Ljubavna poezija.....

First topic message reminder :

Ceznem da me dodirom poneses do
ivice neba, gde sve prestaje.
Ceznem da osluskujemo vetrove u liscu i
prve korake mlade gazele.
Budi ONA u mom bicu,
koracaj tiho da ne probudis oluje
uspavane dugim cutanjem.
Poravnaj poleglu travu, uzdrhtalu na prve stope.
Otvori mi oci poljupcem i ucini da se ne plasim,
ne drhtim od nepoznate munje
koja ce mi probiti srce.
Osluskuj moje disanje kao govor brezovih suma i
sapni mi da si staza na koju slobodno mogu da zalutam.
Otmi mi misli o prolaznosti, o gubicima i ocaju.
Zgrabi me kao barku i odnesi na pucinu,
daleko....
da u zagrljaju tvojih talasa osetim svu tezinu
neba pod zvezdama.

Postoji mesto kod žene, koje kada dodirneš, ona prosto poludi... To je srce...

Neka nasa tela nocas govore
Zapali me dodirima, svojim nemirima
silovitim trzajima
ucini da nestane stid
I cuti samo cuti...
neka nasa tela govore
Kako je lepa pozuda
u lepoti secanja izmedju dva dodira.

tamo gdje sam te ostavila
zaledjena kiša plakala je
snovima istopljena suza
zaplovila jezivo duboko
tišinom tvojom obuzdana
svečano se izlila

Tamo gdje si me pokupio
ispucala zemlja se natopila
onom kapljom potrebe
pretočene vjerom u slap
prozračni dah izrodjenog
života poslije nas

tamo u snovima što pate
rodio si se,porodio u meni
i ja te patnjom utiskujem
pod svodom tihog svijeta
podmuklom tišinom zadojena
tobom oivičena kap

Pogled

Možda i ne slutiš
kako meki dodir paperja
zagolica dubine moga bića
kada se dva tamna badera namere
da mi otkriju mali deo svoje tajne..
Umeju tako lepo da se smeše,
lepše od bilo kog osmeha.
I da se kriju vešto umeju
iza zavesa koje ponekad
ne mogu da razmaknem..
Ne, nemoj da ga skrivaš..
Pokaži mi te sitne kapi prolećne kiše
koje lutaju u njima
kada ne uspeju da dopru
do neznanih dubina u meni..
Nemoj da ga skrivaš,
jer svi katanci pred tobom pronalaze ključ,
prašnjavi prozori verovanja
posle dugo vremena bivaju otvoreni..
Obgrljena tvojim pogledom
ušuškavam se u saznanje da negde pripadam..
A.S

Jer tako si sad daleko,
ne mogu ti reči čuti,
okom čežnje pogledati,
na trenutak dodirnuti,
a tako bih noćas hteo
čašom sreće nas da častim
i nek' dadem život ceo
ako treba njim da platim.

Z.J

ROPSTVO


Žena sam…

Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.


Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.

Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.


Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.


Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.


O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;


Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.


Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.


Ne zatvarajte prozore,djevojke !
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.


Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.


O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada !
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.


Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.


Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.


Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.


Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.


I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
jubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.


I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.


Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.


Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.


A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.


I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.

Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.


I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.


Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.


I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.
Ja više ne tražim. I ne vjerujem…

Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.
Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
veličanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih…

Vesna Parun

Ja, samo jedan beznadezni sanjar, po ko zna koji put pisem pesmu za
tebe, nepostojeca zvezdo..
Tkam od oblaka dusek za tebe, andjele moj mali..
Od latica ruza pravim tvoj lik..
Moja si oaza u pustinji..
Moj carobnjak sto donosi spas..
Pravim te od blata, uporno, tvrdoglavo..
Nedam da te sruse oluje, milo moje..
Iznova te opet stvaram, ponovo, u tebe ugradjujem poslednji delic
sebe, poslednju kap neznosti..
Pokrivam te dusom da ne ozebes, moj najlepsi cvete.
O, kako bi sve bilo drugacije da postojis blizu mene. Ne bi mi jutra bila siva,
imala bih kao leptir krila, samo kad bi stvaran bio. Ziveo bi u mom
srcu bezbedan od svakog zla, moje ruke bile bi ti jastuk, a tvoj osmeh
moja radost, moj najlepsi snu.
Proci cu okeane i daleka prostranstva
samo da do tebe dodjem, lutacu svetom i kosmosom da tebe pronadjem,
snove da ti ispunim, sve da ti poklonim, jer ti si ja, a ja ti.
Da za
tebe disem, da za tebe umrem, da te umijem jutarnjom rosom, moja
najsjajnija zvezdo.. Pravicu te iznova, od pepela, od nicega, dok me
ima, zivote moj.
Jer ja zbog tebe postojim, nepostojeca zvezdo moja.

*Volim te ne zbog toga što si ti,već zbog toga što sam ja kad sam pored tebe;
*Ni jedna osoba ne zaslužuje tvoje suze,a ona koja ih zaslužuje neće ti nikada raspalati;
*Samo zato što te neko ne voli onako kako bi voljela,ne znači da nisi voljena cijelim njegovim bićem;
*Pravi prijatelj je ona osoba koja te drži za ruku i dodiruje tvoje srce;
*Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš kraj njega i znaš da ga nikada nećeš imati;
*Nikada se ne prestaj smijati,čak ni kada si tužna,neko će se možda baš zaljubiti u tvoj osmijeh;
*Možeš biti samo osoba na ovom svijetu,ali za nekoga si ti cijeli svijet;
*Nemoj provoditi vrijeme sa nekim kome nije stalo provoditi ga s tobom;
*Možda Bog želi da upoznaš mnogo pogrešnih ljudi prije nego što upoznaš
pravog i na tome ćeš mu,kad se to bude desilo,biti zahvalna;
*Ne plači zato što se završilo,smiji se zato što se dogodilo;
*Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti,nastavi vjerovati,samo budi opreznija.
*Postani bolja osoba i budi sigurna da znaš ko si prije nego što sretneš nekoga novog,a nadaj se da ta osoba zna ko si;
*Ne opiri se toliko,najbolje stvari se dešavaju onda kada ih ne očekujes...

Ceznula sam da ceo dan prolazis pored mene,,,a da se ne okrenem.
Da te glasno zovem, a da niko ne cuje.
Govorio si istine svim jezicima, i dok sam cutala do grla u zivom blatu, secala sam se kako sam ti i najkrupnije lazi verovala, misleci da si me voleo








:ptica 1 :

I dalje imaš najljepši pogled koji u meni može
probuditi hiljadu i jedan otkucaj srca, drhtaj ruku i ubrzan govor u
kojem se ni sam ne snalazim.

“Volim da budem s tobom zato što se nikada ne dosađujem, čak i kada ne razgovaramo, kada se ne dodirujemo, kada nismo u istoj prostoriji, ja se ne dosađujem. Nikad mi nije dosadno. Mislim da je to stoga što imam povjerenja u tebe, imam povjerenja u ono o čemu razmišljaš. Razumiješ? Volim sve ono o čemu razmišljaš? Razumiješ? Volim sve ono što vidim kod tebe, i sve ono što ne vidim. Ipak, znam tvoje mane. Ali mislim da se tvoje mane dobro slažu sa mojim vrlinama. Ne plašimo se istih stvari. Čak se i aveti koje nas proganjaju lijepo slažu međusobno!

Pesak

Dok miluje svilenkastu kosu
na prozorima pescani nanosi
zatvaruju vidik njen...
Po prvi put tek sad

jasno cuje prask
nekadasnjeg bedema.

Ne,
ne otvaraj oci -
moze ti pesak
kraj prozora
doci....


Zeljka Sanader


[You must be registered and logged in to see this image.]

"Odustani od njega dok nisi još dublje pala. Zaboravit ćeš ti.Hoćeš, dušo! Vjeruj mi.Skoncentriraj se mila.
Baci osjećaje po strani, sjedi i zapitaj se, ima li smisla da ga i dalje sanjaš i da mu se nadaš?
U ovoj priči nema sretnog kraja.

Dobar je on glumac, ali ti nisi rođena da mu budeš usputna stanica, na
kojoj će da odmori, i krene dalje, ne osvrćući se gleda li ko za
njim.Mila, digni glavu i pogledaj u nebo.Bog ti šalje znak.Odustani od
njega dok nisi još dublje pala. Zaboravit ćeš ti.
Hoćeš, dušo! Vjeruj mi."

Neki su me učili, da je vrijeme najbolji
lječnik... Da liječi sve rane, da ih potpuno zacjeljuje, i onda, nekako,
sam odlučiš da je vrijeeme da ideš dalje... Da odustaneš od patnje i da
srljaš u budućnost... "Isplači se sad, i biće bolje" V
rijeme!
Vrijeme će sve to da obriše i odnese u zaborav! Drugi su me učili, da
vrijeme ne može nikad zalječiti Srce, nikada obrisati one strašne
trenutke u patnji i bolu... Ne! Vrijeme ne može to precrtati, tek
tako... Ono nas samo uči, kako da živimo sa nekim stvarima... Nijedan
siječanj, travanj ili rujan, neće moći da izbriše ljubav u Srcu...
Nikakva srijeda, subota ili nedjelja neće moći da me natjeraju da
zaboravim, pogazim i tek tako pređem preko nekih uspomena... Vrijeme nas
samo tjera da ih ostavljamo tamo negdje, ali opet pri ruci, kada
zatrebaju... Ono nas čini jačima, snažnijima... Vrijeme nas u stvari,
samo sprema za borbu... Sa samim sobom, sa drugima... Vrijeme je čudo...

Možda je najbolje ništa ne imati, ne željeti,
ne voljeti. Jedino tada nemaš što izgubiti. Sve materijalno je podložno
propadanju, razaranju. Da je materijalno blagostanje preduvjet za sreću,
ko zna gdje bih noćas bila....

Postoji jedan gora stvar od neuzvracene
ljubavi,a to je vracati se ponovo i ponovo jednoj osobi i svaki put
pogaziti reci koje sama izgovoris na rastanku...Na kraju shvatis da
osoba kojoj se vracas nije ni kriva ,jer zna da ce te uvek vratiti
,najbolje je da okrivis samu sebe jer po stoti put izmedju srca i ponosa
,izaberes ovo prvo ...I uzalud ja sad krivim sebe ,kad znam da odavno
nemam ponosa kad je on u pitanju

NEMOJ DA TE ZAVARA IZRAZ MOGA LICA

Nemoj da te zavara izraz moga lica. Jer, nosim masku, hiljadu maski,
maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontrolišem i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren,
ali moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da iko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti[You must be registered and logged in to see this image.]

"Uvek gledajte napred i samo napred, jer
nikada nije toliko loše, da ne može biti gore, niti toliko dobro, da ne
može biti bolje. Ma na kraju krajeva, uvek sve ispadne dobro... JER AKO
NIJE DOBRO – ONDA NIJE KRAJ."

"Ono što treba da uradimo, jeste da se
oslobodimo naših brojnih privezaka, koje nosimo bez obzira da li su
fizički, emocionalni ili mentalni, kako bismo mogli slaviti ovo naše
postojanje."

Ma
koliko bila lepa i moćna, žena nosi u sebi nešto nepromjenjivo, ranjivo
i nežno.To je njena duša.Ona je večita tajna svake žene, njena istinska
lepota i dom njene tuge.Ko je bude razumio, imat će i njenu ljubav
zauvek...

Moje srce,ptica divljine,naslo je
svoje nebo u tvojim ocima.
One su kolevka jutra,one su
carstvo zvezda.
Moje su pesme potonule u
dubine njihove.
Pusti me samo da se vinem
u to nebo,
u njegovo osamno bespuce.
Pusti me samo da delim
njegove oblake,
da sirim krila u sjaju
njegovoga sunca.

JA NISAM

Ja nisam mitska slika,
ni zaljubljena madona,
ni devičanstvo božansko lika,
ja nisam nežnost, a padanju sam
sklona.

Ja nisam prasak svanuća,
ni slavuj što te sriče u zoru,
ni rumeni plamen dalekih bespuća
kad se stihom nagnem ka tebi,
ka moru.

Ja nisam muzika prolećnih razvigora,
ni tvoja senka skrivena na dnu pera,
ni podsmeh dvojnika u duši govora,
ja nisam plamen ni tuga severnija
od severa.

Ja nisam ruka koja te belinom piše,
niti sam samoća iz koje tama zrači
ni vezilja rime, ni život u tebi više,
već krhka zvezda što te nežnošću
tumači.

Ja nisam lepa kao ruža zvuk,
ni kriška života koji se daje,
ja nisam ni san, ni tvoja klonula ruka,
ni smrt, ni život, a ipak sam tvoja
TAJNA.

Ne bira se ljubav

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti možeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.



chika Zubac

ŽIVA SMRT


Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.

Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
More bolno srce—jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:

—Godinu već dana, svake božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.

Ali sinoć—jao!—gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!

Večeras ću biti plaha kao srna,
nježna poput rosne kapi
što mirisnu ružu krasi....
Tiho ću ti šapnuti
nježne riječi
da ti si razlog mojoj sreći....
U zagrljaju tvome
uplovit ću u nježan san
i uz tebe u sreći dočekati novi dan....

Boban Rajovic upravo pjeva -na dan kad si rodjena...i cujem

na dan kad si rodjena
rodilo se sve na svjetu sto volim
volim kada osjetim da volim
znak je da sam ziv
i da cu mozda jos jednom da te vidim

pa makar mi zadnje bilo to

Nisi moj život, ali si jedina sa kojom želim da ga proživim. Nisi moj svijet, ali si ono najbolje u njemu.....::) ♥

Opet sam te tražila
u nekim mračnim sobama
gde tutnje tuđe prošlosti.
U nekim drugim ljudima
koji ti ni po čemu ne sliče.
Na tuđim dlanovima
u hladnim pogledima
na pijanim usnama
umišljenih pesnika.
I nigde te nema...
Tvoja tišina piše duga pisma
i tvoja odsutnost nema svoje ime.
Sa druge strane razuma
još uvek dolutaš
sanjiv i detinjasto zanesen
nekim tako običnim stvarima.
Ostaviš otiske prstiju
izgužvanu posteljinu
i par stihova pride.
Da ne zaboravim
i nikad sebi ne oprostim
što te sa svakim jutrom
opet izgubim.
Tebe,koji si dan,i noć
i onaj san koji se čeka
životima uzastopno...

Bio si moje sve
moja strast,moj san
moja svetlost kroz mrak
moj štit od tuge
moja tajna,moj greh
moja suza i moj smeh...

NEMOGU VISE-DOSTA JE BILO


Kisan,sivi Februarski dan...Dosadna voda se sliva sa neba,a krupne kapi lupaju po automobilima koji kao ranjene zveri uz riku tutnjeci prolaze pored mene i zasipaju me prljavom vodom.Jos jedan dan prolazi,a ja kao da ne zivim vise dok se poguren vracam sa svog dosadnog posla.Sve sto je bilo nekada lepo u mom zivotu odavno je prestalo da postoji,a ovo sivilo u kome nema boja,samo neke nijanse,tuzne i umorne od nedostatka svetla,nijanse sive boje.
Boze,ovako se i ja osecam,bas je ovakav dan urastao u moju dusu duboko i traje godinama,cini mi se vekovima.Ne mogu vise,dosta je,dosta je trpljenja bola,patnji,ne mogu to vise da podnesem...
Nikoga na ulici nema,jedini se ja probijam kroz nalete vetra koji me zasipaju vodom i uteruju mi hladnocu sve do kostiju.I vicem,vicem na vetar-Hajde duni koliko najjace mozes,odnesi me,raznesi me-
I kao da me cuje,huji i bruji,misli da ce moci da me ponese.- Jel to sve sto znas vetre?Nije to nista slab si ti za mene,mnogoi tezak teret nosim da mi mogao da me podignes sa zemlje-
Rugam mu se,a srce mi place.Noge su mi mokre,farmerke isto tako,na glavi nosim kapu koja se natopila pa mi se voda sliva niz vrat.
Ne mogu vise.Dosta je bilo...
U secanje mi se vraca devojka ociju boje kestena i jedan divan Junski dan.Ulica puna ljudi,a ja i moja Tanja se drzimo za ruke i ja joj nesto pricam,pricam gluposti,a ona me gleda svojim snenim ocima u kojima se gubim.Probijamo se kroz Beogradsku vrevu,i negde na potezu od Zelenog Venca prema Sremskoj ulici,na platou kod prodavnice obuce ja ugledam nju,malu crnu pticu.Lezi na asfaltu,nemocna,slaba i mala.Ljudi prolaze pored nje i ne primecuju je,taj mali nevini zivot kome se mozda blizi kraj.
-Vidi,izgleda da se izgubila-govorim Tanji,ona mi nesto odgovara,govori,ali ne secam se sta mi kaze,jer ovo je kisni dan,i mnogo godina je proslo od tada,a ja sam odavno zaboravio njene reci,ostao je samo njen lik.I njene oci koje me gledaju kroz maglu vremena koje je proslo negde s druge strane,tamo gde su se sakrile boje.
Ne mogu vise.Dosta je bilo.

Pahulje čežnje




Da su ove pahulje

tvoji poljupci,

a ljubav čisti, bijeli snijeg,

poželio bih da nikad se ne otopi,

da bez prestanka noćima pada

i sve neka zaveje -

ja iz tvoga srca

i tako nemam gdje.