Legende i mitovi - miks

Mit je slikovita priča koja govori o bogovima, junacima, sudbini svijeta, prirodi, o djelima koja su izvršili božanski likovi ili preci nekog naroda…


Mitovi

Mit je slikovita priča koja govori o bogovima, junacima, sudbini svijeta, prirodi, o djelima koja su izvršili božanski likovi ili preci nekog naroda… Najčešće govore o događajima o kojima nije ostalo drugih tragova. Veličaju junaštva i hrabrost, ali nose i poruke. Prenosi se kroz neko vrijeme najčešće usmeno, ali i pismeno, te ostaje u pamćenju ljudi i naroda. Najveći dio mitova je do nas stigao u obliku epskih spjevova, tragedija i komedija, najčešće u obliku stihova. Pomoću njih ljudi su u prošlosti prikazivali tajne života, zamišljali svijet utemeljen na vlastitim željama, strahovima i strastima, te na taj način objašnjavali prirodne pojave.

Mitologija se bavi njihovim proučavanjem, pruža nam najprivlačnije priče iz ljudske povijesti. Sistemski skuplja i proučava sadržaj, oblik i vrlo bitno – podrijetlo mitova. Smatra se da je Ramajana najstariji do danas sačuvani mit.

U grčkoj i rimskoj mitologiji pjesnici su se nadahnjivali muzama (9 djevojaka koje su bile pokroviteljice svih grana umjetnosti). Bile su kćeri Zeusa i Mnemozine – božice pamćenja i sjećanja.

Zna se dogoditi da neki udaljeni narodi pričaju isti mit, no, to je zbog toga što su neki od tih naroda nekad davno živjeli na istim prostorima. Npr., mitovi američkih indijanaca i mitova azijskih naroda. Za razliku od starogrčke, slavenska mitologija nije ostavila pisane dokumente zbog nepismenosti, a s vremenom su se mitovi koji su se prenosili isključivo usmeno zaboravili.

Grčka i rimska mitologija su značajno utjecale na moderni jezik, toliko riječi se naslijedilo upravo od njih, npr.labirnit koji je zapravo bio golema raskošna palača u Knososu, na otoku Kreti, a činilo ju je stotine soba, dvorana, hodnika i iz njih je bilo komplicirano izaći.
Vrlo lijepa žena se obično naziva Venera, a Venera je bila rimska božica ljepote. Sizifov posao i danas zovemo uzaludnim i teškim radom, ime je dobio po čovjeku Sizifu kojeg su bogovi osudili da vječno gura kamen uzbrdo, a kad bi došao do cilja, kamen bi se ponovno otkotrljao na dno. Ahilova peta danas označava slabu točku neke osobe, a naziv je dobila po Ahilu, starogrčkom junaku i polubogu koji je bio samo ranjiv u petu.

Cijeli biljni svijet je nazvan po Flori, starorimskoj božici cvijeća i proljeća….i još mnogo, mnogo drugih.

LEGENDA (lat. legenda ono što treba čitati) je oblik kraće usmene ili pisane pripovjetke u kojoj je čudesno.mitološko osnovna građa,ali sve se izlaže u vidu nizanja podataka iz vjerovanja i porijekla istaknutih ljudi,svetaca,neobičnih životinja i naročito značajnijih mjesta.
Osnovni je karakter legende etiološki,tj. ona govori o početku,izvoru,porijeklu i razvoju,te difaktički jer želi prvenstveno da obavijesti i pouči.Na određene dane u crkvama čitaju se legende o svecima i mučenicima.Poznate su mnoge zbirke legendi,a među prvima ili poznatijima je Legenda aurea (zlatna legenda) genoveškog biskupa Jacoba de Voragine napisana po nekim podacima oko 1270 godine.


LEGENDA je, sudeći po definiciji, delimična izmišljotina. Legende pripovedaju o stvarnim ljudima koji su uradili nešto veoma hrabro, ili veoma neobično, ili i jedno i drugo. Legende opisuju događaje koji su se odigrali u neko određeno vreme, tokom neke istoričarima prepoznatljive epohe. Međutim, legenda nije istorijski spis jer ona ne opisuje događaje onako kako su se stvarno odigrali, već je u legendi pušteno mašti na volju da preteruje u svojim opisima toliko da i legenda mnogo puta iritira toleranciju ljudske logike. Činjenica da dosta odraslih ljudi veruje u legende, a neki od njih čak i u mitove, nije predmet ove knjige. Neke priče počinju kao legende, a potom se prelivaju u mit.


MIT (grčki mythos riječ.govor,povjest) priča nepoznata porijekla,vjerojatno narodna ilegendarna,određenog alegorijskog smisla.Redovito je širegreligioznoga (i poetskoga)sistema; mitovi su međusobno u odnosu i čine jednu mitologiju (indijsku,rimsku,grčku,kinesku,kršćansku...)

Složena pitanja porijekla,oblikovanja,značenja i širenja mitova predmet su naučnih istraživanja.Za cjelokupnu kulturu i posebno književnost (narodnu i pisanu) vrlo su značajni.U oblikovanju mitova sadržani su mnogi stilski postupci književnog stvaralaštva.

MIT je uglavnom po definicija priča koje su se navodno dogodile u neka davna i neodređena vremena tokom praistorije ili, mnogo ređe, u istorijskom periodu. Te priče mogu da sadrže natprirodne elemente koji nisu u skladu s ljudskom logikom. Mit takođe može da sadrži religiozna objašnjenja i u mnogobrojnim primerima mitsko pripovedanje se podudara s religioznim stilom predanja. Neki bi jednostavno rekli da je mit – kompletna izmišljotina u koju su uključeni i bogovi.

KORČULANSKE LEGENDE

iz knjige Živan Filippi:

KADMO i HARMONIJA
Najstarija legenda o Korčuli ali o kojoj se tek nedavno počelo pisati u nekim talijanskim časopisima, je ona o Kadmu i Harmoniji a povezana je s grčkom mitologijom. U IV. knjizi o Argonautima Apolonije Rođanin govori kako su oni plovili crnom dubokom rijekom u Iliriji, koja je nekada tekla tamo gdje se danas nalazi Pelješki kanal. Bila je to po svoj prilici rijeka Neretva ili im se sami, relativno uski, Pelješki kanal učinio rijekom. Oni su sagradili tvrđavu blizu "planine u koju udaraju gromovi", koja je vjerojatno današnji Sv. Ilija, a lokacija tvrđave mogli bi biti Nakovane na Pelješcu, gdje su pronađeni fenički natpisi.
Apolonije u svojem epu "Argonautika" pripovijeda o Kolšanima koji su Jazona, Medeju i Argonaute progonili sve do Jadrana a onda se nisu usudili vratiti neobavljena posla svojem kralju Eetu nego su se radije naselili na raznim mjestima na Jadranskom moru. Apolonije o tome pjeva ovim stihovima:
-"a drugi su sagradili kulu na Ilirskoj rijeci, crnoj i dubokoj, gdje je grob Harmonijin i Kadmov, udomili se kod ljudi Enhelejaca".
Ovaj Apolonijev stih pripada među najstarije vijesti o jadranskim krajevima u antičkoj književnosti.
Prvak aleksandrijske pjesničke škole, Kalimah, stariji suvremenik, učitelj i kritičar Apolonijev, u jednom fragmentu svojih "Uzroka" spominje direktno Harmoniju:
-"Oni su na Ilirskoj rijeci zaustavili vesla, kraj kamena plavokose Harmonije, zmije, osnovali su grad. Kakav Grk nazvao bi ga (gradom) Bjegunca, a njihov ga je jezik imenovao Pola." Sva kasnija istraživanja grčke klasične književnosti potvrdila su da se tu nikako ne može raditi o današnjoj Puli u Istri s obzirom na njezinu veliku udaljenost od ostalih zemljopisnih lokaliteta koji se spominju u kontekstu o Kolšanima. Zanimljivo je s tim u vezi spomenuti da se ime Polo u raznim inačicama pojavljuje tijekom cijele nepisane i pisane povijesti Korčule. Tako, na pr. ime Ilira koji je podijelio zemlju u Lumbardi na Korčuli s grčkim kolonistima iz 4. stoljeća prije Krista, u svom romaniziranom obliku, glasi Pullus.
Mit o Kadmu i Harmoniji kod Ilira i njihova pretvorba u zmije javlja se kao tema u više navrata i u kasnijoj antičkoj književnosti, grčkoj i latinskoj. Priča o preobraženju privukla je pozornost i rimskog pjesnika Ovidija, koji je ispjevao veliki ep "Preobrazbe" (Metamorphoses). Ovidije pjeva kako je Kadmo pri osnivanju Tebe ubio zmaja:
"Dok je pobjednik promatrao veličinu pobijeđenoga neprijatelja,
iznenada se začuo glas; i nije se lako moglo razabrati odakle, ali
čuo se: Što gledaš, Agenorov sine, ubijenu zmiju, i tebe će gledati kao zmiju."
Kadmo i Harmonija su likovi koji se pojavljuju u legendama o navigaciji Feničana i Pelaska. Kadmo je bio Feničanin koji je Grcima donio abecedu i oženio se s Harmonijom, kćerkom Venere i Aresa, i koji je utemeljio grad Tebu, prema nalogu proročišta. Prvo je morao ubiti zmaja (zmiju) što je živio u spilji pod uzvisinom na kojoj je trebalo izgraditi grad. Onda je morao uzorati polje i na njemu kao sjeme posijati zmajeve zube. Iz njih je nikao junački rod koji se nazvao Sparti, što znači posijani. Kadmo je zatim napustio Tebu zajedno s Harmonijom da bi došao do Enhelejaca, koji su bili u ratu s Ilirima, prastanovnicima istočne jadranske obale. Prorok Dionis je Enhelejcima obećao pobjedu nad Ilirima ako za svoje vođe odaberu Kadma i Harmoniju, što su oni i učinili i tako su pobijedili Ilire. Otad je Kadmo vladao Ilirima a Harmonija mu je rodila sina Ilira. Vatikanske sholije uz Vergilijevu "Eneidu" govore o snazi sina Kadma i Harmonije:
"Kadmo, Agenorov sin, ostavio je Tebu i u društvu svoje supruge Harmonije podnosio je udarce sudbine i kad je prešao granice Makedonije, ostavio je malenoga sina kojega je Harmonija bila rodila kod Ilirske rijeke. Njega je zmija umotala u svoje kolute i, dok nije došao u odrasle godine, njegovala ga je zagrljajem svojega tijela i napunila ga snagom kojom je pokorio čitav onaj kraj. Ona mu je po rijeci koja označuje nju dala ime Ilirije."
To se sve zbivalo u XV. stoljeću prije Krista.
Legenda ima i verziju koja govori kako je Tebu zauzeo Dionizije, nećak kralja utemeljitelja Tebe, t.j. Kadma, pa su Kadmo i Harmonija razočarani otplovili prema ilirskoj obali gdje su sretno živjeli na "otoku blaženih" i gdje se nalaze njihovi grobovi iznad kojih su njihovi likovi u obliku kamenih zmija. U predjelu Kočije, blizu korčulanskog mjesta Žrnova nalazi se izvor vode s osebujnim stijenama i vegetacijom, te s dva velika kamena u obliku zmijskih očiju, što se točno poklapa s opisom grčkih pisaca o grobovima Kadma i Harmonije.
Dionizije Periget, učeni pjesnik drugog stoljeća naše ere, u svom "Opisu nastanjena svijeta" govori o ilirskoj obali:
-"i zatim vukući ogromnu brazdu obilazi oko ilirskoga kopna sve do rta i do visokih gora što ih zovu Keraunijskima. A oko onoga zaljeva možeš vidjeti slavan grobni humak, za koji se priča da je Harmonijin i Kadmov. Ondje su se naime preobrazili u vijugav lik zmija kad su došli od Ismena poslije duboke starosti. Tamo su im bogovi postavili drugo čudo: oko one zemlje učvrstila su se s obje strane dva kamena koja se oba sastaju i tutnje čim se na stanovnike počne valjati kakvo zlo."
Legenda o Kadmu i Harmoniji poslužila je književnicima i pjesnicima kao prefiguracija za oblikovanje njihove književne mašte. Tako na primjer nedavno preminuli suvremeni hrvatski pjesnik Igor Milić-Štrkalj crpi svoju inspiraciju iz pučina koje se propinju i šapuću, poput okamenjenih likova Kadma i Harmonije, iz ilirskih otoka čipkastih ljepotica i nimfa u spiralama staza, koje se zmijoliko provlače mediteranskim krajolikom, iz "ilirskog gaja" u kojemu su u skladu sa svojim krajolikom i ljudima u njemu živjeli Kadmo i Harmonija preobraženi u pitome zmije koje štite ljude i ne čine im zlo već dobro.

KERKYRA

Jedna od najljepših legendi o Korčuli je ona koju spominje Apolonije Rođanin u svojoj IV. knjizi o Argonautima. Ona govori o lijepoj dugokosoj nimfi Kerkiri, jednoj od sedam kćeri riječnoga boga Azopa i njegove žene Metope, koju je oteo Pozeidon i smjestio na šumoviti otok Korčulu u Jadranskom moru. Kada su Argonauti na svojim putovanjima u potrazi za zlatnim runom prošli pored današnje Korčule nazvali su je Korkira Melaina (Crna Korcula), što se može tumačiti u dvostrukom smislu, kao otok crnokose ljepotice Kerkire i kao otok prekriven gustom borovom šumom.

Nakon opisa plovidbe Argonauta među Liburnskim otocima, Apolonije uobličuje u svoje stihove svoja oduševljenja privlačnim pejzažem Crne Korčule:

-"a zatim su iza njih stigli do kraja Kerkire, gdje je Pozeidon nastanio djevojku, kćer Azopovu Kerkiru, lijepe kose, daleko od Flijuntske zemlje, pošto ju je bio oteo zbog ljubavne želje; a ljudi mornari je iz mora gledaju kako se crni sa svih strana od tamne šume i zovu je Crna Kerkira."

Azopove kćeri: Kerkira, Egina, Salamina, Teba, Harpina, Nemeja i Kleona nose zemljopisna imena, pa su tako prve tri imenjakinje otoka, a preostale četiri gradova. Pindar u svojim "Olimpijskim odama" spominje još pet Azopovih kćeri: Pirenu, Tanagru, Tespiju, Azopidu, Sinopu, Orniju i Halkidu.

U svojoj najnovijoj zbirci pjesama "Zvonici", hrvatska pjesnikinja iz Australije Duška Crmarić-Salečić posvećuje svoju prvu pjesmu "Otok" Kserkosu, muškoj inačici Crne Kerkire:

"Prepuna otoka
i svega otočnog
raspući bih se mogla
jer vrijeme je zrelih šipaka

Otočio si me, Kserkosu,
otočnom osamom
i sobom zagrljeni
opet smo sami
iako ti u meni
ja u tebi"

Tako je Kerkira, kći boga rijeke Azopa, čija vijugava kosa krasi korčulanski krajolik krošnji stoljetnih borovih stabala, dala Korčuli njezino ime, a njezina ljubavna veza s bogom mora Pozeidonom pružila sokove legendi o ovome otoku okruženom tamno modrim morem i obraslom raskošnim raslinjem.

Korčulanske legende

iz knjige Živan Filippi

ANTENOR

Druga jedna legenda, također povezana s grčkom mitologijom, govori da je grad Korčulu osnovao Antenor, trojanski ratnik u XI. stoljeću prije Krista. Za vrijeme Trojanskog rata, kada su Grci pomoću lukavstva s drvenim konjem ušli u sam grad Troju, Menelaj je objesio leopardovu kožu na vrata Antenorove kuće kao znak da je treba poštedjeti. Antenor, njegova žena Teana i njegova četiri sina mogli su slobodno otići i ponijeti sa sobom sva svoja dobra. Otplovili su Menelajevim brodom i prvo se nastanili u Kireni, zatim u Trakiji i onda uputili prema Jadranu. Jedna od prvih postaja bio im je otok Korčula, gdje je Antenor s ostalim bjeguncima iz Troje osnovao grad. Lartinski tekst na kamenoj ploči iz XVI. stoljeća na ulazu u stari grad Korčulu sa zapadne obale spominje Antenora kao osnivača Korčule.

"Nakon spaljenja Troje ove zidine nekoć utemelji Antenor. Doista da se staro ne sruši brigom Antuna Leona obnovljeno je i vraćeno u prijašnji oblik i ukras staro mjesto."

O Jadranskom moru i Antenoru govori se na samom početku Vergilijeve "Eneide":

-"Antenor je mogao, pošto je izmakao iz sredine Ahejaca, prodrijeti duboko u ilirske zaljeve i u unutrašnja kraljevstva Liburna, siguran, te preći vrelo Timava, gdje kroz devet usta uz silan mrmor planine prolazi more što je navrlo i pritište polja vodama koje tutnje. Ovdje je pak on smjestio grad Patavij i sjedišta Teukrana, te je narodu dao ime i pričvrstio trojansko oružje, sada počiva opušten u blagom miru."

Diktis Krečanin u svom trojanskom romanu konkretizira Vergilijevo pjevanje o Antenoru i njegovu plovidbu Jadranom gdje osniva gradove:

-"Tako je bio prisiljen da sa svim imutkom otplovi iz Troje. I došao je na Jadransko more pošto je proplovio pored mnogih barbarskih naroda. Tamo je osnovao grad koji je nazvao Crna Korkira."

U starofrancuskom epu "Le roman de Troie", koji je spjevao u dvanaestom stoljeću Benoit de Sainte Maure, legenda o trojanskoj koloniji na Crnoj Korkiri dobila je svoju književnu transpoziciju i tako obogatila svoje helenske korijene srednjovjekovnom književnom maštom. Taj ep govori da dvije grupe Trojanaca dolaze na Crnu Korkiru. Drugu grupu dočekuje Antenor u lijepom i bogatom gradu "Corcire Menelan":

"Lijep i bogat bi grad
Imena Corcire Menelan
Svakome bi on san
Priželjkivo' ga je svatko,
O njemu se lijepo govorilo:
Kod mnogih bi na velikoj cijeni;
Ležao grad je na bogatoj i plodnoj zemlji.
Oni što izbjegnu iz zvjerskih ralja
Iz susjedstva kralja Priama,
Koji u Troji pobjegnu od mraka
Natovare zatim jedanaest baraka:
Otiđu i otplove
Do Corcire ravno doplove.
Antenor ih je primio:
I dobrodošlicu im zaželio.
Jedni i drugi se nađu:
I učine divnu proslavu ... "

Nadahnut Vergilijevom "Eneidom", Korčulanin Goran Duka napisao je kraću pripovijetku "Korijenje" u kojoj opisuje dolazak Antenorovih mornara na djevičanski otok Korkiru na kojemu su ugledali ljepoticu Melainu koja se bacila s visoke hridi ne želeći pasti u njihovo ropstvo. Jedna grupa trojanskih mornara otišla je dalje u potragu za svojim drugom Enejom, a druga pod zapovjedištvom Lustora Polia uspostavila je idiličan život na šumovitom otoku. Pripovijetka završava prizorom u kojemu Lustor Polo, iščekujući povratak nekog od brodova Trojanaca i vijesti o Eneji, "s osobitom ugodom šeta debelim šumskim pokrivčem od borovih iglica i lišća bjelogoričnog drveća i zamišljeno, ali spokojno, promatra korijenje stoljetnih stabala".

O vezi Antenora s Korčulom govori i suvremeni meksički pisac Salinas Price koji je iznio tezu o Gabeli na Neretvi kao lokalitetu legendarne Troje. Po njemu je trojanski konj, kojim su Grci lukavstvom osvojili Troju nakon što su je opsjedali punih deset godina, u stvari brod koji na svom pravcu ima konjsku glavu, a izgrađen je na drevnim brodogradilištima helenske Korčule. Legenda o Antenoru javlja se u Kireni koja je bila kolonija Tere i Rođana, pentapolskih Grka. Postojala je već u Pindarevo doba, krajem šestog i početkom petog stoljeća prije Krista u doba procvata pentapolskih kolonija a kada nastaje i knidska kolonija i legenda o Antenoru na Crnoj Korkiri, današnjoj Korčuli. Najviše su je popularizirali maloazijski trgovci, kolonisti i Korkirani.

KNIĐANI

Još jedna legenda koja ima potporu u grčkoj kjiževnosti, ali za nju ne postoje materijalni dokazi na sadašnjem stupnju arheoloških istraživanja, govori da su prvi kolonisti na Korčuli bili naseljenici iz Knidosa u Maloj Aziji. Oni su bili članovi dorske Pentapole, antante pet gradova u kojoj su pored Knidosa još bili Kos, te rodski gradovi Lindos, Jalisos i Kamiros. Prema Herodotu, Kniđani su spasili 300 dječaka iz grčkog grada Korkire od korintskog tiranina Perijandara koji ih je htio ubiti. Stanovnici grčke Korkire bili su zahvalni Kniđanima i dali im značajne povlastice. Dopustili su im da žive na Korkiri i da ne plaćaju porez. Prijateljstvo tih dvaju gradova-država potvrđeno je knidskim poduhvatom na Jadranu. Uspostavili su svoju koloniju na šumovitom otoku kojemu su dali ime Crna Korkira u čast grčkoga grada Korkire koji im je pružio gostoprimstvo. Naseljenici su tako imenovali svoju koloniju po zemlji svog dobročinitelja. O toj drugoj Korkyri govori i pisac Strabon iz maloazijske Amazeje. Diodor Sicilski govori da su Kniđani imali motiv za osnivanje kolonija u prvoj četvrtini šestoga stoljeća prije Krista zbog svojih loših odnosa s Alijatima, a što ih je i navelo da spase dječake.O knidskoj koloniji Crnoj Korkiri ili Kerkiri pisali su Plutarh i Pseudo-Skimno na temelju Anterove Kretske historije i spisa "Osnivanja" Dionizija Halkiđanina, koji je vjerojatno i autor izgubljenog spisa o Korkiri Melaini. Plutarh govori i o korkirskim psefizmama, dekretima o povlasticama kojima su Korkirani omogućili Kniđanima da trguju na području istočnoga Jadrana. Pseudo-Skimno u svom spjevu "Periegeza", napisanom u jambskim trimetrima, opisuje obale Europe, Azije i Libije i spominje knidsku koloniju na Crnoj Korkiri, te govori o neobičnoj plodnosti zemlje i stoke na istočnoj jadranskoj obali. Sve se to događalo oko 580. godine prije Krista u vrijeme pedesete Olimpijade kada je na stadionu bio pobjednik Lakonac Epitelid i kada su Kniđani i Rođani napustili svoju zemlju jer nisu mogli podnositi zulum azijskih vladara. O tome je pričao Diodor kojemu je kao stariji izvor najvjerojatnije poslužio Antioh iz Sirakuze. On govori da su Kniđani i Rođani živjeli na Liparskim otocima u zajednici sa starijim domaćim stanovništvom, te da su se uspješno opirali tirenskim napadačima. Bili su podijeljeni u dvije grupe, od kojih je jedna obrađivala zemlju, a druga ratovala. Slično su Kniđani živjeli i u zajednici s ilirskim stanovništvom na otoku Korčuli. Lokalitet naseobine nije se još odredio, ali po svoj prilici leži na zapadu ili na sjeverozapadu, na uskom prolazu izmedju Korčule i Pelješca, odnosno gdje je današnji stari grad Korčula. Postoje i kovani novčići s natpisom Korkire "korkireoni", koji pripadaju toj koloniji a koja se nije uspjela održati iz nepoznatih razloga. Drugi pokušaj kolonizacije Korčule u IV. stoljeću prije Krista uspio je u potpunosti i zajednički život trajao je nekoliko stoljeća, do potpune prevlasti Rimljana nad Ilirima. Ali tu već prestaje legenda i počinje povijest, jer su nađeni čvrsti materijalni dokazi o postojanju kolonije, poimence čuvena lumbardska "psefizma".

U svojoj pripovijetki "Kipovi - 580. godina stare ere", Goran Duka detaljno opisuje dvoboj između Kniđanina Lemnosa, kipara i filozofa, ali i vještog borca i diva Naza, predstavnika plemena Atlanta koji nakon katastrofalnog vulkana i nestanka njihovog otoka Atlantide plove morima i zathijevaju od ostalih naroda i plemena da im izruče svoje najljepše djevojke kako bi mogli nastaviti svoju vrstu. Nakon što je velikim mačem nakon duge i teške borbe, pune lukavstava i trikova, konačno ubio gorostasa Naza, Lemnos se svim snagama daje na klesanje veličanstvenog kiparskog djela, iz korčulanskog bijelog kamena. Taj kip izložen je u središtu knidskoga grada Crne Korkire da mu se dive naraštaji Kniđana koji su napustili svoju ratničku prošlost da bi se prepustili radu i životu na tom otoku iz bajke.

Legende o staroj Korčuli ušle su tako u povijest i u književnost, a svojom zanimljivom naracijom pobuđuju maštu mnogih znatiželjnika, posebice književnika, koji ih koriste, a vjerojatno će ih koristiti i u budućnosti, kao okosnicu u strukturi svojih umjetničkih djela. Iz korčulanskih legendi proizlazi i važno zapažanje o povezanosti Korčule sa starom grčkom kulturom, a prema nekim suvremenim tumačenjima Korčula dobija istaknuto mjesto i u dalekoj povijesti ili legendama o staroj Grčkoj i burnom životu u njoj.

MARKO POLO

Jedna od najpoznatijih legendi o Korčuli svakako je ona koja govori o korčulanskom podrijetlu slavnog svjetskog putnika, Marka Pola. Ta legenda potaknuta je povijesnom činjenicom da je u velikoj pomorskoj bici između Venecije i Genove 1298. godine u blizini grada Korčule bio zarobljen Marko Polo u dobi od 44 godine. On se samo tri godine ranije bio vratio sa svog legendarnog putovanja po Dalekom Istoku koje je trajalo 17 godina i na kojemu je upoznao najpoznatije tadašnje vladare, njihove narode i brojne običaje. I samo njegovo putovanje po Dalekom Istoku ima prizvuk legende jer je teško vjerovati da je jedan čovjek mogao sve to proputovati i doživjeti u svom ljudskom vijeku. Za današnju Korčulu legenda o Marku Polu kao Korčulaninu ima izrazito turističko značenje jer se on kao prvi svjetski putnik neminovno povezuje s putovanjima i turizmom. Tako je u Korčuli jedan hotel nazvan njegovim imenom a u najnovije vrijeme i jedna turistička agencija. Ime Korčule kao rodnog mjesta Marka Pola spominje se širom svijeta, pa je, na primjer, Korčula bila predviđena kao jedna od postaja gdje se trebala zaustaviti velika ekspedicija europske mladeži koja je 1995. godine trebala krenuti tragom njegovih putovanja. Po legendi o Marku Polu, njegova kuća nalazi se usred staroga grada Korčule odakle se pruža izvanredan pogled na Pelješki kanal, koji je bio važan trgovački pravac, a porodica Marka Pola kao trgovačka obitelj bila je vrlo zainteresirana da prati sve brodove koji tim kanalom prolaze.

Američka književnica Marilyn Sharp boravila je u Korčuli početkom sedamdesetih godina i prisustvovala predavanjima tzv. Ljetne filozofske škole, gdje je imala prilike susresti najveće svjetske filozofe. Nadahnuta Korčulom i ozračjem intelektualnih diskusija u vrijeme toplih ljetnih mjeseci, napisala je osamdesetih godina roman "Masterstroke" (Majstorski udarac) u kojemu se veći dio radnje odvija u gradu Korčuli, a glavni zaplet romana je potraga za pravim podrijetlom Marka Pola, tj. za Korčulom u koju vode putovi predsjednike SAD i SSSR-a. Roman je pun spletki i međusobnih obračuna tajnih službi kao i političara koji zastupaju različite ideologije i imaju različite poglede kako razriješiti dugotrajni hladni rat. Topli ambijent Korčule idealni je locus za takav povijesni rasplet, a protagonistima romana uzor je veliki korčulanski diplomat, Marko Polo. Jedna od junakinja romana, Nicole, kći američkog ministra vanjskih poslova Comptona, istražuje unajmljenim brodićem Korčulanski arhipelag, gleda u daljini Lastovo na kojemu je, legenda tvrdi, nimfa Kalipso držala zarobljenog Odiseja, Markovog prethodnika, sedam godina. U svojim maštanjima o povijesti i mitologiji tog dijela Mediterana, Nicole čuje zov sirena koji doprinosi stvaranju osjećaja zemaljskog raja. Nicolin zaručnik Peter Lucas i sovjetski ministar vanjskih poslova, Miloslavsky, penju se u stari grad pokraj renesansne lođe nasuprot koje stoji natpis na ruskom i engleskom "Dobrodošli u Korčulu". Iza platnenog natpisa nalazi se dio kasete koju sinhronizaraju s drugom polovicom u kući Marka Pola. Ulogu tajanstvenog otoka, čestog mjesta radnje u suvremenim političkim trilerima, preuzima šumovita Badija na kojoj se nalazi Svjetski kompjutorski centar koji bi u orvelovskom stilu trebao kontrolirati zone odgovornosti pojedine velesile. Iako svaka od velesila želi točno odrediti svoje "zone odgovornosti" one nemaju čvrstih granica i postaju postmodernistički "heterotopijski" prostor, poput nevidljivih gradova iz romana Itala Calvina. Ulogu Derridainog "pharmakosa" (žrtve) igra sovjetski ministar Miloslavsky koji je htio oboriti svoga predsjednika Sukhova i zbog toga mora ispiti otrov ("pharmakon") dok lijek (također "pharmakon") ispijaju predsjednici SAD-a i SSSR-a u obliku rashlađenog whiskya na toplom otoku Badiji, jer su se sporazumjeli o novom dogovoru koji će poštivati interese svih a ne samo velikih sila.

Tako je legenda o Marku Polu kao Korčulaninu ušla i u književnost i tako još više pobudila maštu mnogih ljubitelja Korčule i njihovu želju da proborave u gradu u kojemu se rodio tako slavan čovjek i znatiželjni otkrivač svijeta, na čijoj je knjizi, koja se nalazi u muzeju u Sevilli, sam Kristofer Colombo napisao svoja zapažanja.

Korčulanske legende idealan su okvir za razvijanje književne mašte. One svojom uzbidljivom naracijom dopunjuju suhoparnu povijesnu kronologiju i daju joj simbolički smisao i umjetničko uporište, te postaju nova stvarnost. Književnici, kako stariji tako i suvremeni, koriste legende kao okosnicu svojih književnih djela i tako ih produžuju u beskonačnost. A vremenska ili bezvremenska dimenzija korčulanskih legendi dobija svoj prostorni pandan jer putem najsuvremenijih elektronskih medija, a posebice interneta, one izlaze iz uskoga korčulanskoga lokaliteta i šire se po cijelom globalnom otoku. Otok Korčula, legendarna Crna Korkira, zaplovio je, zahvaljujući svojim legendama, oko cijele planete Zemlje s kojom će u budućnosti dijeliti i svoju sudbinu.

Izvori:- Petar Lisičar, Korkira Melaina, Skopje, 1951
- Radoslav Katičić, Illyricum mythologicum, Zagreb, Antibarbarus, 1955.
- R.L. Beaumont, Greek Influence in the Adriatic Sea Before the Fourth Century B.C., The Journal of Hellenic Studies, vol. LVI (1936), p. 173-175.
- Živan Filippi, Igor Milić-Štrkalj: Zvona orkestra, Mogućnosti br. 3-4/1993, str. 195-197.
- Živan Filippi, Marko Polo u književnim djelima, Dubrovnik, br. 4/1995, str. 31-49.
- Duška Crmarić Salečić, Zvonici /proštaci neba/, Croatian Studies Centre, Macquearie University, Sydney, 2000
- Marilyn Sharp, Masterstroke, New York 1983.
- Goran Duka, Grad nasuprot vremenu, zbirka pripovijedaka u rukopisu, Korčula, 2000.

Sad malo dalje od našeg mora..



DRAGULJI KRALJA IVANA

Ivana, kralja koji je Engleskom vladao od 1199. do 1216. godine, danas pamtimo iz puno razloga, najvećim dijelom negativnih. Djeca ga najbolje poznaju kao glavnog zlikovca iz priče o Robinu Hoodu, a u povijesti je poznat kao „loš kralj Ivan“ koji je izgubio većinu prekomorskih posjeda anžuvinskog carstva, i toliko razljutio moćnike da je bio prisiljen potpisati Magna Cartu, uz to izgubivši i svoje krunske dragulje u zatonu Wash.
Priča, kako navode povjesničari od 13. stoljeća naovamo, glasi da je kralj Ivan kasne 1216. godine putovao na istok Engleske. 9. listopada putovao je od Lincolnshire do Bishop’s Lynna u Norfolku, no kad je tamo stigao, počeo se razbolijevati. Odlučeno je da će krenuti nazad za Lincolnshire, koji se u to vrijeme vjerojatno smatrao sigurnijim, budući da je francuski kralj Luj nedavno bio provali u zemlju s južne strane.
12. listopada Ivan je pokušao prijeći Wash, široki zaton koji razdvaja Istočnu Angliju i Lincolnshire. U to vrijeme zaton je u kopno ulazio puno dublje nego danas, a ovo je bilo muljevito i močvarno područje kojim se dalo putovati za vrijeme oseke, no opasno za neoprezne, ispresijecano dubokim kanalima i jamama sa živim pijeskom, izrazito osjetljivo na svako dizanje vode. Kažu da je kralj zaton prešao kod Wisbecha, gdje je bilo moguće pregaziti Wellstream, jednu od rijeka koja se ulijevala u Wash.
Istovremeno je kraljev prtljažni konvoj, koji je navodno nosio sva kraljevska blaga, uključujući i krunske dragulje (regalije koje je monarh nosio tijekom krunidbe), također pokušavao prijeći Wash, no iznenadila ga je plima i nestao je u živome pijesku i pod plimnim valom.
Potresen ovim nevjerojatnim udarcem zle sudbine, Ivan je odveden u samostan u opatiji Swineshead u Lincolnshireu, gdje je dočekan s „obiljem krušaka, bresaka, i svježom jabukovačom.“ Opet se razbolio, ovaj put od dizenterije, preselio se još nekoliko puta i konačno preminuo u Newarku 18. listopada.
Povjesničari se razilaze oko mnogih elementa ove priče. Za potencijalne lovce na blago jedno od najzanimljivijih pitanje je ono što je kralj zapravo izgubio. Premda se općenito smatra da je izgubio krunske dragulje, ne postoji suvremeni zapis koji to igdje konkretno tvrdi. Djelo „Flores Historiarum (Cvjetovi povijesti)“ Rogera de Wendovera, napisano oko 1230. godine, izgubljeni plijen opisuje kao „blaga, dragocjene posude, i sve druge stvari koje je kralj osobito cijenio“. Chronicon Anglicanum Ralpha od Cogeshalla blago opisuje ovako: njegova kapela sa svojim relikvijama … i različitim vrijednosnim papirima. Jedan drugi izvor spominje kraljevu skupocjenu kočiju i pokućstvo.
U svojoj knjizi Neotkriveno Ian Wilson razmatra teorije o izgubljenom blagu kralja Ivana, ističući da službeni zapisi toga vremena pokazuju da se kralj po okolici kretao prilično brzo – nekad bi prešao i do 60 km u danu. Ovo sugerira da ga nije slijedila velika pratnja s prtljagom, koja bi u to doba bila iznimno spora. Suvremeni prikazi stoga su možda pretjerani.
Nasuprot tome stoje dokazi da je toga dna u listopadu izgubljeno istinski vrijedno blago. Omiljeni hobi kralja Ivana bio je skupljanje nakita, a kao kralj je također posjedovao i zalihu zlata i srebra i drugih vrijednosti, koje je tijekom 1215. i 1216. godine pobrao iz različitih samostana gdje je bilo pohranjeno. Od osobite vrijednosti bile su carske regalije koje je naslijedio od bake, njemačke carice, a koje su sačinjavale dio zbirke krunskih dragulja.
Za vrijeme Ivanove vladavine sve ovo blago nalazilo se na popisu kraljevskog inventara zvanog Registar, koji je uspostavio sam Ivan, no 1220. godine za vrijeme krunidbe ivanova nasljednika Henrika III. među korištenim regalijama većine ovih predmeta nije bilo. Drugim riječima, čini se da je neprocjenjiva zbirka kraljevskih dragocjenosti uistinu izgubljena.
Glavni problem je lociranje mogućeg mjesta nesreće. Obala ovoga područja poprilično se promijenila od vremena srednjeg vijeka. Projekti isušivanja iz sljedećih stoljeća povratili su dobar dio zemljišta i korjenito promijenili način na koji se zemlja taložila, pa se linija obale proširila za mnogo kilometara. Sam Wisbech, koji je bio blizu moru, sad se nalazi nekoliko kilometara duboko u kontinentu. Za lovce na blago ovo je potencijalno ohrabrujuća činjenica, jer znači da se mjesto gubitka dragulja sad nalazi na suhom kopnu, no također znači i to da putevi, gazovi i nasipi preko kojih se Wah prelazio u srednjem vijeku sad postoje tek kao ostaci, povremeno prepoznatljivi iz zraka, kao temelje suvremenih međužupnih granica ili cesta.
Povrh svega navedenoga, najozbiljnije se spori i oko toga je li Ivan putovao sa svojom prtljažnom pratnjom ili odvojeno od nje, i kojom rutom bi se bilo išlo u svakom od slučajeva.
Većina suvremenih izvora samo uvjereno tvrdi da je Ivan putovao odvojeno od pratenje s prtljagom. Dok je on oko zatona krenuo dužim putem, preko Wisbecha, njegova pratnja krenula je prečacem preko Washa, navodno da nadoknade to što su se kretali sporije od kralja. Međutim, kao što ističke Wilson u knjizi Undiscovered, suvremeni izvori jasno navode da je kralj jedva izbjegao nesreću, što implicira da je bio s pratnjom u trenutku njezine propasti. Ukoliko je pratnja uistinu nosila njegov samostanski plijen, on je vjerojatno nije bio voljan ispuštati iz vida. Faktor sigurnosti bio je osobito bitan zbog nestabilnog vremena i činjenice da je močvarno područje Lincolnshirea bio neprijateljski nastrojen teritorij gdje normanska monarhija nikad nije bila popularna.
Ovi faktori od presudnog su značaja jer se zna da je Ivan uistinu prešao Wellstream kod Wisbecha. Ukoliko je pratnja bila s njim, i ona je rijeku morala prijeći na istome mjestu. Wellstream danas više ne postoji, no rijeke Nene slijedi otprilike isti tok.
Wilson razmatra tri teorije o točnom mjestu nesreće. Dugo godina tradicionalni stav bio je da je prtljažna pratnja rijeku prešla odvojeno od Ivana, putujući od Cross Keysa sa zapadne strne zatona Wash do Long Suttona s njegove istočne strane, a plima ih je sustigla pokraj današnjeg Sutton Bridgea. Brojni lovci na blago istraživali su ovo područje no bez uspjeha.
Pretpostavivši da je pratnja išla s kraljem, povjesničar Gordon Fowler odredio je vjerojatnu točku prijelaza Wellstrama, točno između Wisbecha i Walsokena. Fowler čak predlaže objašnjenje za nesreću: iznenadna pojava plimnog vala, u tom području poznatog kao eagre, koji se događa kad plima vodu pogura uz rijeku proizvodeći niz velikih potencijalno razornih vlaova.
Treća kandidatska lokacija temelji se na teoriji povjesničara J.C: Holta, koja kaže da se ondašnje tradicionalno mjesto prelaska Wellstreama nalazilo sjeverno od Wishbecha, između Walpolea i Foul Anchora – što događaj smješta pokraj današnjeg Tydd Gotea. U ovom području postoje dokazi srednjovjekovnih slojeva živog pijeska, što se poklapa sa suvremenim prikazima nesreće.
Nedavno se pojavio četvrti kandidat, zasnovan na rekonstrukciji plimskih tabela za taj dan u 1216. godini, koji sugerira da je prtljažna pratnja već bila prešla Wellstream kad ju je sustigao plimni val, i da je u tom trenutku vjerojatno prelazila ušće rijeke Welland.
S toliko kandidatskih lokacija lovcu na blago teško je znati gdje da traži, a potragu nimalo ne olakšava 10 metara zemlje koja se, kako se smatra, tijekom proteklih 800 godina nataložila na ondašnji nivo kopna, stavljajući blago daleko van dometa otočnih detektora za metal. Ovo bi, ipak, mogao biti tek dio problema. Različite zakulisne igre i podzapleti poznate priče sugeriraju da blaga tamo možda uopće nema.
Nakon Ivanove smrti proširile su se glasnie da je bio otrovan, vjerojatno onim kruškama, breskvama i svježom jabukovačom koje su mu servirali redovnici u Swinesheadu. Premda većina modernih povjesničara ove glasine odbacuje, s njima se ne slažu svi, a teoriju o srednjovjekovnoj zavjeri potkrepljuje koincidencija gubitka kraljeva blaga i njegove preuranjene smrti.
Još jedna teorija predlaže da krunski dragulju uopće nisu izgubljeni, već da ih je Ivan prodao/iskoristio kao polog za zajam, dok je incident u Washu zapravo insceniran u svrhu podmetanja krivih tragova, odnosno srednjovjekovne prevare. Kakav god da je bio kraljev zlikovački plan, prekratila ga je njegova prerana smrt/ubojstvo, a blago je potom ukradeno. Najmanje jedno suvremeno izvješće spominje sumnjive, teško natovarene ljude viđene na izlasku iz Newarka odmah nakon kraljeve smrti.
Prema W.A. Duttu, folkloristu Istočne Anglije, lokalna legenda iz područja Suttona govori o rupi kralja Ivana, bazenu u koji je dragulje sakrio ili sam Ivan ili oni koji su ih pronašli nakon nesreće u Washu. Kažu da se bazen nalazi s južne strane ceste koja vodi od King’s Lynna prema Long Suttonu. No moguće je da je ovaj skriveni plijen već otkriven. U 14. stoljeću lokalni plemić Robert, treći lord Tiptoft, iznenada se nevjerojatno obogatio. Za njegovo naglo bogaćenje nije bilo očitih razloga, pa su se proširile glasnije da je Tiptoft pronašao izgubljeno blago kralja Ivana. Zbog toga možda više nema ničega za otkriti.

IZ KNJIGE “IZGUBLJENA POVIJEST”
Michaela Morgana

A kad vile umješaju svoje prste,nastane divna Legenda

PROKLETSTVO DVORCA FYVIE

Dvorac Fyvie, ukleto mjesto koje se smatra vrhuncem škotske arhitekture dvoraca nalazi se 50 km sjeverozapadano od poznatog grada Aberdeena. Sagrađen je u 11. stoljeću i u svojoj povijesti bio je u vlasništvu 5 velikih obitelji.
Prokletstvo Fyvie vezano je za legendarnog Thomasa Rhymera. Rhymer je bio doista tajanstven čovjek za kojeg se smatralo da je ljubavnik vilinske kraljice, te kada je umro smatralo se da ga je ona odvela. A ona realnija strana priče kaže da su Rhmyera ubili razbojnici. Prema zapisima koji govore o njemu, vrata Fyviea bila su otvorena 7 godina i 1 dan u iščekivanju njegove posjete. U zapisima je također zabilježen njegov zastrašujući dolazak:” Pred divnom zgradom pojavio se iznenada, praćen snažnom olujom koja je otkidala lišće s drveća, a ulazna vrata dvorca zatvorila su se uz glasan prasak. Dok je oluja oko njega bjesnjela, tamo gdje je stajao nisu se micali vlati trave niti dlake na njegovoj bradi.”
Nakon ulaska u dvorac i dramatičnog nastupa Rhmyer je izrekao zlokobno prokletstvo: “Fyvie, Fyvie, nećeš napredovati dok su u tebi 3 kamena, jedan u najstarijem tornju, jedan u odaji za žene, jedan u vedenim vratima, a ta tri kamena nikada nećeš pronaći.”
Od trenutka kad je izrečeno prokletstvo nije se rodio nadljednik. Od 3 spomentua kamena pronađen je samo jedan i to onaj iz odaje za žene. On se danas nalazi u odaji za povelje. Nekad je suh, a nekad je zdjela u kojoj stoji napunjena vodom.
Prva od tajni datira iz 1601. godine, a tadašnji vlasnik dvorca bio je Alexander Seton. Njegova supruga Lilias je navodno umrla kad je saznla da ju muž vara s drugom plemkinjom. Nedugo nakon smrti svoje supruge se oženio sa spomenutom plemkinjom, Grizel Leslie. Njihova soba nalazi se na visini od 15 metara, a u nju vode samo jedna jedina vrata. 27. listopada 1601. godine godine nakon ponoći par je još uvijek bio budan. Čuli su uzdahe na balkonu, a kad je Seton provjerio na balkonu nije bilo nikoga. Balkon je bio vrlo visoko uzdignut, te je bio pristupačan jedino ljestvama.
No, ujutro su našli na rubu nešto uklesano velikim slovima. Slova su bila okrenuta naopako i pisalo je ime njegove prve supruge. Slova su velika 7 cm te još uvijek tamo stoje. Nikada nisu našli neko logično objašnjenje kako su nastala.
Nakon toga se u dvorcu počeo pojavljivati duh, “Dama u zelenom” kojeg je obasjavala neka čudna plavo-zelena svjetlost.. “Dama” se ukazuje samo noću, a mnogo svjedoka tvrdi da ju je vidjelo. Neki sutvrdili da im se poklonila no oni su ujutro pronađeni mrtvi.
Najnoviji paranoramli događaji datiraju iz razdoblja Prvog svjetskog rata. Kanadski general smatrao je te priče o nadnaravnom glupostima. General se probudio i vidio da nije ugasio svjetlo. No kad ga je ugasio, a zapravo ga je upalio, a onda opet ugasio pa je shvatio da je soba opet osvjetljena. Teka tada je primjetio paranormalni fenomen. General tu noć probdio, a svjetla su pred zoru nestala, a on se zakleo da više nikada neće doći dvorac.
Posljednji vlasnik Fyvie bio je lord Leith, koji je umro 1925. godine. Od tada je dvorac zatvoren za javnost. Prolaznici i lokalno stanovništvo i dalje tvrdi da i danas viđaju “Damu u zelenom”. Zapisi i svjedoci također tvrde da u prostorijama dvorca često vladaju oluje i hladnoće osobito u toplim danima.

I sad ti kupuj dijamante

DIJAMANT HOPE

Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean – Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.

Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu „aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio nesreću.

Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi, kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta posudila dijamant, ubila je svjetina.

Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih 112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine. Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800 funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea. Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za to je okrivljavala dijamant.

Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama, početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom mešetaru Jacquesu Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici, a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega su zaklali revolucionari.

Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći vlasnik, Habib Bey, utopio se.

Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći 1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na dan vjenčanja nosila dijamant.

Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun dolara. Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen među dijamantima.

Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice, smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.

Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“. Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.

Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako „snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.

Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči sa stijene.

Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi, jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije psihometrije.

Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline.

Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta negativne snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na neke ne.

NORDIJSKA MITOLOGIJA


ELFOVI

Svijetli elfovi

Svjetli Elfovi su stanovnici Ljossalfheima. Oni su prirodnjačka, lijepa bića puna vrlina. Njima vlada Frey iz obitelji Vanir.

Mračni elfovi

Mračni elfovi, ili patuljci, žive u Svartalfheimu. Kad je Ymir ubijen, Bogovi su pretvorili crve u njegovom tijelu u svjesna bića koja su uskoro zadobila oblik patuljaka. Oni su najproduktivnija vrsta. To su stari obrtnici, stvaraoci mnogih važnih predmeta, među kojima je najhvaljeniji Thorov čekić Mjollnir. Evo kako je Mjollnir nastao: sinovi patuljka Ivaldija napravili su zlatnu kosu za Sif koja raste poput prave kose, nakon što ju joj je Loki odrezao.
Također su načinili Gugnir, koplje koje nikad ne staje na svom pravcu i Skidbladnir, najbolji brod koji ima povoljan vjetar čim digne jedra, ali može se držati u zavežljaju. Kad je Loki ugledao te predmete, okladio se u svoju glavu s patuljkom Brokkom da njegov brat Sindri nije u stanju napraviti tri objekta jednaka ovima po vrlinima.

Ali, iako je svaka od stvari koju je Sindri stvorio, malo oštećena, jer ga je Loki u muhinom obličju grizao svaki put kad je izrađivao pojedini predmet, sve su one osvojile natjecanje. Odin je izabrao prsten Draupnir, a ne koplje Gugnir, jer se iz njega svake devete noći stvaralo osam jednakih takvih prstena.
Frey je glasao za vepra koji trči bolje od svakog konja i koji čak i s najtamnijeg mjesta sjaji iz svoje zlatne grive i čekinja, dok mu je Loki ponudio Skidbladnir. Thor je, pak , odlučio da zlatna kosa ima manju vrijednost od čekića Mjollnira koji nikada ne promašuje i uvijek se vraća u ruku.

Nakon ove presude, Loki je prevario Brokka rekavši da mu ne daje niti komadić vrata jer su se dogovorili za glavu. Zato je patuljak zašio Lokiju usne jezikom umjesto da mu odsiječe glavu.

Četiri patuljka – Alrigg, Dvalin, Berling i Geer – bili su stvaraoci Freyine predivne zlatne ogrlice Brisingamena. Njihova je cijena bila noć sa svakim.

Trebali bismo spomenuti i četiri ‘kozmička’ patuljka. Kad su Bogovi stvorili nebo iz Ymirove lubanje, postavili su četiri patuljka da je drže: Nordri (Sjever), Surdri (Jug), Austri (Istok) iVestri (Zapad).

(izvorni članak: [You must be registered and logged in to see this link.] - Udruga Zaštitnice Midgarda)

LEGENDA O KRALJU ARTHURU

Kralj Arthur bio je britanski kralj koji je vladao oko 500. godine. Arthur je jedan od najpoznatijih likova keltske mitologije. Bio je legendarni kralj srednjovjekovne Britanije i heroj jedne od najuzbudljivijih i često prepričavanih legendi. Prema njoj je rođen u Tintagelu, u pokrajini Cornwall kao sin kralja Uthera Pendragona i Igraine, žene vojvode od Tintagela. Legenda kazuje kako je vještac Merlin imao svoje prste u prevari koja je dovela do susreta ovo dvoje, ali je kao nagradu zahtijevao produkt ove unije, biće koje će on uzeti za svog štićenika, brinuti se za njega i podučavati ga. S vremenom je Arthur postao kralj Britanije te uz pomoć i potporu njegovog savjetnika Merlina držao dvor Camelot i bio vođa Vitezova okruglog stola.

Vitezovi su jahali u avanture na mjesta gdje su mogli postizati junačka djela, no njihova najvažnija misija je bila potraga za Svetim Gralom, prema kršćanskoj legendi, sretan pehar iz kojeg je Isus Krist pio na Posljednjoj večeri.

Arthur je imao 15 godina kada je njegov otac Lether Pendragon umro i bio pokapan na Stonehengu. Arthur je zatim okrunjen za kralja u Silchesteru. Nije bilo osobe koja je mogla nadmašiti Pendragona i mnogi su se veliki baruni borili za tron. Merlin je potaknuo nadbiskupa Canteburyja da pozove sve velikaše u London gdje je on pripremio ogroman kamen s mačem zabodenim u njega. Natpis oko mača je govorio sljedeće: „Onaj tko ovaj mač izvuče iz kamena i nakovnja , pravi je rođeni kralj cijele Engleske.“

No, premda su mnogi pokušavali, nitko nije uspio izvući mač iz kamena sve dok mladi Arthur nije došao i to učinio. Odmah je okrunjen za kralja i tako pobijedio svoje rivale u serijama borbi. U knjizi „Povijest britanskih kraljeva“ je s jedne strane bila opisivana kao najuspješnije djelo fikcije ikada napisano, a s druge strane bila optuživana kao zločin nad povijesnom istinom. On piše kako je Arthur sa svojim mačem Caliburom, koji je bio iskovan u Avalonu, porazio Škote i osvojio Irsku, Norvešku, Island, Dansku i Francusku u kasnijim varijacama mač dobiva ime Excalibur. Merlin i Arthur su otišli do jezera , kada je iz njegova središnjeg dijela izronila ruka držeći mač, on je pripadao Gospodarici Jezera koja ga je potom dala Arthuru. Kada Arthur umire i biva odnesen na Avalon, mač je vraćen u jezero.

Vrlo su proturječne priče o kralju Arthuru i o potrazi za Svetim gralom, za kojeg se mislilo da ima veliku moć izlječenja. U potragu za Gralom otišli su i sir Galahad, sir Percival i sir Bors. Došli su do dvorca Grala okruženog jalovom pustopoljinom i otkrili da Sveti kalež čuva ranjeni, nepokretni čuvar Kralja ribara. Samo na točno postavljeno pitanje koje se odnosi na Gral, Kralj ribara će ozdraviti, zemlja će se obnoviti, a oni će dobiti Gral. Sir Galahad je postavio točno pitanje, pa su trojica vitezova brodom odnijeli Gral u Sveti grad na Istoku koji se zvao Sarras, gdje je Galahad okrunjen za kralja. Precivala se vratio u Dvorac Grala, a Borsu Camelot. Daljnja sudbina Grala je nejasna zbog brojnih urota, posredovanja križara, katara itd.

Arthur se ženi sa Guinevereom, a kao svadbeni poklon od svog tasta dobiva okrugli stol koji ima 150 mjesta za sjedenje. Njegova sestra se udala za Lotha, vojvodu od Lothiana, i s njim imala dva sina, Gawaina i Modreda. Kasnije priče kažu kako je sam Arthur, ne shvaćajući kako je Lothova žena zapravo njegova sestra, spavao s njom i tako začeo Modreda. Upravo je ovaj incest doveo Arthura i Okrugli stol do propasti, onako kako mu je prorekao Merlin.

Kada je Arthur shvaio da su njegova žena Guinevere i njegov vitez Lancelot zaljubljeni, nije o tome želio nikome govoriti zbog svoje privrženosti Lancelotu. Ali Modred i Agravaine su mrzili Lancelota i izravno ga optuživali, ravno kralju u lice, a tužbe za preljub i izdaju bile su otvorene za javnost. Arthur nije imao izbora već je naredio Modredu da zatvori Lancelota, no ovaj uspijeva pobjeći u posljednjem trenutku. Neki vitezovi su otišli s Lancelotom, a drugi su ostali vjerni Arthuru, te na njegovu pohodu sa Gawainom u Francusku, protiv Lancelota, mnogi su hrabri vitezovi poginuli na obje strane. Modred, koji je ostao u Engleskoj privremeno vladati, pokušava ugrabiti krunu, a s njom i Guinevere. Arthur se vraća i u velikoj bitci traži Modreda, te ga konačno ubija kopljem. Ali kako ne bi bilo ružičasto, Modred zadaje smrtonosni udarac Arthuru. Sir Deivere mu predlaže da dođe do jezera i po njegovim uputama baca mač natrag u jezero, kojeg je prihvatila izronjena ruka, a potom ponovo nestala u dubine.

Vilinski brod dolazi po Arthura i odnosi ga na Avalon, zemlju besmrtnih heroja. Tradicija kaže da je Glastonbury taj mitski otok Avalon. 1191. godine, monaci su tu iskopali hrastov lijes iz 4 m dubine za koji su tvrdili da je Arthurov. Natpis koji je pronađen na olovnom križu unutar lijesa sadržavao je: „Ovdje leži pokopan kralj Arthur zajedno sa Guineverom, njegovom drugom ženom na otoku Avalon.“ Također je rečeno da je na Arthurovoj grobnici pisalo: „Ovdje leži Arthur, nekadašnji i budući kralj.“ Kosti su kasnije prebačene u gradsku crkvu, ali je grob uništen u doba engleske reformacije a kosti su nestale.

POVIJEST VAMPIRA

Još 1443. Mađari su imali naziv za živi leš - Nosferatu, što doslovno znači “ne-mrtvi”. Krilati Ekimu je Babilonsko biće, koje je prema legendi lovilo ljude cijelu vječnost. Vjerovatno ste svi čuli za Lamiu (pjesmu o njoj imaju i Lord Belial ). Ona je, prerušena u lijepu ženu, pratila mlade Grke i pila njihovu krv; a Rimljani su se bojali krvoločnog demona nazvanog Strager. Egipatska povijest govori o vampirskom duhu koji se hrani dječjom krvlju.

Oko petnaestog stoljeća kuga, tzv. “crna smrt”, proširila se Europom ubijajući oko 25% stanovništva. Naziv takve kuge tj. “crna smrt”, nastala je, jer su zaraženi imali crno- plave mrlje po tijelu. Seljaci koji su bili zaraženi ili napola mrtvi bili su živi zakopani. Njihove ruke i lica su bila krvava pri pokušajima da se iskopaju van iz svojih grobova. A kako ljudi tada nisu znali objasniti pojam kuga, a još manje liječiti ju, nastao je mit o vampirima.

Svi vi sigurno znate onu staru legendu u grofu Draculi pravim imenom Vlad Tepeš. A za vas koji neznate evo nešto ukratko o njemu ( više možete pročitat iz našeg starog posta koji mu je posvećen ).
Živio je od 1431. do 1476. u Rumunjskoj. Otac ga je kao dijete dao u ruke Turcima. Postao je taocem u sklopu političke nagodbe te je sklonost okrutnosti razvio upravo dok je promatrao otomanske metode mučenja. 1456. postaje vladarem Vlaške. Uistinu je riječ o jednom o najužasnijih europskih tiranina. Procjenjuje se da je dao pobiti oko 30.000 stanovnika Vlaške i Transilvanije. “Dracula” znači “Draculov sin” - manje, više, zmajev sin. Vlad je prema legendi poginuo u zasjedi. Neki pričaju da su ga ubili njegovi vojnici, zamjenivši ga za turskog vojskovođu. Glava mu odrezana i poslana turskome caru Mehmedu, koji je bio veliki Vladov neprijatelj. Prema legendi tijelo mu je osakaćeno i zakopano ispod oltara u crkvi u samostanu na otoku Snagov. Kada su 1930. arheolozi otvorili grobnicu bila je prazna.


U rumunjskom dvorcu Bran nekad je živio okrutni vladar, grof Vlad Tepeš, puno poznatiji pod nadimkom grof Drakula. Tijekom svoje vladavine grof je bio na glasu kao nemilosrdan i krvoločan vladar kojeg su se mnogi bojali, a nakon što je umro pokopan je, barem tako kaže legenda, na malom otočiću u manastiru Snagov.

Godine 1935. pronađen je bogato odjeven leš, ali bez glave, za koji se odmah pretpostavilo da je grof Drakula. Prema legendi, turski je sultan zatražio da mu donesu Drakulinu glavu kako bi se uvjerio da mu je ljuti neprijatelj zaista mrtav. Odsijecanje neprijateljskih glava inače je bila omiljena Drakulina “zabava” koje su se užasavali zapadnjaci, a oko njegovog teritorija poslije bitki moglo se vidjeti mnoštvo kolaca na koje su bile nabodene neprijateljske glave.


Tek nakon Drakuline smrti zaživjela je legendarna priča inspirirana irskim pisce Bramom Stokerom koji je zaintrigiran Vladovom krvoločnošću odlučio dio njegovog životga iskoristiti za priču o transilvanijskom princu Drakuli kakav nam je danas poznat - kao krvopija koja vlada noću.

Neki kažu da se priče o vampirima prvi put javljaju, ni manje ni više nego u Bibliji. O tome nam govori knjiga Noda, dio Biblije za kojeg Crkva zna ali ga ne želi priznati. Ta knjiga, nazivom več rečenim, Noda, nije samo priča,…
Pročitate li tu knjigu, znat ćete kojim je strahom pisana. Ne zna se pouzdano gdje se najstariji prijepis(i) Knjige Noda nalaze danas. Zadnji se put spominju u 14./15. st., a teorije zavjere kažu da se izvorni rukopis nalazi u podzemnoj grobnici usnulog Kaina, oca svih vampira…

Naime, ta priča ide ovako…

Na početku, Bog stvori Adama i prvu ženu…Lilith..Zbog različitosti njih dvoje (muško i žensko) Lilith je zahtjevala potpunu ravnopravnost prema Adamu, protivila se Božjoj volji, te je izbačena iz Edena (mjesto blizu Noda, mjesta na kojoj je nastala istoimena knjiga). Lutala je svijetom, proklinjući Adama i sve njegove potomke, da se hrane krvlju svojih prvorođenih. Bog je nakon toga stvorio ženu Evu. Koja je Adamu podarila dvoje djece, Kaina i Abela. Kada su odrasli, Bog je od njih tražio žrtve. Abel je bio stočar te je Bogu žrtvovao svoju stoku pa je zato Bogu bio miliji, a Kain obični voćar te je prinosio svoje najljepše voće, kao žrtvu..Bog je rekao Kainu da za njega žrtvuje pola svoje sreće, te je Kain to i učinio, ubio je svoja brata…Zbog te zablude i velikog grijeha, bio je prisiljen otići. Patio je od usameljnosti..

Tada je do njega došla prekrasna žena, ni manje ni više nego Lilith. Hranila ga je, pazila i njegovala. Lilith je imala posebne moći, koje je razvila, a sada je njih zahtjevao i Kain. Ona nije znala kako će utjecati na njega, jer je bio proklet od oca, no znala je da će umrijeti bez njih. Tako je Kain pio njenu krv i pao u najdublju tamu…

Bog je poslao četiri archanđela, kako bi spasio Kaina.
Michael jedan od njih, se obratio Kainu sa riječima da je Njegova milost velika, te da je počinio veliki grijeh, ali da se treba pokajati i pustiti da ga Njegov oprost pročisti.
Kain mu odgovori da ne traži Božji oprost, nego svoj, jer si nije mogao oprostiti ubojstvo svoga brata…
Po Kaina su došla i ostala tri archanđela, Rafael, Gabrijel i Uriel. Ali Kainov odgovor je i dalje ostao isti. Mihael ga je prokleo da se boji njegovog plamena, jer će ga pretvoriti u pepeo. Rafael ga proklinje da se boji zore jer će ga ona tražiti i opeći kao vatra.
Uriel, anđeo Smrti, kojeg Biblija ne spominje, proklinje ga:

“Kad kročiš ovom zemljom,
ti i tvoja djeca ćete se držati Tame,
Pit ćete samo krv, jesti samo pepeo,
Bit ćete onakvi, kakvi ste bili pri smrti,
Nikad umrijeti, zauvijek živjeti.
Zauvijek hodati samo Tamom, i sve
Što dotaknete, pretvorit će se u ništa,
sve do sudnjega dana.”

Tako je Kain, ponovno proklet, ponovno sam, otišao i osnovao grad, prvi grad Enoch i tu se njegovo prokletstvo da pije krv svoje braće širilo na njegove potomke..
U tom gradu vladala je hijerarhija, gdje je Kain bio najmoćniji, a djeca smrtnika su im služila. Došlo je do velikog potopa (Noa), i cijeli grad je bio uništen. Kain je preživio, zakopao se u zemlju. Nakon potopa, njegova djeca su se vratila u zemlju smrtnika i počela vladati. Kako su ta djeca htjela dostići Kainovu slavu, mladi su vampiri - djeca počeli ubijati Starije. Došlo je do stvaranja 13 klanova na ruševinama bivšeg carstva. Jedan od klanova bijaše Nosferatu - klan skrivenih. Stvarali su svoju djecu, ali su se bojali Urielovog proročanstva Kainu:

“…Svako Dijete, koje stvoriš, imat će kletvu tvoju,
i pošto će nositi sjeme zavisti, oca svoga,
zauvijek će se zavjeriti i boriti međusobno…”

Stvaranje novih vampira je bilo od tada zabranjeno, a tko prekrši taj zakon bio je progonjen i ubijen, kao i njegov potomak. Kain je sve to promatrao. Već navedeni klan Nosferatu, zloupotrebljavao je pijenje krvi, pa ih je Kain prokleo da će njihovi potomci nositi zloću i biti izopačeni. Tako je sjeme zla bilo posađeno i cvjetalo kao krvavo-crvena ruža.

Ratovi između vampira i klanova postali su sve češći, kršili su se Kainovi zakoni, osnivali su se novi gradovi koju su brzo propadali, i došlo je do slabljenja moći vampira..Tako oslabljene, ljudi su ih uspijevali držati pod kontrolom. Sve je to uzrokovalo svađu među vampirima i oni su se raspršili po svijetu i nikada više nije došlo do njhovog ujedinjenja, tako i danas.

Postoji kletva… kada se Kain probudi iz sna i dođe na zemlju, pozvat će Gehennu, “Zadnji Grad”, “Grad Pravde”, i to će biti njihov potpuni Armageddon, sudnji dan za sve one koji su među nama…

PROKLETSTVO LOKRUMA


U sjeni dva mnogo poznatija prokletstva - Tutankamonova prokletstva i prokletstva dijamanta Hope - danas živi jedna stara legenda koja se već desetljećima prepričava u gradovima Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepših hrvatskih otoka – LOKRUM.
Lokrum se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika. Istina je da je Lokrum, sa svojom rajskom florom i faunom, bio privlačan mnogim europskim osvajačima, nikome nije donio sreću. Od polovice 19. stoljeća pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, dubrovački otok bio je u sastavu Austro-ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske porodice. U njegovim živopisnim morskim lagunama i prekrasnim dardinima, uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj rajskoj raskoši uživali i sami članovi carske porodice Habsburgovaca. Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romanci, ali i njihovih tragedija.
Otto Fridrich Willhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludwig II, kralj i ljubavnik utjecajne Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Rudolfa, boravio je na dubrovačkom otoku kao zaručnik Elizabetine sestre. Vrativši se kući saznao je da ga je Bavarski ministarski savjet proglasio ludim i svrgao s prijestolja. Nekoliko dana kasnije nađen je mrtav u jezeru kraj svog imanja. U travnju, 1864. godine sa Lokruma, na koje je boravio sa svojom lijepom suprugom Charlotom, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat cara Franje Josifa I, nadvojvoda Maksimilijan, koji će tamo, proglasivši se za meksičkog cara, biti uhapšen, zlostavljan, osuđen an smrt i strijeljan. Charlota će se još jednom vratiti na Lokrum, ali će tamo doživjeti brodolom i jedva ostati živa.



Ipak, njen kraj bit će tragičan: umrijet će pomraćena uma u Maksimilijanovom glasovitom dvorcu Miramare nedaleko Trsta. Novi vlasnik Lokruma postat će prijestolonasljednik Rudolf, jedinac Franca Josifa I i Elizabete Bavarske, koji je na dubrovačkom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom.
Stari dubrovački kroničari kažu da se „zemlja zatresla, a more uznemirilo“ kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pješčanu lokrumsku obalu. Bio je to, kažu Dubrovčani, predznak skore Rudolfove tragedije. Pucnji u Sarajevu i zaista, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat će se tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih emisija, romana, tv-serijala i filmova.
Opijen pomućenim strastima i ljubomorom, austrijski prijestolonasljednik će na krevetu prekrivenom mirišljavim ružama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Maruju von Veceru, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina fon Vecere, a nakon toga pucat će sebi u slijepoočnicu i tako okončati svoj kratki ali uzbudljivi život.
Konačno, legende kažu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa žena Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovački otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. lipnja brutalno ubijeni u atentatu, koji je na njih izvršila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom an čelu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski rat u kome su pala – tri carstva – austrougarsko, tursko i rusko. Bilo kako bilo, legenda o „prokletstvu otoka Lokrum“ još uvijek traje, čekajući darovite pisce i filmske scenariste, koje će od prastarih kronika i narodnih kazivanja načiniti priču za sva vremena…

MAČ U KAMENU
Melonia Stone

Tokom početnih godina 17. stoljeća, Europa je bila zaokupljena reformama i protu-reformama te su katolici i protestanti proganjali i optuživali jedni druge jednakom gorljivošću. U Engleskoj je na vlasti bio protestantski režim, a 1605. grupa potlačenih katoličkih zemljoposjednika skovali su zavjeru o ubojstvu kralja, Jamesa I, tokom otvaranja parlamenta.
Plan, iskovan od strane Katolika Roberta Catesbya i Thomas Wyntoura, bio je da se čitava prostorija digne u zrak uporabom baruta. Ono što je danas poznato kao "Zavjera Baruta" je bilo osujećeno u poslijednjem trenutku kada je nervozni Guy Fawkes bio preočit u svom iščekivanju paljenja fitilja. Fawkes je na mučenju priznao imena ostalih konspiratora koji su uhvaćeni u bjegu nedugo poslije. No to nije bio kraj afere. Kraljev glavni ministar Robert Cecil, dao je precizne instrukcije kako Robert Catesby mora biti uhvaćen živ. Razlog. Posjedovao je drevnu relikviju - zeleni kamen žada nazvan Meonia Stone za koji legenda govori da je jednom davno stajao u maču kralja Arthura - Excaliburu
Povjesno komad žada pripadao je Kraljici Mary od Škotske, poslijednjem katoličkom nasljedniku engleske krune. Legenda kaže da će samo onaj katolik koji posjeduje Meonia Stone moći naslijediti Englesko prijestolje. Strah od Meonia Stonea natjerao je Cecila da ga pokuša uništiti no zaprepastio se kada je čuo da su svi uhvaćeni pobijeni te je i tajna kamena nestala s njima. Meonia Stone nikada nije pronađen...

Tri stoljeća kasnije , 1979., Graham Phillip i njegov kolega Andrew Collins odlučili su pronaći mistični Meonia Stone. The Green Stone, co-authored by Martin Keatman, is the remarkable true story of this fascinating quest. Prateći niz povijesnih tragova, Graham i Andrew identitet osobe kojoj je povjeren te jedino mjesto na koje je mogao biti sakriven. During their interrogation, the surviving Gunpowder Plotters had stated that Robert Catesby still had the stone with him the night before his death. Radilo se o Thomas Wyntourovoj šurjakinji Lady Gertude. Ona je bila jedina osoba koja je provela poslijednju noć sa urotnicima. Kako je kralj zabranio mučenja žena s titulama ona nije mogla biti podvrgnuta ispitivanju no nalazila se mnogo godina u kućnom pritvoru. Vrijeme je pokazalo da niti Cecil nije znao da je tu poslijednju noć Lady Gertuda primila posjetu izvjesnog Humphrey Packingtona, čovjeka kojemu je možda kamen upravo bio i namjenjen pošto njegovo ime nije nigdje spomenuto u uroti a bio je krvni srodnik Kraljice Mary od Škotske te kao takav mogući nasljednik krune.

Elizabetanska kuća u kojoj je bila pritvorena Lady još uvijek postoji i otvorena je za posjete. Kada su upravitelji te nekretnine čuli za istraživanje Grahama i Andrewa bili su više no voljni pomoći. Nažalost Meonia Stone nije pronađen u kući. No pronađeno je nešto drugo. Nakon pomicanja ploča u zidovima poradi renoviranja kuće, pronađena je skrivena i preko 350 godina star mural na kojemu je bila slika mladog kralja Arthura kako maše Excaliburom na brdu oko kojega su bili okupljeni njegovi vitezovi okruglog stola. Zanimljivo je da je mural datirao točno iz doba kada je bila skovana zavjera da se ubije kralj. Graham i Andrew su bili zaprepašteni otkrićem. Kada su povezali Meonia Stone sa Excaliburom postalo je moguće da je kamen zapravo dio slagalice koja je vodila do lokacije legendarnog mača. Nakon pomnog češljanja okolnog terena dvojica istraživača su uspjeli pronaći mjesto koje su povezali sa brdom prikazanim na slici. Ime toga brežuljka je Knights Hill?!

Jedina struktura u okolici koja datira iz Packingtonova vremena je Elizabetanski most koji se proteže iznad jezera u podnožju brda. Upravo tamo su istraživači došli do fenomenalnog otkrića. Skriven iza kamene fundacije nalazio se kratak mač nagrizen zubom vremena. Kada je očišćen prikazivao je na sebi grb Kraljice Mary od Škotske i enigmatsku gravuru koja je govorila: "Meonia fore Marye".


Nedugo zatim, vođeni otkrićem kratkog mača i šifrirane poruke nekoliko milja od mosta, u travom obraslom obalom otkriven je duboko zakopan maleni kovčežić. U sebi je skrivao maleni jajsto oblikovani zeleni kamen. Kovčežić je uzet na analizu gdje je utvrđeno kako potiče iz doba urote. Mali zeleni kamen je bio "Meonia Stone".


Svi ovi događaji precizno su opisani u knjizi "Zeleni Kamen" Koju je napisao jedan od istraživača. Priča je istinita. Zavjera je istinita. Panični strah od malog zelenog kamena koji je stajao na prstenu Kraljice Mary od Škotske je istinit. Ne podsjeća li ovo neodoljivo na fantasy literaturu? Mene da. Ovo zapravo nije mit nego povjesno događanje zaključeno u modernom dobu, no čemu toliki strah engleskih protestantskih vladara od Meonia Stone-a? Ipak se radi o običnom kamena koji neće ustupiti prestolje katolicima isto kao što to ne bi učinio bilo kamen sa dna Save bez obzira koliko lijep i zelen bio? Ili se ipak radi o stvarima koje smo zaboravili tokom vremena? Alkemija? Magija? Praznovjerje? Možda svega pomalo...no jedno je sigurno. Nisu se bez vraga bojali kamena.

Magični "item" zvan "Meonia Stone" mogao je vratiti krunu katolicima, krvne veze i poveznice s prastarim kraljevima, zagonetne gravure na još zagonetnijim mačevima.

PITIJA

(Grč Pythia, lat. Pythia - sveĆenica u Apolonovom hramu u Delfima, kojoj je bilo povJereno objavljivanje proročanstava)

Pitija nije ime određene osobe, nego pojedinačna titula svešćenice, čijim je posredovanjem Apolon objavljivao Zeusovu volju ljudima koji su to molili i prinjeli mu odgovarajuću žrtvu.
Pitiju znamo i iz mitova i iz povjesti. Bila je to starija žena i dok je proricala i vračala sjedila je na tronošcu iznad duboke pukotine u stjeni, iz koje su se dizala opojna isparavanja. Pitija se, u ekstazi, oglašavala nesuvislim kricima koje su svećtenici bilježili i oblikovali u odgovore. Ono što će Apolon, po Zeusovoj volji, objaviti ustima Pitije, zavisilo je, dakle, od delfskih svećenika.
S obzirom na općte vjerovanje da su božanskog porjekla, ti su odgovori imali veliko značenje, a pri službenim pitanjima vladara i vlada i znatnu političku težinu. Iako zvuči čudno, odgovori su nerjetko bili vrlo ozbiljni jer su ih svećtenici formulirali na osnovu dobrog poznavanja prilika. Bili su u mogućnosti da dobiju detaljne informacije od putnika iz svih grčkih, a i susjednih zemalja, koji su stizali u Delfe. Štoviše, moguće je zaključiti da su na politiku grčkih država često utjecali onako kako su željeli, najčešće u interesu svegrčkog sporazumjevanja i suradnje. Ako su bili u nedoumici, bez ustezanja bi svoje odgovore formulirali dvoznačno. Sjećanje na to zadržalo se do danas u poslovici: "Govori kao Pitija".

Mitovi uvjek govore samo o jednoj Pitiji. Zapisano je da su po potrebi u Delfima su, zbog velikog interesiranja, djelovale dvije pa i tri Pitije istovremeno. U vrijeme helenizma, kad je političko značenje proročanstava osjetno palo, a pitanja postavljali jedino pojedinci, delfskom proročištu je bila dovoljna i jedna Pitija.
Posljednja vjest o njoj potiječe iz vremena cara Julijana (361-363. g.n.e) tj. gotovo pola stoljeća poslje proglašenja krišćanstva službenom religijom Rimskog Carstva. Živjela je kao uboga starica u ruševinama Apolonovog hrama.

Iako je u grčkom svjetu bilo više proročišta, delfsko ih je sve nadmašivalo slavom i, navodno, pouzdanošću. Tamo su po savjet odlazili mitski junaci , pitanja su upućivali vladari svih grčkih država, među kojima Solon i Aleksandar Veliki, na Delfe su se pozivali utemeljitelj ili obnovitelj Olimpijskih igara, vojskovođe i filozofi . Za delfska proročanstva su zanimanje iskazivali i mnogi vladari stranih država.

Mitski junaci su Pitijine rječi tumačili uglavnom pravilno. Smrtnicima to, zbog ljudske" nesavršenosti", često nije polazilo za rukom. Među najpoznatija Pitijina proročanstva ubraja se proročanstvo lidijskom kralju Krezu koji ju je upitao za ishod planiranog rata koji je naumio da povede protiv Perzijanaca. Pitija je odgovorila: "Ako Krez prekorači reku Halis, uništiće veliku državu". Kralj se na to samouvjereno upustio u ratni pohod, a proročanstvo Pitije se ispunilo: pretrpio je poraz od perzijskog kralja Kira i tako uništio vlastitu državu.

Pitijino ime se izvodi od starog imena Delfa, koje je na grčkom glasilo "Pytho". To ime je bilo povezano s imenom zmaja Pitona. Pukotina u stjeni nad kojom je Pitija vračala i proricala, tokom arheoloških istraživanja, koja (s prekidima) traju od 1838. godine, još uvek nije pronađena.

Legenda o nastanku Plitvičkih Jezera

Legenda o Crnoj Kraljici

Teška sparina morila nekoliko nedjelja poljane i gore. Ljudi i životinje, livade i vrtovi čeznuli su za okrepom, blagom kišicom. Sama Crna Rijeka, koja je veselo žuborila između strmih litica, bijaše se osušila. Samo u malim kamenitim izdubinama podržavala se po koja kap vode, koju su posvuda tražile sitne ptice, da utažu ljutu žeđ. Povenula bila i trava kraj obale, koja je prije vrlo bujno rasla. Izdaleka i bliza dolazio narod ovamo, jer je bio naučan, da kod Crne Rijeke nađe vode i okrepe. Badava je narod molio i vapio za blagom kišicom.

Nebo se ne htjede smilovati… Na to se ukaže u dolini sadašnjih Plitvičkih Jezera Crna Kraljica sa sjajnom pratnjom. Ona je u vrletnom Velebitu imala svoje vilènske dvore te je katkada dolazila u plodonosne ravnice Ličkoga Polja i Gacke Doline, gdje je svojom dobrotom usrećivala narod.

Narod zavapije kraljicu za pomoć, za vodu, jer će skapavati od žeđi i narod i blago a propasti i žita i livade. Kraljica se smilova i obeća dati vode u obilju. Uz grmljavinu i bljesak spusti se za tinji čas na zemlju silna kiša, koja je okrijepila ljude i životinje, polja i livade. Kiša je padala cijelu noć a voda je sve više rasla… dok nije stvorila trinaest jezera u koritu Crne Rijeke, a od njih je prvo jezero nazvano Prošćanski po „prošnji“ naroda za vodu.

Marljive ruke zahvalnoga naroda uzeše tada nositi na brijeg kamen po kamen te se je domala na vrhuncu brijega nad Kozjakom dizao ponosit kraljičin dvor. Narod je bio sretan i zadovoljan a Crna Kraljica je poput bijele vile bdjela nad onim krajem radujući se i sama Plitvičkim Jezerima. – Poslije se dvor nad Kozjakom zapustio malo po malo, jer se, kako vele, kraljica povukla u podzemne vilènske dvore kod Galovca i Okrugljaka. Puk je išao na poklonstvo na ta mjesta i molio kraljicu, da mu se pojavi ili da dade kakav znak od sebe, da je živa. Najedamput dignu se voda iz Galovačkog jezera i stade se velikim bukom prelijevati preko pećine.

Jednom opet nasta pogibao za čitavu okolicu od velikoga povodnja. Silan vihar diže se naglo te stade rušiti drvlje i kamenje. Sa bregova tekli su od velike kiše curkom potoci i nosili mutnu vodu u jezera. Činilo se, da je došao sudnji dan. U smrtnom strahu zatraži narod opet pomoć u svoje dobre majke ‚Crne Kraljice‘.

Munja bljesnu uzduhom, vihri i kiše stadoše se utišavati a na vodopadu Galovca ukaza se čarobno svijetlo, ukaza se obožavana kraljica te reče umiljatim glasom: ‚Narode, ti si dobar, vjeran i odan svojoj zemlji i svome kralju; poslušan si i ustrajan, ali češ biti dugo na straži kršćanstva prolijevajući krv za svoga vladara, vjeru i otadžbinu. Stoga ću ja opet k tebi doći a s mojim će ti dolaskom sinuti sunce ljepše budućnosti. Onda ne će biti zapušteni tvoji hladoviti gajevi i lijepe doline; otada će k tvojim divnim Plitvičkim Jezerima u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta.‘

"Priča o Plitvičkih Jezerih". Po narodnom pripovijedanju napisao H. Krapek. U Zagrebu 1888.

Legenda o crnoj kraljici Medvedgradskoj

Od djetinstva sam slušala razne priče o "strašnoj" crnoj kraljici Medvedgradskoj,koja noću kad Zagreb spava silazi pod okriljem noći i čini razne nepodopštine dobrom "puku"
Između nekoliko odabrala sam ovu a pisana kajkavštinom,karakterističnom za grad u kojem živim

ČRNA KRALJICA

Bila jena žena koja je bila jako zločesta svojim slugem. Kak se je navek nosila vu črnom rubju, zvali su ju "Crna kraljica". Čez nejni grund nije nišče smel, jer bi sakega kerega bi na svojem gruntu vlovila dala hititi pred lave kere je baš za t' posel hranila, ili bi pak na njega napustila dva orle keri su bili tak izvežbani da bi mam čoveku iskopali oči.

No kad je Turčin haračil po hrvatskoj zemli, nije zabil ni na Medvedgrad vudriti. Kak se je Turčin približaval k festungu, pozove kraljica svoje sluge vu festung da ga brane, ali joj se ni ni jen odzval. Kraljica je sad bila vu nepriliki i pomisli si da se zakune vragu te veli:

- Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad - ali joj se ni nišče odzval.

Ona opet i po drugi put veli:
- Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sve zlato - ali joj se opet ne javi.

Sad se ona i po trejti pu zakune i veli:
- Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sebe!

I zaistinu sad vrag pukne i potera Turčina iz Hrvatske.

No kraljica je sad htela da se reši zakletve, te dâ proglasit po celoj zemlji da keri ju triput oko nejnog grada odnese, da mu bu dala bedenj dvanajst veder pun zlata. To čuje jen vuglenar i on otide k kraljici te se joj javi da ju bu on nosil triput okol grada, pa makar si noge do kolena znucal, ali mu onda mora dati bedenj od dvanajst veder pun zlata. Kraljica je na to pristala i sad njemu veli:

- Ja se bum, da me buš lakše nosil, pretvorila vu gavrana, a ti me skri pod nadre od tvoje rubače, da me gdoj ne vzeme, i kaj god budeš videl i zestal, naj se niš bojati, neg samo ujdi furt naprvo, je' oni tebi ne moreju nikaj napraviti.

Kraljica se je zbilja pretvorila vu gavrana, a vuglenar ju zeme i dene vu nedre kak mu je kraljica naložila i otide okol grada. Kad je prvi put išel, ni niš videl, već je samo čul kak juriju kočije. Dojde ti on prvi put na meju, ali već vidi gde stojiju kočije, a iz nih izlaziju samo velika gospoda se cilinderi na glavi. Ide on i drugi put okol' grada, no ali sad ni mirno išel, je' su ga napali vukovi i lavovi. On se je malko preplašil al je sejeno išel na prvo, dok ni došel i po drugi put na mejo. Kad je krenul po tretji put okol' grada, dojdu pred njega velike kače i ne puščaju ga naprvo. Vuglenar se još ne stavi, neg samo ide na prvo. Još se faljelo samo nekih par korakov da ju i po trejti put donese do meje, ali sad dojdu pred njega vragovi sa vilami te ih zapiknu pred njega i ne puščaju dalje. Sad se je za istinu vuglenar preplašil, hiti kraljicu i hoče vujti, ali ga kraljica prime za rukaf i veli mu:

- Sad si mi još devet put gorje napravil.

Kraljica ni niti sad bila spašena, neg je bila još devet puti gorje zakleta. No ne projde dugo cajta, javi se jen razbojnik keri se je takaj polakomil za zlato i veli joj da ju bu on nosil, ali mu mora dati dvanajst veder zlata. Kraljica je na to pristala i rekla mu se isto kak i prvomu. I zaistinu on joj je nosil tak kak i on vuglenar i se iste napasti su pred njega došle, ali ni on je ni donesel do meje, neg ju je pri kraju hitil kak i vuglenar. Njemu je pak kraljica rekla:

- Sad si mi petnajst put gore napravil neg sam prije bila.

I tak kraljica vumre zakleta.

Taki za nekuliko dan kak je kraljica vumrla dojde jen sluga k nje da ju prosi penez, jer mu budu drugač deca pomrla od gladi. Dojde ti on pred njejnu hižu gde je ona stanovala, pokuči na vrata, ali se nišče ne javi. On na to otpre vrata i vidi gde kraljica mrtva leži, a kraj ne jena velika kača. On se vu prvi mah preplašil, ali si je mam u sebi premislil da zakaj si ne bi on sam peneze zel kad je već kraljica 'mrla i ni nikoga bilo pri hiže gde su bili penezi. On otide vu hižu s penezi i tu ti najde tri badnja penez, vu prvem bednju je bilo zlato, vu drugem srebro, a vu trejtem kufer. On bedenj z zlatom bil je čist vu kutu i on hoče da ide po zlatne peneze, ali kad dojde blizu, vidi jenu veliku kaču kera leži na penezih i njega gledi. On se ni htel dirati vu t' bedenj, neg si nameče pune nadre srebrnih penez i odleti sav vesel vun. Kad je bil već prilično dalko, htel je ipak znati kuliko si je zal i hoče da prebroji; kad je počel vaditi iz nedrih, a to ti je ' se sam vuglen. On ni htel verovati da su penezi bili, mislil si je da se je morti zabunil i otide da si i po drugi put nameče, ali samoga zlata. Kad ti on dojde pred vrata, to ti ga kača ne pusti v hižu. On se vrne domov, ali bez penez.

I dandenešnji leži kača pred vrati i ne pusti nikoga nutri.

Narodne pripovijetke, Priredila M. Bošković-Stulli,

Crna Kraljica - Barbara Celjska

Najpoznatija mitska stavnovnica Medvednice je Crna kraljica. Razne legende o ovoj moćnoj vladarici se protežu kroz mnoge hrvatske krajeve. Ona je, primjerice, prema predaji stvorila i Plitvička jezera: nakon velike žege i sparine koja je mučila narod, a ni nebo se ne htjede smilovati i poslati spasonosne kapi kiše, pojavi se na poljani Crna kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom. Ona pošalje silnu kišu, spasi narod od suše, i stvori Plitvička jezera.

Smatra se da je prvotno ova mitska figura nastala iz priča koje su se spredale u narodu o zloj Barbari Celjskoj, sestri Fridricha, glavnog aktera u priči o Veronici, nesretno okončaloj u Velikom taboru. Kažu da je ta Barbara bacala svoje ljubavnike s kula starih gradova u kojima je živjela, a među njima je i Medvedgrad.
Stara legenda kaže da je dala vragu i sebe i Medvedgrad. Kako je poslije zažalila svoje obećanje, htjede prevariti vraga, ali umre s prokletstvom: postala je kraljica zmija. I danas njeno veliko blago, zakopano negdje pod Medvedgradom, čuvaju zmije.

Črna kaljica je, narod pripovijeda, tako prozvana jer je uvijek bila u crno obučena. Bila je zla prema slugama i nitko nije smio ući na njen posjed - Medvedgrad. Ona je imala mnoge zvijeri, a među njima se posebno isticao njen ljubimac - veliki zlokobni gavran, kojima je strašila okolicu. Gavran je bio treniran da napadne one koji su se zamjerili Crnoj kraljici, kopajući im oči i trgajući kožu. Nekad je iz zabave njime maltretirala i svoje sluge.

Kad su Turci harali zemljom i stigli do Medvedgrada, nitko nije htio pomoći Crnoj kraljici da obrani svoj dom zbog njenog groznog ponašanja prema svima. Zato ona pozove vraga i zakune se: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad! - Vrag se ne odazove njenim ponudama, sve dok ona ne veli: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sebe! - i zaista vrag otjera Turke.
Sad je kraljica htjela prevariti nečastivog, ponudivši dvanaest vjedara zlata onome tko je triput oko tvrđave pronese i tako obrne kletvu. To nikome nije uspjelo, zbog paklenih stupica koje im je sam vrag postavio - pa kraljica bude još i gore prokleta. Kad je umrla, pretvori se u zmijsku kraljicu, a njene podanice čuvaju njeno zlato.
Postoji čak jedna priča da je neki mladić uspio ubiti zmiju što čuva zlato, ali ipak se nije usudio uzeti ga, znajući da je prokleto od Crne kraljice. Blago je vjerovatno u hodnicima koji povezuju Medvedgrad s crkvom Svetog Marka u Zagrebu, ili nekom drugom gornjogradskom lokacijom. No, nitko više neće prolaziti tim hodnicima, sve dok se prokletstvo ne skine: a to će učiniti onaj tko poljubi veliku zmiju i time je ponovno pretvori u lijepu Crnu kraljicu. Neki su pokušali, ali u zadnji čas ustuknuli od straha pa se čini da ipak prokletstvo nikad neće osloboditi skrivene hodnike grada.

Ove priče su čak potaknule jednu potragu za blagom u 18.stoljeću, piše u Krčelićevim kronikama. Kaže se da su za tu priliku Juraj Jelačić i Zagrepčanin Karlo Softić platili jednog mladog grbavca, kojeg je planina netragom progutala.

Srednjevjekovni grad Medvedgrad nije jedino sljemensko odredište priča o Crnoj kraljici. Jedne su godine, kažu, presušila sva vrela u okolici, osim dubokog bunara u Medvedgradu. Ljudi iz okolice su došli moliti od Crne kraljice vode iz njenog zdenca, no ona ih bez razmišljanja odbije. Ljudi nastaviše lutati po opasnoj šumi, dok ne dođoše do mjesta na kojem dotad nije bilo nikakve vode, a sad se pred njima zrcalio izvor. Istodobno je vrelo u Medvedgradu presušilo, a čudesni novonastali izvor dobije naziv Kraljičin zdenac.

Kako je Zagreb dobio ime



Legenda govori da su za vrijeme višemjesečne strašne suše presušili svi zdenci u gradu.
Biskup se obratio molitvom Bogu i zavjetovao se. Motikom je otkopao zemlju i tako je potekla voda iz Zagreba zdenca.
Neki su taj zdenac nazvali Zagreb, kao onaj zdenac u kojem je vode uvijek bilo za zagrabiti, danas znan kao Manduševac.

Postoji i druga priča. Ona kaže da je ovim krajem u vrijeme velike suše prolazio ban sa svojom vojskom.
Ban je zabio svoj mač u zemlju i voda je potekla, na što je viknuo: zagrabite ! Tako je Zagreb dobio ime.

Prema trećima, ban je viknuo djevojci koja je stajala kraj vrela: Mandušo, zagrabi – pa je vrelo prozvano Manduševac, a mjesto Zagreb.U okolici Zagreba postoje priče da je u kući na Manduševcu žživio vrač zvan Zagreb.
Vodom iz zdenca liječio je ljude i govorilo se: Idem Zagrebu vraču, pa su prema njemu i mjesto nazvali Zagrebom.
A čula sam i za priču da je pod Zagrebom nekoć živio zmaj. Kad god bi se pomaknuo, došlo bi do potresa.
U jednom takvom potresu izbilo je i vrelo čiju je ljekovitu vodu narod grabio rukama, pa je mjesto po tome dobilo ime.
Legende su legende,koja je od njih istinita ne znam,kad bih znala onda to više ne bi bila legenda.
Koliko je meni poznato među Zagrepčanima najpoznatija je ona koja govori o djevojci Mandi,Manduševcu i banu.
Meni je ona i najromantičnija pa ostavljam sebi za pravo da vjerujem da je baš ona istinita

LEGENDA O ČAROBNJAKU MERLINU




Geffroi de Monmouth, velški učenjak, biskup i autor djela Vita Merlini (Merlinov život) iz 1148.g., i Robert de Boron, anglonormanski pjesnik koji je koncem 12. st. napisao Merlina, zaslužni su za obnavljanje Merlinova lika, koji se do tada smatrao bretonskim prorokom iz keltske legende; pretvorili su ga u sina demona i djevice, pridodali mu nadnaravne moći, i uveli u legendu o kralju Arturu, čak navodeći njega, a ne Artura, kao osnivača vitezova Okrugloga stola u 6. stoljeću.
Merlin se navodno rodio u Walesu oko 470.g., nekoliko godina prije Artura. Otac mu je bio rimski sudac, a majka vestalka (djevičanske svećenice posvećene rimskoj božici ognjišta Vesti), koja se kasnije povukla iz reda. U Rimskom se carstvu takav čin kažnjavao smrću pa je Merlinova majka, kako bi spasila život, tvrdila da je bezgrešno začela, te sucima objasnila da su dijete koje nosi odabrali bogovi. Kada se dijete rodilo, nazvala ga je Ambrozije, što znači besmrtan (budući da je ambrozija mitska hrana bogova).
Ambrozije je kasnije postao Merlin, a bio je ne samo pjesnik, glazbenik i pjevač, već i druid, vidovnjak, čarobnjak i savjetnik Ambroziju Aurelijanu, kraljeviću koji je oslobodio britanski otok suprotstavivši se, negdje koncem 5. st., kralju i protjeravši njegove Saske saveznike.
Prema legendi, britanskog su kralja jednoga dana njegovi vidovnjaci i čarobnjaci upozorili da mu se prijestolje našlo u opasnosti. Tvrdili su da je osoba za to odgovorna zapravo zao duh koji se suprotstavlja njegovim namjerama pod krinkom dječaka rođenog bez oca. Vladarevi vojnici krenuli su u potragu za tim djetetom te pred kralja doveli Ambrozija, budućeg Merlina, koji je tom prilikom iznio svoje prvo proročanstvo. Pred kraljem, njegovim vidovnjacima i čarobnjacima, otkrio je da se ispod zamka nalazi veliko jezero, te da je na njegovu dnu školjka u kojoj su dvije zmije: jedna crvena, a druga bijela. Kada su se njegove riječi pokazale točnima, školjku su razbili, a zmije oslobodili. Bijela je potom žestoko napala crvenu i u tri ju je navrata gotovo nadvladala. No crvena je nakon nekog vremena ipak stekla prednost i otjerala bijelu zmiju. Ambrozije je objasnio da bijela zmija simbolizira stijeg kralja i njegovih saveznika Sasa, a crvena britanski stijeg. Predvidio je i da će, nakon što ih izdajnički kralj triput nadvlada, Briti napokon ustati i protjerati tiranina i njegove barbare. Tako je doista i bilo, te je, prema legendi o Arturu, to proglašeno prvim Ambrozijevim čudom i prvim pravim proročanstvom. I tako je britanski bard postao druidom Merlinom.
U keltskoj legendi druid nije bio tek svećenik koji štuje drveće, izvore, stijene, mitska šumska stvorenja i duhove vatre, zraka, zemlje i vode. On je ujedno i liječnik, iscjelitelj, filozof, astrolog, čarobnjak, vidovnjak, pjesnik, glazbenik i učitelj, a imao je i značajan utjecaj u politici. Stoga se Merlina smatralo ključnim likom druidizma. Ostalo su učinile mašta i fantazija.
Nakon smrti Ambrozija Aurelijana, kraljevića koji je oslobodio Britaniju, Merlin je postao bardom njegova nasljednika, kralja Artura, kojemu je bio i vidovnjak, astrolog, čarobnjak i politički savjetnik. Pomagao je kralju tijekom junačkoga otpora, rata koji je koncem 6. st. opustošio zemlju, i tijekom kojeg su Briti, koji su se sklonili u Wales i u Cornwall, sa sjevera zemlje protjerali barbarske horde Sasa, Juta i Angla, koje su zauzele njihov otok. Pobjede kralja Artura bile su toliko dojmljive da su začudile njegove suvremenike, koji su ih pripisali njegovim nadnaravnim moćima.
Potkraj života, približno oko 560.g., Merlin je bio svjedok bratoubilačkog rata između velških i škotskih Brita, no ovoga je puta bio nemoćan. Ta je epizoda imala kobne posljedice po njegovo duševno zdravlje, kao i po njegovu vjeru u ljude. Vratio se u divljinu i nedugo zatim umro kao pustinjak negdje u šumama Cornwalla, okružen duhovima prirode. Druid, prorok i čarobnjak Merlin postao je junak legendi, a pretskazao je, između ostalog, rođenje kralja Artura, otpor Brita i poraz barbarskih osvajača.
Legenda se ubrzo proširila i izvan britanskog otočja, širom kršćanskoga svijeta. Nedugo nakon Arturove i Merlinove smrti papa Grgur Veliki poslao je nekolicinu redovnika benediktinaca da pokrste Brite. Tijekom stoljeća koje je uslijedilo, potraga za svetim Gralom pridala je novu dimenziju legendi o Arturu i Merlinu, postavši tako glavnom težnjom i ciljem vitezova Okrugloga stola. Kršćani su legendarne podvige arturovskih junaka isprepleli s biblijskim pričama, da bi na taj način lakše širili nauk o Kristu.

PENELOPA

Penelopa je bila je kćerka Ikarija, brata kralja Tindareja iz Sparte. Majka joj je bila Periboeja. Penelopa je bila blizak rod Jeleni i Klitemnestri, koje su bile kćerke Tindarejeve.

Kralj Tindarej je nagovorio je brata da organizira utrku između prosaca. pomogao Odiseju da dobije ruku njegove nećakinje Penelope,oduživši se tako Odiseju za neku njemu učinjenu uslugu.Odisej je bio poznat po brzini i vještini i pobjedio je u utrci,oženio je Penelopu i dobio kao miraz kraljevstvo Itaku.Penelopa je Odiseju rodila sina Telemaha.
Neko vrijeme su živjeli u Sparti,a onda je Odisej odlučio da se vrati u svoje kraljevstvo, na Itaku.

Zaljubivši se i udavši se za mladoga Odiseja Penelopa se nadala mirnom životu punom ljubavi, ali sudbina je htjela drugačije. Nedugo nakon što im se rodio sin Telemah, Odisej je morao u trojanski rat. Taj rat je potrajao dobrih deset godina, a nakon toga Odiseju je trebalo još deset godina da se, kroz sve nevolje koje su ga zadesile na putu, vrati kući. Čitavo to vrijeme Penelopa je čvrsto vjerovala da će joj se Odisej vratiti i ništa na svijetu nije postojalo što bi je razuvjerilo, čak niti brojne vijesti koje su joj stalno stizale o njegovoj smrti.

Kada se udala za Odiseja Penelopa je u miraz donjela Itaku i susjedne otoke što ju je nakon Odiseejva odlaska činilo jako dobrom partijom za hrpu prosaca koji su svakodnevno pristizali k njoj. S vremenom ih se skupilo stotinuosam i svi su bili jednako uvjereni da neće otići iz njene blizine dok ona ne pristane na brak. Ali oni nisu spoznali svu veličinu Penelopine ljubavi i svu snagu njene odanosti koja je zajedno s njenom inteligencijom bila jak neprijatelj svih tih bučnih ljudi koji su se okupljali u njenoj kući. Jedino što je Penelopa željela bilo je dobiti na vremenu i time dati Odiseju mogućnost da joj se vrati i da je voli.Zbog toga je prvo objavila da se neće udati dok ne završi s tkanjem pogrebnog ruha za Odisejeva oca Laerta. Prosci su pristali na to i Penelopa je počela tkati. No, ono što bi danju istkala noću bi oporila i tako je kupovala vrijeme sve dok je jedna od njenih služavki nije izdala. Tada je Penelopa ipak morala završiti ruho. Svo to vrijeme ona je lukavo pružala jednake nade svakome proscu ne bi li ih zavadila i natjerala da odustanu.

U Odisejevim i Penelopinim dvorima prosci su se bahato zabavljali. Klali su stoku i priređivali gozbe, kockali se, pili, pjevali, bučno razgovarali, plesali... Penelopa je zbog toga patila, a zajedno s njom i njezin i Odisejev sin Telemah. Pošto Telemah nije imao dovoljno snage da otjera prosce sazvao je skupštinu koju su pijani i agresivni prosci rastjerali da bi se ujedno dogovorili da ubiju i mladog Telemaha i tako uklone svaku prepreku do Odisejevog bogatstva i prijestolja. Tada su Penelopa i Telemah odlučili za pomoć se obratiti božici Ateni. Pod okriljem Atene Telemah je krenuo u potragu za Odisejom koji se već vraćao kući. Otac i sin napokon su se sastali na ltaci u kolibi Odisejeva pastira Eumeja. Odisej je smislio lukav i hrabra plan, te se s Telemahom i Eumejem uputio u svoju plaču. Atena ga je pretvorila u neuglednog prosijaka kako ga nitko ne bi prepoznao. Došavši u palaču prosci su ga počeli tući i izrugivati se, ali se plemenita Penelopa zauzela za njega i naredila da se prema njemu ponašaju kao prema svakom drugom gostu. Rekla je Eurikleji, staroj Odisejevoj dadilji, da mu opere noge, a ova ga je odmah prepoznala po ožiljku na nozi. Odisej joj je zapovijedio da čuva tajnu i tada je nakon punih dvadeset godina neprepoznat od svoje voljene žene proveo prvu noć u svojoj kući.

Penelopi je istjecalo vrijeme i više nije mogla smisliti niti jedan izgovor za odugovlačenje. Zato je sva očajna i tužna naredila da se donese Odisejev luk, a u zemlju zabije dvanaest sjekira, te rekla da će postati žena onoga tko uspije strijelom prostrijeliti svih dvanaest sjekira. Nitko nije čak niti uspio nategnuti sam luk pa su se prosci htjeli vratiti u gostinjsku sobu i nastaviti zabavu. No, tada je istupio Odisej. Svi su ga ismijavali, ali on je uspio ono što nitko nije. Tada je sa sebe zbacio prosijačke prnje i krenuo u krvavu borbu nakon koje niti jedan od prosaca nije ostao živ.

Kada je sve bilo gotovo Odiseja je iznenadio Penelopin hladan pozdrav. Nakon svega toga vremena, vjerna Penelopa više nije vjerovala muškarcima i njihovim spletkama, pa je naredila da se Odiseju kraljevska postelja pripremi u velikoj dvorani. Odisej je ostao začuđen jer je znao da se postelja ne može prenjeti jer je imala noge od korijena masline koju je on posadio dok je gradio palaču. Tek je tada Peneolopa bila uvjerenja da pred njom stoji njen voljeni i dugo čekani muž, jer tajna njihove postelje bila je poznata samo njima dvoma.

DIVOVI

Divovi su u mitologiji oduvijek bili strah i trepet ljudi. U mnogim pričama, avanturisti i vitezovi odlaze u pustolovine kako bi ih ubijali. Ledeni i kameni divovi Jotunheima, te vatreni divovi Muspelheima bili su golema prijetnja bogovima germanskog i nordijskog panteona. Ovaj članak pregled je nekih najpoznatijih divova, te njihovih značajki divova.

O divovima

U mitologiji mnogih kultura spominju se divovi, veliki humanoidi enormne snage i, u dosta slučajeva, goleme glupoće. Ponekad se spominju kao prastara bića od kojih su neki čak i oblikovali svijet. Često su u sukobu s bogovima, bili oni olimpski ili nordijski.

Nordijski divovi podijeljeni su na tri vrste: planinski (kameni), ledeni i vatreni. Vatreni obitavaju u Muspelheimu, a ledeni i planinski u Jotunheimu (svjetovi iz nordijske mitologije). Kralj Jotunheima, te gospodar ledenih i planinskih divova je Thrym, dok je Surt gospodar vatrenih.

U grčkoj mitologiji najpoznatiji su kiklopi, sa samo jednim okom. Bili su kovači boga Hefesta, ali ako nitko nije bio u blizini da ih obuzda, postali bi kanibalistički nastrojeni. Jedan od najpoznatijih kiklopa je Polifem, poznat iz Homerove Odiseje.

U srednjem su vijeku divovi po zloći bili ravni zmajevima pa se i tada o njima svašta pričalo. Lancelot, prema mnogima najmoćniji vitez Okruglog stola, pobijedio je dva diva koja su zasužnjila cijeli jedan grad.

Divovi se pojavljuju čak i u Novom zavjetu, kao odvratne kreature koje su plod ljudi i crnih anđela. U Bibliji nisu toliko veliki kakvima ih se opisuje u drugim pričama, ali su snažni i zli. Najpoznatiji biblijski div je Goliat.

Danas su divovi dio mnogih bajki, kao što je npr. bajka o Jacku koji se uspeo na čarobni grah te nadmudrio diva na oblacima.

Što se tiče izgleda, divovi su međusobno slični, iako neke značajke variraju od priče do priče. Planinski divovi nordijske mitologije izgledaju kao ljudi, samo što su puno veći. Vatrenim divovima tijelo gori, ledeni su prekriveni sigama i mrazom te im je koža plavkasta. Kiklopi posjeduju samo jedno oko i vrsni su kovači. Srednjovjekovni su divovi najsličniji divovima današnjeg fantasya, iako u različitim pričama mogu biti različite visine. Biblijski divovi nisu toliko visoki ili teški kao divovi ostalih mitologija i priča, ali su bili jednako snažni.



Poznati divovi

Ymir je bio ledeni div koji je prema nordijskoj mitologiji stvorio svijet. Kad su ga bogovi Odin, Vili i Ve ubili, od njegove su krvi stvorili tamni ocean, od kostiju planine a od mozga oblake. Od crva koji su se našli u njegovom tijelu stvorili su se prvi patuljci, te su pobjegli u skrovište planina.

Surt je pak bio predvodnik vatrenih divova. Prema legendi, trebao je povesti svoje divove u vojske zla kada dođe Ragnarok, smak svijeta. Svojim je plamtećim mačem zapalio drvo svijeta, Yggdrasil, i pomogao Lokiju pri uništenju bogova.

Kralj Jotunheima, Thrym je radio mnoge probleme bogovima. Jednom je ukrao Thorov čekić, Mjollnir, i rekao kako će ga vratiti samo ako mu daju Freyu za ženu. Bogovi nisu htjeli dati Freyu, ali Loki je imao plan. Maskirao je Thora u prekrasnu božicu i otišao s njim do Jotunheima. Thrym je pripremio golemo vjenčanje, a među poklonima se nalazio Mjollnir. Kad je vjenčanje započelo, Thrym je prerušenom Thoru predao čekić. Thor ga je istog trena zavitlao i njime razvalio glave mnogim divovima. Brže bolje je pobjegao sa Lokijem, koji nikada nije zaboravio trenutak u kojemu je Thor bio žena. Naravno, nije ni njemu dopustio to zaboraviti.

Polifem je bio kiklop, sin boga mora Posejdona i nimfe Toose. Zaljubio se u krasnu nereidu Galateju, ali kod nje nije imao nikakve šanse. Kad ju je vidio kako razgovara s naočitim mladićem Akisom, bacio je golemu stijenu na njih. Akis je poginuo, ali Galateja se spasila pobjegavši u more. Više mu nikad nije dala da ju vidi, niti je izlazila na površinu. Jedan drugi događaj puno je poznatiji od ovoga. Kad se itački kralj Odisej vraćao iz Troje, on i njegova posada ne znajući su pristali su na otoku kiklopa. Polifem ih je zarobio u svojoj pećini te ju zatvorio golemim kamenom koji je samo on mogao pomaknuti. Pojeo je par Odisejevih ljudi, a nakon toga otišao čuvati ovce. Navečer se vratio, te je svoje stado spremio u špilju. Odisej mu je ponudio vino, koje je Polifem prihvatio. Pitao je Odiseja kako se zove, a Odisej mu je odgovorio - Nitko, što mu je priglupi kilkop povjerovao. Polifem se napio i zaspao. Odisej je ušiljio jedan dugački štap, te ga užario u vatri i zabio ga u kiklopovo oko, oslijepivši. Polifem je počeo vikati i dozivati svoje drugove, a za to su se vrijeme Odisej i njegovi ljudi sakrili. Kad su ostali kiklopi došli, upitali su Polifema što mu je. On im je rekao kako ga je Nitko ozlijedio, a ovi su otišli misleći da je lud. Stavio je golemi kamen na vrata špilje, te je naglas rekao kako će ju sutra pretražiti. Odisejevi su se ljudi, zajedno s njim, privezali za trbuhe ovaca i čekali jutro. Kad se Polifem probudio otvorio je golema vrata te je pustio ovce van, pipajući ih da vidi skrivaju li se ljudi među njima. Kad su ovce izašle, počeo je pretraživati pećinu, a Odisej i njegova posada su se oslobodili i pobjegli na brod. Dok je brod polazio Odise je uzviknuo Polifemu: "Ako te netko pita tko te oslijepio reci da je to bio Odisej, kralj Itački!" To je bila najveća pogreška koju je mogao učiniti, no to je priča za drugu priliku.



Atlas je bio jedan od trojice Titana koji nisu bili zarobljeni nakon rata sa bogovima. Prometej i Epimetej bili su oslobođeni jer su im pomagali, ali Atlas nije bio zatočen što je vječno morao. Kada je Perzej letio pokraj njega s Meduzinom glavom u rukama, pretvorio se u kamen te, po grčkim mitovima, još uvijek tako stoji u Africi.

preuzeto sa fantazy hr

Ubojice divova


Razni su ljudi iz legendi bili poznati po tome što su ubili jednog ili više divova. Slijedi kratak opis nekih najpoznatijih, te njihovih avantura.

Sir Lancelot Du Lac - najsnažniji, najbrži i najbolji vitez Okruglog stola. Prema nekima ljubavnik kraljice Guenevere. Prema jednoj od mnogih legendi o vitezovima Okruglog Stola, Lancelot je ubio dva diva. Dok je tražio pustolovine, ugledao je neki grad, te upitao jednog slobodnjaka koje mu je ime. Ovaj mu je rekao kako se grad zove Močvarni grad, zbog baruština koje ga okružuju. Pored njega se nalazio Dvorac od Baruština. Također mu je rekao kako je taj grad nekoć bio prekrasno mjesto, ali dva su se diva spustila s Velških planina te su zasužnjili gospodara dvora i zarobili građane. Mnogi su vitezovi pokušali pobijediti ta dva golema diva, ali su svi poginuli. Lancelot je ujahao u grad kroz razrušena vrata. Na ulazu ga je zaustavio trol viši od sedam stopa, te mu zaprijetio da ne smije ući. Lancelot ga je ubio i prošao. Ujahao je u najveću dvoranu dvorca, gdje su ga divovi dočekali s golemim toljagama u rukama. Prvo je kopljem ubio jednoga, a drugoga je dokrajčio nakon što je tijekom borbe pao na pod. Oslobodio je gospodara grada i građane, te tako vratio mir u Močvarni grad.

Jack, ubojica divova - sin srednjovjekovnog farmera, ubio je mnoge divove svojom dovitljivošću i pameću. U davnom srednjem vijeku, div Cormoran izgradio je golemu nastambu na brdu Sv. Mihaela u Cornwallu. Terorizirao je ljude ubijajući, kradući i uništavajući. Jack je odlučio tome stati na kraj. Pripremio je golemu rupu, te ju prikrio lišćem, travama i raznim drugim biljem. Zatrubio je u svoj rog i razljutio diva, koji je izletio iz svoje nastambe i ugledao ga kako puše u rog. Potrčao je za njim i upao u rupu, Jack je hitro zgrabio svoje koplje i ubio ga. Tako je postao poznat, te se otisnuo u mnoge druge pustolovine.


Thor - još jedan poznati ubojica divova bio je Thor, nordijski bog munja i gromova. Svojim čekićem Mjollnirom usmrtio je mnoge ledene i planinske divove. Prema Eddi, nakon što su se bogovi smjestili u Valhallu, došao je čovjek koji je rekao kako će napraviti zidine za zaštitu Asgarda. Kao plaću tražio je božicu Freyu, te Sunce i Mjesec. Bogovi su rekli kako će pristati samo ako izgradi zidine za vrijeme jedne zime bez ičije pomoći. Čovjek je pristao pod uvjetom da smije koristiti svog konja Svadilfoerija. Taj je zahtjev prihvatio Loki, najpodliji od bogova. Dogovor je bio zapečaćen te je graditelj započeo svoj rad. Njegov konj je bio magičan i iznimno snažan, te su tako zidine Asgarda vrlo brzo rasle. Bogovi su okrivili Lokija jer je prihvatio da graditelj sa sobom ima svog konja, te su mu naredili da se pretvori u kobilu i popravi stvar. Loki je odmamio pastuha, te proveo mnogo noći s njim. Došlo je proljeće, a graditelj nije dovršio zidine. Naljutio se na bogove te im pokazao svoje pravo lice - bio je to prikriveni planinski div i naglo je napao bogove. Thor, koji je bio poznat po mržnji prema divovima, usmrtio ga je bacivši svoj magični čekić na njega. Bogovi su dovršili napola sagrađene zidine, a Loki koji se u obliku kobile pario s pastuhom rodio je konja s osam nogu. Nazvali su ga Sleipnir i postao je pastuh na kojem je jahao Odin osobno.



preuzeto sa Fantazy hr

Jednorog - spoj ljepote, snage, čarolije i nevinosti

"Snažan i ponosan, prekrasne bijele dlake i duge grive koja je dopuštala vjetru da je prebire, s čarobnim spiralnim rogom između krupnih crnih, nevinih očiju stajao je jednorog i promatrao svijet..."


Jednorozi su jedna od najljepših i najmističnijh bića u mitologijama cijeloga svijeta. Legende o njima pričaju se već više od 3000 godina od Istočnih do Zapadnih civilizacija.



Jednorog kroz mitove i legende


U Starom zavjetu počinje priča o jednorogu kojeg nazvaše re'em. Ptolomej II, egipatski vladar, naredi da se starozavjetno ime promjeni u grčko minokeros, a Sveti Jeronim ga prevede i na latinski kao unicornis. I tako iz Starog zavjeta jednorog krenuše na put kroz najstariji ep Mahabharati, preko najstarijeg evropskog zapisa grčkog liječnika Ktesiasa, koji ga 398.g.pr.n.e. smješta u Indiju. Čuvši priče trgovaca i putnika, Ktesias ga opiše kao ogromnog, bijelog konja, crvene glave, plavih očiju i roga dugačkog pedesetak centimetara. Niti veliki grčki filozof Aristotel (384-322. pr.n.e) ne ostade imun na njega te ga je opisivao kao životinju nerascjepljenih kopita. Godine 1483. na putu kroz Svetu zemlju vidješe ga i trojica njemačkih hodočasnika, a veliki svjetski putnik i hodočasnik Ludovico Barthema pričao je da je u etiopskom gradu Zeila vidio čitavo krdo jednoroga, te da su dva jednoroga kao poklon etiopskog kralja sultanu Mecce završila i u tom svetom muslimanskom gradu

[You must be registered and logged in to see this image.]

Simbolizam jednoroga

U bilo kojoj legendi u kojoj susretnemo jednoroga njegova simbolika je izuzetno jaka. U Kini je tako više sličniji zmaju nego konju te je čvrsto vezan uz azijsko prijestolje. Njegova prisutnost je znak proročanstva. Zato mu je Istok posvetio i praznik sredinom jeseni jer se smatra da je jednorog simbol kiše i plodnosti. U starim muslimanskim manuskriptima jednorog je povezan s Lotosom, simbolom čistoće. S početkom kršćanstava na Zapadu, rog jednoroga je simbolizirao Božiji mač, božansku penetraciju u osobu. Shodno tome i križari su u njemu vidjeli simbol hrabrosti, svetost, nevinosti i odanosti. Zbog istog razloga srednjovjekovni vitezovi i plemići često su imali jednoroga za simbol na svojim grbovima, dok je za alkemičare jednorog bio simbol hermafroditizma. U nordijskoj mitologiji sam Odin jahao je na jednorogu, a to je predstavljalo njegovu božansku veličinu i integritet.


Jednorog – mitsko biće


U većini legendi jednorog je prelijepi, snježnobijeli konj sa spiralnim rogom na čelu. Snažnog tijela, vitak i hitar ipak je plah i nepovjerljiv te mu je nemoguće prići. Ipak njegova boja se mijenja ovisno o legendi i iako plah često je na slikama prikazan u društvu s djevicama – simbolima nevinosti.

Legende kažu da jednorozi žive u dubokim zelenim šumama u blizini nekoga jezera u kojem se ogledaju. Žive usamljeničkim životom, a hrane se nježnim lišćem. Imaju izuzetno snažna kopita koja im omogućuju prelaziti daleke putove i zapreke koje se čine nemogućima za savladati. Ždrjebad je u početku zlatne boje, a prije zrelosti prolaze i srebrnu fazu. Jednorozi čuvaju ulaz u vilinsko kraljevstvo i druže se samo s dobrim bićima poput vila i vilenjaka. Samo ljude dobra srca jednorozi će pustiti kroz dveri, a njihova pronicljivost u pogledu nečijih mana je tako jaka da on jednim udarcem svojeg kopita može usmrtiti osobu za koju osjeti da je nekome učinila zlo.




Biće tako ponosno kao što je jednorog nitko ne može držati u svojem zatočeništvu, a kreću se tako tiho i spretno da uvijek iznenade svoje progonitelje. Prema legendama, iako besmrtni, imaju svoje neprijatelje i mogu biti ubijeni. Zmajevi, harpije i himere su bića koja žele njihovu smrt.

Rog, krv i dlaka jednoroga imaju snažne čarobne sposobnosti. U srednjem vijeku nastala je legenda o čarobnom svojstvu njegova roga. Jedne večeri sve životinje skupile su se oko jezera čija je voda bila otrovana i one je nisu mogle piti. Tada se pojavio jednorog i samo zaronio svoj rog u vodu te je ona isti čast postala čista. Zbog te legende smatralo se da prah samljevenog roga može služiti kao protuotrov i lijek za mnoge zarazne bolesti, a kada bi se cijeli rog približio nekoj zatrovanoj hrani iz njega bi kapala krv. Smatralo se da i sama slika jednoroga donosi sreću, pa su bogataši toga doba naručivali velike prelijepo oslikane tepihe sa slikama jednoroga.

[You must be registered and logged in to see this image.]

(odlomak iz knjige "Od čovjeka do galeba")

Sirenina priča

Davno, na samom početku vremena, nebo, zemlja i more bili su u harmoniji. Sva su stvorenja živjela skladom Stvoritelja. Legende koje su ostale iz tog doba, govore kako je janje ležalo uz lava, ni jedno biće nije znalo za patnju i bol. Raj, bio je to raj.

Jednog dana, nenadano, biće nebesko, anđeo, pobuni se protiv te predivnosti, povede za sobom druge anđele, povede i čovjeka. Ravnoteža se poremetila, djelo svijetla počelo je tonuti u tamu. Svijet je postao mjesto, gdje je svatko svakom neprijatelj, životinje su se okrenule jedna protiv druge, patnja i bol tekli su u potocima.

Opačina pobunjenih duša bila je velika. Općili su ne mareći za vrstu i rod. Zemljom su se proširile nove spodobe. Jedna od njih sam i ja. Moj rod je nastao tih dana, niti sam riba niti žena. Ne pripadam ni kopnu ni moru a od kopna sam i mora satkana. Stvoritelj je vidjevši što se događa odlučio svijet potopiti. Samo šteta je već bila napravljena, neprijateljstva i promjene nisu nestale. Potop je bio strašan, mnogi su u njemu nestali. Moj rod je preživio samo zahvaljujući vještini plivanja.

Od tada je mnogo vremena prošlo. Mi, morske sirene proklete smo ostale, na granici dvaju svjetova. Od ljudi smo se skrivali jer su nas proganjali, od riba smo bježali, jer nas nikad kao svoje nisu prihvatili. Ponekad u meni bukne želja da postanem žena ljudskog roda, a opet na dane, željela bih biti predivna riba. Tužan je to osjećaj kad znaš da ni jednom svijetu ne pripadaš. Znaš galebe, mi sirene ne možemo imati djecu. Kako smo stvorene u ono doba, takve smo, osuđene da vječno ostanemo proklete, ni spokoj smrti nije nam dat.

Eh..., uzdahne i nastavi. Ali ima jedna nada, ima nešto što će promijeniti ovaj svijet. Jednom smo se mi sirene, uputile na put s jednog kraja Sredozemlja na drugi, više nismo imali gdje se skriti od ljudi. Sjećam se ko i danas, sunce je rumenilo zalazom, ni oblačka na nebu nije bilo. Tek što je noć počela padati, vjetar se silni podigao, more valovima uznemirilo, nebo zatvorilo.

Prepadnute tom naglom promjenom, stisnule smo se jedna uz drugu i u nevjerici promatrali što se oko nas događa. U svoj toj tami, meni se učini da nedaleko od nas vidim svijetlo. Pomislih da je to svijetlo s kopna, iako sam znala da kopno ne bi smjelo biti već tako blizu.
Pokažem ostalim sirenama u smjeru svjetla i bez puno razmišljanja zaplivasmo ka njemu. Što smo bliže bili tom svjetlu to je u meni sve više rastao osjeća straha da to nije ono što sam ja mislila. I stvarno. Kad smo došle sasvim blizu, nismo mogle vjerovati svojim očima. Izgledale smo valjda isto kao i ti galebe, kad si me danas ugledao.

Svijetlost koju smo vidjele nije bilo svjetlo s kopna, već svjetlosna kugla koja je stajala na površini mora, a u središtu te pojave, čovjek. Čovjek koji je hodao po moru. Najčudnije od svega je bilo to, što je more pod njim i u njegovoj neposrednoj blizini bilo mirno kao ulje. U istom mahu kad smo se instinktivno dale u bijeg, začule smo smirujući glas: "Sirene, sirene, ne bojte se, priđite, dođite da vam podarim mir."

Kao opijene njegovim glasom, mimo htjenja, zaputimo se u pravcu svijetlosti. Kad smo došle sasvim blizu, toliko blizu da je svijetlost i nas obasjala, ugledala sam mu lice. Lice satkano mirnoćom, lice u istom trenutku radosno i tužno, lice puno topline. Onog trena kad sam ga pogledala u oči osjetila sam kao da nemam tijela, kao da nisam ni riba ni žena, već jednostavno dio beskrajne svijetlosti.

Njegov se glas prospe među nas: "Ne bojte se. Nisam došao da vam naudim. Došao sam vam donijeti radosnu vijest. Ja sam sin Onoga koji je početak i kraj svega što postoji. Na ovaj svijet me poslao da svim bićima objavim Njegov naum. Ovo su Njegove riječi: « Među ljudima pronađi one koji su se voljni mijenjati, koji su voljni pomoći drugima da se mijenjaju. Isto tako i svim drugim bićima prenesi moju odluku da neću još dugo puštati uništavanje svoga djela. Tebe sine moj šaljem, da budeš živa riječ, da im pokažeš put u novi raj, u koji će stići samo novi ljudi, nove životinje, obnovljene duše.»

Vas sam moje sirene odabrao da budete glasnik Njegove poruke među morskim bićima, ribama, pticama što od mora i u moru žive. Na dan kad će On, svijet promijeniti, srest ćemo se opet, i tad će vas osloboditi vašeg prokletstva. One koje požele biti ribe, one koje požele biti žene, uslišene će biti. A sad idem među ljude i na svoju posljednju misiju zbog koje sam došao u vaš svijet."

U to se pojavi brodica puna ljudi koji su panično pokušavali sačuvati ravnotežu na podivljalim valovima. "Učitelju, učitelju, pomagaj, spasi nas", vikali su kad ugledaše čovjeka što po moru je hodao. On im se pridruži i tog trena oluja je prestala.

Mi smo ostale u tišini, svaka u svoji mislima i do jedna prihvatismo biti Njegovi glasnici. Eto galebe moj, to je priča koju sam ti došla ispričati, ne zbog obaveze već zbog iskrene radosti širenja vijesti da će zemlja jednom, opet biti raj.

Ja sam sklopio oči i u suzama priznao. "Tog je čovjeka, moj bivši ljudski rod ubio, tog sam čovjeka i ja izdao. Danas kad sam galeb, kad sam toliku promjenu od čovjeka do ptice napravio, znam koliko nas On ljubi."

"Da galebe", reče sirena."I zapamti riječi Onoga što po vodi hoda. Ptice nebeske niti siju niti žanju, a otac moj ih hrani. Ostaj mi dobro galebe moj, ptico nebeska. Vidimo se ponovno u raju." Osmjehne se, klizne tiho u more i nestane u dubini.

Dugo sam te večeri ostao budan stojeći na žalu. Nisam imao snage niti do postelje odletjeti. Zaspao sam tik uz more i kad me je prva jutarnja zraka sunca probudila nisam znao je li sirena bila stvarno tu ili tek san.

Narcis i Eho

Nimfa Eho zaljubila se u mladića Narcisa koji je bio toliko prekrasan da bi se svaki mladić ili djevojka istog trena zaljubili u nj. No, Narcis je bio bezosjećajan te nije nikoga volio. Jednog ga je dana srela i Eho, te se zaljubila. Budući da nije mogla razgovarati s njim, slijedila ga je samo da ga vidi, ali dovoljno daleko da ne bude viđena.
Narcis se izgubio i povikao: "Ima li koga ovdje?" Eho, nimfa jeke, uzvratila je: "Ovdje, ovdje, ovdje." Narcis je zatražio osobu da se pokaže te je Eho to i učinila. Nije mogla govoriti pa mu je rukama pokazala koliko ga voli. Narcisu se nije sviđalo što ga toliko ljudi voli te ju je odbio. Eho, slomljena srca, molila se Afroditi da je usmrti. Njezina je molitva uslišena, ali se Afroditi svidio njezin glas pa ga je pustila da zauvijek živi kao jeka.

Narcis nikad nije mislio na Eho, ili bilo koju drugu vilu. On je volio samo sebe. Ali, jednoga dana bio je toliko neljubazan prema jednoj vili da se ona obratila boginji osvete i zamolila je: «Učini da Narcis jednom osjeti što to znači kad mu netko, koga on voli, ne odgovara na ljubav!» Boginja usliša njenu molbu na slijedeći način: Narcis ode u visoka brda i naiđe na jedno jezerce sa bistrom vodom kao suza, okruženo visokim stijenama tako, da nikakav vjetrić nije mogao zatalasati vodu. Narcis klekne da se napije vode i po prvi put ugleda svoj lik jasno, kao u zrcalu. Očaran tim lijepim licem, nagne se još jače. «To je zacijelo neka vodena vila», pomisli on. Poželio je vilu poljubiti, ali lik nestane u valovima. Narcis osjeti kako mu ljubomora razdire srce i kad se lik ponovo pojavi, Narcis ispruži ruke. I slika u vodi učini isto. Ali kad su mu ruke dotakle vodu, lijepo stvorenje ponovo nestane. Tada Narcis reče: «Ako te ne smijem dotaći, dopusti bar da gledam tvoje lijepe oči». Slika ga je netremice gledala, a Narcis se tako jako zaljubi u lijepu sliku u vodi da više nije htio otuda otići. Postao je sve bljeđi i mršaviji, dok nije sasvim nestao.
Kad su ga vile otišle tražiti, našle su samo jedan lijepi cvijet, nagnut nad vodom. Taj cvijet nazvale su narcis.

Psiha

(Grč. Psykhe, lat. Psyche - ljubavnica, a zatim i žena boga ljubavi Erosa)



Mit o Psihi i Erosu grčkog je porekla, ali poznat je naviše po verziji iz dela "Metamorfoze ili Zlatni magarac" Apuleja iz Madaura (2. vek p.n.e.). On čini u njemu zaseban deo u obliku bajke koju devojci koju su zarobili razbojnici priča jedna starica kako bi je razveselila. Legenda je bil podjednako raširena i poznata u starom veku kao i danas, i za nju još važi ono što je o njoj napisao Apulej u svojoj knjizi: "Čitaoče, pazi: zabavićes se!"

Bili jednom kralj i kraljica i imali tri prelepe kćeri. Dve starije su sasvim dobro udali, ali po najmlađu, Psihu, mladoženja nikako da dođe: ni kraljević, ni bilo koji drugi mladić. Bila je, naime, tako lepa da joj se svako divio kao kakvoj statui ili boginji. Ubrzo je počelo da se priča da Psiha u stvari i nije obična princeza već nova Afrodita, i mnogi su počeli da joj ukazuju božanske počasti. Priče o njenoj lepoti su se širile, a daljine su je uveličavale. Na kraju su u zemlju njenog oca počeli da hodočaste poštovaoci iz cele Grčke. Opusteli su hramovi u Pafosu, u Knidu i na Kiteri, i ljudi su umesto Afrodite, počeli da poštuju Psihu.

Istini za volju, Psiha tim obožavanjem nije bila oduševljena. Još je manje time bila oduševljena Afrodita. U srdžbi zbog nedopustive lepote obične smrtnice odlučila je da se osveti. Naredila je svom sinu Erosu da rani Psihino srce strelom ljubavi tako da se zaljubi u najružnijeg muškarca na svetu.

U međuvremenu Psihin otac se obratio delfskom proročištu da pita za savet kako da za svoju kćer nađe mladoženju. Dobio je strašan odgovor: da je u venčanoj haljini odvede na visoku stenu iznad ponora gde će mladoženja doći po nju; biće to odvratni zmaj sa telom prekrivenim ljuskama. Protiv proročanstva koje je objavilo volju bogova nije bilo pomoći i kralj se teška srca pokorio. Kad je ostavio kćer na visokoj steni i otišao, dogodilo se čudo: dašak Zefira, boga zapadnog vetra, lako je podigao Psihu i odneo je u dolinu ispod stene. Učinio je to na molbu boga Erosa koji je doleteo do stene da izvrši zapovest svoje majke, ali se u Psihu zaljubio na prvi pogled.

Psiha, razume se, nije znala za Erosovo uplitanje i svom spasenju se čudila. Još je više začudilo kad je na kraju doline ugledala raskošnu palatu. Ušla je i još se više iznenadila: nevidljive sluškinje pripremile su joj kupku, osveženje i postelju. Bilo je dovoljno samo nešto da poželi i želja bi joj se odmah ispunila. Kad je Psiha nakon toga zaspala, tiho joj se primakao mladoženja: to nije bio strašni zmaj, već divni bog ljubavi Eros.

Eros je u svakom slučaju dobro znao zašto je od Psihe zatražio obećanje da nikada neće pokušati da sazna kako on u stvari izgleda. Psiha, međutim, za Erosove razloge nije znala, baš kao što ih ne znamo ni mi. Pod utiskom doživljene slasti prve ljubavi ona mu je to čvrsto obećala. I tako je Psiha počela da živi u prelepoj palati, provodeći dane u samoći, čekajući noć koja joj je donosila ljubav nepoznatog ljubavnika. Jedino što je rastuživalo bile su misli na roditelje i sestre koje je sigurno mučila briga o njenoj sudbini.

Kad je glas o Psihinom nestanku došao do njenih sestara, vratile su se roditeljima da ih uteše. Otšle su i do stene pored koje je ljudsko oko poslednji put videlo Psihu. Tamo su gorko plakale i Psiha je zamolila svog dragog da joj dopusti sastanak sa sestrama jer će one, kad im kaže kako živi, prestati da tuguju. Eros je opomenuo Psihu da je taj sastanak spojen s velikim opasnostima i nagovarao je da se okane toga. Sva Erosova uveravanja ostala su bez uspeha. Kad žena nešo utuvi u glavu, tu je i bog bespomoćan. Eros je zato naložio Zefiru da Psihine sestre prenese u dolinu, a on je nestao pre nego obično.

Sestre su se iskreno obradovale sastanku, ali kad su ugledale prelepu palatu u kojoj je živela njihova najmlađa sestra, u njima se probudila zavist. Počele su da ispituju Psihu o njenom mužu i požele da ga upoznaju. Psiha je okolišala i odgovorila da joj je muž lep mladić koji većinu vremena provodi u lovu, darivala ih zlatom i nakitom i pozvala Zefira da joj sestre odnese nazad na stenu iznad doline.

Na povratku izbila je potiskivana zavist Psihinih sestara. Zato su odlučile da ćute o njenoj sreći i počele da kuju planove kako da se domognu njenog bogatstva. Razume se, Psiha o svemu ništa nije znala, a kad je saznala da očekuje dete, zamolila je svog dragog da joj opet dozvoli susret sa sestrama. Erosovo odgovaranje na ovaj put nije ništa koristilo i tako je Zefir opet doneo njene sestre u dolinu. One su glumile radost zbog očekivanja deteta i zapitkivale Psihu o njenom mužu. Psiha je već zaboravila šta im je prvi put rekla i opisala ga kao solidnog gospodina srednjih godina koji se bavi trgovinom, a koji je upravo na putu u dalekoj tuđini. Sestre su iz toga zaključile da Psiha i ne zna ko joj je muž, a kad im je prilikom njihove sledeće posete to i priznala, počele su da je uveravaju da joj je muž onaj odvratni ljuskavi zmaj o kome je govorilo proročanstvo. Nagovorile su je da se u to sama uveri: da pod posudu sakrije svetiljku i kad joj muž zaspi da mu osvetli lice pa će tako saznati ko je on. U znak svoje velike ljubavi poverile su joj i način na koji će se spasiti: dale su joj oštar nož da ga ubije.

Psiha je pod uticajem svojih sestara i zbog mučne neizvesnosti odlučila da prekrši dato obećanje. Kad joj je dragi noću zaspao, otkrila je pripremljenu svetiljku, uzela nož i prišla postelji. Mutno svetlo otkrilo je da joj je muž sam bog ljubavi Eros. Obradovana htela je da ga poljubi, ali kad se nad njega nadvila, kap vrelog ulja iz svetiljke pala mu je na rame. Bog ljubavi prenuo se iz sna i obuzet srdžbom što je Psiha prekršila dato obećanje, hteo je odmah da odleti. Ali Psiha je, ne gubeći prisustvo duha, obgrlila njegove noge i u sledećem trenutku oboje su leteli visoko u oblacima.

Let nije dugo trajao. Psiha je brzo izgubila snagu, a Eros nije hteo da dozvoli da ona pogine. Vratio je na zemlju i s gorčinom joj prebacio njenu izdaju. Kad je zatim napustio, očajna Psiha nije znala šta da radi i u očajanju se bacila u obližnju reku. Ali vodena struja je, iz ljubavi prema Erosu, opet iznela na obalu. Izmučena čežnjom za dragim i željom da umre, što joj je bilo uskraćeno, Psiha se uputila da sestrama naplati njihovu izdaju kojom su je bacile u nesreću.

Najpre je posetila najstariju i rekla joj da je morala da pobegne od muža jer se, kada ju je prilikom poslednje njene posete potajno video, zaljubio u nju i sada čezne samo za njom. Sestra je na to pohitala do stene i u nestrpljenju da je Eros prihvati skočila u dubinu. Zefir nije imao naređenja da je ponese i ravnodušno je dozvolio da ona izgubi život na stenovitoj padini. Na isti način je poginula i druga Psihina sestra.

U međuvremenu je Afrodita saznala za pustolovinu svog sina. Strašno se razljutila i poslala svoje pratilje da joj odmah dovedu njegovu ljubavnicu. Kad im nije pošlo za rukom da pronađu Psihu, Afrodita je zamolila Hermesa, glasnika bogova, da svuda oglasi da će onaj ko pronađe Psihu dobiti bogatu nagradu. A nagrada zaista nije bila mala: "sedam sočnih poljubaca od same boginje ljubavi". Ljudi su grozničavo počeli da traže Psihu, ali nesrećnoj ženi više nije bilo stalno ni do čega i sama je došla Afroditi.

Nikada se jasnije nije potvrdilo koliko je ljubav zapravo bliska mržnji: ugledavši pred sobom ženu lepšu od sebe, boginja ljubavi pretvorila se u boginju zlobe. Kad je doznala da Psiha očekuje dete i da će tako postati baka, počela je da besni, što se za nju, u hiljadu godina dugoj istoriji grčkih mitova, nije čulo. Naredila je svojim pratiljama da bičuju Psihu, a zatim je i sama počela da je tuče: rastrgla joj je haljinu, čupala kosu i tukla tako dugo dok je nije izdala snaga. Ali to nije bilo sve.

Psiha je dobila tri zadatka. Ako ih reši, spasiće sebi život. Boginja je pred nju rasula gomilu pšenice, ječma, prosa, maka, pasulja i sočiva, pomešala zrnevlje i naredila Psihi da do večeri razdvoji zrnevlje u posebne gomile, inače će umreti. Nesrećnoj Psihi pritekli su u pomoć mravi jer im se sažalila ljubavnica boga ljubavi. Zatim joj je Afrodita naredila da donese čuperak vune od zlatnog runa divljih ovaca koje su pasle na drugoj obali brze i opasne reke. Taj zadatak Psiha je izvršila uz pomoć trske koja joj je savetovala da sačeka dok ovce u podnevnoj vrućini zaspu pa da tada sakupi čuperke vune koji su se uhvatili za grmlje na njihovom putu na pašu. Kao treći zadatak Afrodita je naredila Psihi da donese vodu s izvora nad strmom, klizavom stenom koji su čuvali uvek budni zmajevi. Psiha je i taj zadatak ispunila uz pomoć Zevsovog orla koji se tako odužio za uslugu koju mu je nekada učinio Eros. Afrodita je najzad morala da prizna da je Psiha izvršila postavljene zadatke, ali kako je znala da je ona to sve postigla uz tuđu pomoć, zadala joj je još jedan zadatak - teži od prethodnih.

Prema toj Afroditinoj zpovesti, Psiha je morala da siđe u carstvo sena i od boginje Persefone, žene vladara podzemnog sveta Hada, da izmoli kutiju sa čarobnom bojom. Psiha je shvatila da je taj zadatak jednostavno neostvarljiv i zato se popela na visoku kulu da bi jednostavno skočila u ponor i rešila se svih patnji. Ali to nije bila obična kula, jer je progovorila ljudskim glasom i savetovala Psihu kako da siđe u podzemni svet i kako da se tamo ponaša i šta da uradi da se srećno vrati. Na jedno je posebno upozorila: da Persefoninu kutiju nipošto ne otvara. Kad se srećno vratila na gornji svet, Psiha nije odolela radoznalosti i otvorila je kutiju. Ali u njoj nije bila boja, već ledeni san smrti.

Dugo je Psiha ležala obuzeta snom smrti, na povratku iz podzemnog sveta. ali Afrodita se uzalud nadala da će tako zauvek ostati. Kad je Eros ozdravio od bola koji mu je nanela njegova draga, pošao je da je traži. Čim je ugledao Psihu, skinuo je s nje san, vratio ga u kutiju, nežnim ubodom strele probudio svoju dragu i naredio joj da bez pogovora pođe do njegove majke. Za ostalo će se pobrinuti sam.

Eros je održao svoju reč. Potražio je samog Zevsa i obećao da će mu, ako dozvoli da uzme Psihu za zakonitu ženu, pribaviti najlepšu ljubavnicu na svetu. Da li je ispunio obećanje, nije poznato. Ali Zevs je Psihu od smrtne žene uzdigao u boginju i svečano je predao Erosu da mu zauvek bude žena. Na kraju se s tim pomirila i Afrodita, i kad je nakon venčanja Erosa i Psihe postala baka devojčice, dete je dobilo ime Hedona - Slast.

SNIJEŽNA ŽENA

U jednom selu u provinciji Musaši živjela su dvojica drvosječa, Mosaku i Minokići. U vrijeme o kojem govorim Mosaku je bio vođa a Minokići njegov šegrt.. Svakog dana su zajedno odlazili u šumu na dvadesetak kilometara od sela. Na putu je trebalo preći široku rijeku na kojoj je bila skela. Nekoliko puta podizan je most na tom mjestu, ali bi ga bujica uvijek odnosila. Kada bi rijeka nadošla, običan most nije mogao odli bujici.

Jedne hladne večeri Mosaku i Minokići su se vraćali kući kad ih uhvati jaka oluja. Stigoše do skele, ali vidješe da je skeledžija otišao, ostavivši skelu sa druge strane rijeke.. Nije bio dan za plivanje pa se drvosječe skloniše u skledžijinu kolibu, srećni što su uopšte našli neko sklonište. U kolibi nije bilo ognjišta na kojem bi se mogla zapaliti vatra. Bila je vrlo mala i čovjek je u njoj jedva mogao da se ispruži. Imala je samo jedna vrata i bila je bez prozora.

Mosaku i Minokići pričvrstiše vrata i legoše da se odmore pakrivši se ogrtačima od slame. U početku im ne bješe mnogo hladno i činilo im se da će oluja brzo prestati.

Mosaku zaspa odmah, a Minokići bijaše budan još dugo, slušajući strašan vjetar i talase sniježne vijavice koji su se razbijali o vrata. Rijeka je urlala, a koliba se povijala i škripala kao brodić na uzburkanom moru. Oluja je bila strašna i svakog časa postajalo je sve hladnije, pa je Minokići drhtao ispod svog kišnog ogrtača. Ipak, najzad, i pored hladnoće, zaspa i on.

Probudila ga je kiša snijega koji mu prekri u lice. Vrata kolibe bijahu izvaljena i prema odsjaju snijega on vidje ženu kako stoji u kolibi, ženu svu u bijelom. Stajala je nad Mosakuom i duvala u njega, a dah joj bješe svijetao bijeli dim. Skoro u istom trenutku ona se okrenu Minokićiju i stade iznad njega. On pokuša da krikne, ali osjeti da ne može da pusti ni glasa. Bijela žena se saginjala nad njim sve više i više, sve dok joj lice skoro ne dotače njegovo i on vidje, iako su ga njene oči veoma plašile, da je bila veoma lijepa.

Gledala ga je izvjesno vrijeme, pa se onda nasmiješi i prošaputa: «Namjeravala sam da i sa tobom učinim isto što i sa ovim čovjekom, ali ne mogu da se ne sažalim nad tobom. Ti si lijep momak; Minokići, i neću ti sada učiniti ništa nažao. Ali ako ikome ikada kažeš, čak i majci, o onome što si vidio večeras, ja ću to saznati i onda ću te ubiti...Zapamti šta sam ti rekla!»


Rekavši to, ona se okrete i izađe iz kolibe. Minokići osjeti da može da se miče pa skoči i pogleda napolje, ali žene nije bilo, a snijeg je i dalje bijesno navaljivao kroz vrata u kolibu. On zatvori vrata i učvrsti ih poduprijevši ih sa nekoliko cjepanica. Pomislio je da to mora da ih je vjetar silom otvorio i da je sve sanjao. Mora da mu je odsjaj snijega u vratima izgledao kao figura žene, ali nije u to bio sasvim siguran. Pozva Mosakua i uplaši se kad ne začu odgovor. On pruži ruku u mraku i dodirnu Mosakuovo lice koje bješe sleđeno. Mosaku je bio ukočen i mrtav.

U zoru oluja prestade i kad se skeledžija nešto poslije izlaska sunca vrati u kolibu, nađe Minokićija kako leži bez svijesti pored smrznutog Mosakuovog tijela. Brzo ga ponesoše kući i uz brižljivu njegu on uskoro dođe sebi, ali ostade dugo bolestan zbog promrzlina koje je zadobio te strašne noći.

On bješe veoma uplašen smrću svog prijatelja, ali ne reče ništa o pojavi žene u bijelom. Čim se oporavio, vrati se svom zanimanju, odlazeći svakog jutra sam u šumu i vraćajući se u sumrak sa tovarom drva koji je uz pomoć majke prodavao.

Jedne večeri, u zimu sledeće godine, dok se vraćao kući on stiže djevojku koja hodaše istim putem. Bila je visoka, vitka djevojka veoma lijepog izgleda, a na Minokićijev pozdrav ona odgovori glasom milim za uho kao dječija pjesma. On pođe uporedo sa njom i počeše da razgovaraju. Djevojka reče da joj je ime Ojuki, da je izgubila roditelje i da ide u grad dgdje ima neke siromašne rođake koji će joj možda pomoći da se zaposli kao služavka. Minokići osjeti kako ga je ova čudna djevojka očarala i da mu, što je duže gleda, izgleda sve ljepša. On je upita je li već zaručena, a ona mu, smijući se, odgovori da je slobodna. Onda ona upita njega da li je oženjen ili vjeren, a on joj reče da, iako ima samo staru majku koju treba da izdržava, pitanje «uvažene snahe» još nije bilo razmatrano.

Posle tih povjeravanja hodali su dugo ćuteći, ali kao što poslovica kaže «kad je želja tu i oči mogu da govore kao usta». Uskoro stigoše do sela i, pošto su se mnogo svidjeli jedno drugom, Minokići zamoli Ojuki da se malo odmori u njegovoj kući. Posle stidljivog oklijevanja ona ode sa njim, a njegova majka lijepo je dočeka i pripremi joj toplu večeru.

Ojuki se tako lijepo ponašala da se odmah svidje Minokićijevoj majci koja je ubijedi da odloži put. Kao prirodni nastavak svega, Ojuki ne ode u grad, Ostala je u kući kao «poštovana snaha».

Ojuki se pokazala kao dobra snaha. Kada je Minokićijeva majka bila na samrti – nekih pet godina kasnije – njene poslednje riječi bijahu izrazi osjećanja i hvale za ženu svog sina. Ojuki je Minokićiju rodila desetoro djece, dječaka i djevojčica, sve lijepu djecu sa veoma finom bijelom kožom.

Seljani su Ojuki smatrali divnom osobom, različitom od njih samih. Većina seoskih žena rano ostari, ali Ojuki, čak i pošto je rodila desetoro djece, izgledala je isto onako mlada i svježa kao prvog dana kad je došla u selo.

Jedne noći, kada su djeca otišla da spavaju, Ojuki je šila uz svjetlost papirnog fenjera, a Minokići, gledajući je, reče:

«Kad te gledam ovako kako ovdje šiješ, sa tim svjetlom na licu, počinjiem da mislim na čudnu stvar koja mi se dogodila kad sam bio mladić. Tada sam vidio ženu isto tako lijepu kao ti sada – stvarno, bila je baš kao ti.»

Ne dižući oči sa svoga rada, Ojuki mu reče:»Ispričaj mi o njoj...Gdje si je vidio?» I Minokići joj ispriča o onoj groznoj noći u skeledžijinoj kolibi, o bijeloj ženi koja je stajala nad njim i šaputala mu na uho. I on reče: U snu ili na javi, to bješe jedini put da sam vidio to biće, isto tako lijepo kao ti. Naravno, ona nije bila ljudsko biće i bojao sam je se, strašno bojao, a ona bješe tako bijela! Zaista, nikada nisam mogao da se uvjerim da li to bješe san ili stvarna sniježna žena.»

Ojuki baci ručni rad, ustade, pokloni se pred Minokićijem i kriknu mu u lice:

«To sam bila ja! Ja, ja! To je bila Ojuki! I rekla sam ti tada da ću te ubiti ako ikada kažeš i riječ o tome.! Ali zbog one djece što tamo spavaju neću te ubiti iako bih željela da to uradim ovog trenutka! I zato se dobro, dobro staraj o njima jer ako ikada budu imala razloga da se na tebe požale, postupiću prema tebi onako kako si zaslužio!»

Dok je vikala, glas joj postajao sve tanji, kao zavijanje vjetra, i o na se pretvori u svijetlu bijelu maglu koja se spiralno podigla do krovnih greda nestala kroz badžu na krovu...Nikada je više niko nije vidio.

Amazonke - zene ratnici


Amazonke (grčki: a-ne, bez; mazos-dojka), mitološki: "one koje nemaju dojki", legendarne hrabre stanovnice ženskih država u kojima se ne trpe muškarci (po Vujakliji).

Mit o amazonkama je mogao nastati kao refleksija dva faktora:

- pretpostavke ili činjenice da je čovečanstvo u svom razvoju prošlo kroz tri etape: heterizam, ginekokratiju i patrijahart; i

- realnog života žena u patrijahatu, odnosno njihove težnje ka čvrstom položaju u čistom postojanju.

Međutim, ova dva faktora se donekle poklapaju. Heterizam, kao pretpstavnjena ustanova zajedničkog braka u plemenu koje je uvek unižavala ženu nedostojnim odnosom muškaraca je neizostavna morao dovesti do pobune u njima. Oprobani osećaj srama, iskorišćavanja, samosažaljenja je bilo toliko da ginekokratija nije dovoljan odgovor i proizvod. Iz toga se moralo roditi nešto ratobornije, nešto kao amazonstvo. Počinjući ustankom, sa vojnim delovanjem ginekokratska epoha čuva vojni karakter, ali više odbrambeni, dok je amazonstvo zaista nešto što je moglo proizići iz pobune potcinjenih žena. Tek kasnijim nezadovoljstvom i osećanjem potčinjenosti od strane amazonstvom uniženih muškaraca bi mogla kao ublažavanje, vremenom naravno veće, nastati ginekokratija. Kod ove pretpostavke nastanak amazonsva, odnosno mita o njemu se poklapa - i jedan i drugi faktor u sebi sadrže želju za moći, vladavinom, osvetom, na bilo koji način, pa makar i stvaranjem mita o ženama - ratnicama - moćnicama - vladarima, možda kao način davanja muškarcima - tiranima na znanje da žene nisu bezvredne i da i one mogu da vladaju.

Kao razne varijante ove pretposavke javljaju se razne priče o nastajanju Amazonki:

- bežanjem žena od svojih tiranina - muževa stvarane su čvrste ženske zajednice;

- nezadovljstvo žena svojim muževima stvaralo je potrebu za drugim partnerima. Muževi bi to okrili i pokrenuti ljubomorom na neki način bi naudili novom zadovoljstvu žena. One bi, povređene, napustile stari život i stvorile same svoj svet;

- javlja se i varijanta u kojoj je izvesna muška osoba, razumevajući nezadovoljstvo žena, njima ponudila drugi svet, bolji i lepši, ali ih je opet izneverila, što nas opet vraća na razočarenje koje su žene redovno doživljavale od muškaraca.

Sasvim suprotne priče o nastanku Amazonki, moglo bi se reći, su one koje kao razlog toga navode neophodnost, nagon za preživljavanjem, odnosno ostanak bez muškaraca, npr.:

- muškarci su nastradali u ratu i žene su, primorane da se same snalaze, počele da preuzimaju i muške poslove (ipak se i ovde javlja neka vrsta osvete žena: kada im se pružila prilika, one su i ostale muškarce poubijale, videvši način da najzad ostvare svoja htenja i da žive bez svih poniženja).

- smrću valdara koga nasleđuje ćerka stvara se država u kojoj žene imaju ista prava i moralna ograničenja kao i muškarci. Kao glavni izvor obrazovanja legenda o Amazonkama neki pisci navode i stari običaj plemena da žene i muškarci žive odvojeno, bar u prvoj godini braka; kao i mere holandskih adminisrativnih kolonijala, razdvajanje polova u plemenima da bi pleme doveli do izumiranja.

Ipak je u većini priča zajedničko to da vladavina žena ne traje dugo, odnosno da se uvek desi nešto što preokreće njihov svet ili bar dovodi do ublažavanja surovosti tog sveta:

- smrću žene vladarke sve se vraća na prvobitno, tj. na ponovnu vlast muškarca;

- žene se polako zbližavaju sa muškarcima i prmajući ih za muževe, više nema pravog Amazonstva;

- muškarci druge zemlje porobljavaju žene, odnosno opet se ispoljava nepobitna nadmoć muškaraca;

- osveta potčinjenih muškaraca u vidu pobune u samoj zemlji, a najčešće sina vladarke ili neke važne ličnosti, gde se javlja i slabost žena.

Ovo nas dovodi na prelaz amazonstva u ginekokratiju, kada muškarci vračaju svoj položaj, svoje prave poslove, zadatke, ali gde se zadržava uticaj žene po pitanju nasleđa, radi sticanja srodstva i vladavine u zajednici, poštovanja itd.

Činjenica da se predanja o Amazonkama sreću širom sveta pokazuje da je ukupno čovečanstvo prolazilo kroz iste periode, odnosno da je položaj žena u vreme kada je mit stvaran bio svuda isti. Dakle, bilo da je nastao kao sećanje na stvarne periode čovečanstva ili kao refleksija stvarnog patrijahalnog sveta, mit o Amazonkama je pokrenut sličnim osećanjima i potrebama.

Lokalizovanje mita u vremenu i prostoru

Prvi izvori o Amazonkama datiraju iz V i IV veka pre nove ere od Lisija, Efora, Hipokrata i Ganona do 1929. godine u izveštajima Bronislava Malinovskog o ostrvima Malenezije.

Menjajući period menjaju se odlike mita: neki podaci su sve prihvatljiviji i stvarniji. Većina tih podataka zapravo nisu mitski i o mitu o Amazonkama, već su navođenje neobičnih i čudnih običaja kod plemena, onih koji bi mogli uticati na stvaranje mita, odnosno onih koji su ostali iz vremena amazonstva.

Kao postojbina Amazonki navodi se veliki broj najrazličitijih odrednica na svim kontinentima i u različitim uslovima ali se u većini izvora kao njihova domovina navodi reka Termodont u Maloj Aziji. Ratovanjem i osvajanjem Amazonke su širile svoju oblast i naselile Aziju u svim delovima - Kavkaz, Centralnu Aziju, delove Kine, Rusije i ostrva Malenezije; proširile su se na Evropu: Česku, istočnu obalu Baltičkog mora i oblast Portugalije; Afriku: severozapadnu Afriku tj. današnji jug Gvineje i severnu Afriku, Libiju; Južnu Ameriku: oblast reke Orinoko i delove Brazila. Ovo širenje države Amazonki, uslovljeno vremenom u velikim razmacima moglo bi se objasniti upoznavanjem novih oblasti od strane pisaca. U prvim pričama koje datiraju iz V i IV veka pre nove ere pisci spominju uglavnom reku Termodont i Kavkaz, koji su im bili poznati, dok priče iz kasnijih perioda otvaraju nove kontinente, ostrva, planine. Tako se, npr. amazonstvo na tlu Amerike spominje tek u Kolumbovim spisima u XV veku, tj. tek kada svet saznaje za postojanje i ovog kontinenta. Međutim, neke postojbine se spominju mnogo pre njihovog pojavljivanja u svesti šire mase, što bi se moglo objasniti nepoznavanjem tih delova i nedoumicom o njihovoj naseljenosti, što je dovodilo do najapsurdnijih pretpostavki o njihovim stanovnicima.

Dakle, kao postojbina se mogu navesti svi kontinenti i to:

- Azija: Mala Azija, oblast reke Termodont (uključujući Temisirsku ravnicu i reku Tazme); Kavkaz - centralna oblast (Albanija); centralna Azija; delovi Kine i Rusije a Bronislav Marinovski pominje i ostrva Malenezije;

- Evropa: grad u Českoj, istočna oblast Baltičkog mora i oblast Portugalije;

- Južna Amerika: čira oblast reke Orinoko, Amazon, i delovi današnjeg Brazila;

- Afrika: Libija (koja se takođe često navodi kao "prava postojbina" Amazonki) i južni deo Gvineje.

Društveno uređenje

Društveno uređenje varira u zavisnosti od prostora. Oko reke Termodont se najčešće spominje carstvo, sa centralizovanim uređenjem i caricom na čelu ili kraljevstvo sa kraljicom. Carstvo ili kraljevstvo ima jako organizovanu vojsku čije su ratnice verne vladarki, zatim postoje ministarstva, sudstva i na čelu su, naravno, žene. Vlast se stiče nasleđem, tj. sa majke na ćerku, ili selekcijom: biranjem najlepše, najjače, najvestije žene, jer carica nema potomke zbog nepriznavanja i odbijanja polnog opštenja sa muškarcima. Na Kavkazu se najčešće javlja pleme sa ženom - poglavicom na čelu, ili gradovi sa utvrđenjima i vojskom. Jedna verzija na Kavkazu spominje hanstvo sa ministrima, sudstvom, sveštenstvom, vojskom i hansom na čelu, ali ova priča nema dokaze ni vremensko lokalizovanje.

Plemena se još pominju u delovima sveta koji su, po piscima, nerazvijeni: npr. Americi, tek "otkrivenoj", nenaseljenoj civilizovanim svetom, pa su tako plemena oko reke Orinoko i u delovima Brazila neorganizovana a vladavina i običaji su surovi.

Gradovi se spominju najviše u delovima sveta koji nisu uopšte ni posećeni ni ispitani i potpuno su nepoznati, pa tako pisci spominju gradove u sred pustinje Magreba gde muškarci ne smeju da odu jer odmah umiru, a koji su organizovani podelom rada, gde nema malih i velikih, sporova oko imovine i gde vera zabranjuje zavist, težnju ka većem, boljem, raskoši. Predele koje nisu smeli da ispitaju pisci su idealizovali, zamišljajući u njima savršen svet, ali nedodirljiv i nepoznat jer se niko iz njega ne vraća i niko se više ne usuđuje da ode.

Klase među stanovnicima, bilo carstva, plemena ili grada, ne postoje. Izdvaja se samo vladarka, koju svi obožavaju, a ostali narod je jednak - svi ratuju i svi rade iste poslove.

Delatnosti naroda žena su uglavnom ratovanje, lov, zemljoradnja, kao i bavljenje raznim zanatima: izrađivanjem oružja, koža, čamaca i dr. Njihova zemlja je vrlo bogata zlatom i biserima koje one izvoze u druge zemlje.

Ratovanjem su se Amazonke najčešće borile za opstanak, ali i za prevlast među susednim narodima - spominje se da su vladale mnogim narodima, porobile mnoga plemena i gradove. Pominju se u Trojanskom ratu, kada su ratovale na strani Trojanaca i bile su poražene. Libijske Amazonke su, po Dionisiju, pokorile susede da bi došle do Sirije, odakle su prešle Malu Aziju, stigle do Trakije i posle ovih osvajanja se vratile u Libiju. U Pompejevom pohodu na Kavkaz na strani Albanaca su učestvovale i Amazonke, ali su pretrpele poraz. Plutar, Flavije Arijan, Diodor Sicilijanski i Nizamija Gindezevija ih dovode u vezu sa Aleksandrom Makedonskim. Po ovim pričama, između Aleksandra Makedonskog i Amazonki je tekla prepiska. Po jednoj legendi, amazonska carica Telestra je Aleksandru Makedonskom ponudila da provedu noć zajedno, jer bi njihovo dete - njega kao močnog vojskovoće i nje, najlepše Amazonke - bilo "pravo čudo", što je on prihvatio. Amazonke su često nudile pomoć Aleksandru Makedonskom, što je on uglavnom odbijao. Neke priče navode da je došlo do sukoba između Amazonki i ovog poznatog vojskovođe u kome su one poražene. Sve ove priče pobija Flavije Arian i tvrdi da su one morale izumreti mnogo pre Aleksandra Makedonskog.

Amazonke su imale jako razvijenu vojsku, bile su bolje naoružane od većine svojih neprijatelja. Ratovale su na konjima, služile su se lukovima, sekirama, šlemovima, štitovima, omčama, kopljima, i prve su među svojim susedima imale gvozdeno oružje. Bile su izuzetno ratoborne i hrabre, što je njihove susede navodilo da posumnjaju da su žene, pa Palefat piše da se o njima govori "da nisu žene, već muškarci".

U većini ratova one su pobeđivale, ali su kao razlog njihovog nestanka navođeni porazi od Grka, Aleksandra Makedonskog, Langobarda (njihova carica je izgubila bitku sa Heraklom, zatim sa Ahilejem i njihova država od tada ne postoji).

Izgled, narav i ponašanje

Amazonke su, po većini priča, bile visoke, prelepe, pravilne telesne građe, ali su se oblačile i ponašale kao muškarci - imale su mušku odeću (hitone do peta), kosu su vezivale, a oni koji tvrde da su muškarci kažu da su "brijale bradu". Još od malena njima su majke spaljivale ili odsecale desnu dojku užarenim gvožđem kako bi joj sprečile rast i olakšale rukovanje lukom i strelom. Spaljivanje desne dojke se javlja u većini priča, ali Valter Rali i Kovalevski to poriču, sa ograđivanjem na ostale podatke o Amazonkama.

Apsurdnu priču o ženama - gorilama koja potiče iz V veka pre nove ere od Ganona po kojoj su on i njegovi saputnici naišli na ostrvo naseljeno uglavnom ženama, prekrivenim dlakama, koje su bile vrlo argesivne, prihvatio je Pomponije Mela, a sličan način opisivanja se sreće i u analima "Nan si" koji obuhvataju istoriju Kine u V i VI veku: na nepoznatom, nelokalizovanom mestu žive prelepe žene, pravilne telesne građe, bele kože, bez grudi, sa kosom do zemlje, a prekrivene su dlakama pomoću kojih hrane decu.

Ovi opisi se mogu nazvati apsurdnim jer, pre svega, naseljena mesta, iako po priči očigleno posećena, nisu određena, a dokazi su kože koje liče na obične majmunske.

Osnovne odlike naravi Amazonki su hrabrost, smelost, ratobornost, a neretko i agresivnost i napadnost kao i svirepost.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Seksualnost, odnos prema muškarcima, deci i susedima

Seksualnost amazonki i njihov seksualni život je bio prilično ograničen. Ukoliko su živele sa muškarcima, obićno su ćuvale nevinost za vreme vojske ili bi ostajale nevine ako ne ubiju nijednog neprijatelja. Ako su živele bez muškaraca, one su svoj seksualni život ograničavale na sastanke radi produženja vrste. Najčešće su bile potpuno lišene strasti, a neke priče tvrde da nisu uopšte imale odnose već su vrstu produžavale na neki drugi način. Ipak, po Bronislavu Malinovskom, bile su agresivne, nezasite i vrlo svirepe. Sve muškarce su iznurivale pa i ubijale svojim pirovima, pa čak ni deca ne bi uspela da dožive zrelost jer su ih iznurivale svojom "ljubavlju". Seksualni život je tesno povezan sa činjenicom da su one po velikom broju izvora živele bez muškaraca (u 24 priče se navodi da njihov narod nije uključivao muškarce). Bile su primorane da, radi potomstva, opšte sa muškarcima susednih plemena. Muškarci su dolazili jednom godišnje (u proleće, ili leto), i ostajali bi određeno vreme (2 meseca, 3 meseca, 30 dana, 40 dana), dovoljno da svaka žena začne pa bi odlazili i vraćali bi se tek iduće godine. Izražena je monoandrija, tj. stalno vraćanje istih partnera i održavanje istih veza, dok samo Strabon pominje poliandriju što bi se moglo shvatiti kao zadržavanje običaja iz perioda heterizma.

Neki pisci navode da žene nisu uopšte opstile sa muškarcima, jer nisu ni živele sa njima, a vrstu su nastavile začinjući na, moglo bi se reći, apsurdne načine. U obzir se naravno, mora uzeti vreme u kojem su ovi pisci živeli i iz tog ugla, sa njihove tačke gledišta ovo i nije apsurdno. Ipak, verovanja u bespolno začeće se proteže od I veka (anali dinastije Hana) do XIX veka (Nikolaj Daurkin), kao i u raznim delovima naseljenog (ili nepoznatog) sveta. Ističe se verovanje u magijsku moć vode i vetra, jer one začinju kupajući se u reci, izvoru, od morskih talasa, pijući vodu; dovoljno je da samo pogledaju neki od čudotvornih izvora; a po Čen Ču Feju one se razodevaju kada duva južni vetar i od njega postaju trudne. Najneobičniji način začinjanja spominje Adam Bremenski u XI veku. Po njemu, Amazonke začinju od čudovista kojih na istočnoj obali Baltičkog mora ima na pretek, iako "mnogi tvrde da začinju sa robovima ili trgovcima koji tu prolaze ili, pak, pod dejstvom vode."

U samo deset priča se spominju muškarci kao stanovnici države žena i to u plemenima oko reke Termodont i na Kavkazu. Oni su potčinjeni, nemaju nikakvu vlast jer je sva u rukama žena i često su u ulozi robova. Njihovi poslovi su čuvanje dece, održavanje kuće, i uopšte poslovi koji se danas smatraju ženskim poslovima (tkanje, čišćenje, itd.). U nekim pričama muškarci zapravo imaju ulogu muževa, ali takođe u potčinjenom položaju. Njihov glavni zadatak je, zapravo, omogućavanje produžavanja vrste.

Sam odnos žena prema muškarcima zavisi od toga da li žive sa njima ili ne. Ukoliko u njihovoj državi uopšte nema muškaraca one ih se plaše, izbegavaju ih, beže od njih kada ih vide, ili ih agresivno napadaju da bi ih oterale.

Ako dolaze u kontakt sa muškarcima njihov odnos je ponižavajući za muškarce - one ih preziru, čak i mrze pa im upravo zbog toga nameću najponižavajuće poslove. Takav odnos je vrlo često izazvan ponašanjem vladarke čija je uloga da čuva nevinost i koja muškarce ne priznaje i prezire.

Odnos Amazonki prema deci zavisi takođe od toga da li žive sa muškarcima ili ne, kao i od toga da li je dete muško ili žensko.

- ukoliko Amazonke začinju na neki čudotvoran način, rađaju samo devojčice koje odgajaju kao ratnice učeći ih svim veštinama koje su im neophodne. Dečaci se ne rađaju, s obzirom na to da nisu potrebni. Po Adamu Bremenskom (piše da žene začinju sa čudovistima), muško dete će biti psoglavo i umreće odmah po porađaju, a žensko dete će biti prelepo.

- ako žene imaju određeno vreme sastajanja sa muškarcima radi začinjanja, dečake koji se rode uglavnom šalju očevima, a devojčice zadržavaju, ili i jedne i druge vaspitavaju očevi, a zatim devojčice dovode Amazonkama. Međutim, ovi slučajevi su prisutni samo ako su muževi iz susednog plemena, uvek isti i stalni, ali ako začinju sa slučajnim prolaznicima ili muškarcima različitih plemena, one mušku decu ubijaju pri rođenju.

Amazonke koje u državi imaju muškarce, bilo robove bilo muževe, mušku decu vaspitavaju da budu pokorni, a čest je slučaj da ih sakate (ruke ili noge), da bi im onemogućile kasnije pobune protiv organizacije države. Ukoliko one same rade sve poslove i muškarci im trebaju samo radi oplodnje, vrši se žrebanje ili biranje jednog (ili više dečaka) koji će nastaviti vrstu, a ostale ubijaju (bacaju zverima, dave i slično) odmah po rođenju.

Devojčice su po svim pričama, od malena vaspitavane da se bore, učene raznim ratnim veštinama: pre svega jahanju, rukovanju oružjem, veslanju itd.

Oko reke Termodont, i na Kavkazu pa i u Libiji devojčicama se vrelim gvožđem sasušivala desna dojka, radi lakšeg rukovanja lukom i strelom. Pseudo-Kalisten piše da devojčice do sedme godine provode vreme sa očevima koji žive na obali. Oni ih vaspitavaju, a kada završe sedmu godinu čalju Amazonkama na ostrvo. Život devojčica bio je surov - morale su da trpe teškoće ratovanja i nisu smele odrastati u sredini u kojoj bi se navikle na raskoš i lak život. Njihova glavna uloga je bila uloga ratnice i tako su živele.

Susedi, koji su najčešće bili plemena ili slabo organizovane države (sa izuzetkom Grka) su ih uglavnom mrzeli i plašili su ih se. Uvek su bili u sukobima i ratovali su, tako da je postojao strahopoštovalački odnos. Dominikanac Dos Santos kaže da su ih susedi voleli, divili im se i bila im je čast da se bore sa njima.

Kako su predstavljene u filmovima:

Mišljenje pisaca o mitu

Većina pisaca se nije izjasnila o mitu o Amazonkama, već su to navodili kao pričanje nekog drugog, ili bi se ogradili navodivši to kao legendu.

- Palefat (III vek pre nove ere) ne veruje da su amozonke bile žene jer ni "danas" toga nema.

- Strabon (68. godina pre nove ere - 20. godina nove ere) o kavkaskim Amazonkama piše: "Ko može poverovati da se vojske ili grad ili čitav narod sastoji samo od žena bez muškaraca."

- Flavije Arijan (96. - 180. godina nove ere) ne sumnja u njihovo postojanje ali tvrdi da su morale izumreti pre Aleksandra Makedonskog.

- Al-Kazvinije (1203. - 1283. nove ere) piše da nema sumnje da postoji grad žena.

- Adam Oleari (1603. - 1671. nove ere) piše da, iako se priće o Amazonkama prepliću sa basnama, ne treba ih odbacivati, jer u njima ima zrno istine.

- Filipo-Salvatore Djili (XVIII vek) misli da i "danas" postoje.

Anticka secanja

Poslednje, ko zna koje po redu, 'otkrivanje' prapostojbine zena-ratnika, svetski su mediji zabiljezili sredinom januara 1976. godine, kada je poznati italijanski arheolog Gvido Boldrini, znanstvenik koji je svoj zivot posvetio proucavanju podataka o postojanju mitoloskih Amazonki, sazvao tiskovnu konferenciju i javnosti obznanio svoja poslednja otkrica:
- Posle dugotrajnih i napornih traganja, uspeli smo da pronadjemo veliki broj keramickih posuda, vrceva i pladnjeva, sto odrazava nacin zivota legendarnih zena-ratnica. Otkopavanja koja smo na teritoriju Brazila obavili moje kolege i ja, svedoce da je pleme Amazonki, zena-ratnika, uistinu postojalo!

Sta kazu legende?

Gvido Boldrini u svetu istrazivaca nije nepoznat. Puna je dva desetleca, sa svojim suradnicima, strpljivo proucavao biljni i zivotinjski svet Amazonije; pesice i raznim sredstvima prevoza prevalio je desetine hiljada kilometara; boravio je medu brojnim divljim amazonskim plemenima i kopao na mnogim mestima za koje je pretpostavljao da su pod povrsinom tla sacuvali kakve-takve ostatke moze bitnih naselja legendarnih Amazonki. Pa ipak, njegovo otkrice u Brazilu, nije do kraja potvrdilo autenticnost drevne sage koja je jos uvek omiljena tema brojnih avanturista i istrazivaca.

UMETNICKA VIZIJA:
Prvi spanski misionari koji su se spustili u zeleni pakao Amazonije, biljezili su dramaticne susrete sa hrabrim zenama ratnicima.

Mit o divljim i opasnim zenama-ratnicima datira, kako je poznato, iz najstarijih vremena ljudske istorije. Susrecemo ih jos kod Homera, potom kod grckog historicara i moraliste Plutarha (oko 50 - 125 n.e.), Pausanija i u gotovo svim 'aleksandridama', pricama koje govore o ratnim pohodima i uspesima grckog osvajaca Aleksandra Velikog (356-323 pr.n.e.).

Cak ni on, kazu predanja, nije mogao ostati postedjen okrsaja s tim navodnim ratobornim, beskompromisnim ratnicima koje su se borile hrabro i do poslednjeg daha, te paranoicno mrzile muskarce i, neretko, bezobzirno ubijale cak i vlastite sinove!

Konacno, ova uzbudljiva saga ocigledno je doprinela da i najmocnija reka na svetu ~ Amazon ~ dobije svoje ime!

Sta su zabelezili grcki istoricari?

Nesvakidasnja legenda o devojkama-ratnicima izazivala je kroz istoriju ljudskog roda veliku paznju medu istrazivacima, misionarima i odvaznim putnicima, tim pre sto je postojanje Amazonki oduvek smatrano - kontraverznom cinjenicom. Cak je i samo njihovo ime bilo kontraverzno. Grcki istoricar Herodot (oko 481- oko 425 pr.n.e.), koji je ucestvovao u grcko-perzijskim ratovima, kaze da ime Amazonki potece od skitske reci koja oznacava 'ubice muskaraca'. Drugi je istoricari izvlace iz cerkeske reci, koja oznacava 'sve one koje obozavaju Mesec', a treci misle da su u pravu oni koji tvrde da je narod zena ratnika s pravom dobio svoje ime prema grckoj reci 'amazos' sto znaci 'bez dojke', buduci da su Amazonke mladim devojkama amputirale ili spaljivale desnu dojku kako im ne bi smetala pri gadanju strelom ili bacanju koplja!

Jedno je vreme smatrano da Amazonke zive negde u Maloj Aziji, u oblasti Euksina ili Crnog mora i da odatle polaze u svoje ljute osvajacke pohode. No, kasnije se verovalo da nastanjuju prostor oko Kavkaza, a u svojim ih delima spominju i veoma strogi grcki istoricari, koji su pratili Aleksandra Makedonskog u njegovim osvajackim pohodima na Istok.

Kako su odgajane Amzonke

Kasnije su romanopisci i hronicari ovoj legendi dodavali nove (mozda izmisljene) detalje. Tako se do danasnjih dana ocuvala prilicno detaljna slika o njihovom zivotu, aktivnostima i drustvenom ustrojstvu. Znamo, izmedu ostalog, da su za vladara imale kraljicu, da je najvaznije odluke donosio zenski parlament i da su se zenska deca, poput Spartanaca, od malih nogu ucila borilackim vestinama.

Problem brojcanog odrzavanja resavale su na jednostavan nacin: jednom su godisnje pozivale muskarce iz susednog plemena Gargareanaca, o kojima gotovo nista ne znamo, na veliku svetkovinu mira i ljubavi, cija je jedina svrha bila razmnozavanje rase.

Muska deca koja su se radjala iz tih veza, bila bi vracena svojim ocevima ili osudivana na smrt, dok su majke pazljivo odgajale svoje devojcice i vec ih od prvih dana zivota poducavale da idu u lov, krote divlje konje i junacki se bore do poslednjeg daha. Drugim recima, Amazonke su svoj ratnicki zivot prilagodjavale svojim interesima i svojim pogledima na svet, izokrecuci naglavacke tradicionalnu strukturu klasicnog drustva, koje je, kako je poznato, bez iznimke bilo patrijarhalno!

Tako je istorija dobijala nova, zanimljiva obiljezja i dramatiku.
Za suvremenike antickog i predantickog vremena, Amazonke su bile samo jedno od polubarbarskih ratnickih plemena koja su nastanjivala granicna prostranstva helenskog sveta i koja su, s vremena na vreme, vodila zestoke bitke protiv Lidijaca, Frigijaca, Trojanaca i drugih naroda u Maloj Aziji. Njihovo naoruzanje sacinjavali su luk i strela, koplje i laka sekira, te stit u obliku polumeseca i lagani slem. Bile su veste jahacice, te su njihovi napadi bili iznenadni i ubojiti.

Legenda o Vršačkoj kuli
Piše Stefan Račić

[You must be registered and logged in to see this image.]

„Tvrđava se nalazi na jednom bregu koji „dopire do neba“, izgrađena je u obliku badema i to je lepa građevina od kamena, koja je pak na nekim mestima tako oštećena, da u zimskim danima pastiri u nju kroz razvaline uteruju ovce. U njoj ne obitavaju ljudi. Od tvrđave može se videti u daljinu 7 dana konaka.“
Ovako je turski putopisac i vojni nadzornik Evlija Čelebija pisao 1664. godine o vršačkoj kuli, sa čijeg su se vrha mogla videti mesta koja su od nje udaljena čak sedam dana putovanja.
Iz jednog drugog rukopisa saznajemo da „jedan vrh Karpatskih izdanaka krasi prastara kula, građevina poslednjega srpskoga poslekosovskoga vladara Đurđa Brankovića Smederevca i dobre mu gospođe Jerine.“ Zabeleženo je i da se kula nalazi na bregu visokom 409 metara i da je grad bio u posedu srpskih vladara, počev od kralja Dragutina do despota Đurđa Smederevca.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dopire do neba
Nije poznata godina izgradnje utvrđenja na vršačkom bregu, ali je po istraživanjima gotovo izvesno da je podignuta posle Smederevskog utvrđenja, posle 1430. godine. Kada su 1439. g. Turci zauzeli Smederevo, despot se povukao u Banat, koji se tada nalazio u južnoj Ugarskoj. Despotova obaveza prema Ugarskoj bila je da učestvuje u borbi protiv Turaka, a kako je u Banatu imao velike posede i da bi prvenstveno njih zaštitio, podigao je na bregu utvrđenje. Skoro dva veka kula je imala strateški značaj. Vojne posade je, več znatno oštećenu, napuštaju u prvoj polovini 17. veka. Vršac gubi stratešku ulogu, jer turskim osvajanjem jednog dela Erdelja prestaje da bude pogranično mesto.

Kula Đurđa Smederevca nije bila prvo utvrđenje na ovom bregu. Zbog dominantnog položaja u prostranoj ravnici, breg koji „dopire do neba“ još u davna vremena koristile su mnoge vojske i ratnici za osmatranje i odbranu. Tako su i Rimljani u drugom veku n.e. imali tu svoju kulu osmatračnicu, sa koje se svako približavanje neprijatelja moglo na vreme uočiti.
Kroz Vršac su u prošlosti, pored vojničkih, prolazili i važni trgovački putevi. Jedan od njih bio je i čuveni ćilibarski put koji je spajao Baltik i Transilvaniju sa Sredozemljem i Malom Azijom. Tokom vekova mnogi narodi su prohujali ovom ravnicom, ali najviše tragova o sebi ostavili su Sarmati. U osmom veku doseljavaju se Sloveni, tako da je ime grada, koje je prvobitno bilo Podvršan, slovenskog porekla. Kolonizacija Mađara počinje u narednom veku, a velike seobe Srba posle Kosovske bitke. Smenjivali su se ovde mnogi narodi i kulture: Dačani, Rimljani, Sarmati, Avari... Arheološka nalazišta svedoče o postojanju najranijih civilizacija. Kako je svima bilo važno da zaštite svoja naselja, kojih je bilo još u praistoriji, sasvim je sigurno da je na bregu koji nosi ime Kula uvek bila neka osmatračnica ili utvrđenje za odbranu od neprijatelja.

Svetlost na mestu stradanja
Kula Đurđa Smederevca podignuta je na temeljima rimske kule osmatračnice. Debljina masivnih zidova je od 2 do skoro 4 metra i za njenu izgradnju koriščen je kamen sa Vršačkih planina. Sa visine od oko 20m pogled doseže, po lepom vremenu, čak do Avale i Temišvara. Utvrđenje je štitilo južnu Ugarsku od prodora Turaka. Tek 1552. konačno je zauzeto. Osvojio ga je Ahmed paša u pohodu na Temišvar. Vršac je postao deo Temišvarskog vilajeta, a turska vlast će u ovim krajevima trajati više od jednog i po veka. Kada su banatski Srbi i Rumuni 1594. podigli ustanak, zapovednik tvrđave, turski aga, izazvao je na dvoboj vođu ustanika Janka Halaburu. Podno kule Janko je posekao agu, pa će se ovaj događaj i kula naći kao sadržaj na grbu grada Vršca s početka devetnaestog veka. Buna je brzo ugušena. Po naređenju temišvarskog paše, Turci su pogubili vladiku Teodora Nestorovića, jednog od organizatora ustanka. U svojoj surovoj osveti živog su ga drali. Povremeno bi ga polivali hladnom vodom da bi što duže ostao pri svesti, a samim tim i njegove muke bile što veće. Iznad mesta stradanja pojavila se svetlost. Kako bi onemogućili hodočašća na grob stradalnika, vladiku su Turci tajno pokopali na nepoznatom mestu. Četiri veka kasnije, 1994. godine, kanonizovan je u Svetog Teodora Vršačkog.

Posle više od jednog i po veka, Turci su proterani sa ovih prostora. Po odlukama Karlovačkog mira, utvrđenja su se rušila ili onesposobljavala. Od nekadašnjeg utvrđenja koje je podigao Đurađ Branković Smederevac, sin Vuka Brankovića i unuk kneza Lazara, ostala je samo ruinirana kula.
Dolaskom austrijske vojske u Banat 1717.godine stvorena je vojna granica i sprovedena velika kolonizacija Nemaca. Vršac, nekada tipično seosko naselje, dobija prve odlike varoši. Znalci koji su proučavali ove krajeve, kažu da se obično nastanak i razvoj Vršca vezuje za vršačku kulu. „Međutim, kada je kula bila u funkciji, Vršca nije bilo. Kada je Vršac nastao kao varoško naselje, kula je bila samo ruina.“ U doba kule postojala su u podnožju mala, tipično seoska naselja, a u vreme kada kula više nije bila u funkciji, grad doživljava svoj najveći prosperitet.

Zahvaljujući velikoj proizvodnji vina sa jednog od najvećih kontinuiranih vinogorja u Evropi, mala varoš se bogati, razvija se zanatstvo i trgovina, da bi veoma brzo Vršac postao jedan od zanatskih centara južne Ugarske. Najviše je bilo bačvara, kazandžija, kalajdžija, kolara... Kako je potreba za vinskim sudovima rasla, tako sve više u varoš pristižu bačvarske kalfe iz Nemačke, Austrije, Češke. Godine 1789. napravljeno je oko 12.000 novih buradi za vino.


Zatočena princeza
U 18. i 19. veku podižu se i najlepše građevine: Vladičanski dvor, Saborna crkva, impozantna katolička crkva, zgrada opštine. To je i vreme nastanka i razvitka jedne nove klase, građanske klase. Grade se prostrane kuće, sa bogato ukrašenim fasadama, čime se iskazuje njihova moć i prestiž.
Kula, već odavno napuštena i uglavnom zanemarena, samo je nemi posmatrač i svedok događanja u njenom podnožju. Pošto u njoj ne obitavaju ljudi, stvarnost je ustupila mesto legendi. Umesto vojnih posada, među starim zidinama je već vekovima zatočena jedna princeza. Nekada davno neko ju je začarao i pretvorio u zmiju. Prepoznaje se po maloj kruni na glavi i pojavljuje se svakih sto godina, tačno u ponoć. Još niko nije uspeo da je oslobodi zlih čini.
Zaštitnica grada, sv.Cecilija, čuva vrščane od zla, pa kulu napušta samo kada gradu preti neka opasnost, da bi visoko u nebesima razapela nevidljive niti i zaustavila nadolazeću nevolju. Legenda se nije zadržala samo na kuli. Otišla je i dalje, pa kaže da je despot Đurađ prokopao podzemni put od kule do Smedereva, da bi volovskom zapregom odvozio svoje blago.
Vršačko utvrđenje se danas rekonstruiše. Vrh brega koji „dopire do neba“, polako gubi svoj prepoznatljiv izgled. Stara kamena kula dobila je krov, nazire se utvrđeni grad. Umesto nekadašnjih vojnih posada, oživeće je posetioci. Moći će sa njenog vrha da vide „u daljinu 7 konaka“, ili da čuju topot volovske zaprege koja, podzemnim putem, vekovima prevozi Đurđevo blago.

Legende Ružice grada

Mnogo je legendi o postanku imena Ružice grada, a tri su povijesno potvrđene. Evo jedne: kneginjica Ružica, kći gospodara grada, živjela je sretno sa svojim narodom sve dok Franci nisu napali hrvatsku zemlju. Tada njezin otac i braća pođoše u boj pod zastavama Ljudevita Posavskoga. Ali, jednoga dana stiže vijest da su otac i braća poginuli na bojišnici. Njezina majka nije mogla podnijeti taj udarac, od žalosti joj je prepuklo srce te Ružica ostade potpuno sama. Tada je oglasila da će se udati za pobjednika junačkog nadmetanja vitezova, a njen će muž biti gospodar grada. Kada su počele borbe, sve je pobjeđivao vitez sav u crnom kojeg nitko nije poznavao, a prozvaše ga Crni vitez. Kada je izvojevao posljednju pobjedu skinuo je vizir s lica i progovorio. Tada se otkrilo da je Crni vitez iz franačke zemlje, a došao je s namjerom da pobijedi te da se Franci domognu još jednog hrvatskog grada. Kneginja Ružica to nikako nije mogla dopustiti te je pohrlila do najviše kule i s njezina se vrha sunovratila u dubok ponor ispod grada. I tako je, žrtvujući život, spasila svoj grad od franačke vlasti. Crni vitez je odjahao tamo odakle je i došao, a građani između sebe izabraše kneza. Posvuda oko golemog grada uskoro niknuše ruže crvene poput Ružicine krvi, a u spomen na lijepu i hrabru kneginjicu grad od tada zovu Ružica grad.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Legenda o svetoj Luciji


Sveta Lucija je živjela u 4 st. u Siracusi na Siciliji u vrijeme vladara Dioklecijana. Bila je iz bogate porodice i bila je zaručena. Jednom je hodočastila grob mučenice Agate u Kataniji da bi izmolila ozdravljenje za svoju bolesnu majku. Tada joj se ukazala mučenica Agata i predvidjela joj vrlo skoru mučeničku smrt.. Odmah po povratku u Siracusu je otkazala zaruke i podjelila sav svoj imetak siromasima. Uvrijeđeni zaručnik ju je prijavio vlastima sa optužbom da je kršćanka. Takva optužba, po Dioklecijanovim zakonima koji je proganjao kršćane, je bila smrtno opasna. Zatvorili su je u tamicu, mučili su je poljevajući je vrelom smolom i vrelim uljem ali svoju vjeru nije zatajila. Osudili su je na smrt odrubljivanjem glave. Prije toga uspjela je primiti euharistiju i predvidjela je skoru smrt Dioklecijana kao i prestanak progona kršćana. Njeno predviđanje se vrlo brzo ostvarilo. Svetu Luciju su počeli štovati već u 5 stoljeću i vrlo brzo su je štovali u svom zapadnom kršćanskom svijetu. U narodu je sirakuška djevica vrlo poštovana U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti je Sveta Lucija zaštitnica vida i vrlo često je prikazuju s pladnjom i parom očiju na njemu. Njen praznik 13. prosinac se po julijanskom kalendaru povezuje sa najkraćim danom u godini i narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju sa najdužom noći zimskog sunčevog ciklusa.
Legenda govori da si je Lucija sama iskopala oči kako bi se riješila mladića koji ju je želio zaprositi. “Lucijin kruh” su jeli svi članovi porodice i sva stoka jer se vjeruje da on štiti pred bjesnoćom.
Na dan Svete Lucije 13.12. se posije pšenica koja se stavi u božićne jaslice.
Na taj dan se predviđa vrijeme za cijelo ljeto jer je do Božća 12 dana koliko je mjeseci u godini.
Isto tako su bili zbranjeni svi radovi na taj dan u kome se vrši probadanje, bušenje ili bodenje. I djeca su se darivala na dan Svete Lucije.
Pripisivali su joj posebnu moć- Sveta Lucija bi zimskom suncu povratila snagu – svjetlost da bi moglo ponovno zagrijati promrzlu zemlju iz koje bi niknuli novi plodovi.
Njena slijepost, naime prema legendi si je sam iskopala oči i anđeo joj je donio druge, ima još jedno simboličko značenje- sa suzdržavanjem dobivamo novu svjetlost novu nadu i vjeru u život.

Još jedna legenda o svetoj Luciji
(Lucija-Svjetlana)


- Upalit ću svjetlo, majko, da nam svijetli u tami - tiho reče Lucija ustajući sa stolice što je stajala pri uzglavlju kreveta presvučena čistom mirisnom posteljinom. Po blještavo bijelom jastuku rasule se ruse kose plemenite gospođe Eutihije. Trpjela je godinama od teške bolesti kojoj ne nađe lijeka ni jedan liječnik u cijeloj Siracusi (Sirakuzi).
- Snilo mi se, majko, kako treba da hodočastimo u Cataniju (Kataniju) na grob svete Agate - nastavi Lucija postavljajući svjetiljku na komodu. - Ljudi ne znaju lijeka tvojoj boljetici, ali svetica znade.
- Ako tako misliš, dušo - pristane gospođa Eutihija - pripremi odjeću i hranu pa možemo izjutra krenuti na put. sad bih htjela zaspati. Umorna sam - reče i sklopi oči.
Lucija počne pripremati prtljagu krećući se po kući najtiše što je mogla da ne ometa majčin san.


Sljedećeg dana, tek što je sunce izišlo, kočija s Lucijom i gospođom Eutihijom napusti Siracusu. Kad se damama već počelo pričinjati kako napornom putovanju neće biti kraja, kočijaš objavi da su stigli na odredište. Pomože Luciji smjestiti stvari u prenoćište, a potom podiže gospođu Eutihiju na ruke i ponese je grobu svete Agate. Ondje je spusti na tlo, podmetne joj smotani pokrivač pod leđa i vrati se u prenoćište. Lucija klekne i počne moliti.
- Oče naš koji jesi... - izgovori i naglo umukne. Nestalo je dnevnog svjetla i posvemašnja tama ovila je nju, majku i grob svete Agate. Lucija raširi oči kušajući razabrati bilo što u mraku. Kao da je zatitralo slabašno svjetlo, učini joj se. Još više napregne vid.
I doista, prilazila joj je mlada djevojka sva u sedefastoj bjelini te se činilo kao da žar izbija iz njezina tijela.


Jesi li to ti, Agato, nikne pitanje u Lucijinu mozgu. Istog trenutka začuje u srcu odgovor: Da, ja sam. Došla sam ti reći da će tvoja majka ozdraviti, ali ti ćeš umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se?
Ne, odgovori Lucija i toga časa prikaze nestade. Sunce je tek zalazilo i nebo bijaše rumeno i zlatno.
- Zaspala si, dušo? - upita gospođa Eutihija.
- Ne, majko - reče djevojka. - Ukazala mi se sveta Agata i prorekla da ćeš ozdraviti.
Bolesnica se osmjehne i šapne:
- Vjerujem.
A ono o mučeništvu Lucija prešuti.

Petak 13.

O ovom čuvenom datumu postoje brojne teorije koje pokušavaju da bace svetlo na strahove koje on izaziva.

U numerologiji broj 12 predstavlja kompletnu ispunjenost što se vezuje za dvanaest meseci u godini, 12 zodijačkih znakova, 12 časova na satu, 12 apostola itd..

Broj 13 se sa druge strane smatrao čistom suprotnošću redu koji predstavlja broj dvanaest.

Za ovaj broj takođe postoji sujeverje koje se vezuje za Poslednju večeru – da kada za stolom imate 13 osoba, jedna će umreti. Takođe se verovalo da je Isus razapet na petak 13, čineći ga tako nesrećnim brojem.

Sudeći po podacima Istituta za stres i fobije u Aševilu u Severnoj Karolini, u Americi postoji između 17 i 20 miliona osoba koje poseduju strah od ovoga dana.

Istraživači takođe smatraju da bi ovaj dan zapravo mogao i biti jedan od najbezbednijih zbog povećanog opreza kod ljudi.

Slomljeno ogledalo

Jedna od najdužih kazni koju možemo pripisati nesreći - sudeći po sujeverju, slomljeno ogledalo može nam doneti čak 7 godina nesreće.

Generalno prihvaćeno objašnjenje ovog sujeverja jeste da je refleksija u ogledalu zapravo odraz naše duše, tako da šteta na ogledalu predstavlja štetu na duši onoga ko ga je razbio. Pojedinci smatraju da je razlog za sedam godina nesreće verovanje Rimljanja da se život obnavlja nakon 7 godina, tako da duša neće u potpunosti biti obnovljena pre isteka ovog vremena.

Po određenim verovanjima u slučaju da ste polomili ogledalo vašu dušu možete sačuvati sledećim postupcima:

- Sameljite polomljene parčiće u prah

- Zakopajte polomljene komade ispod drveta tokom punog meseca

- Bacite polomljene parčiće u reku koja se kreće ka jugu

- Dodirnite nadgrobni spomenik slomljenim komadićem stakla.

Crna mačka

Ovo sujeverje može se pronaći u bilo kojoj zemlji sveta, ali se tumačenja razlikuju od nacije do nacije. Tako crna mačka u pojedinim delovima može značiti sreću, dok opet, mnogi veruju da donosi nesreću.

Najrasprostranjenije verovanje je da prelazak mačke preko vaše putanje donosi lošu sreću.

Tokom istorije crne mačke oduvek su se nalazile u društvu veštica, i ovo verovanje dovodilo je do njihovog progona, nažalost malo toga se promenilo do današnjeg dana.

Prolazak ispod merdevina

Ovo sujeverje proisteklo je iz ranog hrišćanskog verovanja po kom objekat sa tri ivice predstavlja Sveto trojstvo: Boga-Oca, Boga-Sina i Sveti duh.

Merdevine naslonjene na zid viđene su kao trougao, a prolazak ispod njih značio bi prekidanje Svetog trojstva, što bi značilo da ste stali na stranu Satane.

Otvoreni kišobran u zatvorenom

Najustaljenije verovanje potiče iz dana kada su kišobrani korišćeni kao zaštita od sunca u drevnom Egiptu.

Oni su tada služili da se zarobi esencija boginje neba Nut, i uglavnom su ih koristili pripadnici plemstva, a njihovo otvaranje u zatvorenoj prostoriji predstavljalo je uvredu bogu sunca Ra.

Svraka

Smatra se da je nesreća kad ugledate usamljenu svraku, pa ćete često videti ljude kako pozdravljaju pticu „Zdravo gos’n vrano, kako vam je žena“, ne bi li rasterali lošu sreću. Zbog sklonosti ka sjajnim objektima poput nakita i novčića, nedostatku opojnog glasa i navici da jedu jaja iz tuđih gnezda svrake se često smatraju podmuklim životinjama.

Stara engleska narodna priča kaže da su, kad je Isus razapet, sve ptice sem svraka pevale kako bi ga utešile.

U Škotskoj su svrake znak bliske smrti, ali se u Kini, recimo, smatra srećom kad ugledate ovu pticu. Zapravo, nisu svrake tako loše, samo kad su same.

Jedna engleska pesmica kaže: „Jedna za tugu, dve za radost, tri za devojčicu, četiri za dečaka, pet za srebro, šest za zlato, sedam za nikad izrečenu tajnu“ (One for sorrow, Two for joy, Three for a girl, Four for a boy, Five for silver, Six for gold, Seven for a secret never to be told)

Prosipanje soli

Godinama je so bila veoma retka i skupocena roba pa je njeno prosipanje smatrano nesrećom zbog bačenih para. Ovaj vredni konzervans povezivan je sa zdravljem i dugovečnošću pa se u nekim kulturama veruje da je loš znak ako prospete so jer može da vam skrati život ili period sreće.

Preovlađujuće objašnjenje za ovo sujeverje je to da je Juda prosuo so (prikazano na Da Vinčlijevoj „Tajnoj večeri”). Ona je i verski simbol jer je korišćena pri spravljanju svete vodice a verovalo se da su jela na veštičijim sabatima neslana jer so tera zle duhove.

Nemačka poslovica kaže da „ko god prospe so izaziva neprijateljstvo”.

Najrasprostranjeniji običaj je bacanje prstohvata soli preko levog ramena, u lice Đavolu koji tamo vreba.

Pun mesec

On se tradicionalno vezuje za privremenu nesanicu i ludilo a često i sa likantropijom jer se veruje da se vudolak pojavljuje samo u noći punog meseca.

Takođe se verovalo da spavanje na direktnoj mesečini izaziva ludilo ili slepilo a prema predanjima u Italiji, Francuskoj i Nemačkoj smatra se da čovek može da se pretvori u vukodlaka ako, u određenu sredu ili petak, spava napolju u letnjoj noći dok mesec sija direktno na njega.

Razne čudne podudarnosti su se desile vezane za period punog meseca. Recimo, policija u Ohaju tvrdi da stopa zločina tokom tih noći naraste za pet odsto a studija Kraljevske bolnice u Bredfordu pokazala je da su ujedi pasa dvostruko učestaliji.

Gaženje po pukotinama na pločniku

„Ako staneš na pukotinu, majci će se slomiti kičma” (Step on a crack, break your mother's back), glasi engleska izreka.

Kaže se da strah od gaženja po pukotinama u podu potiče od drevnog straha od puštanja duše van kvadrata, jer su četiri ugla antički simbol ravnoteže i savršenstva.

Nikad ne reci Makbet

Pozorišno sujeverje poznato kao Škotsko prokletstvo kaže da će izgovaranje naglas imena Makbet u pozorištu izazvati tragediju pa se glavni lik ove Šeksiprove tragedije najčešće naziva škotskim kraljem ili škotskim gospodarem. Oni koji veruju u kletvu tvrde da se prave čini bacaju u sceni sa tri veštice.

Priča se da su predstave „Makbeta” često praćenje tragedijama i nesrećnim slučajevima. Legenda o kletvi je počela kada je na nekoj premijeri stradao glumac jer je umesto rekvizita greškom korišćen pravi bodež.

Islandski crv

[You must be registered and logged in to see this image.]

DIVOVSKI crv pod nazivom Lagarfljots, Lagarfljotsormurinn ili najjednostavnije islandski divovski crv snimljen je kako se probija kroz led iznad rijeke Jokuls. Ovo nije prvo viđenje tog donedavno mitskog bića, ali je ovo jedna od rijetkih snimki koje postoje.

Prema priči, to je nekada bio mali crv koji je stavljen na zlatni prsten kako bi se zlato umnožilo, međutim, kada se vlasnica prstena vratila po njega nakon nekoliko dana vidjela je da zlato ne raste nego raste "životinjica". Od straha ga je bacila u jezero, a on tamo obitava već stoljećima. Prve priče o divovskom crvu pojavile su se još u 14. stoljeću.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Valkire

Noćas su mi došle u san, ne-obične Valkire:)

U nordijskoj mitologiji, valkire (staronordijski valkyrja - "one koje biraju pale u borbi") lijepe su ratnice i niža božanstva koje služe Odinu i odvode najhrabrije ratnike u Valhalu nakon što preminu, gdje se pali heroji zatim pripremaju za konačnu borbu (Ragnarok).

Valkire su božice sudbine, koje se prikazuju kao žene uz tkalačke stanove. Za razliku od grčkih majora, valkire su imale vlast nad životom i smrti samo u bitci, one određuju koja će strana pobjediti. Izabrale ratnike odvodile su u Valhalu. Valkire su se pojavljivale u obliku vukova, gavrana, jastrebova, labudova ili žena.

Odin ih je slao na bojna polja da pokupe odabrane mrtve borce (koji su časno i hrabro poginuli). Gunn, Rota i Skuld uvijek su išle u izvidnicu i odlučivale su tko će poginuti. Prelijepe ratnice često su prenosile Odinove poruke. Prema mitu, kada valkire krenu na svojim krilatim konjima, oklopi im tako sjaje da stvaraju Auroru Borealis (sjeverno svjetlo).

Najpoznatija valkira vjerojatno je Brunhilda, koja nije izvršila Odinovu volju već je učinila ono što je sama smatrala ispravnim pa joj je kazna bila da se zaljubi u prvog muškarca kojeg ugleda. Preklinjala je Odina da promijeni kaznu pa je on napokon odlučio da je osudi na san u dvorcu okruženom vatrom sve dok je junak ne probudi pa će tako taj biti onaj kojeg će prvog ugledati i njezina ljubav. To joj je bila velika utjeha jer je znala da je samo hrabar muškarac može spasiti, bez obzira koliko će vremena proći. Prema mitu, valkira ne bi mogla podnijeti da se zaljubi u nevrijednu osobu. Odavde potječe priča o uspavanoj ljepotici Trnoružici i ovo je dio poznate Sage o Niebelunzima.

Dužnost Valkira je i odlučiti o ishodu bitke. Smatralo se lošim znakom vidjeti gavrana prije bitke.

Jevrejska mitologija

Nevernica iz ogledala

NJen dom je u ogledalima, u kojima ženski rod bez daha posmatra svoje kovrdže i bujne dojke. Ona, prognana, dala je život demonima iz pećine, Lilim, koji se još davno razleteše po celom svetu. Lilit, neposlušna, ponosna, beše prva žena koju Jahve beše stvorio od zemlje, od iste one crne zemlje kao i Adama. Lilit, gorda u svojoj lepoti, ne htede da se pokori surovoj Adamovoj želji (da legne ispod njega), nego htede da bude jednaka, kakva i jeste. Adam se ražesti, i htede da je uzme na silu.

Lilit ustuknu, besno prosikta pravo ime Stvoritelja, i ispruži novorođena krila; Raj je uskoro bio daleko na istoku. Tvorac vide sve to i uze da od rebra čoveka napravi ženu koja će biti poslušna. Lilit, prva od žena, živeće zato doveka u crnoj tami slobode. A svaka žena, jednim pogledom u ogledalo, postaće kćer Lilit, zauvek.
Nepokorna

Sada, dok pati u dubinama mračne pećine pokajanja, Lilit još razmišlja o drevnoj pobuni. I ponosna je na to što je uradila, rešena da istraje. "Zar je trebalo da prihvatim volju onog koji je od istog mesa kao i ja? Lilit, žena, da legne ispod Adama, muškarca? Da tako zapečatim sudbinu svih svojih kćeri? Radije ću zauvek drhtati u ovom mraku, neka mi tiha smrt umiri kosti; neka žene znaju, u svetu ogledala čeka ih Lilit, prokleta, da im govori o lepoti i snazi, o volji i stvaranju života.

I tako će biti dok sve moje kćeri ne ustanu, tražeći ono što im pripada po rođenju" - šapuće Lilit, demon, samoj sebi. Radije će biti jednaka sa Samaelom, nego se pokoravati onom što nije pravedno; to je suština Lilit. Radije će goreti u Paklu, slobodna, nego se pokoravati u Raju. Lilit, žena.

- A ti, Evo, kćeri, seti se uvek zmije koja je iskušala tvoju ćud; jer to, nedostojna, bila sam ja, Lilit - govori ona praznini tmine.
Porod
Neshvatljivi zakoni Edena učiniše da Lilit dobi dete Adamovo. Srdžba i tuga ga učiniše posebnim, za sva vremena. On, zvani Asmodeus, biće prisutan kada ljudi označe svoj kraj, i do tada će ih podsećati na to. Posle njega dođoše druga deca, manje joj draga. Lilim, deca Lilit, demoni noći, nose u svojim praznim žilama njen pravednički bes, ali nikada njenu ljubav.

Lilim su osuđeni na smrt, stotine njih svakog jutra pada pod mačevima anđela. Zato Lilit dolazi sa mrakom i krade živote iz ljudske odojčadi. Samo imena tri anđela koja Tvorac posla da uhvate Lilit biće zaštita od strašne osvete prve od žena. "Sanvi, Sansanvi, Semangelaf", pisaće na amajliji koju mora nositi dete, i to osam dana ako je žensko ili dvadeset, ako je muško.

Indijska mitologija

Kali, krvožedna majka

Kao što sve boje nestaju u crnoj, tako svi oblici i imena nestaju u Kali

Ni u jednoj svetskoj mitologiji ne postoji koncept poput Kali. Nijedna druga civilizacija nije izrodila misao koja tako verno prenosi najintimniji strah, srce mraka, kojeg se tako silno plašimo. Prelepa, neutoljena Kali nežno započinje svoj ples u životu svakog od nas, govoreći nam da je vreme da se suočimo sa svojim strahovima. Kali pleše, kao što je plesala onog dana kada se sukobila s mračnim demonom. Kali, krvožedna, isekla je njegovo crno meso i napila se željno krvi; ukus je nagonio u sladostrasni trans. Kali je igrala.

Ime Boginje

Crno Vreme, Kali, manifestacija je ženskog principa, Boginje Majke. Kali je energija kojom Šiva uništava svet, samo da bi ga ponovo stvorio, očišćenog od greha, neznanja i truleža. Kali je Šakti Šive, njegov praktični, ženski princip. Zanimljiva analogija sa astrofizikom kaže da je Kali nalik crnoj rupi, koja proždire svu materiju, oduzimajući joj oblik i dimenzije; bezoblična praznina puna onoga što je nekad bilo i što će opet biti; princip uništenja. Prvi pomeni Kali su u Vedama i Upanišadama; naga, krvožedna i dugokosa deva; sličnosti sa boginjama Dravida su očigledne. Sazrela rana indijska misao otelotvorila se u Kali; jedan princip, prepoznat ovde kao nikad pre ili posle - princip uništenja bića kao iskre koja održava njegovu vatru - dobio je svoju prelepu formu u Crnoj Boginji.

Žrtva u krvi

Da bi se došlo do suštine Kali, prinose joj se žrtve. Mladi životi ljudi i životinja, nevini poput Crne Boginje, oduzimaju se da bi se potvrdila mistična istina kruga života i smrti, čiji je prvi Avatar Kali. Iako su ljudske žrtve za Boginju već vekovima zabranjene, nije retkost da u Indiji vlasti i danas povremeno obznane kako se u zabačenim krajevima severoistočne Indije ovakve pojave još dešavaju.

Rođenje

Prvo rođenje Kali odigralo se u toku bitke Parvati - Majke Boginje, i demona Daruke, koji se usudio da zapreti bogovima. Parvati se raširila, a iz nje je, naoružana krvavim sečivima, izletela Kali. Daruka se ustremio na svoju novu protivnicu, ali Kali, odsecala mu je u orgazmičkom zanosu deo po deo mračnog tela. Dugo je, zatim, pila slatku krv iz odsečenih delova Darukinog tela; pala je zato u krvoločno pijanstvo. Tad je započeo ples kojim je Kali ništila sve oko sebe. Tek je Šiva učinio da ples prestane, pre kraja ovoga sveta. No, zapisano je da će Kali nastaviti svoj ples i da će tada doći kraj svega.

Savršena devica

Smeštena na očevim kolenima, trogodišnja Artemida je vedro gledala u oči Diva.
- Šta da ti podarim, kćeri? - upita on veselo.
- Večnu nevinost, oče; onoliko imena koliko ima Apolon, brat moj; luk i strelu poput onih koje on nosi; dužnost da donosim svetlost;
- tuniku boje veselog šafrana, sa porubom boje krvi; neka me, oče Dive, kroz život prati šezdeset mladih nimfi mora, nevinih i mladih kao što sam; o čizmicama koje ću nositi i psima koji će me pratiti u lovu, neka brinu nimfe iz Amnisa na Kritu, oče; sve planine ovog sveta želim; i na kraju, Dive oče, želim samo jedan grad, da gospodarim nad njim.

Igra rađanja

Preci gospodara Helade su, suočeni sa divljim šumama i tajnovitim brdima, okretali svoje glave ka nebu kad bi god ulovili neku srnu ili divlju svinju. No od širokih i mračnih krošnji ne vide se nebo. Stoga su znali da je moć koja ih hrani, vodi njihove strele, zabada ih vešto u teška bedra životinja, skrivena u ženskoj duši duboke šume. Vizije blede i surove deve proganjale su lovce u umornim snovima.

Blesak u očima ratnika koji prvi beše usnio o onoj koja šalje smrt među ljude isto onako kako ih i isceljuje, o zaštitnici dece i životinja, o onoj koja lovi i nemilosrdno ubija svoje štićenike, taj blesak i reči kojima je govorio o njoj, označili su rođenje Artemide.

Darovi grešnika

- Ha! - uskliknuo je ponosni Zevs uzbuđeno. - Ko ne bi želeo dete kao što si ti! Darivam te sa svim što si tražila. I znaj, Artemido, kćeri, dobićeš trideset gradova, i puteve; da ih čuvaš.

Artemida poskoči i, zahvalivši se ocu, smesta ode do izvora Okeana, gde od ushićenih majki odabra mnoštvo savršenih, devetogodišnjih nimfi. Sa svojom pratnjom onda otide do Kiklopa, na ostrvo Lipari, i zateče ih kako kuju pojila za boga Posejdona. Prekide ih, praveći se nevešta, i zamoli da joj iskuju srebrni tobolac i luk. Bront, stari Kiklop, dobro je znao čija krv teče u venama deve-boginje, i pomazi je, stavivši je na koleno. No Artemida-dete iskaza prvi put svoju divljačku narav i počupa preneraženom kiklopu sve dlake s grudi. Još jedan mrki pogled detinjih očiju, i jednooki nesrećnici baciše se na posao. Tako Artemida dobi ono što je zahtevala.

Savršenstvo

Priroda lova je objašnjena smislom luka i strele. Harmonija šume ne biva prekinuta do tog jednog presudnog momenta, kada lovac otpusti strunu, a nemoćna žrtva izgubi borbu za svoj život. Beskonačna napetost luka spremnog da pošalje smrt, čednost tog momenta, obećanje da to savršenstvo nikad neće biti narušeno, ima višu realnost od same činjenice ubistva i žderanja.

U božanskoj suštini momenta koji prethodi gubi se sve ono što sledi. Zato Artemida, savršena devica, insistira surovo na svojoj i čednosti svojih pratilja. Kalisto, nimfa koju je oplodio lično Div, biva za kaznu pretvorena u medvedicu (od tog momenta slična sudbina prati sve oplođene žene) i progonjena. Zlosrećni Akteon, koji je samo ugledao nagost boginje i njenih nimfi, bi pretvoren u jelena i raskomadan. Čednost više realnosti mora biti zaštićena krvlju napasnika.

Jedan od omiljenih likova priča severnoameričkih Indijanaca je gavran...gavran je stvoritelj Zemlje i uspostavitelj zakona koji upravljaju životom.
Ispričaću jednu tipičnu priču o gavranu koja dolazi iz plemena Tsimshian. Reč je o gavranu koji krade dnevnu svetlost:

Kad se rodio gavran, otac ga je podučavao i vežbao različitim veštinama, i kad je odrastao, rekao mu je da će mu dati moć da stvori svet. U to doba na svetu nije bilo svetla, ali je gavran čuo da uzvodno uz reku Nass postoji velika kuća u kojoj sebični poglavica čuva svetlost samo za sebe.
Gavran je kovao različite planove kako bi svetu dobavio svetlost. Najposle se preobrazio u cedrov list i pao u vodu koju je upravo pila poglavičina kći. Devojka proguta list i zatrudni...Kad je doslo vreme, iskopaše joj rupu u koju je trebala roditi dete. Ukrasili su je bogatim krznima, ali se dete nije htelo roditi na tim skupocenim materijalima. Naposletku prostreše mahovinu u duplju i dete se na njoj rodilo. Oči mu behu veoma sjajne i hitro su gledale uokrug.
Na zidovima kuće visili su zavežljaji različitih veličina i oblika i dete je plakalo i pokazivalo na njih. To je trajalo mnogo dana. Na kraju deda reče: "Dajte mome unuku ono za cime plače. Dodajte mu zamotuljak koji visi tamo na kraju. To je torba zvezda".
Tako se dete igralo torbom, kotrljajući je medju ljudima, kad je nenadano baci kroz dimnjak. Torba se uputila ravno prema Nebu i zvezde su se skotrljale iz nje i rasporedile se kako ih danas vidimo.
Nakon nekog vremena dete iznova stade plakati. Tada njegov deda reče: "Odvezite sledeći zavežljaj i dajte mu ga". Dete se dugo igralo s njime u blizini svoje majke. Nakon izvesnog vremena, hitnu ga takodje kroz dimnjak, i jedino što se tada videlo bio je veliki Mesec.
Sada je jos preostala samo jedna stvar, kutija u kojoj je bilo dnevno svetlo, i dete je plakalo za njom. Oči mu kolutahu i pokazalo se da su različite boje, pa ljudi pomisliše kako to nije obično dete, ali, kao što se uvek dešava da deda voli svoje unuče kao sto voli vlastitu kćer, to deda naposletku reče: "Pa, dobro, odvežite poslednje i dajte mu". Kada je diete dobilo u ruke kutiju, ispustilo je svoj gavranski krik "kva, kva", i odletelo s njome kroz dimnjak. Tada stari poglavica, kojemu je ukradena svetlost, reče: Taj stari govnar gavran domogao se svih mojih dobara".

Dani i noći

(legenda naroda Kititas)


U davna vremena, pre nego što je Veliki Duh doveo ljude na Zemlju, životinje su raspravljale o dužini dana i noći. Životinje koje su smatrale da svi dani u godini treba podjednako da traju izabrale su Žabu za svog predstavnika. Druga grupa je želela da dan bude duži od noći čitave godine. Njih je zastupao Medved. Rasprava je trajala mesecima dok se obe strane nisu dogovorile da bi to pitanje trebalo staviti na glasanje i jednom zasvagda odlučiti o trajanju dana i noći.
Sve životinje su se okupile i počela je žučna rasprava koja je prerasla u veliku svađu. Najglasnija i najtvrdoglavija bila je Žaba tako da je Medved izgubio strpljenje i besno se izdrao na nju:
„Poješću te živu!”
„Prvo me uhvati!”, nadmeno je odgovorila Žaba.
Medved je cepteo od besa. Pokušao je da je zgnječi svojom ogromnom šapom, ali Žaba se hitro izmigoljila i skočila u obližnju baru. Uvukla se u mulj, pa Medved nije mogao da je nađe. Tražio ju je satima dok se nije umorio i dok ga nije prošao bes. Predložio je Žabi da se dogovore. Pristao je da dan i noć traju po 12 sati naizmenično cele godine pod uslovom da on i njegovi sledbenici mogu da prespavaju hladnu zimu i, ukoliko Žaba pristane, da ih na proleće probudi. Žaba se složila i izašla iz mulja.
Od tada se mesec ranog proleća kada se medvedi bude iz zimskog sna zove Vauk Vaukus po zvuku žabljeg kreketanja. Do današnjih dana nijedan medved neće otići na spavanje u pećinu koja je daleko od bare. Da ne bi propustio buđenje i dolazak toplih dana.

Sunce i Mesec

(legenda naroda Snokualni)


U pradavna vremena dve mlade devojke ležale su u travi i posmatrale noćno nebo. Ugledale su dve zvezde padalice koje su zaparale nebo. Bila su to dvojica ratnika sa Neba koja su se spustila na zemlju da nađu sebi neveste. Videvši mlade devojke u travi, odlučiše da ih uzmu sa sobom i ožene se njima. Kad su devojke zaspale, mladoženje su ih usnule prebacile na Nebo svome Zvezdanom narodu. Ujutru su ih uzeli za žene.
Devojke su mirno živele sa svojim muževima među Zvezdanim narodom. Svaki dan išle su da kopaju korenje za ručak. Muževi su ih upozorili da ne kopaju previše duboko jer mogu da probuše rupu kroz koju će pasti na Zemlju.
Vreme je prolazilo, a mlade žene počele su da tuguju za svojim plemenom. Kopajući korenje, slučajno su otvorile rupu kroz koju se videla Zemlja i odlučile da pobegnu. U tajnosti su isplele dovoljno duge konopce od konoplje. Jednog jutra iskrale su se iz postelja svojih muževa i konopcima se spustile na Zemlju. Vratile su se svom narodu koji im se veoma obradovao.
Posle nekoliko meseci obe mlade žene rodile su sinove. Dečaci su rasli zajedno kao braća. Dok su još bili bebe, majke su morale da odu u šumu da sakupljaju bobice, a decu su ostavile rođacima na čuvanje. Njihovo odsustvo iskoristili su njihovi zvezdani muževi koji su iz osvete ukrali dečake i sakrili ih u duboku pećinu. Po povratku kući, očajne majke plakale su i zapomagale iz sveg glasa. Njihov vapaj čuo je Soko koji je video kuda su očevi odveli decu. Sažalio se na tugu majki, odleteo je do pećine i vratio dečake. Od tada je celo pleme budno pazilo na decu.
Godine su prolazile, deca su porasla i postala nerazdvojni prijatelji. Kad su se zamomčili, jedan od njih odlučio je da potraži oca. Dugo je lutao nebom, ali nije našao ni traga od oca. Ljutit i razočaran, pretvorio se u Sunce i ostao na nebu. Njegov prijatelj osećao se usamljeno, te je odlučio da mu se pridruži i pretvorio se u Mesec. I danas ova dvojica hrabrih mladića svakodnevno zajedno kruže oko Zemlje.