. "Maloumnici - jer im misli ne
sežu daleko - veruju da nastaje ono (što je) ranije (bilo) nebivstvujuće
i da nešto može sasvim izumreti i potpuno nestati. Jer nemoguće je da
bilo šta nastane iz onoga što uopšte nije, i nemoguće je i nečuveno da
biće propadne, jer će ono uvek biti, gde god da ga neko stavi" (fr. 11).
"Niti u svemiru ima nečeg praznog niti čega prepunog... Otkuda bi mu,
onda, nešto moglo prodoći?" (fr. 12, 14).

Mnoštvo

Empedokle je uvideo da se promena u prirodi ne može proglasiti tek
pukim prividom čula, kao što je činio Parmenid. On pokušava da pomiri
činjenicu postojanja kretanja i promene sa parmenidovskim načelom da
materijalni bitak niti nastaje niti nestaje. To pomirenje on nastoji
iznaći, tako što uvodi načelo da stvari kao celine zaista nastaju i
nestaju - kao što nam čulno iskustvo i pokazuje - ali da su one zapravo
sastavljene od materijalnih čestica koje su same neuništive. "Nema
rađanja ni kod jednog među svim smrtnim bićima, a niti kakvog nestajanja
u pogubnoj smrti, nego postoji samo mešanje i razdvajanje onoga što je
pomešano, to se samo kod ljudi naziva rađanjem..." (fr. 8). Tako se
Empedokle pojavljuje kao osnivač atomizma, koji će nakon njega do
krajnjih granica razviti Leukip i Demokrit.

Četiri elementa

Grčki filozofi pre Empedokla smatrali su da se sva prirodna tela
sastoje od različitih oblika jedne iste osnovne materije. Tales iz
Mileta polazio je od teorije da su od vode sačinjena sva tela u prirodi,
jer bez vode ne mogu da žive bića. Kada dolazi do kondenzovanja vode
onda dolazi do nastajanja zemlje, a dalje njenim isparavanjem nastaje
vazduh. Ovo je bila teorija ili učenje Talesa iz Mileta. Anaksimen je
smatrao vazduh za osnovnu materiju, dok je Heraklit iz Efesa smatrao
vatru za osnovnu pramateriju: "Svet je postao iz vatre, od nje gine, da
bi se ponovo rodio iz vatre večnom kruženju materije."

Međutim, Empedokle je prvi odbacio i negirao ovakve teorije. Polazio
je od teorije da postoje četiri osnovne materije, a ne jedna.
Empedokleovo učenje prihvatio je i čuveni grčki filozof Aristotel
(384-322. pre nove ere). Aristotel uvodi i peti element-"etar", a koji
je u srednjem veku nazvan "essentia quinta." Empedokle je prihvatio od
Parmenida da je bitak nepromenljiv, te je smatrao da jedna vrsta tvari
ne može preći u drugu, već da postoje osnovne ili večite vrste tvari ili
elementi - zemlja, vazduh, vatra i voda. Tako je Empedokle prvi uveo
razvrstavanje na tzv. četiri osnovna elementa, iako on o njima govori
kao o "korenima svega", odnosno o "nerođenim sastojcima". Dakle, voda ne
može da postane zemlja (kao što je tvrdio Tales) niti se vazduh može
pretvarati u zemlju (kao što je govorio Anaksimen) niti se uopšte jedna
vrsta tvari može pretvarati u drugu: četiri elementa su nepromenljive i
konačne čestice, koji svojim mešanjem formiraju konkretne stvari sveta.
Pojedinačna bića nastaju mešanjem elemenata, a prestaju da bivstvuju
razdvajanjem elemenata, ali sami elementi niti nastaju niti nestaju,
nego uvek ostaju nepromenjeni. Tvrdeći mnoštvo osnovnih materijalnih
čestica Empedokle je nastojao uskladiti parmenidovsko materijalno Jedno s
čulnim iskustvom kretanja i promene.

Ljubav i mržnja kao kosmičke sile

Jonski filozofi nisu uspeli da objasne kružno kretanje prirode,
odnosno da objasne kako od one materije koju su oni smatrali pranačelom
ili praelementom nastaju stvari našeg čulnog iskustva. Na primer,
Anaksimen, koji je za praelement uzimao vazduh, smatrao je da vazduh
svojom vlastitom snagom pretvara samog sebe u druge stvari. Međutim,
Empedokle prvi postavlja tezu o dejstvu aktivnih sila, koje je on
shvatao kao fizičke i materijalne sile, i koje je nazvao "Ljubav" i
"Mržnja" ili "Sklad" i "Zavada".

Ljubav je ono što međusobno spaja čestice osnovnih elemenata, a
Mržnja je sila koja ih opet razdvaja i tako izaziva prestanak
bivstvovanja pojedinačnih stvari.Prema Empedoklu, priroda prati kružni
tok, tj. prolazi kroz periodične cikluse. Na početku svi su elementi
međusobno pomešani, da bi se tek zatim - delovanjem Mržnje - razdvajali i
formirali pojedinačne konkretne stvari kakve poznajemo. U početku je
to, dakle, sveopšta mešavina zemlje, vode, vatre i vazduha. U tu
mešavinu spolja prodire Mržnja, koja ih sve razdvaja i utiče da se
formiraju pojedinačne stvari. Međutim, Ljubav ponovo počinje da deluje u
pravcu ponovnog mešanja i spajanja različitih elemenata, sve dok se sve
čestice ponovo ne pomešaju kao na početku. Tada ponovo počinje da
deluje Mržnja, i ovaj se kružni tok stalno nastavlja, bez pravog početka
i bez pravog kraja. Svet koji trenutno poznajemo, kaže Empedokle,
nalazi se na sredini puta između prvobitne mešavine i potpune
razdvojenosti elemenata.

Učenje o seobi duše

U svojoj drugoj poemi, "Očišćenja" (grč. Καθαρμοι), opisao je
Empedokle učenje o seobi duša, gde je pod jasnim uticajem orfičkih
predanja i pitagorejskih učenja. On čak kaže: "Jer ja sam već jednom bio
i dečak i devojčica, grm i ptica, i nema riba koja se praćaka u
moru..." (fr. 117). Tu međutim, Empedokle kao da zapada u protivrečnost:
jer ako su sva bića sastavljena od materijalnih čestica koje se
prilikom smrti razdvajaju, i ako "krv oko srca jeste ljudsko mišljenje"
(fr. 105), onda se u takvo shvatanje teško može uklopiti ideja o
besmrtnosti duše.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:27 am

Heraklit - Filizof

Heraklit
Efežanin (grč. Ηρακλειτος Ο Εφεσιος; 535. p.n.e. – 475. p.n.e.) je bio
grčki filozof predsokratovac. On je jedan od najautentičnijih
predstavnika kosmološkog perioda. Heraklit je život proveo u rodnom
Efezu (današnja Turska), živeći povučeno, razočaran u demokratsko
državno uređenje. Heraklitov život je bio krajnje individualan, okrenut
samom sebi, može se okarakterisati kao mizantrop sa naglašenim
melanholičnim crtama. Heraklit je napisao knjigu, ali za njim je – kao i
za ostalim predsokratovcima – ostao sačuvan samo niz fragmenata i tuđih
svedočanstava. Misao mu je delom ostala nejasna, jer se izražavao se u
metaforama, zbog čega ga već i u njegovom dobu nazivaju Mračnim (Ο
Σκοτνος).

Prema predanju, Heraklit je poticao od kraljevske loze Efesa, što
znači da je mogao da učestvuje u javnim poslovima, ali nije hteo. Ipak
se opredelio za filozofiju, a politiku i upravljačke poslove prepustio
je mlađem bratu. Heraklit je stvorio upečatljivu filozofiju koja je
oduvek bila izazov za tumače. Bio je jakog karaktera koji nije podnosio
mane ljudi svoga vremena. Zato je on izabrao da kritikuje njihove
običaje i religiju. Heraklit pripada razdoblju predsokratovskih grčkih
filozofa koji su tragali za prapočelom svih stvari.

Bio je gord i s prezirom je posmatrao okolinu, a to se može videti u
njegovoj knjizi u kojoj kaže: "Sveznalaštvo ne uči razumevanju. Inače
bi naučilo i Hesioda i Pitagoru, ili, dalje, i Ksenofana i Hekateja. Jer
je jedno mudrost: "Razumeti misao kao ono što vodi život svuda i u
svemu" ili "Većina je osrednjih, malo je onih koji vrede". O Homeru je
govorio da je zaslužio da ga izbace sa spiskova takmičara i da zaslužuje
batine, kao i Antioh.

U Grčkoj su se često najbolji pojedinci proterivali ili osuđivali
samo iz razloga što se ističu i izazivaju zavist drugih. Po jednoj
legendi, kada su tako proterali Hermodora (Heraklitovog prijatelja),
Heraklit se toliko naljutio da je rekao da bi svi trebali da se obese i
prepuste vlast deci, a sam je otišao iz grada.

Heraklitu dugujemo prvu filozofiju koja je, iako primer razboritosti
i praktičnog duha, istovremeno lična i subjektivno obojena. Filozof se
tu predstavlja kao neko ko postavlja zadatke, kome je cilj da iskaže
pravu istinu, a ne "istinu" koja bi se svidela većini. Prva svrha
filozofije nije da povlađuje mišljenju većine ne bi li filozofi na taj
način došli do slave ili vlasti, već da otkriva istinu. Ova napetost
između nepristrasne istine i istine koja godi ušima, ali nije istina,
prati filozofiju kroz celu njenu istoriju.

Ponosan i sam – veliki preziratelj gomile

Heraklit je hteo da bude ponosan, a kad jedan filozof ima ponosa,
onda je to veliki ponos. Njegovo delanje nikad ga ne upućuje na
"publiku", na odobravanje mase i kliktajući hor savremenika. Usamljeno
kročenje svojim putem – to je svojstveno filozofskoj prirodi. Njegova
darovitost je najređa, u izvesnom smislu najneprirodnija, a uz to čak i
isključujuća i neprijateljska prema istovrsnim obdarenostima. Zid
njegove samodovoljnosti mora da bude od dijamanata, ako treba da ostane
nerazoriv i nerazrušiv, jer sve što je protiv njega – u pokretu je.
Njegov put ka besmrtnosti je teža i punija prepreka od bilo koje druge, a
ipak niko nije kadar da čvršće veruje upravo od filozofa da će tim
putem doći do cilja – jer on čak ni ne zna gde treba da stoji ako ne na
široko raskriljenim krilima svih vremena, pošto preziranje sadašnjeg i
trenutnog leži u suštini velike filozofske prirode.

Takvi ljudi žive u vlastitim sunčanim sistemima. Tu ih čovek mora
potražiti. Međutim, od tog osećanja usamljenosti, koje je prožimalo
efeskog pustinjaka Artemidinog hrama, može se nešto naslutiti samo
obamirući u najdivljoj planinskoj pustinji. Nikakvo premoćno osećanje
sapatničkih uzbuđenosti, nikakva želja, nikakvo htenje da se pomogne,
izleči i spasi, nisu navirali iz njega. On je zvezda bez atmosfere.
Njegovo oko, rasplamsano i upravljeno unutra, gleda napolje samo
prividno, mrtvo i ledeno. Oko njega, neposredno na tvrđavu njegova
ponosa udaraju talasi ludosti i izopačenosti; s odvratnošću on se okreće
oko toga...

Učenje o vatri

Heraklit, nasuprot Elejaca, govori o jedinstvu svih bića, koja su u
stalnoj promeni. Svet je pun suprotnosti, a sve je u kretanju: nema
nepromenjivog bitka. Formula koja sažima njegovo učenje (koje je
dijalektičko) je "Sve teče, sve se kreće" (Παντα ρει και ουδεν μενει).
Ova izreka izražava jednu od glavnih misli Efežanina–da se celokupna
stvarnost nalazi u stalnom toku, stalnim promenama. Pri tom sve postaje
iz jednog, a iz svega opet jedno. Sve se kreće, sve se neprestano menja,
stvari nastaju, menjaju se i propadaju, i zato, ako tražimo ono što je
ipak stalno i što je počelo prirode ne treba da gledamo u pravcu
materija koje su promenjive, nego u pravcu pravila po kojima se ta
promena dešava. Stvarnost, nastala borbom suprotnosti, u večnom je
procesu postajanja. Stvari spoznajemo tek po njihovim suprotnostima.

Borbu suprotnosti shvata kao suštinsko značenje za bivstvovanje
jednog. Jedno postoji u napetosti suprotnosti. Stvarnost je jedno i
mnoštvo. U jednom je sve usklađeno. Bog je dan–noć, sitost–glad,
rat–mir, sve suprotnosti. Bogu je sve lepo, dobro i pravedno, a ljudi
jedno drže pravednim, a drugo nepravednim.

Moderno tumačenje Heraklitovog učenja iznelo je na svetlo aspekt
jedinstva suprotnosti: Postajanje je samo varljiv privid, a iza njega
se, dublje, krije sklad; svetom prividno vlada nered, no sve zbivanje
sadrži unutrašnju zakonitost. Heraklit je, da bi definisao taj tajni
zakon harmonije, prvi u istoriji upotrebio pojam logosa, koji će
obeležiti čitavu grčku filozofiju. Logos je kod Heraklita i jedinstvo i
borba suprotnosti, zakonitost koja vlada kako prirodom tako i ljudskim
društvom.

Heraklit je uzeo vatru kao simbol postajanja, kao najnestabilniju od
svih elemenata. On smatra da je njena toplina počelo života, njena
svetlost prožima kosmos, njen plamen preobražava sve s čime se nađe u
dodiru, a nezaustavljivi nemir vatre je slika večnog kretanja
(postajanja). Takođe, i novac je simbol postajanja, koji neprestano
prelazi iz ruke u ruku, ali se isto tako i on menja (razmenjuje) sa svim
stvarima i sve stvari s njime.

Za Heraklita vatra je osnovni element. Smatra da je vatra početak i
kraj svih stvari za razliku od svojih prethodnika Talesa, Anaksimena i
Anaksmandora, koji su prapočelo nalazili u vazduhu. Vatra je simbol
večnog kretanja i večne borbe suprotnosti. Osim toga, smatrao je da svet
predstavlja poprište stalne borbe suprotnih sila toplog i hladnog,
suvog i vlažnog, svetla i mraka. Za Heraklita je kretanje stvarnost, a
stabilnost iluzija. Za njega, sve je tok, preobražaj; rat (borba) je
"otac svega"; suprotnosti prelaze jedna u drugu i postaju jedno; svet je
večno živa vatra koja se s merom pali i s merom gasi. Sveopšti tok i
svako pojedinačno biće u njemu ima svoju uzlaznu fazu, "put na gore", i
svoju fazu dekadencije, "put na dole". Put naniže – rat, borba, potreba.
Put naviše – sloga, mir, sitost. Mera je ravnoteža puteva nagore i
nadole i na tome se zasniva skrivena usklađenost sveta. Rat, različnost i
suprotnosti temelj su sveta. Vatra živi od smrti zraka, a zrak živi od
smrti vatre; voda živi od smrti zemlje, zemlja od smrti vode. Dva su
procesa kojima se vatra pretvara u sve. Međutim, sam Heraklit je ipak
dopuštao da je nešto večno. Ideja večnosti (kao suprotnost večnom
trajanju) koja potiče od Parmenida, ne može se naći kod Heraklita, ali u
njegovoj filozofiji centralna vatra nikada ne umire: Svet je uvek bio,
jeste i uvek će biti večno živa Vatra. Heraklitove misli su uticale na
Platona, stoike i Hegela, a i danas su predmet tumačenja.

Po principu jedinstva suprotnosti jedno isto prebiva u nama: živo i
mrtvo, budno i spavajuće, staro i mlado. Postoji jedinstvo sveta, ali to
jedinstvo čini spoj suprotnosti. Sve stvari proizilaze iz jednog, a
jedno iz svih stvari. Ljudi ne znaju da se ono što je u suprotnosti
slaže sa samim sobom. To je usklađivanje suprotnih napetosti kao kod
luka i lire. Drugačije je uživanje čoveka i životinje. Magarci bi radije
izabrali slamu nego zlato. I priroda teži ka suprotnom i iz toga stvara
sklad, a ne iz jednakoga (muško i žensko, visoki i kratki tonovi).
Bolest učini zdravlje ugodnim i dobrim, glad–sitost, umor–odmor. Sve je
prožeto suprotnostima, dan–noć, život–smrt.

Heraklit je kretanje pridodavao svim stvarima, večno večnima, a
prolazno prolaznima. Njegovi učenici ovo učenje najčešće ističu, kao što
je opisano u Platonovom "Teetetu". Ne možeš dvaput ući u jednu istu
reku, jer prema tebi stalno teče nova voda. Kretanje – promena,
postojanje, bivanje – nastaje iz napetosti suprotnosti. Čovek se kreće,
teži prema onome što nema (student–diploma). Da postoji jedan pol ne bi
bilo kretanja. Bivanje i kretanje nije isto. Kretanje iz jednog bića u
drugo, iz nebitka u bitak, i obrnuto. Da bi promenio mesto morate
negirati prethodno mesto odakle ste došli. Kretanje ne bi bilo moguće
ako nema negacije, bez kombinacije bitka i nebitka nema kretanja. Za
kretanje je potrebno ništa. I prazan prostor je nešto. Čim imamo bivanje
pa nestajanje. Bivanje, nebivanje, bivanje. Čovek živi pa umre. Bivanje
je kombinacija. Kreda –> prah, nije više kreda = ništa. Ništa i
bitak se prožimaju, prepliću se, plaćaju kaznu. I bitak i nebitak
postoje. Isprepleteno nastaje kretanje. To bivanje za njega nije
haotično, postoje zakonitosti, ima svoju logiku. Bitak jeste. Nebitak
jeste.

Heraklitovo mišljenje da je kretanje osnova prirode je u suprotnosti
sa učenjem Parmenida, koji je govorio da je kretanje iluzija i da je
sve statično. On zapaža suprotnosti u svetu koje su periodično u skladu,
a periodično u neskladu, a upravo te suprotnosti dovode do promena. Za
njega je sve relativno – ono što je za nekoga dobro i lepo, za drugoga
ne mora biti.

O biću, nebiću i o postojanju

Taj smeli duh prvi je kazao ovu duboku reč: "Biće nije nešto više od
nebića", ono tako isto nije; ili "Biće i ništa su jedno isto", suština
jeste promena. Istina postoji samo kao jedinstvo suprotnosti. Kod
Elećana imamo apstraktni razum, po kome jedno biće jeste. Umesto
Heraklitovog izraza mi kažemo: apsolutno jeste jedinstvo bića i nebića.
Kad tako čujemo onaj stav: biće nije nešto više od nebića, onda ne
izgleda da to ima mnogo smisla, već predstavlja samo opšte poništavanje,
nemanje misli. Ali, mi imamo još jedan drugi izraz, koji bliže označava
smisao principa. Heraklit naime kaže: "Sve teče, ništa ne postoji niti
ikad išta ostaje jedno te isto." I Platon dalje kaže o Heraklitu: "On
upoređuje stvari sa tokom jedne reke – dvaput se ne može zagaziti u istu
reku"... Aristotel sem toga kaže, Herkalit pretpostavlja da "Postoji
samo jedno koje ostaje, sve ostalo postaje iz njega preobličavanjem,
menjanjem, izobražavanjem." "Osim toga jednog, sve ostalo teče, nije
ništa stalno, ništa što traje", tj. istinito je bivanje, ne biće.
Elećani su tvrdili da samo biće jeste, samo ono je istina; istina bića
je bivanje – biće je prva misao kao neposredna. Heraklit tvrdi, sve je
bivanje; to bivanje je princip. To se nalazi u izrazu: Biće isto tako
nije kao i nebiće; bivanje jeste i takođe nije. U jednome povezane su
apsolutno suprotne odredbe, u njemu mi imamo biće a takođe i nebiće. U
nj spada ne samo postojanje već takođe i propadanje. Njih oboje nisu za
sebe, već su identični.

Preći od bića na bivanje predstavlja jednu veliku misao. To je još
apstraktno, ali u isto vreme to je prva konkretnost, prvo jedinstvo
suprotnih odredaba. Te odredbe su na taj način u tome odnosu nemirne, u
njemu se nalazi princip života. Time je nadoknađen onaj nedostatak na
koji je ukazao Aristotel kod ranijih filozofa – nedostatak kretanja.
Samo to kretanje pak ovde je princip.

Veliko je to saznanje koje se zadobilo time što se uvidelo da su
biće i nebiće apstrakcije, koje su lišene istine, i da samo bivanje
predstavlja pravu istinu. Razum ih izoluje kao nešto istinito i što
važi. Naprotiv, um saznaje jedno u drugome, saznaje da se u jednome
nalazi njegovo drugo – tako se svemir, tj. ono što je apsolutno, mora
odrediti kao bivanje.

Spisi i izvori

Njegov način pisanja je težak, i u antici ga zovu Mračni, jer je
teško dopreti do njegove misli. Spis "O prirodi", od koga je približno
130 autentičnih fragmenata sačuvano, Heraklit se potrudio da što
nejasnije napiše kako bi mu mogli pristupiti samo sposobni ljudi i kako
ne bi bio lako preziran od prostog naroda. Pisao je sažeto i kratko.
Sokrat ga je pohvalio rekavši: "Sve što sam razumeo izvrsno je."
Originalan mislilac i njegove ideje su rezultat ličnog proučavanja
prirode i čoveka. O svim svojim istaknutim prethodnicima govori loše, s
jednim jedinim izuzetkom – Homera bi trebalo izbaciti sa spiska i
izbičevati. Izučavanje mnogih stvari ne uči razumu, inače bi tome
naučilo Hesioda i Pitagoru, kao i Ksenofana. Jedini izuzetak u njegovim
prekorima bio je Teutamos, jer je rekao da je većina ljudi loša.
Heraklit je govorio: "Pre valja gasiti drskost nego izbijanje vatre.",
"Ljudi moraju da se bore za zakone onako kao što se bore za gradske
bedeme". On napada i Efežane što su proterali njegovog prijatelja
Hermodora. On kaže da ba Efežani postupili kako treba kad bi svi pomrli,
a da nedoraslim ljudima ostave grad, zato što su proterali Hermodora,
najsvesnijeg među njima, govoreći: "Nećemo nikoga da trpimo da bude
najbolji, ili, ako takav čovek postoji neka, onda, ide bilo kud i neka
se druži s drugima". A kad su od njega zatražili da im napiše zakone, on
je taj njihov zahtev odbio zato što je država već bila u vlasti lošeg
ustava. On bi se povlačio u Artemidin hram i tamo bi s dečacima igrao
kocku. I kada bi Efežani stajali oko njega i posmatrali igru, on bi
rekao – "Šta se čudite, nevaljalci? Nije li bolje da radim to nego da
uzmem učešće u vašem javnom životu?"

Njegova izreka je: "Ja sam istražio samog sebe." Najmudriji čovek je
majmun kad se uporedi s Bogom, kao što je najlepši majmun ružan kad se
uporedi s čovekom. "Njegove reči su, kao i kod svih filozofa pre
Platona, poznate samo preko citata, koje su uglavnom navodili Platon i
Aristotel kako bi mogli da ih pobijaju. Kada pomislimo šta bi bilo s
bilo kojim od savremenih filozofa, kada bi bio poznat samo preko svojih
protivnika, postaje jasno koliko su predsokratovci bili vredni
divljenja, jer su čak i kroz veo zlobe, koji su širili njihovi
neprijatelji, još uvek veliki.

Gnoseologija

Čovek je za otkrivanje istine snabdeven sa dva oruđa – opažanjem
(percepcija) i razumom (logos). Opažanje je nepouzdano, a logos je
kriterijum istine. Oči i uši su loši svedoci ljudima koji imaju
barbarske duše. Heraklit kaže da je logos jedan za sve ljude, ali da oni
uprkos tome žive kao da za svakog od njih postoji poseban logos. Prema
načinu saznavanja logosa (istine), on smatra da nam ono što nam govore
čula može biti od pomoći kada zaključujemo o logosu ili zakonima
prirode.

Heraklit zakone prirode naziva i logosom prirode, pretpostavljajući
da ovi zakoni svedoče o razumu koji upravlja prirodom kao njen deo.
"Logos" je grčka reč čije je osnovno značenje "govor, jezik", ali koja
kroz upotrebu filozofa dobija i druga značenja. Njome se označava sve
što ulazi u proces saznavanja i razumevanja prirode. O razumu koji
upravlja prirodom govori se kao o logosu, ali se govori i da naša duša
sluša i poseduje logos onda kada razumeva prirodu. Nikad nije lako
razumeti prirodu, jer, kako Heraklit kaže: "Priroda voli da se skriva".
Ali je ipak moguće.

Herojski moral

Čovekova narav je njegova sudbina. Za Heraklita bi se moglo reći da
ceni moć koja se postiže vladanjem nad sobom, a prezire strasti koje
ljude odvlače od njihovih glavnih ambicija. On smatra da državom treba
da upravlja aristokratija uma i karaktera. Njegova etika i politika nose
klasnu obojenost. U etičkim i sociološkim pitanjima Heraklit
aristokratski govori o mnoštvu koje je nezasito kao stoka. Njegova
mržnja prema čovečanstvu dovela ga je do zaključka, da samo sila može da
prisili ljude da rade za sopstveno dobro; svaku životinju nagoni na
pašu bič. Jedan od sastavnih delova Heraklitove dijalektike i etike,
jeste učenje o relativnosti osobina i etičkih učenja (da ne znamo za
noć, ne bi znali ni za dan).

Oni koji se zločinom blate nastoji se čistiti novom krvlju
(krvlju–ubistvom, okaljan čovek se čistio tako da je sveštenik na
njegove ruke prolivao krv zaklane životinje). To je kao ako bi se neko,
ušavši u blato, blatom prao. Ako bi ga netko od ljudi video gde tako
radi smatrao bi ga ludim. I takvim se božjim kipovima mole kao kad bi
neko razgovarao sa zgradom ne imajući pojma što su bogovi i heroji.

Citati

* Ja sam proučio samog sebe.

* Protivno se udružuje i iz raznih tonova postaje najlepša harmonija i sve biva borbom.

* Ako poslušate ne mene, nego logos, mudro je priznavati da je sve jedno.

* Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je izneo kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima

* Bog je dan i noć, zima i leto, rat i mir, sitost i glad.

* Sve su stvari zamena za Vatru, i Vatra za sve stvari, kao što su robovi zamena za zlato i zlato za robove.

* Oči i uši su ljudima lažni svedoci ako su im duše barbarske.

* Mnogoznalost čoveka ne čini pametnim.

* Ovaj svet, isti za sve, nije stvorio nijedan bog i nijedan
čovek, nego je uvek bio, jeste i biće večna vatra koja se s merom pali i
s merom gasi.

* Mnogoznanje ne uči pameti, inače bi naučilo Hesioda i Pitagoru, Ksenofana i Hekateja.

* Većina je osrednjih, malo je onih koji vrede.

* Razumno misliti je najveća vrlina, a mudrost je istinu govoriti i raditi prema prirodi, slušajući je.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Heraklit und Demokrit

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:28 am

Leukip - Filozof

Život

Osnivač atomističke škole bio je Leukip (Leukippos). O njemu se malo
zna, a slavom ga je pretekao njegov učenik Demokrit, koji je ujedno
najznačajniji mislilac atomizma. Neki su čak tvrdili da Leukip uopće
nije postojao, no spominju ga Aristotel i Teofrast kao osnivača
atomističke filozofije. Nije moguće utvrditi kada je živio, ali sa
sigurnošću možemo reći jedino da je to bilo u V. stoljeću. Neki kažu da
je bio iz Eleje, neki iz Mileta, a neki iz Abdere. Frederick
Copleston[i] prihvaća da je bio milećanin, dok u mnogo svjedočanstava u
Dielsu[ii] nalazimo da je ipak iz Abdere. Potekao je iz elejske škole i
bio je Zenonov učenik, no nije zadržao njegovo učenje. Izgleda da je
«Veliki diakosmos», kasnije uvršten među Demokritove spise zapravo
njegovo djelo. Upravo u tome leži veliki problem, jer nikada ne možemo
sa sigurnošću odvojiti filozofiju Demokrita i Leukipa, i malo je
vjerojatno da ćemo ikada moći svako dijelo pripisati njegovom autoru.

Filozofija

Prema njihovom mišljenju u svijetu postoji beskonačan broj
nedjeljivih (a-tomos) jedinica i sve je sastavljeno od njih. Oni se ne
mogu opaziti osjetilima jer su previše mali. One su tvarno potpuno
jednake, ali ne posjeduju nikakav kvalitet osim čvrstoće. Po broju su
beskonačni i kreću se mehanički uzajamno uslijed guranja i sudaranja u
praznom prostoru koji ih potpuno okružuje.

«...Leukip je istovremeno tvrdio nestvarnost prostora i njegovo
postojanje, podrazumijevajući pod nestvarnošću netjelesnost.»[iii]

Grupiranjem tih atoma nastaju različite stvari. Smatrao je da je sve
beskrajno i sve se preobražava jedno u drugo , a svemir je sastavljen
od praznina i atoma. To su počela, a svjetovi koji od njih nastaju su
beskrajni.

Svijet je nastao od atoma koji se kreću neovisno od bilo kakvog uma,
slučajno i neprekidno i skupila su se na istom mjestu. Ona veća i teža
su se spustala prema dolje, a sitna, glatka i obla su se potiskivala
težim atomima i dizali prema gore. Kad su se zbili i međusobno
isprepleli stvorili su nebo. Iako su atomi iste prirode, ipak su
raznoliki. Oni koji su potisnuti prema gore su stvorili i materiju
zvijezda, kao i zrak i vatru. Kako se zrak zbog potiskivanja pretvarao u
vjetar obuhvatio je zvijezde i sačuvao njihovo sadašnje kružno
kretanje. Od težih tijela koja su se smjestila dolje nastala je Zemlja, a
kako je na Zemlji još bilo zatvoreno mnogo materije, ona se zbog
udaraca vjetrova i isparivanja zvijezda zgušćivala i stvarala vlažnu
supstanciju. Budući da je ona tekuća, spuštala se u šuplja mjesta. To je
voda.

Leukip i Demokrit nazivaju puninu, tj. atome bićem, a prazninu
nebićem i to uzimaju kao materijalni uzrok svega što postoji. Uzroci
svega su razlike među atomima, koje su oblik, red i položaj, tj. biće se
razlikuje mjerom, međusobnim dodirom i smjerom. «...mjera je oblik,
međusobni je dodir red, a smjer je položaj. Tako se A razlikuje od N
oblikom, AN od NA redom a I od _ položajem.»[iv]. Leukip kaže da je
praznina nebiće i ništa što je biće nije nebiće. Ali to nije jedno, nego
beskrajno mnoštvo tjelesa koja se spajajući ostvaraju postanak, a
rastavljajući propast. Ona djeluju ukoliko dolaze u međusobni dodir, pa
nisu jedno, jer od jednoga ne može nastati mnoštvo, kao i obrnuto.
Stvari se međusobno razlikuju po tjelesima od kojih su sastavljena i po
njihovu položaju i redu. Promjenom svoga sastava predmet može postati
potpuno drugačiji.

Uzrok zašto su prva tjelesa ili atomi nedjeljivi, prema Leukipu i
Demokritu, nije samo njihova nepromjenjivost već i sićušnost i činjenica
što nemaju dijelova. Oni su beskrajni po mnoštvu, a praznina po
veličini.

Nailazimo i na Leukipovo mišljenje da se fine čestice pokreću prema
gore i postaju vatra i zrak, a krupne čestice padaju prema dolje i
postaju voda i zemlja. Svijet nema duše i njime ne upravlja nikakva
vansvijetska, transcedentna sila, nego je sastavljen od atoma koji su
nerazumne prirode. Leukip smatra svijet propadljivim.

Za njega se duša sastoji od vatre, a atomi vatre imaju oblik kugle,
jer takvi oblici mogu najbolje prodirati u sve i sve stavljati u pokret
jer se i sami kreću. Također, smatraju da je duša ono što živim bićima
daje kretanje. Zato je i disanje granica života, jer zrak koji okružuje
Zemlju pritišće atome koji živim bićima pružaju kretanje, a udisanjem
ulaze drugi atomi iste vrste.

Demokrit kaže da je gledanje primanje slike onoga što se gleda, no
spominje se da i Leukip smatra da se osjet vida ostvaruje prodiranjem
sličica. Te slike su oblikom slične predmetu iz kojeg izbijaju i ulaze u
oči onoga koji gleda. Slično tome, slike u zrcalu nastaju zbog otpora
sličica koje polaze od nas pa se skupljaju na zrcalu.

Također, slažu se i u mišljenu da predmeti nisu zamjetljivi prema
prirodi, nego po mnijenju, tj. sve se zbiva po mišljenju, a ne prema
istini. Nije smatrao da je nužno pretpostaviti neku pokretnu silu, nije
tragao ni za kakvim prvim nepokretnim pokretačem, vječno kretanje atoma
smatra se dovoljnim. Sve se zbiva po nužnosti, a ona je sudbina, u svom
djelu O umu kaže: «Ništa ne nastaje nerazložno, nego sve s razlogom i po
nužnosti.»[v]. To se na prvi pogled može činiti u nesuglasnosti s
njegovim slučajnim kretanjem i sudaranjem atoma, ali ti se sudari
događaju zbog oblika atoma i njihovih nepravilnih putanja. Iz ovoga ne
treba zaključiti da Leukip kretanje atoma pripisuje slučaju, nego
jednostavno, kod ranih kozmologa, vječno kretanje ne zahtijeva
objašnjenje.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:29 am

Tales (Talet, Thales)

Za Talesa
se smatra da je bio prvi od sedmorice mudraca (po Platonovom spisu
"Protagora") i on je prvi kojem je dodeljen naziv mudrac (ho sofos), ali
tek posmrtno. On je rodjen oko 624 g.p.n.e. a živeo je do oko 546
g.p.n.e. Tales potiče iz maloazijskog grada Mileta. Po Herodotu, Durisu i
Demokritu, Talesov otac se zvao Heksamija, a majka Kleobulina; pripadao
je porodici Telida, koji su bili Feničani. Ne zna se da li je Tales
išta pisao, a ako i jeste, njegovi tekstovi su zasigurno izgubljeni.
Podatke o Talesu imamo iz tekstova učenih ljudi koji su živeli posle
Talesa. To su Herodotovi, Hjeronimusovi, Plutarhovi, Platonovi,
Aristotelovi, Plinijevi i Proklusovi tekstovi. Koliko su ovi tekstovi
verodostojni ne možemo znati, no po njima se Tales pokazuje kao izuzetno
dovitljiv čovek.

Tales je bio veoma svestran čovek. Bavio se matematikom,
astronomijom, geometrijom, politikom, bio je hidrotehničar i nautički
inženjer, trgovac i filozof - mada taj naziv još tada nije bio
upotrebljavan. Po Demetriju iz Falerona (delo "Spisak arhonata") Tales
je došao sa Nilejem iz Fenikije. Međutim, većina pisaca tvrdi da je
Tales rođeni Milećanin.

Aristotel u svom poznatom delu "Metafizika" kaže: "Tales, osnivač
ove vrste filozofije, kaže da je voda početak svemu; on je bez sumnje
došao do ovog verovanja zapažajući da se stvari hrane vlagom i da iz nje
proističe i od nje živi i sama toplota." Iz ovog se vidi da je
Aristotel Talesa smatrao za prvog filozofa. Homer je isto došao do
zaključka da iz vode sve nastaje, još pre Talesa, ali je Aristotel
smatrao da je on do toga došao pesničkim zanosom, a ne kao Tales
posmatranjem i logičkim razmišljanjem.

Ako je i bio genijalan praktičar ("Arist. Polit. I 11, 1259-6"), on
se jedini od sedmorice mudraca u svom razmišljanju uzdigao iznad sfere
obične koristi ("Plut. Sol. 3") i tako postao ne samo neposredni osnivač
jonske nauke i filosofije nego i posredni tvorac nauke i filosofije
uopšte. Otklanjajući sve mitološke i teološke činioce, a uvodeći
prirodnu uzročnost i posledičnost, on je prvi na racionalan način učinio
pokušaj da prirodu (φúσιν) objasni prirodnim putem. Posmatrajući
pojedine predmete, pojave i procese u prirodi, organskoj i anorganskoj,
on je nalazio promenu, a u toj promeni našao nešto nepromanljivo, iz
čega sve proizilazi i u šta se sve razrešava, a to je voda. Kao
praosnovu svega on je , dakle, uzeo materiju koja se može empirijski
proveravati, i voda je za njega ne samoopšta prapodloga života nego i
apsolutni kosmički princip. Voda se očevidno menja u paru, sneg, led;
tako da od vode postaje i sve drugo i pretvara se natrag u vodu.

F. Niče o Talesu kao prvom filozofu i njegovom stavu da je voda
počelo svih stvari kaže: "Čini se da grčka filozofija započinje s jednom
apsurdnom idejom, sa stavom da je voda počelo i majčinsko krilo svih
stvari. Da li je odista potrebno zastati tu i uozbiljiti se! Jeste i to
iz tri razloga: prvo zato što taj stav kazuje nešto o počelu stvari;
drugo, zato što to on čini bez slike i bajke, i najzad - treće - zato
što je u njemu, premda u stanju učahurenja, sadržana misao: sve je
Jedno. Prvopomenuti razlog još uvek ostavlja Talesa u društvu
religioznih i sujevernih ljudi, drugi ga, međutim, izdvaja iz tog
društva i pokazuje nam ga kao prirodnjaka, ali na osnovu trećeg razloga
Tales slovi kao prvi grčki filozof. Da je on rekao: "Zemlja nastaje iz
vode", mi bi tada imali jednu naučnu hipotezu, lažnu ali ipak teško
opovrgljivu."

Tales se pokazuje kao izuzetno dovitljiv čovek kada je lidijskom
kralju Krezu pokazao kako da prevede svoju vojsku preko reke Halis na
kojoj nema mostova; zatim kao politički dalekovid savetnik koji je
ujedinio gradove Jonije, kao snalažljiv čovek koji zna kako da se
obogati, kao istraživač koji u Egiptu traga za uzrocima konstantnih
poplava Nila, kao vrstan poznavalac mora koji je napisao knjigu o
navigaciji, kao matematičar koji je udario temelje osnovama geometrije i
izmerio visine čuvenih piramida; zatim kao poznavalac zvezda koji je
predvideo pomračenje Sunca i kao filozof i mudar čovek koga krase izreke
poput: "Teško je poznavati samoga sebe" i "Smrt se ni po čemu ne
razlikuje od života". Kako je ovaj, po svemu sudeći, veliki mislilac
razmišljao i gde je stekao svoje znanje iz geometrije vidi se iz onoga
što je napisao Proklus, poslednji veliki grčki filozof koji je živeo oko
450 g.n.e.:"Tales je prvo otišao u Egipat i odatle doneo
"zemljomerstvo" (grc.geometria) u Heladu. Sam je otkrio mnoge
zakonitosti, i upoznao svoje naslednike sa njima. Njegov metod rešavanja
problema je predstavljao generalizaciju u nekim slučajevima, a bio je
više jednostavna analiza i opservacija u drugim slučajevima." Od svih
gorenavedenih pripisanih mu zasluga izdvojićemo tri: kako je Tales
izmerio visinu piramida, njegovo predviđanje pomračenja Sunca i otkrića
iz geometrije koja mu se pripisuju. Hjeronimus kaže da je Tales uspeo da
izmeri visinu piramida posmatrajući dužinu njihovih senki u trenutku
kada su naše senke jednake našoj visini. Sličan iskaz daje i Plinije:
"Tales je otkrio kako da dobije visinu piramida i drugih sličnih
objekata tako što je merio senku objekta u vremenu kada su telo i
njegova senka jednaki po dužini." Ovi iskazi izgleda ne pokazuju neko
geometrijsko znanje, već jednostavno iskustvenu opservaciju da u
trenutku kada dužina senke nekog objekta postane istovetna njegovoj
visini, tada lako možemo utvrditi visinu tog objekta. Plutarh međutim
kazuje ovu priču u jednoj drugoj formi, koja ako je tačna, pokazuje da
je Tales bio blizu otkrića ideje sličnih trouglova: "...bez muke ili
pomoći nekog instrumenta on bi jednostavno postavio štap na kraj senke
koju je stvarala piramida, i tako stvorivši dva trougla usled sunčevih
zraka, je pokazao da je piramida prema štapu u istom odnosu kao što je
senka piramide prema senci štapa." Svoju mudrost Tales je još dokazao
odredivši kada će se desiti i pomračenje Sunca (koje se po modernim
izračunavanjima dogodilo 28. maja 585 g.p.n.e.). Talesovo predviđanje
pomračenja Sunca se utoliko čini težim ukoliko znamo činjenicu da je u
to doba bio dobro znan ciklus od 19 godina za pomračenja Meseca, ali ne i
ciklus za pomračenje Sunca s obzirom da su pomračenja Sunca bila
vidljiva sa različitih mesta na Zemlji. Nažalost nije ostalo zapisano na
koji način je Tales to predvideo, ali je Herodot o ovom događaju
zapisao: "...dan se iznenada pretvorio u noć. Ovaj događaj je predvideo
Tales Milećanin, koji je upozorio Jonjane na ovo pomračenje, odredivši
tačnu godinu u kojoj se isto i dogodilo..."

Po Bertrandu Raselu: "Miletska škola je značajna ne po onome što je
postigla, nego po onome što je pokušala... Pitanja koja su oni
postavljali bila su dobra pitanja, i njihova snaga inspirisala je
kasnije istraživače."

Karl Segan u svojoj knjizi "Kosmos" kaže: "Prvi jonjanski naučnik
bio je Tales iz Mileta, grada u Maloj Aziji, koji je od ostrva Samosa
razdvojen samo malim moreuzom. Putovao je u Egipat i bio je upućen u
znanje Vavilona... Postoji očigledna neprekidna nit intelektualnog
preduzetništva od Talesa, preko Euklida, pa do onog trenutka kada je
Isak Njutn 1663. godine kupio na staurbridžskom vašaru Elemente
geometrije- čin koji će dati krila modernoj nauci i tehnologiji. "

TALESOVE TEOREME

Tales je poznat po tome što se smatra prvim Helenom koji je izlagao i
dokazao teoreme, te stoga i ocem helenske matematike. Pripisuje mu se
sledećih 5 teorema:

1. Prečnik polovi krug

2. Uglovi na osnovici jednakokrakog trougla su jednaki

3. Naspramni uglovi koje formiraju dve prave koje se seku su jednaki

4. Ugao upisan u polukrug je prav

5. Trougao je određen jednom stranicom i uglovima naleglim na nju

Iako mnogi navode da je Tales prvi dokazivao teoreme, prilično je
sigurno da nije koristio strogi logički način dokazivanja viđen kasnije u
Elementima već prvenstveno crtežima u pesku koristeći očiglednost kao
najjači argument. Da li je pored dokaza sa slike postojao i izvestan
stepen dedukcije ostaje da sumnjamo, ali u njegov uticaj na sledeće
generacije se ne može sumnjati.

Interesantno je na kraju reći i to da o Talesu istovremeno postoje
dve priče koje ga karakterišu i kao praktičnog čoveka i sanjalicu.
Aristotel nam, na primer, daje priču po kojoj je Tales iskoristio svoje
znanje da zaključi da će sledeće sezone masline bogato roditi te je
kupio sve prese za ceđenje maslina i silno se obogatio. Platon nam, sa
druge strane, priča priču o tome kako je jedne noći Tales hodajući
posmatrao zvezde i upao u jarak. Jedna sluškinja ga je izvukla iz jarka
sa rečimačekuješ da shvatiš šta se zbiva na nebu ako ne vidiš ni ono što
ti je pod nogama." Ako nas sanjarenje vuče ka velikim neistraženim
prostrastranstvima, a razum ih nam čini bližim, kao što je slučaj hteo
sa Talesom onda je možda to ono što treba ljudima i danas-malo više
razuma i malo više sanjarenja." Za ovo ga je Hegel kasnije opravdao kad
je rekao da onaj koji ne gleda u zvezde neće imati priliku upasti u
šanac.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:30 am

Johann Sebastian Bach

Johan
Sebastijan Bah (nemački: Johann Sebastian Bach; Eisenak 21.3. 1685. -
Leipzig 28.7. 1750.) bio je nemački kompozitor i orguljaš baroknog
perioda i smatra se jednim od najboljih kompozitora svih vremena.

Portret Johana Sebastijana Baha - Slikar, Elias Gotlob Hausman.

Bah je imao velikog uticaja na evropske muzičare, od Wolfgang
Amadeus Mozarta do Šunberga. Bah je pripadao jednoj od najuspešnijih
muzičkih porodica u istoriji. Tokom 200 godina, porodica je proizvela
desetine važnih muzičara i kompozitora.Bahov otac, Johan Ambrosius Bah,
je bio gradski svirač u Eisenaku, posao koji je zahtijevao da priređuje
sve necrkvene muzičke događaje u gradu i da, po zahtjevu crkvenog
orguljaša, učestvuje u crkvenoj muzici. Članovi njegove bliže rodbine su
također imali muzičke poslove, poput crkvenih orguljaša i skladatelja. U
doba kad se smatralo da bi sin morao pomoći svome ocu u radu, možemo
pretpostaviti da je J. S. Bah počeo da imitira muziku i svira razne
instrumente kad je bio vrlo mlad.

Bahova majka umire dok je Bah dječak, a njegov otac je umire kada je
J. S. Bah imao samo devet godina. Nakon smrti oca, Bah preseljava kod
njegovog starijeg brata Johann Christian Bacha, crkvenog orguljaša u
Ohrdrufu u Njemačkoj. Dok je živio u kući njegovog brata, Bah nastavlja
kopirati, učiti, i svirati muziku. U Ohrdrufu, Bah također uči kako da
pravi orgulje. Orgulje u Ohrdrufskoj crkvi je trebalo održavati i
popravljati, i Bah često biva poslan da popravlja razne dijelove.
Crkvene orgulje su u tom dobu najsloženiji uređaj u evropskom gradu. Ovo
iskustvo poznavanja orgulja je bilo jedinstveno, i Bah je bez problema
mogao razgovarati sa graditeljima i sviračima orgulja.

Mladi Bach

Tokom školovanja, Bahova radoznalost ga tjera da nađe čuvene
orguljaše Njemačke, poput Georg Bohma, Dietrich Buxtehudea, i Johann
Adam Reinkena, češto putujući daleko da bi ih čuo dok sviraju. Rad
Nikolasa Bruhnsa je također imao utjecaj na Baha. Nedugo nakon završetka
škole, (Bah je završio školu latinskog jezika kad je imao 18 godina,
izrazit uspjeh u to doba a naročito uzevši u ozbir da je Bah bio prvi
član svoje porodice koji je završio školovanje) Bah je prihvatio posao
orguljaša u Amstadtu 1703. godine. Vjerovatno osjeća tjeskobu u malom
gradu i počinje da traži posao drugdje. Zbog njegove vještine, uskoro mu
je biva ponuđena bolja pozicija u Muhlhausenu. Neke od Bahovih
najranijih skladbi bivaju napisane u ovo vrijeme, ali veliki broj
skladbi koje je Bah napisao u ovom periodu su danas izgubljene.Još
uvijek nezadovoljan sa poslom, 1708. godine Bah prihvata novu poziciju
kao dvorski orguljaš i koncertni majstor u Vejmaru. Ovdje mu je pružena
mogućnost da ne samo svira orgulje nego da komponira i svira
raznovrsniji repertoar koncertne muzike sa vojvodskim ansablom. U ovom
razdoblju nastaju djela kontrapunktalne muzike, od kojih je najpoznatiji
Dobro uštimani klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po
dva za svaki dur i mol. Osim monumentalnosti samih skladbi, po prvi put
su na ovaj način upotrijebljeni svi muzički tonaliteti, a djelo je,
kako sam naslov kaže, bilo izvodivo isključivo na precizno podešenom
instrumentu.

Također u Vejmaru nastaje Orgelbuchlein - mala knjiga skladbi za
orgulje, uglavnom tradicionalnih luteranskih himni, koje Bah harmonizira
i priređuje na način koristan učenicima. Ovaj nezavršen rad predstavlja
dvije važne teme Bahove zbirke: Prvo, njegovu posvetu učenju, i drugo
njegovu sklonost luteranskim himnama kao izvor nadahnuća. Bahova posveta
učenju je naročito značajna. Rijetki su bili slučajevi u Bahovom životu
kada nije imao učenika na obuci, a uvijek je bilo privatnih učenika u
njegovoj kući, poput Johana Friedrika Agrikola. I dan danas, učenici
skoro svakog instrumenta nailaze na Bahove rane skladbe, a često se
sreću s njima kroz cijelu karijeru.

Osjećajući povečavanje političke napetosti u vojvodskom dvoru u
Vejmaru, Bah ponovo počinje da traži posao u skladu sa njegovim muzičkim
interesima. 1717., preuzma novu službu i prelazi u Kofen gdje, također,
vodi dvorsku kapelu princa Leopold od Anhalt-Kofena, koji je i sam bio
muzičar. Većina skladbi iz ovog razdoblja su svjetovne (Brandeburški
koncerti, svita za čelo, sonate i partiture za violinu, te orkestralne
svite), obzirom da je princ bio kalvinist, te se u službama nije
koristila muzika u jednakoj mjeri kao u luteranskim crkvama.

Godine 1723. Bah prelazi u Leipzig, gdje biva imenovan kantorom u
crkvi sv. Tome i gradskim muzičkim direktorom. Na ovim je službama ostao
do kraja života. Posao je zahtijevao da ne samo uči učenike škole sv.
Tome pjevanju, nego da i svake sedmice sklada kantatu, koja bi se
izvodila nedeljom. Ovdje je napisao neke od najboljih skladbi. Većine
kantata iz ovog doba razjašnjavaju nedeljna čitanja biblije za sedmicu
tokom koje su bile napisane. Neke kantate su bile napisane na osnovu
uobičajnih crkvenih himni, poput Wachet auf! Ruft uns die Stimme and Nun
komm, der Heiden Heiland.

Za veće blagdane, kao što su Božić, Veliki petak, ili Uskrs, Bah je
pisao naročito nadarene kantate, kao npr. Magnificat za Božić, Muka po
Mateju za Veliki petak itd. Ove su skladbe često zahtijevale
sudjeolvanje svih glazbenika u gradu. Opseg i značaj Bahovih sakralnih
skladbi donio mu je naslov petog evanđelista u Njemačkoj.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bah je
1707. godine oženio svoju drugu rodicu, Mariju Barbaru Bah. Imali su 7
djece, od čega je 4 doživjelo odraslu dob. Malo se zna o Mariji Barbari.
Umrla je iznenada 7. jula 1720. godine dok je Bah putovao sa princom
Leopoldom.

Dok je živio u Kofenu, Bah ženi mladu sopranisticu Anu Magdalenu
Vilke. Unatoč starosnoj razlici (Ana je bila mlađa 17. godina), par je
imao sretan brak. Ana je podržava Bahovo skladanje dok on pomagaže Ani
sa njenim pjevanjem. Imali su 13 djece.

Sva Bahova djeca su bila muzično nadarena. Njegovi sinovi Vilhelm
Friedemann Bach, Johann Gotfried Bernhard Bach, Johann Cristoph
Friederick Bach, Johan Christian Bach, i Carl Philipp Emanuel Bach, svi
postaju istaknuti muzičari. Od njih, Karl Filip Emanuel Bah biva
najpoznatiji. Uprkos prepreka koje su stojale na putu ženama koje su
htjele imati profesionalne karijere, sve Bahove kćeri su vjerovatno
pjevale, i možda čak i svirale, u ansamblima njihovog oca. Jedina udata
Bahova kćer je Elizabet Đuliana Frederika, čiji je muž bio Bahov učenik
Johan Kristof Altnikol. Većina Bahove muzike koja je sačuvana do danas
je sačuvana zahvaljujući njegovoj djeci, koji su sačuvali mnogo toga što
je K. F. E. Bah nazvao "stari Bah arhiv" poslje smrti njihovog oca.

Tokom boravka u Leipzigu, Bah održava dobre odnose s profesorima
tamošnjeg fakulteta, koji pišu tekstove za kantate i također bivaju
kumovi njegovoj djeci. Bah je također bio u kontaktu sa mnogim
muzičarima iz cijele Njemačke. Često ga posjećuje Georg Philipp
Telemann, koji je bio kum K. F. E. Baha, i vjerovatno su se i često
dopisuju.Obzirom da je tokom 1720ih, skladajući kantate, prikupio
opsežan repertoar sakralne muzike, Bahu se kasnije pruža mogućnost da se
posveti svjetovnoj, vokalnoj, i istrumentalnoj muzici. Mnogi kasniji
radovi su bile suradnje sa Leipzigovim collegium musicum, ali neki su
bili sve više introspektivna i apstraktna remek dijela koja
predstavljaju vrhunac Bahove umjetnosti. Ovi obrazovani radovi počinju
sa četiri volumena njegovog Clavier-Ubung ("Klavirska vježba"), skupa
klavijaturskih radova napisanih da nadahnu orguljaše i ljubitelje muzike
te sadržavaju 6 Partitura za klavir (Vol. I), italijanski končerto,
Francusku uvertiru (Vol. II), i Goldberg varijacije (Vol. IV).

Tokom susreta s kraljem Friedrikom II. Pruskim u Potsdamu, kralj
zadaje temu koja je Bahu trebala poslužiti kao temelj za šesteroglasnu
fugu. Rezultat je bila "Musikallische Opfer" koja sadržava niz fuga i
kanona na zadanu "kraljevsku temu". Bah je kasnije skladao i 14 fuga
(kontrapunkta) na vlastitu temu. Ove skladbe, poznate kao "Die Kunst der
Fuge" - Umjetnost fuge, sadrže neke od najsloženijih fuga ikad
napisanih, i općenito se smatraju najznačajnijim kontrapunktalnim djelom
ikada napisanim. U kasnijem životu i nakon njegove smrti, Bahov ugled
kao skladitelja opada: smatralo se je da su njegova djela staromodna u
usporedbi sa nadolazećim klasičnim stilom. Međutim, nije bio
zaboravljen. Bah je bio pamćen kao svirač i učitelj, i kao otac njegove
djece (Naročito K. F. E. Baha). U ovom periodu, njegove najcijenjene
skladbe su njegova djela za klavir. Mnogi su još uvijek bili svjesni
njegove vještine s klavijaturom, posebno Mocart i Betoven. Predanje
glasi da je Mozart, u posjeti Tomasschule u Leipzigu nakon slušanja
Bahovog djela izjavio "Napokon, nešto iz čega se može učiti!". Betoven
je također bio ljubitelj Bahove muzike i rekao je da je Bah "Izvorni
otac harmonije".

Preporod Bahovog ugleda u javnosti djelom biva ponukan Johan
Nikolaus Forkelovim životpisom iz 1802. godine. Gete je upoznao Bahova
dijela relativno kasno u životu, slušajući nekoliko predstava
klavijaturnih i zborskih dijela 1814. i 1815. godine. U pismu iz 1827.
godine Gete je poredio slušanje Bahove muzike slušanju "vječne harmonije
u razgovoru sa sobom". Ipak, Feliks Mendelssohn je uradio najviše na
obnovi Bahovog ugleda sa preformansom " Muke po Mateju " 1829. godine u
Berlinu. Mendelsohnovo potpomaganje Baha i rast skladiteljeve reputacije
su nastavljeni u narednim godinama. Bach Gesellschaft (Bah udruženje)
se osniva 1850. godine za promicanje Bahovih djela i u sljedećih pola
stoljeća udruženje objaviljuje sveobuhvatno izdanje Bahovih skladbi.

Nakon toga Bahova reputacija ostaje vrlo pozitivna. Tokom 20.
stoljeća proces priznanja muzičke, i pedagoške, vrijednosti nekih
Bahovih dijela je nastavljen. Bahov doprinos muzici, ili kako je njegov
učenik Lorenz Kristof Mizler rekao "muzička znanost", često se poredi s
genijima poput Vilijama Šekspira u književnosti i Isaka Njutna u fizici.

Uočljivo je značenje Bahovih skladbi u početnom obrazovanju
muzičara, osobito danas, i uistinu Bah kao fizikalnija varijanta
duhovnosti, ima bolji pristup mladim muzičarima, nego što bi taj efekat
učinile čak mnogo duhovnije skladbe poput djela Marc-Antoine
Charpentier, ali I Claudio Monteverdi –a. Šarpantje je spor, umjeren,
dovoljan, milostiv, produhovan, vječan, dok Bah ima odlike fizikalnosti,
omnipotencije, pravde, Božje svemoći. Muzika Bahovog suvremenika Georg
Friedrich Händela – je muzika sretnog raspoloženja, za proslave I
veselje.Bah i Georg Friedrich Händel, koji su rođeni u istoj 1685-oj
godini, nikada se nisu sreli, a Bah je izjavio, da je Hendl jedina osoba
koju bi pre smrti htio vidjeti, I da je Hendl jedina osoba koja bi On
htio biti – kad ne bi bio BAH

[You must be registered and logged in to see this image.]

BWV sustav

* Lista kompozicija Johann Sebastian Bacha

Johan Sebastijan Bahova djela su indeksirani BWV brojevima. BWV je
skračenica za Bach Werke Verzeichnis. Katalog, objavljen 1950. godine,
je sastavio Volfgang Šmajder i BWV sustav se ponekad zove Šmajderov
sustav. Staromodan sustav upotrebljava S umjesto BWV za Šmajder.

Ovaj katalog je organiziran tematski umjesto hronološki:

* BWV 1-222 - Kantate

* BWV 225-248 - Velika zborska djela: Moteti, Mise , Magnifikati, Oratoriji

* BWV 250-524 - Zborska djela i svjetovne pjesme : Korali ,Arije, Pjesme

* BWV 525-748 - Djela za orgulje

* BWV 772-994 - Djela za klavir i čembalo

* BWV 995-1000 - Djela za lutnju

* BWV 1001-1040 - Kamerna muzika

* BWV 1040-1071 - Orkestralna muzika - Koncerti, Uvertire , Simfonije

* BWV 1072-1126 - Kanoni i fuge

Tokom sastavljanja sustava, Šmajder je upotrebljavao Bach
Gesellschaft Ausgabe, sveobuhvatno izdanje skladiteljovih djela
napravljeno između 1850. i 1905. godine.

Audiotorijum

* BWV147 Jesus bleibet meine Freude - coral – midi

* BWV156 Stojim jednom nogom u grobu - Simfonia – midi

* BWV538 Toccata in D minor ‘’Dorian’’ – midi

* BWV561 Fantasie und Fugue – midi

* BWV565 Toccata und Fugue in D minor – midi

* BWV582 Passacaglia und Fugue – midi

* BWV590 Pastorala – midi

* BWV639 Ich ruf zu dir Herr Jesu Christ – midi

* BWV641 Wenn wir in hochsten Noten sein – midi

* BWV659 Nun komm der Heiden Heiland – midi

* BWV833 Prelude und Partita – midi

* BWV851 Prelude und Fugue – midi

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:31 am

[You must be registered and logged in to see this image.]
Isaac Newton
Isaac
Newton bio je engleski fizičar, matematičar i astronom. Rodio je se 4.
siječnja 1643. godine u mjestu Woolsthorpe. Zanimljivo je da je Newton
skoro umro na porodu. Njegova se majka uskoro preudala stoga je o malom
Isaacu skrbila baka. Srednju školu završio je u gradiću Grenthem, Iz
srednje škole nosi i uspomenu da svoja prva dva fizička okršaja. U prvom
je Newton dobio batine od nekog nasilnika, ali je zato u drugoj brobi
Newton nasilnika „stručno“ pretukao i natrljao mu nos o crkveni zid.
Zahvaljujući to me, jednako kao i svome znanju, ubrzo je postao „glavna
faca“ u školi. Iz tih godina potječe i njegova prva ljubav, prema
gospođici Story, pastorki ljekarnika kod kojega je stanovao.

Po završetku škole, po preporuci svoga ujaka upisuje se na Cambridge
kao najsiromašnij student. Sveučilište je rangiralo svoje studente.
Newton je u samom početku bio posljednji na rang listi, ali se s
vremenom talentom i znanjen izdvojio i nametnuo. Nakon završetka studija
odmah je dobio mjesto profesora na istom fakultetu na kojem je
studirao.

U periodu od 1664. do 1666. Londonom je harala kuga pa se Newton
mogao na miru udubiti u svoje zamisli vezane za mehaniku i dinamiku i
tako postaviti temelje svom životnom djelu. Tih je godina radio tako
intezivno da se skoro razbolio. Nakon što je kuga minula Newton se
vratio u Cambridge gdje je 1669. na mjestu profesora matematike
naslijedio svog učitelja Isaaca Barrowa. U Kraljevsku akademiju primljen
je na osnovu refraktorskog teleskopa kojim je promatrao Jupiterove
satelite. Teleskop je izradio potpuno sam pokazavši tako savršeno
poznavanje složenih tehnoloških postupaka od kojih je najteže bilo
brušenje stalka.

Newton je žudio otkriti ono što se zove materia prima (prvobitna
materija), kako bi na taj način imao „sve“. Nije se zadovoljavao samo
objašnjavanjem ustrojstva svijeta jer je priznavao vrhovnog tvorca na
svoj protestantski način. Od prvog dana stvaranja žudio je za samim
stvaranjem, za mijenjanjem kako bi mogao reći da je otkrio sve.
„Hypotheses non fingo“ („Ne izmišljaj hipoteze“) bijaše njegova čuvena
deviza koji nije napuštao do kraja života. Za sve je tražio logična
objašnjenja u eksperimentu. Newtonova tajanstvenost, šutnja i strpljiv
rad mogli su imati i kobne posljedice po njegov život kada se 1690.
zapalio njegov radni kabinet, odnosno rukopisi na njegovom radnom stolu.
U tom besmislenom požaru koji je čini se izazvala mačka oborivši
svijeću izgorili su Newtonovi radovi vezani uz kemiju i knjiga o
prelamanju svjetlosti. U tim rukopisima nalazili su se i ogledi kojima
se Newton bavio 20 godina, ogroman materijal kakav nije bilo moguće
više prikupiti, pa je razumljiv njegov očaj nad prizorom uništenog
truda. Tri godine bio je na opasnom putu ludila s trenucima potpune
neuračunljivosti ali se ipak izvukao iz takvog stanja.

Newton je poznat po tome što je na zaključak o sili gravitacije
došao tako što je vidio jabuku kako pada sa stabla. Po Newtonu se zove
mjerna jedinica za silu njutn (N). Postoje tri Newtonova zakona:

1. Zakon inercije

2. Zakon dinamike

3. Zakon akcije i reakcije

Otkrio je i takozvani infinitezimalni račun. Infinitezimalni račun
je račun s beskonačno malim veličinama (obuvaća diferencijalni i
integralni račun). Bio je čovjek duha, zaboravaljo je na hranu i san
kada je radio. Probudivši se dugo je sjedio u noćnoj košulji na ivici
kreveta i razmišljao. Smatrao je kako nakon sna mozak najbolje radi,
oslobođen zagađenja. Newton je mnogo godina bio i zastupnik u britanskom
parlamentu gdje je uporno šutio osim u nekoliko iznimnih slučajeva kada
je digao svoj glas u korist autonomnosti znanosti i Cambridgea. Njegova
slava bila je tolika da se preko njegovih riječi nije moglo lako preći.
Njegovo grandiozno djelo Matematički principi prirodne filozofije
(Philosophiae nautralis principa mathematica) izmijenilo je pogled na
svijet, a mnogi znanstvenici citirali su ga kao Bibliju. Počasti koje su
mu iskazivane nije doživio nijedan Englez prije njega. Proživio je 84
godine, uglavnom u dobrom zdravlju. Izgubio je samo jedan zub, a od
napornog gledanja u Mjesec oslabio mu je vid. Preminuo je 31. ožujka
1727. u Londonu. Iza Newtona ostale su brojne, još poptuno neistražene,
bilježnice s tisućama kemijskih recepata.

Otkrića i izumi

•Izumio: refraktorski teleskop

•Njegova vlastita izreka: “Ne izmišljaj hipoteze”

•Zakoni: 1. Zakon inercije

2. Zakon dinamike

3. Zakon akcije i reakcije

•Otkrića: Infinitezimalni račun

Priznanja i nagrade

• Primljen u Kraljevsku akademiju

•Zastupnik u britanskom parlamentu

•Počasti iskazivane njemu za života, nije doživio niti jedan Englez prije njega

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:31 am

Albert Einstein‎
Albert
Einstein, fizički teoretičar, rođen je 1879. u Ulm, Wurelembergu u
Njemačkoj, ali već iduće godine obitelj mu se preselila u Muenchen gdje
su njegov otac Hermann i stric Jakob osnovali malu električarsku
radionicu. 1894. godine očev posao je propao i obitelj se preselila u
Milano. Njegova obitelj željela je da Albert završi školu u Muenchenu,
međutim njemu se nije sviđala tamošnja čvrsta stega i on je napustio
gimnaziju i pridružio se obitelji u Milanu. Kasnije je završio
školovanje u Zurichu i 1900.godine diplomirao na uglednoj Tehničkoj.
Dvije godine nakon diplomiranja konačno se zaposlio kao pripravnik u
Švicarskom patentnom zavodu u Bernu i dok je radio tamo objavio je,
1905. godine, tri rada koja su ga učinila jednim od najvećih svjetskih
znanstvenika i zadužila cjelokupnu znanost. U svojem djelu objasnio je
Brownovo kretanje i fotoelektrični efekt, a doprinio je i teoriji
atomskog spektra, te formulirao opću i specijalnu teoriju relativnosti.

Einstein je svojim teorijama relativnosti zbacio dvije apsolutne
istine devetnaestoga stoljeća: apsolutno mirovanje i apsolutno vrijeme.
Pojednostavljeno rečeno, on je rekao da zakoni fizike trebaju izgledati
isto svim promatračima u slobodnom gibanju. Znači, svaki promatrač ima
svoje vlastitio vrijeme i njihova vremena se poklapaju jedino ako su oni
u stanju mirovanja jedan u odnosu na drugoga. Izveden je zanimljiv
pokus koji je potvrdio Einsteinovu teoriju o vlastitom vremenu. U dva
zrakoplova postavljene su vrlo točne ure i jedan zrakoplov letio je na
istok, a drugi na zapad. Kasnijim pogledom na ure utvrđeno je da postoji
mala razlika između vremena koja su one pokazivale. Dakle, ako želite
živjeti duže, trebate letjeti na istok. Druga značajna posljedica
teorije relativnosti je definiranje odnosa između mase i energije.
Budući da je, prema Einsteinu, brzina svjetlosti jednaka za sve
promatrače, ništa se ne može gibati brže od svjetlosti. Zašto?
Povećavajući energiju da nešto ubrzamo, masa također raste, što otežava
daljnje ubrzavanje. Kada bi željeli ubrzati neku česticu do brzine
svjetlosti trebali bi beskonačnu količinu energije. To nas dovodi do
najpoznatije Einsteinove relacije E=mc2, vjerojatno jedine fizikalne
jednadžbe koju možemo pronaći i na uličnim grafitima. Teorija
relativnosti također je pridonijela razvitku nuklearnih istraživanja i
na nagovor skupine znanstvenika, 1939. godine Einstein pridodaje svoj
potpis na pismo upućeno predsjedniku Rooseveltu u kojem se tražilo da
SAD započne projekt nuklearnih istraživanja. Iz toga je nastao glasoviti
projekt Manhattan, tj. projekt izrade atomske bombe. Mnogi su
optuživali Einsteina zbog kasnijih posljedica nastalih upotrebom
atomskih bombi, jer je on otkrio vezu između mase i energije, međutim
Einstein nije sudjelovao u projektu Manhattan i ovakva upotreba njegovih
otkrića ga je užasnula.

Nakon 1905. godine Einsteinu je rastao znanstveni ugled i 1909. godine ponuđeno mu je mjesto

na Sveučilištu u Zurichu. Dvije godine kasnije prešao je na Njemačko
sveučilište u Pragu, ali se vratio u Zurich, i to na ETH. Unatoč već
rasprostranjenom antisemitizmu, Einstein je bio akademska zvijezda i
dobivao je ponude iz Beča i Utrechta, ali je konačno prihvatio položaj
istraživača na Pruskoj akademiji znanosti u Berlinu, jer tamo nije
trebao držati predavanja. U travnju 1914. preselio se u Berlin zajedno
sa suprugom i dva sina. Brak mu je već neko vrijeme bio u krizi i uskoro
je uslijedio razvod između njega i njegove prve žene. Einstein se
kasnije, nakon rata, ponovno oženio, i to svojom rođakinjom Elsom koj je
živjela u Berlinu. Prva teorija relativnosti koju je razvio Einstein
imala je neke probleme, od kojih je najveći taj da se nije slagala sa
Newtonovim zakonom gravitacije. Einstein je uskoro zaključio da je
glavni problem taj, što se geometrija prostorvremena smatrala ravnom, a
zapravo je zakrivljena. Masa i energija, dakle, zakrivljuju
prostorvrijeme. Ta teorija je potvrđena u zapadnoj Africi, kada je
skupina britanskih istraživača zabilježila, teroijom predviđeno,
savijanje svjetlosti jedne zvijezde koja se nalazila blizu Sunca za
vrijeme pomrčine. Ova nova teorija koja je uključivala gravitaciju i
zakrivljeno prostorvrijeme nazvana je općom teorijom relativnosti, a
stara teorija nastala ranije, nazvana je specijalnom teorijom
relativnosti.

Unatoč svoj genijalnosti Einsteinovih novih teorija, one su se
smatrale prekontroverznima, pa Einstein za njih nije dobio Nobelovu
nagradu. 1921. godine Einstein je dobio Nobelovu nagradu za otkriće
fotoelektričnog efekta. Fotoelektrični efekt je pojava koja se događa
kod nekih metala koje kad osvijetlimo oslobađaju elektrone. Ova pojava
temeljna je za konstrukciju suvremenih svjetlosnih detektora i
televizijskih kamera. Zanimljiva činjenica vezana za Einsteina kao
znanstvenika je, također, da on nikada u potpunosti nije prihvatio
kvantnu mehaniku koju su zagovarali Heisenberg, Dirac i Schroedinger,
jer nije mogao prihvatiti element slučajnosti koji je ta teorija
obuhvaćala. Što je mislio o tome, najbolje govori njegova poznata izreka
'Bog se ne kocka.'. Zakoni kvantne mehanike temelj su suvremenog
razvoja kemije, molekularne biologije i elektronike. U prosincu 1932.
godine, svjestan skorog dolaska nacista na vlast, Einstein napušta
Njemačku i zadnjih dvadesetak godina života provodi u Institutu za
napredne studije u Princetonu, New Jersey. U Njemačkoj su nacisti
pokrenuli kampanju protiv njemačkih znanstvenika židovskog podrijetla u
kojoj su Einstein i relativnost bili glavne mete. Kada je Einstein
doznao za objavljivanje knjige pod naslovom Stotinu autora protiv
Einsteina, izjavio je: 'Zašto stotinu? Da nisam u pravu, i jedan bi bio
dovoljan.' Vjerojatno iz tog razloga nacisti nikada nisu uspjeli
napraviti nuklearnu bombu. Nakon Drugog svjetskog rata, Einstein se
zalagao kod saveznika da se osnuje svjetska vlada koja bi imala nadzor
nad nuklearnim oružjem. 1948 godine Einsteinu je ponuđen položaj
predsjednika novoosnovane države Izrael, ali on je ponudu odbio, rekavši
jednom prigodom 'Politika je za trenutak, dok je jedna jednadžba za
vječnost.' . I u tome je imao pravo, jer većini ljudi Einstein je i
dalje najpoznatiji po glasovitoj jednadžbi E=mc2.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Otkrića i izumi
[You must be registered and logged in to see this image.]
Specijalna relativnost
[You must be registered and logged in to see this image.]
Brownovo gibanje

•Formulirao teoriju generalne i specijalne relativnosti

•Objasnio Brownovo kretanje; pojava nasumičnog kretanja vrlo malih čestica u fluidu

•Dao doprinos u stvaranju teorije atomskog spektra; brzina svjetlosti je maksimalna brzina

•Stvorio i objasnio formulu E=mc2 ; energija= masa x brzina svjetlosti2

[You must be registered and logged in to see this image.]
Priznanja i nagrade

•Nobelova nagrada za fiziku, 1921.

•Ponuđen položaj predsjednika u državi Izrael, 1948.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Oni su menjali svet Ned Maj 26, 2013 2:47 pm

,,,,ali svijet nije izmjenio njega, sto je velika rijetkost:) <3

» DA LI STE MENJALI FIRME ?
» Ala je lep ovaj svet..
» Svet gljiva
» Svet SVEMIMIRA
» Bebin svet