Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.
DOBRO NAM DOŠLI !
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.
DOBRO NAM DOŠLI !
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
-MI NISMO KAO DRUGI -Liberté, égalité, fraternité-
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Nov 30, 2008 5:52 pm
First topic message reminder :
-------------------------------------------------------------------------------- Jesen na Cetinju
Ovo je pismeni rad učenika šestog razreda škole na Cetinju koji je ocijenjen, hmm... vidjet ćete na kraju kako. Navodno su ocjena i sastav došli do ministra obrazovanja. Navodno živa istina. Velika greška nastavnice. Sastav je remek-djelo! Klik mu nudi posao!
Jesen? Pa o čemu drugom pisati nego da ti je žao? Počela je jesen u našem gradu. Umrlo je više ljudi. Kao i u svakoj jeseni meni ih je žao, ali Živku Orlandiju baš i nije. On često kaže da tako mora i treba. A kad mu je brata majka gađala među rogove nije tako mislijo.
Domaćice spremaju zimnicu. Ja sam srećan. Grad je pun lišća a tata kaže da bi smećari trebali da idu u kurac jer ovo već treća jesen kako ništa ne rade. Od ove jeseni nam strašno faljiva struje u kuću, pa mama kaže za elektrodistributere to su jedna govna, a nije tako mislila na tom načinu kada nam je kuća bila puna struje.
Ove jeseni i ja sam kao i mnogi drugi smo se zaljubili u istu curu. To je mala od pasenoga - Vera. Ja je zovem Vjera jer me stid da se odvajam od društva. I ove jeseni ptice su pošle na jugu. Rode i vrapci i slavuji su ostali. Meni ih je žao jer su one male i nezaštićene, pa bi ih mnogi mangupi mogli ubiti namrtvo. Djed kaže da su one ptičiji proletarijat, a nije tako mislio kad nam se roda posrala na fiću, pa je tata jurio do Spadijerskog vrha. Djed je tada slomio nogu, a tu rodu je ubio ujak Vlado dva dana poslije golijama rukama.
Djed slomio nogu ili mu se samo neda pješačiti?
On kaže da se branila ka čovjek. Meni je bilo žao a žao mi je i djeda koji je slomio nogu. Ali mi je žalije rodu jer je djed živ a roda ne, a mislim da bi rodi bilo milije da je ujak Vlado slomio nogu, a da je ona ubila djeda pod Spadijerski vrh. Mada bi meni bilo mrznije. Ja isto mislim da bi najbolje da se ujak Vlado posra djedu na fiću i da ga je djed ubio sjekirom, ka što je htio babu jedan put, a da se roda ne miješa. To je radi toga što me ujak Vlado (rak ga izijo) slepio u glavu kad sam prnuo pred direktorom Oboda pa ga je bilo stid od mene. Od kad je ubio rodu još mi je mrzniji.
Brat od tetke mi Vojo, je ka svake jeseni kupio petarde kod Paljevica u Donje Polje. Oni nemaju para za ljeb pa prodaju petarde. Meni ih je žao. Baba kaže da su dobri ljudi, a nije tako mislila kad su joj zapalili garažu đe je djed i njegovi penzioneri igra fircik u pare. Jesen mi je još draga radi strika Velja što dolazi sa broda. On je bogat čovjek i dosta je zgodan. Svaki put s broda dovede novu strinu, pa ode na brod. Poslije ih mi teško izbacimo iz kuće. Neđo kaže da te žene šiljemo kod njega jer mu ih je žao da se svade s majkom po vas dan. A nije tako mislio kad mu na kocku u Pećinu pošle tri plate pa je ijo u našu kušu. Ne znam šta bi još pisa od jeseni. Još sem da je volim i njeni plodovi nama djeci daju vitamine da bi smo postali jaki.
Radenčević Slaven VI 3 Ocjena: jedan (1) Komentar: 'Obrati pažnju na genitiv. Tema je promašena'
Autor
Poruka
Astra Zvezda Foruma
Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Jul 08, 2021 2:50 pm
Pre svega, želim da se zahvalim na ogromnoj podršci koja stiže sa svih strana regiona, a nakon jučerašnje histerije medijskih internet portala koji su od moje opuštene slike sa ćerkom, sa letovanja, napravile tabloidnu senzaciju. I to kakvu!
"NEPREPOZNATLJIVA!!! BIVŠA LEPOTICA DANAS SEDE KOSE, SA BORAMA I STARAČKIM PEGAMA!!!! NEKADAŠNJA ZGODNA BRUNETA VIDNO OSTARILA I PROPALA!!! BIVŠA PEVAČICA KRISTINA KOVAČ VIŠE NE LIČI NA SEBE - PUSTILA SEDE!"
Ono što ne biste očekivali nakon čitanja ovakvih naslova je da vidite običnu fotku mene nasmejane, vesele i opuštene, koja stiskam ruku svoje ćerke ispod ivice kadra i beležim opušten i sretan trenutak sa našeg zasluženog i dugo čekanog letovanja.
Iskreno, bila sam potpuno zapanjena naslovima - ne zbog toga što mi je važno kako izgledam, pa me ovo vređa; ne zbog toga što mi neki tamo tabloidi kvare imidž (zar ga nisu već potpuno srozali svojim izvitoperenim i trulim tekstovima o mojim životnim poduhvatima?), već zbog toga što ja sama ništa od toga nisam i nikada ne bih videla na toj fotografiji, kao ni hiljade ljudi koji su mi se javili da pruže podršku. Znači, trulež je u oku/duši posmatrača.
I to ne bi bio neki problem, da ta i takva trulež nije u poziciji da svakog dana naših života kroji javno mnjenje u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Bosni i Hercegovini...da ne utiče na milione žena, devojaka i devojčica širom regiona, srameći ih i srozavajući ako nisu DOVOLJNO “SREĐENE”, DOVOLJNO IZOPERISANE, DOVOLJNO OBLIKOVANE, DOVOLJNO OFARBANE...DOVOLJNO VEŠTAČKE. Da svi ti silni "odgovorni i profesionalni" mediji brutalno i bez milosti ne objektivizuju svako žensko biće, proglašavajući nas bezvrednim ukoliko nismo napumpale usta, ofarbale kosu, našminkale se do balčaka i natrćile guzu za slikanje.
Ne. Ne pristajem. U svoje ime, u ime svoje ćerke, u ime svih žena Balkana - NE PRISTAJEM!
VREDNOST jedne žene NE LEŽI u tome koliko vremena i novca jeste ili nije posvetila svom izgledu, hirurzima, kozmetičarima, personalnim trenerima, Instagram filterima, niti će IKADA ležati u tome, koliko god to mediji regiona želeli.
Vrednost žene leži u njenoj snazi. U njenoj inteligenciji, ambicijama, izdržljivosti. U njenom neodustajanju. U neizmernom talentu da voli i daje, u neverovatnoj sposobnosti da pruži utehu kada je najpotrebnija. U njenoj hrabrosti da pomera planine, da skida zvezde sa neba zbog zbog svog deteta, zbog muškarca, zbog ljubavi, zbog sna. Vrednost žene je u njenim talentima, njenoj pameti, snalažljivosti. U požrtvovanosti na putu ka ciljevima kojima teži. Ona leži u dubini njene duše, u nežnosti koju ume da pruži ali i u pokazivanju zuba kada brani one koje voli.
Tu, dragi mediji, leži vrednost jedne i svih nas žena.
Ono što sam rešila da uradim u ovom i ovakvom trenutku, nakom dubokog razmišljanja, jeste da okrenem ovu priču u korist svih žena regiona u kom živimo, da okrenem oštricu nazad ka samim medijima koji su je nehajno uperili ka meni i svim drugim običnim, opuštenim, prirodnim ženama. I onim od 69, koliko bi imala moja mama danas, i onim od 46, koliko imam ja danas, i onim od 13, koliko sada ima moja Tara.
Vreme je da kažemo NE.
Žene, devojke, udružimo se u borbi za slobodu i pravo da budemo baš onakve kakve jesmo! Podržimo jedna drugu postovanjem svoje fotografije u opuštenom izdanju na svoje profile na društvenim mrežama, pod heštegom #PrirodnaŽena.
Stavimo tačku na upornu i besramnu medijsku objektivizaciju žena i devojaka koja preti da potpuno degradira ne samo poziciju žene u današnjem društvu, već i celo društvo i njegove vrednosti kao takve.
Muškarci, ako ste Muškarci sa velikim M - podržite svoje žene, majke, sestre, ćerke postovanjem njihove fotografije u opuštenom izdanju po njihovom izboru, sa heštegom #VolimPrirodnuŽenu
Neka vide mediji regiona koliko nas ima i da više ne damo na sebe!
#PrirodnaŽena #NaturalWoman #VolimPrirodnuŽenu
Kristina Kovać
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Avg 28, 2021 10:03 pm
Ako podeliš radosnu vest o sebi, reći se hvališ se. Ako se javno obraduješ drugom čoveku ili njegovom dostignuću, reći će ulaguješ mu se. I tako, sputani mogućim kvalifikacijama dežurnih kritizera, neretko prećutkujemo najbolje o sebi i o drugima. A ja vam kažem da se radujete. Sebi, drugima, životu. Radost je poput prekidača. Njome se pali svetlo i razgoni tama. Kažu: "Para na paru ide." Isto važi i za radost. Smogneš li snage da se obraduješ bilo čemu, bilo kome, da ga podržiš, pohvališ, da mu pomogneš, sve u tebi radovaće se onom što ti je najvažnije - tebi samom. A radovanje sebi je blaženstvo iz koga sve dobro proizilazi. Za tebe i sve druge.
Brankica Damjanović "Setilo se majke"
Astra Zvezda Foruma
Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Avg 28, 2021 10:11 pm
Ovo je tako tacno.....bas ispade za sve lijepo i dobro da se uzdizes, hvalis, a ponekad samo pozelis pokazati da si radostan, ponosan...da si uspio.....svidjaju mi se misli B.Damjanovic.
bosankaa likes this post
Danubius Čuvar Vatre
Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Avg 29, 2021 12:13 am
Astra ::
Ovo je tako tacno.....bas ispade za sve lijepo i dobro da se uzdizes, hvalis, a ponekad samo pozelis pokazati da si radostan, ponosan...da si uspio.....svidjaju mi se misli B.Damjanovic.
Da .Svaka čast za Boske ,koja je tekst izdvojila .i za tebe -koja si komentarisala. Velika istina.
Kijara-brm Glavni Administrator
Datum upisa : 21.12.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Sep 23, 2021 10:15 pm
Ne razgovaraj s magarcem! ′ ′
Magarac je rekao tigru: - ′ ′ Trava je plava. Tigar je odgovorio: - ′ ′ Ne, trava je zelena! " Izbio je spor i oni su otišli do lava, kralja šume, da reši ovaj problem. Čak i prije nego što su stigli do mesta u šumi gde je lav sedeo na njegovom prestolu, magarac je počeo vikati: - ′ ′ Vaše veličanstvo, je li istina da je trava plava? " Lav je odgovorio: - ′ ′ Tako je, trava je plava. " Magarac je bio oduševljen i nastavio: - ′ ′ Tigar se ne slaže sa mnom, protivreči mi i živcira me, molim te, kazni ga. " Kralj životinja reče: - ′ ′ Tigar će biti kažnjen s 5 godina ćutanja. " Magarac je sretno skočio i zadovoljno krenuo dalje, ponavljajući: - ′ ′ Trava je plava ... ".... Tigar je, prihvaćajući kaznu, pitao lava: - ′ ′ Veličanstvo, zbog čega ste me kaznili? Trava je zelena, zar ne? Lav je odgovorio: - ′ ′ Da slažem se, trava je zelena. " Iznenađeni tigar upita: - ′ ′ Zašto me onda kažnjavaš? " Lav je odgovorio: - ′ ′ To nema nikakve veze s pitanjem kakva je trava plava ili zelena. Kazna za činjenicu da hrabra i inteligentna životinja poput vas ne može provesti vreme svađajući se s mazgom, a zatim mi doći s ovim pitanjem. " Najstrašnije je gubljenje vremena svađati se s budalom i neznalicom, koji ne mari ni za istinu ni za stvarnost, već samo za pobedu svojih uverenja i iluzija. Nikada ne gubite vreme na smešne argumente .... Postoje ljudi koji, bez obzira na to koliko dokaza i svedočenja dobiju, ne mogu razumjeti, zaslijepljeni mržnjom i poniženjem. Jedino što žele je da budu u pravu, iako je to daleko od tačnosti. Kad neznanje zavapi, um ćuti!
Danubius Čuvar Vatre
Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Okt 12, 2021 11:21 am
ODLIČAN
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Okt 13, 2021 8:15 pm
Umori se čovek Od onoga što jeste, od onoga što nije, a teraju ga Od velikih priča, od malih priča, od bilo kakvih priča Od ljudi
Umori se čovek I samo bi da se skloni, zaćuti Gleda u nebo, u more, u zid, u ništa Samo da odmori glavu od svega
Umori se čovek Od rada, nerada, obećanja, spavanja, nespavanja Novih početaka i odustajanja
Najradije bi jedno vreme da se izgubi Ili da ga ima tamo gde niko od njega neće ništa da traži Ni on sam od sebe Dok se telo i duša na odmore A nemir pretvori u mir, i sve vrati na svoje
Umori se čovek Od vesti, informacija, praćenja svega i svačega Koračajući od nade do nade, od većeg do manjeg ničega Zaboravljajući na sebe
A i od sebe se umori, svojih misli Kojima isto tako treba predah
Treba mu tišina
Treba mu nežnost
Treba mu da mu ništa ne treba
Samo da ga ostave na miru I sam sebe da ostavi malo na miru
A ne u jurnjavi svuda, a nigde
I fale nečije ruke, i duša, i zagrljaj, i briga Koje razumeju, koje osećaju, koje vole Bez da nešto traže
Samo da budu tu Kao obloga, melem na ranu, uteha
I zajedničko ćutanje I zajedničko spavanje I zajednički doručak
I zajednički sati bez moranja, obaveze, očekivanja
Negde daleko od svega, što ne podseća na ono što se živi
To fali, ništa veliko, ništa ne znam kakvo Nego malo, najmanje
Zato umor Od večitog davanja Na sve strane, svuda
A tako malo uzvraćene ljubavi
Bez nje, ništa nema smisla
Sa njom, sve ima smisla I sve se lakše podnosi
Pa I ova noć, tako teška A mogla bi da bude tako laka, jednostvna Sa nekim, da ima tog nekog
A nema, već dugo nema
Koji bi znao da stane i ostane, pruži ruku, zagrljaj
Nema više vremena za ljubav Sve drugo im je važnije
Stefan Simić
Astra likes this post
Kijara-brm Glavni Administrator
Datum upisa : 21.12.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Okt 14, 2021 9:29 pm
Ima tih ljudi, Bog ih blagoslovio, koji ti znače toliko da bi sve sa njima podelio. I kad si srećan i kad si tužan trčiš im u naručje. Ima i među njima jedan poseban. Sa njim i kad se posvađaš imaš potrebu da mu se požališ da ste se posvađali. A on se smeška. Već zna. Kao što zna i da ćeš mu uvek doći ma šta da se dogodi. Svakakvih srca ima, ali samo jedno je tvoj dom. Odatle se ne odlazi. Samo se povremeno buntovnički pobegne od kuće. Tek da shvatiš da imaš kome da se vratiš.
Brankica D .
Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Okt 14, 2021 10:44 pm
Žezudil hapa pleksus sarma est plus minus. Todor Fanfulj (1959.-1987.)
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Okt 20, 2021 8:19 pm
Zašto neću gledati film „Toma“
20. OKTOBRA 2021. ~ G3N1J4L4C Remember what the dormouse said:
„Feed your head. Feed your head. Feed your head“
White Rabbit Jefferson Airplane
Proleće 1980. Kasno veče, bubnjara zagreva sobu u kojoj smo živeli, jer još nije došlo ono pravo proleće. Majka šeta nervozna po sobi. Iako je imao običaj da se posle posla zapije sa kolegama sa posla, ali obično dođe pre crtaća u 7:15, jer je obavezno gledao sa bratom i sa mnom. Brat spava a i mene hvata san.
Moj ćale je bio ono što se 80-ih zvalo „kafanski tip“, u poslednje vreme „boem“, a u stvari alkos koji je mrzeo da dolazi kući jer nije mogao da se pokaže svojoj porodici onakvim kakvim je želeo da bude. Da se razumemo, u to vreme (imao sam 6 godina) meni je moj otac bio Bog. Radio je u Vatrospremu, fabrici (jednoj od dve u SFRJ) za proizvodnju protivpožarne opreme i instalacija. A to je podrazumevalo i vatrogasne kamione. Najviše sam u životu voleo da me odvede na posao da gledam kako prave kamione. Zatim me ubaci u gotov kamion koji čeka isporuku na parkingu fabrike i uključim sirenu… Možete li da zamislite sreću deteta od 6 godina?
Lažem… To mi je bilo druga omiljena aktivnost. Omiljena aktivnost mene i mog oca je kod moje majke izazivalo vrlo negativnu reakciju, koju ja tada nisam shvatao.Naime, moj otac je svakodnevno svraćao posle posla na „jedno“ piće. Kada nije imao para, to bi bilo par piva ispred prodavnice na Trošarini. Često me majka slala da ga dovedem kući na ručak, on je sedeo ispred povećeg četvrtastog limenog objekta, sa nadstrešnicom, sa drugarima Bogosavom i Mijom i pio pivo. Ali kada je imao para, lokacija se menjala – kafana Kovač u Vojvode Stepe. Tada bi često i mene poveo sa sobom. Za prostog seoskog momka (kakav je moj otac svakako bio) to je bio ozbiljan deo vaspitavanja starijeg sina.
U kafani bi se moj otac transformisao, bio je „džek“ – lake ruke za muziku i podmazanog grla za alkohol. To su bili trenuci kada sam bio i ja velika faca. Sedeo bih na rasklimatanim stolicama, na stolu sok od breskve u onim zaobljenim tankim kafanskim čašama. Nije mi smetao ni ustajao vazduh protkan dimom cigrareta, mirisom znoja i ulja za Karađorđeve šnicle koji je izlazio iz kuhinje i spajao se sa dimom u sali restorana. Sala bi mogla da se opiše samo jednom rečju – tmurna. Stolice su bile od tamno lakiranog drveta, teške zavese su davale žućkastu boju svetlu koje je dolazilo spolja. Lamperija i rasveta kojoj je preovladavala narandžasta boja su bile obavezan element enterijera. Cilj je, valjda, bio da se osećaš baš depresivno i da naručiš barem još jedno piće više.
Neizostavan deo ambijenta je bila i muzika. Ne pamtim pevače, pevačice i pesme. Znam da su često sedali za naš sto, da upoznaju Dojinog malog. Sećam se samo Novice Negovanovića, često svirao baš sedeći za našim stolom. Ispravka, sećam se nekoga ko je svirao harmoniku. Rekli su mi kasnije da je o Novica. Rekli su mi i da sam upoznao i Lepu Lukić, Milančeta Radosavljević, Tozovca… Ali svega toga se ne sećam, sećanje je pokrio dim i godine koje su protekle. Ali se sećam mirisa u nozdrvama, i ponosnog osećaja da sam veliki i da pijem u kafani sa ocem.
Mama i tata. U sredini ja. Naravno, kada bismo se vratili kući, sledila je neizbežna svađa oca i majke, jer smo već sa vrata smrdeli na kafanu. To je bio momenat kada je sav taj ponos nestao, i zamenio ga osećaj da smo ipak radili nešto što nije dobro.
Te večeri, smo čekali oca da dođe sa posla. Oko 6 sam ga potražio ispred prodavnice, ali ni njega ni ekipe nije bilo tamo. Nisam se ni nadao da ću pamtiti to veče do kraja života. Na staklu ulaznih vrata se začulo kucanje. Majka besna, izlazi u predsoblje da mu otvori. Na radiju Zorica Brunclik peva „Da li si sada jos onako lep“. Čujem žamor i u sobu se vraća majka sa kumom Bogosavom. Kum Bogi nosi u rukama očeve pantalone i sako i cipele na njima. Majka zabrinuta, drži ruku preko usta.
„Ne bi trebalo da je strašno, pao je sa prvog sprata, nema ni dva metra visine“.
Kasnije se pokazalo da je ipak bio strašno. Bio je u komi mesec dana. Rekli su nam da je mala šansa da se ikada probudi, jer je pao direktno na glavu. Kada se probudio, danima nije prepoznavao nikoga, ni ženu ni decu. Ostala mu je oduzeta leva strana tela. Majka je ćutke ceo svoj život posvetila brizi o njemu. Baksuz u njemu je proradio i posle godina fizioterapije je uspeo da pomera levu nogu. Leva ruka (kojom se inače primarno služio – bio je levoruk) je ostala oduzeta i godinama je zakržljala u savijeni patrljak. Nije ovde mesto ni vreme da pišem šta smo sve proživeli tih osamdesetih, kako su nas napustili prijatelji i kako je išlo moje sazrevanje.
Živ je i danas. On i majka guraju isto kao i pre 40 godina. A ja ne mogu da gledam Tomu, jer me podseća na taj ponos „velikog kafanskog dečaka“ koji sam osećao tada. Vi ste plakali zbog Tome, ja bih plakao zbog svega ostalog… Praštajte.
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Nov 01, 2021 9:20 pm
Žena si I kćer I sestra Supruga Majka ili Baka Ljubav si i dobrota Iskustvo i poniznost Strpljenje i požrtvovnost Ali i biće koje ima snove, želje i težnje Uspomene i tajne I deo svog neba U tebi pomalo i od one devojčice kakva si nekad bila I još toliko neostvarenih snova I ženska duša Beskonačna...
Mariana Kunbar Selma a
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Nov 01, 2021 10:46 pm
bosankaa ::
Žena si I kćer I sestra Supruga Majka ili...
Mariana Kunbar Selma a
Za "baka" ćeš još pričekati (ili ne ? Jer je "prvenče" u "ozbiljnoj vezi" ?) Niko ne zna šta život donosi ...a taman i bilo tako ...."baka" bi bila "hevi metal" . Ja to neću dočekati ,da budem "deda" ,tako da ....
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Nov 01, 2021 11:17 pm
Dany, pa grozan si, ko da imas gay sina, pa si samouvjeren.....ko zna mozda je nesto i nspravio pa ne dmije reci. Bosanka je premlada za baku a i njena ljepotica za majku, iako je to najljepse " zanimanje".
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Nov 01, 2021 11:38 pm
Ma sef me toliko ljuti sa ovakvim komentarima. Nego sta ces nego docekati da budes deda! Koliko znam...ni tebi se nije zurilo da se zenis. Zato, pusti momka da zivi !
A moje Prvenče je jos mlada, a i ide u skolu!!! A bome i mama joj mlada da bi bila baka Čekaj sa tu baku
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Nov 01, 2021 11:48 pm
Astra ::
Dany, pa grozan si, ko da imas gay sina, pa si samouvjeren.....ko zna mozda je nesto i nspravio pa ne dmije reci. .
Pu,pu ...kakav "gay"? Nego , ovo do sada "predstavljeno" -sve same "starlete" ?Briga je realna.
bosankaa ::
Ma sef me toliko ljuti sa ovakvim komentarima. Nego sta ces nego docekati da budes deda!
Uvek zaboraviš da je meni 61 . Tako da -realno. Kada je tvoj tata postao "deda" ?
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Nov 02, 2021 3:15 pm
Bila je pogrešna na pravi način. Bila je posebna. Moja. Ni sve one što su došle poslije, nisu je zamijenile. Vrijeme prolazi, ali nju ne briše… I nema veze što nas sudbina nije planirala, ona ostaje u meni, zauvijek.
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Astra likes this post
Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Nov 02, 2021 3:48 pm
Danubius ::
Astra ::
Dany, pa grozan si, ko da imas gay sina, pa si samouvjeren.....ko zna mozda je nesto i nspravio pa ne dmije reci. .
Pu,pu ...kakav "gay"? Nego , ovo do sada "predstavljeno" -sve same "starlete" ?Briga je realna.
bosankaa ::
Ma sef me toliko ljuti sa ovakvim komentarima. Nego sta ces nego docekati da budes deda!
Uvek zaboraviš da je meni 61 . Tako da -realno. Kada je tvoj tata postao "deda" ?
Generacija smo,a moja unucad jos petogodisnjaci,sin tek treba da mi pokloni bar jedno....zato,ne crnjaci,ne zene se i ne udaju vise sa 18 nego tek poslije 28, a ako studiraju.....moze i do 35 da potraje.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Nov 02, 2021 11:00 pm
“Kada muškarac tiho priđe ženi s leđa i zagrli je, on zatvara krug. Njegov i njezin krug. To je krug nježnosti, topline i zaštite. A on postavlja ženu u samo središte tog kruga strasti. I tako spontano pokazuje da je u tom trenutku ona središte svemira. Muškarac grli ženu u tišini. I žena također prihvaća tišinu. Ona osjeća tople struje koje dolaze iz tih vrućih i umirujućih ruku.
Kada muškarac zagrli ženu, ona se osjeća kao da ima krila, da može letjeti. Taj je krug ljubavi smirujuć i udoban. Ta tiha nježnost potiče je da se topi kao kocka šećera u šalici čaja. Tko je sada ona, dok stoji u središtu tog tinjajućeg kruga?
Što ona osjeća? Tko je ona u tom trenutku?
Je li žena ili djevojka? Osjeća li se voljenom, ili je ona ta koja voli? Da li prekrivač tišine leži na ramenima žene i skriva njene misli od muškarca.. ili u tom osobnom krugu ništa više nije skriveno? Ipak je on samo grli, štiti od vanjskog svijeta koji je tako hladno i samotno mjesto. A u njegovom naručju je taj svijet udoban i topao. Te su ruke njena zaštita i mirnoća. To je sve što žena nesvjesno traži i čemu se nada…”
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Feb 25, 2022 7:32 pm
Sve ijednu novogodišnju želju želim zamijeniti s ovom jednom, februarskom.
Svima i svakome na ovome svijetu želim život bez straha, boli, suza, spremljenih kofera i izgubljenih adresa.
...
Želim nam mir. Želim nam ljubav.
Želim nam život. I želim da kad nam netko kaže da će sve biti ok, fakat sve bude ok.
P.S. Želim nam i nikad jače, iskrenije molitve za ovaj svijet u kojem živimo.
Josip Milanović / Piso J
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Feb 25, 2022 8:54 pm
bosankaa ::
...
Želim nam mir. Želim nam ljubav.
Želim nam život. I želim da kad nam netko kaže da će sve biti ok, fakat sve bude ok.
P.S. Želim nam i nikad jače, iskrenije molitve za ovaj svijet u kojem živimo.
Josip Milanović / Piso
Žao mi je što ću ti lep post pokvariti prostačkim izražavanjem . Jeb*o vas rat -da vas jeb*o rat ! Da li je išta vredno ovoga ,zločinci i krvnici ?
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Apr 19, 2022 10:06 pm
Draža Petrović, kolumna za portal N1
Kad nas obasja Mesec, onda je to mesečina, kada nas obasja Jupiter, onda je to jupiterčina, a kada nas obasja Merkur onda je to... šta?
Ova stara fora koju je pričao još legendarni Petrući, konačno se odigrala u Srbiji ovih dana, u godini takozvanog retrogradnog Merkura.
Srbe je posle 3. aprila umesto mesečine obasjala retrogradna merkurčina. I to ovoooliiika retrogradna merkurčina, pa su u Srbiji počele da se dešavaju čudne stvari.
Retrogradnost planeta je fenomen – sve planete se kreću samo direktno po svojoj orbiti, ali gledano sa naše planete one idu napred-nazad.
Drugim rečima, retrogradnost je optička varka, ali to ne smeta ljudima da veruju kako je Merkur postao retrogradan, skoro ko Đilas, koji je to postao odavno.
Većina srpskog naroda, naime, veruje da se u ponedeljak 11. aprila, ispred Predsedništva Srbije, takođe desila optička varka, glavni krivac za pojavu retrogradnog Merkura.
Tog dana je retrogradni Đilas ušao na glavna vrata Predsedništva Srbije, što je bilo i najavljeno u horoskopu predsednika Srbije za taj dan, gde je pisalo: “Retrogradni Merkur dominira vašim drugim poljem, dok će retrogradni Đilas ući u vašu drugu kuću, po vašem pozivu, na njegov zahtev”.
"Optička varka, pazi šta vam kažem", huktao je tog dana srpski narod, naročiti onaj srpski narod koji glasa za Vučića, jer koja je šansa da retrogradni Đilas ušeta na Andrićev venac onako nonšalantno, i posle odande izađe još nonšalantnije, a da ga niko nije uhapsio zbog onih 619 miliona, cifre papagajski ponavljane unedogled, i ostalih zločina protiv srpskog naroda.
Da se to desilo samo sedam dana ranije, ne bi bilo sumnje da je Đilas, posle silnih neuspelih atentatata koje je, po Informeru, Pinku i Srpskom telegrafu organizovao na predsednika Vučića, došao da ga svojeručno likvidira jer su svi dosadašnji pokušaju bili traljavi, amaterski odrađeni.
A ko bolje može izvršiti đilasovski atentat na predsednika Vučića od samog Đilasa, dežurnog naručioca đilasovskih atentata koje prvo najave đilasovski mediji, pa ih obrazlože đilasovski novinari, potom ih sprovedu đilasovski atentatori, uz pomoć đilasovskih pomagača i đilasovskih domaćih izdajnika.
Samo dva dana pre nego što je Đilas zaigrao pred predsednikovim vratima, što je svakako bolje nego da je pred predsednikovim vratima zaigrala mečka, retrog(r)adni Dragan J. Vučićević, rođeni brat retrogradnog Merkura, napisao je u svojoj redovnoj glupoj kolumni: “I šta ćemo sad? Šta ćemo sad, sinji kukavci đilasovski?! Šta ćemo sad kada smo se na izborima prebrojali, pa utvrdili da je vas 18, a nas 60 odsto?”
Samo dva dana posle, retrog(r)adni Vučićević, koji je do sada kroz svoj čelični želudac progutao i Tonija Blera, i Gerharda Šredera, i sve ostale “zlotvore srpskog naroda” s kojima je predsednik sklopio “ugovor s đavlom”, progutao je i Đilasa. Tako da je Đilas sad na jednom boljem, na jednom lepšem mestu...
Retrog(r)adni Željko Mitrović, autor kultne rečenice: “A sad dragi Điki, vreme je da ti napišem nešto i u prvom licu: vidi bitango jedna lopovska, meni celog života prete mnogo ozbiljniji Mamoni od tebe i tebi sličnih….”, nije posalo retrog(r)adnu Gordanu Uzelac da pravi sačekušu Đilasu ispred Predsedništva sa pitanjem: “Oklen pare frajeru”, nego je izjavio da je “Dragi Điki, sada politička realnost”. Bez obzira što je do pre koji dan bio “bitanga jedna lopovska”.
Srpska napredna stranka, kao organizacija koja ima veliko telo i samo jedan mali mozak, zbog čega su izumrli i donosaurusi, mudro je ćutala o ovom sastanku – nije se oglasio ni Srba Ledenica, ni Langura, ni Kebara ni mud(r)oliki Marijan, jer svi čekaju šta će onaj jedan mali mozak preporučiti svom velikom telu da misli.
Niko od SNS & njihovih pomagača nije rekao: “Zar smo se za ovo borili?”, pošto se svaki naprednjak – od Vučićevića, preko Mitrovića, pa do Kebare – iz ideala bori samo za svoju ne baš idealnu zadnjicu.
Mada svi naprednjaci, kada ih ovih dana pitate: “Kad nas obasja Mesec onda je to mesečina, kada nas obasja Jupiter onda je to jupiterčina, a kada nas obasja Merkur onda je to... šta?” - znaju tačan odgovor...
"Obasjala nas je merkurčina, i to retrogradna", kažu uglas.
Opozicija je, s druge strane, uglavnom šokirana, ali i to je dokaz da nam je opozicija za dva koplja bolja od vlasti. Oni bar umeju da se šokiraju kada su šokirani, te ne čekaju da im neko javi da treba da budu šokirani. Ko što je slučaj sa SNS-ovcima, SNS-ovkama i SNS-ovcama, kod kojih se stanje šoka dešava samo kad im iz stranačke centrale jave da pređu u to psihičko stanje.
Ali i opozicija ima utisak da nas je sve zajedno obasjala retrogradna merkurčina.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Apr 23, 2022 11:08 pm
LJUBODRAG STOJADINOVIĆ - Bez anestezije
Ljubodrag Stojadinović, tekst za Peščanik.net, 15.4.2022.
Invaziju na Ukrajinu Rusija je odredila kao „specijalnu operaciju“. Masivna upotreba sile jeste operacija, ali ni po čemu specijalna. Nije ni klasična, u samoj zamisli to bi morala da bude negacija pozicionog rata. Nije ni munjeviti rat, kako je izgledalo na početku. Ništa se na tolikom prostoru, koji je ciljan kao teritorija pod potpunom okupacionom kontrolom, ne može završiti brzo.
Akcija je zamišljena kao kompleksni manevarski udar na više operativnih pravaca, pre svega vazduhoplovnim, raketnim i oklopnim snagama. Uz preventivna razaranja vitalnih centara koji omogućuju otpor: komandna mesta, centre veze, skladišta municije i goriva, saobraćajnu strukturu. I uz neprekidnu propagandnu ofanzivu, pre svega unutar Rusije.
Neka poštovani čitalac oprosti ako je ovaj prolog suviše jednoličan. To je, naprosto, jezik rata. Ruski planeri izgleda nisu preterano marili za stvarno stanje, nego su se oslanjali na optimističke ideje nadmoćne sile. Možda su očekivali potpuni izostanak otpora, takve su obaveštajne depeše stizale u Moskvu, pa je Hazjajin već smenio neke ugledne špijune.
Kad su prve jedinice prešle ukrajinsku granicu, lično je Putin sa svog komandnog mesta uputio apel trupama branilaca: pozivam vas da položite oružje, da razoružate sve one koji to odbiju. Da odbijate naređenja vlasti, uhapsite ih i privedete pravdi.
Ništa se od toga nije dogodilo. Rusi su pokušali da neke ključne aerodrome osvoje vazdušnim desantima, ali su i pored početnih uspeha trpeli nepodnošljive gubitke. Oni nastaju ako desantne snage budu okružene i ne mogu da se spoje sa glavninom svojih motorizovanih ešelona.
Već u prvoj sedmici, agresorske trupe su izgubile polet i pokretljivost bez kojih su brzi proboji nezamislivi. U dugačkim kolonama koje su se kretale tromo i bez zaštite bokova, trpeli su teške gubitke. Ukrajinci su im nanosili veliku štetu neodbranjivim prepadima, koje su izvodile manje formacije, naoružane lakim prenosnim sistemima.
Zbog loše kripto zaštite, ruske jedinice su izgubile nekoliko komandanata visokog ranga, isključivo u snajperskim zasedama. Logistika je uglavnom bila haotična, pouzdano snabdevanje snaga rasutih na ogromnom prostoru postalo je skoro nemoguće.
Logika operacije koja je zasnovana na pouzdanju u apsolutnu nadmoć, srušena je u četvrtoj sedmici gubitkom manevarske inicijative. Umesto osvajanja prostora i blokade velikih gradova, ruske jedinice su mogle da opstanu strategijom spaljene zemlje i rušenjem svega pred sobom. U konačnom smislu, takav pristup ne vodi u poraz koji je neposredno merljiv. Ali ni u pobedu, koja u vojničkom smislu mora da bude sumnjiva, a u političkom neostvariva.
Izgleda da je ruska vrhovna komanda, promenom čelnog vojskovođe odlučila da pregrupiše snage namenjene za blokiranje gradova i secesiju graničnih oblasti, popuni razorene jedinice svežim ljudima (možda i regrutima) i oklopnom tehnikom. I pokuša da ostvari jednu od dve ideje: da napadne Kijev, koji je sa svojim položajem, oslonjen na velike reke, skoro neosvojiv bez ogromnog broja žrtava u uličnim borbama. Možda da ga poruši, kao vid odmazde za otpor, posedne leš metropole i tako otvoreno legitimiše zločin koji bi dobio dimenzije smisla i cilja ratovanja. Ali, Kijev ima suviše veliki značaj za Rusiju da bi se to dogodilo. Početna ideja o „denacifikaciji i demilitarizaciji“ ostvarivala bi se svojom ciničnom negacijom.
Ili da posebnim operativnim zahvatom, velikim snagama krene na Donbas (Lugansk i Donjeck), odvoji ga od matice jakim jedinicama za kontrolu secesije na jednoj i anšlusa na drugoj strani i primora Zelenskog na definitivne ustupke. Oni bi se sastojali u odustajanju od članstva u NATO-u, napuštanju vlasti i dovođenju marionetske proruske klike. U zamenu za odustajanje Rusije od daljeg kidanja Ukrajine.
To bi svakako bio domet koji bi pomogao Putinu da se izvuče iz gliba i proglasi pobedu i relativni kraj „specijalne operacije“. Relativni zbog toga što bi povlačenje ruskih trupa, iz Ukrajine, ako uopšte do toga dođe, trajalo mesecima, čak i godinama. Moskva traži model za časni izlaz, ali on je sve dalje. I sve to preti da postane „stalni rat“, teška bolest usred Evrope sa kojom se mora živeti.
Rusija bi i dalje ostala parametar za pogrešni izbor saveznika, velika zemlja koja bi se pod neotklonjivim sankcijama navikla na izolaciju, i živela pod njom. Evropa bi morala da se prilagodi oskudnijem životu, izglednoj recesiji i strahu od novih invazija koje su u ovom času još nezamislive, ali nisu isključene. I pored neočekivane traljavosti u nastupu, Rusija ima snage da se izvuče bez vojničke katastrofe, ali pod hipotekom ratnih zločina koji će tek biti predati na uvid javnosti.
Na marginama rata kome se ne vidi logičan kraj, vojnička pozicija Srbije, koja se oprezno ali neminovno udaljava od Moskve postaje krajnje šizofrena. Vrhovni komandant više nije očaran letećim olupinama koje su nabavljene iz Rusije i Belorusije. Merka francuske „rafale“ (dvomotorni mlazni lovac četvrte generacije), a stigli su i neki borbeni sistemi iz Kine.
Uz osećanje nadmoći svađa se sa liderima u regionu, pokazujući uobičajenu duhovitost: za njihovu avijaciju dovoljan mu je i sprej autan.
Miševi su pojeli naše žito i seire po praznim ambarima. U kriznim vremenima oni jedu sve, takva je to sorta.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Apr 26, 2022 9:07 am
Stevan Tonkovic
Mogu li ja bez mora? Mogu. Prvi put sam vidio more sa 16 godina. Mogu li ja bez zimovanja na planini? Mogu. Prvi put sam vidio Frušku goru sa 14 godina. Mogu li ja bez markirane odeće i obuće? Mogu. Prve dugačke pantalone koje sam nosio bile su polovne, zakrpljene, ali uvek čiste i ispeglane. I bez puno toga ja mogu. Ali NEĆU! U to vreme, svi smo mi, ili bar većina teško živeli, ali su naši roditelji videli svetlo na kraju tunela. I stigli do njega. Dan za danom, godinom za godinom bilo je sve bolje i lakše živeti. Pa je došlo vreme da mogu i na letovanje i zimovanje. Pa sam saznao, naročito na svojim putovanjima šta znači normalno živeti i ne samo to, nego sam uspeo i sebi priuštiti normalan život. I onda se pojaviše aveti iz prošlosti. Sa svojim mitovima o tome kako treba biti ponosan, makar jeli i korenje, ubediše narod da treba slaviti izgubljene bitke, kao onu posle koje besmo 500 godina u ropstvu. Ubediše narod da pripadaju kategoriji nebeskog naroda i da su drugi manje vredni od njih. Ubediše i posvadjaše braću i dadoše im oružje u ruke. Dok su se oni bogatili, sinovi tog naroda koji otidoše u "sveti" rat, ili ne dodjoše kući, ili se vratiše osakaćeni. Razbiše jednu zemlju koja je uživala svetski autoritet. I to im ne bi dosta. Sada kada su blizu ostvarenja da ova divna zemlja postane pašaluk, još lažu i nemilosrdno pljačkaju sopstvene gradjane. Eto ja to NEĆU! Neću da im svojim ćutanjem i pasivnošću pomažem u tome i da im budem saučesnik. Želim i hoću da moje dete, unuče i ja živimo barem približno dobrim životom koji sam ja nekada imao. Možda će ovo da bude samo vapaj žednog u pustinji, ali bolje je i to, nego da zabijem glavu u pesak! Možda će ga neko ipak čuti, a još bolje ako ne ostane usamljen. Jedan glas se ne čuje daleko, ali hor se odlično čuje i bez ozvučenja.
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Apr 27, 2022 9:55 pm
Piše Ranko Pivljanin, kolumna za portal Nova.rs
I šta će sad sirota Velika Srbija? Vojislav Šešelj - koji je, sve jašući na tom mitu, zajedno sa onim „dedinjskim Dizdarom“, kako je svojevremeno zvao Miloševića, uredno i temeljno smanjivao Srbiju do veličine hlada one Tarabićeve šljive – najavio je odlazak u političku penziju.
„Već dva puta sam na izborima odbačen. Krajnje je vreme da se povučem“, izjavila je jedna od najvećih štetočina na srpskoj političkoj scene i to u žestokoj i višedecenijskoj konkurenciji.
Međutim, ako mislite da ste se, nakon Šešeljeve namere da se skloni sa čela Srpske radikalne stranke, zauvek rešili najživoposnije figure ovdašnje političke faune, u velikoj ste zabludi.
Nema od tog posla ništa. Kao što njegov najbolji/najgori đak, koji je zavladao Srbijom, ne može bez televizije, tako ni Šešelj ne može bez politike što je i sam potvrdio: „Povlačim se samo sa funkcije predsednika stranke…Dok sam živ, baviću se politikom.“
I ovo je jedna od retkih njegovih tvrdnji koju ne treba dovoditi u pitanje. Sve drugo što je ovaj čovek radio, otkako je uleteo na prazan prostor srpske političke scene, s početka devedesetih godina prošlog veka, i u ispražnjene glave sledbenika bilo je upitno i na granici normalnosti, pristojnosti i ljudskosti.
Od kako je, onako grlat, krakat i robustan, zakoračio u politički život i na javnu pozornicu, Vojislava Šešelja je pratila galama sa pevanjem, a bogami, i pucanjem!
Najviše je proizvodio sam ili u manufakturi svojih političkih projekata, njegova pojava i delo izazivalo je buku sa drugih strana, tako da je tišina oko Šešelja obitavala jedino u zatvorskim ćelijama kojih je, s vremena na vreme, dopadao.
Međutim, iz njih je izlazio zategnutih glasnih žica našpanovanih da ponovo podvikne, da se posvađa, ocrni i okleveta, a što nije stizao usmenim putem dovršavao je u knjigama opskurnog sadržaja i još opskurnijih naslova gde se obračunavao sa svima koji mu nisu bili po volji ili su mu negde stali na žulj.
Problem je što su ta sabrana dela koja u ovom trenutku broje više od stotinu knjiga - cajger i dalje radi - i zbog kojih su nevino žrtvovani kubici drveta i tone papira prilično dugo bila osnovna literatura aktuelnog predsednika Srbije.
Sa Šešeljem na čelu, radikali su započeli bestijalnu orgiju začinjenu budalastim parolama („Karlovac – Karlobag Virovitica“, „Gde su srpske zemlje tu su srpski radikali“), nasiljem (slučaj Barović, potezanje pištolja na demonstrante), izletima po ratištima bivše Jugoslavije („šešeljevci“), političkim prostituisanjem („prodaja“ pobede na predsedničkim izborima Zoranu Liliću 1997. godine, potonja kooperativnost sa „mangupima iz svojih redova“ Vučićem i Nikolićem), teško shvatljivom teatralnošću (odlazak u Haški tribunal uz trubače)...
Upravo, na jednoj sesiji u Haškom tribunalu kad mu se sudilo za nepoštovanje suda, Vojislav Šešelj je izjavio kako su mu stručnjaci izmerili koeficijent inteligencije 240.
Iako je takav IQ malo verovatan i može se pripisati njegovoj potrebi za razmetanjem, inteligencija mu se ne može osporiti.
Što ne znači da su Šešeljevi postupci, način političke borbe, pa i života, izjave i kvalifikacije koje je davao o ljudima, stavovi i politički projekti, blizu zdrave pameti.
Njegov ekstremizam, isključivost, konfliktnost, destrukcija i skribomanija nekad su signalizirale ozbiljnu svađu mozga i realnosti, a nekad bi se pokazivale kao deo smišljenog plana.
Biće da je u pitanju uspešna kombinacija obe stvari i toj taktici Šešelj je ostao veran svih ovih dugih godina političkog bitisanja.
Bio je zagovornik Velike Srbije, razmetao se titulom četničkog vojvode, često odlazio na ratišta, pretio progonom nesrpskog življa, a politička partnerstva i prijateljstva je gradio i rušio rukovođen isključivo političkim pragmatizmom.
Pomogao je da se izglasa nepoverenje Dobrici Ćosiću, predsedniku SRJ iako ga je ovaj ljudski zadužio po više osnova, a neslavno su mu se završile i dve političko-kumovske veze.
Sa Vukom Draškovićem se razišao zbog političkog neslaganja uz najotrovnije reči upućene čoveku koji mu je krstio dete, dok ga je Tomislav Nikolić sam napustio stavljajući se tako na prilično dugačku listu Šešeljevih neprijatelja.
Sa Slobodanom Miloševićem je prošao put od ljubavi do mržnje i natrag.
I njega i Miru Marković je nazivao najpogrdnijim imenima (on je bio tiranin i najveći izdajnik, ona crvena veštica) da bi, kad mu je to išlo u prilog znao da se snađe i u ulozi predsednikovog „omiljenog opozicionara“.
Sa Miloševićem se ponovo zbližio u Hagu i od njega će se, kad je umro, oprostiti dirljivim nekrologom koji je u njegovo ime pročitao Aleksandar Vučić.
I možda bi Šešelj, poput gomile sličnih desničarskih kreatura po svetu, vegetirao na marginama političke scene kao nužni eksces demokratije i folklorni cirkuzant, da nije bilo turbulentnih vremena i nacionalističke zaraze koja je prosto vapila za političarima takvog profila.
Ta paklena uzajamnost političke i društvene patologije i njenih protagonista, u kojoj su se međusobno podstrekavali, stvarala je idealan ambijent za Šešeljevu promociju i on je to maksimalno iskoristio.
Sad kad je opet vraćen na marginu, gde i pripada, setio se „penzije“. Bio je i vakat.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Maj 14, 2022 9:19 am
LJUBODRAG STOJADINOVIĆ - Pseće srce
Izgleda kao da će A. Vulin ostati večno mlad. On je mobilna slika Dorijana Greja, koja ne broji godine i suočava nas sa starmalim ministrom zaustavljenim u vremenu. Njegovo je da nas drži u stalnoj svađi sa komšijama, ali i u rascepu sa nama samima. Nesklad je ono što ga čini potpunim: nestašni starac koji je velike sisteme višom voljom pretvorio u svoje infantilno vežbalište, a policijske trupe u privatnu gardu vlasnika okupiranog društva.
Nekadašnji Gevara iz Mirine čarobne šume, nosilac ideje o salonskim prevratima, u ovim je godinama izrastao u silu namernu da guši obojene revolucije. Izabrao je učitelja iz zemlje crvenog oktobra, postojbine svih njegovih platonskih proleterskih ljubavi. Nije stigao da u Beogradu svom silom zaustavlja to što je učio da zatire, samo zato što ničega nije ni bilo. Tek sada vidi kako se to radi u Ukrajini kad velika sila izbegne svaku kontrolu razuma.
Pred izbore je otkrio opasne organizovane grupe spremne da izazovu nerede posle kojih bi pala Srbija, a pre toga Vladar, već godinama važniji od države. Politički vajar koji je oformio Vulina u ovo što on danas jeste i što će možda tek postati, čuva ga kao razvojnu voštanu figuru u preventivno napravljenom muzeju apsurda. On je budni stražar koji bez izuzetka otkriva jedino ono što ne postoji.
Ispalo je da nigde nije pronašao ustaničke trupe koje su sastavljene od opozicije i stranaca, ali kao da jeste. Logika te dramatizovane policijske tuposti je jednostavna: ako bi bilo nasilnih ekscesa bilo kojim povodom – jer se u Srbiji puca na sve strane – mogao bi da kaže: jesam li vam rekao?!
Ako izbori prođu bez mrtvih glava, kao što su i prošli, mogao je da se proglasi vodećom silom apstraktnog protivudara: ja sam to sprečio.
Da bi pokazao odanost kojoj nema granica, prekršio je čak i infektivnu verziju naprednjačke učtivosti i poganim jezikom nagrdio Dragana Đilasa, samo nekoliko dana posle njegovog samita sa Vučićem. Bio je višestruko agresivniji od tabloida, kojima je gazda tek malo zategao lanac i ostrugao smrdljivo blato sa naslovnica. Izrekao je do ekstrema izrabljenu uličarsku uvredu za Đilasa – žuti ološ – čime je sebi uzeo ulogu najodanijeg krajputaša na mrtvoj straži.
Rekao je da za opoziciju nade nema, uzastopni izbori i porazi ih valjda dovode do saznanja da takvi, ili bilo kakvi Vladaru ne mogu ništa. A „žuti ološ“ je, već samom svojom pozicijom u Vulinovom policajnom jeziku, simbol takve nemoći i beznađa. Reklo bi se, ovome što je već dugo nad Srbijom, kraja nema.
Moglo bi da se pomisli da je ovim krajnje prostačkim ološarenjem, A. Vulin učvrstio svoje, inače nesumnjive izglede u tromom poslu formiranja nove vlade. Ako, naravno, uopšte bude formirana pri ovakvom rasporedu sedenja u fragilnom parlamentu.
Potreba za učešćem kriptorevolucionara u kontrarevoluciji je ovde nestala. Vulin bi mogao da juri kolonije kriminalaca u policijskim redovima a da ih nikada ne pohvata. Sve se manje zna kad padne mrak ko od njih čuva zakon a ko ga krši, pošteni policajci su očajni što njihovi podvizi postaju razlozi za progon. Nigde nema inspektora Slobodana Milenkovića, koji je pohapsio bandu iz Jovanjice. Bila je to greška mafijaškog sistema kroz koji se Milenković probio, ali je u tome ostao sam. Srpski Kolumbijci su se vratili na svoju livadu. Obradu te produktivne njive u svoje vreme je pomagao i Vulin, pa se slikao u plavom kombinezonu proglašavajući šargarepu za paradajz.
Ali, niko mu to neće računati kao greh. On se nikada nije ni bavio policijom, nego amaterskom politikom konflikta. Ili idejom širenja naciona bez granica, u nešto što je dobilo ime srpski svet, poduhvat na čijem je kraju stvaranje etnički čiste tragedije.
U postepenom, ali neizbežnom otklonu kojim se Vladar teška srca ali neminovno udaljava od Moskve, Vulin bi sa Dačićem mogao da ima posao smetala kojima nije potpuno jasno o čemu se tu radi, i zašto je gazda nameran da kida pupčanu vrpcu od Matuške.
Dačić će zbog svoje fanatične rusofilije možda ostati u opoziciji, koja ga kao ni vlast neće želeti, jer se nikada nije znalo kome taj pripada, dokle i zbog čega. Moguće je da bude potreban, ali ne više nasušan. Suviše je lak za upotrebu ali i težak za sklanjanje u stranu.
Vulin je sva svoja ministarska mesta stekao na osnovu milosti nepoznatog porekla, pa će mu nekakva sinekura na nevažnom poslu gasiti udarnički elan. Ne za ljubav prema Kremlju i mračnom Nikolaju Patruševu, već za sumnju u značaj podaništva. Ako je slučajno pročitao Pseće srce Mihaila Bulgakova, onda možda i zna kako presađivanjem ljudskog mozga najboljem čovekovom prijatelju nastaje građanin Poligraf Poligrafovič, najtačnije baždareni kantar za merenje ovdašnje konačne istine.
Vulina može da skloni onaj kome se najviše posvetio, ulažući u taj odnos ljubav, vernost i poslednje ostatke ponizne snage.
U nekoj turbo verziji, moguć je SNS rimejk 48. godine i istorijskog „ne“, ali u krivom istorijskom ogledalu. I Vučić će imati svoje vernike, skeptike i otpadnike. Mirin Če Gevara će se možda vratiti izvornom tumačenju revolucije koja teče, ako uopšte pamti šta je to. Naučio je u međuvremenu da asketizam nema nikakvog smisla ali fanatizam da, i da se može živeti dobro bez znanja, u nezamislivom obilju i sa neznatnim zalihama morala.
Niko, poput nekadašnjih informbirovaca neće bežati u Moskvu. Goli otok je u drugoj državi. Tamo je na tragaču skoro tri godine vukao kamen otac autora ovog teksta, usmeno optužen za istočni greh. Od suvišne ljubavi prema nečemu čega nema do istinske tragedije, bila je dovoljna samo reč. Možda to još traje.
Nećemo znati kome pripadamo dok nam ne kažu. A bilo bi dobro da ne pripadamo nikome, ni vladarima ni silama.
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Jun 07, 2022 1:55 pm
SVETISLAV BASARA : GUBERNATOR "REMBASA"
I mi Donbas za trku (bitku) imamo. Zove se Rembas i ima veze sa Donbasom. Ne samo po zvučnosti. Reč je o rudnicima mrkog uglja u blizini Despotovca koji su četrdesetih godina, u zlatno doba rusodupeljublja, dobili to ime da bi zvučalo što sovjetskije. U tom zamešateljstvu poveznica je ugalj - koji se na veliko kopao (verovatno se još kopa) u Donbasu, sve ostalo ima taman onoliko veze koliko i žabokrečina Bare Venecije sa Venecijom i njenom lagunom.
Kako je ime Rembas preživelo kad je ‘48. tikva pukla - mislim na vreme kad je „Kolarac“ organizovao ubrzane kurseve zaboravljanja ruskog jezika - pojma nemam. Kako god - i kako stvari stoje - moglo bi se dogoditi da jedina konstanta srpske politike, notorni Dačić, postane gubernator Rembasa i da poradi na njegovom prisajedinjenju matičnom Donbasu.
Pre nego što objasnim kako i zašto, moram istaći da mi je Dačić - uprkos tome što ga decenijama žestoko plajpičim - jedna od najsimpatičnijih pojava na ovdašnjoj histeričnoj političkoj sceni. Dačić je u stvari virtuoz politike u srpskom značenju reči politika, a ja cenim svaku virtuoznost. Nema situacije kojoj se Dačić ne može prilagoditi, nema kataklizme čiju vodu neće navratiti na svoju vodenicu.
Svojevremeno sam ahbabe u mojoj kafanici upitao a da šta misle da li bi se - u slučaju da umesto Visokog Vučića visoku stvar u svoje ruke preuzme Bik koji Sedi - Dačić pojavio kod Sarape sa perjanicom na glavi, tomahavkom u ruci i ratničkim bojama na licu. Odgovor je bio jednoglasan - bi.
Tako je to išlo sve do pičvajza u Ukrajini, kada je došlo do određenih smetnji na Visokim vezama. Od 24. februara naovamo, Dačić nikako da „izoštri sliku“. To se naročito videlo na snimku sa Visoke inauguracije - koji je postao viralan - na kojoj se vide Visoki Vučić, poslanici koji ustaju iz fotelja i frenetično aplaudiraju i Dačić koji - viđi vraga - sedi na tronu Kozačke skupštine.
E sad kako je, okrenut Dačiću leđima, Vučić video da Dačić sedi, ne znam, nije ni važno - visoke oči na leđima su problem njegovih konkurenata - kako god, Vučić se okrenuo i Dačića ošinuo jednim strogim pogledom, posle čega je bivši predsednik Skupštine, nonšalantno ustao i zavodljivo se smešeći zakopčao sako. U prevodu sa Dačićevog body languagea na kolokvijalni srpski, osmeh je govorio: preturiću ja i ovo preko glave.
Valja napomenuti da Dačić prvobitno nije ustao, ne zato što je mislio da ga Vučić, okrenut leđima, neće videti, nego zato što je mislio da njemu iza leđa sedi Putin, a da to Vučiću neće promaći.
Bio je to poveliki zajeb u računu, verovatno (mada ne obavezno) privremen. Nije prošlo mnogo vremena, a sa Visoke adrese je na Dačićevu adresu stigao (polu)katil-ferman u kome je pisalo da „ako SNS i bude u koaliciji sa SPS-om u varoši beogradskoj, to ne znači da će SPS (čitaj: Dačić) išta dobiti na vladi“. Još je zlokobnije zazvučalo upozorenje da je Dačić, ako mu je volja, vlastan da u Beogradu napravi koaliciju sa opozicijom. Oj, Rembase, Rembase.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Jun 25, 2022 11:25 am
SVETISLAV BASARA: Ekozoologija
Verovatno ste primetili da se s vremena na vreme narogušim na srpsku ekologiju i istaknute srpske ekologe. Nemojte misliti da i meni ne smeta posvemašnje đubre, vazduh u polučvrstom stanju i govnavi vodotokovi oivičeni milionima najlon kesa i plastičnih flaša. Ali, po običaju, izdvajam mišljenje.
U srpskom ekološkom zamešateljstvu smeta mi isto ono što je zasmetalo Nikoli Krstiću, bečkom doktoru prava na službi u Srbiji u XIX veku, u ambicioznoj inicijativi da se osnuje Medicinski fakultet. „U Srbiji još nema ni nema bolesnika, a rapalji bi da osnuju Medicinski fakultet“, zapisao je Nikolica Krstić i ušao u istoriju srpske patrijarhalnosti kao čovek koji je naguzio ženu pronalazača Pančićeve omorike, Josifa, dok je gospoja kroz prozor čavrljala sa suprugom, zauzetim nekim botaničkim poslom u bašti porodične kuće.
I dan-danas se nađu likovi - pride i lekari, poput Nestorovića-luptačevića - koji će gordo uskliknuti da nama, genetski superiornim Srbima, medicina nije ni potrebna. Ali erotoman Krstić nije hteo da kaže da u ondašnjoj Srbiji nije bilo bolesnika, nego da nije bilo kulture lečenja (pitanje je koliko je ima i danas). Manj ako nije bila potrebna neka amputacija, ondašnji Srbi naprosto nisu išli kod lekara. Lečili su se poglavito travama, saljevanjima strave, vradžbinama i - najefikasnije - rakijavim oblogama. Pa ko preživi.
Nisu se naši čukendedovi klonili lekara ko đavo krsta zato što su bili zatucani seljaci i što nisu verovali u medicinu bledolikih, nego zato što nisu imali para. Para nisu imali zato što je Srbija, iako ondašnja regionalna vojna sila, bili zemlja toliko siromašna da ova današnja, takođe siromašna, izgleda kao eldorado.
Stvar slično stoji sa ekologijom i takozvanom životnom sredinom. Ekologija proizilazi iz politika koje najpre eliminišu osnovni uzrok svih prljavština - mentalno zagađenje - i potom obezbede materijalno osnovu za uređenje životne sredine. Ekologija košta isto kao i medicina, verovatno i mnogo više, neko to mora platiti, a to obično bude država. Lična inicijativa tu nije ni od kakve pomoći, ali zasenjuje prostor i donosi političke poene. Ne mnogo poena. Ali znate kako Čačani kažu: mala vajda veseli čoveka.
Ekologija, dakle, proizilazi iz politike, ali sama ekologija ne može biti politika. Džaba pozivanje na uspešne nemačke Zelene (koji su u međuvremenu malčice pocrneli) jer je ta stranka imala (i ima) jasno artikulisanu ideologiju, još jasniji program i detaljno elaboriran plan kako se kurtalisati prljavština svih vrsta.
O kakvoj se, uopšte, ekologiji govori u zemlji u čijoj se prestonici i dan-danas bacaju kese s đubretom sa solitera, a kontejneri i kante za smeće - istina retki - blistaju od čistoće jer se otpad, uključujući šut i WC šolje, bacaju po ledinama i trotoarima. Džaba krečenje, ekolozi. Mora se početi od početka, najpre valja očistiti glave. A dok se to ne desi, ako se ikada desi, ješćemo (i udisati) govna. Sami smo ih izasrali.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Jun 27, 2022 11:28 pm
Oduvek su me privlačili ljudi sa setom u očima. Da ih pitam gde ih boli, ko ih je povredio, jesu li gladni, umorni, treba li im novaca za hleb. Nikad se nisu požalili ni na šta. Ljudi sa setom u očima nisu tragali za bilo čime što se moglo kupiti. Oni najčešće tragaju za sobom. Tek kad smo celi, mi smo isceljeni. Ona čuvena "druga polovina" je deo nas koji nam nedostaje, a ne bilo koje drugo biće. Sa drugim ne možemo biti jedno, već par. Svako je od nas ipak sam. Sreća je kad je ceo. Tada i par moze biti srećan.
Brankica Damjanović
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Jul 25, 2022 8:02 pm
Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti''
U prvome romanu slavne trilogije Millennium Stiega Larssona ("Muškarci koji mrze žene") glavni junak Mikael Blomkvist, nepotkupljivi i istinoljubivi novinar, kroz petstotinjak stranica se zlopati i probija do mračne tajne, da bi je na kraju otkrio, raskrinkavši serijskog ubojicu žena, pripadnika bogate i ugledne švedske obitelji. Samo što to nije kraj: kraj je kada novinar, za kojeg na početku romana saznajemo kako je spreman iznijeti istinu na vidjelo čak i po cijenu zatvorske kazne, odluči da svoje otkriće – ne objavi.
Bio je to, naime, uvjet da industrijalac Henrik Vanger, prototip "dobrog kapitalista", inače bliski rođak ubojice, otkupi dionice časopisa Millennium i spasi ga od propasti, jamčeći novinarima "punu nezavisnost" i "uređivačku autonomiju", razumije se. Napokon, pravda je zadovoljena: u spektakularnoj završnici zločinac je ubijen, žrtve su ionako mrtve, a nedostatak informacija o tome tko je i kako ubio nesretne žene njihovoj će rodbini biti kompenziran putem tajne financijske pomoći.
Larsson se dobro potrudio da, u okolnostima kakve je zadao, takav rasplet predstavi najracionalnijim. "Dobri kapitalist" – riješen da spasi i obiteljsku čast, i privatnost silovane nećakinje, i perspektivu nezavisnog novinarstva – jedina je preostala šansa za preživljavanje slobodnoga medija. No ta sloboda izrasta nad cenzurom grandioznih razmjera i etičkom provalijom koju ona podrazumijeva. Novinar je prinuđen zgaziti temeljno načelo svoje profesije da bi spasio svoju profesiju, pa onda i njena načela. Radi višega cilja žrtvovan je niži. Neugodna istina treba biti zatajena da bi posao otkrivanja neugodnih istina, krucijalan za opstanak demokratskog društva, imao budućnost.
Čovjek se može upitati zbog čega autor romana, kada je već zdušno hrlio prema sladunjavome hepiendu, nije tu stvar dodatno zaoštrio, tako da na ponudu simpatična industrijalca novinar odgovori kategoričnim "odjebi", a zatim objavi krvavu obiteljsku tajnu, sa svim nastranim potankostima, i osudi vlastiti časopis na propast. Da se, dakle, bori do poraza, a ne do prodaje. To bi, uostalom, nešto više pristajalo romanesknoj skici njegova karaktera od patetičnih zdvajanja na završnim stranicama djela. Zašto to Larsson nije učinio?
Odgovor bi, napustimo li klizavi teritorij stvaralačke mašte, morao uključiti i prozaični autorski problem: ako, naime, više nema Millenniuma, nema ni drugoga nastavka trilogije, ni trećeg... nema planirane (i već napisane) robe za tržište. Gledano iz te perspektive, proždrljivost kapitalističke dinamike takva je da joj nitko ne izmiče, u stanju je sažvakati ne samo glavnoga junaka, nego i njegova pisca, inače uvjerenog ljevičara.
Na konferenciji za štampu održanoj prije neki dan švedska premijerka Magdalena Andersson doimala se kao da je ošamućena blomkvistovskom srcedrapateljnom dilemom. Cijelim svojim istupom i cijelom svojom pojavom, uključujući pogled upućen u prazno, emitirala je poruku: ako i žrtvujemo ideju o zaštiti ljudskih prava, to će biti zbog spasa ideje o zaštiti ljudskih prava.
Nasrtljivim novinarima odbila je demantirati izjavu turskog predsjednika Erdogana da je njena vlada, nastojeći ukloniti blokadu ulasku Švedske u NATO savez, obećala Turskoj izručiti sedamdeset i troje kurdskih "terorista". Zbog boljih diplomatskih običaja, rekla je, prisiljena je suzdržati se iznošenja detalja iz pregovora. "U svim izručenjima nastavljamo slijediti švedsko i međunarodno pravo i, naravno, Europsku konvenciju o izručenju", dodala je. Svejedno, činilo se da govornica s koje se obraćala novinarima nije u razini tla, već je uzdignuta na grobnicu potrošenih ideala.
Opći je utisak, naime, da će se "teroristi" ubuduće u Švedskoj definirati po turskim, a ne po švedskim kriterijima – tj. da će se demokracija povinovati mjerilima autokracije – mada su i švedski kriteriji, ovisno o zahtjevima moćnih zapadnih saveznika, dosad bili začuđujuće elastični (o čemu bi štošta imao reći utamničeni osnivač WikiLeaksa). Kako će se naposljetku razriješiti diplomatsko natezanje oko švedskog i finskog članstva u organizaciji koja zavodi globalnu vojnu hegemoniju, tek ćemo vidjeti, no već sada je, sudeći po izboru jestiva na pregovaračkom stolu, barem jedna stvar jasna: dok se od zemalja kandidatkinja za prijem u Europsku uniju traži da (makar formalno) udovolje demokratskim standardima, od onih koje žele ući u NATO zahtijeva se (čak i formalno) prilagodba despocijskim normama.
Što je to u kardinalnom nesporazumu s proklamiranim "vrijednostima" o kojima rečena organizacija tobože skrbi, manje je bitno od činjenice da su same proklamacije odavno pretvorene u karikature, relativizirane do mjere da ih je moguće udomiti jedino na smetlištu, a prije svih one što su ispisane na zastavi trajno natoizirane Europe. Radi se tek o neželjenim prodorima realnosti u javnu sferu, gdje se uz usrdnu medijsku poslugu odvija neprekidni ples pod maskama, u okolnostima kada liberalno-demokratski zapad ostaje bez repromaterijala kojim će kamuflirati svoju totalitarnu dušu.
To će reći da se ubrzava prostituiranje neprikosnovenog. Kada prevlada princip da sve ima svoju cijenu, dionice svetinja najbrže padaju na burzi. Za promjenu, bilo bi lijepo da se prestane s pjevanim misama.
U Švedskoj, biseru europske demokracije, "teroristi" su bivali locirani i po američkim parametrima, koji se osim po ideološkim afinitetima ne razlikuju od turskih, te je upravo tamošnja državna administracija pokrenula nečuveni progon Juliana Assangea, pakirajući mu lažnu optužbu za silovanje. Čovjek koji je objavio tajne dokumente o ratnim zločinima – koji se dakle drznuo iznijeti na svjetlo dana mučnu istinu o metodama zaštite "naših vrijednosti" – danas čami u zatvoru, čekajući sudsku farsu koja će mu osigurati doživotnu robiju. Da je živ, sam Staljin bi sa zavišću promatrao sibirsku hladnoću pravosudnih procedura u zemljama takozvanoga slobodnog svijeta.
"Slučaj Assange", kao i činjenica da, recimo, Edward Snowden ne može naći sklonište ni u jednoj od zemalja gdje "liberalne slobode" uživaju biblijski status, samo potvrđuju utisak da današnja Europa postaje represivno-politička ispostava strahovlade sa sjedištem u Washingtonu, garnizon na periferiji. Tamo je pak dobro poznato da se preko istine stiže u tamnicu i da je razlika između nepotkupljiva novinarstva i neprijateljske špijunaže ukinuta.
U isto vrijeme, međutim, stalnim se ritualima pokušava održati na životu europska sekularna religija, s prodemokratskom frazeologijom, s himničkim napjevima o kultu ljudskih prava, s prvosvećenicima koje više nitko ne bira, niti im broji količinu nula u mjesečnim dohocima. U tim inscenacijama od prevelike se upotrebe potpuno izlizala stilska figura u kojoj spas demokracije služi kao izgovor za njeno storniranje.
Više se nitko ne čudi kada se Muhamedou Slahiju, koji je nevin proveo desetljeće i pol u zatvoru u Guantanamu, "zbog sigurnosnih razloga" zabrani ulazak u Hrvatsku. Ili kad oligarhijska uprava širom otvori vrata Europske unije Ukrajini baš u trenutku kada ta zemlja zakonom zabranjuje konzumaciju ruske umjetnosti. Što je, u kontekstu epske bitke protiv ruske imperijalne pošasti, možda sasvim u redu, ali uz uvjet da se odbaci europska demokratska laž i da se katalog uzvišenih "vrijednosti" zbog kojih cijela konstrukcija navodno postoji stavi izvan snage.
No "dobri kapitalist" Vanger, čuvar europskih materijalnih i duhovnih resursa, uvijek u pričuvi ima više klišeja kojima će iznuditi blomkvistovsko samoopravdanje. Švedska je premijerka upućena u tu problematiku. Zaštita ljudskih prava? To je, reklo bi se, ideal kojim se kurčiš sve dok se ne poturčiš. A to se dogodilo mnogo prije nego što se Erdogan javio za riječ.
ZoxZoja Stela Polaris
Godina : 56 Location : Plava Planeta Datum upisa : 13.01.2013
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Jul 30, 2022 11:56 pm
Kralj bi otišao u ribolov i pitao vlastitog meteorologa o vremenskoj prognozi za sljedećih nekoliko sati. Meteorolog ga je uvjeravao da nema šanse za kišu. Tako su kralj i kraljica otišli u ribolov... Putem je sreo čovjeka sa štapom za pecanje koji je jahao magarca i upitao ga lovi li riba. Ribar reče: "Vaše veličanstvo, vratite se u palaču! Očekujem veliku oluju za kratko vrijeme!" Kralj je odgovorio: "Jako cijenim svog meteorologa. On je obrazovan i iskusan stručnjak. Osim toga, dajem mu vrlo visoku plaću. Dao mi je potpuno drugačiju prognozu. vjerujem mu." Kralj je nastavio put, ali ga je ubrzo zahvatila oluja. Kralj i kraljica bili su potpuno mokri i jako ljuti. Kralj se vratio u palaču i naredio da se meteorolog otpusti. Zatim je pozvao ribara i ponudio mu prestižno mjesto kraljevskog prognostičara vremena. Ribar reče: "Vaše veličanstvo, ne znam ništa o proricanju vremena. Informacije dobivam od svog magarca. Ako vidim da su magareće uši obješene, to sigurno znači da će padati kiša. " Kralj je naredio da se dovede magarac u palaču i da ga se zaposli. I tako je počela praksa zapošljavanja magaraca za rad na važnim državnim položajima. Praksa NIJE PREKINUTA DO DANAS.
Zdrp sa FB
Došla je tiho i ušla u legendu [You must be registered and logged in to see this image.]
Samouka likes this post
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Avg 01, 2022 12:45 pm
Boris Dežulović 1.8.2018.
Ovih je žalobnih dana često citiran onaj apokrif, datiran u doba kad je Marko Perković imao veliki koncert na Poljudu, a prijatelji zajebavali Olivera kako mu je džabe sva slava i sve pjesme kad nikad neće, poput Thompsona, napuniti stadion. „Pa šta?“, odgovorio je, kaže legenda, Oliver, „neće ni on Hrvatsko narodno kazalište.“
Divno taj slavni apokrif opisuje temeljnu razliku između dva čovjeka i dvije pjesme, pa skoro bude i šteta što je, kao mnogi slični urbani mitovi, lažan ili krivo atribuiran: rečenu je sentencu, naime & naravno, izgovorio veliki hrvatski pjesnik Arsen Dedić.
Arsen Dedić, kralj sviju cinika, bio je uostalom iz drugog jednog, nedohvatljivo udaljenog svemira: on – kako je jednom primijetio treći iz svetog trojstva, njegov Šibenčanin i susjed iz Tesline ulice Mišo Kovač – „i nije pjevao za mase, već za svoju sektu“. Nije stvar u tome da i Oliver nije bio duhovit tip, naprotiv, ali niti bi on ikad tako govorio o kolegama – čak i kad bismo značenje riječi „kolega“ okrutno rastegli sve do Thompsona – niti je umio biti ironik, sarkast ili cinik. Od urbane legende o Poljudu i HNK, Dragojevića tako bolje opisuje još samo činjenica da on to zapravo nikad nije rekao.
Da je Oliver, uostalom, imao mrvu opjevane Arsenove otrovne zloće – ili da je Arsen, umjesto svog odanog kulta, imao Oliverovu cijelu jednu transkonfesionalnu religiju – odgovor bi glasio: „Pa šta? Ne bi ni on nikad mogao napuniti beogradsku Marakanu.“ I opet bi, umjesto pune Marakane, više o Oliveru u toj sentenci govorio njen kondicional, više od punog beogradskog stadiona rekla bi još samo činjenica da ga on nikad zapravo nije napunio.
Možda i najslavniji apokrif o Oliveru jest taj čuveni nepotpisani bianco-ček, kojim su ga salijetali beogradski menadžeri, nudeći da sam ispiše iznos za koji bi pristao pjevati u Beogradu. Za razliku od onoga s početka teksta, ovaj je u svemu pouzdano istinit i točan. Oliver je zaista mogao, kad god je htio, napuniti Marakanu, ili mjesec dana svake večeri puniti beogradsku Arenu.
Tko god je u posljednjih dvadeset sedam godina samo jedan dan proveo u Beogradu i Srbiji, zna kakav je božanski status Oliver tamo uživao. Jednako prije trideset pet godina, kad su, čuvši da sam „Splićo“, od mene u šumadijskoj kasarni povazdan tražili da im pjevam „Moj galibe“ – da, baš „Moj galibe“ – kao danas, kad Oliverove pjesme zna svaki beogradski taksist i svaki kafanski muzičar s Ibarske magistrale. Kad su me prije nekoliko godina, dok sam još živio tamo, srpski novinari pitali u čemu se zapravo razlikuju Split i Beograd, odgovorio sam kako je razlika zapravo samo jedna: u Splitu se na svakom kantunu čuje Aca Lukas, a u Beogradu Oliver Dragojević.
Pa ipak, Oliver od rata pa do kraja nikad više nije zapjevao u Beogradu. Jednom, makar i u afektu datu riječ, do kraja života nije pogazio, a ona – posve svejedno što o njegovim razlozima mislili – ne samo da nimalo nije naštetila njegovoj tihoj karizmi, već ju je u fantastičnom obratu i uvećala. Jednostavno – kako je to ovih dana rekla, čini mi se, Radojka Šverko – Oliverovoj se svakoj izgovorenoj ili otpjevanoj riječi bezrezervno vjerovalo. A on je stajao iza svake, posve svejedno je li hiljaditi put zapjevao kako je infišan ili dišperan, ili je samo jednom rekao kako nikad neće zapjevati u zemlji u kojoj tenkove ispraćaju cvijećem.
Nikad prije i nikad poslije, sve do smrti, Oliver neće reći više ništa na tu temu, nikad nijedne grube riči, nikad nijedne gnjevne kaštige i beštime. Ta je priča za njega bila završena. Novac – a ogroman se, nepojmljiv novac nudio – nije bio važan: kao što je tradicionalno u srpnju zatvarao butigu, i ljetnu sezonu, od koje cijela nesretna južnoslavenska muzička scena zapravo živi, zarastao u bradu provodio s prijateljima na brodu i u veloluškim konobama, i kao što nije u svijetu odštampano toliko novca za koji bi prekinuo tu partiju briškule, tako nije postojao novac za koji bi pogazio jednu davno datu riječ.
Ima još sličnih mitova, hagiografije naših ugaslih zvijezda pune su takvih urbanih evanđelja, i jedini će problem s Oliverovim mitom ostati činjenica da je jednostavno istinit. Čast i „slava mrtvima“, kako je i sam pjevao u jednoj pjesmi, o njima se u ovakvim prigodama piše „sve najbolje“, ali kad se pod ultraljubičastim svjetlom i otkriju mrlje na njegovim požutjelim apokrifima, one samo uvećavaju legendu.
Nije bio revolucionar, nikad nije jedrio protiv kurenta, bolovao je od istih slabosti kao i njegova publika. Nakon što se zarekao da više nikad neće kročiti u Srbiju, objesio je onu blesavu naušnicu s križem, i sve otada u stihu „Rekli su mi da si ‘sova Boga“ iz pjesme „Oprosti mi, pape“ nikad više nije spomenuo Boga; snimio je onda i glupavu pjesmicu za Hrvatsku ratnu mornaricu, još glupaviju domoljubavnu o „topniku sa Širokog Brijega“, i oduševljeno pozdravljao oslobađajuću presudu hrvatskim generalima – učinio je, ukratko, baš sve što je malograđanska Hrvatska od njega očekivala, i sve je bilo džabe.
I dalje su ga, i još više voljeli, i jedni i drugi, i treći i četvrti. Nijedan hrvatski „lijevi“ kolumnist nikad ga nije niti blago ukorio zbog malograđanskog konformizma, nitko osim nekoliko Šešeljevih glasača nije se u Srbiji ozbiljno naljutio na Olivera: štoviše, postao je mjera zaboravljenog poštenja.
Kako je to bilo moguće?
U ovim prilikama valja se kloniti teških riječi, ali lakima se te stvari ne mogu i ne daju objasniti. Ljepota, recimo, teška je i jebeno riskantna riječ, ali u hrvatskom jeziku druge za to nema. Ljepota Oliverova zaista, najbanalnije i najtočnije, neponovljivog glasa, ljepota njegove muzike, ljepota pjesme, koju je svojom grlenom rašpom – i kad je bila malo remek-djelo i kad je bila gotovo uvredljivo banalna – pretvarao u gregorijanski koral ili himnu svijeta. Samo tom estetikom može se objasniti Oliver Dragojević, hrvatska prirodna ljepota, čovjek-nacionalni park, koji je ljepotom mogao pobijediti nakaznu ružnoću svoga vremena i estetikom uobličiti etiku.
Veći – ako je uopće moguće biti veći – još samo činjenicom da je bio posljednji.
I eto nas ovoga ljeta, eto nas ovoga srpnja na raskršću estetike i etike, kako već život te stvari ovdje namješta, kako bismo ih lakše shvatili. Početkom srpnja nacionalna fešta, hrvatski nogometni reprezentativci, viceprvaci svijeta, deseci hiljada ljudi raspamećenih u pobjedničkom trijumfalizmu, i vatrometi, zastave i bengalke, i onaj Marko Perković s početka priče, i njegovi „Geni kameni“: „Neka pati kome smeta“, „loša bila četres’ peta“. Pa samo dva tjedna kasnije nacionalna žalost, i opet deseci hiljada ljudi, i opet bengalke, ali ovaj put u dubokoj, istinskoj tuzi, i Oliver Dragojević, i njegov „Galeb“: „Lipo li je, lipo li je.“
Samo ljepota. Ljepota koja nikome ne prijeti patnjom i koja „nikome ne smeta“: ima, konačno, i onaj apokrif po kojemu je, na pitanje u čemu je tajna njegove duge sveprisutnosti u našim životima, Oliver odgovorio jednostavno i veličanstveno točno: „Ja nikome ne smetam.“ Nikad nitko nije patio zbog Olivera.
Teoretski, mogao je tako nekome zasmetati teatarski šušur na njegovu ispraćaju, i Kolinda i Plenković u prvome redu na komemoraciji, i Torcida s bengalkama, i jebene raketne topovnjače na fellinijevskom morskom sprovodu, i naglašena patetika obreda, tako dalekog od Oliverove ljepote, i cijelog suprotnog njegovoj „Marči funebri“, divnoj onoj Popadićevoj pjesmi koje se – začudo ili upravo nimalo – ovih dana nitko nije sjetio, a u kojoj „ide sprovod priko sela“, a pokojnika ispraćaju miris žuke i kanele, tovari što revu i psi što reže, u kojoj za kapsilom tuče zvono s kampanela i zvone bubanj i činela, dok iz kočete baba hripje, koza brsti rogač, pivac kunja iza kuće, a na kominu puca pruće.
Teoretski, kažem, mogla je nekome zasmetati i monumentalna freska Oliverove marče funebre – s bengalkama umjesto pruća na kominu i Kolindom umjesto babe što hripje – ali na kraju i nije. Kolinda se na kraju zanjihala sitna i nevažna poput one blesave Oliverove rečine, a topovnjače ispale smiješne poput topnika iz Širokog. I kad je ovoga utorka na splitskoj Rivi bilo pretjerano, sve je, nekako, bilo iskreno. Doček nogometaša bio je društvena obaveza, gotovo pa državna, poput mobilizacije, a ispraćaj Olivera posve privatna, gotovo pa obiteljska.
A s njim je – čini se zauvijek – otišla i ona ljepota, tako moćna da je i vlastite slabosti i greške čine savršenijom, ili barem razumljivijom slabima, grešnima i nesavršenima. Bit će da su u pravu oni što Oliverov fenomen tumače sponom s vremenima kad smo bili bolji, ali nije samo to: bio je on posljednja nit istrošenoga konopa kojim smo se u ova nakazna vremena očajnički držali za ljepotu.
Nekad, pjevači su imena dobijali po Oliveru Twistu. Danas ih nose po strojnim puškama.
Nekad pjesma nije smetala. Danas uživamo kad pate onima kojima smeta.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Sep 04, 2022 10:42 pm
"Bilo je to jednom kada je negdje u neko selo došao stranac.
Znao je da tamo živi na tisuće majmuna. I tako je seljacima ponudio 10 dolara za svakog majmuna kojeg će za njega uhvatiti.
Seljaci su sa oduševljenjem prihvatili ponudu stranca i odmah krenuli u lov. Stranac je od njih otkupio sve – na stotine majmuna koje su ulovili.
Kad se broj majmuna malo smanjio seljaci su ih prestali loviti. Stranac je stoga podigao svoju ponudu i seljanima ponudio 20 dolara za svakog majmuna. Seljani su bez okljevanja ponovno krenuli u lov.
Broj majmuna se još smanjio i ljudi su se ponovo vratili poljoprivredi. Stranac je zato ponudu povećao na 25 dolara, ali s vremenom je ostalo vrlo malo majmuna tako da je bilo gotovo nemoguće naći još kojeg.
Stranac je tada najavio novu ponudu. Za svakog majmuna seljacima je ponudio 50 dolara. U isto vrijeme on je morao zbog posla otputovati i za otkup majmuna ovlastio je svog pomoćnika.
Kako šefa nije bilo, seljacima je dao ponudu pomoćnik: “Vidite sve ove majmune u kavezima koje je prikupio moj šef. Prodajem vam ih za 35 dolara a kada se šef vrati u selo, možete mu ih prodati po 50 dolara za svakog.”
Seljani su ozbiljno shvatili i počeli se organizirati. Prikupili su svoju ušteđevinu i otkupili sve majmune.
Nikad više nisu vidjeli ni stranca ni njegovog pomoćnika, ostalo je samo selo puno majmuna.
Sada ćete možda bolje razumjeti priče o dionicama, hipotekama i bankama kojih zadnjih godina ima sve više. Možda će vam biti lakše razumjeti priče o uzrocima globalne financijske krize, ali sam siguran da će vam biti jasno da je to priča o majmunima."
Ne znam tko je autor priče, ali znam tko su majmuni!
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Sep 11, 2022 2:09 am
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Sep 11, 2022 10:20 am
Malo je duži tekst, ali je zlata vredan. Alal ti plajvaz, čoveče!
Filip Popović
Hadi Matar napao je nožem pisca Salmana Ruždija i naneo mu nekoliko ubodnih rana, što je dosta radikalan oblik književne kritike. U ime Boga. Vladika banatski Nikanor pozvao je na oružanu borbu protiv pripadnika LGBT populacije. U ime Boga, pravoslavlja, tradicionalnih vrednosti i ostalih svetinja. Patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril blagoslovio je pokolje nad nevinim civilima u Ukrajini, za njega je satiranje gradova i ubijanje dece sveti rat. U ime Boga, pravoslavlja, tradicionalnih vrednosti i ostalih svetinja. U Avganistanu talibanski režim teroriše sve živo, posebno žene. Takođe u ime Boga. Nedavno je Međunarodni sud pravde u Hagu odbacio prigovore Mjanmara na tužbu u kojoj se navodi da je ta država odgovorna za genocid nad muslimanskom etničkom manjinom Rohindža. Ubijani su u ime budističkog božanstva, mada Buda baš i nije planirao osnivanje religije, ali koga briga, važno je naći dobar razlog za klanje. Verski fanatizam je, hvala na pitanju, živ i zdrav, za razliku od onih koje ovlašćeni Božji izaslanici označe kao neprijatelje, bezbožnike, blasfemičare, jeretike, uvreditelje nežnih verskih osećanja. Ništa novo, vazda je klanje onih koji veruju malo drugačije ili uopšte nisu skloni verovanju bilo deo standardne religijske prakse. Nije teško pronaći razlog za tamanjenje drugih ljudskih bića, samo ako čovek ima želje i volje. Ubijalo se i za mnogo manje, recimo – zbog jednog jedinog slova. Arijanci su surovo progonjeni jer su verovali da je drugo lice svete Trojice, Sin Božji – sličnosuštan Ocu, što se na grčkom kaže omiusios. Zagovornici nikejskog Simvola vere smatrali su, pak, da Sin i Otac imaju istu prirodu, suštinu, dakle da je Sin jednosuštan Ocu, na grčkom – omousios. Zato su pristalice slova omikron satirale pobornike slova jota gde god ih nađu. Doduše, ni arijanci nisu ostajali dužni pravovernima, kad su bili u prilici. Božja zapovest “Ne ubij” redovno je završavala na istom mestu kao i budistički princip nenasilja kod mjanmarskog sveštenika Ašina Viratua – na smetlištu. Bilo bi nepošteno prozivati samo verske organizacije za nasilničku praksu. Nije uopšte neophodno da svetinja u čije ime čovek ubija bude religijskog karaktera, ubice se sasvim dobro snalaze i bez Boga. Evo, kineski režim efikasno istrebljuje Ujgure bez upliva religije. U ime ateizma i komunizma sa kapitalističkim likom. Staljinistički sistem oterao je onolike milione sopstvenih građana u logore i smrt bez pomoći sa nebesa. U ime srećnije budućnosti celog čovečanstva i komunizma s ljudskim likom. Nacistički režim je istrebio milione ljudi u ime rase, više i nadljudske, dakako, umalo da osvoje ceo svet i sve nas, pripadnike nižih rasa, pretvore u svoje roblje. Važno je samo pronaći dobru ideju, koncept, zamisao, ideološku priču, bilo šta što može da posluži kao izgovor za smeštanje ljudskih bića u grob, posle sve ide samo od sebe. Uz dobru organizaciju, silnu vojsku i propagandu na koju mase redovno nasedaju – pokolj se nameće kao logičan rasplet događaja. Nije čak neophodno da se štovanje izabrane svetinje završi nekim masovnim sukobom ili ratom, dovoljni su i lokalni pogromi, lov na veštice, pojedinačni napadi, akcije ograničenog dometa. Važno je samo da se žar mržnje prema bližnjima razgoreva u srcima koja kucaju za kolektivnu apstrakciju. U ime nacije, države, patriotizma, odbrane naših vrednosti, zaštite našeg načina života i naše autohtone kulture, u ime kralja, cara, osveštanog poretka, u ime slobode, u ime naroda, u ime demokratije, u ime opstanka, u ime partije, stranke, frakcije, u ime uzvišenih ideala, u ime životnog i duhovnog prostora, u ime civilizacije, u ime zaostalosti, u ime idola i totema, u ime jedine istine koju samo mi posedujemo, u ime spasenja, u ime dobra, u ime Boga, proroka, svetitelja, u ime jedine dogme i jedinog ispravnog mišljenja, u ime doktrine, u ime pravoverja, u ime otadžbine, u ime slavne prošlosti, u ime svetle budućnosti, u ime revolucije, u ime restauracije, u ime života, u ime smrti, u ime dece i porodice, u ime normalnosti, u ime pristojnosti, u ime kolektiva, u ime svega, svačega i ničega. Izbor je praktično beskrajan, gotovo da nema te apstrakcije ili himere u čije ime se ne bi moglo priklati neko konkretno, živo, realno postojeće ljudsko biće. Što reče jedan manje poznati pesnik: “Svaka ideja koja stavlja nož pod grlo / Metak u cev, glavu na panj / Svaka ideja koja razdvaja / Glavu od trupla / Naša je ideja vodilja / Naše načelo je – metak u čelo / Ne vredi plakati nad prosutim mozgom / Svaka ideja je dovoljno dobra / Da se za nju ubije koji milion ljudskih bića / Srpstvo, jugoslovenstvo, strvinarstvo / Ideja noža, ideja ideje, ideja žice / Ne pravimo pitanje / Pravimo masovne grobnice”. Ili, što bi rekao jedan poznati kantautor, Damir Avdić: “U ime za oca za narod za Boga / za himnu za zastavu za bilo koga / protiv bližnjeg svoga”. Orijašku dozu mržnje, besa, razjarenosti, goropadne ljutnje i sličnih osećanja mogu da izazovu i kudikamo benigniji idoli od gorenavedenih, jer ulogu kumira može da igra skoro bilo šta. Protiv Borisa Dežulovića pokrenuta je čitava hajka samo zbog par kritičkih primedbi na račun Beograda koje je izrekao u jednom intervjuu. Ispostavilo se da je i glavni grad Srbije svetinja u koju se ne sme dirati, o kojoj je zabranjeno imati negativno mišljenje. Svetislav Basara prošao je kroz toplog medijskog zeca jer je u jednom romanu pisao o Desanki Maksimović na način koji ovdašnji ljubitelji poezije koji znaju tri stiha iz dve Desankine pesme smatraju neprimerenim, a ažurni Zavetnici su čak uspeli da spreče i promociju knjige u Aranđelovcu. Andrej Nikolaidis se nedavno ne baš pohvalno izrazio o Njegošu i Andriću, pa su se društvene mreže usijale od pravedničkog gneva raznih stručnjaka za književnost i naciju. Nisu bili baš tako radikalni kao onaj kritičar što Ruždija čita hladnim oružjem, ali ipak smatraju da ne može svako da tumači njihove idole kako mu se ćefne, te da takvome treba oduzeti neke nagrade, ukloniti ga iz institucija i zabraniti mu da učestvuje u javnom životu. Brzo se ispostavilo da i nadležni organi zaduženi za brigu o kulturi pomno prate anonimne objave sa asocijalnih mreža, pa su se pridružili horu branitelja osveštanih vrednosti u čije ime valja progoniti pisce. Šta li bi tek uradili Vladimiru Nabokovu da je kojim slučajem živ, zbog eseja u kojima je oštro kritikovao Dostojevskog, ne smem ni da pomislim. Sreća njegova da je umro na vreme. Obrazac je uvek isti: proglasiš nešto svetinjom, šta god, a potom svakog ko se drzne da se ne pokloni tvom kumiru razapinješ, difamiraš, mrziš, proklinješ, proglašavaš ga izdajnikom, jeretikom, neprijateljem, autošovinistom, bagrom ljudskom i mirne savesti mu pripremaš odstrel. Bizaran koncept, čak i komičan preko svake mere pristojnosti, ali funkcioniše već hiljadama godina. Ko god ne veruje u bogove u koje veruje većina, ko god se drzne da misli svojom glavom i oseća sopstvenim srcem, umesto da savije kičmu pred kolektivnim prikazama, taj postaje legitimna meta. Prosto je neverovatno zbog čega su sve ljudi bili izloženi maltretiranju i nasilju. Mladići su premlaćivani zato što nose dugu kosu, tinejdžere su redovno tukli jer se oblače kao pankeri, devojčice koje ne slušaju Cecu – ne bivaju pozvane na rođendan i isključuju se iz društva, ko ne veruje da je Novak Đoković božanstvo – taj zaslužuje svu mržnju ovog sveta, ko misli da država ne treba da finansira profesionalni sport – taj je izdajnik svega što nam je najsvetije, ako se javno pobuniš protiv državne odbrane & zaštite ćirilice – ne gine ti pregršt pretnji smrću i sakaćenjem, ako napišeš da naši narodi i narodnosti nisu ništa posebno, da su takorekuć mediokriteti na zemaljskom šaru, što pokazuju i naši dosadašnji skromni istorijski rezultati – izazvaćeš salvu mržnje, besa i pravedničkog gneva… Ko god za milimetar odstupi od zamišljene norme rizikuje da na sebe navuče gnev dežurnih zaštitnika obližnje svetinje. Sve može da bude sveto osim živog, empirijskog čoveka, osim ljudske ličnosti i njene slobode da doživljava svet na sebi svojstven način. Svetost ljudskog života je posve zaboravljen pojam, ako su ove naše kulture ikada za njega i znale. Na to je pokušavao da podseti poljski pesnik Tadeuš Ruževič, nakon što se u Drugom svetskom ratu nagledao smrti, patnje i užasa. “Ona starica što/ vuče na užetu kozu/ potrebnija je/ i dragocenija/ no sedam svetskih čuda/ ko misli i oseća/ da je ona nepotrebna/ taj je ubica”, pisao je Ruževič u pesmi “U središtu života”. Možda je Ruževič ipak previše radikalan, previše to podseća na Božju zapovest “Ljubi bližnjeg svog”, zapovest koju je gotovo nemoguće sprovesti u delo, kako nam pokazuje poslednjih par hiljada godina istorije. Možda bi nešto skromniji pristup, prilagođen realnom ljudskom stanju, dao bolje efekte. Na primer, zapovest koja ima neke šanse bi mogla da glasi: Ostavi bližnjeg svog na miru. Nego, kad smo već kod poljske poezije, meni strašno idu na živce ljudi koji ne priznaju da je Vislava Šimborska velika pesnikinja. Znam neke koji se čak i trude da prodru u svet njene poezije, ali prosto im ne ide, nije im blizak taj distancirani, ironični izraz, pun blagosti i ljubavi za postojeći svet. Nemam nimalo razumevanja za njihovo nerazumevanje, pa mi dođe da na njih bacim neku fatvu ili anatemu. A u ime čega biste vi tamanili svoje bližnje? _____ Tomislav Marković
Godina : 56 Location : Plava Planeta Datum upisa : 13.01.2013
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Okt 11, 2022 9:56 pm
Što se zimnice tiče, kupili 12 tegli ajvara, u proseku nam jedna traje po dva dana, dakle pojescemo ih pre Aranđelovdana, šljive skupljala nisam, dakle - palačinke samo s eurokremom, kupus ako stavimo - stavili smo. Ako ne - poslužiće i onaj vakumirani iz Maksija. Rođena baba mi svake noći dolazi u san i govori - A kamo turšija...? A šarena salata...? A pečene paprike? Kornišoni? Boranija...? - Joj baba, znaš da boranija povuče onaj miris iz zamrzivača, to niko posle ne jede.... - Jeli ste dok sam ja bila živa. - Jeli smo, baba, što smo morali. - Aha, sve sam vas motkom terala. Al' dobro sad... A što mi pobaca 'nolke prazne tegle...?! - Pa za šta će mi...? - Mogla si da ih sačuvaš. Ne ištu ti hleba. A čarape pletene - kupuješ na pijaci...? Ja sam moje krpila po sto puta. - Pa šta ću, baba, ne znam ti ja to s krpljenjem.... - Dabome da ne znaš. Zato vam i jeste tako. - Kako...? Šta nam to fali? - Ne vuci me za jezik. I ne razgovara se tako s babom.Sram te i stid bilo. Jorgane da ne osunčaš po godinu dana...? Kad si mi zadnji put oprala onu heklanu zavesu u kujni...? I čujem da mi miš planduje u šamizetu... Ispod tapeta mi se vlaga pojavila. A ruže što ste mi povadili - to da ne pominjem.... - Pa morali smo, kad smo betonitali nove staze oko kuće.... - Ruže niste smeli da dirate.....da ste bar one muškatle sačuvali, nego ni to... Kaži onom tvom ocu da mi ne dira onaj otoman iz letnje kujne, da mu ja ne dolazim tamo. I smedarevac nek' ostavi na miru, zlu ne trebalo. Znam i da ste onu staru kadu sto je skupljala kisnicu pozadi poljskog vecea dali ciganima da nose. I da planirate i naftaru da im date....I da ste posekli ono bagrenje tamo do banje, sve znam. Znam i da mi akate onu moju jamboliju kako ko stigne, a znas koja joj je godina... Sve znam i samo se pitam dokle ćete... - Ali baba, promenili smo krov, stavili novi crep... - Niste morali. Ni starom nije ništa falilo. - Kako nije, baba, kisnulo je. - Nije dok sam ja bila živa. - I hidrofor smo popravili. - Ih...i to mi nešto... - Hoćemo fasadu da udarimo. I stropor, peticu... - Što...? Šta fali onoj staroj...? - Fali, baba, popucala po ćiškovima. Moš ruku da gurneš unutra, tolke rupe. - Ja znam da sam vam ostavila sve u najboljem redu. Imala si u špajzu i kafe i šećera u kocki i sitnog šećera i tri flaše zejtina, nenačete. Ratluka, čajeva, onaj od dunjinog lista da ne bacaš ni slučajno, stavi u regal, moljci da ti se ne navade.... - Hoću, baba... - A slatko...? Sta si kuvala ove godine...? - Ja...ovaj... - Znala sam. Mogla si makar od dunja pešes' tegli, šta ti teško.... - Pa i dunja nam je nešto prozukla ove godine, sve crne iznutra. - Jesi bacila koji put đubriva...? Nisi...? - Baciću dogodine. - Znam, ko i ovo dosad. Džabe ja to tebi pričam... A što ste mi za zadušnice doneli kupovne princes krofne... o tome ćemo neki drugi put... - Praštaj, baba. Nisam ti ni za šta. - Pa i nisi. I sledeći put da mi napraviš princes krofne. Prave. Imas u spajzu onu plavu svesku s receptima. Tu ti sve lepo piše. Al' treba ošto brašno, a ne obično. I jaja jedno po jedno da dodajes, a ne sve đuture. Rernu ne otvaraj ni za živu glavu, odma će da ti šljonu. I mikser kad završiš, da mi vratiš u kutiju - sve kako je bilo, a ne da ja posle tražim gde mi je šta.... - Kad posle, baba...? - Pa šta ja znam....nekad....posle. - Dobro. Jel' mogu sad da se probudim...? - Da se ja pitam, mogla si i ranije. Ko još spava do pola devet...? - Ali subota je, baba.... - Subota ne subota, neki red mora da se zna. - Dobro, baba. - I jorgane da izbaciš da se osunčaju...! - Kiša je baba. - Kiša....? Sad...? Pa eto, i to ste uspeli da pokvarite...''
Daniela Bakić
Došla je tiho i ušla u legendu [You must be registered and logged in to see this image.]
MadamX likes this post
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Okt 29, 2022 8:32 am
Boris Miljkovic 10 ч · Ne mogu ja da se ne nerviram zbog gluposti. Kaže hranim zdravo svinje samo koncetrat i kuruz.Pa taj kuruz šesdeset osam puta prskan. Koncetrat ako mačak očeše se o dzak opadne mu dlaka 😀. Zdrava hrana je bila nekad kada se kuruz kopao motikom i krunio se vrh klipa uzimala zrna za sejanje. Pa jele svinje kuruza i štira. A živina spavala na bagrenama i isto taj kuruz jela. Zdravo pile je bilo ono kad nedeljom ujutru vijamo petla po guvnu sat vremena da ga baba kolje za supu. I sve ga nejebalo preskoči kod komšije. Onda ona viče daj graorana onog onda vijaj graorana.A jaja kad tražiš to traje dva dana jel se kokoške zavlačile svuda Al ipak nadjemo ako kera ne nadje pre nas. Onda deda trči po pušku. Posle mi pričali da stric Mile nije hteo kao mali dugo da jede jaja. Posle je priznao da se bojao da ga Braca(deda) ne ubije iz puške ko Gadžu što je jeo jaja. Mada nije ubio Gadžu bio napit pa pogodio u plevaru. Posle ga grdila baba ali nije imao više metkova. Babu bi garant pogodio. A luk? O sve mu jebem. Baba posadi onaj u glavici što mu izrastu ona semena na vrhu, pa ta semena sledeće godine u zemlju pa tako nastane rapadžik (tako ga ona zvala) onda one tamo godine sadiš njega pa dobiješ luk. Pa ispočetka e to ti sve bila zdrava hrana. A prskalo se ponekad '' plavim kamenom '' ne znam šta sve od voća i povrća. Onda deda drnda onaj metalni špric opet babi pominje familiju usput i Džeki koji se mota oko nogu bude isprskan od plavog kamena. Bude i deda mokar po ledjima jer obično špric uvek negde curi. I tako se pravila zdrava hrana uz znoj, rad i bacanje šešira po zemlji kad ti kobila pregrize štranku pobegne sa njive kući, a deda peške po nju. A mi taman izneli pasulj iz kuruza, a'' išarani' 'ko crnci mačetama da su nas sekli negde u dzungli. O tom drugi put 😀👍😀
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Nov 01, 2022 8:27 pm
Ovaj tekst pripremljen je a potom improvizovan i delimično pročitan studentima druge godine Fakulteta političkih nauka u Beogradu u novembru prošle godine. Prenosimo vam ga u celosti. Ko ste, bre, vi ljudi? Šta je vaša generacija? Koja je vaša pesma? Slogan? Šta piše na vašem bedžu? Kome verujete? Čemu kličete? Protiv čega ste, za šta jeste? Šta menjate? Koje su knjige vaše? Čemu se radujete? Ko su vaši budući klasici? Koji je razlog vašeg postojanja? Zašto ste na ovom svetu? Zar se mirite sa sudbinom generacije proizvedene u trominutnom aritmičnom susretu nesrećnog spermatozoida i uplakane jajne ćelije? Kome i šta otplaćujete ovakvom sudbinom? Zašto su vaši dugovi kad ih niste napravili? Zar je u vašoj generaciji Če ubio Fidela? Hoćete li da generacijski budete prokleti, beznačajni, kusur istorije? Da ličite na nas? Zar je pogled na celulit Kim Kardašijan vaš krajnji horizont? Vaši hiperpalčevi razvijeni SMS-om, vaš Veliki brat, Pahomije i Preljubnici, medijski natureni idealno-tipski idoli sa istim brojem pačjih usana i identičnim vimenima, pazarenim sa monotone Ikea police; zar je to sve što generacijski možete? Što smete? Ovi posleratni, pre vas, videli su Bitlse, Kenedija, Vijetnam, Muhameda Alija, Šesetosmu, Vudstok, decu cveća, crnu braću, Branda, pozu 69, Selindžera, našu Zlatnu palmu, nobelovca Andrića, sletanje na Mesec, Olimpijadu na Jahorini, tranzistor, Bila Gejtsa, TV u boji, Merilin Monro, računare "komodor", Dilena, kraj SSSR-a, Zorana Radmilovića, more, Maratonce, Šona Konerija, Zvezdu kao prvaka sveta, smrt Tita, daljinski upravljač, kraj aparthejda, našu zlatnu u košarci, Džajića, "konkord", Pikasa, prvi deo Kuma, ce-de, pad Berlinskog zida, Arsena Dedića, otvaranje Kineskog zida, Bugarsku u Evropskoj uniji, pokriveni Hram Svetog Save, građanski rat i raspad Jugoslavije. Vidite li razliku? Zašto na nju pristajete? Zašto ste, neopisivo mlitavo, pristali da posle prethodne, silicijumske generacije budete mutavi silikonski naraštaj? Utešno. Za sada. Niste krivci što ste takvi. Ničija genetika nije toliko loša. Vas su preparirali. Vi ste eksponati. Zamorčići. Najpre, komunizam i dugotrajna tranzicija unište generacijski i pojedinačni integritet. Bez integriteta nema ličnosti. Bez ličnosti nema građanske hrabrosti i odgovornosti. Bez građanske hrabrosti i odgovornosti, nema demokratije. Finalno, manjak integriteta i manjak pismenosti daju ovakvo srpsko novinarstvo. Srpsko novinarstvo se onda entuzijastično uključuje u dresuru srpskog javnog mnjenja doprinoseći atmosferi u kojoj je sve moguće. Ljudi, usled radikalnog gubitka svesti, čak i o ličnom interesu, većinski pristaju i da Srbija, povremeno, zaključava kapije iznutra. Pristaju da svoju decu daju drugima da ih troše kao da im nisu rođaci. Pristaju da se od Srbije otima kao da je već mrtva. Pristaju ili mučki ćute kad se pomoću krupnih društvenih distorzija i lomova, svakih desetak godina, obavlja prinudna socijalna promocija neukih, neupitanih a poslušnih. Šta je tu nejasno? Tabloidna politika neminovno rađa tabloidnu ekonomiju, potom tabloidnu umetnost, onda tabloidno novinarstvo i, konačno, tabloidni život sa deset sati dnevno omamljivanja televizijskim programom. Kakav god da je, da Srbiji nema RTS-a, sve ćerke bile bi kao Stoja, a svi sinovi kao zaštićeni svedoci. Nije slučajnost. To je nečiji politički projekat da se sve u Srbiji svede na večne neproduktivne sukobe i iskonski rat našeg Šojića i njihovog sultana Sulejmana. Kismet, valjda. Možete se spasti samo pojedinačno. Talentom ili rmbačenjem, svejedno. Budite bolji od drugih. Bolji od nas. Iskoristite ovaj haos. Proniknite u suštinu društvenog dirigovanja, opsenarstva, ukidanja svake spontanosti ili slučajnosti. O tome vam glasno ćute. Paradoksalno, nikad lakše nije bilo napraviti karijeru u medijima. Odvojte sebe od mase pismenošću i integritetom. Sve pod uslovom da niste mrzovoljni. I da ste pismeni. I da ne dirate suštinu sistema. Nije lako. Izabrali ste poslednju robovlasničku profesiju na svetu. Uvek zavisite od nekog urednika koji na vama leči sve komplekse svog, takođe, jadnog života. Naravno, ima i drugačijih u ovom poslu. Neki su mrtvi. Ubijeni, jer su bili drugačiji. Drugi se tvrdoglavo drže svoje sujete; zbog sebičnosti, bolesne želje da se izdvoje, da budu uočeni, pamtljivi, uticajni – nemilice ugrožavaju mir, fizičku sigurnost i finansijsku stabilnost svojih porodica. Da biste razumeli kako funkcionišu stvari o kojima ćete pisati, poželjno je bar da ih jasno vidite. Na Balkanu, svako bogatstvo je, uglavnom, plod snalaženja, nevaljalstva, korupcije, Alchajmerove bolesti ("ne sećam se odakle mi pare") ili državne milosti. U središtu obrnute društvene piramide, koju na glavi drže gubitnici tranzicije i pokojna srednja klasa, funkcioniše novac. Veliki. Desno od novca su stranke i država. U tom delu, gotovo svaka grupacija, tokom mandata, uradi za sebe više nego za Srbiju. Levo od novca su škola, crkva i mediji. Desni održavaju postojeći poredak. I strah. Levi proizvode inerciju, društveni konsenzus te iluziju kretanja ka boljem. Koje tek što nije. Korupcija, ispod koje viri mafija, povezuje – poput otrovnog bršljana – sve spratove piramide. Ova šema važi za sva vremena, sva društva i sve sisteme. Samo je pitanje gustine otrovnog bršljana i sposobnosti sistema da sebe odbrani potkresujući, jako povremeno, to ukrasno bilje. Eto, sad znate zašto svima ide tačno kako nam jeste. Sad znate da vam roditelji nisu krivci. U najgorem slučaju, samo su saučesnici. Ili bar svedoci. Ili, slutim, žrtve. Nemojte snobovski odbacivati važnost printanih tabloida ili teletabloida za mentalno zdravlje Srbije. Oni skupljaju đubre po Srbiji i stavljaju ga na ekran, ili ga uvijaju u papir. Za razliku od mnogih, voleo bih da svaki bogataš ima sopstveni tabloid. Naime, urednici tabloida su pošteni ljudi. Oni napadaju samo osobe koje su "uplaćene", "tipovane" i naručene od gazda. Tek tada, u sveopštem medijskom ratu moćnih, gde svako svog protivnika cinkari javnosti i policiji, saznaćemo sve o svima. Dajte nam još tabloida, ako mislite dobro Srbiji. U njima je, dakle, istina. Delić po delić, pa sami slažite lego-kocke otkrovenja. A sad kliše: novinari nisu umetnici, još manje istoričari. Šta bi neki budući analitičar našeg vremena mogao da sazna o današnjoj Srbiji i nama, proučavajući ovdašnje novine? Šta bi zaključio o našoj kulturi, ekonomiji, pismenosti? Verovaće da smo sekta, pleme koje je radilo sebi o glavi, sve dok nam to nije pošlo za rukom? Mi smo ćate, pisari sadašnjosti. Zato, uz retke izuzetke, živimo u svom vremenu i iščeznemo sa njim. Nepovratno, jer tako treba. Neka digne ruku svako od prisutnih ko je čuo – ne čitao, čuo – za Veselka Tenžeru. Niko? Dobro. Bio je najbolji novinar svog vremena, sedamdesetih, u velikoj Jugoslaviji. Da vas pitam ko je čitao Tirketa, javiće se vas desetak. Ima li smisla da vas pitam za Vinavera? Nema? Ne usuđujem se da kažem: Ima li ikoga, da je prisutan, a da je pročitao neki moj tekstić? Siguran sam da nema, jer bismo se prepoznali po obostranom neadekvatnom izgledu, ponašanju i dizajnu. Zato sam, tokom tri decenije, svođen na izložbeni uzorak jako lošeg primera. Zato sam danas ovde. Da vi ne budete ovakvi. Moram da priznam, finalni udarac zadat mi je nedavno. Naime, neopozivo je odbijena moja molba da postanem član Fejsbuka. Kolege, možda sam vam ovim razgovorom ubrzao sazrevanje. Možda sam vas zaplašio. Ali, nisam vas lagao. Nisam povlađivao. Iskreno, voleo bih da me generacijski demantujete u svakoj tvrdnji. Neki među vama, znam da hoće. Talenat je nesavladiva prirodna sila. Uprkos urednicima, bršljanu, obrnutoj piramidi i tranziciji. Ili ćete uspeti, ili vas neće biti. Nemojte da budete upadljiva generacija, jer stojite na planini nepročitanih knjiga. Hvala vama, hvala Nedi, što ste me pozvali da govorim u školi čiji sam student i danas.
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Nov 20, 2022 7:27 am
Marko Šelić Marčelo 16.9.2022.
Iako nedeljama pričamo o litijama i Prajdu, naelektrisanost u vazduhu sugeriše da nije dosadilo ni Bogu ni narodu. Za Boga, doduše, nisam siguran: biće da mu je jedno od ta dva duboko razočaravajuće, ako ne i ogavno, ali pošto su nebesa nema, tu smo da se do mile volje (a i nevolje) gložimo oko toga koje je.
Valja, otud, da dodatno izvijugamo vijuge nad tom podelom: naime, preti da je suštinska. Majka na sve podele. Ta priča nije samo ta priča, nego jezgro oko kojeg vaistinu gravitira sve ostalo što mislimo, što jesmo, i što mislimo da jesmo. Talas koji svašta čupa iz dubina i izbacuje na obalu, da se vidi i razume.
Tako se među plodovima našeg mrtvog mora – koje je, ako ništa, bar živnulo – našla i vaskrsla reč „licemerje“. Nešto se ovijeh dana primetno pričestila. U smislu postala česta, je li, ne u smislu pričestila se u crkvi i time legalizovala, ma kakvi.
Kako bilo, hajmo da se pozabavimo time okle sad ta bučna i žučna ideja da se nama ‘vako čovekolikima zapatilo nekakvo licemerje.
Da ne okolišam ko kiša oko Kragujevca i Gordana Čomić oko stava, evo šta mi je zapalo za oči čarne (a zbog čega ih zbilja, poput đevojke iz narodne pesme, kunem da ne bi gledale).
Ozbiljna logička greška: ovde se za licemerje nepravedno optužuju ljudi koji su zapravo potpuno dosledni.
„Uskraćuju prava i slobode, govore drugima da rade to u svoja 4 zida, dža-bu“ – pa govore, jes, ali čekajte: zar i sami po tom načelu ne žive?
O, žive, onoliko. Oni to s Prajdom smatraju sramotom, a „sakrij svoju sramotu“ nama je zaista velevrednost tradicionalne porodice.
Sakrij telesnu manu, sakrij porodično nasilje, sakrij slučajeve pedofilije u crkvi, sakrij preljubu, sakrij da ti se neko u kući kocka, drogira, pije, bije, sakrij duševne boli i ne idi lekaru da komša ne kaže da si lud, ostani u trulom braku da te se ne osudi što se razvodiš, sakrij da nemaš za leba, sakrij da nemaš Kosovo, sakrij da su te porodični prijatelji pipkali kad si bila/bio dete, sakrij da ti šef gura ruke pod suknju, sakrij šta si radio/radila da dobiješ posao, a nadasve šta radiš da ga zadržiš, sakrij silovanje, sakrij zlostavljanje, sakrij ratne zločine, sakrij one u miru, sakrij da zapravo glasaš za vlast, sakrij depresiju, sakrij represiju, sakrij da ti se porodica raspada i da ste jedni drugima stranci, i posebno sakrij da si porodičan čovek koji u kući potajno drži gej-porniće na video-kasetama a ide na litije, kao rođak jednog mog prijatelja. Sakrij sve. Sakrij se. U sebe, od sebe. Ako možeš. Ali od drugih se sakrij obavezno.
To će reći: nije naš sveti moto 4 S, ljudi dragi, nego 4 Z. Četiri zida. Prostor napolju služi da se pravimo normalni.
Stoga, je li licemerno ako smo licemerni dosledno?
To je najdoslednija doslednost koju uzgajamo, tako dosledna da traje do groba i u njega direkt tera, kroz celoživotnu nesreću kakvu i drugima preporučujemo. Zahtevamo. Naređujemo. „Biju koj’ neće“, i to bukvalno.
Patrijarh, zato, jasno označi ko je ovde zlo. I dometnu da se ne leči nasiljem. Mada je izvesni otac Branislav pre desetak godina probao i tako: lečio je zavisnike upravo batinanjem do krvi; jednog je na kraju i ubio, i tek mu se tad stalo na put.
To, ruku na srce, beše u vreme one vlasti; sad se pacifikovalo: sad jedan pop kuka što nema oružje, drugi kači odlikovanje Šešelju, istaknutom borcu za mir, a oni naši pastiri koji nisu takvi mahom su našli bogoutehu u ćutanju, da se očuva jedinstvo.
Jer zlo se leči zataškavanjem, skrivanjem, poricanjem. Okretanjem glave na drugu stranu, sve dok ti se vrat ne precvika. Zlo se leči postulatom uvaženog doktora Šapića: ukloni i ono malo rešenja, pa će nestati problem.
Ućutkajmo prisilno svakoga ko neće da učestvuje u našoj zaveri ćutanja, svakoga ko ne pristaje na naše „sakrij se“. Taj je nama nesumnjivo zlo, lepo naglasi Njegova svetost u besedi koja je inače imala za cilj poruku ljubavi.
Ljubav ipak ima granice, nećemo valjda voleti našu braću i sestre koji bi, ej bre zamisli, da budu ono što jesu van četiri zida, uprkos našem kolektivnom dogovoru da to niko ne radi.
Je li onda licemerna optužba da ti ljudi nekoga provociraju?
Nije, potpuno je tačna: svaki tračak istine ovde već nekoliko decenija dubinski provocira i svrbi.
Je li Boško Obradović licemeran kada kaže da se neće osećati odgovornim za nasilje, jer on čovek ne zagovara nasilje no samo diskriminaciju do srži?
Nije, potpuno je iskren: on je zaista sposoban da mirno zaspi s mišlju „lepo sam vam rekao da ostanete u 4 zida, eto vam sad“.
Neće nas valjda neka lezbopjederčad svojom iskrenošću i hrabrošću rastaviti od našeg ljubljenog samolažovstva i kukavičluka.
Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Nov 20, 2022 2:25 pm
"Jednom kad sam bila odrasla Mika Joksimović
Moj tata je bio večito dete.Nesto kao ja sada,s tim što je on to uvek bio a ja nisam .Moje ćerke su ga obožavale i on njih.Odlicno su se razumeli jer nije mu bilo tesko da bude na njihovom nivou.
Te zime je bio baš veliki sneg a on je odlucio da moje mezimice nauci kako se pravi Snesko.Posto su se njih dve nešto sporečkale odlučile su da naprave dva Sneska Belica.Ne znam kako je to sve teklo ali tata je na jednoj strani kuće napravio jednog Snesko a na drugoj drugog.Posmatrala sam njihovu igru čudeći se što je on pristao na njihove zahteve, da imaju nešto posebno.Ucene su da je sve zajedničko.Igra je trajala dugo.Na jednom Snesku roze šal na drugom crveni,dugmići su bili drugačiji, jedan je imao metlu drugi lopaticu,Samo su im šargarepe bile iste.Usle su smrznute u kuću pred sam mrak.Spavale su kao mecici, celu noć se nisu pomerile.Dok sam ispijala jutarnju kafu i čekala da deca ustanu pogled mi pade na mesto gde su se juče igrale.Setih se prizora.Snezave više nego Snesko kojeg su pravile i tata kao general koji izdaje naredbe kako valjati grudve,stavljati dugmiće. ..izbecih se .Snesko nije bio ispred kuće. Mom čudu nije bilo kraja.U tom deca ustadoše i nasta tipična užurbanost po kući.
Oblačenje, doručak.Zaboravih na Sneska.A onda se pojavi tatino nasmejano lice na vratima.Osmeh je obećavao zabavu.Pojurise mu u zagrljaj.Skafanderi su se oblačili na brzaka ,kape ,šalovi ,čizme ,sve je grmeli po kući. Jurnjave niz stepenice ,a onda cika i vriska napolju.Uzbudjeni glasovi i vrištanje od sreće, smeh, čula sam mamu i komšinice.Radoznalo izađoh i ja.,,Mama da vidiš, "vikale su u glas.,,Moj snesko je prešao kod sekinog. Vidi oni su se pomirili.Zele da budu zajedno.Zamisli mama noćas je prešao. "Skoro su urlali uz opšti smeh svih prisutnih.U trenutku sam shvatila.Tata ga je preneo u toku noci na drugu stranu i stavio pored drugog Sneska..,,Boze kako je besposlen",pomislila sam.,,Tata nisi ga valjda preneo noćas " skoro besno upitah.Nasta tajac.Na licu dece videh razočarenje. ,,Jesi li deda?"upita starija.Na tako direktno pitanje morao je da da iskren odgovor.Cutao je.Postideh se.Jako se postideh. Više nego ikad.,,Nije,prešao je noćas videla sam " rekoh i pobegoh u kuću.Euforija napolju se smanjila.Pokvarila sam igru.Poceh da plačem.
Ušao je na prstima tiho i spustio mi ruku na rame.,,Zasto si tako brzo porasla,šta ti se desilo?.Samo sam kroz igru hteo da ih naučim da je zajedno lepše. Sine, igraj se samo ,tako ćeš naučiti decu svemu.Zivot je igra ." Plakala sam kao kada sam prvi put dobila jedinicu iz matematike.Plakala sam, a on me grlio i ćutao kao...kao kad sam prvi put dobili jedinicu iz matematike....Matematiku nikad nisam naucila, ali, ovu lekciju jesam...."
ZoxZoja likes this post
ZoxZoja Stela Polaris
Godina : 56 Location : Plava Planeta Datum upisa : 13.01.2013
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Jan 01, 2023 8:09 pm
Nikad mi nije legao planetarni sustav granica. U djetinjstvu sam sanjao kako bi bilo da granica nema. Sjećam se žena koje su u velikim dimijama švercale neprženu kavu iz Trsta i Austrije u strahu od carinika i policajaca, priča ima za napisati tomove knjiga. Planinareći Alpama iznad Logarske doline, vidjeh neku kućicu i nekog čovjeka. Bio je to austrijski vojnik koji je čitao knjigu, samo je lagano zaklimao glavom, Grüß Gott. Sanjao sam da takva granica prijeđe kod nas. Slovenski policajci bili su uglavnom ugodni, znali bi poželjeti i ugodan boravak u Sloveniji. Hrvatski su bili manje nasmiješeni, možda zbog manje plaće. Nije to lak posao, biti bastion čovjekom zacrtanih linija, a državna birokracija nije nikada provela ozbiljni sustav profesionalizacije van socrealističke uravnilovke plaća. Tu i tamo bi se dogodilo i nešto neugodno. Na Macelju je vikao „jeli šta držiš mobitel u rukama znaš da te mogu kaznit da zapamtiš do kraja života“. Oprostim, postavi čovjeka na zacrtane linije i neki mogu shvatiti takvu poziciju kao nagradu dopaminskog sustava, nešto poput kokaina i proždiranja baklava, a uvijek sam imao razumijevanja za ovisnike. Moj zadnji izlazak ovu jesen na Bajakovu izazvao je krindž prema vlastitoj naciji. Hrvatski policajac je samo rek'o „Pokaž mi!“ „Pa evo tu su putovnice.“ „Mislijo sam na prometnu, štasad praviš pametan.“ Srpski mladi policajac je nadoknadio kolegin bezobrazluk. „Izvolite dokumente i želim vam ugodan boravak u Srbiji.“ Pitah kolegu, jesmo li pobrkali granice, zapadni susjedi obično imaju uvijek neopravdano nadmeni odnos prema istočnim susjedima, toliko da zaborave persirati. Sve je to ništa prema mađarskim policajcima kasnih devedesetih. Bili su jezoviti. Nadam se da su se od tada promijenili prije no su nestali. Ali želim pamtiti granične policajce po dobru. Bilo je tu osmjeha i onda kad sam vidio da su umorni od svega, od inhalacije ispušnih plinova. Slovenski i hrvatski policajac objašnjavali su mi kako napraviti privremenu dozvolu za dnevni prelazak komplicirane granice duž Kupe koja svako malo presjeca cestu. Oba su me uputila u turističke atrakcije svog kraja i dalo mi je to nade da ima budućnosti za ljudsku rasu. Kako bi pjevala Gabi, pamtim samo sretne dane, pamtim osmjehe i dobru volju. Za sve ostalo ljudi kažnjavaju sami sebe, a ne druge. Posljednji slovenski policajac danas se smijao nama koji smo se fotografirali na granici. Bio je mlad, možda nesvjestan da je to viši smisao njegove struke, kad bi svi ljudi bili dobri. Majstori poklona iz Laponije za mene su pripremili poklon koji sam poželio u djetinjstvu. Hvala.
Ovim tekstom Stribora Markovića želim da čestitam Hrvatima putovanje po Evropi bez zaustavljanja sem kad sami požele da negde stanu.
Došla je tiho i ušla u legendu [You must be registered and logged in to see this image.]
Kijara-brm likes this post
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Jan 03, 2023 1:20 pm
"Ne možemo mi samo udarati po starletama i po turbo-folku. Čitavo društvo je bolesno. To je kao kad bi čovek koji je teško bolestan lečio zanoktice.
Treba suštinu lečiti, lečiti uzrok, a ne posledicu. Kada imate raspadnutu elitu, šta imate da tražite i kritikujete jadne ljude koji se bore da prežive.
Riba smrdi od glave. Mi smo 200 godina iza razvijenog sveta, ne po pameti, već po organizaciji. Još uvek mislimo kao Titovi pioniri, da smo najpametniji i da pravda pobeđuje.
Najviše zna onaj ko zna da ne zna, a takvih je malo. Obično gledamo ego paradu, paradu umišljenih kretena. Skrušenost i smirenje je put, a ne busanje u prsa."
- Nikola Pejaković o trenutnom stanju u društvu.
Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Jan 07, 2023 2:24 pm
Radmila i Đorđo su baka i djed moje drugarice iz djetinjstva i ja sam se podrazumijevala za njihovom božićnom sofrom. Ispod njihove jelke je uvijek bio poklon za mene. Taj poklon je uvijek bio neki ručni rad čiju sam vrijednost spoznala tek kada sam odrasla, a baba Rada umrla i neki slatkiš koji je i ona dobila na poklon. Imali su veliki okrugli sto zastrt bijelim božićnim stoljnjakom koji je imao jelene po rubovima. Na sredini stola je bila česnica i slanica, a okolo toga sve neka slasna jela i dva velika ovala pečenice sa hrskavom koricom. Na krompiru u okrugloj tepsiji izležavali su se batkovi rezervisani za komšije koji nisu jeli svinjetinu, a kiseli kupus boje voska se brćkao u zdjeli rasola. Ako mene pitate Božić je najviše mirisao na rasol i zadimljenog djeda od sinoćnog paljenja badnjaka. Nadraže su mi bile njihove prepirke od kojih nisu postili čak ni na Božić. Rakija je nimet, ko joj zna kimet – reče Đorđo poslije pete čašice, a Rada ga pogleda k’o vuk Crvenkapicu i nastavi ga tako gledati čitav dan. Nisam znala ni šta je nimet ni šta je kimet, ali mi je bilo jasno po Radinom pogledu da djed nema nijedno od tog dvoga. “A šta je ženo, ovo mi je tek druga. Rakija je šljiva koja je prešla priko vatre. Ako je šljiva zdrava i rakija je zdrava. Sve sami vitamini.” Opali ga Rada petom u cjevanicu ispod stola, poskočiše oni jeleni sa ruba stoljnjaka, a on urliknu i reče: “Nemoj me tuć’ na Božić, imaj srca” – prasnu u smijeh pa nastavi sa pjesmom: “Joj Rado, joj Radmila, šta si meni uradila… i zagrli babu svom snagom, a ona se k’o izmiče i vrti glavom. Neko dobaci:” A šta si djede kupio babi za Božić kad je već toliko grliš i voliš?” On popi jednu na eks i reče: “Ništa, Isusu je rođendan, a ne njoj.” Ovaj put ga je razvalila laktom u rebra, a on joj reče da bi je prijavio za nasilje u porodici da mu nije vaku lijepu djecu rodila. I svi se smo se ismijali. Danima sam prepričavala dogodovštine koje sam naučila kod njih. Jela sam samo onu česnicu. A Rada mi izvadi krtine u tanjir i reče:“Bog ti apetita dao drago dijete, evo ti malo krtine. Đorđo jest vaki kaki jest, al’ niko ne zna k’o on meso ispeć. “Ubaci se djed: “A kaki sam Rado, kaki? Nemoj se bojat, reci pred narodom, da i ja saznam kaki sam!” A ona reče: “Pjan k'o deva.” Ismijaše se svi, a djed je pita zna li ona uopšte šta je deva. Rada se nađe u neobranom grožđu, ušuta, a djed slasno obliza usne. Ko bi rekao da će ga jedna kamila spasiti onako pijanog. Pristižu gosti, djed nazdravlja između čestitanja i prve kafe koja se podrazumijeva i koju niko ne odbija. Radi srce puno samo kada joj je kuća puna. Ulazi i jedan lokalni pijanac, čestita Božić i pokaza Đorđi zamišljenu vertikalnu liniju palcem i kažiprstom. Nasu mu djed baš toliku čašicu rakije i nazdraviše. Zet Milan im zapjeva i formira se hor. Đorđe je zagrlio Radu jednom rukom, a zeta drugom. Stoljnajk sa jelenima je već bio umazan i uflekan, a u rasolu je plivala samo jedna liska. Iz svakog tanjira su virile košćure. Pristizali su i novi gosti. Snajke su punile trpezu. Snijeg je padao. Spremi mi Rada svake godine krtine za ponijeti, kolača i komad česnice. Zna ona da djeca ogladne najviše kada dođu svojoj kući. Djeda smo nakon prvih časova engleskog prekrstili u Džordž i on se rugao babi jer ona nema američko ime. A ona je njemu govorila: “Dabogdom imaš američke pameti ili dolara, a ime k'o ime i vo ga ima.” Djed se smijao i govorio: “Jesil’ saznala šta je deva?” Njima su njihove prepirke, pogotovo pred publikom, bile nešto kao obloge kojima su liječili dosadu koja nastupi skupa sa prvom primljenom penzijom. Od tada smo djedu Džordžu čestitali Božić sa Merry Christmas i on je odgovarao sa thank you, a babi tradicionalno. I umrije djed. Božić se ogrnu snijegom, a mi napunismo babi kuću. Moja drugarica je u Americi, daleko od našeg Božića, nema više hora oko stola ni prepirki. Ima česnica i baba koja ne da reći da je se ikad prepirala sa djedom. Osjetila sam kost u grlu kada se sjetih one krtine od pečenice koju je pekao djed. Pita me Rada kada smo ostale same, onako u povjerenju, da niko ne zna, šta je to deva. Nađem sliku na telefonu i pokažem kako izgleda to što ju je ušutkalo milion puta. “Aaaa to ono žuto magare sa cigara kamel? Joj Đorđo, Đorđo…” Pridruži mu se njegova Rada nedugo nakon toga. Samo je jedan Božić doživjela poslije njega. Prepiru se negdje danas sigurno, samo što mi to ne čujemo. Meni je Božić u januaru zauvijek ostao u zagrljaju Rade i Đorđa dok se pahulje formiraju u sniježni pokrivač i oblače Božić u bijelo. I danas se vodostaj suza u oku uveća i pobježe božićna suza niz obraze za njima. Fale uvijek, a danas najviše!
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Jan 11, 2023 10:40 pm
ALEKSANDRA JERKOV: Genocid prajd
11.01.2023. 12:00h
Opet je ove godine obeležen takozvani Dan Republike Srpske. Baš kao ni ranijih godina, slavljenike nije sprečilo to što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, države čiji je Republika Srpska sastavni deo, obeležavanje ovog dana proglasio neustavnim. Baš kao ni ranijih godina, sa proslave nisu izostali dragi gosti iz dragih država koje ne propuštaju da prisvoje delove BiH i time negiraju njeno pravo da bude samostalna, funkcionalna i celovita država, poput Srbije, koja je i ove godine bila reprezentovana preko najvišeg državnog vrha, a koja Republiku Srpsku smatra svojim delom, samo privremeno odvojenim od matice. Ove godine, doduše, novina su ministri iz vlade Crne Gore, u kojoj je toliko dugo očekivana promena vlasti, „osveženje“ kako se to zvalo u srbijanskim građanskim krugovima, donelo, eto, i ovako lepe gestove i odlaske na ovako miroljubive priredbe u regionu. Ni ove godine proslava nije prošla bez slavljenja zločinaca, veličanja njihovih zločina, vređanja žrtava, podsmevanja njihovim porodicama, ratnih pokliča, poziva na novi rat i sejanja mržnje među građanima. Nisu izostali ni Noćni vukovi - tobožnja humanitarna organizacija, a zapravo bajkeri koji promovišu ratne pohode Vladimira Putina, koji je ove godine uvažen na poseban način, odlikovan u znak inata celom demokratskom svetu, odlikovan za zločine koje ruska vojska čini u susednoj Ukrajini, za napad na susednu državu, za ubijanje civila, razaranje gradova i uništavanje zemlje, nešto što je slavljenicima vrlo blisko i srcu drago. Ove godine Milorad Dodik nije propustio da najavi, ili se ponada, da će svi Srbi živeti u jednoj državi, da nazove međunarodnu zajednicu kriminalcima, da proglasi kralja Tvrtka Srbinom, kog će oteti od „nekih koji žele da ga svojataju“, te da organizuje svenarodnu paradu bez jedne jedine zastave države u kojoj se proslava održava, ali uz obilje zastava susedne Srbije, uz intoniranje njene himne i uz proslavu dana kada je počeo najkrvaviji rat na tlu Evrope nakon Drugog svetskog rata. Imalo se šta i slaviti!
I tako je taj dan koji za narode u Bosni i Hercegovini predstavlja početak klanja, ubijanja, paljenja, silovanja, rušenja, rata, razaranja i genocida proslavljen i ove godine, u inat Bošnjacima, Hrvatima, onima sa kojima, prema mišljenju slavljenika, ne može biti zajedničkog života, tako su slavljeni oni koji su taj dan i sve ono što je usledilo organizovali i sproveli u delo, tako su se slavljenici pretvarali da celokupno vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske iz toga vremena nije osuđeno za genocid i ratne zločine. Pretvarali se, ili im nije bilo važno, ostaje da se vidi. I tu su isti bili svi. I Dodik i oni koji su navodno mnogo bolji od njega, mlade nade regiona, koje, pokazalo se, ne mogu ni pedalj da se odmaknu od devedesetih godina iako su tada tek bili rođeni.
Slavlje je, naravno, upotpunujeno nizom nacionalističkih pesama, sa posebnim fokusom na pesmu „Pukni, zoro“, za koju je Dodik svojevremeno ustvrdio da su je „pevali srpski vojnici na Kajmakčalanu prvi put u teškim borbama u kojima su se borili da se vrate na prostor Srbije, na Solunskom frontu“. Tako je, osim kralja Tvrtka, Dodik namerio oteti i pesmu koju je slovenački muzičar Rober Pešut Magnifiko napisao prije 12 godina za film „Montevideo, bog te video“. Koliko je tačna ta Dodikova tvrdnja, toliko je utemeljena cela proslava ovog strašnog datuma u istoriji Bosne i Hercegovine, a i suština joj je identična kao i te Dodikove izjave. Trula i lažna do srži.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Jan 18, 2023 1:50 pm
Ljudi smo. Mnogo puta pogrešimo, katkad se i ogrešimo; ne uvek ni svesno napravimo podvig ili promašaj kojeg se potom stidimo ili bismo samo da ga što pre zaboravimo.
Svoje bitke vodimo sami, sopstvene rane lečimo u samoći, isplačemo reku u kojoj se iznova i iznova sunce novog dana ogleda.
Učim da praštam za naneto mi zlo; učim da nikako ne zaboravim učinjeno mi dobro. Konačno, sve je dobro, ali neko dobro ume ljuto da zaboli, a ja sam tek čovek i učim. Učim da ne povređujem, da ne bolim nikog, da se sklanjam i ne odmažem, ako već nisam pomogla.
I najviše od svega učim da dobro upamtim vrhunce u svakoj komunikaciji, svakom susretu. Bilo da su tu čitavog života ili smo se sreli na tren, ljude pamtim po najlepšoj emociji koju su u meni izazvali. I tu redosled nije važan.
Da li su me prvo očarali pa razočarali, da li su se delima ili rečima iskupljivali ili zaduživali, nije mi važno. Ona najviša tačka u tom odnosu biće zabeležena u meni. Uostalom, i planine imaju svoj vrh pa što ne bi i čovek. Čovek je više od planine i do njegovih visina nije se lako popeti.
Potrebna je volja sa jedne i pitomost sa druge strane. Onda se i stigne do vrha! A sa njega se, sigurna sam, sve bolje vidi.
"Rekla mi je volim te" Brankica Damjanović
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Feb 26, 2023 8:53 pm
Negdje od januara do decembra, barem jednom dnevno sretnem ljude i u njima vidim ljubav. Negdje između prvog i trideset i prvog u mjesecu, barem jednom dnevno vidim ljubav, ali i dalje tražim nas. Barem jednom godišnje, negdje sredinom februara, pronađem sebe kako zamišljam tebe, kraj sebe i kako zajedno ispraćamo februar sve do decembra, kako svaki dan jedno drugom priređujemo iznenađenja, kako jedno drugome kupujemo sitnice i negdje od ulaznih vrata zajedničkog nam stana do zatvorenih nam vrata sobe u kojoj najčešće otvaramo jedno drugom dušu, na papirićima ostavljamo stotinu definicija najiskrenije ljubavi. … Sredinom februara, sjetim se i onih oko sebe koji su u najmanje kvadrate svoga stana, ugurali najveće ljubavi ovoga svijeta. Pa se guraju, sudaraju, od ljubavi padaju, zbog ljubavi ustaju, s njom se bude i idu spavati. A, znam i za one, koji se sredinom februara, probude u nadi da će ih možda baš tih dana netko zavoljeti onako kako zaslužuju i da će im u prazan prostor srca i duše smjestiti onoliko ljubavi koliko mogu podnijeti, onoliko ljubavi koliko im treba da prežive sve kalendarske dane, datume, godišnja doba i godine. Znam i za one koji su sami sebi dovoljni. I ako ćeš iskreno, u svima njima, svakoga dana sam vidio ljubav – ljubav koju nesebično dijele, ljubav koju čuvaju samo za sebe i ljubav koju su spremni podijeliti s nekima čije ruke odgovaraju njihovim umornim leđima. … Vidio sam ljubav i krajem decembra, ne iznenađuje me ni ona početkom januara, kao ni ona koja se ne topi pod najvećim vrućinama sredinom ljeta, niti ona koja se ne pomjera na najvećem septembarskom vjetru. Vidio sam ljubav u onima koji sami sebi kupuju cvijeće, baš kao i onim koji negdje pod prozorom, najčešće sa subote na nedjelju čekaju nekoga da se vrati iz kafane. Vidio sam ljubav u najmanjim kapelicama u kojima su izgovorene najveće molitve, u loše osvijetljenim bolničkim hodnicima u kojima je nada u dobro svaki ćošak osvijetlila. Ljubav sam vidio u koferima u kojima su mnogi spakirali stvari, ali do autobusne stanice razbacali svoje emocije i želju da će se što prije vratiti svojoj kući, svojim ljudima i dječjim snovima. Vidio sam ljubav u očima onih koji su pobijedivši zemlju otišli osvojiti nebo, u rukama onih koji su priznali poraz i usnama onih koji nisu imali kome na uho šapnuti svoje pobjede. Živio sam ljubav – između prvog i zadnjeg dana u mjesecu, prvog i zadnjeg mjeseca u godini i svake ove godine otkako znam za tebe.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Mar 08, 2023 11:41 pm
Jednom je jedna grupa muškaraca raspravljala na temu kako izgleda najljepša žena na svijetu. Jedan je volio plameno- crne, kao ugalj oči, s vatrenim pogledom. Drugi je volio sivo- plave oči, beskrajno duboke, kao nebo. Trećem su, pak, najdraže bile one sa smeđima očima, tople i nasmijane… A za kosu, jedan je govorio da su ljepše žene s kraćom kosom, a drugi je tvrdio s dužom. Jedni su se oduševljavali onima s visokim i veličanstvenim držanjem…a drugi radije manjim, nježnijim i elegantnijim figurama. I svaki od njih je mislio da su njegovo mišljenje i opis najtočniji i nije prestajao uvjeravati one druge u ispravnost svog suda.
Vidjevši da tako nikada neće stići do zajedničke suglasnosti, napokon odlučiše da odu do jednog mudrog čovjeka i da čuju njegovo mišljenje: “Počeli smo raspravljati“, rekoše mu, “i nismo se nikako uspjeli razumjeti. Kaži nam ti, mudri čovječe, koja žena je najljepša žena na svijetu?”
Dugo je starac gledao u bijele vrhove dalekih planina, povremeno se neprimjetno osmjehujući… i naposljetku odgovori s ove tri riječi: “Ona koju voliš!”
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Mar 10, 2023 2:35 pm
U jutarnjem programu Kurir televizije Čedomir Jovanović je izneo detalje o sumnjama o povezanosti Svetlane Cece Ražnatović sa ubistvom Zorana Đinđića. - Ja pamtim razgovor u kojem mi iz Tužilaštva kažu da moramo da izuzmemo Bulatovića, Tomića i Cecu iz predmeta. Koštunica će srušiti sud ako to ne uradimo - rekao je Jovanović.
[You must be registered and logged in to see this image.]FOTO: KURIR TELEVIZIJA Negativno je ocenio to što je pevačici umesto za ubistvo premijera suđeno za transfer igrača. - Nisam ja taj koji sudi. To je bilo sudsko veće. Desilo se to da onako jadno propustiš da sudiš nekome zbog ubistva Đinđića, a onda mu sudiš zbog toga što nije knjižio transfere igrača. Nije Ceca napravila Obilić nego njen muž. Ona je samo nastavila da se ponaša onako kako je naučila. Ali mene interesuje Zoranovo ubistvo. Jovanović tvrdi da je Ražnatovićeva bila upoznata sa tim da se sprema atentat na premijera. [You must be registered and logged in to see this image.] 04:53
KOŠTUNICA ĆE SRUŠITI SUD AKO NE IZUZMEMO CECU IZ PREDMETA O ĐINĐIĆU Šok otkriće Čede Jovanovića o pozadini atentata na premijera
- Ceci su rekli na parkingu ispred stadiona Obilić da će ubiti Zorana i da ona treba da ima da alibi, tako što će reći da su tada bili kod nje. To im je već jednom prošlo kada su ubili Batočanina. Da li je ona drugačije mogla da se ponaša to je druga tema. Svako nosi svoj krst, ali ona je predstavljena kao majka Srbije, a nije ni majka devet Jugovića, ni Stojanka majka Knežopoljka niti Ružica Đinđić. Nije ni majka onih momaka sa Košara koji su hrabro izginuli 1999, niti majka padobranaca 63. brigade koja im je pritekla u pomoć. Ali to govori o ovoj zemlji i o svima nama na loš način - izjavio je Jovanović.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Mar 11, 2023 7:39 am
Po mom mišljenju, Čeda je smradina i uvek sam najviše sumnjao baš na bjega kao jednog od nalogodavaca za ubistvo Đinđića. Nakon ubistva, došlo je do iznenadne promene u Čedinom fizičkom i psihološkom izgladu.
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Mar 26, 2023 6:58 pm
Anine tišine
Umivao sam se hladnom vodom u kupatilu, i zurio u svoj odraz u ogledalu. Pitao sam se gde je nestalo poslednje zrnce mog samopoštovanja i onog prostačkog muškog dostojanstva koje postoji u svakog od nas i samo čeka trenutak kada će se pokazati. Ja sam ga do tada zanemarivao i gutao ga u jekim knedlama gorkog ukusa već neko vreme. Sada sam osećao da sam sit tih gorkih zalogaja koji teraju na mučninu i neobjašnjivi bes.
Zurio sam u ogledalo, ali nisam nikog video u njemu.
Voli me, bio sam siguran u to…kao što sam siguran da i ja volim nju. Živimo zajedno već nekoliko lepih godina, ali…
To večito i obavezno “ali” se uvek pojavi da pokvari, uništi, onesposobi, ubije…poput onih sitnih kičmica kod sardina. Ne vide se ispočetka, ali znam da su tu i znam da će pokvariti ukus.
Ana je lagano, u sukcesivnim laganim i lukavim koracima, znanim samo ženama, jednostavno prestala da mi daje svoju ljubav. Isključila me je. Mislim na onu prostu fizičku, telesnu ljubav koju smo nekada proždirali bestidno i glasno. Tako je brzo počela da nestaje, sada je više i nema.
Sumnjao sam da ima ljubavnika, ali nisam mogao poverovati u to. Bio sam siguran da postoji drugi muškarac kog voli i kom se daje, ali iako sam očajnički tražio nekakve tragove, dokaze, ili bar glupe tračeve koji će potvrditi moje sumnje, nisam pronalazio ništa. To me je još više mučilo, ta praznina, to veliko ništa.
Često sam razmišljao da bih i ja mogao naći ljubavnicu, ali nisam mogao zamisliti da živim život u takvoj jednoj velikoj laži, jer će se to onda pretvoriti u gustu mrežu manjih i odvratnijih laži koje će vremenom početi da žive svoj samostalni život, preteći da pojedu moj.
Kao paraziti.
Znam to, bio sam tamo…
Isto tako sam znao da sam odlučan da prekinem ovu vezu. Zaista sam se osećao frustrirano, i zapostavljeno…bedno.
Bio sam zaboravljen.
Nisam se mogao poveriti ni prijateljima zbog svog tog gadnog muškog dostojanstva usled kog mi je gorelo lice koje sam gasio ledenom vodom. Znao sam već unapred šta bi mi rekli.
A eto, volimo se. Kakva šteta.
“Ali ne…nije sve kompletno. Nedostaje ti to i to…i uradićeš to i to!” govorio sam tom razočaranom odrazu u ogledalu. Bodrio sam ga i izazivao na akciju svako jutro. Iz tog zurenja prenuo me je oštar zvuk zvona na vratima.
Čuo sam Anu kako otvara vrata, te sam i ja izašao iz kupatila da vidim o čemu se radi. Peškir sam stavio oko vrata da izgledam muževnije, čisto zbog muškog dostojanstva kojeg nisam imao.
“Možeš li biti tužniji prizor?” rekao sam sebi. Anu sam mogao videti samo iz ugla, i zapazio sam odmah njeno neprirodno ukočeno držanje i prebledelo lice.
“Pišta?! Otkud ti? Kako si me….” počela je da muca zbunjeno pred posetiocem na vratima. Posetioca nisam mogao da vidim, video sam samo radničke pantalone i istrošene cokule. Mogao sam ga, međutim, namirisati. Smrdeo je oštro na jutarnju lozovaču, i oporo na onaj poseban radnički znoj kojeg danas više i nema.
Naravno, kao pravi muškarac i zaštitnik kuće smatrao sam sasvim normalnim i primerenim da se pojavim iza Ane upitnog pogleda, rukama se držeći za krajeve peškira za vratom. U tom trenutku sam poželeo da to bude neki, meni nepoznati muškarac širokih pleća i belih zuba zbog kog bih mogao optužiti Anu za neverstvo jer bi mi to baš olakšalo tu neprijatnu stvar koju sam rešio da učinim. Da izađem iz ove nekompletne farse koju sam nazivao ozbiljna veza.
Međutim, to nije bio nikakav plećati muškarac belih zuba, već jedan oniži sedi čikica, pijan i prljav. Proleter.
Gledao je u Anu nekim prezrivim i meni potpuno nejasnim pogledom. Pijanim pokretom joj je pružio jednu kovertu, onu plavu, administrativnu…što mi se učini zanimljivim. Odavno nisam video tu plavu kovertu.
“Drži ovo!”, rekao joj je, “Umrla ti je Ruža. Obećao sam joj da ću ti ovo doneti.” reče nepoznati proleter na vratima. Čim je Ana uzela kovertu od njega, on se, odmah okrenuo i bez ijedne reči nestao negde na stepeništu, ekspertizom pijanog čoveka pogađajući svaki stepenik. Još sam mogao čuti odjek njegovih teških cokula, kada je Ana zatvorila vrata pognute glave gledajući u pismo. Ja sam i dalje stajao na svom mestu, ukopan u svojoj zbunjenosti, čekajući Anu da mi se obrati…da mi objasni o čemu se radi i ko je taj čovek, taj “Pišta” što nas je posetio ovako rano. I to baš jutros, kada sam rešio da stavljam tačke na stvari koje sam smatrao pogrešnim.
Ana nije ništa preduzimala, i ona je samo stajala nad plavom kovertom i ćutala, njeno držanje se opustilo a ona se nekako smanjila i postala tanana i krhka. Ja sam i dalje čekao, ponovo zanemaren i kao da me nema.
Kao da ne stojim tu sa kamiondžijski prebačenim peškirom oko vrata?
“Ana!?” prekinuo sam tišinu, i tek tada se trgla iz tog transa u kojem se odjednom našla. Okrenula se ka meni i pogledala me caklastim praznim pogledom. Za samo jedan trenutak njen pogled se napunio suzama, a ona postade još tananija i još krhkija nego što sam malopre pomislio. Ćutala je i plakala.
Osetio sam neprijatnost…
Nešto blažim, što sam tada mrzeo, tonom sam joj se ponovo obratio pitajući je da li je sve u redu i šta se upravo dogodilo. Ona mi je tada prišla, i poljubila me u obraz. Lice joj je bilo mokro od suza. Osetio sam njihovu vrelinu kad je prislonila svoje lice na moje, i neprijatnu hladnoću kada ga je odvojila.
“Umrla mi je mama”, rekla je tiho ali nekako utešno i nežno. Kao da meni saopštava lošu vest. Intenzitet zbunjenosti koji sam osetio je postao neopisiv. Kao da sam se našao u nekoj tubi sačinjenoj od pitanja bez odgovora, kao u elektronski istestiranom lateksu spremnom da se baci, da se odstrani. Zapitao sam se živim li ipak u laži od kojih sam se tako viteški i džentlmenski branio poslednjih godina? Ne samo sebe, već i Anu.
Da li sam ovo zaslužio?
“Ti si mi rekla da nemaš roditelje”. Sam sebi sam zazvučao razočaran, ali sam je u stvari optuživao naslađujući se. Negde duboko u mozgu mi se rodila ideja kako mi možda i neće trebati zgodni muškarac belih zuba, kako ću možda uspeti da napravim scenu zbog njenog laganja, predimenzioniram sve to, operem savest, nastavim dalje… “Pa i nemam” rekla je. Na njenom ozbiljnom licu suze su se sada sušile. “Mislim da zaslužujem neke odgovore, Ana!”. Rekao sam joj to kao neki islednik. Kao strog, i kao da me se ticalo. Ja sam imao svoj cilj, i vojevao sam bitku da dođem do njega. “Zaslužuješ”, odgovorila je klimajući potvrdno, i kao da se na kratko osmehnula. Učinilo mi se da se možda čak podsmehnula, i ja sam se ponovo osećao kao u onom lateksu, zarobljen i nebitan. “Ali, moram ti prvo ispričati jednu priču”, nastavila je, “jesi li za kafu?”. Klimnuo sam, i ona ode u kuhinju tužnim usporenim korakom. Kazneničkim. Dok kafa nije ubrzo zamirisala, ja sam mrzeo sebe i besnio na nju. Shvatio da će ovo biti taj odlučujući momenat. Odlučujuća kafa kada ću konačno preseći i reći joj po ko zna koji put stvari koje mi nedostaju, koje me izjedaju i zagorčavaju mi život. Samo ovaj put neću ustuknuti pred strahom od njenog gubljenja. Zaista je volim, pomislio sam tada, potpuno svestan straha koji me je obuzimao pri samoj pomisli da bih je mogao izgubiti.
Sela je pored mene, nekako ranjiva i pogrbljena. Ćutala je nad svojom šoljicom kafe dubokog daha čekajući pogodan trenutak da započne.
Arogantno sam se zavalio u stolicu, upitno podigao obrve i rekao:
“Dobro…I ?” I onda mi je ispričala tu jednu priču.
Priču koju zaslužujem…
***
Mnogi se ne sećaju Milane, ne sećaju se njenog glasa.
Sećaju se, možda još samo radoznali posmatrači, njenih krupnih okruglih plavih očiju, kose boje slame sa jednostavnim razdeljkom po sredini temena, smešno isturene gornje usne i retko ljupkog osmeha kojeg nije svakom pokazivala.
Pokrivala ga je šakom, kao da ga se stidi.
Oko nje je uvek vladala tišina, jer jednostavno nije imala šta da kaže. Ponavljala je razrede dva puta, i dalje u svoje sveske crtajući samo srdašca ili lepim slovima ispisujući poneki ljubavni stih izmenjen i smešan. Sanjala je otvorenih očiju i usporenih pomirljivih pokreta gledala svet oko sebe.
Nije ona bila neki tamo tupavi curetak, samo je nije zanimalo ništa što bi se dešavalo oko nje. Nije marila ni za školu, ni za društvo, odlaske u grad po najmodernije patike i bluze. Sve je to Milana pokrivala svojom ćutnjom koja se činila tako prirodnom za nju.
Ponekad bi samo coknula ili prevrnula očima na beskrajna zadirkivanja koja je trpela od svojih vršnjakinja. Niko se ne seća čak ni njenih suza kada bi je zle šiparice raščupale, istresle njenu torbu po školskom dvorištu i ismevale je zbog njenog tela koje je tako rano zaličilo na ženu.
Ona je ćutala.
Smerno bi ponovo češljala svoju raščupanu kosu boje slame, ili sakupljala svoje sveske po prašnjavim školskim puteljcima.
Imala je samo jednu drugaricu, neku pegavu Marijanu. Kada su se upoznale, obe devojčice su ćutale jer samo su to znale.
Proklete sapatnice.
Zajedno su otrpele svaki šut, svako čupanje za kosu ili pogodak kamenom. Marijana je naučila od Milane da je upravo ćutnja ta koja će učiniti da sve brže stane.
Da prestane.
Govorile su jedna drugoj koliko su lepe.
Milana je svakodnevno, na povratku iz škole prolazila pored jedne benzinske stanice, ispred koje ju je neretko sačekivao Dejan. Jakih pleća, koja su zatezala kombinezon sa izlizanim logom firme,i širokog zdravo belog osmeha, prvo joj se samo javljao, nametljivo gledajući za njom. Milana se samo smejuljilja, sa šakom preko usta, ubrzavajući svoj korak istovremeno proveravajući dokle će njegov pogled dosezati ovog puta. Kada bi zbog nekog posla Dejan bio sprečen da je čeka ispred bila bi neizmerno tužna, i jedva čekala sledeći dan. Ponekad bi čekala na ćošku nadajući se njegovom pojavljivanju.
To joj ne bi smetalo, jer i onako nije volela da bude kod kuće gde ju je čekao samo siromašan radnički život njenih roditelja. Preglasan otac koji se svakoga dana vraćao sve pijaniji i sve prljaviji iz svoje vulkanizerske radionice, i prerano ostarela ogorčena i još pijanija majka koja se očigledno trudila da opravda svaki njegov postupak.
Sanjala je Milana o nekom drugom životu.
U ta svoja sanjarenja sve češće je prizivala Dejanov lik, sa tim njegovim osmehom i jakim mišićima u mirišljavom, još krutom kombinezonu od pranja, a koji bi mu baš ona oprala i pripremila za taj slab ali pošten posao. Samo poneki izlazak u šetnju ili na po koju večeru, možda po neko letovanje gde bi se histerično smejali u nekom ribljem restoranu. Po prvi put u njenom životu.
Dejan i ona. Mladi i tako šarmantni. Sanjala je, i sanjala.
Jednog popodneva dok je opet sva usplahirena prolazila pored pumpe Dejan joj se konačno obratio.
„Ćao, lepoto, pa kada ćemo se mi upoznati?“ , doviknuo joj je, ne obazirući se na snebivljivu debelu ženu u čiji automobil je sipao gorivo. Milani su se noge odsekle od uzbuđenja. Ukopala se u mestu, dok joj je srce kucalo nezamislivom brzinom, a vrućina udarala u lice. Imala je osećaj da crveni. Pokrila je rukom svoj stidljivi osmeh, ali je sačekala da debela žena ode, a da joj zgodni mladić priđe.
Tada su se upoznali.
Od tog dana, svakodnevno su pričali kada bi se ona vraćala iz škole, smejali se tek tako, bez smisla. Dejan je voleo da je uveseljava opisima svojih mušterija, pričao joj je kako je lepo biti na moru, ili kako se proveo kada je bio kod brata u Švajcarskoj.
Milana je sa oduševljenjem gledala svaki njegov pokret, slušala svaku njegovu rečenicu, u svojim mislima oživljavajući slike tih prizora o kojima je govorio. Verovala mu je, i više nije pokrivala svoj osmeh sve češće i sama uzimajući učešća u razgovoru.
Ali, ona zapravo nije imala o čemu da mu priča posle toliko godina provedenih u tišini. Bila je samo srećna jer se život koji je sanjala rađao tu pred njom.
Tog dana kada se vraćala iz škole ona je ponovo zastala na malo razgovora sa Dejanom, on izađe i reče joj:
„E, ne mogu sada da budem napolju jer radimo popis. Tu mi je i poslovođa, poludeo je jer imamo minus u kasi. Eno ga prevrće po papirima“, i pokaza unutra na starijeg proćelavog čikicu zaokupljenog poslom, „ali čuj, smena mi se završava u deset večeras. Smeš li tada izaći iz kuće? Tada ću biti slobodan.“ Milana je odlučila u trenu da će po svaku cenu doći kod Dejana. Već je zamislila i romantičnu scenu kako ga sačekuje posle posla, i kako će zagrljeni otići u noć.
Iskrala se iz kuće bez problema. Roditelji se već godinama unazad nisu ni pitali gde je ona, bili su zaokupljeni svađama ili alkoholom. Spavali su čvrstim snom kada se Milana našla na ulici i krenula u pravcu pumpe. Ispred ju je već čekao Dejan.
„Hoćemo li u šetnju?“ upitala ga je Milana dozvoljavajući da je ovaj poljubi u obraz. „Nema šanse, lepoto“,odgovori joj on, „suviše sam umoran za šetnju. Bukvalno sam ceo dan na nogama. Prokleti popis!“ Milana se oseti razočarano, ali je zaista na njegovom licu i u njegovim pokretima mogla videt umor. Slegnula je ramenima i pitala:
„Pa, šta si mislio onda?“ „Mislio sam da uđeš na pumpu da popijemo piće. Imamo mi tu jednu prostoriju za radnike, tu možemo sesti normalno i da nas niko ne ometa. Molim te“, odgovorio joj je Dejan. Pristala je srećna što će moći biti sa njim, i on je uvede u mali sobičak opremljen sa par metalnih ormarića, jednostavnim četvrtastim stolom punim plastičnih flaša i pepeljara, u uglu se nalazio jedan običan krevet na sklapanje. Prostorija je mirisala na duvan i iznošenu obuću i ona se namršti kada su ušli, ali joj se lice ponovo razvuklo u osmeh kada se Dejan vratio u sobicu i doneo sok iz frižidera. Sebi je doneo pivo, i seo na maslinasto ćebe prostrto po krevetu otpijajući veliki gutljaj.
„Sedi tu pored mene, ne moraš se stideti“, rekao joj je šaljivo. Ona ga je poslušala, osećajući se nekako čudno dok joj se on unosio u lice i govorio o tome kako mu je drago što je došla. Učini joj se da je na Dejanovom licu ugledala neke stvari koje nije do tada primećivala. Bili su to mali ožiljci po obrazima, poneki mladež ili bubuljica, i taj pivski zadah koji joj je bio toliko poznat od njenog preglasnog i prljavog oca. Sve joj to učini da se Dejan i ne čini toliko privlačnim, i ona oseti neobjašnjivu neprijatnost i naprasnu, gotovo instinktivnu odbojnost dok su se njegove vlažne usne spuštale na njen vrat. Ruke kojima je sklanjao kosu sa njenog lica su bile grube i snažne, i ništa od ovoga što se upravo događalo nije podsećalo na njene snove, toliko puta sanjane.
Odsanjane…
Pomislila je kako je sve ovo jedna velika greška, i poželela da ode kući, ali Dejanovi snažni mišići joj to nisu dozvoljavali, držali su je u čvrstom čeličnom zagrljaju koji je postajao sve neprikladniji, i za nju potpuno nov. Sasvim zbunjena govorila mu je da prestane i da treba da ide kući, a kada je prvi put pokušala da skine njegove ogromne šake sa njenog tela, on ju je ošamario. Toliko glasno i jako je to učinio da se Milana istog trena vratila u njen tragični stupor i balon tišine i poslušnog trpljenja. Govorio joj je gadosti vređajući je istovremeno, ali ga ona više nije slušala. Samo je plakala u svojoj tišini.
Toj spasonosnoj tišini.
Plakala je uzalud, nemoćna da se odupre Dejanovoj snazi. A on ju je sada jednostavno uzimao, otkrivajući joj telo deo po deo, nanoseći istovremeno i poniženje i neobjašnjivu fizičku bol. Jecala je u tišini grizući ivicu grubog ćebeta pod njom u želji da se sve ovo što pre završi. Dejan je za to vreme grizao nju po vratu i golim ramenima.
Plakala je nad svojim snovima koje je tako prerano sahranila dok je Dejan zadovoljno navlačio svoj izbledeli kombinezon na sebe. Kako je napuštala tu sobicu i benzinsku stanicu, ne čekajući da Dejan završi svoje oblačenje, uhvatila je pogled matorog poslovođe koji se prostački osmehnuo i namignuo joj.
Nikada više ništa neće biti isto za nju.
Svet će se razliti pred njom u svim nijansama crne boje.
Kada je došla kući, zatekla je oca kako spava na kauču, a u kuhinji majku. Očigledno je bila je pijana i sedela je u tišini sa flašom rakije na stolu ispred sebe. Mušema na stolu je bila prljava i masna, Milana oseti mučninu i gadjenje. Gadila se sama sebi. Osećala se tako prljavo, poput te prastare masne mušeme koju je sada nemoguće obrisati i oprati.
Ispričala je majci šta joj se dogodilo, a ova naglo skoči oborivši stolicu na kojoj je sedela. Uhvatila je svoju ćerku za kosu i počela da je čupa. Opet je Milana poslušno ćutala, dopuštajući da joj glava leti vođena majčinim bolnim stiskom.
“A šta ćeš ti tamo u ovo doba? Zmijo! Kurvo mala!” drmusala ju je pijana majka, čupajući čitave snopove kose sa Milanine glave, “Ako tvoj otac sazna za ovo, ubiće nas obe! Da nisi nikome zucnula. Sada si kurva, ima da ćutiš i trpiš!” Ona više nije ni pričala, već je siktala zapenjeno na svoju ćerku. Stiskala je svoje tanke usne dok joj je čupala kosu i udarala šamare po licu.
A ona je ćutala i trpela. Ponovo i iznova dopuštajući majčinoj šaci da udari po njenom licu. Nije se branila, bila je sigurna u to da zaslužuje kaznu.
Ćutala je. Trpela.
Odlučila je tada da će da pobegne od kuće, pojavila se jednog dana na vratima kod svoje strine koja ju je uvek volela. Ni sama nije znala razlog strinine naklonosti, pa nju ni roditelji nisu voleli niti su marili za nju. Kod nje je bila dok nije završila srednju školu.
Niko je nije ni tražio, i zbog toga je mnogo plakala. Mogla je i u reku da skoči, njene roditelje to nije zanimalo. Život joj je tek počeo, a oni su je sahranili, nisu čak ni tugovali.
Ni majku, ni oca od tada više nije videla, a čim je postala punoletna promenila je svoje ime i potražila novu i čistu sebe….
***
Nezainteresovano sam gledao u Anu.
Čekao sam da završi, pa da ja počnem sa svojom pričom, i nastavim ispunjenje onoga što sam hteo da postignem. Da konačno uprem prstom u nju…
“Dobro…jesi li završila?” bezobrazno i svađalački sam je upitao. “Ne, nisam.” odgovoriila je. “Izvoli…čekam?” prekrstio sam ruke na grudima izbacujući ih prgavo. “Pišta, prljavi čovek koji je jutros bio na vratima i doneo plavo pismo je Milanin otac.” rekla je tiho. Ja sam prevrnuo očima.
“Milana je tada skratila svoje ime i postala je samo Ana” rekla je još tiše, i onda gotovo nečujno konstatovala, “ostala sam samo Ana…” Dok je izgovarala poslednju rečenicu počela je cepati plavo pismo koje je jutros dobila i koje do tada nije ispuštala iz ruku. Cepala ga je na sitne komadiće i poput konfeta bacala na gomilicu na stolu.
A mene kao da je stotinu čekića udarilo po prstima!
Toliko informacija, toliko saznanja mi je bilo nemoguće obraditi tek tako odjednom, i ja sam joj potpuno neprikladno, čak sam sebe iznenađujući postavio pitanje:
“A pismo?” “Pismo je nebitno, to je greška. Nije to za mene, to je za nekog drugog ko više ne postoji.” Suze su joj ponovo kvasile lice i ja tek sada primetih njenu šarmantno isturenu gornju usnu. Iznenada mi je uletela u zagrljaj, uplakana i toliko ranjiva.
Primio sam je u svoj zagrljaj i dalje razmišljajući o toj celoj priči, dok je svo vreme drhtala u mojim rukama. Ja sam je nežno mazio i tapkao po leđima kao neku malu bebu, pogledom šarajući po stolu gde su bili ostaci plavog pisma i ohlađena kafa.
Je li to bila ta odlučujuća kafa?
Hladna i nepopijena.
Dugo je trajao taj njen zagrljaj. Činilo mi se da je isplakala reku, jer mi je rame bilo mokro od suza koje su se slivale niz njenu bradu. Kada više nije imala suza za plakanje slabašno se trgla i rekla mi:
“Jao, moram da se umijem. Pogledaj me na šta ličim” šmrcala je te reči. Imao sam osećaj da se odlepljuje od mene dok je izlazila iz mojih ruku. Tek kada je zatvorila vrata kupatila za sobom, ja sam poput nekog krivca počeo sve informacije da postavljam na svoje mesto. Do tada sam bio zaprepašćen svime što sam čuo i nisam ni shvatao dubinu posekotina koje je nosila na svojoj duši a koje nikada neće zarasti.
Posle nekoliko minuta se vratila i stala pred mene. Ja sam i dalje zblanut pokušavao shvatiti sve uzroke i posledice koje su se našle u našim životima.
Ovo pozorište u kući, potpuno neželjeno.
Uzela je moje obraze u šake i pogledala me ravno u oči. Obožavao sam taj njen pogled. Ponovo me je ljubila u obraz i svojim vrelim isprekidanim dahom mi je u uvo prošaputala:
“Oprosti…” “Ne…Oprosti ti…” jedva sam joj to rekao. Sada sam odjednom ja bio taj koji se zaplakao. Muški sam gutao knedle i suze, ali bezuspešno. Sada je meni bio potreban zagrljaj, jer sam shvatio… Shvatio sam sve.
Otišao sam i ja da se umijem, jer nijedan muškarac ne voli da ga vide kako plače…
Pljusnuo sam ledenu vodu u lice, pogledao svoj odraz u ogledalu, uneo mu se gadljivo u iskeženo lice i rekao:
“Stoko…!”
Igor Ember
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Apr 26, 2023 10:45 am
Dugi niz godina radila sam u palijativnoj nezi. Moji pacijenti bili su oni koji su otišli od svojih kuća da bi umrli. Sa mnom su delili neke vrlo posebne trenutke u svojim životima. Bila sam s njima u zadnjim nedeljama života. Primetila sam da ljudi na samrti duhovno rastu velikom brzinom, a neke njihove promene bile su neverovatne, kao i promene u emocijama, od poricanja, straha, besa, kajanja do prihvatanja na samom kraju. Svaki od tih pacijenata pronašao je svoj mir pre same smrti, prisetila se Broni Ver, medicinska sestra iz Australije, koja je godinama gledala pacijente koji umiru, slušala je za čime žale, pa izdvojila pet najčešćih. O tome je i napisala knjigu.
Svako od njih žalio je za nečim ili su govorili kako bi neke stvari uradili drugačije u svojim životima, a ovo je pet najčešćih koje je Broni izdvojila:
Voleo bih da sam imao hrabrosti da živim kako želim, a ne kako su drugi očekivali
- To žaljenje je najčešće od svih. Nakon što ljudi shvate da je njihov život gotov, osvrću se u prošlost i shvate koliko snova im je ostalo neispunjeno. Većina ljudi nije sledila ni polovinu svojih snova, a moraju da umru znajući da je to bio isključivo njihov izbor - mogli su da ih prate ili ne. Na samrtnoj postelji to im postane jasno, ali je prekasno jer je bolest pojela njihovo telo i više nikad neće imati priliku da biraju ono što zaista žele - rekla je Voleo bih da nisam radio toliko puno i da sam više bio s dragim ljudima
- Ovo je izgovorio svaki muški pacijent o kojem sam brinula. Oni su propustili odrastanje svoje dece i provođenje vremena sa svojim partnerima. Žene su, takođe, pričale o onome za čime žale, ali većinom one starije žalile su što nisu bile uspešnije u životu. Ipak svi oni žalili su što su na radnom mestu provodili toliko vremena - kazala je ova medicinska sestra.
- Govorili su kako ne bi morali toliko da rade da su se zadovoljili skromnijim načinom života, umesto da su trčali za zaradom za koju su verovali da im je neophodno potrebna. Stvaranjem više slobodnog vremena u svojim životima, ljudi postaju srećniji i otvoreniji za nove mogućnosti - dodala je.
Voleo bih da sam imao više hrabrosti da izrazim svoja osećanja
- Mnogi ljudi potiskuju svoja osećanja kako bi zadržali mir s drugima. Kao rezultat toga pomirili su se sa svojim osrednjim postojanjem i nikad nisu postali ono što su zaista želeli i mogli. Mnoge bolesti rezultat su jada i gorčine koje ljudi osećaju. Naime, mi ne možemo da kontrolišemo reakcije drugih ljudi, ali nakon početne reakcije na istinu, odnos s drugim ljudima dolazi na viši, zdraviji nivo. Na taj način se i oslobađa nezdravih odnosa u životu - prisetila se.
Voleo bih da sam ostao u kontaktu s prijateljima
- Ljudi često nisu svesni vrednosti svojih pravih prijatelja sve dok se ne suoče sa smrću, a tada ih je često nemoguće brzo pronaći. Mnogi su bili toliko okupirani svakodnevnim životom da su prave prijatelje potisnuli u stranu. Čula sam mnogo iskrenih žaljenja zbog toga što nisu odvojili više vremena za takve ljude - kaže Broni.
Voleo bih da sam dozvolio sebi da budem srećniji
- Ovo je iznenađujuće često žaljenje. Mnogi do pred smrt ne shvate kako je sreća stvar izbora već su živeli zaglavljeni u starim obrascima ponašanja i navikama. Strah od promene nagnao ih je da se pretvaraju i žive životom kojim nisu srećni - ispričala je.
- Na samrtnoj postelji to šta neko misli o njima im nije ni na kraj pameti, ali želja za osećajem sreće i iskrenim smejanjem je sve intenzivnija. Tad shvate kako je trebalo da se mnogo više smeju i priušte sebi srećne trenutke o kojima su samo maštali - dodala je.
Izvinjavam se što stavljam link a ne tekst, ne ide mi copy - paste sa telefona.
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Apr 30, 2023 6:52 pm
Svemu jednom dođe kraj . Časno se "povući" kada osetiš da je "kraj" . Mnogo pozdrava za sve vas ,koji ćete ostati na ovom "mestu" -koje nam je svima značilo. Makar kako vas je malo ostalo -danas . Svaku sreću vam želim -najiskrenije i od srca.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Apr 30, 2023 7:45 pm
Danubius ::
Svemu jednom dođe kraj . Časno se "povući" kada osetiš da je "kraj" . Mnogo pozdrava za sve vas ,koji ćete ostati na ovom "mestu" -koje nam je svima značilo. Makar kako vas je malo ostalo -danas . Svaku sreću vam želim -najiskrenije i od srca.
Gdje ćeš ti?
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Apr 30, 2023 8:04 pm
justicija ::
A ovo je napisao dr Vladimir Đurić, fantastičan kao i uvijek !
Izvinjavam se što stavljam link a ne tekst, ne ide mi copy - paste sa telefona.
Mala pomoć:
Postoji samo jedan jedini razlog zašto nam se neko ne javlja...ne odgovara nam na poruke i izbegava svaku mogućnost da provede bilo kakvo vreme sa nama... Odgovor je vrlo jednostavan i još više surov... NEĆE NAS... Eto tako... I na to ima svo pravo ovog sveta... O ukusima je uvek bili suludo raspravljati se... Od tog Izvora Poniženja uvek vode dva putića... Jedan nizbrdo...lagan i logičan...a to je da legnemo negde i upadnemo u dubiozu da je život proklet...da nikada nećemo biti srećni...jer nas niko i nikada neće hteti...ili makar ovi koji se nama dopadaju...i da u tom samosažaljenju i lično odabranoj preferentnoj autodestrukciji...kojih makar ima hiljadu...sačekamo da prođe...mada češće prođe život...ili prođemo mi... Drugi put vodi strmo uzbrdo... I uvek je krivudav i težak... Zahvaliti se na tome što nas neko neće... Shvatiti to kao deo života... Prosto je... Nije Kosmos Đurićocentričan... Naprotiv... Mi smo samo Prah sa Dušom...koja voli da se raduje... I da se onda posvetimo jednom jedinom načinu koji zaista leči ranjenu dušu... A to je masivan rad na svim poljima koje su nama važne...kako bi stekli ili unapredili postojeće resurse...postali Bolja Prilika...i stvorili sebi alternative...koje će nas povesti do još većih uspeha...i još veće sreće... Volim onu o zatvorenim vratima i Otškrinutim Prozorima... A još više onu sa interneta..."ako ću već da patim patiću zbog nekog Breda Pita...a ne zbog tebe Milorade iz Borče..." 🙂 Najlakše će nam biti ako shvatimo da postoji zaista samo jedna osoba koja nas može učiniti iskonski srećnim... A to smo mi sami... Sve ostalo je plakanje što nam sudbina nije dala ono što smo zamislili... A to je već sasvim detinja stvar... Uspešni...ostvareni i srećni ljudi se uvek dešavaju sudbini... A ne obrnuto... Stoga... Glavu gore... Hvala vam dame i gospodo što nas nećete... Vidimo se za par godina... Joj...koliko će vam samo tada biti teško... 🙂 Ali ništa zato... Nije to nikakav smak sveta... Važiće ovaj tekst i tada... Kao što oduvek i važi...
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Apr 30, 2023 8:07 pm
Danubius ::
Svemu jednom dođe kraj . Časno se "povući" kada osetiš da je "kraj" . Mnogo pozdrava za sve vas ,koji ćete ostati na ovom "mestu" -koje nam je svima značilo. Makar kako vas je malo ostalo -danas . Svaku sreću vam želim -najiskrenije i od srca.
Opet je neka patetika u pitanu?
Moja pokojna baba me je uvek savetovala, kada sam osetio da mi je kraj blizu: "gurni dva prsta u gujcu i..."
Sponsored content
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli )
I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli )