DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.
Proza-citati BFuWx

DOBRO NAM DOŠLI !


DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.
Proza-citati BFuWx

DOBRO NAM DOŠLI !


DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -

-MI NISMO KAO DRUGI -Liberté, égalité, fraternité-
 
PrijemPORTALLatest imagesTražiRegistruj sePristupi

 

 Proza-citati

Ići dole 
+30
Ladyintheblack
pesma
brdjanin
anđeo sa greškom
Lakota
Zana
Palma*
sonia
AstrinaKomsinica
Noisette
Galeb
meseceva rosa
Silvy
Samhain
Nut
Nono 64
Lily
Only women
Samouka
Doktor Zo
vasko1
Amisela
Kijara-brm
cojle
nada.nada
jutarnja izmaglica
REVELIN
bosankaa
vesko
Krupljanka
34 posters
Idi na stranu : 1, 2, 3, 4  Sledeći
AutorPoruka
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:20 pm

.ako nemate ništa protiv, mogli bi ovde da se nadju i citati iz
raznoraznih proznih dela - romana,priča,pisama...ima toooliko lepih
odlomaka koji se mogu izdvojiti,da se ne zaborave....

********************************************************

.evo napr.


Oproštajno pismo Gabrijela Garsije Markesa



Spavao bih manje, a sanjao više



Kada
bi Bog za trenutak zaboravio sa sam ja samo krpena marioneta, i podario
mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali
nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
Stavri bih cenio, ne po onome
što vrede, već po onome što žnače. Spavao bih manje, sanjao više,
shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo
šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok
ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u
sladoledu od čokolade.
Kada bi mi Bog poklonio komadić života,
oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući
otvorenim ne samo telo već i dušu.
Bože moj, kada bih imao srce,
ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgreje sunce. Slikao
bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu
pesmu bih poklanjao kao serenadu u času tkanja.
Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica...
Bože moj kad bih imao jedan komadič života...
Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim.
Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao
bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada
ostare, a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se zaljubljuju.
Kada bih imao jedan komadic zivota,dokazivao bih ljudima koliko grese
kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su
ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i
podario mi komadic zivota, moguce je da ne bih kazao sve sto mislim, ali
bih nesumnjivo mislio sve sto kazem. Stvari bih cenio ne po onome sto
vrede, vec po onome sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise. Shvatio
sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset
sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali
spavaju. Slusao bih druge dok govore,...i kako bih uzivao u sladoledu od
cokolade.
Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno,
izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.
Boze moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao
da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu
Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u
casu svitanja. Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih
bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica.....
Boze moj, kada bih imao jedan komadic zivota... Ne bih pustio da prodje
ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih Volim.
Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih
zaljubljen u Ljubav.
Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete.
Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom.
Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi...
Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica.
Shvatio sam da kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom, po prvi put prst svoga oca da ga je uhvatilo zauvek.
Naučio sam da čovek ima pravo da gleda drugoga odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko
sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće
koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost
početi da umirem...
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:21 pm

Borisav Stanković

Uvela ruža


Opet sam te snevao!
Kako žalim što san ode, te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše
samo san, san i ništa više. Ali hvala i snu. Slađe je snevati negoli
zbilju gledati i gušiti se od navrelih osećaja, uspomena, i teška,
hladna, samotna života... Da, slađi je san, san detinjstva i
mladosti...
Hajde da snevamo:
Bili smo komšije. Tvoja majka samo tebe, moja majka samo mene imađahu.
Majka
je moja želela da ja postanem ono što moj otac ne beše: da povratim
izgubljeno imanje, uzdignem i još lepšim sjajem obasjam već pomračeno
ime naše. Ja sam samo to znao da ti nisi za mene, da si mnogo dole,
nisko, nisko! I da je čak to dosta od nas što ti dopustamo da si kod
nas, te da nas služiš, da mi kao rođenu bratu ugađaš i da, gledajući
me, smešiš se blago i trudiš da pogodiš svaku moju želju, smatrajući se
srećnom ako mi je ispuniš. Za tebe bejah Bog, idol i najsvetije biće.
Da,
bili smo deca. Ali ne! Samo si ti bila dete, a ne i ja. Ja sam bio već
zreo. No ti beše pravo dete. Nikad neću zaboraviti ona naša milovanja
kojima si se ti podavala bezazleno.
Eto, tako je to bilo! Znao sam
ja da neću naći vernije, istrajnije i ropskije ljubavi od tvoje: znao
sam da bi me negovala i čuvala kao očinji vid... Znao sam ja sve to, pa
ipak... Da, nisi i ti bila bogata, iz znane kuće, i nisi bila viša od
mene. Peče me! Boli! Ali i ja nisam svemu tome bio kriv. Jer, koliko
puta, umoren i obuzet sumnjom da mozda neću ono biti čemu težim, koliko
puta, kažem ti, odrekao bih se svega. I da onda, uz tebe, ljubljen,
prospavam svoj san.
Nisi se udala. Svi su znali zašto nećeš, i
više ti se svetili nego što su te sažaljevali. I ja sam znao, ali sam
ćutao. Nisam znao šta da radim. Nisam hteo da te dam drugome, da tu
tvoju lepotu, milinu, ljubav i sreću ima. Bilo mi je teško i mučno pri
pomisli da će te drugi grliti i ljubiti; da će drugi piti ljubavi iz
tebe, tog čistog, jos neproteklog izvora... A ovamo? Da nije bilo te
tvoje slepe predanosti, poverenja i ljubavi, ja bih znao šta da radim.
Ali ti? Nisam te smatrao za višu no ostale, ali ipak si bila nešto
drugo, nešto sto me je sprečavalo da postupim kao sa ostalima. Borio
sam se, mučio, lomio, i topio gledajući te tako lepu, krasnu i
razvijenu, tek procvatu...
Volim te, volim...volim!... - I sve te
više stiskah, grljah, ljubljah... I, prigrljenu, potpuno pripijenu uza
se, držah te; osećah ti laku trzavicu i toplotu tela... Ah! I, mesto
radosti, srece, strasti, mene luda i bedna, obuze beskrajna, velika,
teška tuga... Suze mi navreše.
- Da li će ikada biti duše koja će me ovako voleti?
I
ti - ne dani, već noći! Ja ne mogu više. Plačem. Uzalud su suze, uzalud
je sve! Prošlo je, i ode! Ne povrati se! Šta mogu sad ja, do samo
suze?!...
I odoše. Moja majka visoko, lako, ponosito, a tvoja
zgrčeno i zanoseći se. Ne znam šta je bilo i čime su te nagnali da
pristaneš, samo na materinom oku spazih još neosušenu veliku suzu, kad
se vrati i reče:
- Svršeno je!
Ja? Isprva kao da se oslobodih,
dahnuh što sam te skinuo s vrata, ali me posle uhvati strah. Bojao sam
se. Poražen svojim kukavičlukom, drhtao sam kao prut. Dahire, ćemaneta,
zajecaše, uzdigoše se i počeše pištati po obasjanim i mirnim visinama.
Oh, a u njima ko da beše neke demonske, strašne naslade i zadovoljstva;
osvetne i zlurade, tajanstvene sreće sto mi te oteše, uzeše od mene.
Kao da te ti glasovi poneše sa sobom gore, u visine, krešteći i
pišteći... sveteći se meni, koji se čas radovah što se otresoh tebe,
čas opet drhtah i plakah silno, jako, krijući se da me ko ne spazi i
vidi!...
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:21 pm

Jovan Dučić


Blago cara Radovana


O ŽENI






.."Znam
ljude koji veruju da je ljubav samo za besposlene i za mesečare; i
druge koje su ostareli, a nikad nisu bili zaljubljeni, i treće koji su
smatrali za nedovoljno poštovanja svoje muškosti da svoju ljubav kažu
ili pokažu. Samo ljudi velike uglađenosti i artisti u životu naprave od
ljubavi neiscrpni izvor svoje radosti ili svoje tuge. Lirski pesnik
govori o svojoj ljubavi ozbiljno kao o stvorenju sveta. I danas je više
na zemlji samoubistava zbog propale ljubavi, nego zbog propalog imanja
ili propale časti. Prosečni čovek uvek voli više ženu nego ljubav. Kod
žene je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo čovek, i koja
ne čezne da bude i voljena. Istina, mnogo se na svetu manje misli o
ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svetu održavaju samo žene i
pesnici. Svakako, od svih vaših ljudi, ženama su pesnici najbliži, jer
i oni žive u stalnom uzbuđenju i imaju puno ženskog i detinjastog.
Sanjalice i mistici, pesnici svagda nalaze da realni život nije
dovoljno velik ni dovoljno lep, i oni grade da bi ga dogradili, i
stvaraju da bi ga dovršili. Njihove su ljubavi nestalne, ali raskošne.
Žena je blagodarna čoveku i koji je ne voli, ali koji ima izgleda da je
voli; ne traži u čoveku herojstvo nego pažnju; veruje i u laži ako su
delikatne i nežne, i uživa i u maloj sreći, ako je ništa ne muti. Čovek
voli ljubavbol, a žena voli ljubavradost. Za ženu je ljubav blistava
sasvim dovoljna. Žena može otići i u ludilo i u samoubistvo, ako je
stalno trujete rečima o dubini ljubavi i lepoti suza; ali po svom
instinktu deteta i epikurejca, ona mrzi svaku dubinu i ima užas od
velikih suza. Žene koje vole ljubavbol, to su obično žene koje su
prirodom određene majke. One se ne boje bola; one nose mesecima dete
pod pojasom, gotove da se nagrde noseći ga, i da mu žrtvuju život
rađajući ga, i upropaste mladost odgajajući ga. Žene koje ne trepe
nikakav bol u ljubavi, to su one koje ne vole ni decu, ni materinstvo.
Zato devojka koja unapred pokazuje da ne želi decu, neće nikad biti ni
dobra žena, ni dobra majka, ni dobra drugarka, nego buduća raspikuća i
opasan poliandar, koja voli svet većma nego kuću, sebe nego ikakvog
čoveka; to je pustolov kojoj će muž služiti samo za pratnju i
podvođenje. Znao sam, naprotiv, devojaka koje su u petnaestoj godini
želele da se udaju, samo da što pre postanu majkama, i koje su unapred
imale u glavi plan da imadnu svoje desetoro dece, i već tako unapred
odredile i imena za svih desetoro. Prvi znak da jedna žena odista
ljubi, to je kad se u njoj javi neodoljiva i bolna želja da dobije dete
od čoveka kojeg voli. "
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:21 pm

Razmišljanje

Godinama sam bio nervozan (neurotičan). Bio sam
plašljiv, depresivan i ohol. I svatko mi je govorio: Ti se moraš
promijeniti. I svaki bi mi rekao kako sam neurotičan. Bili su mi već
dosadni, i ja sam im obećavao i mislio sam se promijeniti, ali nikad
nisam uspio pa koliko god sam se trudio. To što me je najviše boljelo,
bilo je da mi je najbolji prijatelj uvijek govorio kako sam neurotičan.
I on je uvijek ponavljao, da se moram promijeniti. I njemu sam
obećavao, pa opet nije od toga bilo ništa, to nikad nisam uspijevao.
Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen. Jednog mi dana reče on "Ne
mijenjaj se! Ostani kakav jesi!" I nije važno, da li ćeš se ti
promijeniti ili ne! Volim te, onakvog kakav jesi. Tako neka bude" Te
riječi su zvučale poput glazbe u mojim ušima. "Ne mijenjaj se, ne
mijenjaj se, volim te...". I ja sam se otpustio i postao sam življi, i
gle čuda nad čudom - ja sam se promijenio. A sada znam da se nisam u
istinu mogao promijeniti, dokle nisam našao nekoga, tko me zaista
volio, bez obzira da li ću se promijeniti ili ne. "Volim te" "rado te
prihvaćam onakvog kakav jesi" kad se nekome reče onda njemu ili njoj
čini neobično dobro. Biti voljen bez preduvjeta i pretpostavki
omogućuje život pun smisla. Ako se netko osjeća voljen i ljubljen onda
može velikodušno darovati svoj život, može se zauzimati za ljude a da
uopće ne gleda što mi to donosi. Ne odbacujte sebe govoreći kako ništa
ne vrijedite! Dopustite si biti voljeni! Prihvatite sebe takvi kakvi
jeste sa svim svojim vrlinama i manama!

Anthony de Mello
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:22 pm

..."Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim
prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi,
nalazeci olakšanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom,
zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.Dobar je covjek, i lijepa žena,
ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio.Cak i da je imala
velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu
dopusti
ti da to ne bude.Dao sam joj sve što nisam našao u životu,
a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca,
i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem.Ja sam
osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen.Ona mi namiruje
izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su
bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom
liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a
opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred
svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih.
Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju,koja se
stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje.Ljubav je
žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj
svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc.
Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske
vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da
traži od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca
oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek
svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena,
radosti bez trajanja.
Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali bliži. "

M. Selimovic – "Tvrdava"
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:22 pm

"Mali princ "

Antoine de Saint-Exupéry



XXI poglavlje


Tada se pojavi lisica:
-Dobar dan, rece lisica.
-Dobar dan, uctivo odgovori mali princ koji se okrete, ali ne vide nista.



-Evo me ovde, rece jedan glas, pod jabukom...
-Ko si ti? upita mali princ. Vrlo si lepa...
-Ja sam lisica, rece lisica.
-Hodi da se igramo, predlozi joj mali princ. Tako sam tuzan...
-Ne mogu da se ugram sa tobom, rece lisica. Nisam pripitomljena.
-Ah! izvini, rece mali princ.
A onda razmislivsi dodade:
-Sta to znaci "pripitomiti"?
-Ti nisi odavde, rece lisica, sta trazis?
-Trazim ljude rece mali princ. Sta znaci to pripitomiti.
-Ljudi
imaju puske, rece lisica, i oni love. To je prilicno nezgodno! Ali oni
gaje i kokosi. Po tome su zanimljivi. Trazis li kokosi?

-Ne, rece mali princ. Trazim prijatelje. Sta znaci to "pripitomiti"?
-To je nesto sto se davno zaboravilo, rece lisica. To znaci "stvoriti veze..."
-Stvoriti veze?
-Naravno,
rece lisica. Ti si za mene samo mali decak slican stotinama hiljada
drugih drugih decaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam
potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slicna stotinama hiljada lisica.
Ali, ako me pripitomis bicemo potrebni jedno drugom. Ti ces za mene
biti jedini na svetu. Ja cu za tebe biti jedina na svetu...
-Pocinjem da shvatam, rece mali princ. Postoji jedna ruza.... mislim da me je pripitomila...
-To je moguce, rece lisica. Cega sve nema na Zemlji...
-Ah! to nije na Zemlji rece mali princ.
Lisica je izgledala vrlo radoznala:
-Na nekoj drugoj planeti?
-Da.
-Ima li lovaca na toj planeti?
-Ne.
-Gle, pa to je zanimljivo! A kokosi?
-Ne.
-Nista nije savrseno, uzdahnu lisica.
Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao:
-Moj
zivot je jednolik. Ja lovim kokosi, ljudi love mene. Sve kokosi su
slicne, i svi ljudi su slicni. Meni je, dakle, pomalo dosadno. Ali, ako
me ti pripitomis, moj zivot ce biti kao obasjan suncem. Upoznacu bat
koraka koji ce biti drukciji od svih ostalih. Drugi koraci me teraju
pod zemlju. Tvoj ce me kao muzika pozivati da izadjem iz rupe. A zatim
pogledaj! Vidis li tamo dole, polja puna zita? Ja ne jedem hleb. Za
mene zito ne predstavlja nista. Zitna polja ne podsecaju me ni na sta.
A to je zalosno! Ali ti imas kosu boje zlata. Bice divno kada me
pripitomis! Zito, koje je pozlaceno, podsecace me na tebe. I ja cu
voleti sum vetra u zitu...
Lisica ucuta i dugo gledase malog princa:
-Molim te... pripitomi me, rece ona.
-Vrle rado, rece mali princ, ali nemam mnogo vremena. Treba da pronadem prijatelje i da se upoznam s mnogim stvarima.
-Covek
poznaje samo one stvari koje pripitomi, rece lisica. Ljudi nemaju vise
vremena da bilo sta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A
kako nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi vise nemaju
prijatelja. Ako hoces prijatelja, pripitomi me!
-Sta treba da radim? upita mali princ.
-Treba
da si veoma strpljiv, odgovori lisica. Najpre ces sesti malo dalje od
mene, eto tako, na travu. Gledacu te krajickom oka, a ti neces nista
govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana, sesces malo
blize....
Sutradan mali princ ponovo dodje.
-Bilo bi bolje da
si dosao u isto vreme, rece lisica. Ako dolazis, na primer, u cetiri
sata popodne, ja cu biti srecna vec od tri sata.
Ukoliko vreme
bude odmicalo, bicu sve srecnija. U cetiri sata bicu uzbudjena i
uznemirena; upoznacu cenu srece! Ali ako budes dolazio kad ti padne na
pamet, nikada necu znati za koji cas da spemim svoje srce... Potrebni
su citavi obredi za to.
-Sta je to obred? upita mali princ.
-I
to je nesto sto se davno zaboravilo, rece lisica. To je ono sto cini da
se jedan dan razlikuje od drugog, jedan cas od drugih casova. Kod mojih
lovaca, na primer postoji jedan obred. Oni cetvrtkom igraju sa seoskim
devojkama. Cetvrtak je, dakle, divan dan! Idem u setnju cak do
vinograda. Kad bi lovci igrali kad im padne na pamet, svi bi dani
licili jedan na drugi, i ja ne bih uopste imala odmora.
Tako mali princ pripitomi lisicu. A kad se dan rastanka priblizi:
-Ah! rece lisica... Plakacu.
-Sama si kriva, rece mali princ, nisam ti zeleo nikakva zla, ali ti si htela da te pripitomim.
-Naravno, rece lisica.
-Ali ti ces plakati, rece mali princ.
-Naravno, rece lisica.
-Znaci, time nista ne dobijas!
-Dobijam, rece lisica, zbog boje zita.
Zatim dodade:
-Idi,
pogledaj ponovo ruze. Shvatices da je tvoja jednistvena na svetu. Vrati
se onda da mi kazes zbogom, a ja cu ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode da ponovo vidi ruze.
-Vi
uopste ne licite na moju ruzu, vi jos nista ne znacite, rece im on.
Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao sto
je bila moja lisica. Bila je to obicna lisica slicna stotinama hiljada
drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada
jedinstvena na svetu.
Ruze su se osecale veoma nelagodno.
-Lepe
ste, ali ste prazne, rece im on jos. Covek ne moze da umre za vas.
Naravno, obican prolaznik poverovao bi da moja ruza lici na vas. Ali
ona sama znacajnija je od svih vas zajedno zato sto sam ja nju zavoleo.
Zato sto sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato sto sam njoj
napravio zaklon. Zato sto sam radi nje poubijao gusenice (sem one
dve-tri radi leptirova). Zato sto sam nju slusao kako se zali, hvalise
ili kako ponekad cuti. Zato sto je to tvoja ruza.
I on se vrati lisici.

-Zbogom, rece joj on...


-Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: covek samo srcem dobro vidi. Sustina se ocima ne da sagledati.


-Sustina se ocima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
-Vreme koje su ulozio oko tvoje ruze cini tu ruzu tako dragocenom.
-Vreme koje sam ulozio oko moje ruze... rece mali princ da bi zapamtio.
-Ljudi
su zaboravili tu istinu, rece lisica. Ali ti ne treba da zaboravis. Ti
si zauvek odgovoran za ono sto si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju
ruzu.

-Ja sam odgovoran za svoju ruzu, ponovi mali princ da bi zapamtio...
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:23 pm

GOSPODE

"...Kad nevolja poraste i stradanja zaredaju,kad bol zaboli odvec,
onda se u meni dusa okrene,ispuni me prkos i drska,zlobna ravnodusnost
i crni ponos onih koji odvise pate.
Ne udaraj nas odvec , Gospode i ne daj nam teret iznas nase snage,
da nam se ne pomraci sjaj Tvoj
i da se zlo ne zacari nad nama..."

Ivo Andric
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:24 pm

Kada ih nateras da te mrze onda si siguran da dobro radis svoj posao...
Istina je da je zivot nepodnosljiv, samo sto je vecina ljudi naucena da se pretvara kao da nije takav...
S
vremena na vreme neko se ubije ili ga odvedu u ludnicu, ali najveci deo
masa tera dalje i dalje pretvarajuci se kako je sve normalno i
prijatno...
Talentovane ljude bije glas da je tesko komunicirati s
njima u svakodnevnim situacijama - tako sam citao i tako su mi govorili
i tako sam gledao na filmu...
Ali otkrio sam da nije tako...
Sto su ljudi talentovaniji to je lakse sa njima - bice da cuvaju svoje lose trenutke za casove kada su sami..."


Carls Bukovski
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:24 pm

Jovan Dučić

Blago Cara Radovana


"Lepota fizička, to je
neosporno jedna plemenita čovekova vrlina. Uostalom, telesna lepota je
samo spoljni izraz viših unutrašnjih čovekovih lepota, jer lepota nije
nikad bila osobina zlikovaca i nevaljalih žena; i, neosporno, uvek
pored fizičkih lepota u istom čoveku boravi još nekoliko bilo duševnih
ili duhovnih kvaliteta prvog reda. Priroda je uvek izgrađivala svoje
pravo majstorsko delo s punom ljubavlju i izdašnošću, i nikad nije bila
tvrdica ni u pogledu drugih osobina tog privilegovanog lica. Bilo je,
istina, i bezumnih žena među lepoticama, kao i lepih ljudi među
glupacima. Ali je to bio svagda redak slučaj; jer su uvek imali pored
lepote ili blagorodno srce bez puno pameti, ili veću pamet bez mnogo
srca. Ako lepotice obično svrše život u katastrofama i skandalima,
često i ružnim ili glupim, to je zato što postanu žrtve tuđih strasti i
tuđih sujeta. Ako su lepotice često neobrazovane, to je što je
negovanje njine lepote bilo za njih važnije od nege njihovog duha.
Svakako, lepota nije nigde usamljena. Ahil je bio najlepši mladić u
Grčkoj, ali i najveći heroj; a Sofokle je bio najlepši mladić, ali i
najveći pesnik. Hipatija iz Aleksandrije je bila lepotica koja je imala
trostruku oreolu: lepote, vrline, i učenosti; ona je bila i veliki
astronom i filozof svog vremena. Pompadur je bila najlepša žena, ali i
veliki diplomat i državnik. Lepota je plemstvo i blagodet koju je Bog
spustio na naročito izabrape među ljudima; lepota je i blagos lovena,
jer ona kao sunce izaziva život, nosi zdravlje, i inspiriše religiozno
osećanje. Kao što su antički Grci sva svoja božanstva pravili lepim, i
hrišćani su najzad slikali lepim sve najveće ličnosti svoje crkve:
Bogorodicu, Hrista, svetog Đorđa i sve arhangele. Uostalom, stari Grci
su verovali da ružan čovek ne može biti ni dobar. Najlepša je žena u
ljubavi ona za koju kažemo da je lepa a ne znamo zašto. Ljubavnice Luja
XIV, najvećeg ljubavnika među svim kraljevima, nisu bile lepe, nego
samo žene od duha i od srca. Gospođica Lavalijer je bila čak vrlo
malenog stasa, bogknjava, smeđih očiju, velikih usta, zuba ne baš
najlepših; a koračala je ružno, jer je bila hroma. Takvu je opisuje
njen poznanik Bisi Rabiten, rođak slavne gospođe de Sevinje. Ali
Rgbiten zatim dodaje da je Lavalijer imala pogled strastan i uman, reči
pune duha i bleska, i da je bila iskrena i duševna, vrlo verna i sva
predana, i, najzad, da je bila učena. I Mekole u svojoj istoriji govori
da su ljubavnice engleskog kralja Džemsa II, savremenika Luja XIV, bile
veoma ružne, skoro rugobe: Ana Hajt, a još nakaradnije Arabela Čerčil i
Katarina Sidle. Bilo je sličnih ukusa i među filozofima. Dekart je prvi
put voleo jednu razroku devojku, i otad je za ceo život imao slabost i
simpatiju za razroke žene. Pesnik Bodler je bio zaljubljen u nakaze.
Ima odista najlepših očiju koje ne umeju pogledati i najlepših usana
koje se ne znaju osmehnuti. Obe ove velike i neopredeljive lepote su
nematerijalne, jer su isključivo duševne. Lep pogled i lep osmeh nemaju
čak ništa zajedničkog sa bojom očiju ili formom usta. Špa njolka ume da
pogleda, a Francuskinja ume da se osmehne. Osmeh, to je zora i svitanje
tela, najveći događaj i najlepši izraz duševnog u materiji. Ima očiju
koje se smeju, i očiju koje govore, i očiju koje ćute; a ima očiju koje
izgledaju da uvek nešto osluškuju i čekaju. Najlepše oči ima slovenska
žena, jer uvek izgledaju začuđene. "
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:25 pm

Carobni breg, Tomas Man

Ta borba
izmedju sila cednosti i ljubavi- jer to je u stvari po sredi- kako se
ona zavrsava? Ona se naizgled zavrsava pobedom cednosti. Strah,
pristojnost, cedno gnusanje, drhtava potreba za cistotom, sve to
potiskuje ljubav, drzi je sputanu u mraku, dopusta njenim konfuznim
zahtevima da samo delimice, ali ni izdaleka ne u svom mnostvu i snazi,
dodju do svesti i izrazaja. Ali ta pobeda cednosti samo je prividna,
samo Pirova pobeda, jer zaposvest ljubavi ne moze se zagusiti, nad njom
se ne moze izvrsiti nasilje, potisnuta ljubav nije mrtva, ona zivi, u
mracnim dubinama svoje tajne ona i dalje tezi da se ispuni, ona probija
magijski krug cednosti i izbija ponovo, iako u preobrazenom, sasvim
izmenjenom obliku...A kakav je oblik, kakva maska pod kojom se opet
javlja odgurnuta i potisnuta ljubav?




Djordje Balasevic

Princezo, javi se

Umesto molitve rekla si "O tom cu misliti sutra..."
Sa šminkom od gara, ko Skarlet O'Hara... Tvoj preslikan lik
I dugo plutala ko brodolomnik ka obali jutra
Nekad tišina zna prepasti džina, kad ispusti krik
Još jednu noc si izgurala sama... Cehov je zaspao blaženim snom
Ni ne zna da je igrala tama... Pod prozorom
Vetar je vežbao violoncelo.. Cežnjive skale u nedogled
Zora ti brižljivo pipnula celo... Negde u tebi je goreo led

Princezo, javi se... Još imam džep u kom se hladni prsti zgreju
Pošalji poruku... Da vidim jednom to pisamce na displeju
Sve mi nedostaje... Cuvam u damastu još kalup tvoga vrata
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata... šta ti je?

Plima banalnosti tvoj svet zapljuskuje k'o Atlantidu
Dok šmrka bioskop, fali ti neko da napravi geg
Da ti za rodendan ispiše sonet na komšijskom zidu
I s bandom cigana pod tvojim prozorom utaba sneg?
Na podmetacu još crtam tvoj profil
Suvišna pitanja izbegnuta fintom
Ime ti ispišem u svakoj strofi... Nevidljivom tintom
Pod mojom jelkom do proleca stoji...
Jedino dar tebi namenjen
Zauvek fosil tvog struka postoji...
Na mome dlanu okamenjen

Princezo, javi se... neke se pobede dobijaju na juriš
Ne tvrdoglavi se.. Priznajem javno da se genijalno duriš
Opasno postaje... Na durske akorde se paucina hvata
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata...
Princezo, dosta je
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:27 pm

PJESMA O BISERU

Čovječe, što nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše.
Sjeti
se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga
ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad
vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.
Neće ono
blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne
prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.

I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali
kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nijesi kao svi
drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti
svih blaga svoje duše.

Tin Ujević




Bele noci, Dostojevski

Ali
da pamtim uvredu koju si mi ti nanela, Nastenjka! Da navucem mracan
oblak na tvoju vedru, nepomucenu srecu, da gorko prekorim tvoje srce,
da ga opteretim potajnom grizom savesti i da ga primoram da u trenucima
blazenstva tuzno kuca, da izgnjecim makar i jedan od onih neznih
cvetaka, sto si ih uplela u svoje crne uvojke, kada si zajedno s njim
stala pred oltar... O, nikada, nikada! Neka bude vedro tvoje nebo, neka
bude blistav i nepomucen ljupki osmeh tvoj, neka te bog blagoslovi za
trenutak blazenstva i srece, sto si ih podarila drugom, usamljenom,
zahvalnom srcu!
Boze dragi


Dervis i smrt

Bila je
jedna reka i magle u njenim predvecerjima i suncev odsjaj na njenim
sirinama. Mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne
zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg
zaborava. Sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam ,
a stoji tu pred nama, podsecajuci nas i ranjavajuci. Kasno je secanja,
uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utehe, podsecanja na
nesto sto je moglo da bude, jer, sto nije bilo, nije ni moglo da bude.
Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, ali varka koju ne mogu i ne
zelim da oteram jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje.

Meša Selimović
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:27 pm

Treba
se izlagati opasnostima - govorio je. Cudo zivota mozemo istinski
razumeti jedino ako dopustimo da se dogodi nesto neocekivano.
Svakoga
dana Gospod nam daruje - zajedno sa suncem - jedan trenutak kada je
moguce izmeniti sve ono sto nas cini nesrecnim. Svakoga dana nastojimo
da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne
postoji, kako je danasnji dan istovetan jucerasnjem i kako ce biti
jednak sutrasnjem. Ali, onaj ko obrati paznju na dan koji traje,
otkriva carobni trenutak. On moze biti sakriven u casu kad izjutra
otkljucavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tisini koja naglo nastupi
posle rucka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj
trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvezda namah prozme i
omoguci nam da cinimo cudaSreca je ponekad blagoslov, ali najcesce
osvajanje. Carobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaze nam da
se menjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima.
Paticemo, prezivljavacemo teske casove, suocicemo se s mnogim
razocarenjima - ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag.

(Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala,Paulo Koeljo)



Shvatila
sam da je potpuno isceđena i poslednja kap svetosti iz moje krvi.
Postala sam svesna istine. A istina je bila da je za mene bolje da
budem prostitutka nego obmanuta svetica. Jer sve su žene obmanute.
Muškarci su ti koji ih obmanjuju, a potom kažnjavaju zbog obmane.
Muškarci su ti koji ih guraju do samog dna, a potom kažnjavaju jer su
pale. Oni ih uvlače u brak, a onda kažnjavaju udarcima i psovkama,
pretvarajući ih u poslugu koja im je stalno na raspolaganju. Najmanje
obmanute žene upravo su prostitutke. A najtežu kaznu žene podnose
upravo u ime braka i ljubavi....."

"Dok sam zurila u njega,
shvatila sam da ga mrzim onoliko koliko samo žena može mrzeti muškarca,
a rob gospodara. I znala sam po njegovim očima da me se boji onoliko
koliko se muškarac može bojati žene, a gospodar roba......"

"Žena na nultoj tački"
Naual el Saadaui


"Ja!
- Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše
mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o
sebi znamo, izvan naše volje i iznad naših snaga. Strašna reč koja nas,
jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo
zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se
poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno..."
Ivo Andric - "Prokleta Avlija"


Smatraj svaki dan kao jedan ceo,
otpocet i zavrsen zivot.Odzivi ga kao
celinu a ne kao deo.Nek se svaki tvoj
dan odroni od tebe kao ceo jedan covek
s kojim ces zeleti da se opet sastanes
kao s prijateljem i da ga bez stida
pokazes vasioni."

Vladika Nikolaj Velimirovic
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:28 pm

"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
Ispunjena
uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te
stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz
prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka
kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali
tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni
povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci
svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto
tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge
vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su
najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka
uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe
donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom
pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo
pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce
mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i
kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek
istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase
koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim
dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se
odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom
moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju
nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."

D.Maksimovic
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:28 pm

MOJE DRVEĆE
Primio sam pismo od
negdašnjeg druga sa sveučilišta, bogatog vlastelina, aristokrata.
Pozvao me na svoje imanje. Znao sam da je već dugo bolestan, slijep,
uzet, da jedva hoda... Uputio sam se k njemu. Zatekao sam ga u jednom
drvoredu njegova prostranog parka. Umotan u bundu – a bilo je ljeto -
oronuo, zgrbljen, sa zelenim sjenilom iznad očiju, sjedio je u malim
kolicima, koja su odostraga gurala dva lakaja u bogatim livrejama...
-
Dobro došli – izustio je grobnim glasom – na moju djedovinu, u sjenu
mog stoljetnog drveća! Nad njegovom se glavom, kao šator, dizao golem,
tisućgodišnji hrast. A ja sam pomislio: «O čuješ li, tisućgodišnji
dive? Polumrtvi crv koji puže oko tvog korijenja naziva te svojim
drvetom!» Ali uto naleti vjetrić i, lagano šumeći, nestane u gustoj
krošnji gorostasa... I meni se pričinilo da je stari hrast dobroćudnim
i tihim smijehom odgovorio i na moju misao – i na hvalisanje bolesnika.


KAD MENE NE BUDE
Kada
mene ne bude, kada se sve što sam bio ja raspe u prah – o ti, moja
jedina prijateljice, o ti, koju sam tako jako i tako nježno volio, ti,
koja ćeš me zacijelo nadživjeti – ne dolazi na moj grob... Što ćeš
ondje?
Ne zaboravi me... Ali i ne sjećaj me se sred svakodnevnih
briga, zadovoljstava i potreba... Ja ne želim ometati tvoj život, ne
želim priječiti njegov mirni tok. Ali u časovima samoće, kada te obuzme
ona stidljiva i bezrazložna sjeta, tako poznata dobrim srcima, uzmi
jednu od naših najmilijih knjiga i nađi u njoj one stranice, one retke,
one riječi od kojih su nam ponekad odjednom – sjećaš se? – oboma
udarale na oči slatke i nijeme suze. Pročitaj ih, sklopi oči i pruži mi
ruku... Nenazočnom prijatelju pruži ruku svoju. Ja je neću moći
stegnuti svojom rukom; ona će ležati nepomična pod zemljom, ali sada mi
godi misao da ćeš možda na svojoj ruci osjetiti lagan dodir. I prikazat
će ti se moj lik, a ispod sklopljenih vjeđa tvojih poteći će suze,
slične suzama kakve smo nekoć, opijeni Ljepotom, zajedno ronili, o ti,
jedina moja prijateljice, o ti, koju sam volio tako snažno i tako
nježno!

BEZ GNIJEZDA
Što ću sa sobom? Čega da se prihvatim?
Ja sam kao osamljena ptica bez gnijezda. Nakostriješena, sjedi ona na
goloj suhoj grani. Odvratno joj je ostati... a kamo da poleti? I evo,
ona širi krila – i hita u daljinu plahovito i ravno kao golub u strahu
ped jastrebom. Neće li se negdje naći kakav zelen, udoban zakutak, neće
li negdje moći, barem privremeno, saviti kakvo gnjezdašce? Ptica leti,
leti i pozorno gleda u nizinu. Pred njom se prostrla žuta pustinja,
nijema, nepomična, mrtva... Ptica hita, prelijeće pustinju i sve gleda
u nizinu, pažljivo i sjetno. Pod njom se proteglo more, žuto, mrtvo,
kao pustinja, Ono doduše šumi i talasa se, ali u neprestanoj tutnjavi,
u jednoličnu zibanju njegovih valova isto tako nema života, nigdje nema
utočišta. Jadna se ptica umorila... Zamah njenih krila slabi; njen let
postaje sve niži. Vinula bi se ona u nebo... ali ni u onoj bezdanoj
pustoši ne može saviti gnijezdo! Naposljetku je privukla krila... i s
otegnutim jecajem pala u more. Val ju je progutao... i odvaljao se
dalje, šumoreći besmisleno kao i prije. A kamo ću ja? Nije li i meni
vrijeme da se survam u more?

TKO JE KRIV?
Ona mi je pružila
svoju nježnu, blijedu ruku... a ja sam je surovo i grubo odgurnuo. Na
mladom, ljupkom licu ocrtala se nedoumica; mlade dobre oči gledaju me
prijekorno; čista, mlada duša ne razumije me.
- Što sam skrivila? – šapću njene usne.
- Što si skrivila? – Ni najsvjetliji anđeo s najsjajnijih visina nebeskih nije nedužniji od tebe.
Pa
ipak, nanijela si mi veliku krivicu. Želiš li doznati za tu tešku
krivicu koju ti ne možeš shvatiti, a ja nisam kadar da ti objasnim?
Evo je: Ti si – mladost, ja – starost.

[KRSTARIO SAM GOROM, DOLOM]
Krstario sam gorom, dolom, niz bistre rijeke, uz vrleti,
I što god vidjeh naokolo, sve me samo jednog sjeti:
Ta ja sam voljen, voljen bio! Sve drugo sam zaboravio.

Nada mnom nebo jasne boje, šum lišća i živ cvrkut ptica,
Oblačići se žustri roje i plove nekud hrlimice.
Sve naokolo puno sreće, Al je srce moje neće.

I mene nose, nose vali, široki kao vali mora;
Tišina mi svu dušu zali svrh radosti i gorkih mora...
I ja sam zbunjen; što sam htio? Ta cio svijet je moj tad bio!

O zašto nisam umro tada? I zašto živimo nas dvoje?
A dan za danom, kao sada, ne doniješe nam ništa svoje!
Pa što je slađe, milovana, od onih glupih, sretnih dana.



Turgenjev
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:29 pm

Lako je shvatiti da na svetu uvek postoji
jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo to nasred neke pustinje ili usred
nekog velikog grada. I kada se te osoe sretnu i njihovi pogledi se
ukrste, sva proshllost i sva buducnost gube svaki znacaj i samo postoji
taj trenutak i ta neverovatna sigurnost da je sve stvari pod suncem
ispisala jedna ista ruka. Ruka koja budi ljubav i koja je stvorila
jednu dushu bliznakinju za svaku osobu koja radi, odmara se i trazi
blago pod suncem. Jer bez toga nijedan san ljudske rase ne bi imao bilo
kakvog smisla...

Koeljo


Osmeh. Veceras osmeh koji nosish na usnama ponesi u snove gde cemo se zajedno smejati.
Koeljo



***Zašto si otišao jesenas? Čovek nikad ne treba da ode kad ima razloga da ostane
.***
Tužan
sam zbog tebe, ali neću da ti kažem. Danima i sedmicama sam putovao da
te vidim. Uveče sam lijegao pod šumsko drvo, gladan, izubijanih nogu,
promrzao od ledene kiše i zaboravljao na sve, razgovarajući s tobom.
Koračao sam drumovima bez kraja, i uplašio bih se koliko ih ima i kakve
su strašne razdaljine na svijetu, da te nisam držao za ruku i išao uz
tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva čekajući ravan drum, da zatvorim oči da
mi budeš bliža.

Zašto si došla?
Hoćeš li da pođemo zajedno u svet?
Meša Selimović (Tvrđava)
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:29 pm

Herman Hesse - BITI SREĆAN

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:30 pm

Borhes - Pretnja

To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu.
Lepa maska se promenila, ali kao i uvek jeinstvena je.
Čemu
moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje
reči koje je koristio oštri Sever da opeva svoja mora i svoje mačeve,
vedrina prijateljstva, galerije, biblioteke, obične stvari, navike,
mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus
sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već
se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrknut ptice, potamneli
su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela smirenje.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje dok čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde
(ova soba je nestvarna i ona je nije videla).
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.


Herman Hese

Ja
sam dvaput u životu imao ljubav, mislim onu pravu, i oba puta sam
pouzdano znao da je to zauvek i da može prestati samo sa smrću, i oba
puta je tome došao kraj, a ja nisam umro. Imao sam i jednog prijatelja,
i ne bih mogao ni pomisliti da se nas dvojica za života možemo razići,
ali ipak smo se razišli već odavno.
... Svaki čovek ima svoju
dušu, i on je ne može stopiti ni sa čijom drugom. Dve osobe se mogu
posećivati, mogu razgovarati i biti jedna drugoj bliske. Ali njihove
duše su kao cvetovi, ukorenjene svaka na svome mestu, i ni jedna ne mže
preći ka drugoj, jer bi se inače morala odvojiti od svog korena, a to
joj nije moguće. Cvetovi šalju svoj miris i svoje semenje, jer bi
voleli da se približe jedni drugima; ali cvet ne može ništa da učini da
bi neka semenka došla na svoje pravo mesto. To čini vetar, a on dolazi
i odlazi kako mu je volja.
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:30 pm

Išao sam sokacima, bez cilja, nikud, a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuće, nigdje.
Zar kod nas svaki pojas počinje sve iz početka?
Ta
mrtva prošlost i nikakva sadašnjost, te crne ruševine svega što je
bilo, na kojima ne mislim ništa graditi, ipak su nekakva spona s nečim.
S čime? Prepoznajem staru mjesečinu, liči na onu iz detinjstva, sad
vara, srebrom prekrivajući garež. Jesam li je gledao iz one svoje sobe,
gore, što je sad nema, ili pod hocinskom utvrdom, zamišljajući da sam
ovdje? Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje
sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u
pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje
gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno
im je kad nastanu i kad stanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne
osjećam potrebu da išta razrješavam.

Meša Selimović-Tvrđava
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:30 pm

Oda nagovestaj besmrtnosti iz secanja na rano ditinjstvo

Sjaj u travi...
sada,kada nista na svetu ne moze vratiti dane prohujalog leta
nas sjaj u travi i bljestavost sveta,ne treba tugovati,
vec traziti snage u onom sto je ostalo i s tim ziveti...
zboravimo,ne radi nas,ne radi zaborava,zaboravimo da smo
se voleli,da smo se svadjalii da smo bili krivi..
pozurimo,s danima i danima sto ce doci
mozda cemo se naci jedanput na malom vrhu zivota i nizrecene tajne
hteti jedno drugom da kazemo,al`proci cemo jedno kraj drugog kao
stranci jedan skrenuti pogled bi ce sve sto cemo jedno drugom moci dati...
zaboravicu oci i necu posmatrati zvezde koje me na tebe neobicno
podsecaju...ne boj se,jednom ces se zaljubiti al`ljubices zato sto ce te
nesto na toj zeni podsecati na mene..bio si moje veliko prolece
uspomena koja ce dugo ziveti u buducnosti koje cu se secati...
oseticu tugu jer sam tebe volela bi ce to ironija tuge...
nestace sjaj u travi,nestace velicanstvenost sveta...
ostace bleda slika onog sto je proslo...

William Wordsworth (l770-1850)(delovi
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:31 pm

Djordje Balašević - "Balkanski tango"

Ovaj zivot je san, mala kuca kraj rampe, snop zuckaste lampe i zalihe tuge,
Nazalost, ruzan san: cale notorni smuk, keva s daskom za luk, manekeni za jad.
Sve je morao sam, prst na orozu lagan, a u srcu uragan i skok preko duge.
Brod, sleper, i sa 22-e vec je imao sve, nju je video tad...

Lud sam za tobom pace, ali lud sam i onako, trazim te otkako za sebe znam,
Budi moj ortak mace, nije mi lako da svu tu silnu lovu razbucam sam.
Nesto sam nacuo da sutra mozda ne postojim, pa bolje da odmah probamo sve.
Za sitan gros kupi me, razmazi te divlje kupine.
Lud sam za tobom, ali ovo jeste vreme ludih, i ja cu za nas osedlati strah,
A ti me ljubi do zla, dok ne izgubim dah.

A ona, seoski krin, nocni bus iz Provanse, miss nikakve sanse, tek statista srece,
Presecen film, cale prosvetni mis, keva izlizan plis, sestra ruzna ko vrag.
On je bio njen tip. Prve noci u dvosed, pa druge na trosed, a trece, eh, trece...
Ma nek puknu svi, kad je njen mladi Don spusti pravo na tron, kao visnju na slag.

Lud sam za tobom pace, ali lud sam i onako, trazim te otkako za sebe znam,
Budi moj ortak maee, nije mi lako da svu tu silnu lovu razbucam sam.
Nesto sam nacuo da sutra mozda ne postojim, pa bolje da odmah probamo sve.
Za sitan gros kupi me, razmazi te divlje kupine.
Lud sam za tobom, ali ovo jeste vreme ludih, i ja cu za nas osedlati strah,
A ti me ljubi do zla, dok ne izgubim dah.

Opet loą "deja vu", jutro mokro ko ribar i profi kalibar, pocinilac neznan,
U citulji pune stranice dve; mafija i DB slozno zale za njim.
Balkanski tango uvek zavrsi na trotoaru, djavo je kredom upisao bod,
A ona lagano niz ulicu staru, trazeci sponzora punog ko brod.
Dok klatno tasnice u ritmu hoda broji vreme i dok je merkaju ko svezi but,
U beli prah smrvi dan i mrmlja refren odnekud znan:

Lud sam za tobom, ali ovo jeste vreme ludih, i ja cu za nas osedlati strah,
A ti me ljubi do zla, dok ne izgubim dah
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:31 pm

Bila je mjesečina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su
se toplo, između kuća ćućorila je razbijena moć, po sokacima i avlijama
uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i
šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici.
I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga.
Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je počelo dobijati čudne
razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni
poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet
može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila
vilenjačka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, čuo
po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova,
nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su
im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što
prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna, poletjeće noćas
vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko
neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom
da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti,
tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi.
Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve
što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili
je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da
se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Derviš i smrt
Meša Selimović
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyPet Nov 13, 2009 11:31 pm

Cekanju dodje kraj...

Sta mogu ja da kazem o toplom oku izvora, tako sablasno precistom i tako glatko gordom?
Mirisalo
je na nesto devicansko i oporo. Na nadremanost i gipkost. Tako se,
valjda, odlivaju sve spore drevne misli i tamna mudrost dubine koja u
sebi nosi nesto jos dublje i davnije.
Poskidali smo odecu i skocili u vodu.
Vreme, za koje postoji izvesna nada da protice, umirilo se i zgrusalo u pogasenim plicacima.
Ronili smo i trazili.
Sada nas je bilo cetvoro: dve mreze i dva tela. Njena je lovila mene, moja je lovila nju...

U
prethodnim zivotima, sto su mi se dogadjali poslednjih dana aprila i
prve nedelje maja, u ogledalu vode upoznao sam lice njene detinje duse.
Sad sam je dodirivao od tabana do kose i oseaco, glatko, kako po meni ostavlja svoj lelujavi rukopis.
Na drugom kraju izvora devojcica se grcila obavijena koprenom moje treperave neznosti.
Doplivao sam do nje, probio se kroz mrezu i nacinio telom kavez od zagrljaja.
Mreze su se zamrsile i pomesale niti. Umesto da nas ulove, mi smo ulovili njih.
I
motali smo u vodi moji dusu na njenu i njenu na moju. I prvi put sam
shvatio da je ovo, sto cinimo, mnogo vece od ljubavi. Da plivamo kroz
vecnost...

...Vredi li se upustati u tumacenje stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim?
Miljarde
su godina potrebne da se popnemo uz okomitu buducnost do nekih
kristalnih vrhova nacinjenih od zelja. Jer ogromno je obnavljanje tog
svojevrsnog cuda koje se zove: nas dvoje.
U izmaglici dalekog, bas
kao i sad, ovako, spusti mi polako glavu na neko sutrasnje rame i
zagledaj se pazljivo u plave barice neba.
Ako se ti ne pojavis, neko
ce umesto tebe cekati tamo da primi i da prenese poruku. Ako se ja ne
pojavim, neko ce drugi produziti to sto se zove beskrajno.
Veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguce je voleti poslednji put u vecnosti...

Miroslav Antić
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Dec 20, 2009 1:52 pm

Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava
s godisnjim dobima; zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; zensko
srce je nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje
i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji
krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i
spokojna, ostaje sigurna, proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i
dalje jesen, sve do kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku
sto da cinimo? Reci sto da radimo? Kako cemo se rastati i kada cemo se
sresti? Mozemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam
vecer dovede, a jutro odvede? Mozemo li ove osjecaje smatrati snom koji
nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Mozemo li ovaj tjedan
smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu?
Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas cujem.
Progovori i kazi mi nesto. Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju
ladju? Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru? Hoces li cuti kako
se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoces li osluskivati
moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima? Hoces li
vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s
jutarnjim izmaglicama? reci mi, ljubavi. Kazi sto cu za te
predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i
krila mojoj dusi. Kakav ces biti?
(SLOMLJENA KRILA)

Halil Džubran
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Dec 20, 2009 1:52 pm

Paulo Koeljo - Alhemicar

...Kada čovjek dublje zagleda u dušu svijeta
lako shvati da na svjetu uvijek postoji
jedna osoba koja čeka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva prošlost i sva budućnost
gube svaki značaj...
i samo postoji taj trenutak
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Dec 20, 2009 1:54 pm

Neka mi samo niko ne kaze za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde
nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije,
nije on nevin. Skrivio je nešto pa makar i snu. Ako ništa drugo, majka
mu je kad ga je nosila pomislila nešto rdjavo. Svaki dabogme, kaze da
nije kriv, ali za toliko koliko godina sam ovde, ja još nisam našao da je
neko bez razloga i bez neke krivice doveden. Ko ovde dodje taj je kriv,
ili se makar očešao o krivca.
Phi! Pustio sam ih dosta, i po naredbi i na svoju odgovornost, da.
Ali kriv je bio svaki. Ovde nevinog čoveka nema. Ali ima ih na hiljade
krivih koji nisu ovde i nikad neće ni doći, jer kad bi svi krivi dospeli
ovamo, ova bi Avlija morala biti od mora do mora. ja ljude znam, krivi su
svi, samo nije svakom pisano da ovde hleb jede.

I. Andrić, Prokleta Avlija
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Dec 20, 2009 1:57 pm

SLAVUJ I RUŽA


Rekla mije da će plesati sa mnom ako joj donesem crvenih ruža – kliknuo student – ali u svom mojem vrtu nema crvene ruže.

Iz svojega gnijezda na hrastu ljutiku čuo ga slavuj i izvirio između lišća i čudio se.


Nema crvene ruže u cijelom mojem vrtu! – uzvikivao i krasne mu se oči
napunile suzama. – Ah, do kakvih sitnica stoji sreća! Pročitao sam sve
što su napisali mudraci i znam filozofiji sve tajne, ali mi je život
bijedan jer mi nedostaje crvena ruža.

– Evo napokon vjerna
ljubavnika – reče slavuj. – Noć po noć pjevao sam o njemu, iako ga
nisam znao: noć po noć pričao sam njegovu zgodu zvijezdama, a sada ga
vidim. Kosa mu je tamna kao zumbulov cvijet, a usne mu rumene kao ruža
koju želi; ali lice mu je od ljubavi poblijedjelo kao bjelokost i jad
mu se ubilježio na čelu.

– Sutra uvečer priređuje vladar ples
– mrmljao je mladi student – a moja će ljubav biti na plesu. Ako joj
donesem crvenu ružu, plesat će sa mnom sve do jutra. Ako joj donesem
crvenu ružu, držat ću je u zagrljaju i ona će mi nasloniti glavu na
rame, i stezat ću ruku njezinu u svojoj. Ali nema crvene ruže u mojem
vrtu, pa ću sjediti sam a ona će proći mimo mene. Neće ni mariti za
mene i srce će mi pući.

– To je zaista pravi ljubavnik – reče
slavuj. – O čemu ja pjevam, to on trpi: što je meni radost, njemu je
jad. Ljubav je zaista divota. Vrednija je od smaragda i skupocjenija od
finih opala. Biser i mogranj ne mogu je kupiti niti se prodaje na
tržištu. Ne stječu je trgovci niti se može zamijeniti na vagi za zlato.


– Glazbenici će sjediti na svojoj galeriji – reče mladi student
– i svirat će na svojim instrumentima, a moja će ljubav plesati uz glas
harfe i gusala. Plesat će tako lako da se nogama neće dodirivati poda,
a dvorani će se u šarenim haljinama zgrtati oko nje. Ali sa mnom neće
plesati jer nemam crvenu ružu da joj dam – i on se bacio u travu,
pokrio lice rukama i zaplakao.

– Zašto on plače? – zapita mali zeleni gušter kad je protrčao kraj njega, a rep napeo uvis.

– Zbilja, zašto? – reče leptir koji je lepršao za sunčanom zrakom.

– Zbilja, zašto? – šapne svojemu susjedu tratinčica nježnim, tihim glasom.

– Plače zbog crvene ruže – reče slavuj.

– Zbog crvene ruže! – zaviču oni – jako je smiješno!

A mali gušterčić, koji je bio cinik, nasmije se na sav glas.

Ali slavuj je razumio tajnu studentova jada te je šuteći sjedio na hrastu i promišljao o tajnoj ljubavi.

Odjednom on raširi smeđa krila za let i ustrijemi se u zrak. Proleti gajem kao sjena i kao sjena proleti vrtom.

Usred tratine stajala je krasna ruža pa kad ju je slavuj spazio, poleti k njoj i spusti joj se na grančicu.

– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj – a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. No ruža odmahne glavom.


Moje su ruže bijele – odgovori ona – bijele kao pjena morska i bjelje
nego snijeg na planini. Ali otiđi mojoj sestri koja se plete oko
staroga sunčanika i možda će ti ona dati što ti želiš.

Odleti slavuj k ruži što se plete oko staroga sunčanika.

– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. Ali ruža odmahne glavom.


Moje su ruže žute – odgovori ona – žute kao kosa morske vile što sjedi
na jantarovu prijestolju i žuće nego sunovrat što cvate na livadi dok
je kosac ne pokosi. Ali otiđi mojoj sestri koja raste pod studentovim
prozorom i možda će ti ona dati što želiš.

Odleti slavuj k ruži što raste pod studentovim prozorom.

– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj – a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. Ali ruža odmahne glavom.


Moje su ruže crvene – odgovori ona – crvene kao golubove noge i
crvenije nego silni koralj što se vije po oceanskoj spilji. Ali zima je
sledila moje žile, mraz je oprljio moje pupoljke, bura je slomila moje
grančice i ja neću imati ruža cijele ove godine.

– Samo jednu jedinu crvenu ružu želim ja – uzvikne slavuj – jednu jedinu crvenu ružu! Zar nema nikakav način kako bih je dobio?

– Ima način – odgovori ruža – ali je tako strahovit te se ne usuđujem da ti ga kažem.

– Reci mi – reče slavuj – ja se ne plašim.


Ako želiš crvenu ružu – reče ruža – moraš je stvoriti pjesmom po
mjesečini i obojiti je krvlju iz svojega srca. Moraš prsa nabosti na
trn i pjevati mi. Cijele cjelcate noći moraš mi pjevati, a trn ti se
mora zabadati u srce, tvoja živa krv mora teći u moje žile da postane
mojom.

– Smrt je velika cijena za crvenu ružu – reče slavuj –
a život je svakomu jako drag. Radost je sjediti u zelenoj šumi, motriti
Sunce u zlatnim kolima i gledati Mjesec u bisernim kolima. Sladak je
glogov miris, slatki su zvončići što se kriju u dolini i crnica što
cvate na brijegu. Ali ljubav je bolja nego život, a što je ptičje srce
prema ljudskome srcu?

Raskrilio on smeđa svoja krila za let i uzvio se u zrak. Preletio vrtom kao sjena i kao sjena projurio gajem.

Mladi je student još ležao u travi gdje ga je slavuj ostavio i još mu se nisu bile osušile suze u krasnim očima.


Veseli se – dovikne mu slavuj – veseli se, dobit ćeš svoju crvenu ružu.
Stvorit ću je pjesmom na mjesečini i obojit ću je krvlju iz srca
svojega. Za uzvrat tražim jedino da budeš vjeran ljubavnik jer ljubav
je mudrija od filozofije, koliko god bila filozofija mudra, i moćnija
od vlasti, koliko god vlast bila moćna. Krilima joj je boja kao plamen,
a plamene je boje tijelo njeno. Usne su joj slatke kao med, a dah joj
je kao tamjan.

Student pogleda iz trave i oslušne, ali nije razumio što mu slavuj veli jer je znao jedino ono što piše u knjigama.

No hrast je razumio i rastužio se jer je jako volio maloga slavuja koji je sagradio gnijezdo u njegovim granama.

– Otpjevaj mi posljednju pjesmu – šapne mu – ostat ću sam samcat kad tebe ne bude.

Tako je slavuj otpjevao hrastu pjesmu i glas mu je bio kao voda što klokoće iz srebrna vrča.

Kad je on otpjevao pjesmu svoju, ustane student i izvadi iz džepa bilježnicu i olovku.


On ima formu – govorio je sam sebi, odlazeći gajem – to mu se ne može
poreći, ali ima li čuvstva? Čini mi se da nema. Zaista je poput većine
umjetnika; sasvim je stil, a nema nikakve iskrenosti. Ne bi se žrtvovao
za druge. Misli jedino na glazbu, a svak zna da su umjetnosti sebične.
Ali mora se priznati da ima u glasu nekih krasnih zvukova. Žalost je
što ti zvuci ne kazuju ništa i nisu od nikakve praktične koristi.

I ode u svoju sobu, legne na svoj slamnati krevetac i stane misliti o ljubavi; a nakon časka zaspi.

A
kad je Mjesec zasjao na nebu, odleti slavuj k ruži i nabode prsa na
trn. Cijele cjelcate noći pjevao je grudi nabodenih na trn, a hladni
kristalni Mjesec nagnuo se i slušao. Cijele je noći pjevao slavuj, a
trn mu se zabadao sve dublje i dublje u grudi i živa mu je krv
istjecala.

Pjevao je najprije kako se ljubav rodi u srcu
mladića i djevojke. A navrh ruže procvjetala je divna ruža, latica za
laticom redala se kao što se pjesma redala za pjesmom. Bila je isprva
blijeda kao magla nad rijekom, blijeda kao prvo jutro i srebrna poput
krila zorinih. Kao sjena nizina u srebrnu zrcalu, kao sjena ružina u
ribnjaku, takva je bila ruža što je procvala na najvišoj grančici.

Ali
ružino stablo dovikne slavuju neka se jače pritisne uz trn. – Pritisni
jače, mali slavuju – doviknulo mu ružino stablo – jer će svanuti dan
dok još nije dokončana ruža.

Slavuj pritisne jače uz trn, a
sve glasnije i glasnije orila mu je pjesma jer je pjevao kako se rađa
strast u duši muškarčevoj i djevojčinoj.

A nježna rumen sunula
u ružine latice, kao rumen na mladoženjinu licu kad nevjesti poljubi
usta. Ali trn se još nije bio zabo u srce i ružino je srce bilo još
bijelo jer jedino krv iz slavujeva srca može zacrveniti ružino srce.

A
stablo dovikne slavuju neka pritisne jače na trn. – Pritisni jače, mali
slavuju – doviknulo mu stablo – jer će svanuti dan prije no što je
dokončana ruža.

Pritisnuo slavuj jače na trn i trn mu dopro do
srca i ljuta ga bol probola. Gorka je, gorka bila bol, a sve uznositija
i uznositija bila je njegova pjesma jer je pjevao o ljubavi što se
usavršuje u srcu, što ne umire u grobu.

A divna se ruža zarumenila kao rumen na istočnom nebu. Crvenio se rub laticama, a kao rubin crvenjelo se srce.

Ali
slavuju je sve slabio glas i krilašca mu lepršala, a oči se zamaglile.
Pjesma mu je slabila te slabila i on je osjećao da mu nešto guši grlo.

A
zatim ispjeva posljednji pjev. Bijeli ga je Mjesec čuo te zaboravio na
svanuće i zastao na nebu. Crvena ga je ruža čula, sva zadrhtala od
zanosa i rastvorila latice hladnomu jutarnjemu vjetriću. Jeka ga je
odnijela u svoju purpurnu spilju u brdima i probudila ovčare iz sna.
Preletio je preko trske kraj rijeke i ona je javila moru glas.


Gledaj, gledaj! – uzvikne ružino stablo – ruža je sada savršena – ali
slavuj mu nije odgovorio jer je ležao mrtav u visokoj travi, s trnom u
srcu.

A o podne otvorio student prozor i pogledao – Divna li
slučaja! – uzviknuo – evo crvene ruže! Otkad živim, nikad nisam vidio
ovakvu ružu. Tako je krasna da zacijelo ima dugačko latinsko ime – i on
se nagnuo i otrgnuo je.

Nataknuo zatim šešir i pohrlio k profesorovoj kući s ružom u ruci.

Profesorova je kći sjedila na vratima i motala na vitao modru svilu, a pseto joj ležalo do nogu.


Rekli ste da ćete plesati sa mnom ako vam donesem crvenu ružu – reče
student. – Evo najcrvenije ruže na svijetu. Večeras ćete je nositi kraj
srca, a kad budemo plesali, pričat će vam ona kako vas ljubim.

Ali djevojka se namršti.


Bojim se da mi neće pristajati uz haljinu – odgovori ona – osim toga,
kancelarov mi je nećak poslao pravih dragulja, a svatko zna da su
dragulji vredniji nego cvijeće.

– Kunem se doista, vi ste jako
nezahvalni – reče student zlovoljan i baci ružu na cestu gdje je pala u
jarak i kola je pregazila kotačem.

– Nezahvalna! – reče
djevojka. – Reći ću vam nešto, vi ste jako surovi; a napokon, tko ste
vi? Samo student. Mislim da vi nemate ni srebrne kopče na cipelama kao
što ih ima kancelarov nećak – i ona ustade i ode u kuću.


Kako je ljubav glupa – reče student odlazeći. – Nije ni napola toliko
korisna kao logika jer ne dokazuje ništa i uvijek kazuje ono što se ne
zbiva i navodi te da vjeruješ što nije istina. Zaista je sasvim
nepraktična, a kako je u naše doba glavno biti praktičan, vratit ću se
ja k filozofiji i učit ću metafiziku.

Vratio se dakle u svoju sobu, izvadio veliku prašnu knjižurinu i uzeo čitati.

Oscar Wild
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Dec 20, 2009 1:58 pm

Robovanje
Ljudi robuju životu, i zbog toga robovanja dani su im
prepuni poniženja i stradanja, a noći su im sve u krvi i
suzama.
Evo, minu sedam tisuća godina od moga prvoga roñenja
i do sada ne vidjeh ništa osim potčinjenih,
pozatvaranih i okovanih robova.
Obiñoh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu
i svjetlost života, gledah procesije naroda kako iz pećine
hrle u palače, ali do sada ne vidjeh ništa drugo do šije
povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena
savinuta pred idolima.
Pratio sam čovjeka od Babilona do Pariza, od Ninive
do New Yorka i vidjeh samo tragove njegovih okova na
pijesku uz otiske stopala, čuh samo kako doline i šume
odjekuju vapajima generacija i stoljeća.
Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao
uz prijestolja, žrtvenike i govornice, ali vidjeh samo
kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku,
vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj
robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje
idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale
te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kuće
moćnih bogataša, u straćare nemoćnih jadnika, u sobe
ukrašene slonovom kosti i komadima zlata, u skloništa
ogrezla u očaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se uz
mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladiće kako uz
alfabet usvajaju pokornost, djevojke kako se odijevaju u
poslušnost i potčinjenost, i žene kako liježu na postelje
pokornosti i podatnosti.
Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do
Eufrata, do ušća Nila i Sinaja, do atenskih trgova i
rimskih crkava, do uličica Konstantinopola i londonskih
grañevina, i vidjeh samo robovanje što posvuda žrtvenike
ostavlja iako ga božanstvom nazivaju, vino i miomirise
mu pred noge izlijevaju i kraljem ga nazivaju,
tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga
nazivaju, ničice pred njim padaju i zakonom ga nazivaju,
zbog njega meñusobno ratuju i rodoljubljem ga
nazivaju, njegovoj se volji predaju i Božjom sjenom na
Zemlji ga nazivaju, po njegovoj želji domove i zdanja
pale u bratstvom i jednakošću ga nazivaju, radi njega se
pregalaštvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga
nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je
to mnoštvo ispoljavanja jedne suštine. Ta je trajna,
vječna bolest sa svakojakim simptomima i raznovrsnim
ranama; nasljeñuju ih sinovi od očeva kao što dah života
nasljeñuju; njeno sjemenje se stoljećima u tlo vremena
zasijava, kao što jedno godišnje doba daje ono što se u
drugo doba zasije.
Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju
naiñoh jest ona što sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže
za prošlost predaka; što im duše tjera na klanjanje
tradicijama djedova; što im u mladićka tijela uvodi
drevne duše, kao u svježe grobove kosti stare.
Vidjeh nemušto robovanje - trajno vezivanje muškarca
za ženu koju potcjenjuje; tjelesnu vezanost žene
za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije
stalo do života.
Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci
prinuñeni slijediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama,
njenim se ruhom odijevati, te se oglašavaju poput
odjeka i tijela su im nalik sjenama.
Vidjeh nakazno robovanje - šije moćnika upregnute u
jaram obmanjivača, odlučnost jakih ljudi u službi
pohotnika što žude za slavom i znamenitošću te se
ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću, zaustavljaju
i razbijaju.
Vidjeh prastaro robovanje - kako duše dječje padaju
sa prostranih nebesa u nesretne domove gdje nužda i
maloumnost druguju, gdje poniženje i očaj idu ruku pod
ruku te djeca stasavaju nesretna, žive kao prijestupnici i
umiru poročni.
Vidjeh odvratno robovanje -- prodavanje predmeta u
bescijenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se
naziva oštroumnošću, brbljanje umnošću, slabost
blagošću, bojažljivost gordošću.
Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom
tjeraju da govore, pa kazuju ono što ne osjećaju,
predstavljaju se suprotno svome biću te se nesreća s
njima poigrava kao s krpama.
Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod živi po
zakonima drugoga naroda.
Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi
krunišu kraljeve.
Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju
sram na nedužne.
Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija.
Kada sam se umorio prateći generacije i kada mi je
dojadilo da gledam prohod naroda, sjedoh osamljen u
dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene minulih
vremena i gdje počivaju duhovi budućih stoljeća. Tamo
vidjeh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureći u
sunce te je zapitah:
- Tko si i kako ti je ime?
- Sloboda je moje ime.
- Gdje su ti potomci?
- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a
treći se još ni rodio nije.
Potom mi se izgubi iz vida, u magli.

HALIL DŽUBRAN
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Dec 20, 2009 2:00 pm

Iz knjige: Mirisni plodovi duše,Halil Džubran

Savršenstvo
PITAŠ ME,brate,kad će čovjek postati savršen.
Poslušaj moj odgovor:
Čovjek
ide ka savršenstvu kad osjeti da je on bezgranični kosmos;da je on more
bez obala;da je on vatra što vječno gori;da je on svjetlost što vječno
sija;da je on vjetar,bilo da duva,bilo da miruje:da je u oblacima kad
iz njih grmi,sijeva i kiša pada;da je u potocima,bilo da su raspjevani
ili da plaču;da je u stablima i kad cvjetaju u proljeće i kad ogole s
jeseni;da je u visokim planinama;u ravnim dolinama;da je u poljima,bila
ona plodna ili neplodna.

Kad čovjek sve to osjeti,dospijeva tek
na pola puta do savršenstva.Ako hoće da dosegne savršenstvo,valja da
osjeti,ako uopće može osjećati,da je on dijete na majku oslonjeno;da je
starac odgovoran za svoje potomke;da je mladić zalutao između želja i
strasti;da je zreo čovjek što se bori sa svojom prošlošću i
budućnošću;da je krijeposnik u svojoj isposničkoj ćeliji;da je
prijestupnik u svojoj tamnici;da je naučnik među svojim knjigama i
hartijama;da je neznalica u tmini svoje noći i svoga dana;da je
monahinja u cvijeću svoje vjere i trnju svoje samotinje;da je
prostitutka u kandžama svoje nemoći i potreba;da je siromah u svojim
jadima i potčinjavanju;da je bogataš u svojim strastima i potčinjavanju
istima;da je pjesnik u maglovitim večerima i blistavim svitanjima.
Ako čovjek može sve to iskusiti i spoznati,dospijeva do savršenstva i postaje sjenka božije sjene.
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Dec 20, 2009 2:00 pm

''TRI RATNA DRUGA'' -E.M.R.

Ostadoh
sam. Posamtrao sam stare, osvijetljene mape, lađe s pozutjelim jedrima,
i mislio na nju. Rado bih je pozvao telefonom, ali sam se prisilio da
ne ucinim to. Htio sam da ne mislim na nju toliko. Htio sam da je
primim kao neocekivani dar koji donosi srecu, dar koji je dosao i koji
ce otici, samo toliko i nista vise. Nisam htio dopustiti da se u meni
razvije misao da bi ovo moglo biti nesto vise. Znao sam i suvise dobro
da svaka ljubav nosi u sebi i zelju za vjecnoscu. Otuda i njene vjecite
muke. Ne ostaje nista. Nista.

-Nisam se mogao osloboditi one
slike; soba nestaje u sutonu; meke, plave vecernje senke, scucurena
lijepa djevojka svojim tamnim i muklim glasom govori o svom zivotu i o
svojoj zelji za zivotom. Do vraga! Postajem sentimentalan. Ali ova
iznenadna avantura kanda vec zalazi u maglu njeznosti. Da me nije vec
zahvatilo dublje no sto sam mislio i htio? Zasto sam otisao? Zasto
nisam ostao kod nje kao sto sam stvarno htio? Ah, proklet bio! Necu
vise da mislim o svemu tome! Neka bude sto ce biti, ma i poludio od
nesrece ako je izgubim. Ona je tu, sad je tu, a sve ostalo svejedno mi
je, nek ide do vraga! Nije mi stalo do toga da osiguram ovo malo
bijednog zivota. I tako ce jednog dana doci ogroman val koji sve nosi...


-Patrisino
lice, obasjano svjetloscu sa pozornice, bilo je tajanstveno. Sva se
predala muzici. Volio sam je sto se nije oslanjala na mene niti me
hvatala za ruku, cak ni pogledala, pa je izgledalo da na mene ne misli,
da me je sasvim zaboravila. Mrzio sam kad se stvari mijesaju, mrzio sam
priljubljivanje jedno uz drugo kad jednom ovlada ljepota i moc nekog
velikog djela. Mrzio sam zanosne ljubavnicke poglede, trivijalno
pripijanje, nepristojnu ovnovsku srecu koja nikada ne moze da se
izdvoji i uzdigne. Mrzio sam sve te price o spajanju u ljubavi.Naprotiv
treba sto vise da su razdvojeni i sto cesce da se udaljuju, pa se opet
sastaju. SAMO ONAJ KOJI JE CESTO USAMLJEN, POZNAJE SRECU ZAJEDNICE. Sve
srugo razara tajanstvo zudnje. U carobnu oblast samoce dopire osjecajno
uzbudzenje, predanost duboko zanosu, moc prirodnih elemenata, bura,
noc, muzika i ljubav...


-ZABORAVITI, TO JE TAJNA VJECE MLADOSTI.
STARI SE SAMO USLJED PAMCENJA.
SUVISE SE MALO ZABORAVLJA.


-PRAVA LJUBAV NE PODNOSI SVIJET!!!


-Stvarnost budi zelje, ali nikad ne moze
da
ih zadovolji. Ljubav pocinje u covjeku, ali se nikad ne svrsava u
njemu. Cak i kad je sve tu: i covjek, i ljubav i sreca i zivot, jos
uvijek je sve to, po nekom strasnom udesu, suvise malo, i sto vece
izgoleda, sve manje biva.



-Srecna sam.!
Stajao sam i
gledao je. Bila je to samo jedna rijec, ali rijec koju jos nikada nisam
ovako cuo. Poznavao sam zene, ali su to uvijek bili prolazni susreti i
dozivljaji...Jedan cas zbunjenosti, jedan cas samoce, bjegstvo od sebe
sama, od ocajanja, od praznine. Nista drugo nisam ni zelio, jer sam
naucio da se covjek ni na sto ne moze osloniti, nego samo na sebe i
ponekog druga. Sad sam najednom vidio da nesto predstavljam jednom
bicu, prosto zato sto sam tu, da je ono srecno sto sam uz njega. Kada
se to kaze, izgleda sasvim jednostavno; ali kad se o tome razmisli;
onda je nesto zaista beskrajno. To moze covjeka sasvim da izmjeni. To
je ljubav, pa ipak nesto drugo. Nesto za sta vrijedi zivjeti. MUSKARAC
NE MOZE DA ZIVI ZA LJUBAV. ALI ZA LJUDSKO BICE MOZE. Htio sam nesto da
kazem, ali nisam mogao. Tesko je naci rijeci kad nesto stvarno treba
kazati. A kad nadzemo potrebene rijeci, ondab se stidimo da ih
izgovorimo. Sve te rijeci pripadaju proslim vijekovima. Nase doba jos
nema izraze za svoja osjecanja. Ona mogu da budu samo drugarska, sve
ostalo nije pravo.
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Dec 20, 2009 2:01 pm

Marija Bomarše:
"On je bio
varalica, odvratan čovek koji me je, hladan i bezdušan, učinio
beskrajno nesrećnom. Pre nego što sam ga upoznala, bila sam zadovoljna.
Naravno, istina je, nisam nikako mogla zamisliti da bih mogla biti
toliko srećna, ali isto tako nisam mogla pretpostaviti da ću postati
tako nesrećna kao što me je on poučio. Zato ću ga mrzeti, gnušaću se
njega, proklinjaću ga. Da, Klaviho, proklinjem te u dnu svoje duše;
niko to ne sme saznati, ne mogu dozvoliti da to drugi saznaju, jer na
to imam prava samo ja; ja sam te volela kao niko drugi, ali ja te i
mrzim, jer niko kao ja ne zna za tvoju podmuklost. Dobri bogovi, koji
raspolažete osvetom, prepustite mi je za trenutak, neću je
zloupotrebiti, neću biti okrutna. Ugnezdiću se u njegovoj duši kada
neku drugu bude zavoleo, ne da ubijem tu ljubav, to ne bi bila kazna,
jer znam da bi je isto tako malo voleo kao i mene; on uopšte ne voli
ljude, on voli samo ideju, misao, svoj veliki uticaj na dvoru, svoju
duhovnu moć, sve njegove ljubavi koje su meni neshvatljive. Toga ću ga
lišiti, i onda će upoznati moju bol. I kada bude blizu očajanja, sve ću
mu vratiti, ali će meni morati biti za to zahvalan - tako ću biti
osvećena."

S. Kjerkegor,
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

Krupljanka


Godina : 57
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Dec 20, 2009 2:02 pm

TVOJA I MOJA MISAO

Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.
Moja
misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice
koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora.
Zatim, on se dize kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.
Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.
Moja
misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem
sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu
tkam od vunenih i lanenih niti.
Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja
misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim
uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.
Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.
Tvoja
misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane
sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.
Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“
Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.
Moja me bodri na skromnu sluzbu.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.
Moja je prosto nacelo.
Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.
Moja
objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se
pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim.
Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir
prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja
misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa,
svestenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.
Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.
Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Prema
tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim
partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali
moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu - rad na polju, rad u
vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na
sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.
Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A
moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi
Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao
vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima
i otrovnim gasovima.
Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.
Moja
shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne
podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas
da je idealist moze biti praktichan chovjek.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.
Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.
Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

Khalil Gibran
Nazad na vrh Ići dole
vesko

avatar


Datum upisa : 28.02.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Feb 28, 2010 2:39 am

Krupljanka ::
Paulo Koeljo - Alhemicar

...Kada čovjek dublje zagleda u dušu svijeta
lako shvati da na svjetu uvijek postoji
jedna osoba koja čeka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva prošlost i sva budućnost
gube svaki značaj...
i samo postoji taj trenutak
Nazad na vrh Ići dole
bosankaa
★ Prva Oklagija Foruma ★
bosankaa


Godina : 42
Datum upisa : 17.02.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyUto Apr 20, 2010 1:44 pm

U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo
su uloge podeljene, i to otprilike ovako:
Kad mi patimo zbog žena to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo želeli da budu.
Kad žene pate zbog nas, to je uvek stoga što smo mi ovakvi kakvi jesmo.
Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.

Ivo Andric "Znakovi pored puta"











Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
Nazad na vrh Ići dole
bosankaa
★ Prva Oklagija Foruma ★
bosankaa


Godina : 42
Datum upisa : 17.02.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyUto Apr 20, 2010 1:49 pm

Zena na kamenu


... za velike i teske promene svog zivota covek ne bi mogao
nikad da kaze tacno kad su pocele. Cas izgleda kao da su oduvek
bile tu, cas opet kao da su se malocas pojavile i otkrile njegovim
ocima. Zatim, to je podmuklo i varljivo. Ta muka izgleda ponekad
teska, opipljiva, jedina i velika, kao crna planina koja zaklanja
svet i nece se nikad promeniti ni pomeriti s mesta. A zatim dodju
dani i citave nedelje kad izgleda da "planine" i nema, da nije
nikada ni bila, da ne moze uopste biti. Dok jednog dana, jednog
trena, ne iskrsne opet i ne ispreci se pred nama, stvarna, ogromna,
veca i crnja nego sto je bila pre tog kratkog i varljivog zatisja
i olaksanja.

.......
Ne, starost nije dobra ni lepa. Ni u cem, ni u cem, ni u cemu!
Nije cak ni cista! Ne samo sto paznja otupi, obzir oslabi, interes
obamre, pa je covek sklon da se zapusti u odelu i drzanju, nego
cak i samo telo kao da se tesko cisti a lako prlja. Samo od sebe,
iznutra se prlja. A ako, sa krajnjim naporom, coveku koji stari
i podje za rukom da se odrzi uredan i cist, to je sterilizovana
cistoca apoteke a ne cistoca cveta. A mladost je cista, jer se
njeni sokovi obnavljaju, dok su sokovi starosti ustajali i kad
jos nisu potpuno usahli. Ni seda vlas nije casna kad lici na
sramotu koju skrivas a sakriti je ne mozes. Ni bora na licu.
Bore ulivaju svakome postovanje, daju draz i toplinu licima
skromnih starica i dostojanstvo celu mislioca, ali te iste bore
na licu lepe zene koja pocinje da stari izgledaju kao zli pecati
i oziljci poraza, nesto nakazno, gotovo sramotno, jer te bore
izazivaju kod onog ko ih gleda ista ona osecanja sa kojima ih
ta zena nosi. One se ne mogu kozmetikom sakriti ni masazom
zbrisati, cak kao da ne mogu - proklete bile! - ni oprati kako
treba. U njima uvek ostaje senka starenja, kao sto na bronzanim
i mramornim bistama, po provincijskim muzejima, ostaje uvek malo
prasine u borama lica i naborima odela. Iza njih jedva vidljivih,
a ipak uvek vidljivih i pre svega vidljivih bora na licu lepe zene
koja pocinje da stari - bije hlad i pustos, kao iz dubokih haluga
i planinskih provalija.

Takva je ta kleta starost da se sve okrece protiv onoga protiv
koja je i inace sve, jer stari.


I.Andric











Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
Nazad na vrh Ići dole
bosankaa
★ Prva Oklagija Foruma ★
bosankaa


Godina : 42
Datum upisa : 17.02.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyUto Apr 20, 2010 1:52 pm

Jelena zena koje nema


Sva iskusenja, sva ispastanja i sve patnje u zivotu mogu se meriti
snagom i duzinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo
podrucje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve belezi i ispisuje,
a racun se placa nocu, na velikim, mracnim i vrelim poljima nesanice.
Ali tu se i sve resava i brise, konacno i nepovratno. Svaka preboljena
patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i spomena.

.......
U najgorim casovima noci- a noc je bila uvek zlo vreme moga zivota-
biva ponekad da se javi nesto kao slutnja njenog prisustva.

Ne postoje cetiri strane sveta, nego samo jedna, a ta nema imena.
Ne zna se i ne pita se vise sta je dole, a sta gore, sta iza a sta
ispred. Ziv sam, ali u svetu poremecenih odnosa i dimenzija, bez
mere i videla. I Jelena je prisutna, ali samo utoliko sto znam da
negde preza ruku kojom hoce nesto da mi doda. I ja zivo zelim da
podignem desnicu i primim sitan, nevidljiv predmet koji mi nudi.
Tako ostajemo u tom bolnom polozaju jednog zapocetog i jednog
nerodjenog pokreta, a ne znamo gde smo ni na cemu smo, ko smo ni
kako se stvarno zovemo. Ono sto je zivo i jasno u mojom svesti,
to je nasa zelja koja je jedna. Po toj zelji i znam da postojimo,
ona je jedino sto nas vezuje i sto znamo jedno o drugom.

.........
Dok sam tako stajao neodlucan od srece, osetio sam da se iza
mene odjednom stvorila Jelena. Nisam smeo da se okrenem. Ostala
je tu trenutak - dva nepomicna (uporedo sa njom zastao je i moj
dah), a onda mi je polozila ruku na rame. Ne bih mogao kazati
kako ni po cemu sam to osetio. To je bila vise misao na zensku
ruku. Kao senka pocivala je na mom ramenu, ali senka koja ima
svoju nemerljivo malu pa ipak stvarnu tezinu i isto takvu mekocu
i tvrdinu. A ja sam stajao zanesen i svecano krut.

Ne zna kad je, kao senka leptira, odletela ta ruka sa mene,
jer kad sam opet mogao nesto da shvatim i znam, nje vise nije
bilo.

Ali, prolece je. Opet prolece. Bogat sam, miran, i mogu da
cekam. Da, niceg nije bilo i niceg nema, jasnog i sigurnog, ali
nista nije ni izgubljeno ili iskljuceno, nepovratno ili potpuno.
Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca
prolecni vetric, suncevih odblesaka na metalu i vodi, praznih
sedista u kupeima, ustalasalih povorki i obasjanih lica u prolazu.
Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogucnosti i prilika. Znam da
se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema. Samo da ne
prestanem da je iscekujem!











Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
Nazad na vrh Ići dole
bosankaa
★ Prva Oklagija Foruma ★
bosankaa


Godina : 42
Datum upisa : 17.02.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyUto Apr 20, 2010 2:04 pm


...Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...

... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...
(Fjodor M. Dostojevski - Zločin i kazna)












Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
Nazad na vrh Ići dole
bosankaa
★ Prva Oklagija Foruma ★
bosankaa


Godina : 42
Datum upisa : 17.02.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptySre Apr 28, 2010 11:26 pm

Jovan Dučić - "Blago Cara Radovana"

"...Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne, u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čoveka koji je dobar samo kad je srećan.Kod žena je urođeno da vara i na malo i na veliko, svesno i nesvesno, namerno i nenamerno, a vrlo često i bez ikakve zle namere ipak sasvim često iz najbolje namere u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo vredi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli.

Žena je inače uvek jedno biće za sebe i za ceo svet, a drugo za čoveka kojeg voli.ako vam krije prolost, to nije zato da nju ne sačuva za sebe,nego da vas ne izgubi. Ako hoće da prećuti prošlost, to je i zato što je žena prema prošlosti odista ravnodušna, jer žena po prirodi nije romantik.

Žena ne podnosi spomen. Ona bezdušno sve krije jer ne želi da ima oči ni na čemu što nije u vezi sa čovekom kojeg voli u tom trenutku. Žena živi s dana na dan. i danas je više samoubistava na zemlji zbog propale ljubavi, nego zbog propalog imanja ili propale časti.

Prosečan čovek voli više ženu nego ljubav. Kod žena je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo čovek, i koja ne čezne da bude voljena. Istina, mnogo se na svetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svetu održavaju samo žene i pesnici. Čovek voli ljubav-bol, a žena voli ljubav-radost.

Najlepša je žena u ljubavi ona za koju kažemo da je lepa a ne znamo zašto. Ima odista najlepših očiju koje ne umeju pogledati i najlepših usana koje se ne znaju osmehnuti. Obe ove velike i neopredeljive lepote su nematerijalne, jer su isključivo duševne. Lep pogled i lep osmeh nemaju čak ništa zajedničkog sa bojom očiju ili formom usta.

Najlepše oči ima slovenska žena, jer uvek izgledaju začuđene. Ne padaju samo poročne i pokvarene, nego često i savršeno čiste, i po prirodi verne. Žena pada iz raznih uzroka; iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materiajnog, iz romantike, iz osvete.

…Srpkinja se daje onom ko je prevari."

...

"Mi smo istinski dobri kad smo istinski srećni. Nesreća kvari srca i ruši karaktere. Retko je bilo ljudi koji su odoleli otrovima nesreće i produžili da vole druge ljude. Naročito onaj kome su drugi učinili nesreću, omrzne i nedužne. Mogu da ne postanu čovekomrscima samo oni nesretnici koji svoje bede ne smatraju krivicom drugih ljudi, nego samo voljom božjom, što opet znači krivicom svojom sopstvenom. Sirotinja je najveća nesreća zato što otruje čoveka takvim mržnjama; a jedna velika napast čovekova, to je što u nesreći dobije rđavo mišljenje o ljudima i pogubi prijatelje. - Neosporno, niko ne može poverovati da je on sam uzrok svojoj bedi, a da su svi drugi zaslužili dobra koja imaju."

...

"Nije tačno rečeno da je svaki čovek kovač svoje sreće; tačno je,
naprotiv, da je čovek uvek sam kovač svoje nesreće... Ako su sreće
slučajne, nesreće nisu slučajne. Za svaku našu nesreću kriva je ili
naša lakoumnost, ili naša gordeljivost, ili naša glupost, ili naš
porok... Zato čovek kroz ceo život čini sebi samom više zla nego
dobra. što uspemo svojom pameću, pokvarimo našom ćudi; ali što
uspemo našom dobrotom, upropastimo našim porocima; i, najzad, što
postignemo svojom mudrošću, izgubimo našim temperamentom."












Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
Nazad na vrh Ići dole
REVELIN

REVELIN


Location : nedostižna
Humor : osmehom razbijam.... valove
Datum upisa : 27.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyUto Sep 21, 2010 11:20 pm

Možda ćeš me razumeti tek kada budeš starija i kada predješ onaj tajanstveni put koji od nepomirljivosti vodi do samilosti.
Samilost, pazi, ne sažaljenje. Ako me budeš sažaljevala, sići ću kao oni zli duhovi i napraviću ti gomilu pakosti. Isto ću učiniti i ako budeš stidljiva umesto skromna, ako se budeš opijala praznim razgovorima umesto da ćutiš. Eksplodiraće lusteri, poleteće tanjiri sa polica, gaćice će završiti na lusteru; od svitanja do duboko u noć neću te ostaviti na miru ni trenutak.
To naravno nije tačno, neću uraditi ništa od toga. Ako me bude negde i ako budem mogla da te vidim, biću samo tužna, kao što sam tužna kad god vidim uništen život, jedan život u kojem se put ljubavi nije ispunio.

Čuvaj se. Svaki put kada, sazrevajući, budeš htela da promeniš nešto što je pogrešno u ono što je ispravno, ne zaboravi da prvu revoluciju treba izvesti u sebi samoj, prvu i najvažniju. Boriti se za jednu ideju, a nemati ideju o sebi, jedna je od najopasnijih stvari koje mogu da se dogode.

Svaki put kada se osetiš izgubljenom i zbunjenom, pomisli na drveće i seti se kako ono raste. Ne zaboravi da jedno drvo sa velikom krošnjom i malim korenjem ishčupa prvi nalet vetra, dok kroz drvo sa mnogo žila i malom krošnjom i sokovi jedva protiču. Korenje i krošnja moraju da rastu zajedno; moraš da budeš istovremeno u stvarima i iznad njih, samo tako ćeš moći da ponudiš hlad i zaklon, samo tako ćeš se, kad za to dodje vreme, okititi cvetovima i plodovima.

I kada se pred tobom otvore mnogi putevi a ti ne budeš znala kojim da kreneš, nemoj poći bilo kojim, nego sedi i sačekaj. Diši duboko i s poverenjem u sebe, onako kako si disala onog dana kada si došla na svet; ne dozvoli da ti nešto odvuče pažnju; čekaj, i dalje čekaj. Budi mirna, ćuti i slušaj svoje srce. Kad čuješ njegov glas, ustani i idi kuda te ono vodi.


Suzana Tamaro - Idi kuda te srce vodi
Nazad na vrh Ići dole
http://sestreposrcu.serbianforum.info/portal.htm
REVELIN

REVELIN


Location : nedostižna
Humor : osmehom razbijam.... valove
Datum upisa : 27.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyUto Sep 21, 2010 11:21 pm

Za smeh je, pre svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi?
Za smeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smeju pakosno. Iskren
i nezlobiv smeh znaci veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vreme veselosti
i umeju li ljudi da budu veseli? Veselost čoveka je najvidnija crta njegova, koja
ga najviše odaje. Jedan karakter dugo ne možete upoznati, ali čim se čovek bar
jedanput nasmeje sasvim iskreno, pokazaće vam se njegov celi karakter odmah
kao na dlanu. Samo čovek vrlo visokog i vrlo sretnog razvitka ume da bude veseo
i da zarazi druge, to jest neodoljivo i dobrodušno veseo. Ne govorim o njegovom
umnom razvitku, nego o karakteru, o celom čoveku. Na taj način, ako želite da
prozrete čoveka i da upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte kako ćuti ili kako
govori, ili kako plače, ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje
da pogledate kako se smeje. Ako se dobro smeje, znajte da je dobar čovek.

Ja zato dobro znam da je smeh najsigurnija proba duše. Pogledajte dete: jedino
deca umeju da se dobro smeju do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.

F.M.Dostojevski - Smeh - Proba duše
Nazad na vrh Ići dole
http://sestreposrcu.serbianforum.info/portal.htm
REVELIN

REVELIN


Location : nedostižna
Humor : osmehom razbijam.... valove
Datum upisa : 27.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyNed Sep 26, 2010 5:52 pm

Onda sam pokušala da ga dotaknem usnama i na prevaru posrčem.
I skoro sam se udavila.
Gadjala sam ga kamenjem,a kamenje se vraćalo i tuklo me po licu.
I,ma koliko se trudila da ga odatle izvadim uvek bi mi na dlanu ostao njegov izgužvan osmeh,mokar kao celofan i curio mi kroz prste.
Nista se nije izmenilo.Lik se i dalje javljao.
Ubrzo sam razumela da nema smisla bežati. Ne prati on mene,već ja idem za njim....


****
Nazad na vrh Ići dole
http://sestreposrcu.serbianforum.info/portal.htm
jutarnja izmaglica

jutarnja izmaglica


Godina : 68
Location : Beograd,moj rodni grad
Humor : smehoholicarka
Datum upisa : 11.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Citati knjizevnih dela...odlomci...   Proza-citati EmptySre Sep 29, 2010 12:32 pm

A kad nas je sunce, na jednoj okuci, zaobišlo i javilo se na Jeleninoj strani, ona zaklopi za trenutak oči. Tada sam ugledao njene teške i čudne očne kapke, ispod kojih su živeli i sopstvenim plamenom sijali svetovi od kojih su trepavke, ne uspevajući da zadrže sav sjaj, bleštale tankim odsevima žeženog, zagasitog zlata u čudesnim prelivima. Dok je tako držala sklopljene oči, ja sam posmatrao njeno čelo, obraze i vrat. Oko njih je, kao letnja jara oko voćnih plodova, treptao neoivičen oreol moćnog ali jedva vidljivog sjaja, i gubio se na krajevima u pokrenutom i žitkom predelu koji brzina vožnje nosi, kida i rasipa u očima putnika.

Jelena, žena koje nema
Andrić
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/forum.htm
jutarnja izmaglica

jutarnja izmaglica


Godina : 68
Location : Beograd,moj rodni grad
Humor : smehoholicarka
Datum upisa : 11.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptySre Sep 29, 2010 12:33 pm

Na kraju, svi racuni i sve ispitivanje, sve se svodilo na jedno: pravo prokletstvo njegovog života dolazilo je od visokog mišljenja koje je imao o sebi. I što je najgore, on toga nije bio svestan; to mišljenje je živelo u njemu kao što živi u nama naš krvotok i stalno lucenje žlezda, a mi ga nismo svesni, ne znamo ga, ne osecamo i ne vidimo drugacije do po njegovim krajnjim posledicama. To je coveka zavodilo na hiljade krivih puteva i pogrešnih zakljucaka u životu, nagonilo ga da uzroke svih svojim mnogobrojnim nedacama i nezadovoljstvima, i svima protivrecnostima svog života traži tamo gde oni nisu i ne mogu biti.

Ivo Andric - Znakovi pored puta

Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/forum.htm
jutarnja izmaglica

jutarnja izmaglica


Godina : 68
Location : Beograd,moj rodni grad
Humor : smehoholicarka
Datum upisa : 11.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptySre Sep 29, 2010 12:34 pm

Idi smireno kroz buku i užurbanost i seti se mira koji
možeš naci u tišini.
Koliko je moguce, budi
u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govori svoju istinu smireno i jasno i slušaj druge,
cak i glupe i neuke;
i oni imaju svoju pricu.
Izbegavaj bucne i nasilne osobe,
one su teret duhu.
Ako uporediš sebe s drugima, možeš postati
ogorcen ili ponosan; jer ce uvek biti vecih i manjih od tebe.
Raduj se svojim dostignucima i planovima.
Održi zanos za svoj licni poziv, ma koliko on skroman bio;
to je prvo blago u promenljivim vremenima
Budi oprezan u svojim poslovima; jer svet je pun prevara,
ali neka te to ne ometa da vidiš vrline koliko je ima.
Mnogi ljudi teže za visokim idealima i svuda je život pun heroizma.
Budi ono što jesi. Budi svoj!
Pogotovu nemoj glumiti ljubav.
A nemoj biti podrugljiv prema ljubavi,
jer uprkos ogorcenosti i razocarenjima, ona je vecna kao trava.
Spokojno primi iskustvo godina, skladno napustajuci stvari iz mladosti.
Ali nemoj sam sebe žalostiti izmišljotinama. Mnoga strahovanja nastaju od umora i usamljenosti.
Osim održavanja zdrave stege, budi blag prema sebi.
Ti si dete svemira, ništa manje nego sto je drvece i zvezde.
Imaš pravo biti ovde.
I bilo ti to jasno ili ne, nema sumnje da se svemir razvija kako treba.
Dakle budi u miru s Bogom, ma kako ga zamisljaš, i bez obzira kakav ti je posao i cemu težiš u bucnom komešanju života, zadrži mir u svojoj duši.
Pored sve prljavštine i jadikovanja i porušenih snova, ovo je ipak divan svet.
Budi pažljiv!

Teži da budeš srecan!

Tekst je pronadjen krajem
prošlog veka u napuštenoj crkvi.
Autor je nepoznat.....
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/forum.htm
jutarnja izmaglica

jutarnja izmaglica


Godina : 68
Location : Beograd,moj rodni grad
Humor : smehoholicarka
Datum upisa : 11.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptySre Sep 29, 2010 12:36 pm

...Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...

... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...


Dostojevski- Zločin i kazna
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/forum.htm
jutarnja izmaglica

jutarnja izmaglica


Godina : 68
Location : Beograd,moj rodni grad
Humor : smehoholicarka
Datum upisa : 11.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptySre Sep 29, 2010 12:37 pm

Čovek ima više hrabrostri prema drugom, nego prema sebi. Da nije toga, ne bi bilo zla na svetu. Savršenstvo čoveka sastojalo bi se u tome da bude većma strog prema sebi, negoli čak i pravedan prema drugom. Ja znam puno ljudi koji su bili vrlo pravedni prema drugom, ali nisu bili strogi prema sebi, i zato su bili uvek labavi u stvarima dobra. Oni su bili više diletanti, nego artisti dobra. Njihova pravednost je uvek propadala, ako nije bila u pitanju tuđa ličnost nego njegova sopstvena, jer pravednost prema sebi zavisi od strogosti prema sebi, kao što pravednost prema drugom zavisi samo od naše dobrote. Pravednost je jedno kraljevsko osećanje, i čovek pokazuje pravednost često više laskajući sebi, nego voleći drugog. Najbolji ljudi su oni koji su prema sebi najstroži, i koji oproste drugom i ono što nikad ne bi oprostili samom sebi.

Jovan Ducic (blago cara Radovana)
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/forum.htm
jutarnja izmaglica

jutarnja izmaglica


Godina : 68
Location : Beograd,moj rodni grad
Humor : smehoholicarka
Datum upisa : 11.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptySre Sep 29, 2010 12:38 pm

Postavljeno vam je neocekivano pitanje, vi cak i ne uzdrhtite, u sekundi ovladate sobom i znate šta treba da kažete da biste sakrili istinu, i govorite veoma ubedljivo, i nijedna bora vam se na licu ne pokrene, ali - avaj - uznemirena pitanjem, istina sa dna duše u trenutku uskace u oci i sve je gotovo!
Ona je primecena, a vi ste uhvaceni!"

Bulgakov - Majstor i Margarita
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/forum.htm
jutarnja izmaglica

jutarnja izmaglica


Godina : 68
Location : Beograd,moj rodni grad
Humor : smehoholicarka
Datum upisa : 11.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptySre Sep 29, 2010 12:38 pm

"A ono sto se u meni dogadja u rijetkim casovima radosti, sto je za mene slast,dozivljaj, ekstaza i uzvisenost, to svet voli i trazi mozda jedino u
pesnickim delima, a u zivotu smatra ludoscu. I zaista, ako je svijet u pravu
- onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam zaista kako sam sebe cesto nazivao -stepski vuk, zivotinja koja je zalutala u tudj i nerazumljiv svet, koja vise ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu".
H.Hese
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/forum.htm
jutarnja izmaglica

jutarnja izmaglica


Godina : 68
Location : Beograd,moj rodni grad
Humor : smehoholicarka
Datum upisa : 11.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptySre Sep 29, 2010 12:40 pm

Ne molim Te, Gospode za cuda i vidjenja, nego za snagu u svakodnevnom zivotu.
Nauci me umecu malih koraka.
Ucini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osjetljivošcu da odredim što je veoma važno,a što manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i mjeru,
da kroz život ne klizim, vec da razumno odredujem dnevni raspored,da primetim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vreme nadjem vremena za ljepotu, umetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i buducnosti ne vode daleko.Pomozi mi da dobro delujem neposredno,da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sacuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteci.Obdari me treznom spoznajom da su teškoce,neuspesi i udarci stalni pratioci života- uz koje rastemo i zrijemo.
Podsjeti me da srce cesto zamucuje razum.
U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji ce mi strpljivo reci istinu.
Uvijek cu Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reci sami sebi, ona nam biva kazivana.
Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahevnijem i najosetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku,na pravu adresu uputim paketic dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene covjeka koji ce brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, vec ono što mi treba.
Nauci me umijeu malih koraka.

Antoine de Saint-Exupéry (Umijece malih koraka)
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/forum.htm
jutarnja izmaglica

jutarnja izmaglica


Godina : 68
Location : Beograd,moj rodni grad
Humor : smehoholicarka
Datum upisa : 11.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptySre Sep 29, 2010 12:42 pm

A šta da radiš kad sve ne dođe u svoje vreme? Šta da učiniš, kad ti se život iščaši onako kao kad ti se rebra pogrešno uglave, srce obesi s leve na desnu stranu i zaboraviš ono radi čega si se uputio da se grebeš po ovom trnjaku. Slomiš li nogu, ruku uglave ti nekako pa zaraste. Nema na ovoj kurvi zemlji majstora to unutrašnje da namesti.

(Andrić-Prokleta avlija)
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/forum.htm
REVELIN

REVELIN


Location : nedostižna
Humor : osmehom razbijam.... valove
Datum upisa : 27.08.2010

Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati EmptyČet Sep 30, 2010 9:38 pm

Dok je čovek plen svojih strasti, rob čula i igračka mašte, dotle su i svaka tajna muka i gorčina razumljive i lakše, jer su zaslužene, kao prirodno naličje nedostojna života. Ali kad se i docnije, kao gospodar svoje sebičnosti, sav predan radu, živeći za druge, uvidi da je ta ista gorčina na kraju svakog puta, onda zaista čovek ne zna šta da misli i nema čemu da se nada. Ostaje, ponekad, svetla nada, ne trajnija od bleska munje, da sve ovo nije prava stvarnost. Misao - da ćemo se probuditi, jecajući.

Ivo Andrić
Nazad na vrh Ići dole
http://sestreposrcu.serbianforum.info/portal.htm
Sponsored content





Proza-citati Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza-citati   Proza-citati Empty

Nazad na vrh Ići dole
 
Proza-citati
Nazad na vrh 
Strana 1 od 4Idi na stranu : 1, 2, 3, 4  Sledeći
 Similar topics
-
» VIDEO POEZIJA I PROZA
» YouTube poezija i proza
» Pouke i citati zi Svetog Pisma -Biblije
» Samo sloga Srbina spasava - citati

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -  :: KNJIŽEVNOST I JEZIK :: KNJIŽEVNOST :: PROZA/POEZIJA/PISANA REČ ..-
Skoči na: