Dnevnik jednog Bosanca(ja znam prv deo-dnevnik jednog izbjeglice)ima i klip na tube...
Dnevnik jednog Bosanca
2. august – Uselili smo se u našu novu kuću u Kanadi. Tako sam uzbuđen.
Ovdje je tako lijepo. Planine su prekrasne. Jedva čekam da ih vidim
prekrivene snijegom.
14. oktobar – To je najljepša zemlja na svijetu. Lišće je poprimilo one
divne nijanse žute i narandžaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio
par jelena. Tako su graciozni. To su najljepše životinje na svijetu. Ovo
mora da je raj. Volim Kanadu.
11. novembar – Dan Sjećanja (Kanadski državni praznik). Lov na jelene će
početi uskoro. Ne mogu da zamislim da netko može ubiti tako divnu
životinju. Nadam se da će uskoro snijeg. Tako je divno.
02. decembar – Noćas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno
bijelim pokrivačem. Izgleda kao najljepša razgledica. Izašli smo
napolje, očistili stepenište i prilazni put a onda se grudali (ja
pobjedio). Kada je prošla ralica morali smo ponovo da očistimo kapiju.
Koja divna zemlja. Volim Kanadu.
12. decembar – Noćas opet snijeg. Opet prošla ralica i zatrpala kapiju. Ovdje je prekrasno.
19. decembar – Noćas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na
posao. Ovdje je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet
jebena ralica.
22. decembar – Ovo bijelo govno opet padalo cijelu noć. Dobio sam
žuljeve od lopatanja i leđa me bole. Ovaj majmun sa ralicom kao da se
krije iza ćoška i samo čeka da ja očistim ispred kapije. Šupak!
25. decembar – Sretan Božić! Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne
šaka onaj peder što vozi ralicu, ubit ću ga. Mater mu jebem. Što ne
posipaju više soli po cesti pa da se prije otopi.
27. decembar – Noćas opet snijeg. Ne izlazim već dva dana samo što
čistim snijeg kad god prođe ralica. Ne mogu nigdje ići, auto se zaglavio
u brdu snijega ispred kapije, a i hladno je. Kažu da će pasti novih 30
cm tih bijelih govana.
28. decembar – Prognoza je bila loša. Palo je pola metra, a ne 30 cm.
Ako ovako nastavi neće se otopiti do ljeta. Ralica se zaglavila i taj
šupak došo kod mene da traži lopatu. Rekao sam mu da sam slomio već šest
lopata čisteći ta govna sa vrata što ih je on nabacao i zamalo sam mu
slomio glavu.
04. januar – Najzad izašao iz kuće. Otišao do prodavnice da kupim nešto
hrane. Kad sam se vraćao udario kolima jelena. 3000 dolara štete na
kolima. Te jebene nemani šeću posvuda. Svugdje ih ima. Što ih lovci ne
pobiše jesenas!
03. maj – Odvezao kola kod mehaničara. Nevjerovatno koliko su zahrđala od jebene soli što je posipaju svuda.
10 maj – Selim na Floridu. Ne mogu ni zamisliti kako neko normalan hoće živjeti u toj jebenoj Kanadi.
12. maj
Stigli smo na Floridu. Uselili smo se u novu kucu. Tako je velika. Ima
sav komfor, naravno i pool. Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Vec sam
zaboravio Kanadu…Volim Floridu.
20. maj
Ovdje su ljudi nevjerovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je
Florida interesantna a ima puno interesantnih zivotinja. Bas je fino
toplo. Ove nedelje sam se zagrijao od one Kanade. Puno volim Floridu.
12. jun
Vec smo mjesec dana tu. Vrijeme je uvijek toplo i jako vlazno. Dobro da u
kuci imamo klima-uredaj. Susjed mi je pricao kako u jednom restoranu u
blizini sluze dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te zivotinje
koje poticu iz doba dinosaurusa. To ne mogu nikako razumjeti. Vidjeli
smo puno toga na Floridi, nevjerovatno je interesantna. Najvise te
volim, Florida.
30. jun
Otkad smo dosli, vrijeme se skoro nije mjenjalo. Uvijek je toplo, a sad i
pomalo suvise vlazno. Ali klima-uredaj u kuci i u kolima radi odlicno.
Nocu nam jedino smetaju komarci, kojih ima, u ovo doba godine, puno.
Upoznao sam jos neke susjede. Stvarno su ljudi na Floridi dobri.
18. jul
Nevjerovatna vrucina i skoro 100% vlaga. Za vikend idemo na obalu. Nadam se lijepom provodu
20. jul
Kakva noc! Fata je u hotelu slucajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da
me zivog pojedu komarci. Kad smo se htjeli vratiti kuci, neko nam je
ukrao kola, tako da ima da se vozimo 100 milja taksijem. Crnac,
taksista, uvijek se samo smjeska. Imam utisak da je on ukrao kola.
Stvarno ima kriminala na Floridi.
22. jul.
Poslije povratka kuci, opet taksi i na posao. Pa ja kao da radim samo za
ove taksiste. U firmi, sef mi je rekao da se ne smijem dovoljno, ali
kako da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca, a kamoli
da spominjem ukradena kola. Nevjerovatna vrucina.
30. jul
Toplotni val je na maximumu, a nama je u kuci crkla klima. I jos ovi
komarci. Jedino me spasi ujutro jedno kupanje da prezivim. Kad sam htio
da se bacim u bazen, vidim u njemu aligatora od 3 metra !! Jos mi je
samo ta pizdarija trebala. Brzo pozovem policiju da pitam sta treba da
radim. Oni kazu da ga pustim na miru i da ce sam otici odakle je dosao.
Poludicu.
31. jul
Vec ujutro nevjerovatna vrucina. Na poslu sam opet kao prebijen. Sef,
onaj supak, kaze da se uopste ne smijem i da to nije dobro za klijente.
Jebo i njega i klijente.
1. avgust
Kakva vrucina! Vec drugi dan bez klime, sto znaci i bez spavanja. Sve ce
da izgori. Komaraca ima sve vise. Onaj mrgan od 3 metra kao da u mom
bazenu kampuje. Kazem cijelu pricu susjedu, a on se samo smije kao
uvijek, picka mu materina.
2. avgust
Jedva docekah da mi dodu popraviti tu kurcevu klimu. A onaj niger,
umjesto klime, sredi mi kcerku. Policija kaze da treba biti pazljiv, a
da crnca vjerovatno nece moci uhvatiti, jer su i onako svi isti. Vrucina
kao da smo u paklu. Jebem ti Floridu.
12. avgust
Ne mogu da smislim tu vrucinu. Tu smo jos uvijek kao u paklu, a, otkad
smo dosli, vrijeme isto. Sef me izbacio iz firme sa osmjehom na licu i
rekao da su se klijenti pobunili, da se nisam dovoljno smijao. Tako sam
ostao bez posla. Na putu kuci svratim u kafanu da se napijem. Svi se
smiju, i meni i mojoj prici, a osobito onaj policajac koji me uhapsi
pijanog. Trazi da mu platim 3000$. Majku im, mrzim Floridu, prokleta
bila.
13. avgust
Boze kakva vrucina! Vracam se kuci iz cuze, bez kola, posla i bez para.
Mrzim taksiste. Svi bjeze sa osmijehom na licu, a usput mi kazu da
dolazi Mitch. Legnem u kucu, u kojoj jos uvijek ne radi klima, da malo
razmislim o svemu. Odjednom nevjerovatan vjetar zapara zrak i kuca nema
vise krova. Jos minut, dva i nema vise kuce. Vjetar se smirio. Nemam
vise nista, samo je onaj aligator ostao u bazenu Sto ga nisu pojeli u
onom restoranu…. Susjedi se vracaju i sa osmjehom na licu kazu da imam
srecu da sam prezivio hurikan Mitch. Opet je vrucina ko i prije, a ja
bez svega.
Mrzim Floridu, selim se odavde. Gdje, ovaj put necu da vam kazem…
1. septembar:
Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada,
uostalom. Ubjedjujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije cemo smisliti
gdje ce mo i kako cemo...
8. septembar:
Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u
skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako
da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno
razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo 'c',
zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od
ruke. Sta li ces nas biti.
24. oktobar:
Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i da ima
ope' jedan u Opstini koji bi pogurao za stan, ukoliko... Prodali auto i
kompjuter. Poslali pare za stan.
25. novembar:
Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para.
Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno
za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i
pokusavama da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa
razumijevanjem unutarnjih,granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi
da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno
ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako da
ne serem.
24. decembar:
Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan
Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise
gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija,
svijeca, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo
nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga
bilo, i onog ko ga otkri, i o ove sto na njemu zive.
25. decembar:
Prvi dan Bozica.
Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama.Samo da mi je docepati se
aviona. Nalecem na Deda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar
.Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece mlijeka
u prahu ...kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec
prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale. Stjuardesa me
upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota i
vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!".
27. decembar:
Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu
istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim
se, ja - tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika, no, niks,
kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijece, kaze
treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji
upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s
nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne
rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.
31. decembar:
Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za
Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali. Optuzuju me da sam ih sve
uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedjujem ih da ne seru i da
ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Wienna,
Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban
izlaz.
1. januar:
Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam
novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, Fati sam
uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men.
Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana
puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo
jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su
samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog McDonald'skog
iskustva.
6. januar:
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok.
Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas oslobadjaju iz
policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u
policiji I otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena. Niko
iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa idejao povratku.
Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim
da nesto debelo nije u redu. Nisu me cak pitali cak ni za putovnicu,
domovnicu, sahovnicu...Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju.
Kazu, kak' ste vi Bosanci bedasti.
7. januar:
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije mi
jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru.Odustajem, iz carapa vadim zadnje
dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare.
Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos
radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag.
U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodjem sebi.
Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo
se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja
pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo u
krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek' je ziva glava.
8. januar:
Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al',
opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki
ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozada.
Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce
zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri
policije.Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja
sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.
11. januar:
Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na
Makljenu.
Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja.
Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni Nintendo. Glupan,
ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki
me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke
nevaljalce usput.
12. januar:
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje
cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna nigdje, a ni
Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela neke
momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundjavaju oko nasih sjedista.
Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi
mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli, kuci. Svi nam se zahvaljuju na
stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem,
odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju,
jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola
me zapahne, istrcavam na cisti zrak.
13. januar:
Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.
14. januar:
Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan u raznim
opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za
iseljenje "stanara".
15. februar:
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u
"nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili
rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod
onog.
20. februar:
Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici.
Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa jos, i svi se
grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan i
nalog, i da nemam gdje spavati, i da cu se ubiti na mjestu ako nesto ne
ucine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput
ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - a da nam
se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje
nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' jebi ga, svoje je
svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.
28. februar:
Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime
sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor
i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadjeno dosta
nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih
pipa u kuhinji.
Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa
mnom.
Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.
1. mart:
Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog
autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da sije kod jedne
fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je
dosta da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i imacemo. Imamo
dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do
septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su
zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje.Imaju
problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca,
televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa
dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit' fini posao za
neku medjunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo me nerviram, gdje god
dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k'o da nisam
citav zivot zivio ovdje.
2. mart:
Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako
nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas
odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je - u picku materinu.
[You must be registered and logged in to see this image.] 
piton jbt...
OSTAĆE BEZ DUDA ALA JE PLAVA LUDA 
