Ljubavna poezija.....

First topic message reminder :

Ceznem da me dodirom poneses do
ivice neba, gde sve prestaje.
Ceznem da osluskujemo vetrove u liscu i
prve korake mlade gazele.
Budi ONA u mom bicu,
koracaj tiho da ne probudis oluje
uspavane dugim cutanjem.
Poravnaj poleglu travu, uzdrhtalu na prve stope.
Otvori mi oci poljupcem i ucini da se ne plasim,
ne drhtim od nepoznate munje
koja ce mi probiti srce.
Osluskuj moje disanje kao govor brezovih suma i
sapni mi da si staza na koju slobodno mogu da zalutam.
Otmi mi misli o prolaznosti, o gubicima i ocaju.
Zgrabi me kao barku i odnesi na pucinu,
daleko....
da u zagrljaju tvojih talasa osetim svu tezinu
neba pod zvezdama.

Tebi

Kad otkrijes se nocu

Pazi

Da ne slomis pesmu

Jer

Moglo bi jutro

Zaboleti samocom

Mogao bi dan

Ne doneti ljubav

Spavaj mirno

Ja

Pokrivacu te srcem.....

Lepo spavaj najdraze moje...

...da li nekad moje ime sapuces...,
da li propasuces kad na spavanje krenes,
da li me ikada spomenes...?
Da li moje ime prosapuces ovih dana,
dok prve jesenje kapi kise dobuju po oknima tvojih prozora,
da li ikada i tebi svane po neka tuzna zora...
Da li i tebi nekad suza krene zbog mene...
Da li ikad prelistas knjigu pesama koje sam tebi posvetila,
da li osecas strah od sledece zime, da l' mi ikada prozboris ime...

Ne dozivam, ne žalim, ne plačem...
Sve će proći ko behara kad.
Žutim zlatom venjenja označen,
Nikad više neću biti mlad.

Nećeš više treptati ko ptica,
Srce ludo, oprljeno mrazom.
Ni zemlja me, brezinoga cica,
Bosog neće namamiti stazom.

Dani skitnje, sve je manje mena,
Sve mi manje plamen usta rudi.
O svežino moja izgubljena,
Oči bujne, preplavljene grudi.

Želje štedim ko tvrdica zlato.
Moj živote, beše li tek san?
Ko na rujnom da prohujah hatu,
U proleće kada sviće dan.

Lišća bakar tiho kaplje s klena.
Sve je trošno. Plot u prah nam gre.
Nek je navek stvar blagoslovena,
Koja dođe da cveta i mre.

Jesenjin

Kad prodje ova neobicna mjesecina
koja je prevalila daleki put od mene do tebe,
plasljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja zivi od topline
moje ruke, i jos me osvaja,
sitnim koracima priblizava nebo
mojim otvorenim ocima,
kad prodje ovo sporo i tesko ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove
poslije tople kise,
kada sve prodje,
pretvorit cu se u zrna pijeska sto ga nosi vjetar
prema sredistu usamljene zvijezde
bit cu voda koja ispire sljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit cu prazan trg sa sjenom necijih stopa
stablo obraslo sutljivim brsljanom sto vene,
samo sjecanje na samu sebe,
u casu umiranja,
jednostavna rijec zaboravljena u grlu,
nikad izgovorena,
pokusaj smijeska koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati
ni prozivjeti.








VRIJEME LJUBAVI-IRENA VRKLJAN

Cvetak se meni nasmiešio
i očaran sam bio,
tek što se pogled s pogledom sreo
već sam se zaljubio.
Zaljubio sam se tako, da jače
ljubiti nije moguće.
Kako li može toliko ljubavi
stati u jedno srce?
Sad evo stojim pred lepotom –
i čemu da se nadam?
Ko putnik na putu, pod olujom,
i čemu da se nadam?

BESMRTNA PESMA

1.

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
mozda ce u tebi
odjednom nesto posiveti.


Na trepavicama magla,
Na usni pepeljast trag.
Da li ikad razmisljamo
o tome sta znaci ziveti?


Ko sneg na toplom danu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar tu ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?


Po merdevinama maste
u mladost hrabro se popni.
Tamo te ceka ona
lepa, al` lukava duga


I zivi!
Sasvim zivi!
Ne grickaj kao mis dane.
Siroko zvaci vazduh,
Prestizi vetar i ptice.


Jer svaka vecnost je kratka.


Odjednom: nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.


Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.


Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.


Odjednom svet, dok hodas
sve vise ti je uzan
i osmeh sve tisi
i tisi
i nekako iskrivljen.


Zato zivi, al sasvim!
I ja sam ziveo tako,
Za pola veka samo
stoleca sam obisao.


Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopako.
Al nikad nisam stajao.
Vecno sam isao.

Isao...


Ispredi iz svoje aorte
pozlaceni novac trajanja
i zasij naprsla mesta
iz kojih drhte cudjenja.


I nikad ne zamisljaj zivot
kao uplaseni oprostaj,
vec kao stalni docek
i stalni pocetak budjenja.



2.

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stolecu
neko me slucajno pobrka
sa umornima i starima.


Nigde toliko ljudi
kao u jednom coveku.


Nigde toliko drukcijeg
kao u istim stvarima.


Proceprkas li prostore,
iskopaces me iz vetra.
Ima me u vodi,
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.


Biti ljudski visestruk,
ne znaci biti razcovecen.


Ja jesam deljiv sa svacim,
ali ne i razoriv.


A sva ta cudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.


Znas li sta su prorocanstva?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
sto vija sebe ukrug.


Pa sto bismo se oprastali?
Cega da nam je zao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znas - ja to ne umem.


Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.


Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nesto
kao leprsav trag.


Nemoj da budes tuzan
toliko mi je stalo da ostanem u tebi
budalast, cudno drag.


Nocu kad gledas u nebo,
i ti namigni meni.


To neka bude tajna.


Uprkos danima sivim
kad vidis neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti - to ja jos uvek
sasav letim i zivim.

Mika Antic

Zar nisi ti i onog trena,
O priviđenje moje drago,
Promako kroz noć kao sena,
Nad uzglavlje se moje sago
I šapnuo mi reči nade.
Ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Čuvar duše mlade
Ili kobni duh što kuša mene?
Utišaj sumnje što me guše,
Možda su sve to sanje moje,
Zablude jedne mlade duše,
A sasvim drugo suđeno je...
Nek bude tako! Što da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
Pred tobom suze bola lijem
I molim zaštitu od tebe...


Puškin

Ludost je pisati riječi
po vodi koja protječe,
ali nema ništa luđe,
nego svoje snove darovati ženi
koja nema srca za tebe.

Nisam li drugacije zamisljao ovu noc,
prpurnu do zvijezda,
biserno-hladnom sobicku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu...
Bit ce da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh...

A ja jos uvijek nosim one iste...
vagone neistovarene njeznosti ispod koze
kao usnulu obalu vrele krvi...
u ocima koje su ponekad zelene...

Na sto te nocas sjeca sve to?
Dva svjetla u jednom mraku sta cine...?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumpf ili elegiju...

Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag...
A ja bih nocas upravo unatrag...
Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapi
vec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju...
Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava...
kao noc usamljenog vojnika...

MILADIN BERIC

MACKA


U gradu nije vazno ime
u praznoj sobi kaze prica
i usred ljeta, usred zime
ja vidim tuznoga mladica
On zivi sam i k'o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kisa, jesen,
a vani vergl nesto svira.

No jednog dana sum kraj vrata
to neko neznan uci zeli
u njegov zivot poput tata
da njegovu samocu dijeli.
A, vani zima, vani snijezi
i pored praga macka lezi
on pruza ruke ko da sanja
a vani zora, svjetlost danja.
No u tom casu, u tom trenu
pred sobom vidje nagu zenu
i on joj rece - budi moja
a ona kaze - ja sam tvoja.
I sve sto ima mladic skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu.
Da zlato zeli, al ne haje
za skromnu halju sto joj daje
i tuzni mladic svako vece
u novi kradju opet krece...
Jer on je zeli, on je ljubi
i volio bi da je mazi,
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih
I rijesti tada, jos ove noci
u zadnju kradju on ce poci...
I donese joj dragi kamen
u svijetu najveci od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta griju.
On vidje zena ruke pruza
i ljubi kamen kao muza
i k'o sto njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije.
I dok se njemu lice grci u
sobu udje mis i trci
i kao macka skoci zena
na plijen se baci istog trena
i stigne ga, a njeni zubi
vec traze meso koje pece
i zeni koju mladic ljubi
sa kuta usne krv potece
U strahu mladic oci sklopi
te strasne slike neka odu
on vidje ladju sto se topi
i svoju ljubav na tom brodu
A kada opet nadje snage
on digne vjedje - zene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje macku kako drijema.

Kroz prozor udje svjetlost danja
on pruza ruke ko da sanja
- sad opet samo macku ima,
a vani studen, snijeg i zima...


Zvonimir Golob

NASI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA


Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.

Užasno volim da kisnemo zajedno!


Izet Sarajlic

Stajali smo tako nijemo
govorit nismo znali,
na rastanku ni poljubca nismo si dali,
bila je srijeda kad si odlazio,
bio je to pozdrav i tuzno cao,
Ja sam plakala a ti to nisi znao,
jos jednom sam pogledala tvoje smedje oci,
i znala sam da te nikad zaboravit necu moci!

U njega zaljubljena,
a tebe volim,
Njemu zelim srecu,
a za tvoju se molim,

Zašto uvijek kad nekog voliš
I kad mu predaš cijelu sebe,
On zašuti i ne javlja se
I tek tako, samo ode od tebe.

Ni slova, ni riječi objašnjenja,
Tišina samo zjapi u zraku,
Odnese sva nadanja tvoja
I ostavi te da patiš u mraku.

Kad misliš da je sve u redu,
Kad biće svoje njemu pokloniš,
On šutnjom sve u zaborav baci,
A ne možeš da ga iz srca ukloniš.

Preostaje ti samo da se pitaš,
U čemu si i gdje pogriješila.
Da ti je rekao, ne bi se tako dogodilo
I problem bi možda uspješno riješila.

Šutnjo, neprijateljice, kako si jadna
Koliko kukavičluka u sebi nosiš.
Preživjet ću ja sve tuge svijeta
Dok se ti svojom pobjedom ponosiš

Grad



Grad oseca moj puls

Noć me drži na oprezu

Haos u meni ne moze biti veći

Dok vetar nosi prašinu Grada



Čudna lica u prolazu

Praznina raste u meni

Deo mene umreće noćas

Mogu da vidim dušu Grada



Ulice trepere životom

Ćudljiv i prelep svet

Samoća reže kao nož

I nestajem, reč po reč

Ni slutila nisam,
da mozda cu te opet sresti,
ni slutila nisam da te zelim,
ni slutila nisam da cu u toj noci
prepoznati tako drage mi oci.
Ni slutila nisam da se sve vise bojim,
jer te svakog dana sve vise i vise volim.
Rekao si mi sve.
Bez lazi, onako iskreno,
a ja ti nisam uspjela reci
sto je u meni skriveno.
Prijatelja sada trebam,
da me zagrli u ovoj hladnoj noci,
prijatelja koji ce mi uvijek u susret doci.
Jer ni slutila nisam koliko boli
kada srce ovako iskreno voli!

Ostani

Pozelim li ikada plakati bez razloga
i biti tuzna iako bih trebala biti sretna
ili gledati u prazninu satima
i ćutati...
Molim te,
budi uz mene.
Ne postavljaj previse pitanja
i ne trazi da opravdavam zasto
i zbog cega...
Ne pitaj me nista,
samo me zagrli
i daj da osetim da trajes samnom,
da dises pored mene
i da shvatas...
Samo mi pruzi ruku
i oseti drhtaj koji se penje mojim rukama
i ovaj nemir koji me otima..
Oseti, jer...
Moj ce dodir biti dovoljan da razumes sve
bez ijedne rijeci.
Moj dodir mora biti dovoljan da otkrijes
da se bojim.
Molim te samo,
budi uz mene.
Ne odlazi jer neznas sta mi je danas,
ne napustaj me jer neznas sta da mi kazes,
ne okreci leda zato sto ti nisu jasne moje suze,
ne pustaj mi ruku zato sto nezelis slusati,
ne ostavljaj me samu jer mislis da mi ne mozes pomoci,
ne dopustaj da potonem jer ti zelis otici...
Ostani i onda kada mislis da nemas razloga
i onda kada je najteze ostati
i onda kada bi svatko odustao...
Ti...
Ostani.

Ovaj je dan
kao otkinut list,
samo tišina
i zrak i ti,
on je zarobljen
u velikoj krletki sunca
koju si unosio kroz ulice,
ovaj je dan uhvaćen
u mrežu tvog lica
i ne može izići iz tebe,
ne može se otkotrljati
poput lopte
natrag do mojih nogu,
on je ptica
koja ne diše,
koja se ne čuje,
njega naprosto nema.
Ovaj sam dan izgubila
kao što se gube ključevi,
kao što se topi snijeg,
ili zaboravljaju prijatelji,
i ja se više ne sjećam
njegova okusa,
njegove obline,
ti si iz njega ove izbacio,
sasvim si ga očistio,
ispraznio, prozračio,
taj dan
zbog toga lagan,
poletio je poput balona
nekamo izvan mene,
da bi postao oblak ili kap kiše,
taj dan,
bez mirisa, trajanja i boje
potpuno se osamostalio
i ostavio je za sobom
samo tebe.

Ne treba bas sve da razumes..
iz svake tajne nekog novog sebe stvaras
i sve tezi je mrak koji na trepavicama nosis
mozda u njemu jos uvek neko ispucalo nebo zvace listove zvezda..

A sta ako zaboravim te dlanove namirisane nekom davnom kisom
pa mi koza zavristi za  drugim imenom
sta ako vise nikad srce ne umotam
u krila tvoje kose..

Otmi pesnika od mene,ne suzdrzavaj se
vise ga ne prepoznajem
baci osmeh u moje zenice..

Da te okujem u moj nemir pa da vidis sta je sloboda
da te uspavam u sebi za neka buduca trajanja..

Videces to vec kad se sudaris sa svim mojim tragovima
pa me uporedis sa prostorima koji su izrasli iz tvog oka
i shvatis da sam sve izmislio..
da vise nikad ne budes sama..

Uostalom tvoju tisinu svi mogu da cuju
kao rec izgovorenu u pogresnom trenutku
rec koja nekud bezi iz moje lude neznosti..


Otmi pesnika od mene,bar pokusaj
to nije moj lik u staklu njegovih zvezda
ja samo licim na sve ono sto ga boli
na sve sto je ikad mislio da voli
ja pripadam njegovim najvecim strahovima
i najiskrenijim lazima
ti me valjda znas...IVAN DODIC

Otkad noci mjerim jedino sapatom odlazecih koraka
sto u meni kradom stepuju mesecevu romansu
sve cesce gledam u plavom osmijehu ponocne duge
jasan trag svitanja koji ostavlja nemir
kad na trenutak dodirne
nevidljivo u njenom snu.

Miladin Beric

Želim te sad tu...želim te u svakom svom snu...
Želim ponovno ljubiti usne tvoje...usne koje su nekada bile moje...
Želim te samo za sebe...za druge mi se je..
Želim da tvoje srce kuca za srce moje...
kao što moje srce kuca za srce tvoje...
Želim ti reći da mi se srce nada...
da češ me voljeti nekada kao ja tebe sada...



Želim te kraj sebe jer te sanjam noćima...
Želim te kraj sebe jer ludim za tvojim smeđim očima...
Želim te kraj sebe jer si ti moj zrak...
Želim te kraj sebe jer me strah kad padne mrak...
Želim te kraj sebe jer si ti gospodar moga sna...
Želim te kraj sebe jer si ti taj koji me uzdiže s dna...
Želim te kraj sebe jer nemam više snage da se za tvoju ljubav borim...
Želim te kraj sebe jer si ti taj kojega volim...



Opet zbog njega patim, al sve ću da mu vratim...
Misli da ga ne volim više, ali moje srce ne može da ga izbriše...
Opet mi zbog njega duša vene i ostaju mi samo uspomene...
Suze će iz mojih očiju teči, al što osjećam neću mu reći...
I dalje ću zbog njega plakati noćima i skrivati suze u svojim zelenim očima...



Suze mi na licu teku jer on grli drugu neku...
Uopće mi nije lako, al nažalost je tako...
Srce ga moje voli, pa me sve od tuge boli...
Kada ga vidim s nekom drugom, duša mi je začinjena tugom...
Smijem se da nitko ne shvati koliko moje srce pati...



Što ako sutrašnji dan nikada ne dođe?!
Što ako mi život bez njega prođe?!
Dali će on ikada znati, da sam mu svoju ljubav htjela dati?!
Dali će mu ikada na pamet doći
da sam kroz boli morala sam proći?!
Dali će mu napokon biti jasno
da ga volim, il da vičem glasno?!
Dali će ikada znati koliko ga moje srce voli?!
Ili će to saznati tek kada umrem od boli?!



Slobodna sam kao ptica jer je on bio varalica...
Bio je lažov i gad, al unatoč tomu volim ga i sad...
I dok mene suze na licu peku ona grli drugu neku...
Dok mene srce boli on drugoj govori da je voli...
Sve će mu se to vratiti i on će jednoga dana zamnom patiti...
Al ja ću i dalje hodati sa smješkom i ponosno mu reći da ga smatram svojom najvećom greškom....



Bilo je savršeno sve dok nije otišao od mene...
Od tada ne spavam noću, uopće neznam što hoću...
Suze mi niz lice teku, a uspomene na njega me peku...
Srce me k njemu vuče iako naša ljubav odavno puče...
Ja nisam od onih što za ljubav mole,
ali sam od onih što uzalud vole!!!

Traganje

Sanjati neostvaren san
Trpjeti bol rastanaka
Gorjeti nekom mogućom groznicom
Otići gdje nitko ne odlazi
Voljeti do bezumlja
Voljeti previše, a ipak malo
Pokušati bez snage, bez oružja
Dosegnuti nedokučivu zvijezdu
Slijediti zvijezdu
Smisao je mog traganja
Ne zanimaju me mogućnosti
Nevažno mi je vrijeme
I moje očajanje
Boriti se neprestano
Bez pitanja, bez odmora
Upropastiti se
Zbog zlata jedne ljubavne riječi
Ne znam da li ću ja biti taj junak
Ali srce će mi biti spokojno
Gradovi će praskati plavilom
Jer nesretnik jedan
Još gori, iako je sav sagorio
Gori još, previše, a premalo
Da raščerečen dosegne
Dosegne, nedokučivu zvijezdu

Jacques Brel

Treba znati


Smješiti se dalje, da to treba znati.
Kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u ovom životu glupom do bola.

Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
sačuvati ponos, onaj što preosta,
i uprkos svemu, prijatelji moji,
zauvjek otići, znati da je dosta.

Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad već ništa nemaš, kada sve si dao,
trebalo bi znati sakriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.

Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav tvoja davno pojedena,
ravnodušnog lica sakriti svoju bol,
zauvjek otići tiho kao sjena.

I usnama treba reći da se smiju,
iza maske jada, i stisnuti zube,
a krikovi mržnje u tebi da gnjiju
te poslednje riječi onih koji ljube.

Treba znati mirno otići na kraju,
ućutkati srce što već umrlo je,
sačuvati obraz kao neki što znaju,
dok još nije pao. Trebalo je znati,

suviše te volim
ja to nisam znao

Chareles Aznavur

Tvoje oči - Senada Brčaninović

Ovu pjesmu najviše volim...
Po mom skromnom mišljenju,
ovo je antologijska pjesma:

A NE ZNAM KO SI...? - Senada Brčaninović

:kisss:

Naša soba miriše po tamjanu,

po starom vinu,

I svijeća plače suzama bijelim.

Krevet se naseli pun zrikavaca

Od poljubaca koje s tobom dijelim.

Kroz modre zastore

Slute se obrisi tijela što gore.



Enes Kišević

.imaš isti sjaj u oku, još si lijepa kao nekad,a ja istu preduboku ranu još i sad..poljubi me kao more obale, davno su te moje usne probale, poljubi me, lijepo je,anđele moj, sresti nekog 'ko je bio tvoj, samo tvoj

Javi se glasom mog bola...
Drhtajem zvuka tvojih reci..
Dodaj mi ostricu noza u tami
Prekini tisinu u sebi….

Kako da ti poklonim pesmu sna
Kad u meni vladaju nevremena?
Od kud` da izvucem zvuk osmeha
Kad lezim na postelji od noci?

Kojom stazom da krenem a da
Ne zaluta drhtaj zaljubljenog tela?
Gde da nadje jeku onoga za cim zudi?

Kojem liku da spustim svoje umorne grudi
nakon polarne zime?
Spremna sam da postanem
Prosjakom ljubavi...

Slepa sam bez tvog pogleda
Na mojim bedrima...
Oblikuj mi snove tvojim rukama
Udahni u njih poljubac ljubavi...

Zar nisi ti i onog trena,
O prividenje moje drago,
Promako kroz noc kao sena,
Nad uzglavlje se moje sago
I šapnuo mi reci nade
Ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti?Cuvar duše mlade
Il´kobni duh što kuša mene?
Utišaj sumnje što me guše,
Možda su sve to sanje moje,
Zablude jedne mlade duše,
A sasvim drugo sudeno je...
Nek bude tako!Sto da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
Pred tobom suze bola lijem
I molim zaštitu od tebe...

Puškin

CEZNJA - Desanka Maksimovic

Sanjam da ćeš doći:
Jer mirišu noći, a drveće lista,
I novo se cveće svakog jutra rodi;
Jer osmesi ljupki igraju po vodi,
I proletnjim nebom što od sreće blista;

Jer pupe topole, i kao da hoće
K nebu, pune tople, nabujale žudi;
Jer u duši bilja ljubav se već budi,
I mirisnim snegom osulo se voće;

Jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
Svu prirodu Gospod za tvoj doček kiti.
Cveće, vode, magle, jablanovi viti,
Sve okolo mene čeka te i zove.

Dođi! Snovi moji u gustome roju
Tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmeh će ti dati
I u svemu čežnju opazićeš moju.

.Ožiljak...
ležim prikovana za postelju od iluzije
provlačiš se u obličju sablasti po mojim mislima
gledaš me crvenim očima punim požude
tvoja krv želi izliječiti moju ranu
osjećaj krivnju za to djelo
jer ti upravljaš mojim tijelom,
živiš u meni
napustio si sebe i lutaš prazan.
Ožiljak na gležnju,nikad nije bolio
ali ožiljak na srcu...???

Rade Drainac
"NASA LJUBAV"

Noc me ta u mladosti stize,
Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
Videste li pseto koje covek tera od sebe,
A ono mu i dalje ruke lize?

Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje.
Kada se osamim zaogrne me ogrtacem snova.
I mada mi davno rece sve,
Uvek je za me nova.

Danima se koljemo kao hijene
I jedno u drugom vidimo kugu,
A opet.. izvan te kobne zene
U mojoj dusi nema mesta za drugu.

Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo,
I vec sam od toga kao mesec zut,
Pa se opet neobjasnjivo sastanemo
Da zajedno produžimo put.

Ne znam vise da li je to ljubav,
Ili zagonentni culni mrak;
Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav
O recni brzak.

Pesma za mene, pesma za tebe

Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.
[You must be registered and logged in to see this image.]